Optimist magazin 57 (decembar 2020)
Optimist magazin 57 (decembar 2020)
Optimist magazin 57 (decembar 2020)
- TAGS
- lgbt
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Izdvajamo
LGBT+
12
Osnivač i izdavač:
Gej lezbejski info centar
Godina osnivanja:
2011.
Glavni i odgovorni urednik:
Predrag Azdejković
Saradnici: Nemanja Marinović, Zoran Janković,
Milan Aranđelović, Igor Maksimović, Milan
Živanović, Ivana Nikolić, Bogdan Petrović,
Jovana Ivetić, Bratislav Prokić, Dragan
Jovićević
Fotografija sa naslovne strane:
Marko Vulević
Web: www.optimist.rs
E-mail: optimistmagazin@gmail.com
FB Page: www.fb.me/optimist.rs
Štampa: Newpress
u reklamama
21
Ellen
Degeneres
Podrška:
Република Србија
МИНИСТАРСТВО
КУЛТУРЕ
И ИНФОРМИСАЊА
Magazin možete čitati i na:
Magazin prihvata nadležnost:
Градсна управа за културу
Града Новог Сада
Milan
Stefan Subotić 26
46
CIP Каталогизација у публикацији
Народна библиотека Србије, Београд
305
OPTIMIST : vodič kroz gej Srbiju / glavni i odgovorni urednik Predrag
M. Azdejković. God. 1, br. 1 (jun 2011) . [S. l.] : Regionalni info
centar, 2011 (Smederevo : Newpress). 21 cm
Dvomesečno. Naslov 1. broja: Optimizam
ISSN 22176756 = Optimist
COBISS.SRID 186184972
Jelić
36
Sunstone
OPTIMIST Intervju
4
www.optimist.rs
Šta čini jednu gej ikonu? Nekada
je bilo dovoljno da se ta
(ženska) osoba lepo oblači,
ima smisla za modu i da je
gejevi obožavaju. Danas to
više nije dovoljno, već je potrebna
konstantan i kvalitetan
odnos sa LGBT populaciju
i podrška u borbi za LGBT ravnopravnost.
A čime je sve
Nataša Bekvalac zaslužila tu
titulu? Ona je 2016. godine nastupila na Paradi
ponosa i kako su organizatori rekli, nije tražila
honorar. Prošle godine je u gej klubu Musk
Machine proglašena za gej ikonu godine i tom
prilikom je rekla: „Poruka je ono što ja živim! Ljubav
i sloboda! To je ono što uvek podržavam i
za šta se borim“. Na koncertu u Areni početkom
ove godine deo nastupa je bio posvećen LGBT
populaciji. Pre nekoliko meseci podržala je inicijativu
o donošenju Zakona o istopolnim zajednicama
i učestvovala u kampanji „Šta nas
žulja?“. I više nego dovoljno.
Pre ove godine nezvanično, a od ove godine
i zvanično krunisana gej ikona.
Kako ti je na gej ikonostasu?
Zar sam krunisana? (smeh) Nisam osoba koja
uživa u pohvalama, tako da mi je pomalo neprijatno
da pričam da sam na nekom ikonostasu,
ali naravno da mi prija što me gej populacija
voli. Osećam se izuzetno privilegovano i drago
mi je da LGBT ljudi prepoznaju i osećaju da sam
uz njih.
Koja su zaduženja i obaveze jedne gej
ikone?
Radim uvek onako
kako osećam. Imam
mnogo prijatelja u
gej svetu, pa sam
tako bila svedok
svakodnevnih briga,
tuga, njihove borbe.
I da o njima javno
govore. Gledala sam
Osećam se privilegovano da LGBT ljudi
osećaju da sam uz njih
Nataša Bekvalac
Razgovarao: Predrag Azdejković
Foto: Marko Vulević
nedavno intervju
Mirjane Karanović
koji je dala onih godina
kada su Parade
ponosa zabranjivane
i otkazivane u
kom je rekla da nemamo
više vremena, da će nam proći život ako
budemo čekali da svi budemo jednaki i da se za
to moramo boriti i potpuno se slažem sa njom.
Ako moj glas nešto promeni, smatraću to svojim
velikim životnim uspehom.
Podržala si kampanju za istopolna partnerstva.
Koja je bila tvoja motivacija za
tu podršku?
Tokom celog života
okružena sam
gej momcima. Slušala
sam teške
priče o njihovom
odrastanju, o ponižavanjima
koja su
preživljavali, nasilju,
odbacivanju
porodice. Izuzetno
sam emotivna
osoba i sve to mi
teško pada. Shvatila
sam da moram
nešto da učinim.
Potpuno je neverovatno
da još uvek
Vodič kroz gej Srbiju
5
>>
OPTIMIST Intervju
nemamo zakon o istopolnim partnerstvima,
smatram da je krajnje vreme da do toga dođe i
da LGBT ljudi imaju osnovno pravo da sklope
zajednicu pred zakonom sa onima koje vole.
Imam prijatelje koji su u dugim vezama, a pred
zakonom su potpuno nevidljivi. Želim da naša
generacija bude poslednja koja živi u svetu u
kom svi nisu isti.
Zbog toga si se našla na udaru homofoba.
Da li si se pripremila za negativne
reakcije i kako se nosiš s njima?
Pre 10 godina bih se verovatno potresla. Ali, verujte
mi, toliko toga sam prošla i u poslu i u životu
da bi ružna reč i uvreda na Instagramu
mogla da me povredi. Svesna sam da na svetu
ima loših ljudi koji žele zlo drugima i naučila
sam da se nosim sa tim. Uostalom, šta mi mogu
osim da mi napišu ružan komentar koji ću
odmah obrisati?
Javne ličnosti se generalno suočavaju sa
mržnjom, u narodu poznatijem kao hejt.
Da li te to pogađa?
Odavno ne. Pokušavam da pronađem razlog
nečijeg takvog ponašanja. Shvatam da to dolazi
iz neke lične muke, borbe i nezadovoljstva i
znam da oprostim.
6
www.optimist.rs
Bilo je lepo videti dugine boje na tvom
koncertu u Areni. Kako je došlo do toga i
kako je publika reagovala?
Spontano. Rekla sam saradnicima da želim da
posvetim deo koncerta mojim fanovima koji su
LGBT i brzo smo smislili kako to da izgleda. Publika
je bila u transu i to je jedan od najupečatljivijih
momenata koncerta. Bila je to noć
prepuna ljubavi. Iskreno, sve bih opet ponovo.
Eminina i tvoja pesma „Muško više ne
mogu“ proglašena je za nezvaničnu lezbejsku
himnu. Kako je uopšte nastala ta
pesma?
Srela sam se sa Eminom na jednom nastupu
gde smo zajedno izvele nasu pesmu Gospodine,
na sceni se desila energija na koju nijedna
od nas dve a ni publika nije ostala imuna i odlučile
smo da snimimo novu duetsku pesmu. Pričale
smo i o privatnim stvarima, obe smo
doživele velike brodolome na emotivnom
planu otprilike u isto vreme. Posle dva dana mi
je poslala pesmu i rekla mi da nas vidi u njoj.
Složila sam se istog trenutka jer je pesma drugačija
i jako emotivna.
Glorija Stajnem je izjavila „Žena bez muškarca
je kao riba bez bicikla“. Nešto mi
se čini da se ti s tim slažeš?
Haha i te kako! Ne znam kako je do toga došlo,
ali već gotovo tri godine sam potpuno sama i
ne osećam prazninu. Sigurna sam da će naići
neko, da će me neko zaintrigirati, ali trenutno
ne emitujem tu energiju. Zaista me ne zanimaju
muškarci. Da li je do velikih razočarenja, da li je
do toga što sam samohrana majka dvoje dece
pa nemam ni vremena o njima da mislim, da li
nema kvalitetnih muškaraca, ne znam...
Korona je ostavila veliki trag na ovo društvo,
te i na estradu. Kako je uticala na
tebe, tvoj život i rad?
Tužna sam što je epidemija došla baš nakon
mog beogradskog koncerta kada smo se spremali
da sa ‘S.O.S. za ljubav’ šouom krenemo na
turneju i predstavimo ga publici u Hrvatskoj,
Bosni, Makedoniji, Crnoj Gori... Osim toga,
nemam pravo da se žalim, mislim da sam izuzetno
privilegovana jer sam u prethodnim godinama
zaradila dovoljno da moja deca i ja
imamo sve što nam treba i da ima ljudi koji su
u mnogo većim problemima nego mi pevači.
Ali da mi nedostaju nastupi, i te kako mi nedostaju.
Nije fraza, zaista je jako teško kada ne radite
ono što volite. Zamislite da vas neko skloni
sa vašeg posla devet meseci.
Primećujem da su se mnogo posebno zaradovali
što je estrada na udaru korone i
suočava se sa finansijskim poteškoćama!
Kako ti vidiš to nemanja razumevanja i
empatije za estradne umetnike?
Postoje ljudi koji uživaju u tome da vide da nekome
loše ide. Ne znam šta je to u ljudima, to
je pitanje za psihijatre. Da ikad osetim sreću ako
vidim da se neko muči, ozbiljno bih se zapitala
šta sa mnom nije u redu.
Koji su tvoji planovi kada prođe korona i
život se vrati u normalu?
Spremila sam novi album, skupila sam pesme
za koje sam sigurna da će ih moja publika obožavati.
Čim sve ovo prođe, snimiću nove spotove
i izbaciti album, a ako u međuvremenu
opljačkam neku banku spremiću još bolji koncert
od onog u Areni ove godine. (Smeh)
Vodič kroz gej Srbiju
7
POPTIMIST Pregled godine
o malo čemu će proteklih 12
meseci biti upamćeno, ako se
izuzme pandemija korona virusa.
Kada je o reč o LGBT+
pravima, i sa koronom i bez
nje države u regionu - ali i šire
- nisu se mnogo proslavile.
Bilo je dovoljno loše i bez Covida-19,
a pojedine male pobede
ostale su u zapećku
većih problema: tradicionalno
deklarativnog poštovanja prava LGBT+
osoba, tradicionalnog cinizma nekih predsednika
i bivših i aktuelnih premijerki, odlaganja parada
ponosa, nepoštovanja propisanog, kao i
skandaloznog pretvaranja najmanje 101 evropske
opštine u tzv. LGBT free zone itd. Što se onog
jednog pozitivnog koraka iz naslova tiče, tron -
kao i u većini velikih stvari u ovoj godini - pripada
maloj velikoj Crnoj Gori koja je legalizovala
istopolna partnerstva. Kada ovim pobrojanim
problemima dodamo i nevolje koje je donela ili
na površinu ponovo iznela korona, slika postaje
mutnija. Dobrodošli u pregled 2020 godine.
Počnimo od naših EU suseda, jer, to je sve
sam civilizovan svet.
Oh wait...
Opštine i gej udomitelji
Nekako u isto vreme kada je korona
počela da se širi Evropom, u pohod je
krenula vrsta ljudske gluposti koju je
autorka ovog teksta slikovito i bezazleno
nazvala 101 evropska opština.
Naime, reč je o jednoj hrvatskoj i oko
100 poljskih koje su u poslednjih godinu
dana eksplicitno stavile do znanja
svojim sugrađanima iz redova LGBT+
populacije da, jednostavno, nisu dobrodošli.
Krajem februara, lokalne vlasti u
oko 100 opština u Poljskoj, što je inače
trećina zemlje, usvojili su rezolucije
,,protiv LGBT+ propagande” ili ,,za porodicu.”
Tako su stvorile izrazito neprijateljsko
okruženje za svakoga ko nije
heteroseksualan ili ko nije posvećen tzv.
,,prirodnoj porodici,“ tvrdile su tada organizacije
koje promovišu ljudska
prava. Mapa ,,Atlas of Hate” koju su potom napravili
aktivisti, pokazuje da je područje veće od
teritorije Mađarske postalo tzv. ,,LGBT-free“
zona, i to u srcu Centralne Evrope.
www.optimist.rs
8
Ni neki delovi Hrvatske nisu daleko, ni fizički
ni ideološki.
Krajem marta, stanovnici malenog Imotskog
u Dalmaciji, koji broji tek oko 10 hiljada ljudi, izašli
su maskirani na još jedan tradicionalni festival.
Dalmatinci vole festivale, pa se tako na
festivalima, ili karnevalima, kako ih zovu, širom
Dalmacije svake godine spaljuje figura onoga ko
je stanovnicima posebno zasmetao, ko ih je naljutio
ili uznemirio. Ovoga puta, bila je to figura
istopolnog para sa detetom. Biće da ih je uznemirila
presuda Ustavnog suda s kraja januara,
koja obavezuje sudove i sve relevantne državne
institucije da omoguće jednake šanse svima koji
žele da uđu u postupak udomljavanja dece –
uključujući i istopolne parove. Ovu presudu su
pozdravile organizacije koje se bave ljudskim
pravima, LGBT+ zajednica, ali su oštre kritike
došle iz konzervativnih krugova širom Hrvatske.
To nije jedina ružna stvar koja je zadesila
LGBT+ zajednicu u ovom delu EU. Sredinom
juna, ministar zdravstva Vili Beroš izjavio je da bi
,,djeci bilo bolje u domu, ako je ondje okruženje
zdravo, nego kod istospolnih parova". Ta izjava
je izazvala burne reakcije, a svoje mišljenje dao
je i premijer Andrej Plenković, koji je objasnio da
Beroš to ,,nije najspretnije rekao".
Jedan korak napred, dva nazad
LGBT+ u doba
korone
Piše: Ivana Nikolić
Sva sreća pa mi u Srbiji imamo premijerku
koja je svesna problema sa kojima se suočava
domaća LGBT+ zajednica! Ona čini sve da joj pomogne,
i za razliku od Vilija Beroša, ne misli da
deci nije mesto u istopolnim zajednicama. Stoga
se gospođa premijerka svim silama trudi da i oni
unutar srpske LGBT+ zajednice, koji to žele,
mogu legalnim putem ostvariti potomstvo, baš
kao što ga i ona ima. Mogao bi Beroš malo više
da se ugleda na Brnabić.
Prethodni paragraf je potpuno netačan, ali
zvuči toliko lepo da sam morala da ga ostavim.
Sada malo zvanične istine.
Bivša Poverenica za zaštitu ravnopravnosti,
Brankica Janković, izjavila je povodom Međunarodnog
dana borbe protiv transfobije i homofobije
17. maja, da su diskriminacija na radnom
mestu, omalovažavajući odnos u javnosti, govor
mržnje i fizički napadi za neke LGBT osobe u Srbiji
i dalje svakodnevnica.Prema pisanju medija,
više od 6500 ljudi je potpisalo peticiju za usvajanje
zakona o istopolnim partnerstvima.
Opet prema pisanju medija, naš predsednik
se obavezao da će se založiti za dekriminalizaciju
homoseksualnosti u zemljama poput Sudana,
što je naišlo na osudu pojedinih
organizacija koje se bave ljudskim pravima, i
koje veruju da bi Vučić najpre morao da se pozabavi
svojim dvorištem.
I dok pripadnici srpske LGBT+ zajednice trenutno
mogu samo da sanjaju legalizaciju istopolnih
partnerstava, Crnogorci su svoj san
dosanjali. Prvog jula Skupština CG izglasala je
Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola, a
počeće da se primenjuje godinu dana od datuma
usvajanja, dakle oko 1. jula 2021.
Šta ovaj Zakon zapravo znači u praksi?
Znači da će pripadnici LGBT+ populacije
moći da ostvaruju prava iz zdravstvene i socijalne
zaštite, ali je, nažalost, postavljena i crvena
linija – u njemu se ne pominje mogućnost da
istopolni parovi budu roditelji, da postanu staratelji
dece, kao i da usvoje decu.
Šta o ovom važnom koraku napred kažu
neki od pripadnika LGBT+ zajednice u Crnoj
Gori? Govoreći za BBC na srpskom, Kristina Ćetković,
autorka prvog lezbejskog romana u Crnoj
Gori, rekla je da se nada „da se neće ostati samo
na ovom formalnom prihvatanju i prepoznavanju
partnerstava, nego da ćemo u narednom
periodu doći i do suštinskih primena, pre svega
u mentalitetu i toleranciji prema različitostima.“
Vodič kroz gej Srbiju
9
>>
OPTIMIST Pregled godine
„Sve dok ne budem mogla kao i oni da se
ostvarim u roditeljskoj ulozi – smatraću da sam
u Crnoj gori diskriminisana zbog svoje seksualne
orijentacije.“
U senci korona virusa
Ove godine sve je ostalo u senci korona virusa,
pa, nažalost i ljudska prava. Moglo bi se
reći da su svi značajniji pomaci napravljeni u
LGBT+ zajednicama vraćeni na fabrička podešavanja,
ako uzmemo u obzir sledeće činjenice: otkazivanje
ili pomeranje parada ponosa,
zatvaranje u četiri zida, verbalno i fizičko nasilje
od strane porodica sa kojima su mnogi bili prinuđeni
da žive usled lošeg ekonomskog stanja,
gubitak posla, odlaganje operacija promene
pola itd.
Sažetak istraživanja udruženja Loud & Queer
i Egal, ,,COVID-19 i LGBTI zajednica u Srbiji,” objavljenog
u maju, jeste sledeći:
,,LGBTI zajednicu mucǐ hronicňa nezaposlenost,
veliki broj njih je dobilo otkaz, zavrsǐli su
na neplacénim odsustvima ili im je smanjen prihod,
vlasnici i preduzetnici su morali da zatvore
svoje biznise ili redukuju poslovanje, LGBTI
osobe obolele od hronicňih oboljenja su imale
probleme u lecěnju, veliki broj njih je izbacěn iz
prostora u kojima su do tada zǐveli, a mnoge
osnovne potrebe im nisu zadovoljene.”
Ovo naravno nije slučaj samo u Srbiji. Mnogi
aktivisti sa kojima je Optimist razgovarao tokom
ove godine ističu da je pandemija posebno jako
pogodila LGBT+ zajednice. Lejla Huremović, članica
Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa
objasnila je da su posledice života u
pandemiji veoma velike, a bavljenje aktivizmom
otežano:
,,Kada govorimo o aktivizmu on je sa pandemijom
jako usporen i ograničen, pa
aktivisti/kinje moraju da pronalaze različite kreativne
načine djelovanja. Ali je važno naglasiti da
aktivizam ne smije stati, jer je pandemija dodatno
pogoršala status života LGBTIQ osoba u BiH.
Pandemija ni u kom slučaju ne smije postati izgovor
za institucije da se ne bave pravima
LGBTIQ osoba. Pandemija je pokazala građanima/kama
kako je živjeti u četri zida, te da niko
ne može dugoročno živjeti tako”.
Zbog situacije sa korona virusom, prajdovi
u regionu su ili bili otkazani i prebačeni na digitalnu
platformu, kao što je bilo u Srbiji, ili održani
uz jake epidemiološke mere, što je slučaj sa
Zagrebom, čiji je prajd prošao pod sloganom
,,Sloboda unutar i izvan četiri zida.”
Bosna je objedinila srpski i hrvatski pristup:
bila je održana onlajn, ali su aktivisti u automobilima
pod pratnjom policije prošli ulicama
grada mašući zastavama.
Nakon svega rečenog, ostaje nam da se, kao
i uvek, nadamo da sledeća godina nosi bolje i
lepše...
10 www.optimist.rs
SOPTIMIST Osmatračnica
vedoci smo trenda koji polako
zahvata naše prostore, a koji se
odnosi na prisutnost LGBT likova
u reklamama velikih kompanija
i brendova. Tako imamo
Coca-Colu koja podržava Skoplje
Prajd, reklamnu kampanju
Kokte kod nas, ili u Hrvatskoj
Erste Banku i čuvenu „Boli me
Pipi“ kampanju koja je vratila u
prvi plan potpuno zaboravljeni
proizvod, sok „Pipi“. U svetu je to već sveopšti
trend još od kad je među prvima, 1994. godine,
istopolni par imala IKEA, a u jednoj od njihovih
reklama bila su dva muškarca koja se drže za
ruke uz natpis „Otvoreni smo ka svim porodicama“.
Nakon toga, LGBT osobe u reklamama
prikazali su i Kolgejt, Starbaks, Kodak, Dizel,
Coca Cola i drugi. Kao i kod nas, reklame su nailazile
na različite reakcije u različitim zemljama,
IKEA reklamu Italijani početkom devedesetih
nisu najbolje primili, a zbog bilborda „Bez šećera,
bez predrasuda“ na kojima su prikazani
istopolni parovi, pristalice Viktora Orbana su
prošle godine u Mađarskoj pozivale na bojkot
Coca-Cola proizvoda.
Odbijam da aplaudiram multinacionalnim kompanijama
za mrvu medijskog prostora
LGBT+
u reklamama
Piše: Nemanja Marinović
Pre nego što krenemo da aplaudiramo velikim
multinacionalnim kompanijama za ustupljeno
parče prostora na medijskom nebu, bitno
12 www.optimist.rs
je da u obzir uzmemo najbitniji od svih faktora
– novac. Kada ovaj faktor uđe u igru, tada postaje
jasno da li su određene kompanije progresivne
i rade na stvaranju pozitivnih društvenih
promena, ili reaktivne i samo reaguju na
izmenjene tržišne uslove. Da li je devedesetih
godina prikaz istopolnih porodica
bio progresivan i hrabar, a da li je
uraditi to isto danas, u zemlji poput Hrvatske
koja ima legalizovane istopolne
brakove, zaista velika hrabrost (i pored
određenog stepena homofobije koji još
uvek postoji u društvu)? Ili je možda zalaganje
za rodnu ravnopravnost i LGBT
prava deo brendiranja i kreiranja imidža
kompanije kao inkluzivne i progresivne?
Šta kompanijama drugo ostaje,
skandal sa kojim se suočio Waikiki?
Razumevanje ovog fenomena neodvojivo
je od razumevanja funkcionisanja
advertajzinga, pre svega kada su
u pitanju ciljne grupe. Teorija o „masovnim
medijima“ i „masovnoj publici“
odavno je napuštena i postali smo svi
svesni toga da ništa nije „masovno“ i
ništa ne konzumiraju svi, pa čak ni većina
ljudi. Sve se svodi na jasne, dobro definisane
ciljne grupe i „gađanje“ pravih korisnika u
pravo vreme. LGBT populacija nije malobrojna,
odavno više nije ni nevidljiva i sakrivena i više je
nego jasno da je postala definisana ciljna grupa
velikih brendova. Kompanije će iskoristiti to što
je društvena situacija za LGBT populaciju u mnogim
delovima sveta nepovoljna kako bi se profilisale
kao „pokretači društvenih promena“, na
isti način na koji to recimo pokušava da učini
kompanija Dizni koja se bukvalno postavlja na
pijadestal progresa samim tim što se spekuliše
o LGBT liku u crtanom filmu. Istini za volju, to je
proces koji je još ranije krenuo sa feminizmom i
promovisanjem rodne ravnopravnosti, nastavlja
se LGBT pitanjem, a nakon što to više ne bude
trend doći će nešto treće na red – proces koji
nije proaktivno delovanje, već pažljivo izmerena
reakcija na društvena zbivanja. Niko od njih ne
pokreće društvene promene, oni na njih reaguju.
Nisu oni stvorili prostor za diskusiju na
temu rodne ravnopravnosti, niti je Coca-Cola otvorila
pitanje nejednakih plata žena i muškaraca
kampanjom sa 16% praznijom flašicom, već su
feministkinje to pitanje dugom i mukotrpnom
borbom uspele da profilišu kao važno društveno
pitanje. Identična situacija je i sa LGBT
pravima, za koja se ne bori Kokta, već su neki aktivisti
ginuli na ulici da bi njihova prava postala
društveno pitanje. Kada je sve postalo deo
mejnstrima, kada postoje zakoni koji sprečavaju
diskriminaciju (uključujući i zakone koje štite
LGBT radnike u tim istim kompanijama), kada se
usvajaju zakoni o istopolnim partnerstvima i
kada su LGBT likovi deo mejnstrim filmova i serija,
ukratko - kada se društvo koliko-toliko
adaptiralo na tu temu i otvorio diskurs o položaju
manjinskih grupa, a društvena klima počela
da se menja ka sve većem prihvatanju različitosti
– tada su u priču ušle i kompanije. Iz vrlo jednostavnog
razloga – LGBT osobe su postale
ciljna grupa. Uvođenjem LGBT likova u svoje
kampanje, kompanije se prvo brendiraju kao
društveno relevantne i inkluzivne (što je važno
za globalni imidž kompanija kojima su sedišta
uglavnom u razvijenim zemljama), ove kampanje
su još uvek šokantne i garantuju veliku vidljivost
proizvodu (kao što rekoh, Pipi se bukvalno
digao iz zaborava u kome je ležao decenijama),
a na kraju i privlače LGBT osobe kao targetiranu
grupu. Trostruki dobitak. Da, naravno da će izgubiti
deo kupaca time i naravno da će pristalice
desničarskih partija pozivati na bojkot, ali na
kraju dana će i oni najhomofobičniji navijači gledati
utakmicu uz pivo i Coca-Colu.
Istina je da kampanja velike kompanije ima
veću dostupnost udarnim terminima na TV stanicama
jer ima enormne svote novca koje ulaže
u reklamiranje, te samim tim dolazi do većeg
broja ljudi nego bilo koja aktivistička kampanja,
ali ne smemo izgubiti iz vida da je primarni cilj
Vodič kroz gej Srbiju
13
>>
OPTIMIST Osmatračnica
te reklame promovisanje proizvoda, a ne ljudskih
prava. Ljudska prava su tu sredstvo. Sredstvo
koje prodaje (proizvod), sredstvo kojim se
kupuje (konzument). To jasno pokazuje selektivnost
tih kampanja. U nekim zemljama su ih radili
mnogo ranije, u nekim rade sad, u nekim još
uvek nisu i neće u skorije vreme. Zato što im
neće doneti dovoljan benefit i zato što neće da
narušavaju svoju poziciju u društvima gde to još
uvek nije u dovoljnoj meri prihvaćeno. Kada
bude, uradiće to bez problema i nazvati sebe
„pionirima“.
Mnogo važnije pitanje od toga ko je kakvu
kampanju pokrenuo jeste – da li se te kompanije
uključuju na drugi način u pitanja od društvenog
značaja, na način koji im ne donosi direktan
benefit? Da li podržavaju projekte, doniraju organizacije,
fondacije? Da li su dali nekoj organizaciji
novac za kampanju podizanja svesti koja
ne zahteva da njihov logo vrišti sa svakog bilborda?
Još važnije pitanje – kako se osećaju radnici
u tim kompanijama? LGBT pitanje, kao i
feministička pitanja, neodvojivo je od pitanja
radničkih prava. Ne zanima nas flašica Coca
Cole, hoćemo da znamo kako se osećaju na
poslu i koliko su plaćeni oni koji tu flašicu proizvode,
kakva je profesionalna klima, da li su žene
zaista plaćene jednako kao muškarci na istoj poziciji,
kakva je struktura moći i koliko ima žena
na rukovodećim pozicijama, kako se osećaju na
poslu LGBT osobe i da li trpe diskriminaciju, da
li „+1“ na koktelima može da im bude partner/ka
istog pola ili su za sve kolege oni „samci i samice“
te uvek rade za praznike kako bi njihove strejt
kolege i koleginice iste mogli da provedu sa porodicom
ili „drugom polovinom“. Što povlači najvažnije
pitanje – koliko u tim progresivnim
kompanijama ima autovanih LGBT osoba i na
kojim pozicijama? Ova pitanja novinar treba da
postavi „brend menadžerima“ tih kompanija a
ne ono čuveno - „Kako ste se odlučili da uključite
istopolni par u svoju reklamu i smatrate li taj
potez hrabrim?“.
Potpuno je nevažno da li će kompanije u
delić svog debelo plaćenog medijskog prostora
uključiti LGBT osobe, već da li posluju u skladu
sa vrednostima na osnovu kojih se promovišu.
Ukoliko im se u vrhu piramide nalaze isključivo
beli cis heteroseksualni muškarci, ukoliko se inkluzivnost
ne ogleda i u strukturi njihovih zaposlenih,
te ukoliko medijski prostor plaćaju
novcem zarađenim na osnovu eksploatacije
rada nedovoljno plaćenih radnika – neka hvala,
takva podrška i takav „progres“ koji donose nikome
nije potreban.
14 www.optimist.rs
Glumac Džoni Dep zamoljen
da se povuče
sa filma „Fantastične
zveri“. Filma po priči
koju je napisala J.K.
Rowling koja je na
meti napada zbog
transfobije. Sherry Pie
izbačena iz finala poslednje
sezone Ru-
Paul’s Drag Race.
Jadranki Barjaktarović otkazani nastupi u Srbiji.
Dua Lipa, Baka Prase, Kevin Spejsi, Džejms
Čarls... lista je duga, a svakim danom i sve duža.
Lista kulture otkazivanja, koja poslednjih par godina
dominira svetskom scenom, a polako dolazi
i u Srbiju.
Šta je kultura otkazivanja? Ukratko, u pitanju
je moderni ostracizam. Na isti način na koji je u
vreme Atenske demokratije neki uvaženi građanin
mogao biti proteran iz ovog grada-države
na deset godina, tako se u moderno vreme uticajni
ljudi mogu proterati iz javnog života na
duži ili kraći period,
zbog nečega što su
izjavili, napisali ili
uradili. Kultura otkazivanja
povezuje
se sa #metoo pokretom,
koji je na
Tviteru pokrenuo
lavinu ispovesti žrtava
seksualnog
zlostavljanja, te
doveo do toga da
neki moćni ljudi,
poput Harvija Vajnstina,
konačno
snose posledice za
svoje postupke. Mnogi od njih su, zbog moći
koju imaju u odnosu na svoje žrtve, bili nedodirljivi
godinama. Ovo je svakako pozitivan aspekt
kulture otkazivanja, kao i društvenih mreža, međutim,
ima svoju drugu stranu.
Kada imate institucije koje ne rade svoj posao,
korupciju, loše sudstvo i opštu nemogućnost da se
pravda dostigne tamo gde to treba da se dešava –
populus postaje sudija. I to je upravo ono što je
doneo #metoo pokret, kao i kultura otkazivanja.
Potrebno je da društvene mreže i mediji stanu iza
nekoga, te mu budu zaštita u borbi, neki vid tasa
zašto je opasno kada društvene mreže
uzmu pravdu u svoje ruke
Cancel kultura
piše: Nemanja Marinović
na vagi koji će doneti balans u veliku disproporciju
moći. Bez društvenih mreža i medija Marija Lukić
verovatno ne bi postigla ono što je postigla. Međutim,
argument koji stoji iza toga je to da sudstvo
nije slobodno i da moćni ljudi vrše pritisak na institucije.
Što je često
tačno. Ali, kao odgovor
tome, dešava se
drugi paradoks –
sada javnost vrši pritisak
na institucije. U
mnogo slučajeva, to
je imalo pozitivan
epilog, ali mora se
razmisliti i o tome da
javnost nema dovoljno
informacija,
da ih dobija iz ograničenog
broja izvora
i da često može da
čuje samo jednu
stranu. Uvek će se naglasiti reč „navodna žrtva“ ili
„navodno uznemiravanje“ i „navodno ovo ili ono“,
ali bez obzira na tu reč „navodno“ osoba koja je etiketirana
kao neko ko je napravio neki prestup tog
trenutka gubi svaku priliku da se brani, niti joj se veruje,
čak i kad zaista nije kriva, zato što je na „poziciji
moći“. Bez ikakvih dokaza i informacija, na osnovu
svega nekoliko tvitova ili heštegova, masa ljudi na
društvenim mrežama može doneti presudu. To se
dogodilo jutjuberu Džejmsu Čarlsu, koji je bio etiketiran
kao seksualni predator prošle godine.
Nakon nekoliko meseci utvrdilo se da nije kriv, te
Vodič kroz gej Srbiju
15
>>
OPTIMIST Osmatračnica
da su najverovatnije optužbe pokrenute od strane
njegovih konkurenata na Jutjubu, ali u međuvremenu
je optuženi izgubio mnogo pratilaca, sponzora
i novca, a govorio je i o mentalnim
problemima sa kojima se borio usled tog skandala.
Ovo je samo jedan primer koji pokazuje da, ma šta
mislili o nekome i njegovom radu ili stavovima –
opasno je kada masa preuzme u svoje ruke donošenje
odluka, bez dovoljno informacija.
Kultura otkazivanja neće napraviti društvenu
promenu i to je najveći problem. Institucije
neće raditi bolje. Žrtve neće dobiti pravdu
ili odštetu ili će se to desiti u malom broju slučajeva
gde žrtva ipak ima neki pristup medijima.
Nećemo stvoriti društvo u kome se to neće ponoviti
nekom drugom, što treba da nam bude
cilj. Uzmimo kao primer, recimo, Sherry Pie. Ona
je diskvalifikovana iz finala serijala, optužbe su
bile istinite, čim se i sama izvinila zbog toga
javno. Ona nije nastupila u finalu, ali se nikakva
promena nije desila. Stvar se mora rešavati
negde drugde, institucije moraju da rade. I epilog
svakog tog tvita koji se pojavi, svake ispovesti,
treba biti na sudu.
Kultura otkazivanja negativno utiče na kulturu
i umetnost. „Kenselovanje“ Sherry Pie je u velikoj
meri snizilo kvalitet poslednje sezone, kao što
je odlazak Kevina Spejsija upropastio jednu od
najboljih serija u istoriji. I to je velika šteta i gubitak
za umetnost. Odluka je donesena na internetu, za
mnoge slučajeve nikad nećemo saznati šta je
istina, a velike karijere i veliki talenti mogu biti bespovratno
izgubljeni. Ukoliko je Kevin Spejsi kriv,
treba da odgovara na sudu, dobije prikladnu
kaznu, odsluži je i nakon nje se vrati ili ne vrati
glumi. Ne da bude osuđen unapred, da se jedna
velika karijera ugasi, a nakon toga svi nastavljamo
po starom do nekih novih aktera i suštinski i sistemski
se ništa krucijalno nije promenilo.
Kultura otkazivanja negativno utiče na slobodu
govora. Potrebno je i neophodno javno
reagovati na neprikladne izjave ili ponašanje u
javnosti, posebno od ljudi koji imaju medijsku
moć. Ali, kultura otkazivanja može dovesti do
toga da se ugasi kultura dijaloga i da se na
osnovu neke izjave, koja može biti i loše sročena
ili protumačena, ili izgovorena u prošlosti nepromišljeno
te onaj ko je izgovorio više ne stoji iza
nje – nečije mišljenje ili stav automatski diskredituje.
Kritičari kulture otkazivanja navode da
ona dovodi do izvesnog konformiranja stavu ja-
16 www.optimist.rs
vnosti ili stavu većine. To ima pozitivne aspekte,
kada se kenseluje nečiji govor mržnje, ali uvek
može imati i drugu stranu, te dovesti do napada
na određene ljude samo zato što iznose stavove
sa kojima se većina ne slaže. Biljana Srbljanović
je čest slučaj, kao i svi „soroševci“ u globalu.
„Kenseluju“ se, ipak, oni koji imaju manje moći.
Ponovo primer Sherry Pie. Nju je „kenselovao“ Ru-
Paul, osoba koja je godinama na meti kritika na
društvenim mrežama zbog transfobije, između
ostalog, jer je mnogo tu još skandala i lošeg tretmana
učesnica rijalitija. RuPaula, kao dominantnu
kulturu dreg umetnosti, koji drži monopol na dreg
u mejnstrimu – niko ne kenseluje. Džoni Dep je izgubio
ulogu, tj. „zamoljen je da se povuče“ iz franšize
koju piše žena koja je „kenselovana“ na
internetu, ali ipak na nju to nije uticalo previše. Jer,
milioni su u pitanju, a autorska prava njena. Iako
svi ovi ljudi, ukoliko su optužbe tačne, imaju više
moći nego njihove žrtve, opet to nisu ljudi na najvišim
pozicijama moći. Oni su još uvek nedodirljivi.
I vrlo često ne samo nedodirljivi, već postaju neki
vid moralnog arbitra. A moralni arbitri su opasni,
bez obzira da li je to pojedinac, ili čitava javnost
koja odlučuje da li je nešto dobro ili loše, moralno
ili nemoralno, pristojno ili nepristojno. Kultura otkazivanja
je u mnogim slučajevima zaštitila žene
žrtve nasilja, to je njeno nesumnjivo najveće dostignuće,
ali nemojmo zaboraviti da su isto tako
žene bile česte žrtve neke vrste kulture otkazivanja,
kada su gubile uloge ili ugovore jer su se ponašale
slobodnije nego što javnost smatra da
treba, zato što su im izašle u javnost privatne fotografije,
ili su prosto imale više partnera nego što
javnost smatra da treba da imaju.
Kultura otkazivanja i društvene mreže utiču
na sudske procese. Ovo moram podvući još jednom.
Ne sme se vršiti pritisak na sudstvo, nikakvim
vezama ili rodbinskim, partijskim ili bilo
kojim drugim odnosima, ali ni protestima gde
se zahteva „pravda“ ili „prava kazna“ za neko
delo, o kome zapravo ne znamo ništa. Prvo, detalji
sudskog procesa ne smeju biti u javnosti
dok se ne utvrde činjenice. Sudska odluka mora
biti objektivna i na osnovu zakona, a ne na
osnovu toga što masa ispred smatra da neki zločin
zaslužuje 15, 30 ili 40 godina. Narod ne može
da zna sve činjenice, niti je stručan da donese
odluku o adekvatnoj kazni za određeno delo. U
suprotnom, nismo daleko od spaljivanja veštica
ili kamenovanja ili vešanja na ulici.
Kultura otkazivanja krši prezumpciju nevinosti.
Umesto „nevin dok se ne dokaže suprotno“,
sada je „kriv dok se ne dokaže da nije“.
Nekad je nečija „krivica“ vrlo jasna, jednostavno
postoji tvit, dokaz da je neko nešto napisao ili izgovorio.
Ali često to nije, već se osuda donosi jer
je neko napisao da mu je neko rekao da se nešto
desilo. U Srbiji je bio slučaj kada se pojavio poziv
na bojkot određenog kafića u kome se, navodno,
sipala droga u piće, zbog čega je jedna
osoba završila u Hitnoj pomoći, iako ni Hitna
pomoć ni policija nisu imali informaciju da se taj
slučaj dogodio. Ovo je vrlo problematično jer
polazi od pretpostavke da je „žrtva uvek u
pravu“, što naravno treba da bude početno polazište
institucija, međutim kada se eksploatiše
u neke druge ciljeve (kao što je na primer na internetu
lični obračun sa nekim kako bi mu se
urušio ugled, ili zbog konkurencije) svaki slučaj
koji se pokaže kao lažan dovodi do toga da se
nekoj drugoj žrtvi, sutra ili prekosutra, manje veruje.
Sa ovim se često suočavaju žene koje dobijaju
komentare kako „opet traže neke pare“ ili
„izmišljaju skandale zarad popularnosti“. Takođe,
kada se o nečemu o čemu nema dovoljno informacija
izveštava koristi se termin „navodno“, koji
sa sobom vuče konotaciju da je neprovereno i
nešto čemu se ne može verovati, čak i kad je autentičan
iskaz žrtve u pitanju.
Gubi se pravo na grešku, ispravku i izvinjenje.
Vrlo često se napadi i „kenselovanje“ nastavljaju
čak i kada se osoba pokaje zbog nečega što
je izgovorila, ili objasni da je u pitanju izjava od
ranije iza koje više ne stoji. Stvara se jedna toksična
sredina u kome se samo čekaju tuđe greške,
bez stvarne želje da se drugo stanovište sasluša,
razume, shvati, bez dijaloga i prostora da se
nešto modifikuje ili da se na nečije stanovište
utiče. Tu se neće stvoriti promena ili stvarni uticaj
na promenu društvenih stavova, već postaje
zakon glasnijeg. Postoji opasnost od stvaranja
internet gerile. Nije se retko dešavalo da neko
ko napiše na internetu nešto što se nekome ne
dopadne bude žrtva bulinga i nasilja, kako digitalnog,
tako i fizičkog. To je nešto što se često
dešava novinarima, i nije u pravom smislu „kultura
otkazivanja“, ali jeste s tim povezano i jeste
posledica stvaranja gore pomenute atmosfere.
Ono što treba biti zaključak ovih silnih redova,
barem iz mog ugla, jeste da kultura otkazivanja
predstavlja pokret koji u svojoj srži treba
da bude pozitivan i donese pozitivnu društvenu
promenu, da pruži glas nevidljivima i ograniči
moć „velikih“. Upravo zato je ne treba eksploatisati,
već zaštititi i paziti da se ne izvitoperi u
nešto što ima potencijal da učini suprotno –
ugasi pluralitet mišljenja, slobodu govora, te
stvori moderni Salem. Kako je u pitanju relativno
nov fenomen koji se brzo širi, važno je da
se o njemu razgovara jer sve veća popularnost
tog fenomena stvara i sve širi prostor za njegovu
eksploataciju u negativne svrhe.
Vodič kroz gej Srbiju
17
OPTIMIST TReligija
ri glavne funkcije religije u
društvu su: održavanje socijalne
solidarnosti kroz zajedničke
rituale i verovanja,
socijalna kontrola radi
sprovođenja morala zasnovanog
na religiji, i nuđenje
odgovora na egzistencijalna
pitanja. Povezano sa
tim, uočava se vršenje indoktrinacije
od strane verskih
lidera usmerene ka masama ljudi. Poznato
je da, većinom, indoktrinirana osoba ne dovodi
u pitanje i kritički ne ispituje doktrinu koju je
naučila, odnosno usađene ideje i stavove. Ovaj
obrazac religijske indoktrinacije je uočljiv u svakom
društvu i u svakom istorijskom periodu.
Ideja koju religija ima jeste da se Bog (ili vrhovno
božanstvo) brine za svakog od nas, te da je izvor
ličnog ljudskog uspeha i podrške. U praksi, ona
je često uzrok društvenih sukoba, što se često
pokazalo i u borbi za jednakost od strane LGBT+
zajednice.
Na ovogodišnjem Rimskom filmskom festivalu,
premijerno je prikazan film „Francesco“ o
liku i delu sadašnjeg pape. Autor ovog ostvarenja,
Jevgenij Afinevski, izjavio je kako je želeo da
stvori nešto što će podizati duh ljudima u svetu
gde je previše negativnosti i katastrofa.
Između ostalog, u filmu je prikazan papin intervju,
u kom pruža podršku LGBT+ zajednici:
„Homoseksualci imaju pravo da budu u porodici.
Oni su Božja deca. Ne možeš izbaciti
nekog iz porodice, niti učiniti njihov život mizernim
zbog ovoga. Ono što moramo imati je
zakon o civilnoj uniji. Na taj način bi oni bili legalno
obezbeđeni.“
Odmah nakon prikazivanja filma, usledio je
i demant Vatikana, u kojem se tvrdi da su papine
reči izvučene iz konteksta, ali i da ih papa nije izgovorio
Afinevskom, već u intervjuu koji je dao
za meksičku televiziju Televisa, u maju 2019. godine,
te da je taj deo izgubljen u montaži i nije
prikazan na TV-u. Navodno, papa nije pozvao na
to da se legalizuju istopolni brakovi, već je tvrdio
kako porodice (roditelji, braća i sestre) ne bi trebali
odbacivati osobe homoseksualne orijentacije.
Televisa je potvrdila da je sporni intervju dat
njihovoj voditeljki, s tim što su izneli i to da nisu
oni montirali i izbacili taj deo iz programa, već
sam Vatikan.
Postavlja se pitanje da li je papa zaista želeo
da pruži podršku LGBT+ zajednici, ali je veće Vatikana
nastojalo da to spreči? Prema katoličkoj
doktrini, gej veze se smatraju „devijantnim ponašanjem“.
To je potvrđeno i 2003. godine, kada
je vatikansko telo saopštilo da „poštovanje
prema homoseksualcima ne može da vodi odo-
18 www.optimist.rs
Verski lideri o LGBT+ populaciji
Kako je papa
“podržao” lgbt+
Piše: Jovana Ivetić
bravanju takvog
ponašanja ili zakonskom
priznanju
istopolnog partnerstva“.
Bitno je prisetiti
se i papinih izjava iz
2013. godine, kada
je rekao da bi zakonsko
priznavanje
istopolnih zajednica
u obliku braka
predstavljalo „antropološku
regresiju“.
Bio je protiv
toga da se dozvoli
istopolnim parovima da usvajaju decu, jer je,
kako je naveo, svakom čoveku potreban otac
muškarac i majka žena kako bi mu pomogli da
stvori sopstveni identitet. Iste godine, papa je
pak rekao da je homoseksualni odnos greh, ali
da LGBT+ populacija sama po sebi nije grešna:
„Ako je neko gej, traži Boga i njegovu dobru
volju, ko sam ja da mu sudim?“
Ove izjave idu u prilog tome da je papa Francesco
zaista mislio da homoseksualci ne treba
da budu odbačeni od strane svojih roditelja,
braća i sestara, ali da nemaju pravo da osnuju
vlastitu porodicu. Sam deo izjave da treba usvojiti
zakon o civilnoj
uniji, može se tumačiti
na dva načina:
iskorak ka
priznavanju osnovnih
ljudskih prava
LGBT+ zajednice, ali
sa druge strane i
nastavak uskraćivanja
tih prava, jer
istopolni parovi,
dakle, nemaju
pravo na brak kao
heteroseksualni parovi,
već samo na
građansko partnerstvo.
Među onima koji su pozdravili papine
sporne reče iz dokumentarca, nalazi se jezuitski
sveštenik, velečasni James Martin. James je poznat
po pokušajima izgradnje mostova između
homoseksualaca i crkve, te je pohvalio papine
komentare kao veliki napredak u podršci LGBT+
zajednice:
„Papino pozitivno izjašnjenje o civilnim unijama
takođe šalje snažnu poruku mestima gde
se crkva protivila takvim zakonima.“
Jezuitski sveštenik se nalazi u manjini među
verskim liderima sa takvim stavom. I Jevreji i
Vodič kroz gej Srbiju
19
>>
OPTIMIST Religija
Hrišćani, kao i Muslimani, tumače da u Bibliji i
Kuranu jasno stoji da je homoseksualnost greh.
Jevrejski verski lideri Nathaniel Helfgot,
Aryeh Klapper i Yitzchak Blau su napisali „Izjavu
o principima o mestu Jevreja homoseksualne
orijentacije u našoj zajednici“, a potpisali su je
preko sto rabina. Tu stoji da su homoseksualne
aktivnosti zabranjene, da se istopolni brakovi ne
treba podržati, ali da porodica ne treba odbaciti
svoje homoseksualne srodnike, već da ih treba
tretirati sa saosećajnosti i poštovanjem. Pozitivni
deo jeste taj što su stali protiv kontroverzne terapije
„za lečenje homoseksualnosti“ smatrajući
je beskorisnom i opasnom.
Sličnog stava je bio i rabin Daniel Landes,
koji je u svojim obraćanjima narodu govorio da
je Biblija protiv homoseksualaca, ali da to ne
znači da vernici treba da ignoriši i zlostavljaju
članove LGBT+ zajednice.
S druge strane, postoje i oni poput rabina
Shloma Amara, koji je otvoreno napadao homoseksualce,
nazivajući ih pripadnicima kulta.
Nedavno preminuli patrijarh Srpske pravoslavne
crkve, Irinej, protivnik je Parade ponosa
jer je to po njemu bilo vređanje morala apsolutne
većine i sloboda koja vodi u anarhiju:
20 www.optimist.rs
„Ja te ljude ne osuđujem nego ih duboko sažaljevam.
Verovatno je to nešto što je jače od
njih. To je devijacija ljudske prirode kakvu ne vidimo
nigde u prirodi. Veliko je pitanje, da li se s
tom anomalijom čovek rađa, ili, zavisno od
uslova života, to postaje porok. Crkva ne osuđuje
grešnika, nego greh.“
Neophodno je demantovati Irineja jer se homoseksualnost
javlja kod čak 1.500 životinjskih
vrsta. Oko 10% domaćih ovnova odbija da se
pari sa ovcama, ali se zato uparuje sa drugim
ovnovima. Jedna trećina albatrosa koja se upari
za zajednički život čine dve ženke. Ostale životinje
koje se mogu navesti kao primeri su flamingosi,
pingvini, žirafe, leptiri, koale, delfini...
U drugoj izjavi, Irinej je otišao dalje:
„Ako je gej seksualno opredeljenje opravdano
i treba ga propagirati, na osnovu čega to
isto ne važi za pedofiliju, za incest, za skotološtvo
i druge načine zadovoljenja izvitoperenog
seksualnog nagona? Po čemu je njihovo pravo
manje pravo od takozvanog prava vaše seksualne
(dez)orijentisanosti?“
Homoseksualna veza je veza između dve
osobe na osnovu njihovih obostranih emocija.
Pedofilija je seksualna nastranost i mentalni poremećaj
koji se ogleda u seksualnoj privlačnosti
prema deci istog, suprotnog, ili oba pola. Dakle,
dok se može javiti i u LGBT+ populaciji, nikako
nije njen sastavni deo, šta više, statistički se
češće javlja među heteroseksualcima. Navešćemo
jedno od mnogobrojnih istraživanja na
tu temu: Dečija klinika, Denver, objavila je da je
tokom 1991. i 1992. godine samo 1% seksualnih
prestupnika nad decom, bio homoseksualne
orijentacije, odnosno 2 od 269 slučaja.
Iako poneki crkveni poglavar pozdravi liberalne
vrednosti, kada treba da se promeni doktrina,
on se stiša, jer suštinska promena znači i
širu raspravu unutar crkve, a čini se da ni jedan
sveštenik do sada nije bio kadar tome. Svaka
izjava, bila ona ekstremno protivljenje usmereno
ka LGBT+ zajednici ili pozivanje da se istopolni
brakovi ne podrže, svesno je izazivanje
konfuzije u društvu i podsticanje diskriminacije
LGBT+ populacije. Šta bi doneo drugačiji stav
verskih lidera? Homofobija ne bi nestala, ali bi
se smanjila. Svest bi se izmenila i vrlo verovatno
bi došlo do legalizacije prava LGBT+ ljudi,
u kojima heteroseksualci uživaju, poput prava
na porodicu.
Čoveku je, moguće i životinji,
potrebno da ga neko
razume i voli, da ga strpljivo
sluša i rešava mu
probleme – detinja potreba
za sigurnošću, koja
dolazi od drugih i onda
kada bi trebalo da se traži
u sebi, glavna je prepreka
ka odraslom dobu. U slučaju
da tog razumevanja
manjka u okruženju,
željno ljudsko biće je traži dalje, neretko od ličnosti
sa TV ekrana.
Jedna od takvih je i Ellen DeGeneres, koja je pre
skoro dve decenije postala simbol za ljubaznost,
ali i hrabrost, nakon što se u martu 1997. godine
javno autovala. Danas to nije bogzna šta, ali je u
to vreme takav čin značio spremnost da se rizikuje
sve. Reči „Da, ja sam gej“ izgovorila je pred
kamerama, u seriji „Ellen“ (1994 – 1998), a prevalila
ih je preko usana sada već kultne junakinje
Ellen Morgan.
Epizoda pod naslovom „The Puppy Episode“ snimana
je u tajnosti, pa je naziv bio takozvana „crvena
haringa“ – pogrešan trag koji je radoznale
trebalo da spreči da za namere kreatora serije
saznaju pre nego što se epizoda emituje. Uprkos
tome što je scenario dobro čuvan, publika je na
dan snimanja znala da će svedočiti istorijskom
događaju, koji je pretvoren u spektakl, budući
da su se u epizodi
pojavili i slavni
glumci i glumice, na
prvom mestu Laura
Dern – koja je odigrala
devojku u
koju je Ellen zaljubljena,
Billy Bob
Thorton i Demi
Moore, te Oprah
koja se pojavila u
ulozi terapeutkinje.
Nakon što je epizoda
emitovana,
DeGeneres je primila
brojne pretnje,
a u studio su stizala
pisma ljutitih gledalaca, koji su seriju nazivali
„besramnim promovisanjem homoseksualnosti“.
Glavna glumica postala je „Ellen Degenerate“,
a „zabrinuti građani“ zasuli su je pretnjama
smrću. Uprkos tome “The Puppy Episode” je dobila
Emy, što nije bilo dovoljno da se sačuva serija,
koja je otkazana godinu dana kasnije.
The Ellen DeGeneres
Show se pojavio
2003, a već se tada
temeljilo na tome
što je voditeljka ljubazna,
toliko da
njena toplina greje
ohlađene gledalačke
duše. Skoro dve
decenije od prvog
emitovanja ta slika
je u opasnosti, a
priča o ovom šouu
trenutno je najdramatičnija
stvar koja
se odvija iza TV kulisa.
Radi se o tome
da je nekolicina onih koji su proteklih godina radili
na ovoj emisiji izašla sa svedočenjima o diskriminaciji,
seksualnom nasilju, rasizmu i
Vodič kroz gej Srbiju
21
Ljubazni su pali na teme
Ellen DeGeneres
piše: Milan Živanović
>>
OPTIMIST Kolumna
ponašanju koje bi moglo da do kraja uništi reputaciju
popularne emisije.
U proteklih sedamnaest godina povremeno su
mogle da se čuju glasine da DeGeneres u stvarnom
životu nije ljubazna kao na televiziji. Budući
da poznate ličnosti obično nisu obavezane
ugovorima da budu ljubazne, priče su ostajale
na tračevima. Šaputalo se godinama, ali je 2020,
pored pandemije, donela i nove detalje o emisiji
i onome što se dešavalo kada se kamere isključe.
Pukotine su postale veće, a zaposleni sve glasniji,
pa je istupalo više onih koji su potvrdili da
je rad na The Ellen DeGeneres Show „prava
noćna mora“. Mala grudva se vremenom pretvorila
u lavinu, a u razgovor su se uključile i
mnoge poznate ličnosti – deo njih je voditeljku
branio, a deo se je stao na stranu zaposlenih.
Sredinom leta 2020. pojavila su se čak dva novinska
članka sa novim dokazima – BuzzFeed je
16. jula objavio tekst pod naslovom „Former Employees
Say Ellen’s ’Be Kind’ Talk Show Mantra
Masks A Toxic Work Culture“, a 31. jula članak
„Dozens Of Former Ellen Show Employees Say
Executive Producers Engaged In Rampant Se-
22 www.optimist.rs
xual Misconduct And Harassment“. Javna slika
popularne voditeljke zadobila je snažan udarac,
a situaciju je pokušala da ublaži pismom u
kojem se izvinila zaposlenima, te izrazila žaljenje
što njen šou nije „srećno mesto“ kao što je želela
i verovala.
Nakon tog pisma objavljeno je još tekstova u kojima
su izvršni producenti emisije optuženi za
neprikladno ponašanje na radnom mestu. Optužbe
se ne odnose direktno na DeGeneres, ali
je to, izgleda ne čuva, budući da se od nje očekuje
da štiti brend koji nosi njeno ime, te zaposlene
koji pod tim kišobranom rade. Kako nije
učinila ništa da spreči zlostavljanje, mnogi pretpostavljaju
da je bila upoznata sa toksičnom atmosferom
i da je zlostavljačima gledala kroz
prste.
Da DeGeneres nije svaku emisiju, koju samo u
Sjedinjenim Američkim Državama prati petnaest
miliona duša, završavala rečenicom „Budite
ljubazni jedni prema drugima“ stvari bi
sigurno bile drugačije. Proglašena je „kraljicom
TV programa“ zbog prijatnog ponašanja i intervjua
koji su kod prosečnih gledalaca budili veru
u bolji život.
Nakon skoro godinu dana optužbi voditeljka je
18. sezonu, koja je počela u septembru, otvorila
sedmominutnim monologom u kojem nije pokušala
da porekne tvrdnje zaposlenih, već da se
izvini i još jednom naglasi koliko joj je žao zbog
lošeg postupanja koje su pojedini trpeli godinama.
Izvinjenje je prvo emitovano na YouTube
platformi, a u trenutku pisanja teksta pogledalo
ga je skoro 2,5 miliona ljudi. Ako je verovati modernim
merilima monolog nije zagrejao srca
gledalaca, budući da ima oko 38 hiljada lajkova
i čak 90 hiljada dislajkova.
Voditeljka je u uvodu rekla da joj je jasno da sa
privilegijama i moći dolazi i odgovornost, te dodala
da preuzima krivicu za ono što se događalo
nakon snimanja emisija. Obećala je da su učinjene
promene koje bi trebalo da utiču na to da
toksičnog ponašanja više ne bude i time otvorila
novo poglavlje. Posebno se osvrnula na one novinske
naslove koji tvrde da u privatnom životu
nije „ljubazna teta“ i virtuelnoj publici ispričala
zašto je prvi put izgovorila rečenicu „Budite ljubazni
(ili možda pažljivi) jedni prema drugima“.
Te reči je, kako je objasnila, prvi put rekla nakon
što je mladić Tyler Clementi oduzeo sebi život
jer više nije mogao da trpi zlostavljanje zbog
toga što je gej. Dodala je da u svetu uvek
manjka ljubaznosti i da nam je danas potrebna
više nego ikada, ali to izgleda nije bilo dovoljno
za veći broj lajkova.
Kritike nove sezone nisu pozitivne – „Ellen De-
Generes Returns, Delivers An Insincere Apology,
And Life Moves On“ piše Forbes, čime se pridružuje
publici koja je DeGeneres već obeležila kao
„neiskrenu“, a monolog kao „pokušaj izbegavanja
odgovornosti za ono što se dešavalo iza
scene“. Istina je da slava zaslepljuje i da sa njom
dolazi osećaj nadmoći koji u svetu šou-biznisa
često proždire „obične radnike“. Svako ko je bar
jednom pretrpeo nasilje na radnom mestu sigurno
neće ostati ravnodušan, a posebno kada
je u pitanju voditeljka koja je imidž izgradila na
lepom ophođenju prema drugima.
Na toj ljubaznosti nije gradila samo karijeru, već
i bogatstvo, pa je Forbes 2019. godine objavio
da slavna voditeljka vredi čak 330 miliona dolara.
To znači da će, iako ostane bez posla, i sledećih
300 života proživeti u izobilju, ali će ta
raskoš, kako tvrde pojedini, morati da se nastavi
bez The Ellen DeGeneres šoua. Kontroverzni naslovi
nisu privukli novu publiku, a broj gledalaca
je u novoj sezoni opao za 29%. Drugi, pak, tvrde
da ovo nije kraj, najpre zbog toga što je DeGeneres
već potpisala ugovor za nekoliko sledećih
sezona – mnogo je onih koji na ovoj emisiji
dobro zarađuju, a to je ono što je u Holivudu na
kraju jedino važno.
Ellen DeGeneres nije jedina koja se 2020. godine
našla u nepovoljnom položaju. Društvo joj prave
i JK Rowling koja je na listu dospela zbog transfobičnih
stavova, Jodie Comer zbog ljubavne
veze sa Jamesom Burkeom koji je otvoreno podržavao
bivšeg američkog predsednika Trumpa,
David Starkey zbog rasističkih komentara, pa
čak i Adele koja je na svom Instagram profilu objavila
fotografiju na kojoj nosi bikini sa zastavom
Jamajke.
Iako psi možda laju dok karavani prolaze, krajnje
je vreme da se povede računa o najslabijim putnicima
u toj povorci, koji prepušteni na milost i
nemilost moćnima trpe sve do tačke pucanja.
Ljubaznost nije obavezna, ali i kada smo neljubazni
ne smemo da zaboravimo da je preko
puta nas drugo živo biće koje oseća sve posledice
zlostavljanja, ponižavanja i trauma koje
ostaju posle mračnih kancelarija u kojima se
predlažu neprikladne radnje.
Vodič kroz gej Srbiju
23
VOPTIMIST Doroteo
est da američka Uprava za
hranu i lekove (FDA) u
aprilu ove godine, u trenutku
kada je epidemija
Covid-19 bila na vrhuncu,
odlučuje da ublaži rigoroznu
uredbu po kojoj gej
muškarci faktički ne
mogu da budu donatori
krvi, prošla je poprilično
nezapaženo, s obzirom na
nivo licemerja prisutan u njoj. FDA je odluku da
snizi kriterijume donela na prečac i bez javne rasprave,
ne zato što je naprasno odlučila da bude
manje diskriminatorna, već zato što je očekivala
da će se zbog nadolazeće pandemije smanjiti
broj dobrovoljnih davalaca krvi. Drugim rečima,
kada se smanji broj jedinica krvi u zalihama,
dobra je i krv onih za koje je do tada smatrano
suprotno.
No, vratimo se na početak tj. na pitanje otkuda
uopšte tako skandalozna i diskriminatorna
uredba koja postoji u skoro svim zemljama
sveta, pa i kod nas, a
o kojoj se očigledno
ne priča onoliko koliko
bi bilo ekvivalentno
njenoj
Diskriminacija “Gej” krvi
24 www.optimist.rs
skandaloznosti?
Ograničenje davanja
krvi za homoseksualce
Davanje krvi
i
biseksualne muškarce
stupilo je na
snagu 80-ih godina
piše: Bogdan Petrović
prošlog veka sa
ekspanzijom HIV virusa
kada su ove kategorije
žigosane
kao najrizičnije. I mada se statistika od tada znatno
promenila, uredba o zabrani i dalje postoji
samo je ponegde malo ublažena. Trenutno je
LGBT+ osobama, prevashodno muškarcima,
trajno ili na određeno vreme zabranjeno da
budu davaoci krvi u Hrvatskoj, Sloveniji, Ukrajini,
Maleziji, Singapuru, Trinidadu i Tobagu, na Kosovu
i Islandu. Nikakva ograničenja u vezi sa
ovim nema tek sedamnaest država u svetu,
među kojima su Crna Gora, Španija, Italija, Mađarska,
Rusija, Južnoafrička Republika... U najvećem
broju zemalja, među koje spada i Srbija,
ograničenja se odnose na vremenski period koji
je prošao od poslednjeg seksualnog odnosa (u
pojedinim zemljama je u pravilniku precizirano
da se radi samo o analnom ili oralnom seksu).
Taj period varira od tri meseca, koliko je ograničenje
primera radi u Australiji, do godine dana
u Austriji, ali najčešće je u pitanju period od šest
meseci. Tako je do aprila i nove pomenute
uredbe bilo u Sjedinjenim Američkim Državama,
a tako je i u Srbiji. Pritom, ukoliko u daljem
razgovoru sa lekarom, koji sledi nakon
popunjavanja ovog upitnika, navedete da seksualno
opštite sa osobom istog pola, automatski
bivate odbijeni kao potencijalni davalac krvi,
pošto vas to po automatizmu svrstava u rizičnu
grupu.
Najvažnije pitanje vezano za ovo ograničenje,
in general, je: Da li se ovde radi o diskriminaciji
gej osoba ili ne?
Ta dilema, koja je vrlo brzo prerasla u raspravu,
bila je čini se najaktuelnija 2015. nakon
što je Evropski sud u Strazburu presudio da zemlje
članice EU mogu slobodno da zabrane homoseksualcima
doniranje krvi u
svrhu prevencije širenja
HIV-a. Na jednoj
strani su bili oni
koji na ovo ograničenje
gledaju kao
na obazrivost proisteklu
iz toga da je
kod transfuzije najvažnije
da se uzme
maksimalno sigurna,
zdrava i bezbedna
krv i potom
prosledi onome
kome je neophodna.
Takvi, međutim, previđaju činjenicu da se
pomenuta obazrivost, u onim zemljama u kojima
se davanje krvi ograničava na nekoliko meseci
od seksualnog odnosa, oslanja na
najobičniji upitnik koji popunjava davalac krvi.
On u tom popunjavanju može biti neiskren, sa
čim u vezi postaje potpuno nebitna njegova seksualna
orijentacija koja se apostrofira kao primarna.
Teorija o obazrivosti posebno pada u vodu
pred činjenicom da i heteroseksualci ulaze u rizične
seksualne odnose i mogu biti nosioci HIV
virusa u istoj meri kao i homoseksualci. Sa druge
strane, ovim restrikcijama koje se odnose na homoseksualne
osobe odbijaju se i potpuno zdravi
gej muškarci koje živi nepromiskuitetno i u
dugim su, monogamnim, vezama. Zbog pomenute
uredbe takvi ljudi nisu u mogućnosti da
budu donatori krvi u hitnim situacijama kada je
njihovim rođacima i drugim bliskim osobama
neophodna krv, a teško je pronaći drugog, heteroseksualnog,
donatora.
Sa tim u vezi, generalna zabrana davanja
krvi za homoseksualce se ni na koji način ne
može opravdati i potpuno je diskriminatorna,
neovisno o tome da li je ona sa potpunim ograničenjem,
kao što je slučaj primer u Hrvatskoj ili
podrazumeva da niste imali seks šest meseci,
kao što je slučaj u Srbiji, što je maltene isto jer je
teško pronaći takvu gej osobu bilo gde u svetu.
Ono što je najskandaloznije kod ove uredbe
jeste to što ona nije zasnovana na egzaktnim
dokazima već na statistici, koja je uvek diskutabilna
kategorija. Drugim rečima, krv homoseksualaca
i biseksualaca nije zbog bioloških
razloga opasna, već se zbog statističkih podataka
veruje kako postoji veći rizik da su gej muškarci
zaraženi HIV-om, a takva generalizacija je
i pogrešna i diskriminišuća, jer nisu svi takvi muškarci
promiskuitetni niti demonstriraju seksualno
rizično ponašanje.
Ovakav odnos prema gej muškarcima bi
imao smisla samo kada bi ostale grupacije ljudi
bile stoprocentno sigurni davaoci krvi, a vrlo
dobro znamo da nisu. Pred zakonom svi moraju
biti jednaki i ni jedan pojedinac ne sme biti
uskraćen za bilo šta zbog svog pola ili seksualne
orijentacije, kao ni vere. Zato je ovakva uredba,
koja se ne temelji na razumljivom i racionalnom
objašnjenju prema povelji o osnovnim ljudskim
pravima, direktna diskriminacija na osnovu seksualnog
opredeljenja. Jasno je da je kod transfuzije
krvi prioritet efikasna zaštita ljudi koji
dobijaju krv, ali to nije opravdanje da homoseksualci
preventivno i generalno budu isključeni
kao davaoci samo zbog toga što imaju seks sa
drugim muškarcima i ni zbog čega drugog.
Vodič kroz gej Srbiju
25
POPTIMIST Intervju
ogledajte tamo na Instagramu.
Da li je to Lepa
Brena? Mona Liza? Ili možda
Severina? Ne, to je Stefan Subotić.
Šminker, umetnik i čarobnjak
kada je
transformacija u pitanju. Uz
pomoć šminke svoje lice je
transformisao u mnoge poznate
ličnosti, od Vučića, Stalonea,
do Ane Nikolić i
Anastasije Ražnatović. Domaći i svetski mediji
su primetili njegov rad, što je bio povod da porazgovaramo
s njim.
Da li je za tebe šminkanje forma umetnosti
i zašto?
Lica žena koje šminkam su zapravo jedno platno
na kojem se poigravam sa četkicama i bojama.
Šminkom oživljavam svoje davno potisnute ljubavi
koje sam na slikarskom platnu živeo četkicama
i temperama, a danas, posle 12 godina
profesionalnog rada to činim šminkom na licima
predivnih dama.
Da li su hejteri i hejt komentari neizostavni
sadržaj svakoga ko ima profil na društvenim
mrežama? Šta njima uopšte
smeta?
Kada kažemo hejteri uvek pomislim - nesretni
ljudi željni pažnje u nedostatku ljubavi koju na
vreme nisu dobili, najpre od roditelja. Da, to je
veliki problem današnjice,
posebno
kad uzmemo u
obzir mlađe naraštaje.
U stanju su,
zarad zrna pažnje,
da napišu, najčešće
Dobro uvek prevagne nad zlom
Stefan SUbotić
nesvesno, najprljavije
stvari i reči koje
nose veliku težinu.
Nadojenost mržnjom
u deci je kri-
Razgovarao: Predrag Azdejković
vica roditelja koji su Foto: stefansubotic_makeup
im pružili sve materijalno,
zbog čeka
mukotrpno rade i
teže egzistencijalnim
i materijalnim dobrima, izuzimajući iz vida
ljubav, pažnju i toplu reč koju deca odrastajući -
itekako propuštaju i gube. Nesvesno, otud sav
taj hejt stav i bes. Tužno, zar ne?!
26 www.optimist.rs
Kojih je više, onih koji podržavaju ili onih
koji hejtuju?
Na sreću, dobro uvek mora da prevagne nad
lošim i zlim, pa tako su i dobri i plemeniti ljudi
uvek za nekoliko koraka ispred ovih suprotnih,
bar u mom slučaju. Hvala Bogu. Globalno - ohrabrujuće.
Ima nade!
Koja je tvoja omiljena društvena mreža i
zašto?
Omiljena društvena mreža mi je Instagram. Pre
svega zato sto ga zaista dugo koristim, što u
svrhe zanimacije i kreativnosti, isto tako u materijalne
svrhe jer Instagram predstavlja 60%
mog posla. TikTok je zanimljiva društvena
mreža, koju sam u izolaciji, za vreme prvog talasa
pandemije kreirao i odlučio da se pozabavim
time. Elem, Instagram i TikTok su usko
povezani, osim što se može uočiti razlika između
publike na TikToku (koja je znatno mlađa) nego
publika na Instagramu.
Da li nekada nastupaš uživo kao dreg
kraljica? Kako je uopšte šetati ulicama u
dregu?
Moj dreg lajfstajl u Srbiji je nažalost nemoguć,
osim u neretkim situacijama privatnih zatvorenih
žurki i manifestacija. Dreg platforma u Srbiji je
jako siromašna i tanka, te smatram da, uzimajući
u obzir balkanski mentalitet i primitivizam kojim
smo kao nacija nadojeni, nikada neće biti nekog
pomaka, nažalost. U poređenju sa visoko razvijenim
kulturno otvorenim
zemljama
gde je dreg kultura
zaista živa i gde
umetnici mogu bez
problema da iskazu
svoju umetnost u
tom pravcu, ali i da
zarade novac od
iste. Dreg je jako
dobro plaćen u inostranstvu,
s obzirom
da širom SAD, Španije,
Britanije imam
dosta prijatelja i
poznanika koji su u
dreg svetu. Nadam
se, po završetku situacije sa koronom, da ću
opravdati i ja negde na tim svetskim scenamabalkansku
drag kraljicu, koja rame uz rame može
da stoji sa velikim svetskim dreg imenima.
Koji su bili tvoji uzori kada je u pitanju
dreg i šminkanje?
Omiljene dreg kraljice zauvek su Raven i sam Ru-
Paul poznat kao mama Ru, jer je zaista mama
drag queen umetnosti.
Srpska gej zajednica je mahom opčinjena
muževnošću i frazom „pravo muško“. Koliko
predrasuda i kojih prema dreg kraljicama
dolazi od gej muškaraca?
Šta je pravo muško? Po nekom je ta fraza zasnovana
na „savršenosti“ fizičkog izgleda, dakle prelepim
negovanim licima, nabildovanim telima,
skupim komadima garderobe... i sve što ne
spada u te društveno nametnute norme i principe
„muškosti“, ne predstavlja pravog muškarca!?
Tako razmišljaju mnogi. Only muscles,
no average! Tugo moja. Pravi muškarac je muškarac
koji ume da bude šarmantan, zanimljiv,
koji poštuje, voli, ceni, ko je lojalan, kulturan,
hrabar i veran, muškarac koji radi na sebi. Postavlja
se pitanje ima li takvih? Ako ima, takvi poštuju
druge, unutar svoje zajednice, bili queer,
gej ili bearded muscular. Fizički izgled, kratko i
jasno, ne sme da bude odraz pravog muškarca.
Primarno su to, gore navedene karakteristike.
Pre nekoliko godina organizatori gej parade
u Glazgovu su želeli da zabrane dreg
kraljice jer smatraju da dreg kraljice
ismejavaju transrodne osobe i omalovažavaju
žene, dok s druge strane pojedini
smatraju da su dreg kraljice prst u oko većini
isto kao i gej parada. Kako ti to vidiš?
Dreg kraljice su samo umetnici, koji, pre svega
imaju previše ukusa, stila, moći i snage za samo
jedan (muški) pol, te je potrebno, zarad balansa,
da u preuveličanim ženskim (drag kostimima,
šminkom i naglašenim atributima) prevazilaze
granice šarma, seksepila, moći, egzibicinizma i
svega ostalog što imaju samo kao muškarci.
Zato je potrebno izraziti se na svim poljima i
potpisujem da to nije nikakvo ruganje trans ženama
i ženama, to je glupost.
Na Instagramu imaš više od 100 hiljada
pratilaca a na TikToku više od 70. Da li
razmišljaš da svoje društvene mreže ponekad
koristiš za društveno angažovane
stvari i važne društvene probleme, naročito
LGBT zajednice?
S obzirom da sam jako uticajan, trudim se da
uspostavim balans između svojih pratilaca, kad
je seksualna podela istih u pitanju. Smatram da
pravično i sa velikim ljudskim načelima, serviram
priču o prihvatanju sebe, drugih, o ljubavi
prema sebi, prema različitostima, o ljubavi čoveka
prema Bogu, te ljubavi Boga ka svima
nama šta god bili, gej ili strejt. Stvarati dobro, misliti
dobro, širiti i biti ljubav i imati granice u
svemu. Postoje mnoge stvari između kojih nastaje
trenje, a to su ekstravagantnosti i preterani
egzibicionizmi kojim gej ljudi često streme, naročito
na gej paradama. To treba da bude predstavljanje
nas u najljepšem svetlu, uz širenje
svesti o postojanju gej ljudi, gej prava, i svega
propratnog, a ne ekstremizma i fanatizma kada
je u pitanju skidanje na ulicama, javne orgije,
skrnavljenje svetinja, ikona i svega što se takođe
na gej paradama može videti. Granica, balans i
rad na prihvatanju sebe. Toliko.
Vodič kroz gej Srbiju
27
MOPTIMIST Intervju
anifestacija "Muzeji za
10" ove godine održava
se i u Galeriji Matice srpske,
a posetioce očekuju
dešavanja i
programi posvećeni inkluziji
i ravnopravnosti.
Među tim dešavanjima je
kustosko vođenje kroz
stalnu postavku "Kvir u
muzeju, kustosa Nikole
Ivanovića. Priča o kviru u muzeju ima za cilj da
ukaže na (ne)vidljivost rodnih i seksualnih identiteta
koji izmiču heteronotmativu, kako u umetničkim
tokovima 20. veka, tako i u muzeološkoj
praksi.
Kako je uopšte došlo do programa „Kvir
u muzeju“?
Kao i prethodnih šest godina i ovaj put smo rado
učestvovali u manifestaciji „Muzeji za 10“ koji organizuju
muzeji širom Srbije. Ovogodišnja tema
bila je „Muzeji za jednakost: raznolikost i inkluzija“
koja je imala za cilj da podstakne jačanje
raznolikosti i inkluzije u ustanovama kulture.
Među programima koje smo organizovali tih
sedam dana, koja su se ticala pitanja rodne ravnopravnosti,
nacionalne raznolikosti i inkluzije
u muzeju, našao se i kvir kao nešto o čemu do
sada nismo razgovarali. U februaru ove godine
u muzeju Tate u Londonu održana je velika debata
„What does a
queer museum
look like?“. Bio je to
vrlo inspirativan
razgovor koji je trajao
tri sata. Smatrali
smo da je tema
ovogodišnje mani-
Kvir u muzeju
Nikola Ivanović
festacije idealna
prilika da i mi postavimo
ovo pitanje
i otvorimo novo poglavlje
i novu temu
Razgovarao: Predrag Azdejković
za muzeje u Srbiji.
Programe Galerije
Matice srpske kreira
tim Odeljenja za programe i prezentaciju zajedno
sa upravnicom dr Tijanom Palkovljević Bugarski
i sve što izlazi kao naš produkt oslikava i
politiku naše ustanove. Mi kao muzej moramo
biti otvoreni za dijalog na sve vrste tema, jer
28 www.optimist.rs
dužnost svakog muzeja je pristupačnost, inerakcija
sa društvom, i komunikacija o problemima
i pitanjima kojа se tiču vremena u kojem živimo.
Možda zvuči paradoksalno jer se muzeji uglavnom
bave prošlošću, ali tu leži ključna stvar –
tražiti u prošlosti odgovore na univerzalna pitanja,
a ne zarobljavati se u njoj.
Često čujemo kritike „vama je sve kvir“.
Šta bi to bilo kvir u slikarstvu, a da nije
ovo kritičko „sve“?
To pitanje sa ovim problemskim “sve” moglo bi
biti postavljeno (i postavlja se) i unutar same
nauke i kvir teorije. Sa razlogom ili ne, činjenica
je da kvir pretenduje da, kao krovni pojam,
obuhvati sve one pojave i identitete koji su van,
ne samo heteronormativa, nego normativa načelno.
Kada je reč o dosadašnjim interpretacijama
kvira u umetnosti vidljive su te raznolike
pozicije sa kojih se tumači pojam kvira u vizuelnoj
kulturi. Da bismo razumeli šta je to kvir u
umetnosti, moramo odabrati poziciju sa koje
gledamo.
Da li to znači da je kvir prisutan u svakom
muzeju i da ga samo treba pronaći i
osvestiti?
Sve što je (bilo) prisutno u društvu, prisutno je
i u muzeju na ovaj ili onaj način. U procesima
institucionalizacije određenih društvenih pojava,
a upravo unutar takvih procesa je nastao
muzej, ne možete da izbegnete politizaciju, odnosno
diskurse o
normativu ili nametnutim
hegemonim
modelima.
Samim tim, ne možete
da izbegnete
ni ono sa druge
strane tog normativa.
Jedno ide uz
drugo –„normalno“
sa sobom nosi i
„drugačije“ kao
svest i kategoriju.
Da, kvir postoji u
svakom muzeju –
to je neko od publike,
neko od zaposlenih, neko od umetnika
čija su dela izložena ili tema nekog umetničkog
dela. Ne moramo nužno uvek da ga vidimo, dovoljno
je za početak da osvestimo činjenicu da
ono postoji.
Koliko je javna stigma i kažnjavanje istopolnih
odnosa u prošlosti uticalo na skrivenost
kvir elemenata u umetnosti i kako
ih danas pronalazimo?
Svakako da je uticalo. To nije slučaj samo sa kvirom
u umetnosti, već i brojnim drugim stvarima
i idejama koje su išle protiv vodećih matrica
poput socijalno ili politički angažovane umetnosti
koja jasno kritikuje vladajuće strukture,
rasno i klasno Drugo je takođe često izopštena
pojava, vidljivost i prihvaćenost umetnica u
stvaralačkom svetu – sve su to pojave kojih je
bilo manje, koje su zabranjivane ili podvrgavane
cenzuri ili prosto nisu mogle biti vidljive zbog
prirode društvenih uređenja i pozicija moći. Kvir
u tom smislu svakako jeste specifičan jer nije
samo dogmatsko-politički neprihvatljiv, nego i
društveno neprihvatljiva pojava. Ove konstatacije
zvuče vrlo evropocentrički i to je možda još
jedna od mana kada se govori o kviru, odnosno
to su te pozicije posmatranja o kojima sam govorio.
Važno je da razumemo da ono što danas
podrazumevamo pod pojmom kvir u različitim
epohama i različitim kulturama ima potpuno
drugačiju vizuru – nisu uvek i svuda postojale
zabrane. S obzirom da je tema našeg razgovora,
a i predavanja koje je bilo održano u Galeriji Matice
srpske, balkanski, odnosno širi evropski prostor
i najpre umetnost nastala u periodu 19. i
prve polovine 20. veka, onda možemo na ovaj
način da „ograničimo“ stvari. Gde možemo pronaći
kvir elemente? - Najpre u supkulturi jer je
unutar nje kvir bio vidljiviji, kao i u onim delima
koja prikazuju scene iz prostora supkulturnog
života – tu se nalazi ono što je „skriveno“, što je
„u tajnosti“. Homosocijalni prostori, odnosno
prostori muško-muške i žensko-ženske socijabilnosti
vrlo često umeju biti homoerotski obojeni,
ali ovde je problem znatno složeniji da bismo ga
jasno mogli odrediti kao kvir. Takođe, možemo
primetiti da su kvir teme vidljivije u onim „manje
važnim tehnikama“ kao što su crteži iz skicenblokova
ili na nekim manjim slikarskim formatima.
U svakom slučaju u onim radovima koji
nisu pretendovali da budu javno izlagani.
Kada je u pitanju kvir, da li je svakodnevica
pratila umetnost ili umetnost svakodnevicu?
Ako se vodimo teorijom da je umetnost refleksija
društvene stvarnosti u kojoj nastaje, onda
bismo zaključili da je umetnost pratila svakodnevicu.
Izvesna interakcija između umetnosti i
svakodnevice svakako postoji. Ne možemo poreći
činjenicu da vizuelna kultura ne utiče na
nas, na formiranje određenih ideja i stavova. Isto
tako, ne možemo poreći moć umetnosti ili
Vodič kroz gej Srbiju
29
>>
OPTIMIST Intervju
makar njenu težnju da promeni stvarnost u
kojoj nastaje – time bismo joj osporili jednu od
osnovnih funkcija. Pa ipak, kada je reč o gore pomenutom
istorijskom okviru, čini mi se da je
umetnost mnogo više pratila svakodnevicu, a
svakodnevica društvene norme.
Kako razgraničiti kvir, androgenost i žensku
emancipaciju u umetnosti?
Mislim da ih je teško razgraničiti, naročito u kulturno-istorijskim
kontekstima u kojima se prepliću.
Feministička i kvir kritika i teorija se veoma
često udružuju. Postoje situacije u kojima je nemoguće
sagledati određeni fenomen bez oba
pristupa. Androgenost iz 20-ih godina prošlog
veka, koliko god pretendovala da postane trend,
što zapravo i jeste bila, koji će stvoriti novi tip lepote
bez stereotipa, suprotstavljala se heteronormativnu
i prema njemu se odnosila
subverzivno i kritički. Ona je nastojala da premosti
distinkciju među hegemonim rodnim modelima
i stereotipima, što svakako jeste deo kvir
koncepata i strategija.
Koja dela domaćih umetnika možemo navesti
kao primere „kvir umetnosti“ i
zašto?
Teško je i veoma nezahvalno govoriti o kvir
umetnosti pre nastanka definicije kvira i samosvesne
kvir umetnosti. Između te dve kategorije
postoji više nego jasna razlika i tako se prema
njima moramo ophoditi. S obzirom da je problematizovanje
kvira u okvirima umetničkih praksi
u Srbiji do Drugog svetskog rata još uvek slabo
istražen fenomen, ne možemo sasvim jasno govoriti
o nekim preciznim okvirima i definicijama
kvir umetnosti. Pitanje je da li je to uopšte neophodno
definisati na taj način i da li je moguće.
Ono o čemu možemo da govorimo to je postojanje
određenih kvir koncepata, kao i o načinima
na koje ih možemo prepoznati i razumeti u okvirima
epohe. Svako drugo insistiranje na savremenoj
interpretaciji kvira nemoguće je zbog
prirode društvenih odnosa, umetničkih interesovanja
srpskih slikara, ali i kulturno-istorijskog
konteksta. Kvir postoji, možemo ga uočiti među
radovima svih onih zvučnih imena srpske umetnosti,
ali to u velikom broju slučajeva nije isti
onaj kvir koji prepoznajemo u interpretacijama
umetnosti zapadno-evropskih ili američkih teoretičara
i teoretičarki. Malo je drugačiji. Kvir izgleda
postaje množina.
30 www.optimist.rs
OPTIMIST HIV prevencija
Svake godine Nacionalni centar za seksualno
i reproduktivno zdravlje Potent pokreće
kampanju za Svetski dan protiv side i pronalazi
nove načine da prenese stare, ali uvek aktuelne
poruke o prevenciji, testiranju i
nediskriminaciji osoba sa HIV-om. Ove godine
aktivista Potenta, Nemanja Vojnović, poznatiji
kao „Sky“ fotograf iz Beograda, ovogodišnji
dobitnik nagrade BFW instashot konkursa
Beogradske nedelje mode izrazio je želju da
jedan deo ovogodišnje kampanje budu i fotografije
uticajnih ljudi, influensera i aktivista, koji nose poruke
solidarnosti i pozivaju na odgovorno ponašanje.
Osobama sa HIV-om u Srbiji je dostupna savremena antiretrovirusna
terapija, koja se jednostavno uzima i lako podnosi.
Uglavnom se radi o jednoj ili dve tablete koje se piju
jednom ili dva puta dnevno. Da bi zaustavili HIV epidemiju,
nije dosta samo da osobe sa HIV-om piju antiretrovirusnu terapiju,
već da je koriste i osobe koje ne koriste kondom. PrEP
ili preekspoziciona profilksa je potpuno promenila epidemiju
u nekim regionima kao što je London, gde je za samo nekoliko
godina broj novoinficiranih pao za preko 80%. PrEP je odličan
alat za prevenciju HIV-a, ali i drugih PPI, iako direktno štiti samo
od HIV infekcije. Osobe koje koriste PrEP vakcinišu se na hepatitis
B, a na svaka tri meseca obavljaju skrining na polno prenosive
infekcije.
Kada već govorimo o PrEP-u ne treba za Svetski dan borbe
protiv side da zaboravimo da pomenemo i PEP, odnosno postekpozicionu
profilaksu. To je terapija sa kojom se može otpočeti
maksimalno 72 sata od nezaštićenog seksualnog odnosa
kako bi se sprečila HIV infekcija. Potent pored besplatnog testiranja
na HIV, sifilis I hepatis C, vrši savetovanje i upućivanje na
PrEP i PEP. Za više informacija možete se javiti na 063557890
Osnovna poruka ovogodišnje kampanje je da budemo odgovorni
kako bi zaustavili HIV infekciju i bili solidarni sa ljudima
koje žive sa HIV-om, jer se to može desiti svakom od nas.
Daniela Boračeva
Vodič kroz gej Srbiju
31
>>
OPTIMIST HIV prevencija
Tašana Korać
Jovan Ilić
Marija Ratković
Predrag Azdejković
Andrija Klarić
32 www.optimist.rs
Zoran Ćumura
Potent tim
Foto: Nemanja Vojnović
Marko Mihailović
Petar Paunović
Vodič kroz gej Srbiju
33
MOPTIMIST Intervju
ilica Crkvenjakov je dizajnerka
igara i spisateljica iz
Novog Sada, ali je mnogi
prepoznaju po njenom
YouTube i TikTok kanalu
„Draga devojčice“. Na njenom
kanalu devojčice
mogu da dobiju odgovore
na pitanja da li spavati
sa tamponom, sve što
treba da znati o grudima i
brusevima, pubertetu, menstruaciji, feminizmu, i
drugim pitanjima koje muče devojčice.
Koliko se TikTok razlikuje od drugih društvenih
mreža?
Glavna razlika je u algoritmu. Na TikToku svako
ima šanse da „uspe“ pošto će TikTok automatski
da plasira tvoj video na „For You“ stranicu i svakako
će ga videti broj ljudi koji te ne prati. I ako
je video dobar i ima interakcija, onda će ga videti
još više ljudi i tako u krug. Tako sam i ja uspela da
se probijem, mnogo je lakše nego na YouTubeu,
Instagramu ili bilo kojoj drugoj mreži.
Da li si ti TikTok, Instagram ili YouTube
zvezda?
Ne mislim da sam igde zvezda, brojevi koje ja
imam se još uvek smatraju prilično mikro. Ali ako
bih mogla da biram jednu mrežu gde bih volela
da me svi prate, to je YouTube. Prosto najviše vremena
posvećujem tim videima, kvalitetniji su
nego bilo šta na
drugim platformama
i mislim da se
tu najbolje prenosi
moja poruka.
Koja je bila
tvoja motivacija
za otvaranje
profila na
društvenim
mrežama?
Počelo je sa You-
Moderna Draga Saveta
Milica
Crkvenjakov
Tube-om, pošto
sam htela da ostanem
u kontaktu sa
Razgovarao: Predrag Azdejković
devojčicama sa kojima
sam radila radionice na te teme pre nego
što sam se odselila. Onda su počeli i drugi da
gledaju i raslo je odatle. A TikTok sam instalirala
pošto mi je bilo dosadno u karantinu i tu je onda
krenulo da sve raste.
34 www.optimist.rs
Živimo u 21. veku, ali je i dalje pitanje da
li su proverene informacije dostupne
mladim devojkama kada je u pitanju njihovo
telo. Kako ti to vidiš?
Žensko telo je stigmatizirano oduvek. Sramota je
videti, sramota pričati o tome, a ne daj bože biti
ponosan na svoje telo. I onda imamo sve od toga
da generacijama majke prenose ćerkama da ne
smeju da se tuširaju kada imaju menstruaciju do
toga da devojke treba da peru vulvu izbeljivačem
da bi bila svetlija. I pošto je roditelje sramota da
sa svojom decom pričaju o tome (da, roditelje je
sramota, ne decu) – deca nemaju gde da provere
te informacije. Internet je sjajno mesto, ali je jako
bitno da se proveri svaka informacija koju nađeš,
pogotovo kada je u pitanju telo i zdravlje. Ja
možda neću nikada nikoga naučiti, ali se nadam
da ću bar nekome skinuti taj veo srama i osloboditi
ih da se raspitaju i pričaju o svom telu.
Kako se boriš sa hejterima na društvenim
mrežama?
Kako kad. Oni koji komentarišu nešto meni direktno
su mi uglavnom zabavni. Zanimljivo mi je što
neko ima toliko energije i vremena da sedi i piše mi
kako sam ružna – kao da to i na koji način određuje
vrednost onoga što govorim. Ali na hejt koji se dešava
kada pravim LGBT+ sadržaj, na to reagujem
drugačije. Rastuži me, uplaši, što živimo u svetu gde
tako otvoreno i bez posledica mogu da se bacaju
mržnja i pretnje. Nekad probam da edukujem,
nekad da ignorišem,
ali kada postane previše
nekad moram
da dam devojci da
moderira, prosto ne
mogu da podnesem.
Često odgovaraš
video postovima
na hejt komentare?
Zašto ne
ignorisanje?
Možda izgleda kao
da je često, ali srazmerno
količini komentara
koje
dobijam to je kap u
kofi. Odgovorim ako želim da skrenem pažnju
na to. Može biti da želim da javno isprozivam
osobu koja je ostavila komentar, u nadi da će se
uplašiti da opet to rade nekome. Može biti da je
samo smešno, nekada su stvarno toliko glupi
komentari da je prosto grehota ne podeliti. A
može biti i da je momenat gde se može nešto
naučiti. Često me devojčice pitaju kako da odgovaraju
na komentare koje čuju (npr. „dobar
ključ svaku bravu otvara...“) i onda mogu da vide
šta bi mogao biti argumentovani odgovor.
Gej i strejt TikTok. Koja je razlika?
Česta je zabluda da postoje samo ta dva, zapravo
su to samo dva od mnogih podela. Mislim da ta
podela postoji svuda u životu – za strejt par na
ulici ne kažemo „vidi strejt par“, nego samo „vidi
par“, dok će gej parovi uvek biti gej parovi. Ovde
smo samo nazvali imenom i jedno i drugo i proglasili
da je gej TikTok više kul. Reprezentacija je
važna i videti gej parove koji samo žive svoje srećne
živote je moćno za LGBT+ omladinu koja
odrasta u homofobičnoj sredini.
Primećujem da je srpski gej TikTok jako
slobodan i vidljiv u odnosu na druge društvene
mreže. Kako se tebi to čini?
Sve je do algoritma. Kao što rekoh, na TikToku
sve ima podjednaku šansu da se vidi. I neko ko
vidi gej TikTok i lajkuje, ne mora ni da zaprati, algoritam
će mu pokazivati još toga. Na instagramu
ako hoćeš gej sadržaj, moraš da pratiš gej
profile, a nemaju svi taj luksuz. Na TikToku je nekako
sve normalizovano i otvoreno, tamo su
mladi ljudi koji podržavaju i ta podrška onda govori
algoritmu da plasira te videe dalje.
Tvoji video klipovi veoma znače mladim
devojkama i LGBT zajednici… Šta su tvoji
sledeći koraci?
Hvala, nadam se da znače, trudim se da pravim
ono što bi značilo meni da vidim kad sam bila
mlađa. Nemam neke preambiciozne planove.
Volim ovo da radim i ne planiram da stanem, ali
takođe imam karijeru koja nema veze sa ovim.
Pišem knjigu, volela bih kada bi to uspela da izguram.
Koji je tvoj savet kada su u pitanju hejteri
i zli ljudi na društvenim mrežama?
Tvoj online prostor je tvoja kuća. Na javnim forumima,
na ulici, ljudi mogu da govore šta god
hoće, ali tvoja kuća je nešto što ti kontrolišeš i ti
imaš svo pravo da moderiraš svoju kuću kako
tebi odgovara. Nisi „slaba“ ili „se plašiš“ ako blokiraš
ljude koji idu na svaki tvoj post i vređaju te,
ili ti prete. Ti praviš sebi prostor u kom uživaš.
Da li si ti moderna Draga Saveta?
Ponekad. Uglavnom uvek polazim od toga šta
je meni trebalo da čujem kada sam bila mlađa,
ali na svako malo otvorim vrata za sva pitanja i
muke mojih devojčica i dajem savete. Mada se
uglavnom svodi na isto: Budi empatična, stavi
svoje potrebe kao prioritet i radi ono što tebe
čini srećnom.
Da li si ti skoro dobila neki dobar savet?
Da se ne osećam krivom za to što sam sebi izgradila
život koji imam. Često se osećam kao da
moram da drugima pomažem na moj uštrb
pošto sam u boljoj situaciji i osećam krivicu
zbog toga što je meni bolje, ali ja sam vredno radila
da sve ovo postignem i ne treba da se osećam
krivom i pravdam zbog toga.
Vodič kroz gej Srbiju
35
MOPTIMIST Film
alo je reći da je Milan Jelić
jedna renesansna ličnost.
Nekadašnji „hitmejker“,
koji je do početka devedesetih
svojim filmovima
ostvarivao rekordne gledanosti
u bioskopima –
što je tih godinama to
bilo jedno od merila kvaliteta
domaćeg filma –
autor velike posvećenosti
ali i filmske pismenosti, „Almodovar pre Almodovara“,
u mnogočemu je doprineo kreiranju ukusa
filmske publike nekadašnje Jugoslavije ali i rodonačelništvu
„kvir estetike“ još u vremenu crnotalasovskog
filma. Svojim specifičnim izgledom i
autentičnom pojavom kojom i danas pleni, karijeru
započinje kao – glumac, kod Aleksandra Saše
Petrovića u filmu „Tri“, davne 1965. godine, tada
još kao student književnosti. Kako je i sam svojevremeno
izjavio, sasvim logičan sled tih godina
bio je da nakon tih studija upiše i dramaturgiju,
što je vrlo brzo i učinio, te su njegova pojavljivanja
na filmu postajala učestalija, a zatim su došli
na red i filmovi koje je sam stvarao.
Kako je i sam bio posvećeni filmofil još kao
student, tako i ne čudi da se kao epizodista
oprobao kod reditelja najviših rangova poput
Saše Petrovića a zatim i kod Žike Pavlovića, Makavejeva,
Bauera,
Fadila Hadžića, Joža
Pogačnika, kao i
kod stranaca poput
Olivera Parkera, u
čijem je filmu „Zatamnjenje“
delio
scenu sa Denijem
Almodovar pre Almodovara
Milan Jelić
Hjustonom, unukom
Džona Hjustona.
Ali ono po
čemu će ostati upisan
u istoriji jugo-
Piše: Dragan Jovićević
slovenskog i
srpskog filma, jeste
činjenica da je
upravo on bio prvi glumac koji se pojavio na velikom
platnu u liku homoseksualca i to 1969. godine
u filmu „Vrane“ Ljubiše Kozomare i Gordana
Mihića. Lik feminiziranog baletana bio je prvi veliki
gej lik, gotovo romaneskno napisan što nije
bilo čudno za tadašnje filmove crnog talasa, i
36 www.optimist.rs
bio je prvi gej lik čije je ponašanje prihvatano
kao normalno, zbog čega je ovo ostvarenje osobena
prekretnica kada je reč o reprezentaciji
LGBT osoba u kinematografiji ovdašnjeg prostora.
Ali i pre tih antologijskih scena, Jelić je bio
deo filma „Tople godine“ Dragoslava Lazića u
kome je pojam kvira tumačen daleko liberalnije
no u godinama koje su dolazile, a odigrao je i
čuvenu scenu plesa u filmu „Kad budem mrtav i
beo“ sa Ljubom Moljcem, u kojoj njih dvojica na
očigled zbunjenosti Džimija Barke i navodnog
nedostatka devojaka, plešu valcer na radničkoj
igranki, pred čitavim tadašnjim komitetom i
naočigled svih, dajući takvom prizoru na normalnosti,
da bi potom obojica postali Džimijevi
cimeri, usled nedostatka mesta za spavanje...
No tek kao reditelj, Jelić ostvaruje impozantnu
filmografiju. Nakon nekoliko studentskih
kratkometražnih ostvarenja tokom šezdesetih,
te brojnih uloga, današnji status „Almodovara
pre Almodovara“ Jelić stiče svojim prvim filmom,
dirljivom crno-belom pričom o jednom
nesnađenom mladiću naslovljenom „Bubašinter“,
snimljenom tada za svega 34 miliona starih
dinara. Koliko se ta svota ne može prevesti i porediti
sa današnjim budžetima, toliko činjenica
da je film bio izuzetno gledan i da su ga i publika
i kritika izuzetno prihvatili govori da je Jelić gotovo
preko noći postao priznati filmmejker. Ali
gledano i danas,
„Bubašinter“ je
jedan izvanredno
moderan film, suptilan
u priči i decentan
u režiji. Kvir
kontekst je iznesen
diskretno, gotovo
stilom pripovedanja
francuskog
novog talasa. Sam
Jelić priznaje da su
upravo filmovi tog
talasa, kao i italijanski
i češki filmovi tih
godina uticali na
njegov umetnički izraz, što se videlo odmah, već
u prvom ostvarenju.
Punih sedam godina tokom kojih je istrajno
radio na televiziji, Milan Jelić je čekao drugu
šansu, koja mu se otvorila scenarijem Gordana
Mihića za film „Tigar“, u kome Ljubiša Samardžić
Dorđe Galić, Milan Jelić, Đorđe Mišina na snimanju dokumentarca Topli film
sjajno tumači lik boksera čiji jednostavni život dobija
novi smisao kada upozna mladog lopova,
kojeg je jednako sjajno igrao Slavko Štimac, čime
Jelić koristi tada popularnu takozvanu „dubl“ ili
„buddy body“ formulu filma, u kojoj zaplet nastaje
iz neočekivanog muškog prijateljstva...
A onda dolazi i do velikog komercijalnog
preokreta u karijeri Milana Jelića. Sledeći film,
kojeg srećom nije dugo čekao, „Rad na određeno
vreme“ iz 1980. godine ostvaruje senzacionalni
uspeh na bioskopskim blagajnama i
postaje jedan od „sleeper“ hitova (ostvarenja na
koja se ne tipuje da će zaraditi mnogo novca na
bioskopskim blagajnama), kojeg je samo u Beogradu
za manje od deset dana videlo više od
100.000 gledalaca, da bi paralelno sa tim punio
i sale širom tada prostrane zemlje. U njemu
Milan Jelić se znalački i beskompromisno poigrao
sa žanrom socijalne dramedije, ostajući dosledan
svom suptilnom pripovedanju i
dramaturgiji koja je odudarala od standardne
beogradske škole filmskog pripovedanja. Tim filmom,
Milan Jelić je otkrio i dečaka Nikolu Koju,
koji je upravo tu ostvario svoju prvu pojavu na
velikom platnu, odakle će ispisati put jedne od
najvećih glumačkih karijera kod nas.
Priča o voljama i nevoljama jedne sasvim
prosečne beogradske porodice za Milana Jelića
nije se završavala na jednom filmu, te joj se vraćao
još dva puta i njihovu trilogiju zaokružio naslovima
„Moj tata na određeno vreme“ (1982) i
„Razvod na određeno vreme“ (1986), koje je publika
volela nešto manjim intenzitetima, no i
dalje im se rado vraćala. Ali pre toga, Jelić realizuje
jedan od najavangardnijih filmova snimljenih
početkom osamdesetih kod nas – „Nedeljni
ručak“ (1982), priču o čudnom ljubavnom trouglu
između hirurga, njegove žene i ljubavnice,
koji pokušava da kroz ličnu dramu prebrodi
krizu srednjih godina, ispričana gotovo manirom
filmova Fransoa Trifoa. I dan danas, to je
jedan od voljenih i uvek rado gledanijih filmova
u Hrvatskoj.
No današnji status „Almodovara pre Almodovara“
potvrđuje još jednim filmom, naizgled
jednostavnom komedijom „Špijun na štiklama“,
jednom od onih transvestiranih etida koje su tih
godina bile filmski hitovi apriori. Ali Jelić je svom
„Špijunu na štiklama“ dao višeznačnost, odudarajući
od jeftinoće slepstik komedije. Danas,
„Špijun na štiklama“ je u ravni filma „Neki to vole
vruće“ – film sa jasnom namerom da zabavi i da
zamisli.
Početak devedesetih i sve nedaće koje s tim
godinama dolaze, Jelić obeležava filmom
„Čudna noć“, kojeg naslov u mnogočemu definiše,
a zatim i svojim poslednjim velikim filmom
„Velika frka“ iz 1992. godine, kojim pokušava da
još malo zasmeje publiku, u godinama koje su
postajale sve manje i manje smešne. Njegovu filmografiju,
zasad, zatvara video film „Gnjurac“ iz
1993. nakon čega Milan Jelić nastavlja sa sve
ređim pojavljivanjima u odabranim filmovima i
ponekom adaptacijom svojim pozorišnih komada,
iz sijaseta napisanih.
Danas živi skromno, gotovo nikad ne daje intervjue,
iako se često viđa tamo gde su još uvek
dobri filmovi i važni kulturni događaji. Njegova
karijera kao da je ostala zaokružena u vremenima
kada su se budžeti određivali filmskim znalcima
a ne na nameštenim konkursima. Ipak, izostavljanjem
jedne tako renesansne pojave, više gubi srpski
film, no što bi dobio sam Milan Jelić, nakon
tako upečatljive i jedinstvene filmografije.
Vodič kroz gej Srbiju
37
LOPTIMIST Film
GBT karakteri na filmu stari su
koliko i sam film. Međutim, oni
su prikazivani u skladu sa dominantnim
predstavama o homoseksualnosti
u društvu.
Možemo reći da je istorija filma
dosledno pratila društvene promene
prema LGBT populaciji.
Prvi film koji prikazuje homoseksualni
odnos nastao je 1895.
godine, u studiju Tomasa Edisona.
Film Vilijama Kenedija Diksona „Dikson
eksperimentalni zvučni film“, prikazao je ples
dva muškarca, dok treći svira violinu.
U nemim filmovima, kao što je Čarli Čaplinova
„Maskarada“, bilo je prilično popularno da se muškarci
oblače u žensku garderobu, zbog komičnog
efekta. Ipak, homoseksualni likovi su prikazivani u
preovlađujućim stereotipima – feminizirani muškarci
i muškobanjaste žene. Tada se javlja termin
„sissy“, koji označava osobu muškog pola koja ima
manirizam i pojavu žene. S druge strane, lezbejki likovi
nisu zadobili određeni termin, ali su povezivani
sa muškom odećom, dubokim glasom, muškim
poslovima...
Prvi erotski poljubac pripadnika istog pola na
filmu, zabeležen je u filmu „Ubistvo“ (1922), reditelja
Sesila de Mila, kao i u filmu „Krila“ (1927). Marlen
Ditrih je prva žena koja je poljubila drugu na filmskom
platnu („Maroko“, 1930). Usledio je period Velike
ekonomske krize (1929-1933), koji je doneo
veliki pad gledanosti filmova, te su tvorci
filmova morali pribegavati šokantnim sadržajima
(prostitucija, nasilje, homoseksualnost...),
kako bi privukli publiku. To je
dovelo da pod jakim uticajem konzervativnih
i religijskih grupa, u Holivudu 1930.
godine, bude uveden tzv. Hejsov kodeks,
svojevrsni oblik cenzure, koji je sprečavao
filmske producente i režisere da prave filmove
koji prikazuju LGBT likove u pozitivnom
svetlu. Ako se neki LGBT karakter i
mogao ili morao pojaviti, onda bi to bilo
dozvoljeno samo u kontekstu smeha, žaljenja
ili straha. Kako bi film dobio odobrenje
vlasti za prikazivanje, homoseksualci
su, uglavnom, prikazivani kao sadisti i psihopate
ili su scenariji morali biti prepravljani, kako
bi se izbrisao svaki trag homoseksualnosti. Naime,
Vrhovni sud SAD je presudio da filmovi nisu zaštićeni
Prvim amandmanom. Film je tretiran kao biz-
38 www.optimist.rs
nis, a ne umetnost, te je, prema tumačenju suda,
mogao da potpadne pod cenzuru države ako bi
vređao „javni moral“.
Tako je drama Lilijan Helman „Dečji sat“, koja
govori o ljubavnoj aferi dve lezbejske učiteljice,
adaptirana u film „Ovo troje“ (1936), ali pomena o
lezbejkama nije bilo ni u tragovima. Umesto toga,
prikazan je „ljubavni trougao“ dve žene i muškarca.
Kao primer takvog postupanja jeste i film „Malteški
soko“ (1941), gde je seksualnost Džoela Kajroa, iako
je u romanu čisto homoseksualna, prikazana vrlo
nejasno i maglovito. U Hičkokovom „Konopcu“
(1948), negativci su dva homoseksualca ubice, koji
senzualno razgovaraju o lepotama davljenja žrtava.
I kao i svi negativci, homoseksualci umiru do
kraja filma. U „Buntovniku bez razloga“ (1955) gej
muškarac je odbačen od strane prijatelja zbog
svoje seksualnosti i ubijen. U „Iznenada, prošlog
leta“ (1959), rulja ubija gej muškarca. Od 1950. do
1956. Džeri Luis pojavio se u nekoliko filmskih prerada
u ulogama prvobitno napisanim za žene. Pojavljivao
se u filmovima „U ratu sa vojskom“ (1950),
„Uplašeni ukočeni“ (1953) i „Novac od kuće“ (1953)
i rutinski prikazivao ženske manire sa svojim partnerom
Dinom Martinom. Štampa ga je kritikovala
zbog poturanja homoseksualnih referenci.
Vrhovni sud SAD je 1953. godine, preinačio
svoju presudu, dajući pravo filmadžijama da mogu
slobodno da se izražavaju. Međutim, ovo ipak nije
značilo bolji tretman LGBT osoba na filmu. Tako se
homoseksualci prikazuju kao osobe koje mrze sebe
Kratka Istorija
LGBT Kinematografije
Piše: Igor Maksimović
zbog svoje seksualnosti ili imaju suicidalne misli. U
filmu „Savet i pristanak“ (1962), gej muškarac prereže
sebi grlo, dok u filmu „Vodnik“ (1968), gej muškarac
poljubi drugog i izvrši samoubistvo. Ono što
upravo opisuje AIDS krizu.
Na istom tonu nastaju i filmovi
„Dugogodišnji prijatelj“
(1989) i „Filadelfija“
(1993). Ipak, taj period,
pred kraj „Hladnog rata“
označio je kratkotrajan povratak
na stare staze homofobije.
Kao ilustraciju
toga, navodi se da je film
„Smrtonosna zamka“
(1982), izgubio 10 miliona
Krila (1927)
dolara, kada je procurela
scena Alfreda Penivorta
(Majkl Kejn) i Supermena
je bilo primetno, jeste da su u svim filmovima u kojima
su se pojavljivali gej likovi, njima govoreno da
su grešni i prljavi, te je tako Holivud i te kako doprineo
opštoj homofobiji. Zbog te okolnosti, do 1960.
godine, LGBT tematikom su se bavili evropski režiseri,
mada su i njihovi filmovi dolazili pod udar cenzure.
(Kristofer Riv) kako dele poljubac na ekranu.
Devedesete godine XX veka obeležila je pojava
tzv. Nove kvir kinematografije, koja je nastala u nezavisnoj
produkciji od strane LGBT ljudi koji nisu
krili svoju seksualnost. U tom periodu, sve više glumaca
iz holivudske prve postave počinje da glumi
Filmovi koji su pokrenuli tematiku gej likove. Tih godina niz filmova počinje da prika-
homoseksualnosti u Evropi, bili su francuski „Pesma
o ljubavi“ (1950) i nemački „Različit od tebe i mene“
(1957).
Prvi film koji prikazuje gej karakter koji nema
problem sa svojom homoseksualnošću jeste „Unutar
Dejsi Klover“ (1965). Prvi filmmejkeri koji su pokušali
da ekranizuju gej veze bili su Endi Vorhol i
Kenet Anger u SAD i Pjer Paolo Pazolini u Evropi
(Italija).
Nakon Stounvolske pobune 1969. godine, koja
se smatra prekretnicom u borbi za gej prava i građansku
ravnopravnost, filmska industrija počinje
da gleda LGBT populaciju kao legitimnu potrošačku
ciljnu grupu. Opet, nemoguće je bilo više sakriti
vidljivost LGBT zajednice koja se borila protiv diskriminacije
i za seksualno oslobođenje. Tako već
1970. godine, nastaju prvi filmovi koji su dati iz perspektive
samih LGBT ljudi: „Nije homoseksualac
perverzan već društvo u kom živi“, Rose fon Praunhajm
i „Dečaci iz benda“, Vilijama Fridkina. Dalji proboj
LGBT tematike u mejnstrim kinematografiju,
ostvaren je filmovima „Nedelja, krvava nedelja“
(1971), „Pasje popodne“ (1975), „Roki horor šou“
(1975),„Kavez za ludake“ (1978)...
Period 80-tih i početak 90-tih godina XX veka,
obeležila je pojava AIDS-a, što je uticalo na stvaranje
filmova koji su prikazivali život LGBT ljudi tokom
ove strašne epidemije. U nezavisnoj produkciji,
1986. godine, nastaje film „Oproštajni pogledi“, koji
zuje seksualnost kao fluidnu: „Moj privatni Ajdaho“
(1991), „Orlando“ (1992), „Nebeska stvorenja“
(1994),„Noći bugija“ (1997)...
Transrodni likovi i njihova borba pojavljuju se
u filmovima „Transamerika“ (2005) i „Život u ružičastom“
(2007).
Prelomni trenutak se desio 2005. godine, kada
je film „Planina Broukbek“, Anga Lija, postao najnagrađeniji
film te godine, osvojivši i tri Oskara: za najbolje
adaptirani scenario, najbolju muziku i
najboljeg režisera. To je, ujedno, i prvi film posle 83
godine, na kome se mogao videti gej poljubac. Filmovi
poput „Milk“ (2008),„Samac“ (2009),„Klinci su
u redu“ (2010),„Vikend“ (2011)...utabali su put LGBT
mejnstrim filmovima. Liberalizacija je donela na
filmsko platno i duge scene seksa LGBT protagonista:
„Plava je najtoplija boja“ (2013),„Stranac kraj jezera“
(2013). Film „Mesečina“, koji se bavi
odrastanjem gej Afroamerikanca u doba najjače izraženog
konzervativizma u SAD, pod Ronaldom
Reganom, dobio je Oskara za najbolji film, 2017.
godine.
LGBT film je prošao mnogo za 100 godina do
danas. Iako je načinjen ogroman progres, zajednica
i dalje kritikuje mnoge filmove zbog pogrešnog
predstavljanja gej i trans osoba ili prikazivanja u
lošem svetlu. Još uvek su ostali određeni stereotipi
u prikazivanju LGBT likova, koji treba da se okončaju
u ime borbe za ravnopravnost.
Vodič kroz gej Srbiju
39
AOPTIMIST Intervju
ustrijski film „Crno belo
šareno“ je priča o odrastanju
mlade devojke
Matilde, koji plašljivo i
zbunjeno istražuje svoju
ličnost. U potrazi za velikim
životnim pitanjima i
odgovorima, Matilda se
tokom jednog vikenda
susreće sa porodicom,
prijateljima i strancima,
ne bi li pronašla izlaz iz mladalačke konfuzije.
Kroz ovaj kratak sinopsis naziremo popularnu
coming-of-age stilsku orijentaciju, kao specifičan
podžanr drame sa mladim ljudima u glavnim
rolama. Reditelj ovog ostvarenja David
Moser is Austrije, kome je „Crno belo šareno“
debitantski dugometražni film.
No ovaj filmski stvaralac nije nimalo neiskusan
– još 2009. je počeo da se bavi
produkcijom, a 2014. je osnovao i svoju
kompaniju, pritom paralelno radeći kao
direktor fotografije, autor kratkih filmova,
ali i na projektima za komercijalne
klijente. Moser za Optimist govori
o svojim autorskim svetonazorima i
filmu koji će biti prikazan na Merlinka
Festivalu, koji je ove godine na repertoaru
od 3. do 6. decembra u Domu omladine
Beograda.
Bavili ste se različitim video formatima
pre prvog dugometražnog
filma – od rada sa komercijalnim
klijentima do kratkih filmova. Koliko su
sva ova iskustva formirala vaše umetničke
poglede?
Mislim da mi komercijalni rad nije previše oblikovao
umetničku viziju. To je drugačije polje. Ali
kada se radi o različitim kratkim filmovima, oni
su mi dali dobru ideju u kom smeru bih mogao
da krenem. Moj najveći korak je bio rad na kratkom
filmu u Buenos Ajresu. U stranoj zemlji je
lako osetiti se slobodno i isprobati nove stvari.
Tamo smo zapravo radili istom metodom kao
sada, na filmu „Crno belo šareno“. Improvizacija
na setu i rad sa amaterskim glumcima su bili
veoma zabavni. Takođe, vremenske prilike koje
smo mogli da iskoristimo za snimanje bez veštačkog
osvetljenja su od velike koristi za niskobudžetne
produkcije. Dosta sam naučio i iz
intervjua i podkasta velikih imena filma – Terrence
Malick, Richard Linklater, Derek Cianfrance,
Wong Kar Wai, Christopher Doyle, i Emanuel
Lubezki su prva imena koja mi padaju na
pamet.
Kako ste došli na ideju za priču na kojoj
ste zasnovali film?
Ideja je rođena toliko davno, da na ovo pitanje
ne mogu da odgovorim baš precizno. Ali mislim
da se film zapravo uopšte nije izrodio iz neke
jasne prvobitne ideje. On je nastajao s vremenom.
Mnogi ljudi su radili na njemu i doprineli
mu. Iskustva iz svakodnevnog života, neočekivani
događaji na lokacijama, glumci i procesi u
montaži filma, sve to zajedno je oblikovalo priču
u njen konačni oblik. Najvažnije je bilo da budemo
otvoreni za spontanost. Mislim da mi je
David Moser
film može da menja živote
Merlinka festival
40 www.optimist.rs
najvažniji cilj da se sve više i više oslanjam na
sopstvenu intuiciju. Najveći broj odluka je zasnovan
na tome.
Šta vam je bilo najvažnije prilikom pisanja
Matildinog lika?
Njen lik je proizvod divne saradnje sa glavnom
glumicom Clarom Diemling. Dugo smo prijatelji
i naši razgovori su mi mnogo toga otkrili u vezi
sa Matildinim likom. Nadalje je mnogo toga zavisilo
od trenutka u kome smo snimali. Clara je
u glumu utkala i svoja trenutna osećanja. Najvažnije
je bilo da stvorimo opipljiv, i pre svega
autentičan glavni lik. Filmovi sa lošom glumom
mogu da budu pravo mučenje, a ja nisam mazohista.
Iskrenost i autentičnost su u mom glavnom
fokusu.
Kada govorimo o filmovima o odrastanju,
da li ste imali neki poseban uticaj ili uzor?
Svakako da postoje neki filmovi ovog žanra koji
Foto: Dominic Kummer
su uticali na mene. Prvi koji mi padaju na pamet
su „U divljini“, „Plavo je najtoplija boja“, „Odrastanje“.
Tu je i moj novi favorit „Zovi me svojim imenom“.
„Izgubljeni u prevodu“ je za mene takođe
neka vrsta filma o odrastanju, i vidim brojne paralele
sa filmom „Crno belo šareno“. To je, doduše,
možda preambiciozno poređenje. Ali
zaista, mislim da su svi ovi filmovi pomalo uticali
na moj život. Zbog toga duboko verujem u značaj
filma – može da menja živote. Mladi ljudi su
u tom pogledu senzitivniji.
Kada stvarate film, razmišljate li o poruci
koju želite da prenesete ili ga radije
ostavljate otvorenim za interpretacije?
Odgovor je – i jedno i drugo. Manje mi je bilo
važno da ispričam jasno strukturiranu priču sa
lako prepoznatljivom porukom. Više me je zanimalo
da stvorim scene na setu koje bi bile jedinstvene.
Publika je dobrodošla da doživi te scene
kako god želi. Nadam se da će ljudi uživati u senzitivnom
iskustvu. Njihova interpretacija može
da se prilično razlikuje od moje.
Vi ste i reditelj i scenarista. Koliko vam je
važno da imate punu kontrolu nad filmom?
Budući da je ovo moj debitantski film, mogu da
govorim samo o ovom iskustvu, gde sam radio
sa malim timom i bez sponzora. Naravno, kao
autor i reditelj vi ste u središtu projekta. Ali u
procesu produkcije pokušavam da se prepustim.
Na kraju, mislim da je važno da većinu
odluka donese reditelj. Moram da budem zadovoljan
filmom u finalnoj fazi. Dosta ideja i promena
je došlo od montažerke Anne Kirst. Mislim
da mi je ona pomogla da donesem neke ispravne
i važne odluke.
Kako ste prošli sa distribucijom i projekcijama
filma tokom ove neobične godine?
Da li se imali priliku da se
susretnete i razgovarate sa publikom?
Ovo je teška godina za festivale i bioskope, i
nadam se da će se filmska industrija oporaviti.
Nažalost, imali smo samo jedno zakazano festivalsko
gostovanje tokom marta, ali i ono je otkazano.
Tako da smo samo jednom bili na
projekciji sa publikom. Pošto mi nedostaju Q&A
sesije počeo sam da pravim njuzletere. Ljudi takođe
mogu slobodno da mi šalju pitanja preko
mog sajta www.schwarz-weiss-bunt.com.
Vodič kroz gej Srbiju
41
OOPTIMIST Film
va, čini se, nikad
duža godina se nekako
dovukla do
svog kalendarskog
kraja, a decembar je,
između ostalog,
osvedočeno najzgodniji
trenutak i za
svođenje filmskih računa,
odnosno, za
vaganje šansi koje
pojedinačna ostvarenja tog ambicioznijeg i viđenijeg
tipa imaju u trci za i dalje prestižne nominacije
za Oskara. A Oskar, da podsetimo i to,
u prvom narednom izdanju ima biti žrtva najnovijeg
udara sve nesuvislije Woke kulture i birokratskog
formalizma. Unutar koga, ono što se po
više ili manje osnova ima označiti ionako preširoko
postavljenom sintagmom queer cinema
ima posebno mesto – naravno, u propisanim
procentima i razmerama. Tek pred šire gledateljstvo
treba da stignu filmovi „Happiest Season“
(inače, uglavnom glumice) Klije Dival,
„Supernova“ (sa Stenlijem Tučijem i Kolinom Firtom
u ključnim ulogama) i „Uncle Frank“ scenariste
i reditelja Alena Bola, te se u ovom trenutku
(na anglosaksonskom utorku odmeravano) na
tom polju kao najubedljiviji favorit nameće
ostvarenje „Falling“ u režiji dobro znanog holivudskog
glumca Viga Mortensena.
Da na samom početku bude jasno i glasno
izrečeno –„Falling“ je upotrebljiv i, ukupno uzev,
znalački skockan i
fino upakovan film,
te je, kao takav, u
velikoj meri delo
vredno pažnje i na
svom mestu. Priča
je posve jednostavna,
ostareli i sve
nemoćniji, ali i
dalje svojeglavi i
prgavi otac, uz to i
poganog jezika,
dolazi u donekle iznuđenu
posetu
otuđenom sinu,
sada već u zrelim
godinama, koji u
velikom gradu, zajedno sa svojim suprugom i
malodobnom ćerkom, živi svoj homo-promo
42 www.optimist.rs
Padajmo, mi padu ionako skloni
Falling
Piše: Zoran Janković
san autovanog i prihvaćenog geja, potpuno
predanog tihom i što spokojnijem porodičnom
životu, kakav, očito, nije iskusio u detinjstvu, živeći
pokraj tog svog surovog, nasilnog i isključivog
oca teške ruke i ne baš zgodnog
temperamenta.
Likovi su očekivano dobro postavljeni i ukorenjeni
u onome što bi se moglo posmatrati kao
ugodno ušuškana opšta mesta sa kojima gledaoci
lako mogu da komuniciraju, da ih pojme,
što onda otvara dovoljno širok prostor za granjanje
priče, odnosno , osnaživanje i razbokoravanje
tog osnovnog zapleta, kao i za uvek
dobrodošla dodatna i šira značenja i priče i celine,
a do čega je Mortensenu na čelu te ekipe
kreativaca nedvosmisleno jako stalo. I, zaista,
premda na nivou priče i zapleta „Falling“ ne donosi
ama baš ništa sveže ili inovativno, polazna
postavka se u tom filmu brzo pokazuje kao dovoljno
i jaka i plodna osnova za put ka srećnom
ishodu – sveukupno gledano, dobrom i vešto
ukrojenom ostvarenju na neprolazno podatne,
zanimljive i značajne teme, i to mimo onih poslovično
uskih okvira narečenog zabata zvanog
queer cinema.
Tome treba dodati izvrsnu glumu, ponajpre,
Lensa Henriksena koji se već decenijama stradalnički
iscrpljuje u mahom sirotinjskim produkcijama
i brzopoteznim usko žanrovski
postavljenim ostvarenjima koji definitivno nisu
ni približna mera, ali pohvale zaslužuje i ostatak
glumačkog ansambla – sam Vigo Mortensen u
ulozi začudno strpljivog
sina, te Teri
Čen u roli njegovog
dobrohotnog partnera,
Lora Lini, te
malena Gebi Vejls.
Na drugoj strani,
zrele role su ostvari
Sverir Gudnarson i
Hana Gros u delu
priče koji se tiče prošlosti
i mladosti roditelja
glavnog
junaka, ali uz poprilično
omeđen prostor,
budući da te
scene, od kojih je izvestan
broj mogao i da ne uđe u završni oblik
ovog filma, mahom ilustruju nešto posve jasno
i lako pojmljivo, te ti flešbekovi, mimo očekivano
znalačke rekonstrukcije ere i te atmosfere vazda
zavodljive Amerikane, ubrzo postaju same sebi
svrha, nepotrebno dužeći film i problematizujući
okvirni ritam suštinskog dela priče filma.
Ipak, da je taj deo bio štrihovan, ostali bismo
uskraćeni za širi i duži uvid u vrlo sdobar i nadahnuti
snimateljski rad Marcela Ciskinda.
Međutim, upravo možda kod te naoko benigne
faktografske crtice o minutaži filma možemo
da skrenemo put iznošenja udarne
zamerke kada je o ovom Mortensenovom rediteljskom
celovečernjem prvencu reč; naime, ta
bezmalo dva sata, kanda, su bili nužna žrtva na
putu ka tim očigledno ciljanim oskarovskim visovima.
Ovde onda možemo da proširimo vizir
i da ustvrdimo da bi ključna falinka bila njegova
diskretna, ali ipak i lako uočljiva kalkulantska priroda.
Čini se da Mortensen, osokoljen (doduše)
nezasluženim uspehom „Zelene beležnice“
(Green Book) ovde naprosto pokriva i štiklira sve
što je potrebno da jedan raskošnije produciran
nezavisni film manje ili više zauzdanih ili, pak,
istaknutih arthaus stremljenja ispuni i odradi na
put u ka tim snevanim nominacijama i, zašto da
ne, i pobedi na kraju tog dugog i vazda nezgodnog
puta. I ta kalkulantska usredsređenost
ovog filma iz domena programera je sasvim legitiman
izbor i pravac kretanja, najposle, i u tim
svojim nezavisnijim zabatima tamošnji film je i
dalje prvenstveno proizvod i moguća roba, pa
sve i kad je krajnji cilj na prvom mestu prestiž i
sa njim uvezani kulturni kapital. I kad je tako, to
se da iztolerisati i oprostiti, posebno ako autor
na cilj stignu sa funkcionalnim i dovoljno dostojanstvenim
krajnjim radom, što ovaj Mortensenov
„Falling“ svakako jeste. O etičnosti takvih
poteza u domenu manje ili više umetničkog
stvaralaštva, kao i krajnjem roku trajanja onoga
sa čime ovaj film pred nas stiže možda nekom
drugom prilikom. I nekim drugim povodom.
Vodič kroz gej Srbiju
43
POPTIMIST Film
omnije praćenje repertoara,
festivalskih programa, kao i
šire shvaćene filmske ponude
katkad strpljive i predane
entuzijaste daruje i
sitnim i bočnim darovima, na
primer, uvidom u stanje
stvari na tački susreta, kao na
i koti razgraničenja ne nužno
i ne baš uvek srodnih i bliskih
zabata kinematografije. Jer, u
hipervesternizovanim i globalizovanim prikazivačko-distributivnim
okolnostima ne sreću se
svaki dan ostvarenja koja u isti mah, a sa podosta
prava pripadaju strujama okvirno označenim
kao queer cinema, odnosno, world cinema. U to
ime, evo osvrta na tri filma koji su istovremeno
čeda obe te struje, i, što je još zanimljivije, reč je
o filmovima koji, mimo pojedinačnih kvalitativnih
dostignuća, ne zloupotrebljavaju bazičnu
privlačnost polazne egzotičnosti, već je očigledno
da njihovi autori iskreno nastoje da dobace
što bliže onoj značenjskoj ravni koja sa sobom
nosi jasan beleg univerzalnosti koja onda razumno
lako premošćuje geografske, državne, pa
i kulturološke međe što razdvajaju potencijalne
gledaoce u raznim delovima planete danas.
Neka se prvi na radaru nađe jednosatni finski
dokumentarac naslovljen kratko „Kelet“, po imenu
svoje glavne junakinje,
somalijske
trans-žene nastanjene
u Finskoj koja
pokušava da
ostvari svoj san i
postane poznata
manekenka i lice sa
naslovnice Voga, a
da, pritom mora da
se izbori sa dugo
odlaganim susretom
sa porodicom,
od koje se otuđila,
koja ju svojevremeno
odbacila i
koja joj ipak silno
nedostaje, kao i sa
predrasudama u
finskom društvu,
kao i netolerancijom koja kipti unutar tamošnje
odveć heterogene i bigotizmom ipak snažno op-
44 www.optimist.rs
terećene i određene LGBTQ zajednice, pa sve to
uz podosta dobrog provoda na polju vogue takmičenja
u stilu (doduše, bledog i nedovoljno osobenog
i ubedljivog eha) onoga viđenog i
prikazanom u klasiku „Paris is Burning“. U celini odmeravano,
reč je o solidnom i korektnom dokumentarnom
radu savremenog, pa još i nešto
diskretnijeg aktivističkog kova, koji, pak, očitava i
podosta jalove rutiniranosti, i u pristupu i u izradi.
Kelet jeste dovoljno zanimljiv lik, za pohvalu je što
se u neku ruku i delimično film bavi i narečenim
predrasudama većine
unutar manjine
(većeg dela queer zajednice
prema trans-
U slavu univerzalne boli, a ne pero-lake egzotičnosti
Kelet, Suk Suk i
Monsoon
Piše: Zoran Janković
ženama vidno
tamnije puti), ali, na
drugoj strani, film ni
ne zagrebe (a puno je
tu i prilika i povoda za
to) tu nepremostivu
mimetičku, pa samim
tim i submisivnu,
dakle, ne u potpunosti
emancipatorsku
prirodu poklonički
bespogovorno ustrojene
vogue scene i u
dalekoj i svakako egzotičnoj
Finskoj. Za
pohvalu je prijatno
trajanje od oko šezdesetak minuta, ali Kelet autorke
Susani Mahadure ipak ostavlja prvenstveni
utisak isečka iz života jedne napaćene a ipak tiho
borbene duše nego što se o njemu zaista da razmišljati
kao o potpuno zaokruženoj celini osobenijeg
autorskog izraza.
Srećom, tu je i neosporni trijumf - kineski
hongkoški celovečernji igrani film „Suk Suk“
(Twilght Kiss), već silno nagrađivan i gotovo unisono
hvaljen, a prikazan i na ovogodišnjem Berlinskom
filmskom festivalu, gde je, naravno bio
nominovan za u tom domenu prestižnu nagradu
Tedi. Film prati jednostavnu priču o iznenadnoj i
tajnoj romansi dvojice zrelih muškaraca (u penzionerskim
godinama), koji su dobar deo života
proveli kao uzorni stubovi svojih porodica, kao voljeni
očevi, ali i, nazovimo to tako – ciljano arhaično,
bračni drugovi. Film je pravo malo čudo
jednostavnosti kao mudrog i dobrano promišljenog
višeg koncepta, osnaženog vrhunskom glumom
dvojice glavnih aktera, ali i sveopštom
diskretnošću, zahvaljujući kojoj pojedine scene (a
posebno scene njihove bliskosti i međusobne nežnosti)
ostavljaju snažnu impresiju nepatvorene
likovnosti, kakve smo nekada sretali, recimo, u filmovima
Anga Lija iz faze mu delanja u postojbini.
Iako bi se Ang Li iz narečene mu epohe nametao
kao prirodan ekvivalent i poredbeni faktor, čini se
da su filmu „Suk Suk“ zapravo najbliži saborci ponajbolji
filmovi Etoma Egojana iz ranijeg dela mu
opusa. „Suk Suk“ krajnje sugestivno i ubedljivo
podseća na vitalnu i viralnu moć onoga što je
samo znalački postavljeno i natuknuto, a što dovoljno
strpljivog i dobronamernog gledaoca brzo
prene iz pasivizirane pozicije, nagoneći ga da
barem u asocijativnoj ravni potraži što prikladniju
emocionalnu reakciju na ono što mu ovaj izvrsni
mali čitavim svojim tokom film nudi.
Na žalost, u geografsko-kulturološki komšijskom
filmu „Monsun“ (Monsoon), formalno gledano,
britanskom ostvarenju snimljenom u
Vijetnamu, reditelj Hong Hau utroši oko sat i po
skupog filmskog vremena ne bi li ispovrnuo tek
tipski arthaus film sporovoznog ritma na već temeljno
iscrpljene teme težine balasta usložnjenih
identiteta. Mladi gej se u ovom filmu iz
Britanije vraća u rodni Vijetnam ne bi li posvršavao
obaveze oko nasledstva, ali i pronašao zagubljeni
a očito prekopotrebni delić istinskog
sebe, da bi tamo ponovo naišao na čari i ispraznost
ishitrenih odnosa i aplikacijskog seksa.
Monsun, u svom krajnjem obliku, a imajući na
umu prilično mršave mu kvalitativne domete,
opterećen očekivanjima usled zvanične podrške
Britanskog filmskog instituta, BBC-ija i Sandens
instituta, ipak ne uspeva da izroni iz gliba polazne
i suštinski nepremostive bezidejnosti, te gledaocima
tu preostaje samo dosada, kao očito
ključna boljka koja mori glavnog junaka, a koji
u njoj prepoznaju snažnu melanholiju i identitetsku
kontemplativnost, čemu nimalo ne pomaže
ni još jedna bleda i krajnje neubedljiva
glumačka kreacija Henrija Goldinga, nedavno
viđenog u zapaženim bioskopskim filmovima
„Crazy Rich Asians“, „Last Christmas“ i „The Gentlemen“.
A reditelj Hong Hao, da stvar bude gora,
je pre samo nekoliko godina pokazao da je
kadar za znatno bolje – u slučaju filma „Lilting“.
Vodič kroz gej Srbiju
45
ČOPTIMIST Strip
ini se da kreativnost i
mašta uvek daju najbolje
od sebe kada su slobodni.
U svetu u kome su
umetnici, naročito strip
autori, pritisnuti uslovima
i potrebama tržišta,
rokovima, zahtevima
urednika i izdavača malo
je prilike da daju sve od
sebe, sve ono što bi
mogli da svet umetnosti nije, mahom, korporacijski.
Sa druge strane, uvek kada strip autori dobiju
slobodu da urade ono što zaista žele, bez
ikakvih pritisaka, zahteva i tenzija, tada nastanu
njihova najbolja i najzanimljivija dela.
Tako je bilo i u slučaju američkog strip scenariste
Brajana K. Vona izuzetno popularnog i kreativnog
stvaraoca koji potpisuje radove kao što su
„Y poslednji čovek“, „Eks mašina“, „Ponos Bagdada“
ili „Begunci“. Iako su ovi stripovi bili veoma
komercijalno uspešni tek je rad na tri sezone serije
„Izgubljeni“ („Lost“) Vonu dao dovoljno finansijskog
prostora da, napravi izlet van sveta
korporativnog stripa. Ovo znači veću
kreativnu slobodu kao i manju vezanost
za sadržaje i teme koje su najisplativije.
Rezultat svega je epska spejs opera
„Saga“. Strip koji je pravljen namerno
tako da ne može da bude adaptiran u
neki drugi medij poput serije ili filma.
Strip je odmah stekao ogromnu popularnost,
izlazi već osam godina, prostire
se na hiljadu strana (a ako nas autor obaveštava
u pitanju je tek polovina priče),
a serijal je dobitnik osam Ajznerovih nagrada
(tri uzastopne za najbolji strip-serijal),
sedamnaest Harvijevih nagrada
(četiri uzastopne za najbolji strip-serijal),
kao i Hjuga za najbolju grafičku priču.
Ovaj strip je jedan od primera koji pokazuju
da su umetnici najbolji onda kada su nesputani
u svom stvaranju. Slična sloboda i vatromet kreativnosti
kriju se i iza strpa „Sunstone“, koju je u
prevodu Marije Pavićević objavila Čarobna knjiga,
hrvatskog strip scenariste i crtača Stjepana Šejića.
On je oduvek želeo da crta stripove. Budući da je
imao tu nesreću da bude rođen u Vinkovcima na
Balkanu šanse za tako nešto su bile prilično male,
ali Šejić je dao sve od sebe i nekako je krenulo.
Isprva je radio kao kolorista za naslovnice koje je
46 www.optimist.rs
crtao Tajler Kirkham. Godine 2007. dobija priliku
da radi na „Witchblade“, jednom od stripova koje
je voleo. Na tom naslovu je radio od 116. do 150.
epizode što je najduži kontinuirani rad jednog
autora na ovom serijalu. Ilustrovao je i mini-serijale
„First Born“ i „Broken Trinity“, kao i naslovnice
za serijal „Darkness“.Osim svog rada za Marvel i
DC (Betmen, Mladi titani, Zeleni Strelac, Akvamen,
Žena-Hulk, X-Meni…) Šejić je sarađivao i s
manjim izdavačima.
„Sunstone“ je njegov prvi potpuno samostalni
projekat koji će, poput Vonovog stripa
„Saga“, postati prelomna tačka u karijeri ovog autora.
Sve je počelo sa umetničkom blokadom.
Dešavalo se i ranije, ali ovo je bila najveća blokada
sa kojom se Šejić u tom trenutku našao. Upravo
je bio završio rad na stripu „Witchblade“ i to je bilo
to. Zid. Prepreka koju nije bilo moguće ni zaobići,
ni preskočiti. U svojim očima Šejić više nije bio
stvaralac već mašina koja izvodi mehaničke pokrete.
Danima je sedeo ispred monitora svog računara
i buljio u jednu tačku. Frustrirajuća
situacija za jednog umetnika. Znao je da je neophodno
da nešto promeni kako bi ponovo našao
Sigurna reč:
Sunstone
Piše: Milan Aranđelović
onu iskru koju je, negde na putu, očito izgubio.
Da bi ponovo oživeo svoju kreativnost počeo je
da se priseća događaja iz prošlosti u kojima je doživljavao
enormne nalete energije i inspiracije.
Setio se da mu je najuzbudljiviji trenutak u
karijeri bio kada je dobio priliku da uradi… fetišistički
erotski strip. Pomalo čudno, ali i okolnosti
su bile takve. Imao je tek dvadeset i neku godinu
i od karijere je imao samo snove o tome da želi
da postane strip crtač. Da stvar bude gora, živeo
je u Hrvatskoj, te su šanse bile još manje. Zato je
ponuda o crtanju erotskog stripa došla kao poručena.
Konačno je mogao da zaradi od onoga
što voli da radi i da radi ono što voli. Crtao je kao
lud. Nacrtao je više od trideset probnih strana
kada je stigla ponuda od američkog izdavača
stripa „Top Cow“. Morao je da donese odluku
zbog koje se nikada nije pokajao. Odustao je od
stripa na kome je tada radio i počeo da radi za
američkog izdavača.
U tim, davno napuštenim, probnim erotskim
crtežima i dalje je ostala ona energija, izražajnost…
sve ono što je Šejić, oponašajući radove
drugih ljudi i povinujući se potrebama tržišta,
negde izgubio. Morao je ponovo da oživi taj
plam, da na tragu tih radova pronađe onu kreativnost
i snagu koja se još uvek nalazi u njemu.
Ideju koja mu je pala na pamet, uz jedno olakšavajuće
„jebi ga“ saopštio je svojoj supruzi Lindi
(koja je takođe strip autorka).
Ideja je bila sasvim jednostavna. Trebalo je
samo otvoriti drugi nalog na sajtu „Deviantart“
gde će kačiti crteže pin-ap devojaka u fetiš fazonu.
Možda i neke šaljive scene. Ništa posebno.
Tek da na taj način pokuša da pokrene zgrušanu
stvaralačku krv. Nije nameravao da preko svog
prvog naloga promoviše ovaj drugi. Četiri sata
je sa suprugom pokušavao da smisli naziv naloga.
Sve ideje koje su im pale na pamet su već
bile iskorišćene. Budući da je cilj naloga bilo crtanje
fetišističke erotike, a u tome ima baš dosta
lateksa išli su logikom da ako je lateks sjajan,
onda i nalog mora da bude Šajniz (u engleskom
slengu shiniez znači sjajni, sijati).
Tako je počelo. Polako je nastajao niz šaljivih
ilustracija o jednoj domino dami i njene dve potčinjene.
Prvobitna svrha crteža je bila da oživi
stvaralački žar. Postalo je malo ozbiljnije tek kada
je uradio serijal slika i stripova posvećenih Božiću.
Potpuno van konteksta nacrtao je nekoliko povezanih
sličica u kojoj pijana Ali izjavljuje ljubav
Lizi dok sede na kauču. Onda se zapitao kako su
se njih dve upoznale. Pokušavajući da, i sam,
dođe do ovog odgovora Šejić je počeo da pravi
niz nepovezanih kaiševa stripa sa neodređenim
vremenskim odrednicama. Čitaoci su zbog toga
ludeli. Nikako nisu mogli da provale kojim redosledom
teče priča. Tek kada je uvideo šta bi sve
ovo moglo da postane Šejić je počeo da objavljuje
priče po određenom redosledu. Tada je priča
o stripu „Sunstone“ zapravo i započela.
Radeći na ovom stripu Šejić je u sebi ponovo
otkrio sijaset priča koje može da ispriča. Ovaj strip
ga je promenio, motivišući ga ponovo pronađe
svoju ljubav prema devetoj umetnosti, ljubav
prema pisanju, prema građenu priče i likove. Sve
to se odrazilo na njegove ostale radove.
Vodič kroz gej Srbiju
47
>>
OPTIMIST Strip
Priča prati dve mlade osobe koje su pronašle
sebe, ali nikako nisu mogle da pronađu nekoga,
nekoga kome bi mogli da se prepuste i ostvare
svoje najluđe želje. Liza je devojka koja radi kao
konobarica i sanja o tome da postane književnica.
Takođe sanja i o tome da bude vezana, da
bude potčinjena. Našla je načina da spoji ove
dve strasti, te svoje skrivene seksualne želje „doživljava“
kroz erotske priče koje piše i objavljuje
na internetu. Njene priče će privući pažnju izvesne
mlade i uspešne programerke Ali. Ali želi nekoga
da veže. Ona je rođena domina. Međutim,
kao i Liza, i Ali ne može da nađe pravu osobu.
Jer u BDSM-u je sve pitanje poverenje. Poverenja
u osobu koja te vezuje i poverenja u osobu
koja vezuje. U pitanju je fetiš u kome se valja
prepustiti partneru ili partnerki. Ali i Liza žele da
budu vezane i da vezuju, ali ne i da se vežu. Veza,
ljubav… ma, ne! Nije to za njih.
Liza i Ali, povezane pričama na internetu,
počinju da razmenjuju poruke i, posle nekoliko
meseci, odlučuju i da se uživo upoznaju. Bila je
to ljubav na prvi pogled. Svima će to biti jasno
osim njima. Savršeno se slažu i, ne samo u svetu
BDSM-a i fetiša, perfektno funkcionišu i kao par.
Jedna duša, a dva tela. U pitanju su dve štreberke
koje vole iste stvari i jedna drugu. Jedino
one ne žele sebi da priznaju da se vole. Iz ovoga
proizilazi niz nesporazuma, problema, sukoba u
kojima ne trpe samo njihova ljubav i životi već i
svi ljudi oko njih. U fetišu koji se zasniva na moći,
na igrama uloga domine i podređene, saopštavanje
istine, ma koliko ona lepa bila, može biti
opasno (često i koliko čuvati tajnu). Sa druge
strane, svi ovi nesporazumi im pomažu da otkriju
i same sebe, svoje strahove, želje, žudnje i
snove. Zajedno sa njihovim međusobnim odnosom,
sazrevaju i one.
„Sunstone“ je neverovatno duhovita, zabavna,
romantična i odlično nacrtana priča koja
pleni svojim šarmom. U pitanju je strip koji vas,
zahvaljujući svojom pričom, crtežom i junacima,
kupi na prvu loptu i u koji se, mogu slobodno
reći, zaljubite. U pitanju je strip o
gikovima za gikove. „Takvi su ljubitelji BDSMa…
kada sve maske padnu“, kaže u jednom
trenutku Liza. „Štreberi sa jakim seksualnim nagonom.
Gomila ljudi opsednutih seksom,
igrama i seksi kostimima…“
Fetišističke igre junaka prikazane su tek u
nagoveštajima, dovoljno da zagolicaju maštu či-
48 www.optimist.rs
talaca i nagoveste o čemu se tu zapravo radi, ali
crteži nikada ne odlaze u domen pornografije
već ostaju u granicama erotike. Naravno, strip je
prepun golotinje koje svakog heteroseksualnog
muškarca (čak i gej muškarca sa dovoljno mašte
ili određene želje) i lezbijku mogu da dovedu do
ludila… u pozitivnom smislu. Ne smemo smetnuti
sa uma da ovo nije strip o seksu. Seks jeste
važan deo cele priče, ali ne i… hm… dominantan.
Ipak je u pitanju romantična komedija.
Priča se ne bavi pitanjem kako su Liza i Ali
postale to što jesu, ljubiteljke dominacije i potčinjavanja,
jer to zapravo nije ni bitno. Bitno je
to što jesu sada i gde su spremne da idu dalje.
Otkrivajući sebe one čitaocima otkrivaju intimni
svet BDSM-a. I sam autor je, kako sam otkriva u
pogovoru ovog stripa, ljubitelj fetiša koji istražuje
zajedno sa svojom suprugom i prijateljima.
Tako da ovo nije priča napaljenog momka, već
ostvarenog i ispunjenog čoveka koji tačno za o
čemu piše i šta crta.
Odnosi Lize i Ali, kao i njihovih prijatelja, prikazani
su veoma neposredno, surovo intimno,
često i preko granica koje i u našim životima prelazimo.
Jer, ako što smo čitajući strip otkrili, u
BDSM-u je sve pitanje poverenja. A sunstone je
sigurna reč.
KOPTIMIST Književnost
anda je nekako možda i neophodno
da se svako malo
podsetimo koliko zapravo
okvir queer-a može, a i treba
da bude širok i već negde u
samom svom zametku i, označimo
to tako, u suštini
svoje biti raznorodan. Zgodan
i sasvim razuman povod
(izgovor, ako ćemo pošteno)
za to mogla bi da bude nedavno
i kod nas gotovo pa odlična zbirka priča
„Sladostrašće“ iz pera Asje Bakić, i u svetskim
okvirima sve zapaženije književnice sa zagrebačkom
adresom. I baš tako – Asja Bakić u gotovo
pa svakoj od priča u narečenoj zbirci daje
osnova da ono što ona tako znalački i nadahnuto
stvara i iznosi pred ambicioznije i usredsređenije
čitaoce podvedemo i pod već pominjani
kišobran književnosti sa dovoljnim udelom/prisustvom
queer elemenata i značenja, ponajpre
onih implicitnih i postavljenih na idejnoj i ideološkoj
ravni. Naravno, ako se saglasimo da se
pod taj neki varljivi metaforični queer štambilj
na polju lepe književnosti može smestiti sve ono
što u prvi plan ističe drugost, raznorodnost, kao
i što podseća na duboko usađeni nam poriv za
borbom za samosvojnošću, raznolikošću, osobenošću,
a, naravno, i na anti-establišment
sentimente kao prirodan odraz
zazora od uvreženog, okoštalog, srednjački
uprizorenog, anemičnog, neutralnog
i nepopravljivo bezličnog.
A dosta toga upravo navedenog
lako je detektovati na stranicama knjige
„Sladostrašće“ (u našoj knjižarskog ponudi
prisutne u izdanju beogradskog
Štrika); na uzorku tih nešto malo manje
od dve stotine stranica teksta sagledavano,
Asja Bakić uspeva mnogo toga
značajnog i po samu njenu prozu dalekosežno
plodotvornog. Kao prvo, ona
uspeva da u okviru ciljano svedenog
stilskog izraza iznađe dovoljno autentičan
pripovedački glas i izraz, a, što je
možda još važnije, polazi joj za rukom i
da, krećući se možda na samoj razmeđi nepobitno
stvarnosnog i onostranog, stvori upadljivo i
ubedljivo osobene svetove u kombinacijama i
varijacijama kakve se zbilja retko sreću barem
ako kontekst svesno suzimo na ovdašnji/regionalni
literarni zabran. Uz to, unutar tih zaista atipičnih
svetova i mikro-mikro, individualističkih
univerzuma, iz priče u priče, obitavaju i kreću se
junaci i junakinje neosporne upečatljivosti, čije
damare lako pojmiti, čija lutanja je tako lako i
nadahnjujuće prepoznati kao krajnje vešto izatkan
odraz onoga što nas na planu ideja, emocija,
te onog neizbežnog duha vremena okružuje, pa
katkad i nagoni na kakvo-takvo delanje i pokušaj
promene makar ličnih paradigmi i fatumskih
okova za koju jotu samo. Osim toga, na uzorku
ovih jedanaest pripovedaka manje-više jednakih
dužina autorka prilično lako premošćava ne
tako lako prozne i bezazlene granice žanrova i
mikro-žanrova, naoko ostajući verna svom istančanom
i već sada temeljno artikulisanom pripovedačkom
glasu i iznimno specifičnom pogledu
na svet/svetove ili ono što ti diskutabilni koncepti
i dalje možda označavaju.
Primenimo li onaj dobronamerni nauk koji
nam ukazuje da je najmudrije i najcelishodnije
o zbirkama priča suditi po najboljim i najuspelijim
im segmentima i delovima, „Sladostrašće“
predstavlja pun pogodak i štivo koje se može
preporučiti bez iole zamašnijih i smislenijih relativizacija;
u misteriji nazvanoj „Muški jarak“,
ona umešno varira mit o Persefoni, bogatiji za
glas neusiljenog crnog humora. U priči „Gretel“,
Sladostrašće
Asje Bakić
Ponovo radi ukus nestašnih
Piše: Zoran Janković
50 www.optimist.rs
pak, zatičemo zauzdanu ali ipak strastveno razmahanu
potrebu za dekonstrukcijom i mačističkih
postavki sveta i brzopoteznih i lako
kvarljivih kvazifeminističkih reakcija na njega.
Sočna melodrama, a sa primesama šeretske
sprdnje, jedan je od potpornih stubova „Dorice
Kastra“, gde je jed usmeren ka opšte prihvaćenim
poimanjima bračnog i emotivnog spokoja
po meri šire sredine i katkad posve jalovih kontrapunktova
mu, koji, pak, namerno žmure na
neprolazno-nepremostivu slabost kao konstantu
tog nekog mitskog opšteg ljudskog karaktera,
eksera u sanduku mnogih nam snova,
pokušaja, misija, zanosa... „Otmica“, na drugoj
strani, donosi neodoljivo drzak osvrt na stanje
stvari na ovdašnjim i možda i panevropskim ili
planetarno shvaćenim „književnim scenama“,
dok vrhunac čitavog izdanja predstavlja priča
naslovljena „1998“, u kojoj se vrtoglavo puno
toga intrigantnog zbiva, a sve nošeno nastojanjem
Asje Bakić da pronikne u koren očigledne
nesnađenosti koja na površinu evidentnije isplivava
u nežnim godinama rane mladosti, da bi
kasnija postala graničnik/remetilački faktor/pogonsko
gorivo... koje vodi put onoga što zatičemo
i u već pominjanim segmentima „Muški
jarak“, „Gretel“... u „1998“ nailazimo na istinske bisere
naglašeno ekonomičnog predočavanja
koordinatnog sistema unutar koga treba tražiti
smernice za dešifrovanje onoga što nam tu Asja
Bakić kriptično a zaumno želi da kaže; tako recimo,
tu će vas sačekati briljantna crtica koja
glasi „Znala je odmah da će tamo provesti najviše
vremena jer je uvijek tražila izolirane vidikovce
s kojih je mogla nesmetano proučavati
tuđe odrastanje kako bi zaboravila na vlastito.“,
a pre čega je istaknuto i ovo: „Na ljetovanje je
ponijela dvodijelni badić, tinejdžerski angst i
roman Maryse Conde ’Ja Tituba, crna vještica iz
Salema’. Očekivala je savršeno ljeto.“
Čitalac ubrzo postaje svestan da i nije preterano
važno da li Asja Bakić tu tka iluziju utopije
ili zavodljiv mrak bliske, pa čak možda i neizbežne
nam distopije, da li je veristički prosede
tu zapravo tek smokvin list i sredstvo odvraćanja
od autorkine želje da na stranice vlastite knjige
udomi što fantazmagoričnije viđenje sveta
danas ili neposredne budućnosti... Ono što je
važno je da je ovo izrazito zabavna proza, koja
iz reda u red, iz pasusa u pasus, odiše onim što
svakako ima smisla nazvati ukusom nestašnih, a
upravo to je nešto čega se na planu savremene
umetnosti i popularne kulture queer zbunjujuće
lako i dragovoljno odriče, sva je prilikama u potrazi
za što bržim i dostupnijim lenjivim komoditetom.
Vodič kroz gej Srbiju
51
MOPTIMIST Književnost
Malo je primera dobre
domaće autobiografske,
ispovedne, proze. Razlog
ovome bi, pre svega, valjalo
tražiti u tome što je
autorima veoma teško da
naprave emotivnu distancu
u odnosu na tekst.
Zato veoma lako upadaju
u zamku patetike. Autori
ispovesti kao da žele da
odmah izbace sve iz sebe i onda zatrpavaju čitaoce
neselektovanim sadržajima, često bez
nekog reda i konca. Pristupaju pisanju knjige
kao nekoj vrsti vođenja dnevnika. Drugi razlog
je što ovakav vid proze pišu, mahom, oni koji i
nisu pisci, oni koji nemaju iskustva u pisanju jer
im ciljevi nisu u domenu književnosti, već u
ispovedanju zarad ispovedanja (ili, ako su u pitanju
ljudi iz sveta zabave i šou-biznisa, lake dodatne
zarade na konto svoje popularnosti i
prepoznatljivosti). Zato bi trebalo paziti kada biramo
ovu vrstu literature.
Kada je u pitanju „Soba“ Marka Srejića (izdanje
Bloger fest) čini se da su izbegnute sve
zamke o kojima smo govorili. Srejić je, pre nego
što je prionuo na pisanje svoje ispovesti, sačekao
da prođe sasvim dovoljno vremena da se
„prašina slegne“, da emocije sazre, da dođu na
svoje mesto i da se na život pogleda nekim drugim
očima. Trideset godina je Srejić držao svoju
priču u sebi. Bilo je potrebno ne samo
da odluči da piše, već i da sve o čemu
piše ostavi daleko iza sebe. I to ne samo
u vremenskom i psihološkom, već i u fizičkom
smislu. On nam, iz današnje pozicije
uspešnog, srećnog i ostvarenog
čoveka sa karijerom u Beogradu, pripoveda
priču o dečaku iz malog mesta u
unutrašnjosti. Uplašenom, malom, na
hiljade načina povređenom i usamljenom
detetu prepuštenom na milost i
nemilost srpske provincije i bezosećajnosti
prostog puka. Ako ne možete zamisliti
kako je to biti gej dečak u
Lozoviku (kraj Velike Plane kraj Smedereva
kraj Beograda) onda ćete mnogo
toga saznati iz Srejićeve knjige.
„Vrlo dobro znam šta je problem sa ovakvima
kao što sam ja – strah! Ogromna količina
straha. Divim se ljudima koji bez straha od prvog
trenutka koračaju pravo, bez osvrtanja, bez saplitanja
o kamenje na putu, bez prezanja od
onoga što je iza ugla.“
Osim vremenske, emotivne i prostorne distance
autor takođe ne upada ni u zamku brzopletog
nabacivanja emocija i potresnih
događaja. Roman „Soba“ je nastajao u periodu
od dve godine, polako, bez neke velike potrebe
da bude završen u nekom određenom roku. Srejićeva
ideja je bila da napiše to što ima, ma koliko
to pisanje trajalo. Bez žurbe, jurnjave i
potrebe da se sve „ispljune“ sada i odmah. Očito
je da ova knjiga ima jasno zacrtan plan i šemu
na osnovu koje autor pažljivo plete svoju pripovest.
Otkrivajući nam postepeno svoju istoriju,
poput istraživača koji na raspolaganju ima samo
baklju, autor nas vodi kroz tunele svoga najranijeg
života. Kroz pripovest o detinjstvu, priča
sazreva uporedo sa samim junakom, tako da tu
nema nikakvih disonantnih tonova. Kao i u svakom
životu, te i u ovakvom kakav je bio Srejićev,
priča ide svojim prirodnim tokom, bez spojlera
i otkrivanja događaja pre nego što su se oni zaista
i dogodili. Tu su teg blagi nagoveštaji, čisto
da nas zadrže prikovanim za knjigu.
„Soba“, takođe, nije delo nekoga ko ne zna
da piše i ko se oslanja samo na talenat. Ne.
Marko Srejić je novinar sa iskustvom koji je godinama
pekao zanat i koji zna kako se piše. Novinarstvo
ga je naučilo kako da napiše jasan,
lako razumljiv i čitljiv tekst, a da ne upadne u
Čega se najviše plašiš?
Soba
52 www.optimist.rs
Piše: Milan Aranđelović
zamku skribomanije i preteranog komplikovanja
načina na koji se piše. Jasno je i da Srejić nije,
pre svega napisao, ali i objavio ovu knjigu sa
isključivim komercijalnim ciljem.
Iz svega iznetog možemo zaključiti da je
Srejić bio prava osoba za pisanje ovakve knjige.
Dovoljno ličan da nas emotivno pogodi (i razbije),
a, opet, neophodno distanciran i profesionalan,
da bi nam priredio lepo napisano i lako
čitljivo delo.
„Česta osvrtanja pomogla su mi da naučim
šta ne treba ponoviti, a saplitanja su mi dala još
bolju poziciju da se podignem sa zemlje i uhvatim
zalet.“
Posebnost ove knjige nije samo u ispovesti
o odrastanju jednog gej dečaka u maloj i zatucanoj
sredini kakve smo već dosta puta čuli.
„Soba“ je sve samo nije obična i uobičajena
priča. Tako da u njoj, osim standardnih i očekivanih
stvari kakve su homofobija male sredine,
vršnjačko nasilje, nerazumevanje najbližih i
strah (ali i velika želja) od uspostavljanjem emotivnih
veza, u ovoj priči otkrivamo i njene osobenosti
koje je čine, gotovo, unikatnom. U knjizi
„Soba“ Marko Srejić po prvi put u životu iznosi
neke događaje iz svog života o kojima ni njegovi
bliski prijatelji nisu imali pojma. Po prvi put svi,
ali baš svi, Srejiću znani i neznani mogu otkriti
neke najintimnije detalje iz njegovog života. Uzdržaću
se od upotrebe fraze „šokantni“ jer navode
misli ka, emocija lišenim, vodama estrade,
ali ću morati da kažem da su iznete činjenice potresne
i uznemirujuće. Hrabrost ove pripovesti
nije u autovanju seksualnosti, već u autovanju
jednog bolnog i mučnog života. „Najteži posao
nije bilo napisati knjigu“, rekao je Srejić za IDJTV
tokom promocije svoje knjige. „Najteže je bilo
kada sam iščitavao sve i proživljavao ono o
čemu pišem“.
Srećom po autora, taj deo života je ostao
zauvek iza njega, a „Soba“ je upravo jedan od načina
na koji je želeo da stavi konačnu tačku na
njega. Neke rane će ostati zauvek, ali kako već
kažu „ožiljci su tetovaže samo sa boljom pričom“.
„Želim da počupam ovaj korov, da ga odstranim
iz korena. Neće ići to tako lako, znam.
Moj strah i ja prijatelji smo već godinama, a prijatelje
ne možeš tek tako da otpišeš.“
Ako vam se, tokom čitanja knjige, bude učinilo
da Srejić čita vaše misli i piše o vašem životu
to je samo zato što je LGBTQ+ zajednica
konačno našla pravog glasnogovornika. Našla
je portparola koji je uspeo da krene tragom Ničeovog
samoprevazilaženja ka putu ka natčoveku
(možda će čitanje ove knjige i drugima
ukazati na jedan od mogućih staza ka tome).
Pronašla je čoveka koji je dovoljno odmakao u
tome da zna kako da na pravi način prenese
svoje emocije i poruku na način dovoljno jasan,
nedvosmislen i razumljiv svima koji su dovoljno
hrabri da se, zajedno sa Markom, zatvore
u njegovu sobu kako bi se najzad otvorili.
Vodič kroz gej Srbiju
53
MOPTIMIST Književnost
nogo toga je trebalo da
se dogodi kako bi Oušn
Vuong došao na svet.
Kada kažemo mnogo
toga ne mislimo na priče
o rodama, pčelama, bebama
u kupusu (mada
postoji tu jedno polje pirinča)
i tatama i mamama
koji se vole. Ne. Ovo je
malo komplikovanija
priča. Oušnov deda je bio američki vojnik stacioniran
u Vijetnamu. Tamo se zaljubio u „nepismenu
devojku sa pirinčanih polja“. Ubrzo su se
venčali i dobili troje dece. Dok je njegov deda
bio na odsustvu u Americi dogodio se pad (ili
oslobođenje) Sajgona i on više nije mogao da se
vrati svojoj supruzi i deci. Bojeći se da bi njene
ćerke mogle biti usvojene u Americi, Vuongova
baka ih je dala u tri različita sirotišta tako da su
se one ponovo našle zajedno tek kao odrasle
žene. Vuongova majka je radila u salonu lepote
kada ga je, sa osamnaest godina, donela na svet
na farmi pirinča. Nazvala ga je Oušn (Okean)
zato što je u razgovoru sa mušterijom u salonu
lepote reč „beach“ (plaža), kako je želela da nazove
sina, izgovorila kao "bitch" (kučka). Mušterija
je predložila da reč plaža zameni rečju
okean. Nakon što je dobila objašnjenje kako je
okean najveća definisana vodena masa na zemlji
koja povezuje Vijetnam i SAD Vuongova
majka je pristala da sina nazove baš tako. Zbog
toga što je bila mešane rase, po novom zakonu
njen status je postao ilegalan, te je dobila otkaz.
Ubrzo se porodica našla u izbegličkom kampu
na Filipinima, gde je provela godinu dana, da bi,
zahvaljujući američkoj humanitarnoj organizaciji,
na kraju došli do Amerike i Hartforda u Konektikatu.
U svojoj debitantskoj zbirci pesama „Night
Sky with Exit Wounds“, koju je objavio 2017. godine,
Voung sve ovo opisuje u nekoliko stihova:
„Američki vojnik je pojebao vijetnamsku seljanku.
Tako moja majka postoji. Tako ja postojim.
Dakle, nema bombi=nema porodice=nema
mena. Joj!“
Poput debitantske zbirke pesama i njegov
prvi roman „Na zemlji smo nakratko predivni“,
koji je u srpskom prevodu Nikole Matića objavila
izdavačka kuća Kontrast izdavaštvo, sadrži dosta
autobiografskih elemenata. U pitanju je priča o
54 www.optimist.rs
sazrevanju Malog Psa, koji je kao dete izbeglica
iz Vijetnama, odrastao u Hartfordu. Roman je napisan
u epistolarnoj formi niza pisama koje Mali
Pas upućuje svojoj nepismenoj majci. Inače,
Voung veruje da je disleksija u njegovoj porodici
nasledna, kao i da je on prvi član porodice koji
je, u jedanaestoj godini, naučio da čita.
U pismima otkrivamo priču Malog Psa, saznajemo
kako je to bilo postojati kao mali, gej,
Azijat, sa šizofrenom bakom i nasilnom majkom
koja pati od poststresnog sindroma u malom
mestu Srednjeg zapada. Osim toga, kroz fragmente
priča, pred nama se otvara i priča o njegovoj
majci Hong (Ruža) i baki Lan (Ljiljan). Lan
je jedne noći, samo u spavaćici, pobegla iz ugovorenog
braka. Kako je roditelji nisu primili
nazad ona je snalazila kako je znala i umela –
prostituisala se sa američkim vojnicima. Iz jednog
takvog poslovnog odnosa rođena je Ruža.
Ruža je još u Vijetnamu upoznala Amerikanca
od koga je dobila mnogo batina i jedno dete.
Batine su se nastavili i u Americi sve dok policija
nije uhapsila nasilnika. To je bio početak jednog
novog života za Lan, Ružu i Malog Psa.
Sada je pred Malim Psom otkrivanje samog
sebe i zlog sveta. U školi ga maltretiraju zato što
je sitne građe, Azijat i nežan. Ipak, Mali Pas je sledio
tipičnu američku izlaznu putanju od siromašnog
autsajdera iz radničkog miljea, preko
obrazovnog sistema sa svojim afirmativnim i
transformišućim dejstvom, do ulaska u privilegovane
književne krugove sa, i dalje jakom,
sumnjom samog pripovedača-junaka da su te
privilegije zaslužene.
Osim osetljivog odnosa sa majkom koja je
istovremeno i nasilna i brižna i bakom koja je na
trenutke luda, a ponekad veoma mudra u samoj
srži knjige nalazi se tinejdžerska ljubav Malog
Psa i Trevora. U pitanju je unuk vlasnika polja duvana
na kojima je Mali Pas radio tokom leta. Na
površini izgleda da je Trevor oličenje one bele
testosteronske Amerike koja maltretira Malog
Psa. Živi u kući na točkovima, hrani se brzom
hranom i Sprajtom, voli američki fudbal, a ćale
mu je pijanac, koji se igra sa oružjem, sluša američki
rep i gaji divljenje prema svom bratu koji je
u Vijetnamu ubijao domoroce. Naravno da želi
da i njegov sin bude pravo muško, a ne neka
tamo seka-persa. Trevor se, makar u ovom poslednjem,
slaže sa svojim starim. Zna da, kada
poraste, ne želi da bude peder. Nije on to. Ipak,
veza između njega i
Malog Psa je fizički
strasna, a psihički
duboka i emotivna.
Na nekom podsvesnom
nivou on
dobro zna da ne
istovremeno
nakratko predivni
može
da zadovolji zahteve
sveta iz koga potiče i
svojih potreba i čežnji.
Zato sve više
tone u autodestruk-
Oušn Vuong
Na Zemlji smo
Piše: Milan Aranđelović
tivno ponašanje
zloupotrebljavajući
opijate.
Upravo tu negde, u njihovim odnosima, nalazi
se i poruka celog romana koja je data i u naslovu.
U tom nekom kratkom trenutku mladosti,
kada nam je dopušteno da na neko vreme budemo
na margini društva, nalazi se autentična
životna radost življenja i sreće koje se ne mogu
preneti u kasnije postojanje u odraslom, dosadnom
i konvencionalnom dobu sa svim njihovim
zahtevima i prohtevima. Kao svojevrsna suprotnost
ovim stavovima Malog Psa stoje i životi njegove
bake i majke koje su, upravo suprotno od
njega, u detinjstvu i mladosti, doživljavale sve
užase života, da bi tek dosta kasnije, u nekim
zrelim i poznim godinama, uspeli da dosegnu
stabilnost, sigurnost i trenutke radosti i sreće.
Kroz priču o Trevorovoj bolesti zavisnosti,
sa osvrtom na slične sudbine njegovih prijatelja,
pripovedač iznosi i oštru društvenu kritiku
farmaceutske industrije koja je godinama
zloupotrebljavala svoju moć kako bi zarađivala
na Oksikontinu, leku na bazi opijata koji izaziva
zavisnost.
Vuong piše jednostavnim jezikom, pitkim
stilom, a opet uspeva da stvori upečatljive slike
i pobudi snažne emocije. Veoma slikoviti prikazi
njegovog odnosa sa Trevorom ili sahrana bake
Lan su primeri kako autor svojim slikama uspeva
da, kroz opisane trenutke, stvori iluziju života.
Izgleda da su u Oušnu Vuongu milenijalci
dobili svog glasnogovornika i književnu zvezdu
koju, čiste savesti, mogu da čitaju. Gej, izbeglica,
Azijat, iz radničkog miljea, koji sa jedne strane
kritikuje gramzivost establišmenta, ali ne dira
one koji taj sistem održavaju u životu, pesnik
koji piše romane, dovoljno poetičan da ga citiramo,
a, istovremeno,
dovoljno
razumljiv da ga
shvatimo. Koliko je
Vuong bio potreban
književnoj
sceni pokazuje i
primer da je, posle
svega dve objavljene
knjige, postao
sedmi autor
koji je pozvan da
se priključi projektu
Biblioteka
budućnosti. U pitanju
je projekat
veka koji će trajati od 2014. do 2114. godine.
Tokom jednog veka, svake godine će po jedan
pisac ostavljati neko svoje originalno delo i tako
sve do kraja projekta kada će svih sto dela po
prvi put biti objavljena. Vuong se našao među
imenima kao što su Margaret Atvud, Dejvid
Mičel, Elif Šafak i Karl Uve Knausgor. Jasno je da
21. vek pripada Vuongu. Pročitajte „Na Zemlji
smo nakratko predivni“ i otkrijte zašto.
Vodič kroz gej Srbiju
55
POPTIMIST Moda
o ugledu na najveće svetske
muzeje, Muzej savremene
umetnosti Beograd ugostiće
jedno od najpoznatijih
imena svetske dizajn scene –
Žan Pol Gotjea, čija će izložba
Ljubav je ljubav: radost
venčanja za sve biti otvorena
28. novembra. Izložba Žan
Pol Gotjea „Ljubav je ljubav:
radost venčanja za sve“, sa
ukupno 38 venčanica visoke mode kreiranih u
periodu od 1990. do 2020. godine, nastaje kao
finale izložbe „Modni svet Žan Pol Gotjea: od trotoara
do modne piste“ koja je u 12 gradova
sveta privukla više od dva miliona posetilaca,
obarajući rekorde posete modnih izložbi.
Kustos Tijeri – Maksim Lorio, prošlogodišnji
dobitnik Vanguard nagrade za doprinos u umetnosti
i kulturi, izložbu „Modni svet Žan Pol Gotjea“
otvorio je 2011. godine u Muzeju lepih
umetnosti u Montrealu, a potom je izlagana u
Muzeju umetnosti Dalas, Muzeju likovne umetnosti
San Franciska, u Fondaciji MAPFRE u Madridu,
u Kunsthale u Roterdam, u Švedskom
centru za arhitekturu i dizajn u Stokholmu, u
Bruklinskom muzeju, u Barbikan Centru u Londonu,
u Nacionalnoj galeriji Viktorije u Melburnu,
u Grand Palais-u u Parizu, u Kunsthaleu
u Minhenu i u Seulu u Dongdaemun Dizajn
Plazi.
Žan Pol Gotje
Ljubav je ljubav
Muzej Savremene umetnosti
“Oduševljen sam što ćemo sarađivati sa Muzejem
savremene umetnosti Beograd na ovom
projektu koji ne samo što će biti prva izložba
Žan Pol Gotjea u Srbiji, već i prva izložba visoke
56 www.optimist.rs
mode u tom Muzeju. Sada više nego ikad smatram
da je ova izložba važna za snažnu socijalnu
poruku slobode i tolerancije koju donosi. Ova
premijera takođe označava kraj njegove karijere
u svetu visoke mode i slavi način na koji je
tokom pedeset godina pokazivao humor kroz
svoj kreativni i provokativni rad, koji je otkrio humanističku
viziju društva prigrlivši sve kulture i
podkulture bez ikakvih tabua i osuđivanja da bi
nas prikazao onakvim kakvi jesmo mimo
mode”- kaže kustos Tijeri -Maksim Lorio.
Poseban ekskluzivitet beogradske
postavke izložbe je svetska premijera
čak osam Gotjeovih venčanica koje ranije
nisu bile deo postavke. Dizajner je
s neobuzdanom maštom pružio novi izgled
klasičnoj beloj haljini, surovo preispitujući
polne, etničke i verske
konvencije. Ova izložba odražava Gotjeovu
posvećenost borbi za ljudska
prava i promoviše kulturnu raznolikost.
Montrealski muzej lepe umetnosti
je osmislio izložbu u saradnji sa studijom
Makkinik& Bay. Lutke je obezbedio
JoliCoeur International, a za njihovu animaciju
zaslužni su Denis Marlo i Stefani
Jasmin iz montrealske avangardne pozorišne
kompanije UBU.
“Izuzetno mi je drago da jedan deo ovog
umetničkog savremenog sveta, koji široj domaćoj
javnosti nije dostupan, dolazi u Srbiju. Pono-
san sam na tim MSUB koji je čak i u ovoj krizi i
komplikovanim uslovima, a kada nam je umetnost
najviše potrebna, omogućio da predstavimo
delo ovog umetnika Srbiji. Jasno je da je
Gotje više od savremenog svetski poznatog
modnog dizajnera - on je umetnik. Gotje nije
brend, nego ideja jednakosti, ideja podrške,
ideja raznolikosti i tolerancije, a ako iko treba da
promoviše toleranciju u društvu to su umetnici.
Umetnost je sveobuhvatna, slobodna, dozvoljava
emocije, lično izražavanje, provokaciju i kritičko
mišljenje”, ističe Viktor Kiš v.d. direktora
MSUB.
Organizovanjem izložbe koja visoku modu
prikazuje kao vrhunsku savremenu umetnost
beogradski Muzej savremene umetnosti našao
se u društvu svetskih muzeja, poput njujorškog
Metropoliten muzeja umetnosti, pariskog Luvra,
Muzej savremene umetnosti MoMa i Muzeja Viktorija
i Albert.
Vodič kroz gej Srbiju
57
NOPTIMIST Intervju
a redakcijski email stigla
je poruka od Filipa Stojiljkovića
koji nas obaveštava
da peva u solo
queercore projektu nazvanog
The Harness iz
Beograda i da je nedavno
izdao split izdanje
sa hrvatskim Avergazaom.
Preslušao sam
pesme i primetio veliku
količinu besa, što i jeste pank! Pank nije nešto
što se vezuje za LGBT populaciju, nemamo dovoljno
informacija ni znanja o queercore-u, te je
to bio povod za ovaj razgovara.
Da se bolje upoznamo sa queer pankom!Šta
je The Harness i kako je nastao?
The Harness je jedan od mojih solo projekata
koji je nastao 2018. godine, kad sam snimio
svoju prvu pesmu „Leave me alone“. Moj prvi
demo EP je bio objavljen u početku leta 2020, a
kasnije u jesenu je objavljen split album sa zagrebačkim
„Abergaza“. The Harness je u prevodu
zaprega koja se koristi za mnoge stvari, npr. zaprega
za padobran itd. U ovom kontekstu pričamo
o BDSM priboru koji (gej/bi/strejt)
muškarci nose kako bi povećavali erotsku ili
sado-mazo atmosferu.
Šta je queercore?
Queercore je pank potkultura u kojoj je fokus na
LGBT temama i koja je nastala sredinom 1980-ih.
The Harness
Filip Stojiljković
Razgovarao: Predrag Azdejković
58 www.optimist.rs
Queer teorija i ideologija koja je nastala od pank
fanzinova, raznih medija, filmova i muzike. Što
se muzika tiče, sastoji se od hxc panka, no wave,
experimentalnog, post-punka, industriala... Poznati
bendovi tog žanra su Limp Wrist, Los Crudos,
Bikini Kill, Pansy Division, Black Fag,
G.L.O.S.S, La Tigre, Sister George, God is my copilot...
„Ne dugujemo vam ništa, kvir narod će
rasti. Nećemo trpeti vaša sranja, dosta
nam je svega, heteronazi odlazi!“ Koliko
besa ima u tvojim pesmama?
Ima dosta besa. Toliko besa da si na kraju
iscrpljen od tih ljudi koji pokušavaju da kontrolišu
tvoj život. Ne, ne možeš izbrisati moj identitet.
Ne možeš mi reći s kim se treba tucati. Ne
možeš mi reći šta je dobro za sve nas i da potceniš
moju individualnu želju i šta želim da
budem. Ljudi poput mene će uvek postajati,
uvek će biti tu. Ne možeš nas izbrisati. „Boli me
kurac s kim se tucaš, ali treba to uraditi u četiri
zida“. Stvarno te boli kurac za nas? Onda nam se
skloni sa jebenog puta. Nemoj da nas više maltretiraš
i da onda postavljaš tu licemernu rečenicu.
“Nema nam spasa – naoružajte se”?
Što se tiče Srbije i cele Istočne Evrope, sve je beznadežno!
Većina tih bigota nas nadjačaju i uvek
će nas neko isprskati pepper sprejom u oči kako
bi nas lakše prebili do nesvesti. Teraju nas da se
pasivno oslanjamo na državu koju by the way
boli kurčina za nas. Tako da, ako imaš sebi oružje
i ova šupčina ti kaže da ga spustiš: NE SLUSAJ
GA. Samoodbrana je neophodna. Boli te kurac
što ćeš morati da platiš kaznu, braniš se kako bi
pokazao/la da imaš sopstveno pravo da
se braniš kao manjina grupa koja zaslužuje
ista ljudska prava kao svi ostali.
“Bolje reci istinu, jer živeti u laži
mnogo boli”?
Kako da ne? Zamislite da ste na mestu
nekog ko još nije izašao iz ormana jer je
svestan da ga ljudi u njegovoj sredini
neće prihvatiti i rado bi hteli da se venča
za osobu suprotnog pola. Ili vas primoravaju
u rodno binarni sistem,
žensko/muško i zovu vas starim imenom
i pogrešnom rodnom zamenicom
i teraju vas u bolnicu kako bi vas izlečili.
Ili da ste lezbejka koja mora svakodnevno
da trpi kretene od muškaraca koji
je maltretiraju i prete da će je „prevaspitati“. Radije
biste ostali u ormaru? Pa, ako to uradite,
onda će sve biti tišina i ništa se neće promeniti.
Tako da, da! Život u laži mnogo boli.
Kako ti vidiš muzički ukus srpske LGBT
populacije i gde u tome vidiš queercore?
Smatram da se većina ljudi već navikla da sluša
turbo folk i pop. Retkost je naći LGBT osobu koja
se bavi metalom ili pankom. Zaista je teško naći
LGBT osobu koja se ne konformiše mejnstrim
stereotipnom imidžu LGBT družine. Zato queercore
služi kao alternativa samoproklamovanoj
getoizaciji gejeva i lezbejki, kao diverzitet seksualnosti
i roda protiv segregacije koju praktikuje
mejnstrim gej družina. Kako ja to vidim,
LGBT družina je dosta zatvorena, arogantna i
jednostrana. Ne vide dobar razlog da prihvate
individualnost drugih ljudi, nego pritiskaju ljude
da se ponašaju isto, izgledaju isto (što ne smršaš,
što ne vežbaš malo), šta da misle, šta da govore…
Upoređujući sa queercore scenoma na
zapadu, kod nas još uvek ne postoji, ali naša
scena ima dosta vremena da se razvija.
Da li se iko još u Srbiji ili regionu bavi
queercore muzikom?
Za sada imamo samo The Harness iz Beograda i
Abergaz iz Zagreba. Nisam siguran da li ima u
drugim zemljama regiona, mada se nadam da
će jednog dana biti. Ranije sam u jednom mom
live-stream pretpostavio da su Replicunts još
jedan queercore bend iz Beograda, mada nisam
bio siguran u to. Posle istraživanja po intervjuima,
one kažu da su jednostavno pank bend,
ali su pro-LGBT.
Da li sarađujete?
Naravno. Sarađujem sa raznim ljudima od 2013.
godine. Preko raznih projekata, kolaboracija,
split albuma i zajedničkih snimaka. Bilo je super
i rado bih tako nastavio. Sa The Harnessom sam
tek izdao split album sa Abergazom i voleo bih
da sarađujem sa drugim kvir bendovima iz inostranstva.
Kako heavy metal i pank scena kod nas i
u regionu gleda na queercore?
Što se tiče ex-Yu prostora, neki smatraju da je to
provokacija i privlačenje pažnje. Naravno, imaš
i neke „tru pankere“ koji se žale što „pederski levičare“
ruše „njihov“ pank, a oni u međuvremenu
slušaju krindži treš poput Mortal Kombata
ili gomilu desničarskih blek metalaca koji popizde
što mi rušimo metal, a oni sa druge strane
apologiraju religioznu homofobiju.
Koji su tvoji budući planovi?
Sa The Harnessom mi je cilj da izdam što više izdanja,
da počnem sa turnejom čim ova pandemija
prođe i budem aktivniji na pank sceni.
Takođe, cilj mi je da činim nešto kako bi se pank
scena u regionu razvijala.
Vodič kroz gej Srbiju
59
OPTIMIST Zajednica
Ime, prezime: Filip Obradović
Godine: 28
Zanimanje: Freelancer
60 www.optimist.rs
Kada si prvi put
znao da si...
Mislim da je to nešto
što počinješ da shvataš
od ranog detinjstva,
samo ne
razumeš baš najbolje.
Mislim da sam definitivno
znao kada sam
shvatio da sam u svog
najboljeg druga iz srednje
škole zapravo zaljubljen
Tvoj izlazak iz ormana...
Tekao je postepeno.
Najpre je znalo samo
par drugarica iz srednje,
potom mama i
sestra, a kada sam
došao u Novi Sad na
fakultet, tu je nekako
svima već bilo jasno,
pa na dalje nisam ni
morao da se autujem
ljudima, jer je to bilo
nešto što je očigledno.
Koji savet bi dao
mlađem sebi...
Da ne bude toliko
iskompleksiran i da se
ne plaši da bude to
što jeste
Naj gej stvar koju si
ikada uradio...
Ljubio se s lezbejkom
u klubu, mrtav pijan
naravno.
Tvoj prvi gej
kafić/klub...
Yellow, na Petrovaradinskoj
tvrđavi. Mislim
da tu rupu od
kluba svi koji su jednom
izašli tamo nikada
neće prežaliti.
Tvoj prvi poljubac...
Prvi pravi poljubac se
desio upravo u tom
klubu.
Nevinost izgubio...
Par nedelja nakon tog
prvog poljupca.
Šta za tebe danas
znači biti gej...
Biti dovoljno hrabar i
smeo da živiš svoj
život onako kako želiš,
bez obzira na sve
predrasude i osude
koje to nosi sa sobom.
Tvoj naj gej muzički
album bio bi...
Album Maje Berović iz
2012. godine. Iako
nema veze sa gej tematikom,
te godine
sam počeo da izlazim
po gej klubovima, a
taj album je bio hit te
godine, pa sam u svakom
izlasku čekao da
čujem neku od tih pesama.
Donji veš koji ti donosi
sreću...
Ne smatram da mi
donji veš donosi
sreću, muškarce privlači
moj izgled, energija
i ličnost, a ne ono
što nosim ispod garderobe.
Najviše se ložiš na…
Trenutno ne postoji
niko na koga se ložim,
možda mi se, kad sam
bio mlađi, sviđao
Boško Jakovljević
Gej film koji morate
pogledati...
Prayers for Bobby i
Paris Is Burning, dva
živim tako slobodno i neopterećeno.
Omiljena gej ikona…
Sem Smit, zbog značaja koji
njegova muzika i sve što radi
ima za kvir zajednicu, a početkom
ove godine sam otkrio
Pabla Vitara, dreg kraljicu iz
Brazila, čija je muzika veoma
interesantna i drago mi je što
pokazuje ljudima da je moguće
uspeti i kada si drugačiji.
odlična filma posle kojih
ostane knedla u grlu.
U nedelju popodne naći
ćemo te gde...
Najverovatnije kod kuće, ili u
šetnji do grada. Često se desi
da mi je nedelja radni dan, kao
i svaki drugi. Ranije, dok sam
redovno izlazio, to je bio dan
za mamuranje, a sad je već prilika
da se uradi nešto smisleno
i korisno.
Tvoj stav o ljubavi i braku...
Ljubav je jedno lepo i divno
osećanje koje životu može dati
neki novi smisao. Kad je brak u
pitanju, meni lično je to samo
papir, ali razumem ljude kojima
je brak važan, što zbog
samog osećaja u odnosu, što
zbog pravnih stvari koje se u
partnerskom odnosu onda
drugačije regulišu, i kao takav
definitivno smatram da bi trebalo
da bude dozvoljen svima,
jer je to nešto što nikoga ne
ugrožava, a mnogim ljudima
može da znači.
TV serija koja je promenila
tvoj gej svet...
Definitivno Vil i Grejs. To je na
neki način u mojim tinejdžerskim
danima bio prozor u svet
i ta serija mi je budila nadu da
ću i ja jednog dana moći da
Omiljena knjiga…
Slika Dorijana Greja. Čitao sam
je davno i sećam se tog osećaja
zbunjenosti kada sam je prvi
put čitao, kao i potpuno drugačijeg
doživljaja kada sam je ponovo
pročitao par godina
kasnije, kada su se mnoge
moje percepcije u međuvremenu
promenile.
Grindr ili GayRomeo…
Do pre par meseci ne bih
mogao da dam odgovor na
ovo pitanje, jer nikada nisam
imao profile ni na jednoj od
aplikacija, a sada, nakon relativno
kratkog perioda provedenog
na obe, mogu da kažem
– nijedna!
Omiljena društvena mreža…
Instagram, ne zbog sadržaja
koji se tamo plasira, već zbog
poslovnog potencijala koji
ima, jer je meni većina ljudi kojima
držim časove došla
upravo zahvaljujući Instagramu.
Tvoj gej heroj je...
Svako ko se usudi da izađe na ulicu i izgleda i ponaša
se onako kako se oseća. Možda zvuči banalno,
ali to nije nimalo jednostavno, jer to nosi sa
sobom brojne poglede, komentare, dobacivanja
i pretnje, pa je za mene heroj svako koga to ne
sprečava da živi svoj život onako kako želi.
Vodič kroz gej Srbiju
61
OPTIMIST LGBT twitter
62 www.optimist.rs
Vodič kroz gej Srbiju
63