Vlada Urošević - Madžun
Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života. Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran. Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće. https://www.vbz.hr/book/madzun/
Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života.
Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran.
Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće.
https://www.vbz.hr/book/madzun/
- TAGS
- madzun
- vlada-urosevic
- vlada
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
MADŽUN<br />
nervozno približava jedno drugome, pa ih širi, pa opet približava, pa<br />
širi nanovo. Deset i deset, prema njegovu satu. Nalikuje na sunčani<br />
sat – u leksikonima, u djedovoj biblioteci, postoji crtež sunčeva sata;<br />
trokutasti komad metala postavljen na bijeli krug ucrtan na kamenoj<br />
ploči. Sjena pokazuje vrijeme. Leptirica se vrti na cvijetu: svatko ima<br />
svoj mig, svoje vrijeme. Sat leptirov i sat cvijeta ne podudaraju se.<br />
Crna cjevčica leptirova rilca nalikuje na oprugu sata, napola savijenu.<br />
Sat koji stoji na kuhinjskoj kredenci jedanput je pao na pod, jeknuo<br />
metalnim lelekom, a iz utrobe mu je izletjela jedna takva treperava<br />
oprugica, samo veća. Tom crnom cjevčicom leptir ustvari ispija sunčev<br />
med. A taj je med, zapravo, vrijeme ljeta zgusnuto u središtu cvijeta.<br />
Unutra, u cvjetovima, nečujno radi nekakav mehanizam koji vrijeme<br />
pretvara u med. Ima stvari koje ja znam, a odrasli ih nikad neće razumjeti.<br />
Iz kuhinje, s druge strane dvorišta, baka me zove na ručak.<br />
*<br />
* *<br />
Ja živim s bakom i djedom, zajedno s ostalim članovima obitelji<br />
– ujacima i tetama. Moja mama i moj tata nisu s nama. Kad zapitkujem,<br />
kažu mi da mi je mama bolesna i da je u toplicama. Kad<br />
tete međusobno razgovaraju, pa spomenu i moju mamu, obično<br />
tiho izgovaraju riječ „sanatorij“: „liječnici u sanatoriju kažu da se<br />
situacija ne popravlja“, vele one zabrinuto a potom, primjećujući<br />
kako ih slušam, naprasno mijenjaju temu i, s dobrom dozom hinjene<br />
veselosti, započinju govoriti o nekim svojim prijateljicama koje su<br />
„jako otmjene“ te o nečemu što su vidjele u onim izlozima u centru<br />
grada, također „jako otmjenima“. Ma koliko riječ „sanatorij“<br />
bila ružna i strašna, meni je daleko strašnija riječ „situacija“, jer je<br />
tete izgovaraju nekako razvučeno, a pritom još i izmjenjuju vrlo<br />
znakovite poglede.<br />
20
Change language