Vlada Urošević - Madžun
Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života. Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran. Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće. https://www.vbz.hr/book/madzun/
Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života.
Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran.
Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće.
https://www.vbz.hr/book/madzun/
- TAGS
- madzun
- vlada-urosevic
- vlada
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
MADŽUN<br />
mravi vojnici; ponekad svjedočim tome kako se pred mojim očima<br />
vode ratovi mravinjaka protiv mravinjaka. Kad pokraj mrava prolaze<br />
veliki kukci čvrstih oklopa, kao da prolaze tenkovi – uopće se ne<br />
obaziru na male mravlje vojnike koji im se ponekad nađu na putu.<br />
Pred neku večer, na stol za kojim smo u vrtu večerali sunovratio se<br />
veliki kukac nosorog. I on je na nosu imao blago savijen rog, baš kao<br />
i velika životinja nosorog koju sam vidio na sličicama iz Životinjskog<br />
carstva. U kojem su oni srodstvu? I zašto oni dlakavi i debeli noćni<br />
leptiri, koji, nakon što se smrači, kruže oko lampe u odrini, na krilima<br />
imaju sovuljagine oči?<br />
*<br />
* *<br />
Sad je jutro. Noćas je kišilo. U jednom sam se noćnom času probudio<br />
i bilo me je strah. Mrak je, vani, bio ispunjen tutnjem krupnih kišnih<br />
kapi koje su bubnjale o meke opne lišća. Ali se u tom sveopćem šumorenju<br />
glasao još jedan izdvojeni šum: netko je prolazio dvorištem,<br />
vukao nešto teško, a onda je, prije nego sam nanovo zaspao, kiša sve<br />
to zalila i prekrila. Tek razbuđen, još uvijek bos, trčim u dvorište.<br />
Pod olukom nalazim nekoliko oblutaka koje je kišnica, slijevajući se s<br />
krova silno i šumno, iskopala iz zemlje i umila ih – sad blješte poput<br />
kakvih dragulja. Saginjem se, potom kleknem: zemlja oko oluka<br />
vlažna je i meka. Uzimam najkrupniji oblutak i, zagledajući na sve<br />
strane oko sebe kako bih se uvjerio da me nitko ne gleda, stavljam<br />
ga u usta. Oblutak je hladan; guram ga pod jezik i on polako postaje<br />
sve topliji – okus mu je poput lubenice.<br />
*<br />
* *<br />
24
Change language