Vlada Urošević - Madžun
Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života. Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran. Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće. https://www.vbz.hr/book/madzun/
Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života.
Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran.
Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće.
https://www.vbz.hr/book/madzun/
- TAGS
- madzun
- vlada-urosevic
- vlada
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
MADŽUN<br />
rastu u zemnim dubinama, u tmini, te je posve neobjašnjivo gdje se<br />
uopće skupila sva ta silna svjetlost zarobljena u njihovu tijelu. Meni<br />
je tata poklonio jedan kristal, veliki, šestokutni, ali ne znam gdje bih<br />
ga najbolje mogao čuvati, pa ga stalno premještam iz kutije u kutiju<br />
ili ga nosim sa sobom, u nekom džepu. Svi me upozoravaju da je to<br />
skupa i vrijedna stvar, te ga nikako ne bih smio izgubiti. Jedan mi je<br />
džep na hlačama probušen i kristal mi je već nekoliko puta skliznuo<br />
niz tu rupu, ali sam ga uvijek spašavao u posljednji tren. Teta Julijana<br />
traži da joj tata odozdo donese nekakav ružičasti kristal koji bi ona<br />
odnijela zlataru, da joj napravi broš „koji će pristajati uz njezin ružičasti<br />
komplet“. „Ostavi ga, zar ne vidiš da ne zna gdje mu je glava“,<br />
veli baka. „Toliko je već dugo dolje, u tim tminama, da je izgubio<br />
svaku vezu s ovim vanjskim svijetom“, pridodaje, pomalo ljutito.<br />
22<br />
*<br />
* *<br />
Dok pod povećalom gleda kristale, djed ih uspoređuje s nekim slikama<br />
iz enciklopedije iz koje glasno čita imena ruda: kvarc, pirit, magnezit,<br />
serpentin, korund, amazonit... „Amazonit“, izvikuje oduševljeno, „s<br />
Južnom smo Amerikom spojeni preko podzemlja!“ Jedan od kristala<br />
podiže prema svjetlosti koja ulazi kroz prozor i polako ga okreće,<br />
dok on pritom blješti. „Priroda“, veli djed, „svuda želi ustanoviti red.<br />
Čak i tamo dolje, u bezdanima, priroda se muči da stvori kristale,<br />
kako bi nam dokazala da moramo težiti k savršenstvu.“ Ali ljudi, po<br />
njemu, ne uče od prirode te u sve oko sebe unose kaos. „Samo ratovi,<br />
samo nasilja, samo nekakvi neredi“, veli djed. „Nigdje mira.“ Zatim<br />
kristale zaključava u veliku kasu. „Ne bi li bilo ljepše da ih stavimo<br />
u gostinjsku sobu, pa da ih pokazujemo kad nam dođu gosti.“ To<br />
veli teta Julijana. Ona uvijek brine o tome kako bi nam kuća trebala<br />
izgledati ljepše – pod svaku vazu stavlja ručno ispleteni „milje“, suhe
Change language