365 x ON (w. Busch)

9. siječnja
Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu
ničice i poklone mu se.
Matej 2,11
Predivan trenutak!
Prostoriju ispunjava duboka tišina. Da je netko imao otvorene
oči za nevidljivo, sigurno bi mogao vidjeti ono što je ovo dijete kasnije,
kao odrastao čovjek, reklo svojim prvim učenicima: “Vidjet
ćete otvoreno nebo i anđele Božje kako silaze i uzlaze nad Sinom
čovječjim.”
Mudraci su bili mudri i učeni ljudi. I njihov razum sigurno je
imao razne prigovore na tvrdnju da je u ovom nejakom djetetu siromašnih
ljudi Stvoritelj neba i zemlje došao među nas. Međutim
upravo to je čudo klanjanja: da razum pred Božjom stvarnošću
mora ušutjeti, da svako pitanje mora prestati, da se tisuće mučnih
glasova srca spaja u jedno: “Zar bi nas mrziti mogao Bog koji daje
Miljenika srca svog? Da bi našoj patnji učinio kraj, on govori Sinu
svom da napusti prijestol svoj i raj.”
Što bi nas inače drugo moglo izbaviti od nespokoja naših srdaca,
nego da i mi ponosni ljudi 21. stoljeća zajedno s mudracima s Istoka
ponizno pristupimo i kažemo: “Gledam te s radošću i nagledat
se ne mogu. I budući da ništa drugo ne mogu, ostat ću klečati...”
Pomolit ćemo se riječima jednog našeg suvremenika, Augusta
Eberta:
“Mudrace je privukla tvoja zvijezda, a oni su na poklon novorođenom
dali svoje zlato. Od toga prigibam glavu pred tobom, svetim
djetetom, Božjim sjajem obasjanim. Krećem stoga s molitvom
k staji tvojoj i molim: ‘Prožmi cijelo moje biće! Budi početak, cilj i
središte života moga!’” Amen.
13