Vlada Urošević - Madžun
Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života. Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran. Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće. https://www.vbz.hr/book/madzun/
Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života.
Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran.
Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće.
https://www.vbz.hr/book/madzun/
- TAGS
- madzun
- vlada-urosevic
- vlada
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Raj djetinjstva<br />
buketiće cvijeća uokviruje pod staklo... „Tako to rade Francuzi“,<br />
tumači ona. „Les fleurs séchées – c’est très a la français.“ Svi ukućani,<br />
osim bake, često rabe francuske riječi. „Francuski govoriti, svuda u<br />
Europi il est très chic“, često naglašava i moja teta Milka. „No, eto,<br />
neki sad uče engleski, premda, barem mi se tako čini, to baš i nije<br />
neki otmjen jezik. Gledaj samo kako u tim apaškim filmovima krive<br />
vilice. Kao da u ustima premeću vruće krumpire!“<br />
Djed odbija prijedlog tete Julijane o stavljanju kristala u gostinjsku<br />
sobu. „Kristali su navikli na tamu“, veli. „Odviše vreve i svjetlosti<br />
moglo bi im škoditi.“ A zatim izgovara svoju omiljenu rečenicu: „Sve<br />
u svoje vrijeme i na svoje mjesto“, koju često ponavlja, a ja nikako ne<br />
uspijevam shvatiti što želi njome reći.<br />
*<br />
* *<br />
U vrtu raste cvijet koji se zove „pseća usta“. Odabirem najkrupniji,<br />
otkidam ga s duge stabljike, stišćem mu donji dio i cvijet se otvara<br />
poput usta nekog zlog pseta koje me hoće ugristi. Zašto baš sve oko<br />
nas mora sličiti nečem drugom? Ponekad zamišljam da sve stvari i<br />
sva bića koja postoje u vrtu jesu, zapravo, umanjenica svih stvari i<br />
bića koja postoje u velikom svijetu oko nas. Neki crni zrikavci koje<br />
baka zove „popci“ – jesu li to, zapravo, mali popovi u svijetu kukaca?<br />
Njihova je crkva, zasigurno, negdje pod zemljom, jer se stalno<br />
kriju u rupicama iz kojih proviruju tek ponekad, mrdajući pipcima<br />
koji im strše na glavi. Imaju li te podzemne crkve i svoje zvonike?<br />
Jedanput, dok sam kopao u zabačenom dijelu vrta, nenadano sam<br />
pronašao nekakvo malo zvono, zahrđalo i iznutra posve prazno, ali<br />
mi je djed rekao da je to ovčje zvonce. Jedino krupni, bijeli cvjetovi<br />
ovješeni sa svojih stabljika zaista nalikuju na zvona. Baka ih tako i<br />
zove – zvončići. Među mravima, veli djed, postoje mravi radnici i<br />
23
Change language