Tabloidizacija javne sfere Popaganda: Negativland, Ron ... - Zarez

More documents

Recommendations

Info

32 VI/141, 4. studenoga 2,,4. Muško robovanje Hadu Nataša Govedić U smislu posljedica koje na ostale prevoditelje može imati smjelost Jovanovićeva postupka, rekla bih da možda nije riječ o revoluciji Goetheova preuzimanja Hoftheatera, ali sigurno je riječ o važnom interpretacijskom pomaku, bliskom Paljetkovim ili Šoljanovim prijevodima Shakespearea Uz HNK-ovu premijeru minifestivala Euripidovih djela, pod nazivom Heraklo/ Alkestida, u režiji Ozrena Prohića i prijevodu Nevena Jovanovića ok zagrebaèkim teatrima hara muèna, sverazorna epidemija izbora ravnatelja koji to bolje prolaze u politièkim imenovanjima što su umjetnièki neambicionije ili neizrazitije kazališne osobnosti, a ukupna jesenska sezona nalikuje stvaralaèkim dometima dokonog provincijskog doma za kulturu (“krasni” kostimi, isprazne predstave), HNK je svoj repertoar otvorio zaèuðujuæe zanimljivim projektom: pokušajem promišljanja Heraklova ratnièkog i osobnog usuda, pri èemu je za potrebe Prohiæeve režije naruèen i uistinu hrabar, vješt, duhovit i inovativan prijevod Euripida iz pera Nevena Jovanoviæa. Dar prijevoda Jovanoviæ je uspio u gotovo nemoguæem: na HNK-ovoj se pozornici zaèuo živi hrvatski jezik, stilski složen kao heterogena mješavina razlièitih dijalekata i govornog jezika, dakle krajnje “neèist” ako se držimo Akademijina razumijevanja štokavice kao kolonizatorskog kriterija “doliènosti” prijevoda. Sigurna sam da bi bilo koja druga osoba s toliko radikalnim jeziènim osuvremenjivanjima teksta na koje se odvažuje Neven Jovanoviæ u našoj konzervativnoj javnosti izazvala “skandal”, ali dobra je stvar što Jovanoviæa štiti pozicija klasiènog filologa s institucionalnim pedigreom, pa se nitko ne usuðuje “zamjeriti” mu nešto tako neèuveno kao što je zaigranost. U smislu posljedica koje na ostale prevoditelje može imati smjelost Jovanoviæeva postupka, rekla bih da je možda nije rijeè o revoluciji Goetheova preuzimanja Hoftheatera, ali sigurno je rijeè o važnom interpretacijskom pomaku, bliskom Paljetkovim ili Šoljanovim prijevodima Shakespearea, jer jezik grèkog klasika u Jovanoviæevoj redakciji ne robuje ni striktnom metru ni lektorskom poimanju ispravnoga govorenja, umjesto toga frcajuæi od paralelnog korištenja kajkavskih, èakavskih i štokavskih pi- cmyk kanterija, neologizama, germanizama, arhaizama... bogatstva interjeziènih razina od kojih je, uostalom, saèinjena i ljepota Euripidova starogrèkog originala. Jovanoviæ je bitno pridonio i uspjehu brehtijanskih songova koje pjeva Prohiæev glumaèki kor, oèito inspiriran tekstom osuvremenjenih Euripidovih stihova: Dotrajale pipe oèiju, ne dihtaju više... (glazbu za predstavu, u duhu mediteranskih tužaljki, napisao je Davor Bobiæ). Na ovoj se predstavi kristalno jasno vidi da novi ili bar što èešæi prijevodi grèkih klasika predstavljaju i preduvjet vitalnosti kulture koja je njima milenijski zadužena. Ljudsko očinstvo brižnije i od božanskog Važan dogaðaj vezan za Euripidovo pojavljivanje na HNK-ovoj sceni je i izvanredna gluma Vanje Dracha u roli Amfitriona, Heraklova oca. Prošlo je dosta vremena otkad smo Dracha vidjeli u stanju pune glumaèke posveæenosti ulozi, èiji je rezultat toliko prodorna izvedba da gotovo svaka glumèeva rijeè ima odjek u utrobi gledatelja. Drachova izvedba oèinskog oèaja kreæe od stanja potpune iscrpljenosti, pa i uspavanosti lika, do mahnito bijesnog, sarkastiènog suèeljenja s nepravednim vlastima i, konaèno, prizora u kojemu grli vlastita sina nakon što je Heraklo poèinio masakr nad vlastitom obitelji, dakle emocionalna skala koju igra Vanja Drach vrlo je slièna intenzitetu jednog kralja Leara, s time da Amfitrion ni u jednom trenutku ne gubi razum, niti negira ljubav koju osjeæa prema vlastitu djetetu. Ako možemo tako reæi, Amfitrion je bitno zreliji od Leara, jer roditeljsku povezanost s djetetom cijelo vrijeme tumaèi kao bezuvjetnu ljubav. I Drach je najdojmljiviji upravo u prizorima kada pokušava bilo kakvom sitnicom, makar i stišavanjem buke koja okružuje bolesnog Herakla, zaštititi svoga scenskog sina od sudbine koju su mu namijenili bogovi, dakle izvrstan je u interpretaciji tragièke pozicije tople, dobrotom prožete ljudske nemoæi. Poentu da su ljudski oèevi brižniji od “drugog” kazalište Heraklo, čovjek koji obavlja “prljave poslove” i za božanske Olimpijce i za zemaljske silnike paradoksalno je humaniji, pa i brižniji od Admeta, čiju “finu”, osjetljivu i ravnodušnu kožu čuva prevjerna supruga i kraljevski položaj. Na taj je način destabiliziran stereotip o ratniku: Heraklo nije nikakva mašina za ubijanje ispranog mozga, kako nam je, primjerice, tvrdio Luc Bondy u svojem uprizorenju Trahinjanki Heraklova oca, Zeusa, Vanja Drach igra maestralnom sugestivnošæu, što je tim znaèajnije jer u Alkestidi uvjerljivo igra sasvim drukèijeg, oportunistièkog Admetova oca, pokazujuæi i što roditeljstvo mora i što nikako ne smije biti. Ne ulazeæi u politiku podjele uloga u HNK-u, istakla bih tek da bi se repertoar jedne glumaèke kuæe morao slagati i prema potrebama njezinih izvedbenih prvaka, dakle svakako bi bilo vrijedno birati predstave i prema “kroju” Vanje Dracha, a ne samo prema izborima redateljskih prioriteta. Drachova emocionalno slojevita i snažna izvedba po mom je mišljenju jedan od najvažnijih aspekata Prohiæeva uprizorenja, a njezin je izvoðaè autorski potpuno ravnopravan redatelju. Heroj u stalnom poslovanju s Hadom Drugu os uprizorenja èini Dragan Despot u besprijekornoj te takoðer veoma intenzivnoj izvedbi Heraklove “nježne”, skromne grandioznosti. Sviklost na ubijanje ne prijeèi Despotova protagonista da se opušteno igra s djecom, premda æe isti ti mali “brodiæi” koje ljubazno vozika pozornicom kasnije postati žrtve klanja, smrtonosnog pomraèenja oèeva uma. Despot je izvrsna podjela za psihotiènog ratnog veterana, jer se na njegovu licu, kao na precizno oslikanoj tragièkoj maski, susreæu i toplina predanosti i eruptivnost nasilnosti. Ono što mu nije uspjelo u takoðer veoma teškoj ulozi Hasanage (posljednja režija Marina Cariæa), sada mu izvanredno polazi za rukom: Heraklo je jednom nogom u Hadu, drugom pak na stratištima smrti, zbog èega su težina njegova iscrpljenog hoda i njegova potmula, stalno susprezana ljubav prema obitelji shizofreno suprisutni i snovito poremeæeni. Izmeðu brojnih zadataka ubijanja, Heraklo se nema ni vremena ni naèina “probuditi” u mirnodopsku svakodnevicu. Samo u susretima s muškim prijateljima, pred kojima ne mora skrivati niti zadane niti primljene rane, Despotov Heraklo, posebno u Alekstidi, postaje otvoreniji i opušteniji: pijanèuje, jeca, pokazuje povjerljivost i otvorenost. Utoliko i Prohiæ i Despot slijede duboko patrijarhalno kodiranje Euripidova Herakla, prema kojemu povratak ratnika (nostos kao žanr) znaèi zatjecanje ili izazivanje kraha dugotrajno napuštenog ženskog domaæinstva. Ženski likovi u grèkoj tragediji ne poznaju mobilnost muških protagonista, zbog èega je njihova vezanost za kuæu u više smislova i vezanost za obiteljsku “grobnicu”. Zaèuðuje da Ozren Prohiæ
nije smjelije redateljski intervenirao u starogrèku mapu rodnih uloga, pogotovo uzmemo li u obzir interes za dva teksta s izrazito problemskim ženskim likovima. Razumijevanje koje redatelj pokazuje prema muškim likovima nesrazmjerno je slabom interesu prema ženskim protagonistima, inaèe brutalnim žrtvama sustava. Redateljska neravnoteža Premda mi se spajanje dvaju tekstova o Heraklu èini vrijednim eksperimentom, drugi dio Prohiæeve trosatne euripidologije ili Alkestida ostavlja mnogo slabiji dojam od razraðenog i promišljenog Herakla u prvome dijelu izvedbe. Ne samo zato što Alma Prica na posve isti naèin, odrješito i s potisnutom ljutnjom igra i Megaru (Heraklovu suprugu) i Alkestidu, nego i zato što redatelj ne može odluèiti ima li u Alkestidi išta više od suvremene farse supružnièkih odnosa. Suprug je pritom odreðen kao površan i sebièan, supruga kao altruistièna, no u isti mah odsutna duhom te pasivno agresivna. Vrlo je teško, ako ne i nemoguæe, iz teksta o herojskom protagonistu (a u sluèaju Alekstide rijeè je o velièanstveno plemenitoj heroini koja odluèuje umrijeti umjesto voljenoga muža) izbaciti sakralnu dimenziju. Dramaturginja Sanja Iviæ možda se željela kritièki osvrnuti na kontekst u kojemu se od žena rutinski oèekuje i prima žrtvovalaèka sudbina, ali u tom sluèaju je Alekstidi trebalo nadopisati novi, a ne samo “štrihati” Euripidov tekst. Redateljska nadopisivanja glumaèke igre projekcijom prizora iz nijemog filma na stražnjem zidu pozornice uspjela su Herakla produbiti stalnim refleksijama o naèinu iskazivanja boli u ranoj fazi filmske umjetnosti, kontrastirajuæi antiteatralnost današnjeg kazališnog jezika nekadašnjoj filmskoj hiperboli, kao što je i scenografija Zlatka Boureka pogodila današnju izbjeglièku istrošenost stvari i ruha ljudi u vjeèitom egzilu. U drugom dijelu predstave u središtu je zbivanja pozamašni krevet/grobnica te sveèano tamno ruho služinèadi, ali èak ni odlièna koreografija Ksenije Zec, usredotoèena na dvorske dokonosti, brisanje “lažnih” suza gigantskim paketima maramica te meðusobnog špijuniranja slugu posjednutih u vrstu, ne uspijeva iz Alekstide izvuæi naznake aktualnosti. Milan Pleština kao brbljavi, razmetljivi, samodopadni i emocionalno hladni Admet toliko karikaturalno promašuje svoju ulogu da postiže komediografski uèinak, što naravno nimalo ne pomaže opæem dojmu tragiènosti Alkestide. Pa i ako je redatelj uistinu želio od tog teksta napraviti farsu, morao je znati da poetika ledenog otuðenja farsiènog okvira nema nikakve veze s neoèekivano bulevarski naivnom glumom Milana Pleštine. Euripid u tramvaju Programska nas knjižica informira kako su prevoditelj i redatelj u pripremi ove predstave pronašli zajednièku valnu duljinu, težeæi napraviti predstavu o Euripidu “iz prvog jutarnjeg tramvaja”, neobrijanom i neispavanom, taman toliko “opæenitom” da svatko može prepoznati magiju njegovih rijeèi. U sluèaju Herakla pošlo im je za rukom probuditi pjesnika, no Alkestida je odigrana s nemarom koji ugrožava i kvalitetu prvog dijela izvedbe. Možda bi èitavom uprizorenju pomogli dodatni tjedni ili mjeseci uvježbavanja ove nimalo jednostavne predstave, omoguæivši i Prohiæu i glumcima precizno sagledavanje nezgrapnosti i nedovršenosti Alekstide te izoštravanje Heraklove karakterizacije u dva toliko razlièita dramska konteksta. Ovakva kakva jest, duologija o Heraklu ipak ostaje jedno od najzanimljivijih djela tekuæe domaæe scenske produkcije. Heraklo, èovjek koji obavlja “prljave poslove” i za božanske Olimpijce i za zemaljske silnike paradoksalno je humaniji, pa i brižniji od Admeta, èiju “finu”, osjetljivu i ravnodušnu kožu èuva ne samo prevjerna supruga, nego i kraljevski položaj. I glumaèki je i režijski destabiliziran stereotip o ratniku: Heraklo nije nikakva mašina za ubijanje ispranog mozga, kako nam je, primjerice, tvrdio Luc Bondy u svom uprizorenju Trahinjanki. Naprotiv: Heraklo osjeæa svu silinu boli i nametnutih mu zloèina, emocionalne ga povrede na povredu iznutra apsolutno razrivaju, dok Admeta zaokuplja jedino površni protokol žalovanja. Kao i obièno, vrhunski dramski tekst ne može se staviti u službu jednodimenzionalnih ideologija. Igranje Euripida moralo bi biti zajamèeno posebnim kazališnim zakonom, upravo zato što Euripid ostaje “uvredljiv” (Nietzsche je bio u pravu) po èitav niz socijalnih stereotipa. Ono za èime osobno žalim jest mnogo jaèa redateljeva zainteresiranost za Euripidove “slabe” likove i situacije obespravljenosti. Èini se da Prohiæevim predstavama ne nedostaje znanja, ali fali im osjeæajnosti; upravo one “pretjerane”, a tako svakodnevne emocionalne dramske gigantike kakvu demonstrira gluma Vanje Dracha, a ne citati iz nijemih filmova, ironièno korišteni u predstavi. Nakon dvadesetog stoljeæa, ironija je ionako potrošena figura. kazalište VI/141, 4. studenoga 2,,4. 33 cmyk
Page 1 and 2: dvotjednik za kulturna i društvena
Page 3 and 4: MAMA studeni 2004. PONEDJELJAK_ 01.
Page 5 and 6: Viktorijanska kultura i novi mediji
Page 7 and 8: Kulturna politika tekstu o kulturni
Page 9 and 10: i nakladama. U istraživanju o utje
Page 11 and 12: Kome je stalo do (medijske) istine?
Page 13 and 14: Ukleti svjedoci Daša Drndić Dani
Page 15 and 16: sindikati mogu dati svoj odgovor,
Page 17 and 18: Kulturalna autopsija Ana-Marija Kol
Page 19 and 20: Revija animatora amatera Marina Ko
Page 21 and 22: popaganda VI/141, 4. studenoga 2,,4
Page 23 and 24: na to je li tvoj televizor ukljuèe
Page 25 and 26: Kulturni jamming Rona Englisha Coli
Page 27 and 28: Oslobađanje reklamnih ploča Ron E
Page 29 and 30: Sjedinjenje autentičnog i suvremen
Page 31: azgovor Bartol Indoš Mnogo je viš
Page 35 and 36: ubacivanja pripovjedaèeve refleksi
Page 37 and 38: iz tog “istoènoga grijeha” hrv
Page 39 and 40: Redukcija iza kišne zavjese Grozda
Page 41 and 42: pošte u malim avionima preko Atlan
Page 43 and 44: Ego trip Kako sam preživio premije
Page 45 and 46: U tom sluèaju pjesma 16 i sav njez
Page 47 and 48: Velika Britanija Booker za Alana Ho

Tabloidizacija javne sfere Popaganda: Negativland, Ron ... - Zarez

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?