28.04.2020 Views

Vlada Urošević - Madžun

Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života. Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran. Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće. https://www.vbz.hr/book/madzun/

Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života.

Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran.

Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće.

https://www.vbz.hr/book/madzun/

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

MADŽUN<br />

*<br />

* *<br />

Nosom uranjam u veliki, čipkasti, malčice okrznuti cvijet perunike,<br />

tamnoplav, pa duboko udišem. Miris je sladunjav, opojan i posve<br />

neočekivan. Ima u njemu nešto vrtoglavo: kao da se preda mnom,<br />

jedan za drugim, otvaraju nekakvi tajni prostori koji se nastavljaju u<br />

beskonačnom nizu, sve privlačniji i privlačniji. To je nekakva modra<br />

palača mekih zidova, koja me usisava u svoju podmuklu nutrinu.<br />

Nezaustavljivo kližem k njenom središtu. Neka me tkogod zadrži,<br />

propadam! No, umjesto da odustanem od mračnog užitka, taj opojni<br />

miris nastavljam udisati sve dublje. Baka mi ne dopušta da to činim,<br />

veli kako će me poslije boljeti glava. „Da ga treba mirisati, cvijet bi<br />

bio otvoren i svi bismo ga mirisali svim silama; ovako, čim je zatvoren,<br />

neka zatvoren i ostane“, veli ona i mršti se. Svejedno, skriven iza<br />

grmova u vrtu, klečim na zemlji i cvjetove perunike privlačim k sebi;<br />

znam da činim nešto nedopušteno, ali se svejedno prepuštam tom<br />

zabranjenom zadovoljstvu i tonem, sve dublje, u bezdane vrtoglava<br />

vrtloga. Grlo me grebe i drijema mi se – čini se da ću, budem li<br />

nastavio udisati taj slatkast i otrovan zrak, posve utonuti i nikad se<br />

više neću moći razbuditi. „Opet si mirisao perunike“, veli baka dok<br />

mi žuti prašak s nosa briše rubovima pregače.<br />

*<br />

* *<br />

U predsoblju, nedaleko od „ulaza za goste“, na zidu stoji telefon.<br />

Jedini smo u susjedstvu koji imamo takav jedan čudan aparat i to<br />

djedovu kuću čini nekako iznimnom. Mesingane dijelove telefona<br />

baka glanca nekom bjelkastom tečnošću koja sa zove Sidol i grozno<br />

miriše. Glatke ljevkaste trubice – jedna u koju se govori i druga iz<br />

koje se sluša – od nekog su crnog materijala koji se zove „bakelit“;<br />

16

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!