28 VI/141, 4. studenoga 2,,4. cmyk
Sjedinjenje autentičnog i suvremenog Trpimir Matasović Čak i onda kada neka dulja koloratura ne ispadne kako bi trebala, konstantno se zadržava maksimalna razina dramaturške tenzije, u kojoj solisti nisu više pjevači koji i glume, nego glumci koji i pjevaju Georg Friedrich Händel, Agrippina, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 19. listopada 2004. redrasude koje još dandanas postoje o baroknoj operi, ne samo u nas nego i u svijetu, uvelike su rezultat kako nepoznavanja estetskih postavki glazbe 17. i 18. stoljeæa, tako i jednostranih diskvalifikacija koje su se desetljeæima, pa i stoljeæima iznosile o glazbeno-scenskoj tradiciji barokne ere. Redovito se tako govori o mehanièkom izmjenjivanju recitativa i arija, dramaturškoj nekonzistentnosti i glazbi èija je jedina svrha demonstrirati virtuozitet pjevaèa. Sve su to tvrdnje koje, doduše, jesu djelomièno utemeljene, no, s druge strane, sagledavanjem samo tih aspekata nije moguæe zahvatiti totalitet baroknog svjetonazora, a, samim time, niti prepoznati one njegove elemente koji itekako korespondiraju s našim vremenom. U tom smislu, izvedba Händelove Agrippine u HNKu, u gostujuæoj produkciji ansambla Combattimento Consort iz Amsterdama, predstavljala je za zagrebaèku publiku svojevrstan pozitivan šok. (Svojevremene izvedbe Imenea i Julija Cezara u okviru bivših Veèeri na Grièu nisu, nažalost, uspjele privuæi veæu pozornost.) Pritom se, doduše, više od dva i pol sata èiste glazbe (i to èak i uz neka manja kraæenja!) moglo uèiniti previše za relativno jednostavnu dramaturšku potku. No, ne treba zaboraviti da, uz èesto još i manje dramske radnje, prosjeèna Verdijeva opera traje isto toliko, a Wagnerova još i mnogo dulje. Isprepletene ljubavne i političke spletke Veæ i sâm sadržaj opere bitno pridonosi pozitivnom odjeku kod publike. Jer, premda su scenska zbivanja smještena u antièki Rim, i premda su, u svom izvornom kontekstu, donosila danas izgubljene aluzije na politièke odnose Venecije i Vatikana poèetkom 18. stoljeæa, ona su nam i dalje itekako bliska. Povijesni kontekst ovdje je, naime, tek dekoracija, dok je složena prièa o isprepletenim ljubavnim i politièkim spletkama izrazito univerzalna i primjenjiva u svakom prostoru i vremenu. Nasuprot predrasudi o klišeiziranim likovima baroknog teatra, Händelova Agrippina nudi èitavu galeriju raznovrsnih likova, koji se, uz iznimku beznadno idealiziranog Otona, ne daju smjestiti u okvire crno-bijele karakterizacije, nego su voðeni podjednako i niskim strastima i plemenitim osjeæajima. Agrippina je opera stvarna poput života, i u tome leži kljuè njenog razumijevanja i svevremene aktualnosti. Za baroknu operu izvanserijski razigran libreto podcrtan je i odliènom glazbom, koja predstavlja jedan od prvih vrhunaca glazbeno-scenskog opusa mladog Händela. On ovdje sjedinjuje francuski intrumentalni stil s talijanskom vokalnošæu i njemaèkom senzbiliziranošæu za dramaturške potencijale recitativnih odsjeka, a rezultat je raznolika i dinamièna partitura, u kojoj su pažljivo dozirane situacije s bržim izmjenama recitativa i kraæih arija i onih glazba u kojima je, u kljuènim trenucima, glazbeno-scenski ritam namjerno usporen. Niz se pak atraktivnih arija kreæe u širokom rasponu od jednostavnijih brojeva praæenih samo continuom, sve do virtuoznih koncertantnih stavaka, u kojima se, na naèin concerta grossa, vokalni solisti nadmeæu s intrumentalnima. Diskretne dramaturške intervencije Osnovni potpornji uglavnom vrhunske izvedbe bili su, prije svega, majstorska svirka Combattimento Consorta, predvoðenog violinistom Janom Wiollemom de Vriendom, te odlièna režija švicarske redateljice Eve Buchmann. U oba ta segmenta produkcije oèitovala se osnovna estetska postavka sjedinjenja autentiènog i suvremenog, pri èemu poznavanje i poštivanje zakonitosti barokne glazbene i scenske izvodilaèke prakse uglavnom nije potisnuto na raèun pristupaènosti današnjoj publici. Tako se tek pozornijim slušanjem može otkriti da Combattimento Consort glazbuje na suvremenim glazbalima, s obzirom na to da se u njihovoj svirci dosljedno slijedi naèela povijesno obaviještenog pristupa, koja su, meðutim, tek polazište za kreativnost pojedinih glazbenika i èitavog ansambla. Diskretne dramaturške intervencije pokazale su se uèinkovitima i dosljednima duhu barokne opere. Ponešto neuvjerljiva završnica s Junonom koja se pojavljuje kao dea ex machina izostavljen je, a konac je opere, umjesto toga, povjeren konaèno zadovolj(e)noj naslovnoj junakinji. Druga kraæenja nisu bitnije utjecala na razumijevanje dramskog tijeka, a osobito se sretnim pokazalo izbacivanje konsekutivnih arija Popeje i Otona, i njihovo nadomještanje duetom iz Händelove ka- snije opere Sosarme. Tipièno barokna opcija arije iz kofera ovom je prilikom primijenjena na ironièan naèin – umjesto neke od pjevaèkih zvijezda, ariju Stille amare iz Händelova Tolomea izvodi Lezbo, najmanje važan lik, i to u kontekstu kada redateljica svu pozornost gledatelja usmjerava na krevetno oèijukanje Klaudija s Popejom. Nažalost, kompromisno povjeravanje u izvorniku sopranske i altovske uloge Nerona i Otona tenoru i baritonu, nije se pokazalo posve sretnim, posebice u ansamblima i dramaturški centralno postavljenoj Otonovoj ariji Voi, che udite il mio lamento. Prebacivanjem vokalnih dionica u donju oktavu bitno je, naime, narušena cjelokupna zvuèna slika i poremeæena harmonijska struktura. Kostimi s pariških modnih pista Podvojenost autentiènog i suvremenog redateljica Eva Buchmann u scenskom segmentu dodatno je podcrtala, suprotstavljajuæi i supostavljajuæi stilizirane barokne geste onima preuzetima iz suvremenog teatra, pri èemu se stilizirana barokna gesta koristi ondje gdje likovi postupaju u skladu s društvenim normama, a ona suvremena kada iskazuju svoje stvarne emocije. U scenografiji Annetje de Jong sirova je konstrukcija metalnih skela tek ponegdje obogaæena nešto razraðenijim detaljima, pri èemu se oèito vodilo moguænošæu da se prostor pozornice maksimalno iskoristi u sve tri dimenzije. Urnebesno eklektièni kostimi, koje potpisuje kreator Peter George d’Angelino Tap, takoðer su nadahnuti barokom, ali više na naèin koji podsjeæa na glamurozne pariške modne piste nego na venecijansko kazalište 18. stoljeæa. (Jedan u to vrijeme nepostojeæi odjevni predmet – grudnjak – u ovoj predstavi dobiva jednu od kljuènih uloga, preuzimajuæi raznovrsna simbolièka znaèenja.) Scenski rad s pjevaèima dotjeran je do perfekcije: njihova je dikcija besprijekorna, a gluma uvijek prirodna, uvjerljiva i razložna. Upravo zbog toga može se mirne duše zanemariti tek povremene nespretnosti mahom mladih VI/141, 4. studenoga 2,,4. 29 Nasuprot predrasudi o klišeiziranim likovima baroknog teatra, Händelova Agrippina nudi čitavu galeriju raznovrsnih likova, koji se, uz iznimku beznadno idealiziranog Otona, ne daju smjestiti u okvire crno-bijele karakterizacije, nego su vođeni podjednako i niskim strastima i plemenitim osjećajima pjevaèa u srazu s pakleno teškim Händelovim vokalnim dionicama. Jer, èak i onda kada neka dulja koloratura ne ispadne kako bi trebala, konstantno se zadržava maksimalna razina dramaturške tenzije, u kojoj solisti nisu više pjevaèi koji i glume, nego glumci koji i pjevaju. Početak razbijanja predrasuda U vokalnom smislu, samo je bas-bariton Piotr Micinski uspio u potpunosti odgovoriti izazovima Händelove glazbe, premda je i njegovu pjevanju (kao i veæine drugih pjevaèa) bilo zamjetno da mu barokna glazba nije primarna domena. Usprkos odreðenim manjkavostima, pozornost su i pjevaèki zasluženo plijenile sopranistice Annemarie Kremer (u naslovnoj ulozi) i Renate Arends (Popeja), na razini korektnoga ostali su tenor Michael Hart-Davis (Neron), kontratenor Clint van der Linde (Narcis) i baritoni Quirijn de Lang i Robbert Muuse (Oton i Palant), dok se jedino bas Jan Alofs (Lezbo) pokazao manjeviše nedoraslim postavljenoj zadaæi. No, kao što je veæ reèeno, sve je to višestruko kompenzirano razigranom glumom, vrhunskom režijom i majstorskom svirkom orkestra. To je, uostalom, potvrdila i publika, oduševljeno prihvativši ovu produkciju, što daje nadu da bi i Händelov Ariodante, koji se u HNK-u namjerava postaviti poèetkom sljedeæe sezone, mogao biti dogaðaj koji æe privuæi zasluženu pozornost i dodatno pridonijeti razbijanju predrasuda o baroknoj operi i jednom od njezinih najveæih majstora. cmyk
Change language