Tabloidizacija javne sfere Popaganda: Negativland, Ron ... - Zarez

Sjedinjenje autentičnog
i suvremenog
Trpimir Matasović
Čak i onda kada neka dulja
koloratura ne ispadne kako
bi trebala, konstantno se
zadržava maksimalna razina
dramaturške tenzije, u kojoj
solisti nisu više pjevači koji
i glume, nego glumci koji i
pjevaju
Georg Friedrich Händel,
Agrippina, Hrvatsko narodno
kazalište, Zagreb, 19. listopada
2004.
redrasude koje još dandanas
postoje o baroknoj
operi, ne samo u nas
nego i u svijetu, uvelike su
rezultat kako nepoznavanja
estetskih postavki glazbe
17. i 18. stoljeæa, tako i jednostranih
diskvalifikacija
koje su se desetljeæima, pa i
stoljeæima iznosile o glazbeno-scenskoj
tradiciji barokne
ere. Redovito se tako govori
o mehanièkom izmjenjivanju
recitativa i arija, dramaturškoj
nekonzistentnosti i glazbi èija
je jedina svrha demonstrirati
virtuozitet pjevaèa. Sve su
to tvrdnje koje, doduše, jesu
djelomièno utemeljene, no, s
druge strane, sagledavanjem
samo tih aspekata nije moguæe
zahvatiti totalitet baroknog
svjetonazora, a, samim time,
niti prepoznati one njegove
elemente koji itekako korespondiraju
s našim vremenom.
U tom smislu, izvedba
Händelove Agrippine u HNKu,
u gostujuæoj produkciji
ansambla Combattimento
Consort iz Amsterdama,
predstavljala je za zagrebaèku
publiku svojevrstan pozitivan
šok. (Svojevremene
izvedbe Imenea i Julija Cezara
u okviru bivših Veèeri na
Grièu nisu, nažalost, uspjele
privuæi veæu pozornost.)
Pritom se, doduše, više od
dva i pol sata èiste glazbe (i
to èak i uz neka manja kraæenja!)
moglo uèiniti previše
za relativno jednostavnu
dramaturšku potku. No, ne
treba zaboraviti da, uz èesto
još i manje dramske radnje,
prosjeèna Verdijeva opera
traje isto toliko, a Wagnerova
još i mnogo dulje.
Isprepletene ljubavne i
političke spletke
Veæ i sâm sadržaj opere
bitno pridonosi pozitivnom
odjeku kod publike. Jer,
premda su scenska zbivanja
smještena u antièki Rim, i
premda su, u svom izvornom
kontekstu, donosila danas
izgubljene aluzije na politièke
odnose Venecije i Vatikana
poèetkom 18. stoljeæa, ona
su nam i dalje itekako bliska.
Povijesni kontekst ovdje je,
naime, tek dekoracija, dok je
složena prièa o isprepletenim
ljubavnim i politièkim spletkama
izrazito univerzalna i
primjenjiva u svakom prostoru
i vremenu. Nasuprot predrasudi
o klišeiziranim likovima
baroknog teatra, Händelova
Agrippina nudi èitavu galeriju
raznovrsnih likova, koji se, uz
iznimku beznadno idealiziranog
Otona, ne daju smjestiti
u okvire crno-bijele karakterizacije,
nego su voðeni
podjednako i niskim strastima
i plemenitim osjeæajima.
Agrippina je opera stvarna
poput života, i u tome leži
kljuè njenog razumijevanja i
svevremene aktualnosti.
Za baroknu operu izvanserijski
razigran libreto podcrtan
je i odliènom glazbom, koja
predstavlja jedan od prvih
vrhunaca glazbeno-scenskog
opusa mladog Händela. On
ovdje sjedinjuje francuski intrumentalni
stil s talijanskom
vokalnošæu i njemaèkom
senzbiliziranošæu za dramaturške
potencijale recitativnih
odsjeka, a rezultat je raznolika
i dinamièna partitura,
u kojoj su pažljivo dozirane
situacije s bržim izmjenama
recitativa i kraæih arija i onih
glazba
u kojima je, u kljuènim trenucima,
glazbeno-scenski ritam
namjerno usporen. Niz se
pak atraktivnih arija kreæe u
širokom rasponu od jednostavnijih
brojeva praæenih samo
continuom, sve do virtuoznih
koncertantnih stavaka, u kojima
se, na naèin concerta grossa,
vokalni solisti nadmeæu s intrumentalnima.
Diskretne dramaturške
intervencije
Osnovni potpornji uglavnom
vrhunske izvedbe bili
su, prije svega, majstorska
svirka Combattimento
Consorta, predvoðenog violinistom
Janom Wiollemom
de Vriendom, te odlièna
režija švicarske redateljice
Eve Buchmann. U oba ta segmenta
produkcije oèitovala
se osnovna estetska postavka
sjedinjenja autentiènog i suvremenog,
pri èemu poznavanje i
poštivanje zakonitosti barokne
glazbene i scenske izvodilaèke
prakse uglavnom nije
potisnuto na raèun pristupaènosti
današnjoj publici.
Tako se tek pozornijim
slušanjem može otkriti da
Combattimento Consort glazbuje
na suvremenim glazbalima,
s obzirom na to da se u
njihovoj svirci dosljedno slijedi
naèela povijesno obaviještenog
pristupa, koja su, meðutim,
tek polazište za kreativnost
pojedinih glazbenika i èitavog
ansambla. Diskretne dramaturške
intervencije pokazale
su se uèinkovitima i dosljednima
duhu barokne opere.
Ponešto neuvjerljiva završnica
s Junonom koja se pojavljuje
kao dea ex machina izostavljen
je, a konac je opere, umjesto
toga, povjeren konaèno zadovolj(e)noj
naslovnoj junakinji.
Druga kraæenja nisu bitnije
utjecala na razumijevanje
dramskog tijeka, a osobito se
sretnim pokazalo izbacivanje
konsekutivnih arija Popeje i
Otona, i njihovo nadomještanje
duetom iz Händelove ka-
snije opere Sosarme. Tipièno
barokna opcija arije iz kofera
ovom je prilikom primijenjena
na ironièan naèin – umjesto
neke od pjevaèkih zvijezda,
ariju Stille amare iz Händelova
Tolomea izvodi Lezbo, najmanje
važan lik, i to u kontekstu
kada redateljica svu pozornost
gledatelja usmjerava na krevetno
oèijukanje Klaudija s
Popejom.
Nažalost, kompromisno povjeravanje
u izvorniku sopranske
i altovske uloge Nerona i
Otona tenoru i baritonu, nije
se pokazalo posve sretnim,
posebice u ansamblima i dramaturški
centralno postavljenoj
Otonovoj ariji Voi, che udite
il mio lamento. Prebacivanjem
vokalnih dionica u donju
oktavu bitno je, naime, narušena
cjelokupna zvuèna slika
i poremeæena harmonijska
struktura.
Kostimi s pariških
modnih pista
Podvojenost autentiènog i
suvremenog redateljica Eva
Buchmann u scenskom segmentu
dodatno je podcrtala,
suprotstavljajuæi i supostavljajuæi
stilizirane barokne geste
onima preuzetima iz suvremenog
teatra, pri èemu se
stilizirana barokna gesta koristi
ondje gdje likovi postupaju
u skladu s društvenim normama,
a ona suvremena kada
iskazuju svoje stvarne emocije.
U scenografiji Annetje
de Jong sirova je konstrukcija
metalnih skela tek ponegdje
obogaæena nešto razraðenijim
detaljima, pri èemu se oèito
vodilo moguænošæu da se prostor
pozornice maksimalno
iskoristi u sve tri dimenzije.
Urnebesno eklektièni kostimi,
koje potpisuje kreator
Peter George d’Angelino
Tap, takoðer su nadahnuti
barokom, ali više na naèin
koji podsjeæa na glamurozne
pariške modne piste nego na
venecijansko kazalište 18.
stoljeæa. (Jedan u to vrijeme
nepostojeæi odjevni predmet
– grudnjak – u ovoj predstavi
dobiva jednu od kljuènih uloga,
preuzimajuæi raznovrsna
simbolièka znaèenja.)
Scenski rad s pjevaèima
dotjeran je do perfekcije:
njihova je dikcija besprijekorna,
a gluma uvijek prirodna,
uvjerljiva i razložna. Upravo
zbog toga može se mirne duše
zanemariti tek povremene
nespretnosti mahom mladih
VI/141, 4. studenoga 2,,4.
29
Nasuprot
predrasudi o
klišeiziranim
likovima baroknog
teatra, Händelova
Agrippina nudi čitavu
galeriju raznovrsnih
likova, koji se, uz
iznimku beznadno
idealiziranog Otona,
ne daju smjestiti u
okvire crno-bijele
karakterizacije,
nego su vođeni
podjednako i
niskim strastima
i plemenitim
osjećajima
pjevaèa u srazu s pakleno teškim
Händelovim vokalnim
dionicama. Jer, èak i onda
kada neka dulja koloratura ne
ispadne kako bi trebala, konstantno
se zadržava maksimalna
razina dramaturške tenzije,
u kojoj solisti nisu više pjevaèi
koji i glume, nego glumci koji
i pjevaju.
Početak razbijanja
predrasuda
U vokalnom smislu, samo
je bas-bariton Piotr Micinski
uspio u potpunosti odgovoriti
izazovima Händelove
glazbe, premda je i njegovu
pjevanju (kao i veæine drugih
pjevaèa) bilo zamjetno da mu
barokna glazba nije primarna
domena. Usprkos odreðenim
manjkavostima, pozornost
su i pjevaèki zasluženo plijenile
sopranistice Annemarie
Kremer (u naslovnoj ulozi) i
Renate Arends (Popeja), na
razini korektnoga ostali su
tenor Michael Hart-Davis
(Neron), kontratenor Clint
van der Linde (Narcis) i
baritoni Quirijn de Lang
i Robbert Muuse (Oton i
Palant), dok se jedino bas Jan
Alofs (Lezbo) pokazao manjeviše
nedoraslim postavljenoj
zadaæi.
No, kao što je veæ reèeno,
sve je to višestruko kompenzirano
razigranom glumom,
vrhunskom režijom i majstorskom
svirkom orkestra. To je,
uostalom, potvrdila i publika,
oduševljeno prihvativši ovu
produkciju, što daje nadu da
bi i Händelov Ariodante, koji
se u HNK-u namjerava postaviti
poèetkom sljedeæe sezone,
mogao biti dogaðaj koji æe
privuæi zasluženu pozornost i
dodatno pridonijeti razbijanju
predrasuda o baroknoj operi i
jednom od njezinih najveæih
majstora.
cmyk