365 x ON (w. Busch)

Wilhelm Busch
365
puta
On
Dnevna Čitanja

365 mal ER
by Wilhelm Busch
Copyright © 2011 Neukirchener Verlagsgesellschaft mbH
Copyright za hrvatsko izdanje: © 2015 Euroliber d.o.o., Petrova 10, 21000
Split, Republika Hrvatska
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati,
reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički itd.)
bez prethodnoga pisanog dopuštenja hrvatskoga nakladnika.
Navodi biblijskih tekstova, ako nije drugačije navedeno, preuzeti su iz
Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, prijevod dr. Ljudevita Rupčića,
Silvija Grubišića i Filiberta Gassa, izdanje 1994.
CIP ZAPIS
ISBN
Urednik: Uwe Müller
Prijevod: ????
Lektura i korektura: Anton Žagar
Dizajn naslovnice: Ivan Marečić
Prijelom teksta: Christoph Krumm
Tisak: ????
Tiskano: 2016.

Po [vjeri] i mrtav
još govori.
Hebrejima 11,4

1. siječnja
Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.
Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!
Tužaljke 3,22-23
Vrlo rano, dok većina ljudi još spava, raznosači novina prolaze
gradskim ulicama i ubacuju svježe tiskane novine u poštanske
sandučiće. Tek što su se probudili, ljudi posežu za njima kako bi
saznali što ima novoga.
A naš tekst kaže: Sve ove novosti uopće nisu osobito nove. Postoji
nešto najnovije, nešto što bismo svako jutro trebali pohlepno
upijati u sebe. Riječ je o Božjem milosrđu. „Ono se obnavlja svako
jutro.“
Dnevne novosti koje ujutro čitamo iz novina najčešće nisu jako
vesele. One nam čak mogu pokvariti raspoloženje za čitav dan. Rosno
svježa milost Božja može nas cijeli dan radovati. Štoviše, ona
može ispuniti jasnim svjetlom našu sivu svakodnevicu.
Naše srce, doduše, često nije uopće spremno prepoznati ovo
Božje milosrđe. Često nam se događa kao i piscu Psalma 73. On je
ogorčeno rekao: „[Ja] sam primao udarce svaki dan i kaznu jutro za
jutrom.“ Ovako možda jadikuje poneki bolesnik, netko opterećen
brigama, netko tko je ogorčen: „Ne obnavlja se milosrđe Božje
svako jutro, već moja nevolja i ništa drugo!“
Ništa drugo?! Baš suprotno! Nad jadom ovoga svijeta Božje milosrđe
je ono najnovije svakoga jutra. Tko to ne želi povjerovati,
neka pogleda na golgotski križ. Pavao kaže za ovaj križ: „Ta [Bog]
ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako
nam onda s njime neće sve darovati?“ Tko se u to zagleda, prepoznaje
kako Božje milosrđe izbija sjajnim blještavilom.
Gospodine, pokloni nam svaki dan jasan pogled na tvoje veliko
milosrđe! Amen.
5

2. siječnja
Napravi i žrtvenik za paljenje tamjana... Neka na njemu Aron
pali miomirisni tamjan svako jutro kad priprema svjetla.
Izlazak 30,1.7
Svetinja o kojoj Bog ovdje govori odavno je nestala. Aron je
umro. No „miomirisni kâd“ još uvijek se svako jutro uzdiže k nebu.
Naime, u biblijskom slikovitom govoru „miomirisni kâd“ simbol
je za molitvu djece Božje.
Ponekad poželim da mogu barem na trenutak vidjeti neki grad
onako kako ga Bog vidi. Što se tu sve izjutra uzdiže, kakav nemir,
žurba, prigovaranje, psovka i nečistoća. U Božjim očima to izgleda
poput nekog tamnog oblaka.
Ali gle, kroz sav taj zagušljivi dim, k Božjem prijestolju probija
se i miris miomirisnog kada. I premda ne želim i ne mogu vidjeti
tamni oblak nad gradom, oči mi ovo ipak žele jednom ugledati;
ovaj „miomirisni kâd“ molitava iz usta i srdaca djece Božje.
Aronova kadiona žrtva prinosila se „svako jutro“. Djeca Božja,
svjesna da su Isusovom krvlju otkupljena za Boga, ne mogu samo
tako srljati u dan. Ona „svako jutro“ upućuju svoju kadionu žrtvu
hvale i molbe pred prijestolje Božje.
No sada treba reći i to da je ovdje na tajanstven način riječ o jednoj
od najutješnijih istina. Aron je bio prvi veliki svećenik starozavjetnog
Božjeg naroda. U njemu se krije pralik našeg Spasitelja
Isusa. A on kao Veliki svećenik „svako jutro“ prinosi pred nebeskog
Oca žrtvu kada zastupničkih molitava za djecu Božju. On se
nalazi zdesna Bogu i zastupa nas.
Gospodine, zahvaljujemo ti da nismo zaboravljeni pred tobom.
Amen.
6

3. siječnja
Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ!
Psalam 8,2
Netko će nevoljko reći: „Ma da, to je baš neki hvalospjev! Nimalo
se ne uklapa u moju svakodnevicu! U nebeskom svijetu u kojem
živi Bog ovakvi tonovi dobro se čuju. Oni sigurno dobro pristaju
i u crkvi gdje se rado koriste velike riječi. No ovakav hvalospjev
udaljen je od moje svakodnevice poput neba.“
„‘Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji!‘ Izvrsno!
Svakako, no ja imam posla s otužnim sitnicama, s puno ljutine,
s neugodnim i sitničavim ljudima... Ukratko: ovaj hvalospjev
i moj svakodnevni život dva su posve različita svijeta. Ovaj redak
hvalospjeva uklapa se u Bibliju, ali ne i u moj svakodnevni život!“
Na ovakav način mnogi razmišljaju.
No sada ćemo malo okrenuti koplje! Vjerojatno je naša svagdašnjica
tako siva, tričava i neugodna zato što smo iz svoga života
isključili slavu i hvalu Božju. Svoj život punimo brigama, zadovoljavanjem
primitivnih potreba, sitnim svađama i svime ostalim. A
zatvorili smo prozor Božjoj slavi. Zbog toga su nam i duše svakodnevno
postale tričavima i zagušljivima.
Kako bi bilo kada bismo svoj dan započeli jednom ovakvom rečenicom
štovanja: „Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj
zemlji!“ Tada bi nam se duša i raširila i razveselila! Bila bi to vježba
disanja na nebeskom zraku!
Gospodine, ti si u Isusu došao na ovaj bijedni svijet. A sada uđi i u
našu svakodnevicu! Amen.
7

4. siječnja
Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja
naša.
Psalam 103,12
Psalmist nam ovdje prikazuje jednu napetu sliku: on jutro i večer
vidi kao dva snažna trkača na trkalištu koji zadahtani trče jedan za
drugim. Jedan želi stići drugoga. No to ne postiže.
A onda psalmist objašnjava usporedbu: „Kao što je nemoguće da
večer stigne jutro, tako je nemoguće da moji grijesi – ako mi ih je
Bog oprostio – sustignu mene.“
Veličanstvena slika kojom psalmist slavi oproštenje grijeha!
Oproštenje grijeha nudi nam Bog u Isus koji je za nas umro na
križu.
No sada moramo vidjeti i to da tekst našeg psalma ima i jednu
mračnu stranu: tamo gdje ne postoji oproštenje grijeha, ondje nas
naši grijesi jednoga dana itekako sustižu.
U prvoj knjizi Biblije govori se o povijesti jednog mladića kojega
su njegova braća prodala u roblje. Nakon mnogo godina, kada se
činilo da je ova stara stvar odavno zaboravljena, zla braća zapala su
u veliku nevolju. A onda je jedan od njih konačno progovorio ono
što su svi mislili: „Ovo smo skrivili našem bratu Josipu.“ Sada ih
je stigao njihov grijeh.
Moguće je dugo bježati od svoje krivice i nijekati svoje grijehe.
Međutim Bog je svet i pravedan. On vodi brigu da nas naši grijesi
sustignu – pa makar to bilo i na sudnji dan! Onda ćemo reći: „To
je ono što sam skrivio! Sada sam potpao pod Božji sud! Tko će mi
sada pomoći?“
Koliko drugačije govori naš psalmist: „Kako je jutro daleko od
večeri, tako udaljuje od nas bezakonja naša.“ To je zato jer između
mene i mojih grijeha stoji Isusov križ.
Gospodine, daj nam da tražimo i nađemo oproštenje! Amen.
8

5. siječnja
Sjeti se kako je kratak život moj, kako si ljude prolazne stvorio!
Psalam 89,48
Biblija nudi uvijek nove vidike!
Stara je stvar da se čovjeka opominje: „Sjeti se koliko ti je život
kratak!“ Kada je u starome Rimu neki vojskovođa trijumfalno
ulazio u Rim, iza njega nalazio se jedan rob koji mu je neprestano
ponavljao: „Sjeti se da si smrtnik!“ A srednjevjekovni redovnici na
svojim klecalima držali su mrtvačku lubanju s natpisom: „Memento
mori – Sjeti se da ćeš umrijeti!”
Dok sam se bavio našim tekstom, pogled mi je pao na suprotnu
stranicu. Ondje sam pročitao: “Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo
mudro srce.” “Nauči nas!”
Kako je neobična tvrdnja našeg teksta! Ovdje se ne opominje
čovjeka da se sjeti kratkoće svoga života. Ovdje se štoviše poziva
Boga: “Sjeti se kako je kratak život moj!”
Što je psalmist mislio prilikom ove molitve?
To jesno proizlazi iz konteksta: on je bio čovjek kojemu je bilo
jako stalo do Boga. A onda je doživio da je Bog sakrio svoje lice:
“Tâ dokle ćeš, Jahve? Zar ćeš se uvijek skrivati? Hoće li gnjev tvoj
k’o oganj gorjeti?” Pred njime su iskrsnuli svi njegovi grijesi. On
koji se sebi činio toliko dobrim, morao je priznati: “Mojem sjaju
kraj učini!” On vidi jedino još svoje grijehe i grijehe Božjeg naroda,
ali i Božji gnjev nad njima.
No tako se ne može živjeti. I zato on moli da ga Bog ne pusti
umrijeti prije nego iskusi i ne ugleda milost. On želi da mu život
postane posudom u koju će poteći Božja milost.
Gospodine Isuse, milosrdni suče, ne daj da mi život prođe prije
nego li te pronađem! Amen.
9

6. siječnja
Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja,
gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu.
Matej 2,1
Vrlo je neobično da jedno dijete privlači ljude iz dalekih zemalja!
Inače kad djetešce dođe na svijet, također se zbiva nekakav nemir:
pojavljuju se djed i baka, možda navrati i teta, ali i nekoliko
bliskih poznanika. No tu je kraj.
Dijete Isus pak privlači ljude iz velike udaljenosti. Iz krajnje udaljenosti.
Ali i iz velike unutarnje udaljenosti! Jer ovi “magi” – kao
što piše u grčkome tekstu – bili su ljudi koji su itekako bili uključeni
u prakse mračnog poganstva.
Ali Isus ih privlači k sebi. Kakva li je privlačna moć u ovome
djetetu!
Nezaboravan mi je prvi pokus iz fizike koji je naš učitelj izveo
pred nama školarcima: Na stol je istresao hrpicu piljevine. Onda je
u piljevinu uronio snažan magnet. Tada je hrpica piljevine odjednom
oživjela. Tek onda vidjeli smo da su u piljevinu bile pomiješane
metalne strugotine koje su se kroz piljevinu provukle prema
magnetu.
Isus je magnet koji je Bog postavio u svijet. Zato je itekako moguće
da nas sljedeća pomisao prestraši: “Ubrajam li se i ja među
onu mrtvu, nepomičnu piljevinu?”
Kakvi su to ljudi zapravo koje Isus privlači?
To su ljudi uznemirena srca koji vape za oproštenjem grijeha.
Gladni, koji čeznu za mirom s Bogom.
“Privuci me, Oče, k svome Sinu...!” Amen.
10

7. siječnja
Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja,
gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući
se: “Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi
zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.”
Matej 2,1-2
Ovo zbilja izazova pozornost jer ovdje se pojavljuju ljudi o kojima
baš ništa ne znamo.
Tko dolazi u hotel, mora ispuni prijavnicu. Ondje se najprije traži
prezime. Upisuje se prezime. Pod “Ime” upisujem “Wilhelm”.
Koja imena su zapravo mudraci upisali? To nam nije poznato. Na
prijavnici se dalje pita zanimanje. To nikome nije poznato. U grčkome
tekstu stoji “magi”. Ta riječ obično se prevodi kao “mudraci”.
No nejasno je i jedno i drugo. U prijavnicu se upisuje i državljanstvo.
Kojoj državi su pripadali mudraci? Kaže da su “s Istoka”,
ali to je vrlo veliko područje.
Nije nam čak poznato ni koliko je “mudraca” bilo. Ovo neznanje
oduvijek je mučilo ljude. Zato su malo fantazirali pa su izjavili da
su bila trojica. Ali i da su bili kraljevi. A tada su ih nazvali: Gašpar,
Melkior i Baltazar.
No to su izmišljotine. Biblija o tome ništa ne govori. Ovi ljudi
tako su posebni.
O njima je poznato samo jedno: htjeli su se pokloniti Isusu. A to
su i učinili.
Jednom sam čuo kako je jedan dječak rekao drugome: “Znam
svašta o tebi!” Kako bi bilo lijepo kad bi se o tebi i o meni znalo
samo jedno: da on štuje i ljubi Gospodina Isusa i njemu se klanja.
Pjesniku Tersteegenu bila je to želja srca. Zato je u jednoj od
svojih pjesama ovako molio: “U riječi i djelu, u čitavom biću, nek’
Isus bude čitljiv i ništa drugo.”
Gospodine, sakupi tisuće želja našega srca u jedno žarište – u tebe!
Amen.
11

8. siječnja
Mudraci uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom,
padnu ničice i poklone mu se.
Matej 2,11
Koliko puta je prikazan ovaj prizor u likovnoj umjetnosti! Slikare
je najvjerojatnije privlačila nepojmljivost toga da se veliki, ugledni,
odrasli muškarci bacaju pred nemoćnim djetetom u prašinu.
To je zbilja pažnje vrijedna činjenica nad kojom se vrijedi zamisliti.
“Padnu ničice i poklone mu se.” To ukratko rečeno znači da su
prepoznali božanstvo ovog djeteta, da su u njemu vidjeli objavu
Božju.
Kojeg li prosvjetljenja! Kada je učenik Petar kasnije priznao
Gospodina Isusa kao “Sina Boga živoga”, Gospodin mu je rekao:
“To [ti] ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.”
Želimo li Isusa prepoznati kao onoga koji je iz Božjega svijeta došao
k nama, potrebno je da nam Duh Sveti prosvijetli srce.
Mudraci su došli iz vrlo religiozne sredine. Svim religijama zajedničko
je to da čovjek želi dosegnuti Boga. Ali svim religijama
zajedničko je i to da nijedna od njih ne doseže Boga.
Kad su se mudraci poklonili djetetu Isusu, priznali su da je ovo
kraj svim religijama u kojima čovjek traga za Bogom jer sada je
Bog došao k nama i traži nas.
Svatko tko ovo shvati, još i danas baca se na koljena i mora reći:
“Klanjam se pred silom ljubavi koja se u Isusu objavi...”
Mudrace prilikom njihova klanjanja nije smetalo to što su bili
vrlo sami. Svoje zadnje upute dobili su u Jeruzalemu. I gotovo je
sramotno to da se nitko nije zaputio s njima. No njih to nije priječilo
da se poklone Isusu.
Gospodine, daj da budemo među rijetkima koji prepoznaju tebe i
tvoje spasenje! Amen.
12

9. siječnja
Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu
ničice i poklone mu se.
Matej 2,11
Predivan trenutak!
Prostoriju ispunjava duboka tišina. Da je netko imao otvorene
oči za nevidljivo, sigurno bi mogao vidjeti ono što je ovo dijete kasnije,
kao odrastao čovjek, reklo svojim prvim učenicima: “Vidjet
ćete otvoreno nebo i anđele Božje kako silaze i uzlaze nad Sinom
čovječjim.”
Mudraci su bili mudri i učeni ljudi. I njihov razum sigurno je
imao razne prigovore na tvrdnju da je u ovom nejakom djetetu siromašnih
ljudi Stvoritelj neba i zemlje došao među nas. Međutim
upravo to je čudo klanjanja: da razum pred Božjom stvarnošću
mora ušutjeti, da svako pitanje mora prestati, da se tisuće mučnih
glasova srca spaja u jedno: “Zar bi nas mrziti mogao Bog koji daje
Miljenika srca svog? Da bi našoj patnji učinio kraj, on govori Sinu
svom da napusti prijestol svoj i raj.”
Što bi nas inače drugo moglo izbaviti od nespokoja naših srdaca,
nego da i mi ponosni ljudi 21. stoljeća zajedno s mudracima s Istoka
ponizno pristupimo i kažemo: “Gledam te s radošću i nagledat
se ne mogu. I budući da ništa drugo ne mogu, ostat ću klečati...”
Pomolit ćemo se riječima jednog našeg suvremenika, Augusta
Eberta:
“Mudrace je privukla tvoja zvijezda, a oni su na poklon novorođenom
dali svoje zlato. Od toga prigibam glavu pred tobom, svetim
djetetom, Božjim sjajem obasjanim. Krećem stoga s molitvom
k staji tvojoj i molim: ‘Prožmi cijelo moje biće! Budi početak, cilj i
središte života moga!’” Amen.
13

10. siječnja
Mudraci zatim otvore svoje blago i prinesu mu darove: zlato,
tamjan i smirnu.
Matej 2,11
Bili su to darovi kakve sigurno ne nalazimo na nijednom božićnom
stolu. “Zlato” Možda. No ne toliko zlata koliko su ga donijeli
mudraci. Naime, od njega su Marija i Josip kasnije mogli dugo
živjeti u Egiptu. “Tamjan” Tko još prima tamjan na dar?! A da ne
govorimo o smirni! Najvjerojatnije ni ne znamo što je to. Dakle,
što je to smirna?
Već su drevni tumači u ovim darovima prepoznali skriveno značenje.
Jedan od njih rekao je da smirna upućuje na Isusovu smrt na križu
jer su mu prije nego li je bio razapet, dali piti “vino sa [smirnom]
pomiješano”. A prilikom njegova ukopa Nikodem je donio
“oko sto libara smjese smirne i aloja”. Predivno je kako su stari
tumači posvuda nalazili neke naznake o križu. Jer ništa nije ni veće
ni važnije od onoga što se dogodilo na Golgoti.
Neki u darovima prepoznaju znakove koji ukazuju na tri Kristove
službe. Zlato ukazuje na njegovu kraljevsku službu. Tamjan,
onako kako su ga svećenici u Hramu koristili, ukazuje na njegovu
svećeničku službu po kojoj dobivamo pomirenje s Bogom. A
smirna, koja se u drevna vremena koristila kao dragocjen parfem,
upućuje na njegovu proročku službu. Njegov govor je miomiris. U
Nazaretu su se divili njegovim “ljupkim riječima”.
Mi ćemo se pridružiti onim tumačima koji u darovima mudraca
vide uzore onoga što bismo mi mogli darivati: zlato vjere, tamjan
molitve i smirnu (koja je gorkog okusa) obraćenja i pokajanja.
Ovim darovima koji ga raduju želimo častiti našeg Gospodina.
“O primi, milostivo primi, što k’o siromah ti poklonih!” Amen.
14

11. siječnja
Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga
stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate
se u Jeruzalem tražeći ga.
Luka 2,44-45
Ulicama i trgovima Jeruzalema nastade velika graja. Došao je
kraj velikom Božjem blagdanu.
U svoj toj gužvi Marija i Josip traže svog 12-godišnjeg Isusa.
“Sigurno je već s ostalim poznanicima iz Nazareta krenuo na put”,
rekao je Josip. I tako i oni krenuše na put. A kada su se susreli s
ostalim hodočasnicima iz Nazareta, prvo su ih pitali: “Je li Isus s
vama?” Kojeg li razočaranja! Nije bio s njima!
U životopisu jednog čovjeka Božjeg čitao sam o tome kako je
kao mladić tražio Boga i mir svome srcu. Za vrijeme nedjeljne šetnje
došao je i do jedne crkve na kojoj su upravo zvonila zvona.
“Ovdje je sigurno neka skupina hodočasnika na putu prema nebu”,
pomislio je i ušao. Razočarao se kada je čuo kako se dvojica od
njih potiho svađaju. Vidio je nekoliko djevojaka koje svojim kikotom
nastoje svratiti pažnju nekolicine mladića na sebe. Pjevanje
je također bilo bijedno. “Zar oni koji su spašeni tako pjevaju?”
pomislio je u sebi. A kad se ispostavilo da je propovijed bila obična
“mješavina pobožnih misli i svjetovne mudrosti”, izišao je.
Ovdje je bila okupljena skupina hodočasnika među kojima se
nije moglo pronaći Isusa.
Međutim sada se moramo upitati jesu li naša obitelj, krug naših
prijatelja, naša crkvena izletnička društva mjesta gdje se može pronaći
Isusa? Štoviše, jesmo li mi sami ljudi kod kojih srca u potrazi
mogu pronaći svoga Spasitelja?
Morali bismo jednom pročitati prva poglavlja Djela apostolskih
gdje se opisuju prvi kršćani. O da, bila je to hodočasnička skupina
u kojoj se moglo pronaći Isusa. A tako bi trebalo biti i s nama!
Gospodine Isuse, želja nam je da budeš i s nama. Amen.
15

12. siječnja
I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
Luka 2,45
Prilikom masovnih priredbi uvijek se iznova dogodi da se neko
dijete izgubi u gužvi pa ga treba potražiti.
Prema tome, nije bilo ništa neobično što su Marija i Josip u gužvi
velikog židovskog blagdana u Jeruzalemu izgubili Isusa.
Ali nije baš tako! Radilo se, naime, ne o bilo kojem djetetu, već
o Isusu.
Pogledajmo, dakle, njih dvoje izbliza. Oni su izgubili Isusa. Nisu
li po tome pravo oličenje “kršćanskog Zapada”? Posvuda su crkve,
kao što su u ono vrijeme imali Hram. Postoji službena vjera, kao
što su u Jeruzalemu prinosili obredne žrtve. No izgubili su Isusa.
A kad se izgubi Isusa, gubi se i Božju milost i Dobrog pastira koji
razumije i poznaje naše duše.
Čitamo da su roditelji tražili Isusa. No ne zato što bi ga sami
trebali, već zato što su smatrali da dijete treba njih. I opet su tako
nalik “kršćanskom Zapadu”. Poduzima se sve moguće samo da bi
se sačuvalo i spasilo kršćanstvo. Ljudi sebi umišljaju da Isus treba
njih i njihovu pomoć.
A u stvari posve je obratno! I zato ćemo dobro postupiti budemo
li svim silama tražili Isusa. On govori: “Budete li me svim srcem
tražili, dopustit ću da me nađete.” A valja ga tražiti, ne zato što bi
on trebao nas, već zato što mi trebamo njega. Valja nam ga tražiti
jer bez njega gubimo samoga Boga, Božju milost i naše vječno
spasenje. Valja nam ga tražiti jer je on jedini koji oprašta grijehe,
poklanja mir s Bogom i koji obnavlja naša srca.
Gospodine Isuse, zahvaljujemo ti što si ti nas odavno potražio.
Amen.
16

13. siječnja
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja,
sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i
odgovorima njegovim.
Luka 2,46-47
Zadivljujuće! Isusu je bilo dvanaest godina kada su se mudraci i
učenjaci njegova naroda okupili oko njega u Hramu da bi se s njime
upuštali u duboke razgovore o Božjim stvarima.
Bio je to izvrstan početak Isusove službe!
A tko je bio posljednji s kime je na samrti razgovarao? Bio je to
razbojnik koji je bio razapet pored njega!
Isus je započeo s duhovnom elitom, a završio s razbojnikom.
Krenuo je od uzvišenog položaja, a završio na Kalvariji! Nije li to
potresno srozavanje?!
Ono što smo upravo konstatirali uistinu je zabrinjavajuće, ali ne
za Isusa, nego za one mudre i učene ljude iz Hrama. Jedna Isusova
prispodoba još podrobnije to objašnjava:
On je jednom usporedio kraljevstvo Božje s velikom gozbom
koju je priredio kralj. Kralj je poslao svog slugu da pozove uzvanike.
No ovi se nisu htjeli odazvati. Potom je kralj poslao svoje
glasnike “na putove i među ograde” kako bi pozvali sve koji žele
doći – i hrome i prosjake.
Isus je taj “Božji sluga” koji poziva na gozbu. On je najprije pozvao
ove učenjake iz Hrama. No oni su ga odbacili. Onda je otišao
k izgubljenima, k razbojnicima, carinicima i grešnicima. A tako je
to i dan-danas.
Isus ne ovisi o “duhovnoj eliti”. No svi mi, tko god mi bili, ne
možemo ni živjeti ni spasiti se bez njega.
Gospodine, sačuvaj nas da ne omalovažimo tvoj milosni poziv!
Amen.
17

14. siječnja
Sinko, zašto si nam to učinio?
Luka, 2,48
Marija je svojeg 12-godišnjeg sina Isusa, kada ga je nakon dugotrajnog
traženja našla u Hramu, prijekorno upitala: “Zašto si nam
to učinio?”
Dobila je odgovor koji nije razumjela. Tako je već od svog 12-godišnjeg
Isusa morala naučiti da je on Gospodar koji nam nije dužan
polagati račune.
Marija je češće morala postavljati ovakva pitanja. Na kraju se i
pod križem, gledajući ga kako umire i kada još uvijek nije shvaćala
smisao njegove smrti, morala jednako upitati: “Zašto si nam to
učinio?”
Isusovi učenici, dok ih je njihov Gospodin vodio mračnim stazama
života, uvijek iznova postavljaju isto pitanje: “Zašto si nam to
učinio?” Tako su se kršćani uvijek pitali kad bi Gospodin povukao
svoju ruku od njih jer se razmahao grijeh. Tako su se pitali kad bi
doživjeli poraz, iako su se nadali Isusovoj pobjedi.
I uvijek u takvim pitanjima može se naslutiti isto predbacivanje
– predbacivanje koje nam ne priliči budući da je Isus Gospodar
našega života.
Međutim, ovo pitanje s predbacivanjem nestaje onog trenutka
kad na sebe primijenimo Isusov križ, kad tog nebeskog velikana
pogledamo kako umire ovjenčan trnovom krunom. Tada naime
moramo sebi postaviti pitanje: “Gospodine, Biblija nam kaže da tu
visiš zbog nas. Zašto si to učinio za nas?”
A on onda odgovara: “Vidio sam kako se zbog svojih grijeha nalazite
pritisnuti pravednim Božjim gnjevom. A budući da vas volim
i ne želim da dospijete u pakao, uzeo sam umjesto vas Božju osudu
i gnjev na sebe. Na meni je kazna radi vašeg mira. Zbog toga sam
vam, eto, to učinio!” Tko čuje ovaj odgovor i tko mu povjeruje,
više ne postavlja nikakva pitanja.
Gospodine, najdraži Isuse, tisuću ti puta hvala za ovo! Amen.
18

Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?
15. siječnja
Luka 2,49
Zanimljivo je kako Isus ovdje posve jasno odgovara odakle potječe
i tko mu je otac.
Tijekom jednog od velikih blagdana u Jeruzalemu Marija i Josip
izgubili su iz vida 12-godišnjeg Isusa. I nakon tri dana konačno ga
nalaze u Hramu.
Marija mu predbacuje: “Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili!”
Isus odgovara veličanstvenom odlučnošću: “Moj me otac tražio?
Nemoguće! Baš zato sam i ostao u Božjem hramu jer je Bog moj
Otac.”
Podrugljivci i učenjaci, teolozi i ateisti već 2000 godina niječu
da je Isus Sin Božji. Kad bi imali pravo, Isus bi bio ili prevarant ili
maloumnik. On je pak sve do svoje smrti na križu tvrdio: “Ja sam
odozgor, a vi ste odozdol!” Kad bi oni bili u pravu, ništa ne bismo
znali o Bogu, ne bi bilo nikakve objave, svijet bi ostao u nemilosti
i ne bismo imali nikakve utjehe ni u životu ni u smrti.
Budimo stog zahvalni Isusu zbog njegova jasnog izjašnjenja o
tome da je on Božji Sin. Jer to onda znači da je on uistinu objava
Boga nevidljivoga, da je uistinu Izbavitelj našeg mračnog života,
da je uistinu vrata blaženstva. On je Istina i Dobri pastir! Stoga Biblija
s pravom svjedoči: “Tko ima Sina, ima život.” Nad svijetom
je uistinu granula svjetlost: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga
Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne,
nego da ima život vječni.”
Gospodine, otvori naše slijepe oči da te upoznamo kako treba!
Amen.
19

16. siječnja
I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.
Luka 2,51
Kakvo li je to bio silazak!
Isus je upravo u Hramu veličanstveno izjavio da je Bog njegov
Otac. Sada se sa svojim roditeljima vraća u Nazaret.
Upravo u Nazaret! U selo koje drugi preziru i o kojem se poslovično
govori: “Može li išta dobra doći iz Nazareta?!”
Ovdje vidimo Isusa na njegovu putu prema dnu. Nazaret je bio
tek jedna dionica puta. Ovaj put započeo je u onostranosti i vječnosti.
O Isusu stoji pisano: “[On] bijaše u početku u Boga.” Kakvo
li je onda poniženje značilo njegovo ljudsko utjelovljenje. Biblija
kaže: “[On] sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima
sličan...” Čitav njegov zemaljski život bio je silazak – sve niže i
niže. Velikani njegova naroda govorili su o njemu s prezirom tvrdeći
da se druži s grešnicima i da s njima blaguje. Kako li se tek nisko
spustio kad je svojim učenicima služio kao rob dok im je oprao
noge! Na posljetku umire sramotnom smrću na križu, razapet između
dvojice razbojnika. Ovdje je zaista došao do samoga dna!
Može biti da će se sada netko od nas povući i pomisliti: “Kakve
to ima veze s našim današnjim problemima?”
Međutim, preda mnom leži jedno pismo koje je napisao neki
mladi ljudski stvor koji je očajan i ne vidi izlaz iz svoje zapletenosti
u grijeh.
Za ovakve ljude Isus se odlučio na put silaska na dno. Imamo
božanskog Spasitelja koji se spusti na najnižu razinu, ususret grešnicima,
koji se s grešnicima poistovjetio uzevši na sebe njihovu
krivnju i dug kako bi ih preko križa izbavio iz sotonskih dubina.
Gospodine Isuse, naša nečista savjest govori nam da smo na dnu.
Hvala ti što si došao! Amen.
20

17. siječnja
A Isus napredovaše u mudrosti...
Luka 2,52
Takvo nešto moglo bi stajati i u životopisu svakog filozofa. Pitanje
je samo je li to mudrost u kojoj je i Isus rastao.
Učitelji mudrosti vrlo su omiljeni dok uče mudrost koja je čisto
razumska, o kojoj se može diskutirati i, što je najvažnije, koja ne
ugrožava naš život.
Kakva je pak bila mudrost u kojoj je Isus”napredovao”? U Bibliji
stoji da postoji objava Božje mudrosti. Zadivljujuće je to što je ova
mudrost ujedno i snaga. A sada ono nečuveno: Ova mudrost Božja,
koja je ujedno i snaga, jest križ Isusa Krista. Jer tako stoji u Bibliji:
“Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga... Božju
snagu i Božju mudrost.”
Ovo su teške riječi. No trebamo ih samo prihvatiti: križ je mudrost
Božja.
“Isus napredovaše u mudrosti.” Što to znači? Kako je vrijeme
prolazilo, on nije želio znati ni za što drugo, osim za križ. Svaki
dan bio je sve sigurniji i odlučniji svoj život položiti za naše otkupljenje.
Spasitelju je njegov križ postajao sve važniji. Postaje li i
nama sve važniji? U njemu leži božanska mudrost. Ne bismo li i mi
trebali napredovati i rasti u njoj pa makar svijet ovaj križ smatrao
običnom ludošću? U jednoj pjesmi govori se ovako: “Vidjevši da
je u ovome svijetu križ ludost i sablazan mudrima, meni neka bude,
unatoč drskoj poruzi, mudrost Božja, od Krista dar.”
Ako želimo živjeti u kraljevstvu nebeskom, Isusov križ mora postati
našom životnom filozofijom.
Gospodine, daj mi da rastem u shvaćanju božanske mudrosti!
Amen.
21

18. siječnja
A Isus napredovaše u... dobi...
Luka 2,52
Zar ovako nešto, samo po sebi razumljivo, stoji u Bibliji?! Pa
svatko napreduje u dobi!
Da, za nas je tako nešto samo po sebi razumljivo. Ali ne i za
Isusa!
Svi mi nalazimo se u jednom čamcu koji neobuzdana struja vremena
nemilosrdno nosi. S druge strane, Bog je poput obale koja
čvrsto stoji na mjestu.
A Isus? Biblija kaže o njemu: “[On] bijaše u početku u Boga”.
Bio je kod Boga kod kojeg nema ni vremena ni starenja. Jednom
prilikom Isus daje naslutiti da on poznaje Abrahama. Na to su se
neki ljudi pobunili rekavši: “Kakva besmislica! Nije ti ni trideset
godina, a Abraham je živio prije tisuću godina.” Isus im je nato odvratio:
“Prije nego li Abraham posta, Ja jesam!” Prema tome, Isus
pripada Božjoj obali, a ne struji vremena.
Ovdje pak nalazimo da “Isus napredovaše u... dobi”. To znači da
se sâm bacio u struju vremena kako bi spasio utopljenike.
Doista mi se davimo i tonemo. Olovni utezi krivnje vuku nas na
dno. Tonemo i ne možemo ništa promijeniti, a ponajmanje same
sebe. Neki je mladić s gorčinom napisao: “Nazvaše nas polujakima,
napola snažnima. A što je s drugom polovicom? Nitko je ne
primjećuje. Nitko ne čuje jecaj kroz dreku ni čovjeka u potrebi
ispod sloja moćnika.” A ovo se u biti odnosi na sve nas.
Ovako i mi nestajemo i tonemo s vremenom. Izgubljeni!
Međutim, Spasitelj Isus bacio se u struju vremena. U svojoj akciji
spašavanja on pogiba. No upravo zato on nas može i hoće iznijeti
na spasonosnu Božju obalu.
Gospodine Isuse, zahvaljujemo ti što si došao iz vječnosti u vrijeme
da bi nas iz vremena ponio u vječnost. Amen.
22

19. siječnja
A Isus napredovaše u... milosti pred Bogom...
Luka 2,52
Što je Isus doživio između 12. i 30. godine života?
O tome znamo jedino toliko: “A Isus napredovaše u mudrosti,
dobi i milosti pred Bogom i ljudima.”
I ništa drugo?
Ne, ništa drugo. Ali ova rečenica dovoljno nam govori. Ona uopće
nije tako beznačajna kako se čini u prvi mah.
“Milost pred Bogom.” Ovdje to znači jednako kao i “zadovoljstvo”.
Svaki moderan i užurban čovjek sad će sigurno pomisliti: “Dobro
je što je Bog tamo prije 2000 godina našao zadovoljstvo u nekome.
No svejedno mi se to ne čini tako važnim da se na to troši
toliko riječi.”
A upravo to je velika zabluda! Jer to što još uvijek živimo i dišemo
možemo zahvaliti Božjem zadovoljstvu Isusom. Govori li
Biblija istinu, onda i ovo mora biti istina. U Psalmima čitamo: “
Gospodin gleda s nebesa na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman
Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše:
nitko da čini dobro – nikoga nema.”
I zbog toga je svijet dozrio, štoviše prezrio za sud i propast.
Ali samo malo! Bog upravo otkriva jednoga, Isusa, na kojemu
nalazi svoje zadovoljstvo. I zbog tog jednog jedinog Bog je milosrdan
i strpljiv. Kolika li tek velikom postaje Božja milost u našem
životu kad prihvatimo ovog jednog kao svog Spasitelja. Apostol
Pavao kaže da u Isusu postajemo “ugodni” Bogu.
Gospodine Isuse, daj nam upoznati tvoju jedinstvenost i povjerovati
u tebe! Amen.
23

20. siječnja
A Isus napredovaše u... milosti pred... ljudima.
Luka 2,52
Ova riječ mora nas ostaviti bez daha!
Postoji mnoštvo ljudi koji će reći: “Sretni smo što smo pronašli
Isusovu milost!” Radosna vijest evanđelja sastoji se u tome što se u
Isusu za nas grešnike pojavila veličanstvena milost Božja.
Međutim, u ovom našem tekstu cijela stvar izokrenuta je naglavce.
Ovdje ne stoji: “Ljudi su našli milost kod njega”, nego: “Isus,
Sin Božji, našao je milost kod ljudi!”
To je nečuveno! To nam se čini gotovo poput hule. Treba li Isus
tako nešto – da mu ljudi budu milostivi?! Osim toga, nije bilo puno
koristi od ljudske milosti koju su iskazali Sinu Božjem. Na kraju
su ga nemilosrdno razapeli. U biti ljudi su do današnjeg dana ostali
nemilosrdni prema Spasitelju.
Što bi dakle moglo značiti da je Isus našao milost među ljudima?
Sin Božji učinio se toliko malenim i toliko neznatnim da je postao
gotovo ovisan o našoj milosti, da je sretan ako nađe milost kod
nekoga. Toliko se ponizio, toliko na sebe obukao “odjeću sluge”, te
nas moli da ga milostivo udomimo.
Ne, njemu to nije potrebno! On nije upućen na nas! Ali zato jer
nas voli i jer zna koliko mi trebamo njega, moli nas za malo blagonaklonosti
i ljubaznosti prema sebi – moli da ga prihvatimo.
U ovom tekstu trebali bismo prepoznati čudo Božje poniznosti
i Isusove ljubavi! Biblija kaže: “A onima koji ga primiše podade
moć da postanu djeca Božja.”
Gospodine, ne daj nam da prezremo tvoju poniznost, već nam pomozi
da je štujemo. Amen.
24

21. siječnja
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva
zemlje i reče mu: “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu,
jer mi je dana, i komu hoću dajem je. Ako se, dakle, pokloniš
preda mnom, sve je tvoje.”
Luka 4,5-7
Zapanjujuće je kako Biblija bez uvijanja govori o đavlu! Govori
o njemu kao da je dio stvarnosti – poput sunca ili zraka.
Moderan čovjek podsmjehuje se: “Đavao ne postoji!”
Zbilja?! Je li đavao tek izmišljotina ili predodžba iz nekih prošlih
vremena?
Naše srce govori nam drugačije. Možemo itekako razumjeti patnju
koja progovara iz jedne stare perzijske pjesme, a koja opisuje
sablasnu moć đavla nad našim dušama:
“Jedino ti vladaš ljudskim srcima, od majčine utrobe koja nas je
nosila. I do zadnjeg daha upravljaš ljudskim stopama. A određuješ
i muka posljednjega časa...”
Međutim, Bibliji nije stalo do toga da propovijeda o đavlu. Ona
ga u svom shvaćanju stvarnosti naprosto podrazumijeva. Njoj je
mnogo više stalo do toga da navijestiti: “Sin Božji došao je da uništi
djela đavolska.” A ovo uništavanje započelo je kad je Isus tamo
na visokoj gori odbio đavlovu ponudu.
Biblija želi reći da se kod Isusa nalazi oslobođenje od moći tame.
Zbog toga ljudi koji vjeruju u Isusa zajedno s apostolom Pavlom
ponosno govore: “[Bog] nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo
Sina, ljubavi svoje.”
Gospodine Isuse, budi naš vladar! Pomozi nam vjerovati da nam
đavao nema više što reći! Amen.
25

22. siječnja
Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.
Matej 4,9
Kad mi subotom donesu novine najprije doživim mali šok: “Zar
sve to moram pročitati?!” A to je zato jer je subotnje izdanje debelo
poput leksikona.
Onda se pak ispostavi da se najveći broj stranica sastoji od raznih
reklama. Nude se automobili, toplice, odjeća, otvorena radna mjesta
i sve što se već nudi.
Trgovanje je sastavni dio ljudskog života.
Zbog toga nije nikakvo čudo što se i Biblija pozabavila ovom
temom. U njoj čitamo o jednoj ponudi koju je đavao iznio Sinu
Božjem dok se ovaj spremao krenuti ususret križu.
Đavao je Gospodinu Isusu s jednog brda pokazao sva kraljevstva
svijeta i njihovu slavu te mu ponudio: “Sve ću ti to dati ako mi se
ničice pokloniš.”
Ova ponuda bila je potpuni promašaj. Zašto? Ponuda ima smisla
samo onda ako postoji potražnja. Đavao nudi Isusu nešto za čime
on uopće ne žudi.
Vlast nad cijelim svijetom! Ne, Isusu to uopće ne treba. Isus ne
želi biti velik. On želi biti malen da bi nas učinio velikima. Đavao
ga želi učiniti bogatim. No on želi biti siromašan da bismo mi njegovim
siromaštvom postali bogati. Đavao ga želi učiniti moćnikom.
No on želi iskusiti nemoć na križu da bismo mi dobili moć da
postanemo djeca Božja.
I tako je odbijena sotonska ponuda. Nije došlo do nikakve razmjene!
Hvala Bogu što se to dogodilo jer mi bismo bili prodani u toj
trgovini. A ovako smo otkupljeni za Boga.
Gospodine, zahvaljujemo ti što nas nisi prodao, nego si nas otkupio
za Boga! Amen.
26

23. siječnja
Vina nemaju.
Ivan 2,3
Spasitelju smijemo sve slobodno reći!
Ovo moramo znati prilikom brojnih svakidašnjih problema s kojima
se moramo suočavati: Spasitelju smijemo sve slobodno reći!
U malenom selu po imenu Kana bila je svadba. Tom prilikom
siromašnim ljudima ponestalo je vina. No može li ova neprilika
stvarno zanimati Sina Božjeg?
O da, on je uzima k srcu i pomaže. Ova lijepa prigoda može
nekog doista začuditi jer ovdje Sin Božji započinje svoje javno
djelovanje na zemlji. Namjerava odnijeti grijeh svega svijeta. Želi
pobijediti smrt. A sve to započinje tako što nekim beznačajnim ljudima
pomaže da na svadbi iziđu iz neprilike.
Ovo se ne može jasnije izraziti: Isus je Izbavitelj i u sitnim svakidašnjim
brigama. Može se slobodno reći da se život najvećim
dijelom sastoji od brojnih sitnih poteškoća. Zar se itko neprestano
kreće u visinama čovječanstva? Pa kad bi to i činio, vrlo neugodno
pao bi na zemlju čim ga zaboli zub. O te mrske svakodnevne
nevolje!
Ali smijemo ih iznijeti pred Spasitelja! I to je ono utješno.
Neću zaboraviti kako je jedno od moje djece jednom poželjelo
budilicu za Božić. I zbilja je dobilo pravu budilicu. Kako je mala
samo bila radosna! Neprestano ju je navijala da zvoni.
Ali odjednom je nastala tišina. I eto je u suzama, pruža mi budilicu.
Pokvarila se. Nikada neću zaboraviti gestu s kojom je dijete
ispružilo budilicu: s velikom tugom, ali i s puno pouzdanja.
Tako i mi smijemo svoje “pokvarene budilice” i “prazne vinske
bačve” ispružiti k Spasitelju.
Gospodine Isuse, hvala ti što smijemo to učiniti! Amen.
27

24. siječnja
Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a
bijaše mu veoma drag.
Luka 7,2
Ovdje vidimo čovjeka koji doživljava granice svoje moći. A to je
svakako gorko iskustvo!
Taj čovjek bio je časnik moćne rimske vojske. Kao okupatorski
časnik imao je veliku moć. Bilo je sigurno mnogo onih koji su
mu zavidjeli jer želja za moću duboko je ukorijenjena u ljudskome
srcu.
I satnik je sigurno bio radostan što ima moć. U riječima koje
nešto kasnije izgovara, na trenutak vidimo to jasno: “I ja imam
podložnike koji se odazivaju na moju riječ.” Paralelno tome, reći
će također: “I ja sam vlasti podređen...” Iz toga naslućujemo da je
i sam već iskusio granice svoje moći.
A sada je došao do istinske, stravične granice svake ljudske moći:
smrt mu ulazi u kuću. Smrt! Tu je kraj svakoj moći.
Poznavatelj Biblije na ovom se mjestu prisjeća jednog drugog
biblijskog retka u kojem je također riječ o granicama naše moći.
U Poslanici Rimljanima nalazimo: “Ta ne činim dobro koje bih
htio, nego zlo koje ne bih htio”, ali i: “... kad bih htio činiti dobro,
nameće mi se zlo.”
Kako li nam samo Biblija ruši sve iluzije! A pomoću smrti i nemoći
našeg grešnog srca pokazuje nam naše granice.
Kada bismo se barem prestali braniti od ove porazne spoznaje.
Zato sada potpuno svjesno želimo uvidjeti svoje granice. To će nas
dovesti, kao i satnika iz našeg teksta, do onoga komu je dana “sva
vlast na nebu i na zemlji” – do Isusa.
Gospodine, ti nas možeš prenijeti preko naših granica: iz smrti u
život, iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje! Amen.
28

25. siječnja
Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske
moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše k Isusu,
usrdno ga moljahu: “Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš
narod, i sinagogu nam je sagradio.”
Luka 7,3-5
Osjećamo se posramljeno dok čitamo ovo.
Ovaj časnik bio je poganin. No u ljubavi i milosrđu daleko nadmašuje
nas kršćane.
Kafarnaum je bio najznačajniji grad Galileje. A u Galileji živjeli
su ljudi koji su neizrecivo mrzili rimsku vlast. Oni su trpjeli sramotu
što su omraženi i nasilni Rimljani podjarmili narod Božji.
Ondje, u Galileji, bujala je mržnja.
Sigurno nije bila dječja igra biti zapovjednikom okupatorske vojske
u Kafarnaumu.
Ali pogledajte sad malo ovog časnika! Kad je zamolio gradske
prvake da se kod Isusa zauzmu za njega, oni to čine s radošću.
“Dostojan je da mu to učiniš... i sinagogu nam je sagradio.” Odjednom
izlazi na površinu na koji način je ovaj čovjek ovdje pobijedio
pritajenu mržnju – ljubavlju i milosrđem.
Nije li se milosrdno srce ovog zapovjednika očitovalo već time
što se toliko zauzeo za bolesnog slugu, do te mjere da se njemu za
ljubav izložio poniženjima?!
Ako jedan poganin može biti ovakav, koliko bi više trebali kršćani
ljubavlju preobraziti svijet!
Koliko bi više trebali kršćani ljubavlju pobijediti mržnju ovoga
svijetu budući da imaju Gospodina koji je umro za svoje neprijatelje!
Gospodine, oprosti nam našu nemilosrdnost i hladnoću našega
srca! Svojom ljubavlju učini nas pobjednicima svijeta! Amen.
29

26. siječnja
Posla satnik [k Isusu] prijatelje s porukom: “Gospodine, ne
muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj... Nego – reci
riječ da ozdravi sluga moj.
Luka 7,6-7
Bio je to uzbudljiv trenutak u kući rimskog zapovjednika!
Tu situaciju ovako zamišljam: Jedan od glasnika dolazi i bez
daha izvještava: “Poslao si mjesne starješine k Isusu da ga zamole
za pomoć tvom bolesnom sluzi. Ovi su to izvrsno učinili! Ukazali
su mu na tvoje zasluge, nadodavši da si dostojan, da ti to...”
Satnik ga prekida: “Što su rekli? Da sam dostojan da Isus pomogne
mome sluzi?” “Upravo tako”, uzvrati glasnik.
Problijedivši, satnik se okreće k nekolicini prijatelja koji su se
našli ondje: “Trkom! Požurite k Isusu i recite mu da nisam dostojan
da me osobno posjećuje!”
“Nisam dostojan...”
Gradski starješine rekli su: “On čovjek vrijedan je poštovanja!”
A da se pitalo satnikove nadređene, oni bi također ustvrdili: “On je
vrlo dragocjen časnik.”
No satnik kaže o sebi: “Nisam dostojan...” Ovako može govoriti
samo čovjek koji sebe vidi u Božjem svjetlu. Ovako kaže čovjek
koji ne govori o tome što on misli o Bogu, već se pita: “Što Bog
misli o meni?”
A tako bismo se i mi trebali pitati. Odgovor se nalazi u Bibliji:
pred Bogom se nemamo čime ponositi! Jer svi smo, bez razlike,
grešnici.
Tko je ovako daleko dospio, toga sve vuče k Isusu, razapetom
Spasitelju grešnika.
Gospodine, pokaži nam naše srce! Amen.
30

27. siječnja
Reci riječ da ozdravi sluga moj.
Luka 7,7
Rimski okupatorski časnik, raspoređen u Kafarnaum, vjerojatno
nije bio jako “religiozan”. Rim je poznavao mnoštvo bogova. I
nitko ih više nije shvaćao jako ozbiljno. Osim toga, jedan ovakav
časnik bio je u raznim zemljama i vidio je mnoštvo hramova. Čovjek
tako postane skeptičan. Najvjerojatnije je postojao samo jedan
bog kojemu je časnik prinosio žrtve, a to je bio rimski car koji se
proglasio bogom.
Ne, ovaj satnik sigurno nije bio “religiozan”. Međutim, on se
počeo zanimati za stvarnost. I tu se suočio s izraelskim Bogom – s
istinskim, živim Bogom. Zbog toga nije bila tek puka gesta to što
je ovaj satnik u Kafarnaumu sagradio sinagogu. “I sinagogu nam je
sagradio”, isticali su gradski starješine.
Koliko je samo puta ovaj čovjek postavljao isto pitanje: “Bože,
gdje si? Daj da te upoznam!”
Obuzet ovim pitanjima, doznao je za Isusa. I dok su ljudi oko njega
diskutirali o Isusu, u njemu se rađa spoznaja: “Nepoznati Bog u
Isusu je došao k nama.” Satnik vjeruje: “Bog je u Kristu.” S ovom
spoznajom u srce mu dolazi svjetlo.
I zato sad ovaj časnik Isusu pripisuje svu moć i silu Božju. No on
se ni time ne zadovoljava. On se ovoj sili predaje u molitvi. Isus se
zbog toga raduje. Ta on je zato i došao – da pomogne. U božićnoj
poruci anđeo ga na grčkom jeziku naziva “soter”, što znači Spasitelj.
Tu riječ možemo prevesti i kao “Izbavitelj”. Da, to je on!
Gospodine Isuse, mi smo nemoćni, a ti imaš svu moć! Mi smo bijedni,
a ti si bogat! Zahvaljujemo ti što nam želiš biti sve! Amen.
31

28. siječnja
A kada se približavao Jerihonu...
Luka 18,35
Jerihon je doživio mnogo toga!
U pradavna vremena podigli su ga Kanaanci i od njega napravili
neosvojivu utvrdu. Ali kad je Božji narod došao do njega, Gospodin
je srušio gradske zidine. Grad je bio zreo za Božji sud zbog
svog užasnog poganstva i svojih prljavih grijeha. Nad zadimljenim
ruševinama vojskovođa izraelske vojske, Jošua, izustio je strašnu
kletvu: “Proklet bio pred licem Jahve čovjek koji pokuša da ponovo
gradi Jerihon: gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu
vrata na svome mezimcu!”
Nakon više od četiri stoljeća ovom prokletstvu odvažio se suprotstavit
Hiel iz Betela. Dok je podizao Jerihon, pomrli su mu sinovi.
Kakva li se mračna sjena nadvila nad ovim gradom! Dok je Isus
u jednoj prispodobi govorio o nemilosrdnim razbojnicima, pozornicu
mračnog nedjela smjestio je u blizinu Jerihona.
Time je Jerihon slika svijeta: proklet i opterećen starom i uvijek
novom krivicom.
U ovaj grad sada dolazi Isus. U tu sablasnu atmosferu stiže Veliki
svećenik koji na križu odnosi sav nagomilani teret grijeha te
uspostavlja mir s Bogom. No hoće li ljudi u tom gradu shvatiti što
se događa?
Odmah ćemo reći da su jedino jedan slijepi prosjak i jedan bogati
prevarant shvatili trenutak milosti. Trebamo li možda reći: “Ah,
kako tužno”? Ne, radije se radujmo da su ga barem dvojica prihvatila
i primila! A pobrinimo se i za to da se i mi nađemo uz ovu
dvojicu!
Gospodine, molim da tvoja smrtna patnja za me ne bi bila tlapnja!
Amen.
32

29. siječnja
A kad se približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i
prosio.
Luka 18,35
Kakav kontrast!
Nečuveno je na koji način ovaj redak pred nas stavlja najveće
suprotnosti.
Na jednoj strani je Isus. Onaj Isus o kojem apostol Ivan svjedoči:
“... i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.” To je Isus o kojemu sâm Bog svjedoči:
“Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte
ga!”
Tu je Isus koji je zapovjedio oluji da utihne, Isus koji je Lazara
zapovjedničkim glasom pozvao iz groba, Isus koji je svoje neprijatelje
mogao upitati: “Tko će mi od vas dokazati grijeh?”
Nasuprot ovom Gospodinu, u prašini ulice sjedi poosobljenje
bijede: prosjak koji se probija kroz život sa sitnišem koji mu ljudi
nevoljko bacaju u posudu za prosjačenje. Slijep je – obavijen
vječnom tamom. Koliko se gorčine, očaja i klonulosti nakupilo u
njemu?!
U ovom prosjaku pali svijet nalazi svoje oličenje – to je svijet
obilježen svojim padom u grijeh, izgubljeni svijet!
Ali ova dvojica ovdje ne stoje samo jedan nasuprot drugom. Netko
je jednom rekao: “Isus je slab na nevolju.” A isto kaže i David:
“Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava.”
Ako ovako stoje stvari, onda ćemo dobro učiniti ako pred Isusa
iznesemo sav jad i svu bijedu svog života – onu očitu i onu skrivenu.
Jer on izlazi i nama ususret.
“Ti spuštaš se u moj jad, za što ti hvalu dajem rad!” Amen.
33

30. siječnja
Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to.
Luka 18,36
Ovog čovjeka možemo itekako dobro razumjeti! Htio je dobiti
nešto od života i za sebe. Želio se uključiti u ono što je mnoge
zaokupljalo.
A tko to ne želi?!
Svi imamo veliku žudnju za životom. I kada spazimo da se ljudi
oko nečeg gužvaju, onda i sami želimo biti na mjestu događaja.
Ova žudnja – biti svugdje u žarištu zbivanja – odvela je mnoge
mlade ljude u prolaznu i vječnu propast.
Dakle ovaj slijepi prosjak sjedio je uz cestu koja je vodila prema
Jerihonu. Jednoga dana začuo je približavanje mnoštva. Smjesta je
počeo vikati i raspitivati se: “Što se to događa?”
Njegova žudnja za sudjelovanjem u životu gotovo se može osjetiti.
No on i ne sluti da se u ovoj ljudskoj gužvi nalazi jedan odličnik
nad odličnicima, čovjek koji je za sebe mogao reći: “Ja sam
život”. Dok se u svom sljepilu raspitivao, on to naravno nije mogao
znati. No kada je doznao, smjesta za njim poseže i nalazi pravi
život. Istinski život! Nalazi Isusa, Izbavitelja!
Ovo je najveće pitanje koje se i nama postavlja: Jesmo li u svojoj
potrazi za životom pronašli Isusa – onoga koji je za sebe rekao: “Ja
dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!” Ili se zadovoljavamo
onim što svijet nudi, a što na sebi nosi zadah smrti.
U prosjaku koji je također želio imati nešto od života susrećemo
utjelovljenje cijelog čovječanstva. O kad bismo poput ovog slijepca
iskusili da je “nešto od života” premalo jer Isus nam nudi “puninu
života”.
Gospodine, sačuvaj nas od promašaja punine života – tvoga života!
Amen.
34

31. siječnja
Tada [slijepac] povika: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!”
Luka 18,38
Kod ovog biblijskog retka trebalo bi povikati: “Stanite, ne čitajte
ga prebrzo i površno! Ovdje se događa čudo vjere!”
U Poslanici Rimljanima apostol Pavao piše: “Jer ako ustima ispovijedaš
da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio
od mrtvih, bit ćeš spašen.”
Ovaj redak iz Poslanice Rimljanima opisuje upravo ovog prosjaka.
On svim srcem vjeruje u Isusa i to usnama glasno priznaje.
Samo što sam ja ovdje, ponesen radošću zbog čuda vjere, na početku
malo prenaglio. Zato krenimo redom, od početka.
Pored ceste koja vodi prema Jerihonu sjedio je ovaj slijepac. Jednoga
dana pojavljuje se veliko mnoštvo ljudi. Prosjaku netko daje
do znanja: “Isus Nazarećanin prolazi!”
U tom trenutku u prosjakovoj nutrini odjednom se budi svjetlo
nade jer on poznaje Sveto pismo. Poznato mu je da se u njemu
nalazi obećanje o Spasitelju i Otkupitelju svijeta. Sve što je čuo o
tome dobro je zapamtio: da će doći od Boga, da će biti potomak
Davidove kraljevske loze i da će se roditi u Betlehemu!
O Isusu je također već mnogo čuo. A kad je Isus bio u prolazu,
njemu postaje jasno: “Ovo je taj Spasitelj!”
Drugi su mu upravo govorili o “Isusu Nazarećaninu”! “Kakva
glupost!” pomislio je. I već je vikao: “Isuse, Sine Davidov, smiluj
mi se! Isuse, Mesijo, Spasitelju, pomozi mi!”
Siromašnom slijepcu otvorile su se oči tako da je Isusa mogao
prepoznati, priznati i prizvati kao Sina Božjega.
Gospodine, ti nisi bilo tko, već naš Spasitelj i mi ti se klanjamo!
Amen.
35

1. veljače
Tada [slijepac] povika: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” Oni
ga sprijeda ušutkivahu, ali on još jače vikaše: “Sine Davidov,
smiluj mi se!”
Luka 18,38-39
Zaista nešto ružno!
Ljudi su krenuli za Gospodinom Isusom, a ponašaju se odurno
prema siromašnom slijepom prosjaku.
Ali i to možemo razumjeti jer stigli su izdaleka da bi čuli Isusa.
No zbog vike ovog nesretnika nisu mogli razumjeti ni riječ.
Itekako je razumljivo da i Isusovi učenici često postupaju loše.
Ali to je ipak tužno!
Sada bismo mogli očekivati da se priča nastavlja ovako: Kad je
slijepac shvatio kako se Isusovi sljedbenici loše ponašaju, rastužio
se i razočarano promrmljao: “Ako su Isusovi učenici takvi, onda
ne želim znati ništa ni o Isusu ni o njegovom poslanju. S time je
gotovo!”
Predivno je pak da se ova priča ne nastavlja tako. Razočaranje
Isusovim sljedbenicima ovog slijepca ne priječi u tome da se i dalje
obraća Isusu.
Prije nekog vremena moglo se čitati o nekom indijskom kršćaninu
koji je kao student došao u Njemačku. Odrekao se kršćanstva
budući da su ga kršćani strašno razočarali. To je jako tužno. Ali i
vrlo sramotno za kršćanstvo.
Međutim, ovaj Indijac ipak je glupo postupio. Trebao je učiti od
slijepog prosjaka.
Ako je Isus Spasitelj, što on stvarno jest, onda je najvažnije domoći
se njegova spasenja pa makar cijelo takozvano kršćanstvo
ispadne nespašeno. Riječ je o Isusu i samo o Isusu!
Gospodine, daj da nas nitko i ništa ne može zaustaviti u tome da
tebi pripadamo! Amen.
36

2. veljače
Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on još jače vikaše: “Sina Davidov,
smiluj mi se!”
Luka 18,39
Zasigurno nismo skloni uzeti nekakvog prosjaka kao uzor ili učitelja.
No kada je u pitanju slijepac iz teksta ove priče, možemo slobodno
napraviti izuzetak. Od njega, naime, možemo nešto naučiti!
On je dan za danom sjedio na ulici. Jednoga dana pojavio se Isus
okružen mnoštvom. Slijepac je vjerovao u Isusa, vjerovao je da je
Isus Sin Božji i Spasitelj. Zato je i počeo vikati za Isusom.
To je smetalo ljudima koji su htjeli čuti Isusove riječi. Zato su
povikali na njega da ušuti.
No ovaj se nije dao zaplašiti ni ušutkati. On je neprestano vikao i
zazivao: “Isuse, smiluj mi se!”
Ljudi su se ljutili i počeli mu prijetiti. Za slijepog prosjaka situacija
je postala neugodna. Jako je nezgodno kad vas kao pojedinca
napadne masa ljudi.
A tako je i do današnjeg dana. Čim neko ljudsko srce shvati da
je Isus Sin Božji i kao takav jedini istinski pomoćnik i Spasitelj te
kad počne vikati i zazivati ga, đavao će podići sve na noge samo
da ušutka takvo srce. Najprije sugestijom: “Previše se naprežeš!”
Nakon toga zaprijeti i razum: “Doživjet ćeš samo razočaranje.”
Nato se javljaju glasovi iznutra i izvana kojima je cilj ušutkati
ovakvo srce.
Slijepi prosjak nije se dao smesti. On je vikao sve dok mu Isus
nije odgovorio. Nije dobro ići glavom kroz zid. No u ovakvom
slučaju ne ide drugačije.
Gospodine Isuse, daj i nama ovakvu žudnju za tobom! Amen.
37

3. veljače
Isus se zaustavi.
Luka 18,40
Jedno jedino iskustvo u stanju je srušiti mnoštvo teorija.
Koliko je samo već napisano i izrečeno o molitvi. U Psalmu 34
kralj David svim teorijama o molitvi suprotstavlja svoje iskustvo:
“Tražio sam Jahvu, i on me usliša.” To je ono što je on iskusio. A to
su iskusili i nebrojeni molitelji kroz sva ova stoljeća.
To je iskusio i ovaj slijepi prosjak koji je nekoć sjedio na putu
pred vratima Jerihona. Jednoga dana i Isus je bio u prolazu. Prosjak
je smjesta počeo vikati i zazivati: “Isuse, Spasitelju, smiluj mi se!”
Ne bi bilo nikakvo čudo da je Isus jednostavno produžio dalje.
Osim toga, u tom trenutku bio je okružen velikim mnoštvom. Bilo
je mnogo drugih koji su ga htjeli nešto pitati. Većina ga je naprosto
htjela vidjeti i čuti. I na kraju krajeva, trebao li je Isus tog trena
uopće dozvoliti da ga zaustavi nekakav prosjak koji glasno viče
kraj puta?
Vjerojatno je u velikom mnoštvu oko Isusa bilo i vrlo utjecajnih
ljudi. Nije li za Isusove planove bilo bolje posvetiti se njima, nego
osvrtati se na bijednog prosjaka?
Nije! Ovdje piše: “Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k
njemu.” Ovdje je netko tko ga doziva i Isus se zaustavlja.
Ovo je prekrasno obećanje i za nas. Možemo se slobodno moliti!
Možemo slobodno vapiti k njemu! On će nas čuti! On se zaustavlja
kod nevoljnika. Nitko ga ne zaziva uzalud. Kad bismo se barem i
mi ubrojili među one za koje se također može reći: “Evo, jadnik
vapi, a Jahve ga čuje.”
Gospodine, zahvaljujemo ti za tvoje otvoreno uho! Amen.
38

4. veljače
Isus se zaustavi.
Luka 18,40
Ovo je teško shvatiti!
Kad poduzimamo nešto važno, ne volimo kad nam smetaju. Očekuje
li neka domaćica goste i zauzeta je pripremama, ljuti se ako
joj na vrata dođe trgovački zastupnik i počne raspredati priče.
A kad se gospodin direktor žuri na nekakvu važnu sjednicu pa
ga neki nevažan čovjek usput zaustavi, ovaj mu možda odgovori:
“Dragi moj, nemam sad vremena za to!”
U tekstu naše biblijske priče vidimo Gospodina Isusa na putu
prema najvažnijem pothvatu koji je svijet ikada vidio – bio je na
putu koji vodi do Golgote. Ondje će “odnijeti grijeh svijeta”. Ondje
će pobijediti smrt i pakao. Ondje će uspostaviti mir između Boga
i ljudi. Ondje će izvršiti djelo koje se tiče ljudi svih vremena i sa
svih kontinenata.
I na tom putu zaustavlja ga nekakav prosjak koji sjedi uz put i
viče za njim.
“Isus se zaustavi.” Čovjek bi se najradije umiješao i rekao: “Gospodine
Isuse, na putu prema spasenju svijeta ne smiješ dati da te
zaustavlja ovaj čovjek!” I da smo bili na Isusovom mjestu, mi bismo
mu rekli: “Dragi moj, obrati se nadležnom uredu za socijalni
rad!”
“Isus se zaustavi.” Pitamo se zbog čega je to učinio. Odgovor
nalazimo u Bibliji: “Jer dragocjen si u mojim očima.”
Toliko je našem Spasitelju i Izbavitelju vrijedan i dragocjen jedan
jedini, bijedni čovjek! Baš toliko!
Gospodine, zahvaljujemo ti da smo i mi dragocjeni u tvojim očima.
Amen.
39

5. veljače
[Isus] zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi...
Luka 18,40
Gotovo kao da vidimo pred sobom kako ljudi podižu slijepog
prosjaka iz uličnog jarka i kako ga s puno ljubaznosti i pažnje dovode
k Isusu.
To su isti oni ljudi o kojima je prethodno bilo rečeno da su mu
prijetili i ušutkivali ga. Slijepac je ljudima išao na živce jer je neprestano
glasno vikao: “Isuse, smiluj mi se!”
Malo prije tu je stajalo razjareno mnoštvo. A u sljedećem trenutku
tu su susretljivi njegovatelji bolesnika koji slijepca vode k
liječniku.
Kakve li preobrazbe! Kako je tako nešto moguće?
Nismo li i mi već bili očevici iznenadnih preobrazbi? U jednom
hotelu vidio sam kako neotesani poslužitelj, ugledavši napojnicu,
postaje utjelovljenje ljubaznosti. A vidio sam i kako neljubazan činovnik,
kada je ugledao svog pretpostavljenog, odjednom postaje
vrlo ljubazan.
Međutim, u našoj priči nije riječ o takvima. Ovdje se radilo o
jednom siromašnom prosjaku. A ipak su okrutni ljudi odjednom
postali milosrdni.
Kako je došlo do toga?
Dok su prijeteći stajali iznad slijepog prosjaka, umiješao se Isus.
A Isus mijenja situaciju. Gdje se on pojavi, prestaje bijes i svaka
prijetnja. Gdje on dobije vlast nad srcima, srca se pune ljubavlju i
milosrđem. Tako je bilo nekoć, a tako je i danas.
Mržnja, prijetnje, neljubaznost i hladnoća srca su “djela sotonska”!
Isus je pak došao razoriti djela sotonska.
Gospodine, uspostavi i u našem životu svoje kraljevstvo mira i ljubavi!
Amen.
40

6. veljače
Kada se [slijepac] približi, upita ga [Isus]...
Luka 18,40
Divan je to posao ljude dovoditi k Isusu!
Tako smo spretni u zavođenju drugih. Gotovo je jezivo kako jedni
druge bodrimo ići putem grijeha i nevjere.
A kako je ovdje sve drugačije! Ovdje se ljudi, čija imena uopće
ne znamo, trude da jednog slijepog prosjaka dovedu k Isusu.
Za jednog kršćanina to je najomiljeniji posao.
Grof Zinzendorf bio je prvi koji je poslao misionare u svijet da
bi naviještali Isusovo ime. Njegovo srce gorjelo je, kao što se znao
izraziti, “da bi Janjetu priveo duše”. A kad se približavao smrti,
svojim prijateljima baroknim jezikom onog vremena pun radosti
rekao je: “Koje li veličanstvene karavane iz naše ekonomije koja
već stoji pred Janjetovim prijestoljem!”
Sada se ne bismo trebali zadržavati nad jezičnim izričajem koji
se u naše vrijeme više ne koristi i ne razumije. Radije bismo se trebali
upitati: “Je li iz naše ‘ekonomije’ ijedan čovjek već priveden
Gospodinu Isusu?”
Barem jedan jedini?!
Jako brzo znamo reći: “Ah, pa to je stvar propovjednika i svećenika!”
Kakve li zablude! Prvi kršćani o kojima Biblija izvještava
znali su to mnogo bolje. Doznajemo da su zbog žestokog progona
morali bježati iz Jeruzalema. O njima nam Biblija kasnije ovako
govori: “Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ.”
Bili su to nepoznati ljudi, jednostavni kršćani kojima je srce
gorjelo zbog spasenja Božjeg u Isusu Kristu.
Gospodine, oprosti svojim kršćanima njihovu tromost i učini od
nas svoje svjedoke! Amen.
41

7. veljače
Kada se [slijepac] približi, upita ga [Isus]: “Što hoćeš da ti
učinim?”
Luka 18,40-41
Čovjek je dobio na izbor jednu želju!
Svi bismo htjeli biti jednom u tom položaju. Što bismo onda poželjeli?
Kada bismo na ovo odgovorili, mnogo bismo toga izdali o
sebi.
“Što hoćeš da ti učinim?” upitao je Gospodin Isus slijepca koji je
iz godine u godinu sjedio uz rub pokrajinske ceste i prosio sitniš da
bi mogao održati svoj bijedni život.
Da je ovaj čovjek podcjenjivao Isusa, odgovorio bi mu: “Gospodine,
rijetko se događa da toliko ljudi odjednom prolazi ovuda.
Dopusti mi da sada iskoristim priliku. I ako bi k tome rekao i koju
riječ preporuke, bila bi to velika pomoć za mene.”
Da je slijepac ovako nešto rekao, izdao bi se. Time bi pokazao da
mu je, kao i većini ljudi, stalo do brze, materijalne zarade.
Međutim, on je molio za nešto bolje. I time nas podsjeća na jednu
sličnu zgodu iz Staroga zavjeta. Ondje je Bog upitao jednog mladića,
kralja Salomon, što želi.
Salomon je poželio mudro i poslušno srce kako bi svojim životom
ugodio Bogu. Nato mu je Bog odgovorio: “Jer si to tražio, a
nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja,
nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima
tvojim.”
Naše nas želje izdaju. Što je to što iz dna srca želimo? Trebamo
željeti ono najveće: Duha Svetoga koji će nam pomoći da upoznamo
Gospodina Isusa, koji nas uči vjerovati i od nas čini nova
stvorenja.
Gospodine, pročisti nas! Raširi nam srce za prihvaćanje tvojih darova!
Amen.
42

8. veljače
Kada se [slijepac] približi, upita ga [Isus]: “Što hoćeš da ti
učinim?” A on će: “Gospodine, da progledam.”
Luka 18,40-41
Moliti znači jasno izgovoriti što se očekuje od Gospodina.
Postoji mnoštvo želja koje ne iznosimo pred Gospodina. I dobro
je da je tako! Mi jako dobro znamo da te želje ne odgovaraju njegovoj
volji.
Preispitujući u sebi smijemo li ih iznijeti pred Gospodina, većina
naših hlepnji i želja na određeni način već se same od sebe razvrstavaju.
Zle, nečiste i sebične želje i sami ne smatramo prikladnima
za to. One zato niti ne ulaze u naše molitve. A bilo bi još bolje kad
bismo ih posve isključili iz svog života. Takve nepodobne i opake
želje najbolje je odložiti pod križ Isusa Krista. Trebali bismo ih
ispovjediti kao grijeh i zamoliti Isusa da ih svojom smrću zatre i
uništi.
Sve ostalo smijemo u molitvi posve jasno i konkretno iznijeti
pred Gospodina. On će zatim i sam naše molitve i želje razvrstati
te potiho staviti na stranu ono što ne odgovara njegovoj volji i što
bi bilo štetno za nas.
“Gospodine, da progledam”, bila je molitva slijepog prosjaka
koji je na gradskim vratima Jerihona susreo Gospodina Isusa.
Slijepac nije okolišao. Nije gomilao riječi. On je svoju molbu
iznio kratko i jasno.
Bila je to vrlo velika molba. Međutim, veličina molitve govorila
je o veličini pouzdanja u Isusovu moć i veličinu.
Slijepi prosjak nije se obraćao nečem neizvjesnom i nepouzdanom,
nekakvom nepoznatom božanstvu ili bogu. On je spoznao
i vjerovao da je Bog u Isusu Kristu došao k nama. Zato je sada i
mogao s puno vjere i pouzdana moliti.
Gospodine, nauči nas ispravno moliti! Amen.
43

9. veljače
Isus će mu: “Progledaj! Vjera te tvoja spasila.”
Luka 18,42
Gospodin Isus ovdje govori vrlo neobično!
Na putu u Jerihon nalazi se jedan slijepi prosjak. Čuvši da Isus
prolazi, počinje nesmiljeno vikati: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi
se!”
Isus ga dozva k sebi i ozdravi ga. Pritom je nešto čudno rekao:
“Vjera te tvoja spasila.”
Kada su kasnije pitali slijepca: “Tko te iscijelio?” slijepac je odgovorio:
“Isus me iscijelio!”
Isus pak veli: “Vjera te tvoja spasila!” Zar to nije malo neobičan
odgovor?
Gospodin Isus ovdje očito želi pohvaliti slijepčevu vjeru. Istinska
vjera je izuzetno bitna!
Nigdje ne čitamo da je Gospodin Isus pohvalio dobra i pobožna
djela farizeja. Ali slijepčevu vjeru priznao je upečatljivim riječima.
Toliko važna je prava vjera!
Kako je izgledala vjera ovoga slijepca? Ili mogli bismo se zapitati
kako uopće izgleda Bogu ugodna vjera?
Slijepac je imao ispravnu spoznaju o Isusu. On je javno priznao
da je on obećani Spasitelj, Sin Božji, iz potomstva Davidova, koji
je postao čovjekom.
Biblija uvijek iznova govori da o spoznaji Isusa Krista mnogo
toga ovisi. Međutim, sama spoznaja može biti mrtvi kapital. Slijepac
je imao više od toga: on se u potpunom pouzdanju predao u
Isusove ruke.
Spasonosna vjera sastoji se u slijedećem: Isusa prepoznati kao
Spasitelja i Sina Božjega te se potpuno predati njemu. Takva vjera
spašava čak i od pakla.
Gospodine, vjerujemo! Pomozi našoj nevjeri! Amen.
44

10. veljače
Isus će mu: “Progledaj! ...” I umah progleda...
Luka 18,42-43
Bio je to čovjek siromah koji je sjedio uz prašnjavu cestu pored
Jerihona! Bio je slijep i povrh toga još prosjak.
Mi smo jako slični ovom siromašnom čovjeku.
Mi smo, naime, također prosjaci. Neprestano prosjačimo od svijeta
da nam udijeli nešto od svoje radosti, da nam podari utjehu.
No svijet je i sam siromašan. Na koji način da nam onda udijeli
radost i utjehu? Tako i najbogatiji ljudi ostaju jad i bijeda sve
dok Isus ne uđe u njihov život. On nas oslobađa našeg prosjačenja.
Samo on daje ono što nam duša treba od radosti, utjehe, nade i
mira.
Da, bez Isusa vrlo smo nalik siromašnom prosjaku budući da
smo i mi slijepi. Ovaj čovjek bio je ovijen tamom. Tako smo i
mi obuzeti mrklom tminom. S Isusom se pojavilo “svjetlo svijeta”.
Međutim, naše oči odveć su slijepe da ga prepoznaju. On nam
mora sam otvoriti oči.
Kad jednom prepoznamo izgubljeno stanje svog života, smijemo
i mi poput jerihonskog slijepca vikati: “Isuse, Spasitelju, smiluj mi
se!”
On će nas čuti. Ta on i danas još govori: “Progledaj!”
Kad su se slijepcu pored ceste otvorile oči, najprije je ugledao lik
svog Spasitelja – Sina Božjega, Gospodina Isusa.
Jednako biva kad se i nama otvore oči. Prepoznajemo onoga u
kome nam je Bog podario svjetlo, život i samoga sebe.
“Gospodine, podaj nam oči što će vidjeti svjetlo odozgo! Jer je zlo
kada danju svjetlo to ostaje skriveno.” Amen.
45

11. veljače
I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga...
Luka 18,43
Neki pacijent prije otpuštanja iz bolnice upitao je: “Gospodine
doktore, smijem li se sada smatrati ozdravljenim?” Liječnik mu
odgovara: “Postoji li potpuno ozdravljenje? Recimo da vam je stanje
nešto bolje!”
Mnogi misle da je Isus došao da bi poboljšao naš život. Ali to
je zabluda! U Bibliji stoji pisano: “... njegove nas rane iscijeliše.”
To je nešto izvrsno: iscijeljen život! Priča iz našeg teksta pokazuje
nam kako takvo iscjeljenje izgleda.
Uz cestu sjedi neki slijepac i prosi. A onda pored njega prolazi
Isus. Događa se čudo: slijepca obuzima pouzdanje vjere u njega. A
takva vjera u Gospodina Isusa ne niče sama od sebe u našim srcima.
Ona je djelo Duha Svetoga.
Nato slijepac staje pred Isusa i iznosi mu svoju nevolju. A tako
se ozdravljenje događa i kod nas: uviđamo svoje bijedno stanje i
iznesemo ga pred Isusa.
Nakon toga ovaj čovjek od Isusa prima riječ i dobiva vid. Tako
je jedna jedina riječ u stanju prosvijetliti i naše oči da sve vidimo
u novom svjetlu!
Zatim čitamo: “I uputi se za njim.” U jednoj staroj pjesmi dramatično
piše: “Da se barem mogu zakvačiti na te kao čičak za skute...”
I tako je život ovog čovjeka dobio novog Gospodara i novi
smjer. Tako se iscjeljenje nastavlja.
A onda? On slavi Boga. Ljudi koje je Isus iscijelio nisu “zastave
na pola koplja”, već ljudi s pjesmama hvale u srcu i na usnama.
Gospodine, ti kažeš: “Evo, sve činim novo!” Učini to i s nama!
Amen.
46

12. veljače
I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod
koji to vidje dade hvalu Bogu.
Luka 18,43
Sve je započelo tako što je Gospodin Isus jednom slijepcu podario
svjetlo vida. A to je nešto predivno!
Postoje tisuće onih koji sada kažu: “Na meni je Isus učinio još
nešto divnije: on mi je otpustio sve moje grijehe. On me svojom
smrću na križu učinio djetetom Boga živoga. On me izbavio iz
vlasti tame i prenio u svoje kraljevstvo.”
Svakako, to je nešto još velebnije!
No, osvrnimo se ponovno na slijepca koji je dobio svjetlo vida! O
njemu čitamo da je krenuo za Isusom i slavio Boga.
Slijediti Isusa i radosno veličati Boga očito ide zajedno.
Postoje kršćani koji sa svom ozbiljnošću nasljeduju Gospodina
Isusa. On je uistinu živ pa ga stoga možemo i slijediti. No kod
takvih kršćana stječe se dojam da je nasljedovanje nekakav težak
posao koji opterećuje pojedinca. Od “radosti u Gospodinu” ni traga
ni glasa. Tu onda nešto nije u redu!
A postoje i drugi čije su usne pune hvale i slavljenja. No u njihovom
životu brojne stvari nisu u redu. Ne može se primijetiti ništa
od toga da nasljeduju Gospodina koji je na Golgotu ponio križ na
kojem će umrijeti. Tu također nešto nije u redu.
Gdje se istinsko nasljedovanje Gospodina Isusa poklapa s veličanjem
živoga Boga zbog njegova spasenje, tamo se zaista nalazimo
u svijetu spasenja.
Gospodine, podari nam istinsko kršćanstvo koje proizvodi Duh
Sveti! Amen.
47

13. veljače
I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga.
Luka 18,43
Auto je dugo stajao na zimi. Želite pokrenuti motor, ali ne pokreće
se. Sekunde šoka! Kakvog li olakšanja kad se motor konačno
oglasi poznatim zvukom rada. Potom sve ide dalje samo od sebe.
Ali pokretanje, onaj prvi poticaj, to je ono najvažnije!
Ovakvo pokretanje ponekad je potrebno i u Božjem kraljevstvu.
To smo i ovdje vidjeli.
Gospodin Isus je slijepcu koji je sjedio i prosio uz put podario
svjetlo vida. Prepun radosti, ozdravljeni čovjek počeo je slaviti
Boga. Imam osjećaj da mogu čuti njegov grubi, promukli glas kako
pjeva: “Slavite Gospodina, predivnog kralja slave...”
Narod je dosad nijemo stajao po strani i gledao. Jedni su bili mrzovoljni
što se Isus upustio s jednim ovakvim čovjekom i pritom
ostavio dojam kao da svi ostali uopće ne postoje. Drugi su opet bili
ganuti i pitali se: “Kakav čovjek je ovaj Isus?”
Prekidajući sva ova razmišljanja, začu se pjesma zahvale! Ne baš
jako lijepo, ali zato od srca. Ljudi su najprije začuđeno slušali. No
onda je i njih zahvatilo. Započeo je netko prigušenim glasom. Pridružio
mu se muški bas. Ubrzo su još neki zapjevali. A na kraju
sve se pretvorilo u gromko pjevanje tako da “sav narod dade hvalu
Bogu”.
Eto, jedan ubogi prosjak pokrenuo je masu da dadu hvalu Bogu.
Koliko kršćana i propovjednika trudi se oko ovakvog pokretanja
mase. No auto nikako da krene. U čemu je problem?
Gospodine, učini nas ljudima ispunjenim Duhom koji svoju radost
u Gospodinu predaju drugima! Amen.
48

14. veljače
Putovali su tako uzlazeći u Jeruzalem. Isus je išao pred njima te
bijahu zaprepašteni, a oni koji su išli za njima, prestrašeni.
Marko 10,32
Križ Isusa Krista je magnet!
Gospodin Isus upravo kreće put Jeruzalema. Učenici su dobro
znali da ih očekuje ubitačna mržnja. I da ne bi bilo iluzija, Isus im
i sam ukazuje na to da će ga ondje razapeti.
Pred učenicima postojala je otvorena mogućnost da odstupe. Nitko
ih nije silio da idu dalje. Mogli su se vratiti svom ribolovu. Nisu
morali ići ususret križu.
Ali nisu baš ni htjeli to. Srce im je obuzeo strah, “bijahu zaprepašteni...
prestrašeni”.
Ali ipak čitamo da su ga pratili.
Nisu morali. Nisu to željeli. A ipak su išli naprijed! Isusov križ
neodoljiv je magnet. On privlači i vuče srca k sebi.
Može se činiti da je na kraju kod učenika pobijedio strah kad su
se prilikom Isusova uhićenja razbježali i posakrivali.
No križ je bio mnogo jači. Magnet ih nije puštao. Sačuvana je poslanica
apostola Petra u kojoj piše: “On koji u tijelu svom grijehe
naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo...”
Sačuvane su i poslanice Isusovog učenika Ivana. Kako se tek u
njima uzdiže Isusov križ! “Krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od
svakoga grijeha!”
O da, Isusov križ neodoljiv je magnet. Učenici su se opirali njegovoj
privlačnoj sili. No na kraju bio im je prejak. A i nama se ne
može dogoditi ništa bolje od toga!
Gospodine, oprosti nam naše opiranje privlačnoj sili tvoga križa!
Amen.
49

15. veljače
Tada jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pođe glavarima
svećeničkim i reče: “Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.”
A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka.
Matej 26,14-15
Koliko Isus vrijedi nama?
O tom Isusu Biblija kaže: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga
Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne,
nego da ima život vječni.”
Prema tome, koliko ovaj Isus vrijedi nama?
Juda je na ovo pitanje dao jasan odgovor: “30 srebrnjaka”. Kažu
da to iznosi točno 43 eura.
Je li to puno ili malo?
Smatram da je to, u jednu ruku, jako puno. Jer ako pogledam
svoje suvremenike moram zaključiti da se lišavaju Isusa, a da za to
ništa ne traže. Naše doba odbacuje Isusa poput starog namještaja
koji smo naslijedili, koji se više ne uklapa u moderan stan i koji ni
staretinar ne želi otkupiti.
Judi je Isus bio vrijedan barem 43 eura.
No to je uistinu smiješan iznos! Postoje ljudi kojima je Isus mnogo
vredniji.
Biblija izvještava o jednom mladiću, Stjepanu. Njemu je Isus
bio vredniji od života. On se radije dao kamenovati, nego da se
odrekne svog Spasitelja. On je našao brojne nasljedovatelje sve do
današnjih dana.
Koliko nama vrijedi Isus?
Prije nego što odgovorimo, trebali bismo najprije čuti čega smo
mi Gospodinu Isusu bili vrijedni. Odgovor glasi: svega! Zbog nas
je napustio nebesku slavu kod Boga, zbog nas je otrpio sud Božji
na križu. I to treba imati na umu!
A sada bismo mi morali odgovoriti: Čega je Isus nama vrijedan?
Gospodine Isuse, budi i nama vredniji od svega! Amen.
50

16. veljače
I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe
neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove
pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi.
Marko 14,3
Dakle, u Isusovom životu na neobičan način pojavljuje se i jedna
bočica parfema.
Isus je bio na gozbi. Odjednom mu prilazi neka žena koja mu
izlijeva na glavu dragocjenu nardovu pomast. Toliko je uzbuđena
da umjesto da otvori bočicu, ona je naprosto razbija.
Primjer jedne zanesene osobe? Nikako! Ovdje možemo vidjeti
nešto posebno: strast vjere – strast prema objavljenome Bogu.
Često susrećemo reklame za osvježavajuća pića koja se najbolje
piju “ledeno hladna”. Danas se često stječe dojam da mi kršćani
pravimo reklamu za ledeno hladno kršćanstvo.
Biblija tako nešto ne poznaje. Kad su ona dvojica učenika na
putu za Emaus prepoznala uskrslog Gospodina, prva im je riječ
bila: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” A
apostol Pavao kaže: “Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim.”
To je strast vjere! Tu zavirujemo u srca onih u kojima je Isus zapalio
vatru.
U kakvom ledenom stanju je naše kršćanstvo!
I kako to promijeniti? Naša ljubav prema našem Otkupitelju raste
u onoj mjeri u kojoj nas njegova ljubav obuzima i preplavljuje.
A njegovu ljubav nalazimo najizraženijom na križu na kojem je postao
našim jamcem koji se zalaže za nas i izravnava naše dugove.
Gospodine, priznajemo ti hladnoću svoga srca. Tako bismo rado
imali goruća srca! Amen.
51

17. veljače
[Isus] usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije
zatim vode u praonik i počne učenicima prati noge...
Ivan 13,4-5
U velikom hotelu sve vrvi od razne posluge koja gostima stoji
na raspolaganju: Tu je “šef sale” u svome fraku i brojni konobari
u bijelim sakoima. Tu su i utjecajni portir i elegantni poslovođa. A
sasvim na dnu ljestvice nalazi se čovjek sa “zelenom pregačom”,
tj. kućni sluga koji čisti cipele i nosi prtljagu.
Isusova muka započela je time što se Isus opasao ovakvom zelenom
pregačom. Time je jasno dao do znanja da želi biti upravo
onaj čovjek koji nosi terete i čisti cipele. Ili prema običaju svoga
vremena, onaj koji pere prašnjave noge.
Sin Božji, Gospodar gospodara, kao kućni sluga! To je nešto od
čega čovjeku zastane dah.
Ako je tome tako, onda ga ne možemo ničim više uvrijediti nego
time da odbijemo njegove usluge.
Toliko je onih koji svoju životnu prtljagu vuku sami. Onih koji
sa sobom potajno nose teret nepriznatih grijeha. Koji svoje životne
probleme žele sami riješiti. Koji se žele sami očistiti od svoje životne
prljavštine.
Kakve li gluposti! Sin Božji opasao se pregačom kućnoga sluge.
On štoviše doziva: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni!”
Prihvatimo njegovu uslugu!
Isusova zelena pregača veličanstvena je zastava nade za sve one
koji su umorni i iscrpljeni, za sve one koji ne znaju kako se očistiti.
Treba mu jednostavno predati sebe i sve ostalo.
Gospodine Isuse, zahvaljujemo ti što si postao našim Spasiteljem.
Amen.
52

18. veljače
[Isus] usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije
zatim vode u praonik i počne učenicima prati noge...
Ivan 13,4-5
To je moralo potrajati neko vrijeme! Naime, svaki učenik pojedinačno
je došao na red. I to je ono najvažnije!
Jedan suvremeni državnik izjavio je: “Moramo voditi globalnu
strategiju.” Pritom je mislio da kao državnik mora imati svijet pred
očima.
Isus je vodio globalnu strategiju. Viseći na križu umro je za svijet.
Biblija kaže: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina
jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da
ima život vječni.” A onda dodaje: “Bog je u Kristu svijet sa sobom
pomirio.” Zaista nešto vrlo veliko! Kršćani bi također trebali sveobuhvatno
razmišljati!
Međutim tu je još uvijek naš svagdanji život sa svojim brigama,
problemima i kušnjama. Nameće nam se pomisao: “Da, lijepo je i
u redu što Isus tako voli svijet. Ali kad pogledam svoju svakidašnjicu,
ne nalazim nikakvu vezu između Božjih sveobuhvatnih misli
i svog sićušnog postojanja. Čini mi se kao da moram u svoj stan
zgurati ogroman kamion.”
Zbog toga je ovo pranje nogu toliko važno. Ovdje kao da Isus
želi reći: “Gle, stalo mi je do tebe osobno. Baš tebi želim stajati na
usluzi. Tebe osobno želim oprati od svih tvojih grijeha.”
Evanđelje je stvar koja se tiče cijeloga svijeta. No ono je ujedno
i najosobnija stvar. Biblija doista kaže: “Bog je u Kristu svijet sa
sobom pomirio...” Međutim, onda se nastavlja, i to tako da se misli
na svakoga pojedinačno: “Dajte, pomirite se s Bogom!”
Gospodine, daj mi da shvatim oboje: tvoje spasenje svijeta i tvoj
spasenje namijenjeno meni! Amen.
53

19. veljače
Nalije zatim vode u praonik i počne učenicima prati noge.
Ivan 13,5
Savki grad ima svoj grb. Kad bismo za crkvu Isusa Krista tražili
prikladan grb, morali bismo izabrati praonik za noge. U vremenu
kad imamo kupaonice i njihov komfor te kad praonici izumiru, ovo
zvuči neobično. Ali ipak vrijedi!
Praonik za noge koji je Sin Božji nosio u svojim rukama pokazuje
Isusovu glavnu karakteristiku: Isusu je stalo do služenja!
Nedavno mi je neki čovjek rekao: “Pa svejedno je jesi li budist,
musliman ili kršćanin. Bitno je samo da si pošten!” Odgovorio sam
mu: “Tako govorite samo zato što niste ni kršćanin ni bilo što drugo.
Čujte, u svakoj religiji čovjek mora služiti bogu. A evanđelje
nam naviješta da Bog po Isusu Kristu želi služiti nama. Nije li to
nešto neusporedivo?”
Praonik za noge također pokazuje na koji način nam Isus želi
služiti: njemu je stalo do našeg očišćenja!
Kod proroka Izaije nalazimo zastrašujuću poruku: “Tako svi postasmo
nečisti, a sva pravda naša k’o haljine okaljane.” Velika je
to istina! Takvi smo pred Bogom! Ako k tomu pribrojimo jednu
drugu izjavu iz Novoga zavjeta: “Ni jedan bludnik, ili bestidnik, ili
pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštine u kraljevstvu Kristovu
i Božjemu”, počinjemo shvaćati koliko je važno očišćenje koje
daje Isus u svojoj krvi.
Praonik za noge stoga ukazuje na glavnu karakteristiku nasljedovanja
Isusa. Isus kaže: “Dao sam vam primjer.” Onaj tko pripada
Isusu, prepoznaje bijedu egoističnog života u kojemu se sve okreće
oko samoga sebe. Takav život od Duha Svetoga prima poticaj da
služi drugima.
Gospodine, daj da tvoj praonik postane i našim grbom! Amen.
54

20. veljače
[Isus] odgovori: “Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će
me izdati.”
Matej 26,23
Dvije ruke uzimaju dva komadića kruha i istovremeno ih umaču
u zdjelu s umakom.
Bila je to Isusova ruka i ruka Jude Iškariotskog. To se dogodilo
za vrijeme večere prije Isusove smrti.
Susret dvije ruke. I u tom trenutku događa se nešto strašno: kod
Jude završava jedna duga priča. On se odriče Isusa i potpuno odlučuje
da će ga izdati. A Isus tog trenutka prepušta Judu njegovom
otpadništvu.
No da ne bude zabune: kod Jude nije se radilo o nekakvom bezbožnom
čovjeku. Baš suprotno! Juda je bio kršćanska duša. Godinama
je išao za Isusom. S njime je doživio velike i veličanstvene
trenutke. U Judi je svatko prepoznavao kršćanina.
A Isus ga prepušta otpadništvu! U potpunosti odustaje od njega.
Prepun boli izgovara: “Jao čovjeku... !”
Kod Jude prethodila je vrlo duga igra s grijehom. Sve to sigurno
je bilo popraćeno Isusovim nastojanjem oko Judine duše. Jer naš
Gospodin ne odustaje tako lako od spasenja bilo kojeg čovjeka.
Međutim, na primjeru Jude vidimo da je i to moguće. Kršćani koji
se ne žele posve ozbiljno držati uz svoga Spasitelja to također moraju
znati.
Ovdje se na jednom jedinom čovjeku događa ono što se građanima
Jeruzalema dogodilo masovno. Isus ih je godinama zvao i nastojao
oko njih. Ljudi su ga mogli čuti. Mogli su se i udaljiti. Mogli
su se opet približiti. U njihovim srcima odvijale su se razne borbe
i odvagivanja. No onda je odjednom došao trenutak u kojemu je
trebalo odlučiti. I oni su se odrekli Isusa! “Raspni ga!”
Gospodine, podari nam potpuno obraćenje k tebi! Amen.
55

21. veljače
Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže
učenicima: “Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.” ...
Spopade ga žalost i tjeskoba.
Matej 26,36-37
Svakome od nas doći će trenutak kad ćemo užasnuti shvatiti što
znači da moramo umrijeti! Trenutak kad će nas saletjeti smrtni
strah.
Ovakvu stravu Gospodin Isus doživio je u Getsemanskom vrtu.
Naš tekst mogao bi se prevesti: “Počeo se užasavati.”
Grčka riječ koju nalazimo u originalu obično se koristi kad neki
čovjek iznenada ugleda nešto zastrašujuće grozno. U taj noćni
sat Isus je uistinu ugledao nešto strašno: vidio je smrt. Ne “slatku
smrt” koja dušu oslobađa tjelesnih okova. Ne! On je ugledao pravu
smrt, onu koja je, kao što kaže Biblija, “plaća za grijeh”; onu koja
predstavlja mač suda Božjega. On je vidio smrt “čiju moć ima đavao”.
Smrt kao prokletstvo Božje nad palim čovječanstvom. Vidio
je kralja strave i užasa koji nam gasi svjetlo očiju, ono što se tek
pred sudom Božjim opet pali. Isus je ugledao pravu smrt i zgrozio
se.
Međutim, kakve veze ima sveti Bog, Sin Božji, s ovakvom smrću?
To je moguće shvatiti samo onda ako poslušamo biblijsku
poruku: on je kao zastupnik patio za nas. On se, dakle, tamo u
Getsemanskom vrtu “hrvao sa smrću” kako bismo mi, izbavljeni
od grozote smrti, mogli blaženo i u miru umrijeti i kod njega se
nastaniti.
Zar da onda ne tražimo od sveg srca tog Spasitelja od smrti, mi
koji smo smrću obilježeni i za smrt određeni?!
Gospodine, ti si iskusio grozotu smrti da bismo mi živjeli. “Gospodine,
ne daj da tvoje smrtne patnje za me bude uzalud!” Amen.
56

22. veljače
Opet, po drugi put, ode i pomoli se: “Oče moj! Ako nije moguće
da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!”
Matej 26,42
Ima već više godina otkako sam se u Švicarskoj s prijateljima
penjao do planinskog doma Diavolezza u Engadinu. Nekoć se dotamo
nije vozilo udobnom uspinjačom.
Moj prijatelj izdaleka mi je pokazivao vrhunac. Nije mi se činio
tako nedostižnim. No, našavši se pred samom klisurom, počeo sam
ozbiljno brinuti hoću li se moći uspeti na nj.
Ovo je tek blijeda slika onoga što se dogodilo Isusu u Getsemanskom
vrtu. Za vrijeme svog javnog života na zemlji, on se nepokolebljivo
kretao ususret križu.
No sada se zid smrti sablasno ispriječio pred njim. U ovoj nevolji
Isus se utječe Ocu: “Oče moj, zar ne postoji nijedan drugi put?”
A Otac mu pokazuje da drugog puta nema! Nakon toga Isus je
spreman žrtvovati samoga sebe.
Isus ovdje prednjači na putu. Jer svakog kršćanina čekaju mračni
trenuci u kojima Bog i od nas traži žrtvu. Nekome će Bog reći:
“Napusti taj grijeh!” Ili: “Ostavi se one veze!” Ili će nam uzeti
neku dragu osobu, možda neki posjed ili važan položaj. Na koji
način ćemo onda, s ovim našim jadnim i slabim srcem, izaći s time
na kraj?
Tada će biti potrebno uprti pogled u Spasitelja i gledati na koji
način je on tamo u Getsemaniju uzeo teret na sebe. To su presudni
događaji koji se odigravaju u tišini, kad ljudi u odlučujućim trenucima
svoga života kleknu pored Spasitelja koji vapi te žrtvuju svoje
srce i sve ostalo. I tako doživljavaju iskustvo opisano u Psalmu
34: “U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša.”
Gospodine, ti koji u svemu prednjačiš, pomozi nam da idemo dalje!
Amen.
57

23. veljače
Dok je on još govorio, gle, dođe Juda, jedan od dvanaestorice, i
s njim silna svjetina s mačevima i toljagama...
Matej 26,47
Tišinu Getsemanskog vrta prekidaju vika i zveket oružja.
Ovdje je riječ o dvojakoj potjeri. Jedni nose “mačeve”. Ti su očito
bili prava vojska.
Njima su se pridružili momci s “toljagama”. Vrlo neobično! Jesu
li to bili štapovi za grah? Ili motke za zavjese? Što misliti o tome?
U grčkom tekstu Novoga zavjeta ovdje se nalazi riječ “xylos”,
što znači “drvo”. Dakle, krenuli su s drvenim toljagama na Sina
Božjega.
Ovo je potresno! Bog šalje svoga Sina da bismo po njemu imali
izobilan život, a čovjek se protiv ove ljubavi opire toljagama. Izopačeno
ljudsko srce!
Postoji jedan grčki prijevod hebrejskog Starog zavjeta. U njemu
se na jednom vrlo značajnom mjestu pojavljuje riječ “xylos”.
“Xylos” se naziva ono stablo s kojega su jeli Adam i Eva u neposluhu
prema Bogu. To je “drvo grijeha”. O da, čovjek se protiv
Isusa podiže s toljagama izraslim na “drvu grijeha”.
Svaki put kad olako griješimo, i mi se hvatamo toljaga s drva grijeha
i krećemo na Isusa. Koliko je samo ova hajka narasla od one
noći u Getsemanskom vrtu! Koliko smo joj se puta i sami pridružili
kad god smo sagriješili!
Zato ne smijemo olako shvaćati grijeh. Svijetu se ne treba čuditi!
No onaj tko pripada Gospodinu Isusu, mora znati kakvu mu bol to
nanosi.
Gospodine, oprosti što te tako često ožalošćujemo! Daj nam Duha
koji će nas preobraziti u tvoju sliku! Amen.
58

24. veljače
A Petar je išao za njim izdaleka... da vidi svršetak.
Matej 26,58
Gle ti ovo! Promatrač Isusove muke! Isusa, eto, odvode vezana
iz Getsemanskog vrta u mrkloj noći. I odjednom sve postaje kao
u kazalištu; na pozornici jedna nemila scena zamjenjuje drugu. A
Petar se poput gledatelja smjestio u gledalištu. Otada se pored njega
okupilo mnogo sličnih gledatelja koji s manje ili više zanimanja
prate zbivanje.
A što Petar doživljava?
Doslovno piše da je htio “vidjeti kraj priče”. No, kraj nije vidio.
Uhićenjem Isusa započelo je nešto što ni dan-danas nije završeno.
Isus je bio razapet i sahranjen, ali zatim je uskrsnuo. Uzašao je
na nebo i sjeo na prijestolje kod svoga Oca. Otada Otac po Duhu
Svetome privlači izgubljene grešnike k svojemu Sinu. Priča se nastavlja
za svu vječnost, sve dok ne započne novi svijet u kojemu će
vječno spašeni slaviti “Janje Božje”.
Petar ne samo da nije vidio “kraj” koji je želio vidjeti, već se dogodilo
nešto više: odjednom je i sâm bio uvučen u radnju. Odjednom
su ga napali okolni plaćenici. Zanijekao je svoga Spasitelja i
otkrio da je i sam pravi nitkov. A kad mu je kasnije uskrsli Gospodin
pokazao križ kao pomirenje koje se nudi grešnicima, i sâm
je povjerovao i postao svjedokom razapetog Gospodina. Ne, nije
dugo ostao kao gledatelj. Postao je učesnik. Štoviše, kasnije je i
sâm umro na križu.
Isusova muka ne trpi suzdržano gledateljstvo. Ne budemo li zahvaćeni
poput Petra, zadesit će nas otvrdnuće srca. U svakom slučaju,
s nama se uvijek nešto događa.
Gospodine, daj da nam tvoje umiranje posluži na život! Amen.
59

25. veljače
A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše
studeno i grijahu se.
Ivan 18,18
Vatra je istovremeno nešto sablasno i nešto privlačno. Možda
smo to već doživjeli gledajući kako neka kuća nestaje u plamenu:
nešto strašno, a ipak neodoljivo.
Poganski Grci imali su mit koji govori o ovoj dvostrukoj snazi
vatre. Prema njemu, vatra je na početku pripadala bogovima. Međutim,
Prometej ju je ukrao. Zato je vatra božanskog porijekla i
zato je nad njom nekakvo prokletstvo.
Tako je bilo i s vatrom koja je u noći prije Isusove smrti gorjela
u dvorištu palače velikog svećenika i koja je grijala ozeble ljude.
Ona je mamila i Petra: “Dođi malo bliže! Ne budi tako plašljiv!
Vi Isusovi ljudi uvijek imate nekakve komplekse! Pomiješaj se
slobodno s bezbožnim slugama! Tu ti je toplo! A tu ćeš doznati i
najnovije vijesti!”
Petar je prišao i uz tu vatru zanijekao svog Gospodina i Spasitelja.
Podlegao je i postao podsmjehom ljudima.
U svijetu gori mnogo ovakvih sotonskih vatri. Petar je vjerojatno
mislio na to kad je kasnije pisao o zavedenima: “Doista, pošto su
po spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od
prljavština svijeta, ako se opet u njih upleću i daju se svladati, ovo
im je potonje gore od onoga prvoga.”
Nakon jednog predavanja u Berlinu, prišao mi je neki mladić i
priznao mi: “Prihvaćanjem posla u Berlinu napustio sam živo kršćansko
zajedništvo kojemu sam pripadao. Ovdje me mamilo tisuće
svjetala. I ovdje sam zatajio svoga Gospodina i sve izgubio.”
Biblija kaže: “A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire
život.”
Gospodine, pomogni nam i sačuvaj nas! Amen.
60

26. veljače
A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu, jer bijaše
studeno...
Ivan 18,18
Noć nad Jeruzalemom!
Sve spava. Jedino u palači velikog svećenika gore svjetla. Ondje,
ispred Velikog vijeća, stoji vezani Isus kao optuženik.
U dvorištu također gori vatra na kojoj se griju hramski plaćenici
na svome zadatku.
Vatra je simbol nemira kojeg je Isus donio na svijet.
Da nije Isusa, ovi bi stražari ležali u svojim krevetima.
Da nije Isusa, Rimljanin Pilat mogao bi se mirno naspavati do
jutra. Ovako je morao ustati ranom zorom da bi zauzeo stav prema
Isusu.
Da nije Isusa, jedan bi utjecajan čovjek po imenu Savao nakon
nekoliko održanih sjednica mogao mirno spavati. Međutim, kad je
susreo uskrslog Gospodina Isusa, u velikom nemiru i osami jedne
sobe u Damasku, zavapio je k Bogu da ga spasi vječnog suda i
konačne srdžbe.
Da nije Isusa, oni koji sada priznaju da su se zahvaljujući njemu
probudili iz sna grijeha na novi život u miru s Bogom i danas bi
još, i to na tisuće njih, bilo obuzeto snom grijeha i uvjerenosti u
vlastitu pravednost.
Bez Isusa današnji svijet možda bi bio mnogo mirniji. Međutim,
sada je, zahvaljujući apokaliptičkim olujama, dozrio za povratak
Gospodina Isusa u njegovoj slavi.
U vremenu omladinskog duhovnog pokreta rado smo palili noćne
vatre. A onda smo pjevali: “U ovom svijetu mraka zapalio si
nam vatru... Neka njezin žar zahvati i nas...”
Da, Gospodine, daj da i mi po svetome nemiru dođemo do mira!
Amen.
61

27. veljače
I odmah se oglasi pijetao.
Matej 26,74
Kako li je pijetao smiješna životinja! Kako se samo ponosno šepuri!
Kada vidim ohole ljude, uvijek pomislim na pijetla s krestom!
Da, pijetao u mnogočemu podsjeća na neke ljude. A kako tek
gubi svoje smiješno dostojanstvo kad trči za kokošima. Tada je
pravo oličenje čovjeka gonjenog nagonima!
I takav jedan umišljeni pijetao dobiva ulogu u izvještaju o muci
Gospodina Isusa! Kako je to moguće?
Gospodin ga je iskoristio da svog učenika Petra duhovno otrijezni.
Sve je počelo nekoliko sati prije nego što se taj pijetao oglasio.
Petar se zanio svojim velikim riječima kako se Gospodin može
osloniti na njega. Na to mu je Gospodin jednostavno odgovorio:
“Prije negoli se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.”
Isus se kasnije našao vezan pred Velikim vijećem. Vani u dvorištu
neka sluškinja tapša Petra po ramenu: “I ti pripadaš tom Isusu!”
Petar se ljutito brani. Nedugo zatim i nekolicina oboružanih slugu,
jedan za drugim, tvrde isto. Petar usplahireno preklinje i izjavljuje:
“Ja tog Isusa uopće ne poznajem!” “I odmah se oglasi pijetao!”
Petar smjesta dolazi k sebi. “Iziđe te gorko zaplaka” – nad samim
sobom!
Biblija je puna ovakvih priča u kojima ljudi dolaze do spoznaje o
samima sebi, o svojoj izgubljenosti pred Bogom i o svom grijehu.
Jesmo li i mi već doživjeli nešto takvo? Je li i nama već pijetao
tako zapjevao da smo upoznali vlastito izgubljeno srce?
Nije li trenutak da i mi otkrijemo Isusa kao svog Spasitelja koji
će nas opravdati pred Bogom?
Gospodine, pokaži nam naše srce! Amen.
62

28. veljače
Nato svi rekoše: “Ti si, dakle, Sin Božji!” On im reče: “Vi velite!
Ja jesam!”
Luka 22,70
Mračan noćni prizor!
Isus stoji vezan pred Velikim vijećem svog naroda. Vani je mrkla
noć. Svjetla slabašno tinjaju.
Saslušavanje traje već satima, a još ništa nije došlo na vidjelo.
Konačno se prelazi na stvar:
“Ti si, dakle, Sin Božji?”
I odjednom, kao da je posvud zavladalo svjetlo, Isus jasno izjavljuje:
“Da, ja sam Sin Božji!” On time opet ponavlja svoje prijašnje
svjedočanstvo kojega je izrekao pred narodom: “Ja sam odozgo, a
vi ste odozdo.”
Ovim svjedočanstvom na svijet se izlio sjaj svjetlosti. Odsada se
više ne trebamo plaho pitati: “Gdje li je Bog?” U svome Sinu Isusu
Kristu on je došao k nama!
Odsad Bog više nije samo skroviti Bog. On je pred sobom razbio
zid koji je dijelio njegov svijet od našega. On je “pohodio i otkupio
narod svoj”.
Nije nam više potrebno zajedljivo pitati kako Bog može dopustiti
sve zlo i nevolju na svijetu. On je dao znak svoje ljubavi koji se ne
može ni prečuti ni previdjeti: svog Sina!
Čim je Isus to izustio i tako dao svoje svjedočanstvo, narodne
starješine podigoše viku: “Što nam još trebaju svjedoci? Evo, sada
ste čuli [iz njegovih usta]!” A tako kažemo i mi!
Veliko vijeće oglušilo se na ovu Božju objavu u Isusu. Moguće
je i tako postupiti. No to je nešto užasno. Mi radije prihvaćamo tog
Sina Božjega kojega nam Boga šalje i koji je za nas otišao na križ.
Radije mu od sveg srca vjerujmo!
Gospodine, zahvaljujemo ti što si iz Očevog svijeta došao k nama.
Amen.
63

29. veljače
Tada veliki svećenik razdrije haljine govoreći: “Pohulio je!”
Matej 26,65
Zbog čega se danas nitko ne užasava nad Isusom? Zbog čega
danas nitko ne razdire svoje haljine? Možda uopće još nismo dobro
shvatili što taj Isus znači!
Gore opisani događaj zbio se prilikom Isusova procesa u noći
prije Velikog petka. Stvar se nikako nije micala naprijed. Odjednom
ustaje veliki svećenik i pita: “Zaklinjem te Bogom živim:
Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?”
“Ti kaza”, odgovori mu Isus. “Štoviše, kažem vam, odsada ćete
gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima
nebeskim.”
Nato veliki svećenik razdrije svoje haljine i povika: “Pohulio je.
Smrt zaslužuje!”
Čovjek je shvatio da je Isus o sebi rekao nešto nečuveno. Postalo
mu je jasno: “Govori li ovaj Isus istinu, onda se mogu oprostiti od
mozga.” Ne protivi li se svakom razumu da bi Bog k nama došao u
ovom bijednom zarobljeniku?
Razmišljao je u sebi: “Ako ovaj Isus ima pravo, onda smo i mi,
i car u Rimu, kao i svi drugi moćnici na svijetu samo privremeni
vladari. Onda sva vlast pripada ovom svezanom zarobljeniku.”
Veliki svećenik znao je: prema ovom čovjeku može se postaviti
samo na dva načina: ili ga ubiti ili povjerovati u njega.
Pred ovom odlukom nije se nalazilo samo Veliko vijeće u Jeruzalemu.
Pred ovom odlukom nalazimo se i mi danas. I mi u svojim
srcima moramo Isusa iznova ubiti ili mu se moramo predati i postati
njegovi.
Gospodine, zahvaljujemo ti za tvoje jasno svjedočanstvo o samome
sebi. Amen.
64

1. ožujka
Tada veliki svećenik razdrije haljine...
Matej 26,65
Šteta te divno ukrašene haljine!
Koliko je samo puta ovaj veliki svećenik u njoj hodao hramskim
dvoranama! Pritom je bio uvjeren: “Ugodan sam i Bogu i ljudima!”
A nismo li i mi kao taj čovjek? I mi smo jednako uvjereni da smo
ugodni Bogu. I mi smo se na nevidljiv način zaogrnuli raskošnom
i gizdavom haljinom. Na svoj poseban način, Biblija ovu haljinu
naziva haljinom vlastite pravednosti. Moramo ipak znati da je ova
haljina lijepa jedino u našim očima. U Božjim očima, kao što kaže
Biblija, to je onečišćena i prljava haljina.
Razderimo, dakle, ovu haljinu vlastite pravednosti! Ako onda
stanemo pred Boga kao bijedni, jadni i izgubljeni grešnici, on će
nam u Isusu pokloniti novu haljinu, tj. pravednost po milosti koju
je za nas Isus zaradio na križu.
Jednom sam sjedio s nekim čovjekom koji je bio nasmrt bolestan.
Počeo sam ga hvaliti kao onoga koji je mnogo učinio za rad s
mladima, kako je vlastitim sredstvima sagradio prekrasan dom za
mlade te kako je mladim ljudima posvetio i snagu i vrijeme. I dok
sam tako govorio, čovjek odjednom načini pokret rukom kao da
sve moje riječi baca od sebe te reče:
“Evo bijednog grešnika koji traži otkupljenje da bi postigao blaženstvo.”
Tu sam doživio kako taj čovjek razdire gizdavu haljinu svoje pravednosti
i oblači se vjerom u haljine milosti koje Isus poklanja.
Prorok Izaija kaže: “Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja
kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu
plaštem pravednosti.”
Gospodine, budući da pred tobom možemo opstati jedino u haljinama
milosti, vjerom ih na sebe stavljamo. Amen.
65

2. ožujka
Tada veliki svećenik razdrije haljine govoreći: “Pohulio je!”
Matej 26,65
Dok sam bio učenik, jednom sam napisao lošu matematičku zadaću.
Učitelj je uzeo crvenu olovku i prekrižio cijeli uradak. Bilo
je to tako bolno.
U tekstu naše zgode ovaj čovjek sama je sebe prekrižio.
Kad je veliki svećenik prilikom Isusova procesa razderao svoje
haljine, nije se radilo o nekakvom civilnom odijelu. Čovjek je
na sebi nosio odjeću velikog svećenika. U tom službenom odijelu
odlazio je u hramsku Svetinju nad svetinjama da bi putem krvi uspostavio
pomirenje između Boga i grešnika. O toj odjeći u Zakonu
stoji pisano: “Ako je tko veliki svećenik, i na čiju glavu je izliveno
ulje pomasti, taj ne smije razdirati svoje haljine.”
No veliki svećenik učinio je upravo to! A time je izvršio nešto
što ni njemu samome nije bilo jasno: time je prekrižio sebe i svoju
ljudsku svećeničku službu.
Naš tekst prikazuje nam zapanjujuć prizor. U njemu se susreću
dvojica svećenika: jedan ljudski i jedan božanski.
Kad je veliki svećenik sam sebe prekrižio, postalo je jasno da
odsad vrijedi samo Isusovo božansko svećeništvo. Odsad on je jedini
Veliki svećenik. Pogledajte samo kako uzlazi na Golgotu da bi
izmirio Boga i svijet. Isusa, Velikog svećenika, koji kroči na žrtvenik.
Križ je njegov žrtvenik. A žrtva? To je on sam. On je “Janje
Božje koje odnosi grijeh svijeta”. On je ujedno i svećenik i žrtva.
Sada, dakle, imamo Velikog svećenika kojeg je Bog opunomoćio:
Isusa! Sada imamo stvarno prikladnu žrtvu: Isusa! Sada grešnici
po vjeri u Isusa mogu imati istinski mir s Bogom.
Gospodine, sasvim je jasno da si ti naš mir! Amen.
66

3. ožujka
I svezana ga odveli...
Matej 27,2
Kakve li besmislice!
Ovi konopci kojima je Isus bio vezan zbilja su prava glupost!
Čovjeka koji je jednom jedinom riječju smirio more, čovjeka koji
je Lazara jednim jedinim pozivom oteo lancima smrti, čovjeka koji
ima moć nad zlodusima – takvog čovjeka nipošto se ne može svezati
konopcem!
Ovi okovi samo nam pokazuju koliko se čovjek silno vara sve do
današnjeg dana kad je u pitanju moć Sina Božjega.
Međutim, zbog čega je Isus dopustio da mu se ovi okovi tako
lako stave? Zašto ove konopce nije strgao i svojim protivnicima
bacio ih pred noge? Bio bi to veličanstven prizor! Ali ništa od toga.
Zašto?
Zato jer je htio biti odveden na križ! Zato jer je on onaj o kojemu
je prorok Izaija stoljećima prije navijestio: “K’o janje na klanje
odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio
usta svojih... Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše
njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas
rane iscijeliše.”
To znači da je Gospodin Isus podnosio ove smiješne okove samo
zato što ih je htio nositi. Sat vremena prije nego su mu bili stavljeni,
on je u tišini Getsemanskog vrta rekao svome Ocu: “Spreman
sam ispiti kalež predstojećih muka!” I sada ga ispija.
Spasitelj svoju smrt na križu vidi toliko nužnom za ovaj svijet da
je spremno dao da mu svežu ruke.
Gospodine, otvori nam oči za naše otkupljenje! Amen.
67

4. ožujka
I svezana ga odveli...
Matej 27,2
Znači ipak je moguće vezati onoga koji ima moć nad olujama,
srcima, zlodusima pa čak i nad smrću!
Ako je to moguće, onda ga i ja želim svezati i zadržati za sebe jer
više ni trenutka ne želim živjeti bez njega.
Ako ga je mržnja mogla vezati, koliko će ga više ljubav moći
vezati!
“Nećeš nam pobjeći!” rekli su vojnici vezujući ga. Jednako tako
govori i srce puno pouzdanja u Isusa: “Nećeš mi nikud pobjeći!” I
veže se za njega.
Radostan sam što poznajem konopce kojima vjera i ljubav mogu
vezati i zatočiti Spasitelja. Otkrit ću vam tajnu tih konopaca.
Pravi konopac plete se od više niti. Tako je i konopac kojim ljubav
i vjera vezuju Gospodina Isusa pleteni konopac.
Jedna od tih niti je skršeno srce! Biblija izjavljuje: “Blizu je Gospodin
onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava.” Kad je
izgubljeni sin rekao: “Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom”,
otac se više nije mogao suzdržati. Štoviše, morao ga je ponovno
prihvatiti.
Kad je Petar u noći prije Velikog petka gorko zaplakao nad sobom,
Isusovo srce sažalilo se nad njim, sve dok ga nije ponovo
osvojio.
Skršeno srce vezuje Isusa!
A druga nit konopca je potpuno pouzdanje! Na ovaj način poganski
stotnik iz Kafarnauma vezao je Isusa rekavši: “Samo reci
riječ!”
Gospodine, zahvaljujemo ti što se tako rado daješ vezati! Amen.
68

Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija...
5. ožujka
Luka 23,11
Često sam se pitao: Zbog čega Isus nailazi na toliki podsmijeh? I
to sve do današnjeg dana! U svijetu se svakog shvaća jako ozbiljno
pa makar prodavao i najveću glupost. Međutim, prilikom spomena
Isusova imena, lica se izvrću na podsmijeh i porugu.
Zašto je to tako?
Razlog je najvjerojatnije u proturječju između Isusovih izjava i
onoga što se vidi očima. Isus daje vrlo velike izjave o sebi, poput:
“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.” Nasuprot tome, stalno
je izgledalo kao da će Isusov pothvat svakog trenutka propasti. Ili
kad kaže: “Dođite k meni svi vi, koji ste umorni i opterećeni, i ja
ću vas okrijepiti.” No kad je to izrekao, stajao je praznih ruku pred
ljudima. Rekao je: “Bez mene ne možete učiniti ništa!” No svijet i
bez njega izlazi jako dobro na kraj. Isus izgovara vrlo teške riječi o
tome koliko ga njegov Otac ljubi. A dok je visio na križu, povikao
je: “Oče moj, zašto si me ostavio!” Nikakvo čudo što su se vjerske
vođe rugali: “Neka ga sad spasi, ako mu je mio!”
Ovo proturječje jednostavno izazva podsmijeh.
Za razliku od toga, vjeri je svojstveno baš to što nam u duši,
poput blještavog sjajnog svjetla, odjednom postane jasno: Isus ima
pravo! Isusove riječi su istina! On zaista ima svu vlast! Samo on
može doista okrijepiti! Bez njega sav naš trud posve je uzalud! On
je doista ljubljeni Sin svog nebeskog Oca!
U odnosu prema Isusu postoje samo dva pristupa: ili podsmijeh
ili prosvjetljenje po Duhu Svetome.
Oče, ne daj da ostanemo slijepi! Podari nam žarko svjetlo svoga
Svetoga Duha da upoznamo Isusa! Amen.
69

6. ožujka
Tada Pilat uze i izbičeva Isusa.
Ivan 19,1
Stupove za mučenje za koje se vezalo ljude da bi ih se tuklo i
ponižavalo nalazimo u svim vremenima.
Jedan takav stup srama nalazio se i u Pilatovu sudskom dvorištu.
Isti su se koristili i u njemačkim koncentracionim logorima.
Sada je za takav stup bio vezan Sin Božji! Sa zgražanjem okrećemo
glavu od plaćenika koji izvode svoj brutalni zadatak.
No ne bismo se trebali okretati! Trebali bismo radije paziti da
ne činimo isto: da svoga Spasitelja Isusa, Sina Božjega, i sami ne
vežemo.
Zar i mi možemo učiniti tako nešto?! O da i mi!
Mi smo svoje crkve učinili ovakvim stupovima na koje vežemo
Isusa. Neka ostane ondje i neka ni slučajno ne izlazi van u svakodnevni
život, u naš obiteljski, poslovni i politički život! Ovdje ga ne
želimo!
Što se tada dogodilo u dvorištu rimske sudnice u Jeruzalemu?
Čovjek je osjećao pobjedu i svoju veličinu. Isus je bio vezan i neizrecivo
trpio! Nije li to opis naše zapadnjačke kulture, ali i cijeloga
svijeta? Čovjek se uzdiže i pravi važnim i velikim, a Isus pritom
neizrecivo pati.
Da, čak i u našem vrlo osobnom životu često vežemo Isusa za
stup srama. Mi koji ga poznajemo, često ga tako čvrsto vežemo da
nas ne smeta dok se povodimo za prohtjevima svoga srca.
Oslobodimo ga i zamolimo:
Gospodine,veži me ti užadi svoje ljubavi, onako kako samo ti možeš!
Veži me uz sebe! Amen
70

7. ožujka
Tada Pilat uze i izbičeva Isusa.
Ivan 19,1
Razborit čovjek ponekad mora praviti kompromise. Tko uvijek
hoće glavom kroz zid, taj je budala.
Rimljanin Pilat nije bio budala. A da se znao služiti kompromisima
pokazao je na Veliki petak. Optuženik Isus očito je bio nedužan.
Slijedila bi dakle oslobađajuća presuda. No vani je mnoštvo
divljalo: “Raspni ga!”
Što da učini? Pilat je odabrao sredinu između puštanja na slobodu
i smrtne osude: dao je Isusa izbičevati.
Nije li to bilo dobro? Pa svi mi ponekad moramo praviti kompromise.
Istina je da moramo! No Pilat je iskusio nešto što bismo i mi
svakako morali znati: kad je u pitanju Isus, nema nikakvih kompromisa.
Ovdje prestaje svjetovna mudrost! Pred Božjom objavom
u Isusu Kristu postoji samo jasna odluka. Apostol Jakov to je nedvojbeno
izrazio: “Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće
se u neprijatelja Božjega.” A i sam Gospodin Isus Krist rekao
je: “Tko nije sa mnom, protiv mene je.”
Apostol Pavao ovako je opisao stanje kršćanina: “Bog nas je izbavio
iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje.” Iz
toga jasno proizlazi dvoje: ili je netko izbavljen ili se još uvijek
nalazi u vlasti tame. Ovdje nema mjesta ni za kakav kompromis.
Pilat, vidimo, nije mogao ostati na kompromisu. On je nad Isusom
morao izreći smrtnu presudu. Sada ga kršćansko vjerovanje
spominje kao nepravednog suca. Tko samo napola drži uz Isusa,
taj mora postati njegovim neprijateljem.
Gospodine, daj nam odvažnosti da se s tobom dokraja odvažimo!
Amen.
71

8. ožujka
Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu.
Matej 27,29
U jednom hotelu u Strassburgu doživio sam nešto neobično.
Sjedio sam u čitaonici i pripremao svoju propovijed o Isusovoj
trnovoj kruni.
Tada mi pristupi jedna žena i reče: “Jučer navečer slušala sam
vaše predavanje o Isusovom križu pa bih vam željela nešto pokazati
što će vas sigurno zanimati.”
Nato iz svoje torbice izvadi jedan paketić te mi, pružajući ga,
započe kazivati: “Upravo sam se vratila iz Palestine. Ondje sam
otrgnula nekoliko grančica s trnova grma. Ovakvim je trnjem Isus
najvjerojatnije bio okrunjen.”
U mojoj ruci zatim su ležale bodlje dugačke 3 centimetra kao
ilustracija i poticaj mojim mislima za propovijed. To je trnje izgledalo
zastrašujuće! U duhu sam gledao Onoga koji je ovakvu trnovu
krunu nosio na sebi: “O glavo puna rana i krvlju orošena, o čelo s
kojeg je tekao u muci krvav znoj...”
Nikada neću zaboraviti ove užasne trnove bodlje.
U Bibliji stoji pisano: “Strašno je upasti u ruke Boga živoga.”
Ovdje se pak dogodilo obrnuto: objavljeni Bog upao je u ruke ljudi.
A ovi su ga okrunili jezivom trnovom krunom. I to ne samo
rimski vojnici, već svi mi. Takvi smo mi! U Heidelberškom katekizmu
piše: “Ja sam po svojoj prirodi sklon mrziti i Boga i svoga
bližnjega.”
Može li to biti drugačije? Može! Upravo po čovjeku s trnovom
krunom.
Gospodine, ti si dao da te mrze kako bi nas Bog poradi tebe mogao
ljubiti. Neizmjerna ti čast i hvala pripada! Amen.
72

9. ožujka
Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i
trsku u desnicu.
Matej 27,29
Postoji jedna jako dojmljiva slika iz 15. stoljeća koju je naslikao
Hieronymus Bosch. Na njoj je Isus okružen odvratnim likovima.
Neki dugonja stisnutim šakama prinosi trnovu krunu Isusovu tjemenu.
Dirljivom pozom, s puno blagosti i spremnosti, Gospodin Isus
naklanja svoju glavu ususret užasnoj kruni. Promatrač ove slike
shvaća: Ovdje je samo milosrđe na djelu! Spasitelj ovu trnovu krunu
nosi radi ovih neljudi, ali i radi mene. “Što god ti pretrpi, o
Gospodine, mojih je grijeha breme. Ja sam skrivio sve ono, što tebi
posta i teško i gorko...”
Ovi grubijani nemaju blage veze o tome što čine: da su učesnici
Isusove krunidbe za kralja u kraljevstvu ljubavi Božje.
Riječ je o predivnom kraljevstvu čiji kralj nosi trnovu krunu.
Gdje se još može naći kraljevstvo u kojem se kralj osobno brine
za svakog podanika?! Tu nema nikakve birokracije. U tom kraljevstvu
svaki pojedinac dolazi izravno kralju.
U tome kraljevstvu isplati se živjeti!
No granice ovog kraljevstva ljubavi stoje nam otvorene. U to se
kraljevstvo, doduše, ne ulazi vlakom ili autom. Njegovu granicu
prelazi se u molitvenoj sabranosti vlastite sobe kroz potpuno predavanje
svog života ovome kralju.
A treba li na granicama ovoga kraljevstva i nekakva putovnica?
Da! No ne putovnica sa žigom i vizom. Važeća putovnica je srce
raskajano i ponizno, koje žudi za mirom s Bogom.
Kralju s trnovom krunom, tvoj krvavi lik odveć je potresan. Pa
ipak, on podiže naše duše. Amen.
73

10. ožujka
Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat
im kaže: “Evo čovjeka!”
Ivan 19,5
U švapskom gorju Alb postoje procijepi u stijenama koji vode u
dubine bezdana.
Tako nam često izgleda i Biblija. Usred uzbudljivog pripovijedanja
iznenada stižemo do takvih mjesta na kojima se otvara gotovo
nemjerljiv ponor.
Jedno takvo mjesto je i naš tekst. Obeščašćen grubim bičevanjem,
izvrgnut ruglu bizarnim kraljevskim obilježjima, Isus iznova
staje pred pomahnitalu svjetinu.
Rimski upravitelj diže pogled prema Isusu. I prizor ga pogađa,
tako da glasno izjavljuje: “Gledajte, kakva li čovjeka!”
U nekim prijevodima nalazimo ovakav izričaj jer se time željelo
naznačiti da je Pilat na ovaj način nastojao izazvati sažaljenje
mnoštva nad Isusom.
Međutim, ovaj izraz znači mnogo više. Ako ga doslovno prevedemo
iz grčkog izvornika, onda glasi: “Gledajte, čovjek!” U Pilatovu
glasu nazire se iznenađenje i zaprepaštenost. On je imao
mnogo posla s ljudima. No on prema njima gaji samo prezir. Oni
su za njega bili poput nadutih paunova, poput divljih tigrova, poput
debelokožnih slonova, kao grakćuće kokoši ili podli čagljevi.
I sada prvi put pred njega staje čovjek. U osramoćenom Isusu
pojavljuje se istinski čovjek. Čovjek kakav bi zapravo trebao biti,
čovjek kakvoga je Bog zamislio. “Gledajte, čovjek!”
Ovo je jako važno. Nemoguće je govoriti o humanosti i ljudskost,
a ne govoriti o Isusu.
“Gledajte, čovjek!” U hebrejskom jeziku “čovjek” se kaže
“Adam”. A Novi zavjet Isusa naziva “drugim Adamom”. On je
Čovjek s kojim Bog počinje iznova.
Gospodine, ti koji si postao pravim čovjekom, učini od nas ljude po
svojoj slici! Amen.
74

11. ožujka
Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na
mjestu koje se zove Litostrotos - Pločnik, hebrejski Gabata.
Ivan 19,13
Isus, eto, stoji ondje na povišenoj terasi pred očima cijeloga naroda.
Ako bolje razmislimo, Isus zapravo uvijek tako stoji na forumu
svijeta.
A ljudi?
“Smakni ga!” viču samopravedni. “Njegovi govori prepuni su riječi
poput ‘milost’ i ‘praštanje’. Nama to ne treba! Mi smo dobri!”
“Mi ga ne želimo!” izjavljuju grešnici. “On uvijek poziva na pokajanje
i obraćenje. Nama se to ne sviđa!”
“Taj Isus izaziva smijeh!” kažu idealisti. “Njegovo otkupljenje
možda je dobro za slabiće! Mi vjerujemo da se treba koncentrirati
i potruditi!”
“Ah ne”, kažu učeni i okreću leđa. “Taj ‘Sin Božji’ je nemoguć!
On se ne uklapa u naše misaono poimanje!”
“Prestanite konačno s tim Isusom”, urlaju priglupi. “Kad krenete
s njim, morate razmišljati. A razmišljanje je bezobzirno opterećivanje!”
“Isus?” pitaju religiozni. “Mi vjerujemo u Boga. Pa čemu Isus?”
“Dobar za narod, ali ne i za naš posao”, izjavljuju političari. “Ta
Isus nema nikakvu moć. A među nama vrijedi samo onaj koji ima
moć.”
I tako bi se moglo nastaviti u nedogled. Isus na forumu! Zar nitko
neće podići glas za Isusa?
O da! Razbojnik na križu, velika grešnica, carinik Zakej i mnogi
drugi – ljudi slomljenih srdaca i nemirne savjesti gledaju u njega,
raduju se svome Spasitelju i vjeruju u njega.
Gospodine, daj nam pripadati malobrojnima, onima koji te prepoznaju!
Amen.
75

12. ožujka
Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj
križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota.
Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane,
a Isusa u sredini.
Ivan 19,16-18
Strašan i vrlo potresan prizor! Koliko patnje, jada, boli, grubosti i
surovosti prolazi ovom ulicom boli, ovim “križnim putom”.
Stvar se sigurno može i tako promatrati. No ako se bolje zagledamo,
ova ulica boli, na naše veliko iznenađenje, pretvara se u ulicu
pobjede.
Kad se neki rimski vojskovođa pobjedonosno vraćao u grad, za
njega se u Rimu kitila ulica pobjede kojom bi svečano prošao.
Ne zvuči li pomalo ludo govoriti da Isus “križni put” pretvara u
ulicu pobjede?
Ali ipak je tako! Pogledajte samo! Rimski stotnik jaše na konju,
ljutito psujući na odvratnu četu. No uskoro će pred cijelim svijetom
pristati uz Isusa.
Pogledajte onog Šimuna Cirenca kojega su prisilili da Isusu pomogne
nositi križ. Kako li u sebi kuha od bijesa! No strpite se malo
jer začas će i on priznati Isusa kao svog veličanstvenog izbavitelja
od smrti, grijeha i svijeta!
Nadalje, iza Isusa teško diše i jedan bijedni zločinac. I on je osuđen
na smrt na križu. Neće potrajati dugo da i on zazove Isusa i da
s njime ode u raj.
I nadasve ono što se okom ne vidi: “Isus je nadvladao moć pakla
i izvrgao ga ruglu.” Tako nam kaže Biblija.
Kakve li pobjedničke povorke! Nad “križnim putom” već odzvanja:
“Da će Isus pobijediti, odlučeno je u vječnosti!”
Gospodine, pobijedi i u mome srcu! Amen.
76

13. ožujka
I noseći svoj križ...
Ivan 19,17
Na gradska vrata naviru vrišteća djeca, zaplakane žene, oholi
svećenici, svjetina koja se ruga i rimski legionari.
A onda dolazi on: utjeha svega svijeta, Isus – objava Božja! Jedva
se vidi. Vidljiv je jedino ogroman, zastrašujuće prijeteći križ
koji se ljulja na njegovim ramenima.
Ovaj križ doista je pravi ljudski izum. U Kartagi smislio ga je
neki bolesni um. Origen izvještava da su oni razapeti na križ često
živjeli još i po dva dana.
Izumitelja križa nitko nije strpao u ludnicu. Štoviše, Rimljani su
osvojili i razorili Kartagu. No ovaj grozan izum ponijeli su sa sobom
kući. Bez obzira na to radi li se o križu ili atomskoj bombi,
ljudski um smišlja uvijek isto: patnju i bol. Križ je bio mračna strana
rimske moći. Rim je bio krasan i pun blještavila. A na mračnoj
strani bili su križevi!
No nemojmo se praviti kao da se to nas ništa ne tiče! Mi smo se
također htjeli nekamo probiti. I pritom smo drugima istesali puno
malih križića. Muževi mogu svojim suprugama stvarati križeve, ali
i supruge svojim muževima. Djeca su tesari križeva svojim učiteljima.
Susjedi se mogu međusobno okrutno mučiti.
Koliko je samo istine u biblijskoj izjavi: “Ljudsko srce je zlo od
svoje mladosti!”
A kako je prekrasno obećanje razapetog Spasitelja – da se možemo
nanovo roditi za novi život, život prepun ljubavi.
Gospodine, pomozi nam ljubiti onako kako si ti ljubio one koji su
ti priredili križ! Amen.
77

14. ožujka
I kad dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega...
Luka 23,33
Naš Bog stvarno zna preokrenuti stvari!
Križ je očiti primjer toga.
Križ je bio odvratan izum i očitovanje ljudske okrutnosti.
A Bog uzima upravo ovaj okrutan križ i pretvara ga u najdivniji i
najsvetiji predmet: on od križa čini oltar na kojem se može prinijeti
žrtva koja će konačno uspostaviti mir između svetoga Boga i nas
grešnika.
Taj mračan križ postaje dražestan žrtvenik. A žrtva koja se na
ovom žrtveniku prinosi i koja sve ostale žrtve čini nepotrebnima
jest Isus. O njemu se kaže: “Evo jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh
svijeta!”
Na tom žrtveniku sada možemo naći svoj mir. Tu primamo odrješenje
svih svojih krivnji i dugova koje mukotrpno i potajno sa
sobom nosimo. Kod tog žrtvenika možemo ostvariti čudesnu razmjenu:
sve što je u našem životu bilo mračno, možemo odložiti pored
Raspetoga. A njegov mir poput kakve struje ulazi u naš život.
Prekrasnog li križa! Dražesnog li žrtvenika! Jedan starozavjetni
pravednik u svojem psalmu uspoređuje našu dušu s pticom bez
gnijezda i loga. No onda se predaje pohvali i veli: “I vrabac sebi
log nalazi, i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje: a ja
žrtvenike tvoje, Jahve nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj!” O
tom Božjem žrtveniku piše: “A sve je od Boga koji nas sa sobom
pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu
svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i
polažući u nas riječ pomirenja.”
Gospodine, otvori nam oči za veliki dar tvoga križa! Daj da uz
njega pronađemo mir! Amen.
78

15. ožujka
I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega...
Luka 23,33
Kako li je morao biti jak onaj čavao koji je držao Isusovu desnicu!
Naime, ova ruka neizrecivo je snažna. O njoj se već u Starome
zavjetu kaže: “... Jahve će pobjedu dati svom pomazaniku, uslišit
ga iz svetih nebesa snagom pobjede desnice svoje.”
Ova ruka bila je jednom ispružena nad uzburkanim morem. I odmah
su se smirili podivljali valovi, a oluja stišala.
Ovaj ruka zgrabila je Petra koji samo što nije potonuo u istom
valovlju. I bio je spašen!
Ova ruka iščupala je Lazara i mladića iz Naima iz šaka smrti. Jedan
čovjek u Bibliji ovako je veliča: “Pobjedu mu pribavi desnica
njegova i sveta mišica njegova.”
A sada je ova snažna ruka pribijena na križ i probodena poput
kakvog leptira što ga pribadačom probada zaneseni kolekcionar. Je
li to kraj snage ove ruke? Hoće li je ovaj odvratni čavao pobijediti?
Ne! Ovdje se zbiva golgotsko čudo: ova prikovana ruka upravo
sada čini svoje najveće djelo – ona odnosi najveći teret koji je ikada
postojao: grijeh svijeta. Ona isplaćuje najveći dug koji je ikada
nastao: ono što Bog zahtijeva od čovječanstva. Ona ruši najveći zid
koji je ikada postojao: zid između Boga i nas grešnika.
Zato je toliko važno da to shvatimo! Tko to shvati i srcem prihvati,
taj će i priznati da ga je ova nemoćna, prikovana Isusova ruka
izbavila od srdžbe Božje, od nespokoja, od grijeha i svih drugih
đavolskih spona. Ona me približila Božjem srcu.
Prema tome, ne pobjeđuje čavao, već snažna ruka našeg Otkupitelja
Isusa.
Gospodine, povedi nas u Duhu do čuda na Golgoti! Amen.
79

16. ožujka
I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega...
Luka 23,33
Posjetila me jedna majka s malim djetetom. “Daj lijepo rukicu!”
nukala je majka svoje dijete. Ono mi je pružilo lijevu ruku. A budući
da je mama bila mudra žena, samo se nasmijala i rekla: “Lijeva
dolazi od srca.”
Ima nešto u tome da je ljevica bliže srcu od desnice. Jednom sam
razmišljao o tome kakvu je ulogu igrala ljevica kod Gospodina Isusa.
I onda sam otkrio da je ona uvijek stupala u akciju kad bi Isus
činio nešto osobito ljubazno.
Dovodili su mu dječicu. Desnom rukom bi ih blagoslivljao, a
lijevom grlio.
Svojim umornim učenicima prao je prašnjave noge. Desnom je
hvatao spužvu, a u lijevu bi polagao umorne noge učenika.
Desnom rukom činio je znamenja i čudesa. No kad bi ga obuzela
ljubav, onda se morala umiješati ljevica. Kao kad je raširio
ruke i viknuo: “Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni!”
Ili kada je u Getsemanskom vrtu ispružio svoje braniteljske ruke
ispred učenika i rekao progoniteljima: “Pustite ove da idu!”
Da, Isusova lijeva ruka “dolazila od srca”.
A sada je ova ruka prikovana. Sada je kraj izrazima ljubavi! A
grozni čavao pobjeđuje! Zar je doista tako?
Hvala Bogu da nije! Baš suprotno. Upravo u ovom trenutku prividne
nemoći, ova Isusova ruka čini najveće djelo ljubavi. Jedan
od onih koji je to razumio pjeva ovako: “I mene je, i mene je ondje
otkupio, i za mene je život svoj položio. Za mene, jednog od svojih
neprijatelja!”
Gospodine Isuse, zahvaljujemo ti za tvoju bezgraničnu ljubav!
Amen.
80

17. ožujka
I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega...
Luka 23,33
To je stvarno morao biti jako dug i zastrašujući čavao koji je
Isusove noge prikovao uz drvo! Kako li su samo postale nemoćne
te noge koje su prešle tolike putove u službi za izgubljeni svijet!
Daleke putove te su noge prevalile: od Galileje do samih vrata
Jeruzalema i do Lazarova groba kojega je Isus uskrisio od mrtvih.
Čudnim putovima išle su te noge: hodajući po moru, dok su se
učenici noću “borili s valovima”.
Napornim putovima išle su te noge. Isus je, znamo, uronio u dubok
san dok se jednom ukrcao u lađicu. Kako li je morao biti umoran
kad je ubrzo zatim, unatoč oluji, zaspao!
Opasnim putovima kročile su te noge dok se približavao Jeruzalemu,
gdje je njegova smrt bila već zapečaćena.
Sada su, eto, i prikovane . Čavao sada pobjeđuje. Je li to moguće?
Ne, nije! Ove na križ pribijene noge, čiji su putovi čini se završeni,
ipak pobjeđuju nad čavlom. Kako to?
Jer je Isus sam u tom trenutku svoje smrti postao putem za nas, i
to jedinim mogućim putem za nas zalutale grešnike. On sam kaže:
“Ja sam put!” Apostoli također priznaju “da jedino po njemu dolazimo
k Ocu”! On je put o kojemu je još prorok Izaija proročanski
rekao da se “na njemu neće moći ni maloumni izgubiti”.
O preslavni križu, na kojemu se najveće djelo zbiva, na kojemu
pobjeđuje ljubav Božja, na kojemu se otvara put do srca Božjega
za sva preplašena srca grešnika!
Gospodine, kamo da odemo kad si ti put! Amen.
81

18. ožujka
A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano:
“Isus Nazarećanin, kralj židovski.” Taj su natpis čitali mnogi
Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo
je napisano hebrejski, latinski i grčki.
Ivan 19,19-20
Dok sam još išao u školu, učitelj mi je jednom prilikom vratio
zadaću koja je bila sva iscrtana crvenom olovkom. Dolje je pisalo:
“Površno! Nedovoljan!”
A sada ću ja uzeti pločicu s Isusova križa i ispod napisati: “Površno!
Nedovoljno!”
Da bih to pokazao, zajedno ćemo pročitati pločicu:
“Isus”: To je točno! Ovo ime sam je Bog odredio. Možemo ga
prevesti kao “Spasitelj”!
“Nazarećanin”: To je pogrešno! Precrtati crvenom olovkom! Da
je Isus bio “Nazarećanin”, bio bi veliki čovjek niskog soja. No on
potječe iz Betlehema. A to znači da je on onaj koji se prema Božjem
obećanju trebao roditi kao Spasitelj svijeta iz Davidove loze u
Betlehemu. On je obećani Sin Božji.
“Kralj”: Opet pogreška! Tek kada se nakon uskrsnuća ponovno
vratio u vječnost, Otac mu je predao kraljevstvo. Ovdje na križu on
služi kao svećenik. On tu, kao istinski svećenik, prinosi konačnu
žrtvu – samoga sebe – i to radi pomirenja svijeta.
“Židovski”: Opet netočno! Isus je umro za sav svijet. Hvala
Bogu! Umro je i za nas! Trojezični natpis navrh križa i raširene
ruke na križu dovikuju: “Pristupi svijete čitavi, bliže mi priđi; ovdje
ćeš bez svoje zasluge upoznati kakav je Bog milosti...”
Gospodine, pomozi nam da te čim više upoznamo! Amen.
82

Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: “Kralj židovski.”
19. ožujka
Marko 15,26
Naš pogled odasvud privlače plakati: “Osvježite se uz naše piće!”
– “Pravi muškarci nose naše cipele.” I tako dalje i tako dalje!
Davno prije plakata, jedan plakat koji je visio iznad križa Sina
Božjega izazivao je pažnju. On je oglašavao njegovu “krivicu”.
Taj plakat bio je optužnica! Gotovo nečuveno! Čovjek optužuje
svoga Gospodina Boga. A to čini sve do današnjega dana. Koliko
sam puta samo čuo i vidio optužbe poput: “Kako to Bog može
dopustiti?!”
Međutim postoji doista jedna optužnica koja između Boga i nas
igra važnu ulogu. Ali ona je u Božjim rukama i okrenuta je protiv
nas.
Jednom sam u duhu bacio pogled na taj spis. Ondje su stajali svi
moji grijesi: bezbožnost, nečistoća, propusti, nedostatak ljubavi –
sve dug za dugom!
Da, bila je to strašna optužnica protiv mene!
No kad sam pogledao izbliza, pročitao sam: “Optužnica protiv
Isusa, Sina Božjega.” Moje krivice bile su pripisane njemu.
Tada sam odjednom shvatio neobičnu riječ iz 53. poglavlja proroka
Izaije: “A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Za naše
grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega
pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.”
Tko ovo može vjerovati, taj radosno i spokojno pjeva: “Optužba
je rastrgana, moj dug je poravnat...”
Gospodine Isuse, naš Zastupniče i Spasitelju, mi ti zahvaljujemo!
Amen.
83

20. ožujka
A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši
kocku.
Matej 27,35
Čovjek bi najradije glasno povikao: “Zar ovdje nema nijednog
baštinika koji ima pravo na Isusovu ostavštinu?”
Nato bi nas vojnici ismijali i objasnili nam: “Za osuđenike je država
baštinik. A prema starom običaju, ono što jedan ovakav nosi
na sebi pripada nama. Ovaj Isus nije iza sebe ostavio ništa osim
svoje odjeće. Znači mi smo jedini baštinici.”
Međutim, vojnici se tu varaju. Protiv njihove tvrdnje diže se
ogroman zbor glasova iz svih vremena i sa svih kontinenata. To
su glasovi onih koji vjeruju u Isusa kao Sina Božjega i kao svoga
Spasitelja.
Poslušajte što ovi glasovi govore!
Ondje se čuje: “Zadržite samo Isusove haljine. Nama je Isus ostavio
u baštinu prekrasnu odjeću; Isusova krv i pravda moj su ukras i
svečana odjeća u kojoj ću pred Boga stati i na vratima neba sjati.”
Ondje se viče: “Mi smo Isusovi pravi baštinici! Kad je svoju glavu
nagnuo i izdahnuo, nama je mir u nasljeđe ostavio – mir koji
nadilazi svaki razum!” Zbor nastavlja s vikom: “U baštinu nam je
ostavio potpuno pomirenje između nas grešnika i presvetog Boga!
A i čitavo nebo dao nam je u nasljeđe, tako da imamo čvrstu nadu
u vječni život!”
Velik psalmist i kralj David u duhu je još davno prije vidio ovo
bacanje kocke za Isusovu baštinu. Gotovo ismjehujući vojnike
izjavljuje: “Na divnu zemlju padoše mi konopi, kako mi je mila
moja baština.”
Gospodine Isuse, ne daj da ostanemo bez baštine! Amen.
84

21. ožujka
A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši
kocku.
Matej 27,35
U davna vremena za izvlačenje lutrije koristili su šarene kamenčiće.
Na Golgoti, gdje su bila podignuta tri križa, također su poskakivali
tvrdi kamenčići. No srca su bila tvrđa od kamenja.
Tri čovjeka umiru na užasan način. A vojnici se opušteno kockaju.
Povijest posljednjih desetljeća pokazuje da moderni ljudi i
danas na jednako tvrdokoran način pristupaju ljudskoj smrti.
No nije samo bešćutnost ona koja izdaje okorjelost srdaca ovih
plaćenika. Isusov križ još ih jasnije razgolićuje.
Onaj koji tamo u sredini umire jest Sin Boga živoga. On visi na
križu kao žrtva koja izmiruje Boga s grešnicima. On je ondje obješen
kao “Janje Božje koje odnosi grijeh svijeta”!
Pored Isusa visi umirući čovjek koji je i sam bio osuđen na križ.
On spoznaje da je Isus Sin Božji, priznaje svoje grijehe i Isus ga
prihvaća riječima: “Danas ćeš još biti sa mnom u raju.”
Pod križem stoji rimski stotnik. U trenutku Isusove smrti on glasno
izjavljuje: “Ovo je uistinu Sin Božji!”
To su bili ljudi čija su okorjela srca omekšala pod djelovanjem
Razapetoga.
Međutim, vojnici plaćenici kockaju se. “Uvijek se može nešto
ušićariti. Zbog čega bi nas trebao zanimati neki razapeti čovjek?!”
Tako tvrda mogu biti ljudska srca. I nekoć i danas! Tim ljudima je
njihov posao važniji od Isusa!
Gospodine, omekšaj nam srca da nas tvoj križ privede k spasenju!
Amen.
85

22. ožujka
I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom,
natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: “Pusti da
vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.”
Matej 27,48-49
Prilazimo jezivom stratištu Golgote. Sin Božji vojuje bitku čije
značenje ne možemo sagledati. U svojoj nevolji doziva: “Žedan
sam.”
Ovaj krik podiže na noge jednog od čuvara. On umače spužvu
u vino pomiješano s octom, zatiče je na koplje i napaja Spasitelja.
Ova spužva na koplju izgleda mi poput divne zastave. Oko križa
je sama mržnja. A tek izrugivanje! Pa ravnodušje! Neosjetljiva srca
– tvrda poput kamena!
Ali ondje se nalazi čovjek s neobičnom zastavom. On ne mari
što ostali za njim viču: “Stani!” On se izdvaja iz svjetine. Njegova
spužva znak je za sve one koji ne žele “zavijati s vukovima”.
Velika je stvar kad se jedan čovjek radi Isusa odvoji od svjetine.
Što se to dogodilo u srcu ovog vojnika? Sigurno je da mu je Razapeti
dirnuo srce. Više nije bio ravnodušan.
Time je spužva na koplju postala zastavom svima koji unatoč
poruzi, huli i ravnodušju, pristaju uz ovog Isusa.
Sada pak u duhu gledamo veliko mnoštvo onih koji slijede ovu
zastavu. Tu je i grof Zinzendorf koji naviješta: “Duhom sam vrijeme
i vječnost obišao. I ništa mi srce obuzelo nije sve dok ne stigoh
do Golgotskog humka! Bogu neka je slava!” Nadalje, prisjećam se
i velikana duhovnog probuđenja iz devetnaestog stoljeća koji su
ispovijedali: “Neka zna kome je do znanja: Ja sam podanik Spasitelja!”
Gospodine, izbavi nas iz svjetine! Pomozi nam da se odlučno priklonimo
tebi! Amen.
86

23. ožujka
A [Isus] će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u
raju!”
Luka 23,43
Neki mladić bio je na sprovodu. Nije ga se dojmila smrt poznanika
kojeg su sahranjivali. Stoga je ravnodušno stajao nad grobom.
Ali odjednom, kad je čuo kako grumenje zemlje udara po lijesu,
glavom mu projuri misao: “Želio bih doći u nebo!”
Ova rečenica i samom se učinila djetinjastom. No, ona ga više
nije napuštala sve dok nije shvatio: “Pa to je najvažnija želja!”
Želimo li i mi ići u nebo? Onda nam priča o razbojniku koji je
visio na križu pored Isusa mora postati strahovito važnom. Ovo
je, naime, čovjek kojemu je sam Isus zajamčio da će doći u nebo.
Nema nam druge; moramo učiti od razapetog razbojnika!
Do tog cilja vode četiri koraka. Ova četiri koraka nalazimo u
govoru kojeg je spomenuti razbojnik održao svome drugu koji je
pogrđivao Isusa.
“Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom kaznom?” To je prvi
korak: Boga shvatiti ozbiljno i bojati ga se.
Drugi je korak priznavanje krivice: “Ali mi po pravdi primamo
što smo djelima zaslužili!” On ne optužuje ljude, već samoga sebe.
Treći je korak prihvaćanje Božjeg suda: “Mi smo s pravom osuđeni!”
Jednom ćemo morati stati pred Božji sud, bilo ovdje ili ondje.
Četvrti je korak vjera u Isusa: “On ništa opako ne učini.” Onda
reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!” Poslije
toga vrata neba bila su mu otvorena.
Bili su to ogromni koraci koje je ovaj čovjek učinio, iako je bio
pribijen na križ. Bili su to koraci koji su ga odveli iz propasti u
samo nebo.
Gospodine, uzmi i nas u svoje nebo! Amen.
87

24. ožujka
Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima,
kako je u Židova običaj za ukop.
Ivan 19,40
Stvarno potresan prizor: dvojica uglednika uzimaju Isusa s križa,
mažu ga dragocjenim pomastima i povijaju u bijele lanene povoje.
Ovo su dvojica koji Gospodinu žele iskazati ljubav i odati počast.
Oni tada nisu još uopće shvaćali ono što mi danas možemo razumjeti:
sve ono što mi možemo učiniti za Isusa jest odavno prestignuto,
zasjenjeno i nadmašeno prevelikom ljubavlju koju je on
nama iskazao.
Oni Isusovo mrtvo tijelo otimaju sramoti. Njima se čini nepodnošljivo
da ga zatrpaju skupa s razbojnicima.
Isus je pak došao i umro za to da nas izbavi od sramote. Budimo
pošteni: naš je život često velika sramota. To nam je jasno kad
stanemo u Božje svjetlo. Isus nas otud izvlači i uzdiže do statusa
djece Božje.
Ova dvojica Isusa su zavili u bijele lanene povoje. Isus je pak
došao i umro da bi nas, uprljane grijehom, zaodjenuo lanenim haljama
svoje pravednosti.
Ova dvojica Isusa su pomazali dragocjenim pomastima. Isus je
došao i umro da nama dade Duha Svetoga kojeg Biblija ponekad
uspoređuje s mirisnim ružinim uljem.
Koliko su često naši stanovi ispunjeni neugodnim smradom svađe,
sebeljublja i svakojake zloće! S druge strane, Duh Sveti stvara
božanski miomiris. Njega nam Isus želi dati.
Lijepo je ako nešto učinimo za Isusa i ako mu dokazujemo svoju
ljubav. No važnije je da dopustimo njemu da nam on iskaže svoju
veliku ljubav.
“Ljubavi, tebi se dajem i vječito tvojim ostajem.” Amen.
88

25. ožujka
Na njega pade kazna - radi našeg mira...
Izaija 53,5
Kako je to predivna riječ!
Kakva snaga izvire iz nje! Kad bismo je razumjeli, imali bismo
je dovoljno za čitav život.
Ova riječ odgovara najdubljoj čežnji našeg srca i odvodi ga do
golgotskog brežuljka, ispred vrata Jeruzalema. Tu se izdiže grozan
križ na kojemu umire Gospodin Isus, Sin Božji.
Ova riječ ti govori: “Ne razumiješ tajnu Golgote? Ništa zato, jer
ova se tajna mora najprije doživjeti i tek onda razumjeti. Ovaj razapeti
dat će ti mir srca!”
Dobro nam je poznat Goetheov krasni spjev koji je naslovio
“Noćna pjesma putnika”. Ondje piše: “O kako sam umoran od
puta! Čemu sva ta bol i strast? Slatki miru, dođi sad u moje grudi!”
Svako srce uzdiše: “O kada bih imao mir!”
I sada se događa ono predivno. Isusov križ pretvara uzdah: “O
kad bi imao...” u povik: “Sad kad imam...” Čovjek pomišlja: “O
kad bih imao mir!” A naš tekst pokazuje na Isusa i poziva nas: “Pogledaj
onamo! Ondje Isus umire za tebe da bi ti imao mir!”
Isusov križ pretvara našu čežnju u ostvarenje, a naše žudnje u
sitost.
I kao što je rečeno, tako to smijemo doživjeti! A onda ćemo sve
bolje i bolje razumjeti zbog čega se sve to događa. Izvor našeg nespokojstva
naša je krivnja i naš dug. Isusov križ pak pokriva krivnju
i daje oproštenje grijeha.
Gospodine, zahvaljujemo ti što si najdublje težnje našeg srca utažio
pod svojim križem! Amen.
89

26. ožujka
Na njega pade kazna - radi našeg mira...
Izaija 53,5
U našem modernom svijetu ove riječ zvuči strano i neobično. A
današnji čovjek tvrdi da za ove riječi nema nikakvu “antenu”.
A o čemu prorok zapravo govori? On ukazuje na križ Isusa Krista;
ukazuje na umirućeg čovjeka s trnovom krunom i tvrdi da se
ova priča na Golgoti tiče i nas. Današnji čovjek sliježe ramenima
i misli: “Zbilja ne znam kakve bi to veze trebalo imati s mojim
životom!”
Međutim, moderan čovjek pritom se jako vara. Svima nam je
poznato da u sebi nosimo osjećaj straha; neki unutarnji nemir ili
čak pakao u srcu.
I ako na trenutak zastanemo, otkrivamo da ovaj nemir ima svoje
dvije strane. Znamo da smo sagriješili u životu i da nismo onakvi
kakvi bismo trebali biti. Imamo nemirnu savjest. A druga strana jest
da točno znamo da se jednom za sve plaća. Kad mi se jedan čovjek
potužio na svoj nesretan brak, rekao je, kao u nekom iznenadnom
prosvjetljenju: “Sad moram plaćati ono što sam prije sagriješio.”
Ovaj nemir tišti današnje ljude. A evanđelje dovikuje ovome svijetu:
“Bog je tako bezuvjetno i bezrezervno ljubio, da je dao svoga
Sina. Čovjek na križu platio je za sve. On je isplatio dug!”
Tiče li nas se to što u svijetu postoji jedno mjestu na kojemu
možemo odložiti sav svoj dug i svoj nemir? Itekako! Razapeti Sin
Božji i u naše vrijeme viče: “Obratite se k meni da se spasite svi
krajevi svijeta.”
Gospodine, zahvaljujemo ti što je u tebi i danas spasenje našoj
nemirnoj savjesti! Amen.
90

27. ožujka
Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama
spašenicima sila je Božja.
1. Korinćanima 1,18
“Baš je odvratno”, rekao je neki čovjek, “što kršćani jednog obješenika
čine središtem svog vjerovanja! Slika jednog na smrt izmučenog
čovjeka može djelovati samo tjeskobno!”
Moglo bi se pomisliti da ovaj čovjek ima pravo. No začudo, lik
razapetog Spasitelja uopće ne djeluje poražavajuće. Baš suprotno!
Na svijetu nema ničeg što bi naše srce toliko tješilo i uzdizalo kao
pogled na križ Gospodina Isusa. Od tog križa ne dolazi odbojan
zadah smrti. Odonud štoviše dopire prekrasan božanski dah života.
Kako je to moguće?
To dolazi odatle što se na križu nije dogodila bilo koja smrt. Ovdje
se prvenstveno dogodilo Božje djelo spasenja.
Poslušajmo sada nekoliko biblijskih redaka koji o tome govore:
“Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio.” – “Uistinu, Bog je
tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan
koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” – “Evo
Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” – “Tko će optužiti
izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije,
štoviše i uskrsnu...” – “Ta Bog ni svojega Sina nije poštedio,
nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve
darovati?” – “Koliko će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga
sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih
djela, na službu Bogu živomu!”
Ovo su ljupke i snažne riječi koje navješćuju život.
“Gospodine! Neka tvoj smrtni trud za me nije uzalud!” Amen.
91

28. ožujka
Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu
našem Isusu Kristu.
Rimljanima 5,1
Kako to prekrasno zvuči! Kao što jeka zvona nadglasava nemir
nekog velegrada, tako i zvuk ovih riječi prodire kroz sav nemir
našeg srca. Ovako utješno i moćno može govoriti samo Biblija.
No začudo, ove riječi istovremeno i proturječe svemu onome što
čovjek zamišlja, pa makar bio on i religiozan.
Ovdje je riječ o Bogu. I to s velikom osvjedočenošću. Nije li uz
Boga vezan jedan veliki problem? Znade li se uopće postoji li on,
kakav je i gdje se nalazi?
Nadalje, ovdje se govori o miru s Bogom. Što, zar smo mi s Bogom
u ratu? Zar je on neprijateljska sila koja bi nas mogla ugroziti?
Na to još nikada nismo pomislili!
A onda čitamo da “imamo”. Ovo izgleda kao da je apostol Pavao,
koji je ovo napisao, nešto jako čvrsto posjedovao kad je bio posve
siguran u svoje spasenje. Postoji li takvo nešto? Nije li kršćanstvo
tek neko traženje i naslućivanje? Nije li ono u najboljem slučaju
predmet diskusije?
Vidite, kad je apostol Pavao pisao ovu rečenicu, u duhu se nalazio
pod križem Isusa Krista. I ondje je pronašao ono što i mi
možemo pronaći. Kad se zagledao Isusu u lice, znao je da je Bog
živ! I dok je promatrao Razapetoga, znao je da su Božja srdžba i
sud nad grijehom nešto ozbiljno. Toliko ozbiljno da Sin Božji zbog
toga umire. No kada je pogledao križ, shvatio je da je ondje gnjev
Božji utihnuo i da je svaki dug izbrisan jer se ondje u vjeri nalazi
mir s velikim Bogom.
Gospodine, daj nam da pod tvojim križem pronađemo osvjedočenje
i mir! Amen.
92

29. ožujka
Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i
dičimo se nadom slave Božje.
Rimljanima 5,2
U jednom srednjevjekovnom pučkom igrokazu nastupa doktor
Faust i zaziva zle duhove. Nato se javlja vražić Vitzli-Putzli. Faust
ga pita zar nikad ne osjeća čežnju za vječnim blaženstvom.
Zloduh mu nato odgovara: “Kad bi između pakla i neba vodile
ljestve, a njihove prečke bile od samih oštrih britava, smjesta bih
se njima uzverao, pa makar onamo dospio izrezan na komadiće.”
Autor ovog starog igrokaza ispravno je shvatio da čak i u najbezbožnijem
srcu živi tajna čežnja za Bogom, za mirom, za milošću,
za nebeskim životom i oproštenjem grijeha.
Ovu čežnju čovjek sam sebi zatrpava i zasipava jer ne vjeruje da
mu se uistinu može ispuniti.
A kako je evanđelje predivno! Ono nam naime kaže da postoje
ljestve koje nas direktno dovode k Božjem srcu. One se ne sastoje
od “oštrih britava”. Ove ljestve su razapeti Sin Božji, Isus Krist.
Doduše mora se reći i to da razapeti Isus jesu jedine ljestve koje
vode u nebo. I neka nitko ne prigovara kako je ovo netolerantna
tvrdnja te da postoji mnogo puteva. Ako se Bogu svidjelo po križu
otvoriti samo jedan put do svojega srca, onda se nećemo s njime
prepirati, nego taj put u život zahvalno koristiti.
Gospodine s ožiljcima od čavala, koji si postao ljestvama u nebo,
putem i otvorenim vratima k Ocu, tebi pripada naša ljubav. Amen.
93

30. ožujka
Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i
dičimo se nadom slave Božje.
Rimljanima 5,2
Čudan je to osjećaj kad, doletjevši u SAD, kroz portal zračne
luke stupite na drugi kontinent. Kako li se ova novost tek dojmila
nekog useljenika koji nije došao samo u posjet, već s namjerom da
ondje ostane.
Ovo je blijeda slika onoga o čemu apostol ovdje govori. On govori
o “pristupu”. On je prošao kroz portal u jednu novu, prekrasnu
zemlju.
A ta zemlja je kraljevstvo milosti Božje; ono kraljevstvo, kao što
kaže pjesnik: “u kojemu se smiješe mir i radost.”
No prije nego li se u kraljevstvo milosti Božje uđe kroz portal,
živi se u jednom groznom svijetu. Čovjek je nemilosrdan. Bog nam
često govori “ne”. Srcima vlada nespokojstvo. Čovjek se ne oslobađa
straha od bilo čega. Ovo stanje tako je nepodnošljivo da se
čovjek mora neprestano nečim zaokupljati, i to tako da se pred smrt
uopće više ne može sabrati.
Portal! Valja nam naći portal kroz koji se ulazi u kraljevstvo milosti.
U kraljevstvo u kojem se može i smije živjeti pribrano. Gdje
Bog nije protiv nas, već za nas, gdje si siguran u njegovu ljubav i u
to da si njegovo dijete.
A gdje je taj portal? Zvuči paradoksalno što nam apostol Pavao
kaže da je portal u kraljevstvo milosti razapeti Isus Krist. Drugoga
nema. Isus kaže: “Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.”
Gospodine, hvala ti što si nam otvorio vrata. Amen.
94

31. ožujka
Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava
bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost.
Rimljanima 4,5
Ingrid Trobisch iznosi neobičnu zgodu iz svojeg misijskog rada
u Kamerunu: “Jednoga dana dojuri Paul u kuću u kojoj smo stanovali
i bez daha izjavljuje: ‘Svi su nestali. Postaja je napuštena!’”
“Pogledali smo kroz prozor. Zbilja, svi su krenuli sa zavežljajima
na glavama...”
Misionar se požurio za mnoštvom u odlasku. Molio ih je: “Recite
mi otvoreno što se događa.” I dobiva odgovor: “Nema smisla dulje
ostajati u misiji i ići putem Božjim.” Sugovornik jednom rukom
upire u gorski lanac. “Naši grijesi visoki su kao ona brda. Put Božji
pretežak je!”
Nemaju li ovi Kamerunci pravo?
Zbog toga se mnogi, potajno ili otvoreno, odvraćaju od evanđelja.
Smatraju da je put Božji pretežak! Radije bježe!
Tako se mnogo kršćana muči sa svojim kršćanskim životom.
Htjeli bi biti dobri i sveti. Ali u tome ne uspijevaju. “Put Božji
pretežak je!”
Kamerunci su se vratili nakon što im je misionar pokazao križ
Gospodina Isusa. Predivno je da pred nama leži novi “put Božji”
koji vodi izravno u kraljevstvo Božje. Tu se ne bavimo djelima!
Više se ne mučimo! Nema više ni traga straha i unutarnje tjeskobe.
Na njemu se slobodno predajemo u ruke Sina Božjega koji je na
križu umro za nas. On opravdava! On čisti! On posvećuje! On sve
čini novim! U jednoj pjesmi kaže se ovako: “Koliko se dugo mučih,
uzdišući pod grijehom i boli. Ali kad se Njemu prepustih, srce
mi obuze radost i mir.”
Gospodine Isuse, ti si novi put Božji! Neka ti je zato hvala! Amen.
95

1. travnja
Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji
i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo.
Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, povi
ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u
stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe.
Matej 27,57-60
Ovaj Josip stvarno je neobičan čovjek!
On je živio sa smrću. Misao o smrti nije ga napuštala.
Zbog toga već za života dao je opremiti grob. A bila je to skupa
stvar jer taj grob bio je izdubljen u stijeni.
Egipatski kraljevi također su gradili svoje grobove još za života.
No oni su gradili piramide da bi se uspomena na njih održala i
nakon smrti.
Josipu očito nije bilo do toga jer ne čitamo ništa o nekakvom
raskošnom nadgrobnom spomeniku.
Koliko je samo puta ovaj čovjek mogao stajati pred grobnom
spiljom i pitati se: “Što li će biti od mene kad moje tijelo jednom
polože ovdje?”
Današnji površni čovjek pravi se kao da će živjeti vječno. Tko
računa sa smrću i polazeći od nje živi, dobiva nov pogled na ništavost
ovoga svijeta. Tako je bilo i s Josipom. I to ga je dovelo k
Isusu.
Josip je sigurno bio vezan uz svoj grob. No rado ga je prepustio
Isusu. I tako je njegov grob postao spomenikom života. Iz njega je
Isus ustao od mrtvih.
Od tada Josip je mogao promatrati svoj grob u svjetlu uskrsnuća.
A mi? I mi svoje grobove možemo jednako gledati. Nad grobovima
možemo pjevati: “Isus je živ!” Odsad vrijedi: “Pušta li glava svoj
ud, a da je ne slijedi svukud?!”
Odsada grob više nije posljednja stvar. I mi ćemo uskrsnuti od
mrtvih. Ako se netko i plaši ove istine, Isusov učenik raduje se
zbog nje.
Gospodine, Kneže života, ti mi dušu nećeš prepustiti smrti. Amen.
96

2. travnja
I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba,
pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja,
a odjeća bijela kao snijeg.
Matej 28,2-3
Isus je živ! Sin Božji uskrsnuo je! To je toliko nepojmljivo! Tako
nevjerojatno! No ništa zato. Radost se razlijeva srcima onih koji
vjeruju u Isusa. A njima se ovo posebno sviđa zato jer je toliko
nepojmljivo.
Eno silnog anđela! Kako li se samo morao radovati kad mu je
Bog dao zadatak: “Prijeđi u vidljivi svijet! Odmakni kamenu ploču
sa Sinovljeva groba i prokrči mu put! Započelo je vrijeme života i
besmrtnosti!”
U duhu kao da gledam spomenutog anđela kako leti svemirom i
kako smješkajući se razmišlja:
“Čekajte vi samo, čekajte! Za vojnike koji čuvaju grob uopće nas
nije briga!”
“Također nismo ni konzultirali moćni Rim i ne zanima nas kako
će se carska vlast postaviti prema tome što nemamo nikakvu namjeru
poštovati odluku prokuratora Pilata!”
“A svećenstvo i cijelu crkvu uopće se ne pita hoće li ovo uskrsnuće
poslužiti promicanju vjerskog života ili neće.”
“Mudraci pak i učenjaci neka sami gledaju kako će tu stvar uklopiti
u svoj svjetonazor!”
“Bog svijet jednostavno stavlja pred gotov čin! Izvrsno! Tako i
priliči Bogu svemogućemu!”
Spomenuti anđeo, vjerujem, tako je ili slično mogao razmišljati.
A tako se i dogodilo: Bog je stavio svijet pred gotov čin: Isus je
uskrsnuo! Vojnici nato padaju u nesvijest. Pilat je u nedoumici.
Svećenici su zatečeni. A Isusovi učenici obradovali su se kad su
vidjeli Gospodina.
Uskrsli Gospodine, klanjamo ti se i radujemo ti se! Amen.
97

3. travnja
Anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede
na nj.
Matej 28,2
Ma pogledajte samo tu gromadu od kamena!
Tim kamenom bio je zatvoren ulaz u Isusov grob u pećini – kao
da nekakva ogromna šaka puna mržnje pritišće grob. Na čelu stijene
dično se sjajio pečat rimskog upravitelja. Bilo je to kao da se
kamen želio hvalisati: “Ja sam pozvan sa samoga vrha konačno i
potpuno zatvoriti Isusov grob.” Ovako je ovaj kamen postao spomenikom
neprijateljstva prema Isusu. On je postao oličenjem onih
riječi: “K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.”
A sada pogledajmo tu istu kamenu gromadu na uskrsno jutro!
Pročitali smo da je anđeo odmaknuo kamen i sjeo na nj!
A zbog čega je sjeo na nj? Sigurno nije bio toliko umoran! Anđeo
je htio time nedvojbeno pokazati: “Ova kamena ploča koja je postala
znakom odbacivanja Isusa, odsada će stajati u službi uskrslog
Isusa. Ona postaje propovjedaonicom s koje će se vijest o Isusovu
uskrsnuću najprije propovijedati.”
I da je ovaj kamen mogao govoriti, rekao bi: “Doživio sam senzacionalnu
preobrazbu. Bio sam u službi neprijateljstva protiv Sina
Božjega, a sada smijem stajati u njegovoj službi.”
Na taj način ova kamena gromada postaje simbolom mnogih kršćana.
Apostol Pavao je poput kakve gromade stajao nasuprot Isusu.
A kako je samo kasnije stajao u službi Uskrsloga! A tek apostol
Petar! U noći prije Isusova raspeća odmetnuo se od Gospodina i
izjavio: “Ne poznajem ga!” No 53 dana kasnije, postao je silan
svjedok za Gospodina Isusa.
Isus je umro na križu i ustao iz groba kako bismo i mi doživjeli
ovakve promjene!
Gospodine, slomi našu zlovolju i zavladaj nad nama! Amen.
98

4. travnja
Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe.
Matej 28,4
U svom znanstvenofantastičnom romanu Hans Dominik opisuje
jedan dojmljiv prizor: Kopao se ogromni Panamski kanal. Na dan
otvorenja nebom je lebdjelo na tisuće cepelina. Putnici su promatrali
miniranje posljednjih barijera. U kanal su s obje strane nahrupile
vode iz oba oceana. Ondje gdje se sudaraju nastao je ludi
kovitlac, nečuveni sraz valovlja.
Jednako se zbiva kad se ljudske predodžbe sudare s Božjim činjenicama.
Ništa drugo i ne možemo očekivati, nego da se čovjek
nasmrt uplaši.
Dok Isus uskrsava, čuvari groba padaju u nesvijest. Oni ne mogu
pojmiti što se događa.
U Novome zavjetu uvijek iznova čujemo o ovakvim sudarima s
božanskom stvarnošću. U božićnoj priči prestrašiše se pastiri. Kad
je Bog ostavio svog umirućeg Sina i kad je nastala jeziva tama,
ljudi su se počeli tući u prsa i bježati.
Kad je Petar čudesno ulovio ribe, pao je Isusu do nogu i potreseno
rekao: “Odlazi od mene, jer sam grešan čovjek.”
Ne mogu vjerovati da netko može doći do vjere prije nego što
prođe kroz ovakav strah.
Kad god se čovjek pred Božjom stvarnošću i njegovim djelima
prigne, započinje Božje kraljevstvo u njegovom srcu. Čovjek uči
shvaćati što je Bog po Isusu učinio za nas. Tada to prihvaća, u to
vjeruje i tome se klanja.
Gospodine, prosvijetli nas da možemo vjerovati! Amen.
99

5. travnja
Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima
što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba.
Luka 24,1-2
Što li se dogodilo s miomirisima kojima su žene tog uskrsnog
jutra htjele pomazati Isusovo mrtvo tijelo? Njih su ove pomasti
sigurno mnogo koštale. Što se s njima dogodilo?
Tako se sada jednako možemo pitati što se dogodilo s hrpom novaca
i blagajničkim knjigama carinika Levija nakon što ga je Isus
pozvao da ga slijedi.
I što se dogodilo sa svinjama “izgubljenog sina” kad je ustao da
bi se vratio svome ocu?
Što se dogodilo s večerom dvojice “učenika iz Emausa” kad su
im se otvorile oči te kad su prepoznali uskrslog Isusa? Jer smjesta
su potrčali u Jeruzalem kako bi i drugim učenicima javili da je Isus
živ.
I što se dogodilo s mrežama i s Petrovom lađicom kad mu se
sam Uskrsli na Genezaretskom jezeru objavio i obvezao ga da ga
nasljeduje i svjedoči za nj?
Da, što li se sa svim tim dogodilo? Ne znamo. No jedno možemo
znati: kad uskrsli Spasitelj stupi u nečiji život, onda mnogo toga što
nam je prije mnogo značilo, ostaje po strani i za nama. Onda stara
prijateljstva, tajne veze, nepropisne novčane transakcije i drugo
ostaju za nama. “Jer nitko tko stavi ruku svoju na plug”, kaže Isus,
“te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.”
Mnogo toga ostaje po strani jer je moć njegova izbavljenja i njegove
veličanstvene prisutnosti snažnija od starih veza i vrednota.
Gospodine, nadvladaj u potpunosti naše srce! Amen.
100

6. travnja
Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima
što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba.
Luka 24,1-2
Što li se dogodilo s dragocjenom pomasti? Ovdje se još jednom
pitamo.
Žene su iz usta nebeskih glasnika doznale: “Isus nije ovdje!
Uskrsnuo je!”
Nato su otrčale u grad kako bi ovu vijest javile drugima. A što je
bilo s njihovim posudama s miomirisima?
Ovo pitanje jednom sam postavio mladima. Jedan od njih umovao
je: “Vrtlar ih je uzeo sebi. Poslije je imao pomade za cijeli
život!” Morali smo se nasmijati. A onda smo zamislili vrtlara kojeg
možda veliko Božje djelo Isusova uskrsnuća nije dirnulo, već se radovao
zbog te male zarade. Potom smo zaključili da smo takvi mi
ljudi! Božje djelo spasenja ostavlja nas hladnima. A nekom profitu
jako se radujemo.
Međutim, o svemu ovome u Bibliji ništa ne piše. Ali pitanje ostaje:
Što se dogodilo s posudama pomasti?
Biblija na to ne daje nikakav odgovor. Za nju su pomasti nebitne.
Ona nam naime želi reći: Isus ne treba naše pomasti. On bi mnogo
radije nas pomazao!
Time smo dotakli biblijski slikoviti jezik. Ovdje dragocjeno miomirisno
ulje predstavlja Božjeg Svetog Duha koji prosvjetljuje
naša srca, koji nas dovodi do vjere u Isusa, koji nas osvjedočuje da
smo spašeni i koji nas uvodi u novi život poslušnosti Bogu.
Isus nas želi pomazati tim Duhom.
Gospodine, daj nam pripadati onima o kojima tvoja Riječ kaže da
ih je Bog po Isusu pomazao i u njihova srca darovao Duha Svetoga!
Amen.
101

7. travnja
Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje!
Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao.
Matej 28,5-6
Ova mračna grobna spilja bez kamenog poklopca doima se kao
razjapljeno ždrijelo smrti. Ali kako je to zapravo smiješno ždrijelo!
Zatvorilo se nakon što je zgrabilo Sina Božjeg kao najbolji plijen.
Ali nije ga moglo i zadržati. Plijen mu je ipak umaknuo. I sad, eto,
glupo zjapi u svjetlu prvog uskrsnog jutra.
To me podsjeća na jednu priču koja se prepričava u Izraelu.
Ona govori o jednom mladiću imenom Tobija. Njega na jednom
opasnom putovanju prati anđeo. Stigavši do rijeke Tigris, Tobija
skida svoje sandale i u vodi hladi svoje noge. Iznenada se pojavljuje
ogromna riba koja ga želi progutati. Sav u strahu, mladić viče:
“O Bože, želi me proždrijeti!” No anđeo mu odvraća: “Uhvati je
za peraje i izvuci iz vode!” Tobija ga posluša i doista je izvuče.
Odjednom se riba, sada na suhom, počela praćakati pred njegovim
nogama. A kako je tek iznenađeno razjapila svoje velike ralje! Plijen
joj je umaknuo i sama je postala plijenom.
Tako je i sa smrtnim ždrijelom. Isus je uskrsnuo! Plijen je umakao
smrti. A samo je postalo plijenom Kneza života. Koje li vijesti!
Smrt nas, istina, preplaši s vremena na vrijeme pa preplašeno
kriknemo: “Hoće me progutati!” No onda se okrenemo k Isusu i u
vjeri prepoznajemo da je smrt postala ruglom.
Gospodine, zahvaljujemo ti što si rekao: “Jer ja živim i vi ćete
živjeti!” Amen.
102

8. travnja
Hajde, vidite mjesto gdje je ležao!
Matej 28,6
Da, dođite u vrt bogatog Josipa iz Arimateje! Sigurno je bio
predivno njegovan. Ali bilo je to ipak pusto mjesto. Tu se naime
nalazio još samo prazan Isusov grob. Njega samog više nije bilo
tamo. Sva ljepota ovoga svijeta ostavlja našu dušu praznom čim
više nema Isusa.
Ondje se, dakle, nalazio prazan grob uklesan u stijenu! A u njemu
su ležali Isusovi mrtvački povoji. Kakvih li dragocjenih i predivnih
relikvija! Zašto Isusovi učenici nisu ove dragocjenosti prigrabili
za sebe? Pa zato što dušama nema nikakve pomoći od relikvija i
uspomena na Isusa. Srce treba njega samoga.
Mnogo toga moglo se vidjeti u Isusovom praznom grobu. Mi
bismo rekli da se tamo svašta događalo. Izbezumljeni vojnici trče
naokolo. Isusovi učenici trče prestižući jedan drugoga. Žene ostavljaju
svoje miomirisne pomasti i bježe uplašeno odande. Pojavljuju
se anđeli i razgovaraju s ljudima. Da, tamo se stalno nešto zbivalo!
Ali to je ipak bilo pusto mjesto. Naprosto zato jer Isus nije bio
ondje. Tako je to: sve senzacije ovoga svijeta ostavljaju nas neispunjenima
jer u njima nema Isusa.
Sigurno se mnogo govorilo o Isusu pred grobnom spiljom. Svi
su nešto govorili o njemu: žene, učenici, anđeli. Ali njega samoga
nije bilo ondje. Možemo se prestrašiti pri pomisli da se na našim
bogoslužjima također mnogo govori o Isusu, a ipak se može dogoditi
da on sam ne bude tamo. Tako sve riječi ostaju prazne! A
gladne duše ostaju gladne.
Konačno možda se pojavila i nekakva učena komisija da prouči
Isusov grob. No Isus nije bio ondje. Sva mudrost svijeta srlja u
prazno sve dok nam se on sam ne objavi.
Gospodine, mi tražimo tebe samoga! Tebe samoga trebamo! Dođi
k nama! Amen.
103

9. travnja
A anđeo progovori ženama: “... [Uskrsli] ide pred vama u Galileju.
Ondje ćete ga vidjeti...” One otiđoše žurno s groba... Kad
eto im Isusa u susret!
Matej 28,7-9
Jadan anđeo!
Sigurno se jako radovao što ovim bijednim i utučenim ženama na
prvo uskrsno jutro može reći najveću vijest: “Isus je živ!” Ujedno
je prenio i Božji nalog: “Idite u Galileju gdje ćete sresti Uskrsloga!”
Bila je to posve jasna poruka.
No onda Gospodin Isus ovom božanskom glasniku gotovo proturječi
time što dolazi ususret ovim ženama već nakon nekoliko
koraka.
Nije li tu nešto krenulo krivo time što se Gospodin ne osvrće na
anđelovu poruku i što je naprosto gura u stranu? Što se u stvari
dogodilo?
Vjerujem da na to postoji samo jedan jedini odgovor, a on glasi:
nestrpljenje Gospodina Isusa. Nestrpljenje koje ga tjera da svojim
zbunjenim i pogođenim učenicama donese radost, utjehu i život.
Spasitelja je srce tako snažno vuklo k njegovima da je, neka mi se
oprosti na izrazu, izvrnuo čitav scenarij i poletio k svojim jadnim
učenicima.
To što uskrsli Gospodin na ovakav način “preskače” anđela zapravo
tumači onu strofu iz pjesme: “Vječna sućuti što nadilaziš
um, neobuzdani zagrljaju ljubavi koji se okrećeš grešniku...”
Neki ovozemaljski glasnik ljutio bi se kad bi dobio nalog za izvršenje,
a šef bi ga zatim smjesta samoinicijativno preskočio. No
anđeo se zbog Isusove nestrpljivosti i ljubavi sigurno radovao. A i
mi kao štovatelji zbog toga se trebamo radovati.
Gospodine, zahvaljujemo ti za tvoju ljubav koja te tolikom silom
tjera k nama. Amen.
104

10. travnja
Nije ovdje, nego uskrsnu!
Luka 24,6
Samo četiri riječi!
Četiri gotovo suhoparne riječi! No kakve li ubitačne snage u ove
četiri riječi! One su zvuci fanfare koje naviještaju Božju pobjedu.
One su vijest koja pokreće svijet i koja kaže da smrt nema posljednju
riječ, već život. One sadrže utješnu poruku da ovaj jadni svijet
ima Božjeg Spasitelja. One izbezumljuju naš razum i daju nam do
znanja da naš Bog čini nešto predivno.
Prvog uskrsnog jutra ove četiri riječi nebeski glasnici izrekli su
nekolicini žena koje su obavijene tugom hodočastile na Isusov
grob. Otada su ove četiri riječi obišle zemaljsku kuglu. One su doprle
i do nas. I što su proizvele u našim srcima?
Čitamo li uskrsne pjesme iz naših pjesmarica, zahvaćaju nas neobuzdana
radost i klicanje koji izviru iz tih napjeva: “Gospodin
slavno uskrsnu! Aleluja! Aleluja! U ranu zoru uskrsnu! Aleluja!
Aleluja!”
Ova žarka radost zbog Isusova uskrsnuća mene uvijek potresa
kad pomislim kako se malo primjećuje kod nas današnjih kršćana.
Mi smo toliko obamrli, toliko dogorjeli i izblijedjeli. Nama Isusovo
uskrsnuće iz groba u najboljem slučaju predstavlja problem, i to
samo onda ako se uopće njime ozbiljno pozabavimo.
Međutim, tu nešto nije u redu! Kad bismo se barem uznemirili
zbog našeg duhovnog mrtvila! Kad bismo barem osjetili potrebu
za molitvom:
Gospodine, tvoji smo i od srca se radujemo tvome uskrsnuću! Ne
ostavi nas po strani, nego uvedi nas u svoju radost! Amen.
105

11. travnja
... ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu.
Luka 24,11
Ovdje vidimo zanimljiv prizor: u praskozorje prvog uskrsnog
dana učenici prestrašeno sjede iza zaključanih vrata.
Uto netko snažno zakuca. Svi prestaju disati. Da to nisu sluge
velikog svećenika? Nisu li sad, nakon što je razapet učitelj, učenici
došli na red?
Kucanje postaje sve jače. A onda vika ženskih glasova. Jedan
učenik oprezno otvara vrata. Ulazi nekoliko poznatih žena. Uzbuđeno
javljaju: “Isusov grob je otvoren i prazan! A anđeo kaže da
je on živ!”
“Ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja.” U grčkome tekstu
ovdje stoji riječ “leros”. Ona znači “brbljariju” ili “glupost”.
Mogu lako zamisliti ovaj prizor. Vidimo kako se Ivan podrugljivo
smješka: “Ženske priče!” Kako Matej zatvara uši: “Zar ovakvim
pričama žele našu bol pretvoriti u komediju?!” Kako Petar
ustaje i gura žene kroz vrata.
O da, ovako reagira razum na vijest da je netko ustao od mrtvih!
Tlapnja!
Tako su se jadne žene našle pred vratima. Nisu li se tužne i poražene
povukle natrag? Moram priznati da smo kršćani često plahi i u
nedoumici kad netko odbija njihovu poruku razumskim razlozima.
No uvjeren sam da su se žene smijale: “O kako će se ovi učenici
preneraziti kad vide da je Isus doista živ!” U njihovu smijehu
odzvanja pobjeda. A takav stav mogu zauzeti i svi ostali Isusovi
učenici: “Radost i spasenje odzvanja šatorima pravednika...”, kao
što pjeva Benjamin Schmolck.
Gospodine, daj nam uvijek osvjedočenje usred sljepila ovoga svijeta!
Amen.
106

12. travnja
A Marija je stajala vani kod groba i plakala.
Ivan 20,11
Volio bih znati koje misli su kolale glavom Marije Magdalene
dok je plakala pred praznim Isusovim grobom. Sigurno su to bile
uplašene i zdvojne misli!
No jedna misao sigurno nije bila među njima: Da bi ovaj mrtvi
Isus mogao živ izići iz groba. Ova misao nije dopirala u njezino
srce. A ni u srce bilo koga drugoga.
Pa ni u srce Isusovih učenika. Čudno je to i tako tipično za naše
srce: prije svoje muke Isus je svojim učenicima često govorio: “Biti
ću uhvaćen, izrugivan i razapet. A treći dan ustat ću od mrtvih.” No
to jednostavno nije doprlo do srca učenika iako su inače sve govore
svoga učitelja s najvećom pažnjom zapamtili i prenosili dalje.
Ne! Da bi mogao uskrsnuti, to nije doprlo ni u čije srce. Pavao
kaže za evanđelje da je ono vijest koja nije potekla ni iz čijeg srca.
Time želi reći da nijedan čovjek takvo nešto nije mogao izmisliti.
Isusovo uskrsnuće ni danas ne prodire u ljudska srca.
No Marija je bila zatečena stvarnošću. Pred njom se odjednom
našao uskrsli Gospodin. I sada je morala shvatiti ono nepojmljivo:
da je Isus živ!
To je predivna činjenica. U trenucima kad postane gusto i kad
nam život zapadne u krizu, ne može nam pružiti utjehu i oslonac
nijedna religija. No sa živim Spasiteljem je drugačije! On je Pomoćnik,
Spasitelj i Prijatelj koji stoji odmah do nas!
Gospodine, daj nam da shvatimo ono što je nemoguće pojmiti: da
si ti živ! Amen.
107

13. travnja
Kaže joj Isus: “Marijo!” Ona se okrene te će mu hebrejski:
“Rabbuni!” - što znači: “Učitelju!”
Ivan 20,16
Ovo je skoro smiješno!
Marija Magdalena, eto, plače ispred Isusova prazna groba. Pritom
pak s njime vodi razgovor. No smatra da je to vrtlar. Čini se da
se Isusov izgled nakon uskrsnuća prilično promijenio. Osim toga,
nije dobro vidjela od suza.
Najednom joj čovjek reče: “Marijo!” Ona se nato trže i prepozna
svoga Gospodina. Prepoznala ga je po glasu. Isusov glas je glas
Dobrog pastira. Marija je pripadala Isusovim ljudima koji poznaju
ovaj glas.
U Bibliji stoji: “Bog nad bogovima, Jahve, govori i zove zemlju
od izlaza sunčeva do zalaza.” Pastirov glas odzvanja svijetom.
Ali svijet ne sluša. Ali Marija je čula glas. Gospodin je to sam
objasnio: “Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za
mnom. Ja im dajem život vječni.”
No svijet ne čuje ovaj glas. Marija ga je čula. I učenici su ga čuli.
A i progonitelj Savao.
Biblija o ovom pastirskom glasu kaže: “On ne viče, on ne diže
glasa, niti se čuti može po ulicama.” Ovaj glas toliko je poseban da
ga se ne čuje ušima, već srcem i u savjesti.
Isus kaže još nešto važno o ovom pastirovom glasu i svojim ovcama:
“Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva
glasa ne poznaju.”
Okružuje nas na tisuće zavodljivih glasova. A neki se i pretvaraju
u tobožnji glas pastira. No onaj koji pripada Isusu, uči se razlikovati
između brojnih glasova.
Gospodine, daj nam da slušamo samo tvoj pastirski glas! Amen.
108

14. travnja
Kaže joj Isus: “Marijo!” Ona se okrene te će mu hebrejski:
“Rabbuni!” - što znači: “Učitelju!”
Ivan 20,16
U jednoj slavljeničkoj uskrsnoj pjesmi piše: “Pobjeda, pobjeda!
Knez pobjede danas se pobjedonosno vraća iz boja...” Tko ne bi
rado zapjevao ovu pobjedničku pjesmu!
No za volju istini moramo ipak ustvrditi i to da je pobjeda prilikom
prvog uskrsnog slavlja izostala. Sve se odvijalo šutke i potiho.
Isus je pohodio siromašnu, zaplakanu Mariju Magdalenu. A to nije
izgledalo kao neko pobjedničko slavlje.
Tko je bila ta Marija? Biblija kaže da je Isus iz nje istjerao “sedam
zlih duhova”. Tajnovit izraz iza kojeg naslućujemo beskrajno
mnogo grijeha, nagonskih strasti, sjete, zdvojnosti i usamljenosti.
A onda je došao Isus koji je Mariju iz svega toga izbavio. Koje li
pomoći!
Možemo zamisliti Marijinu zdvojnost dok je gledala kako Isus
umire na križu. Pred njom opet se otvarao mračan ponor. Žena koja
plače nad Isusovim praznim grobom osoba je pred ponorom.
I baš ta žena traži Isusa. To je njegovo uskrsno slavlje.
To znači da Uskrsli nije ništa drugačiji od onoga koji je bio na
križu: Spasitelj izgubljenih grešnika, kojih dug je otplatio; Spasitelj
onih koje je vezao đavao, onih koje je on skupom otkupninom
otkupio za Boga; Spasitelj koji ljude pred ponorom tako spašava
da sam skače u ponor da ga ispuni kako bi njegovi ljudi onda mogli
prelaziti preko ponora.
Uskrsli nije nikakav trijumfalni pobjednik. On uvijek ostaje “Jaganjac
Božji koji odnosi grijehe svijeta”.
Gospodine Isuse, ti si upravo onakav kakvoga te trebamo. Amen.
109

15. travnja
Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori
njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji
ga vidješe uskrsla od mrtvih.
Marko 16,14
Neki neopisiv sjaj, neka neizreciva radost počivaju nad uskrsnim
izvještajima Novoga zavjeta.
A odjednom, usred svega, ovaj nemili prizor, ovaj zapanjujući
opis.
Učenici sjede radosno za jelom. Pretpostavljam da su dobro prionuli
jelu. U danima straha jedva da su išta pojeli. No sada je Isus
uskrsnuo. Njihov junak i Spasitelj je slobodan. Među njima vladala
je opća radost.
Onda se odjednom pojavljuje Uskrsli! Svi ga radosno okružuju.
No onda se skamenjuju od šoka jer ih počinje prekoravati. U grčkom
tekstu ovdje stoji riječ “oneidizein”, što znači grditi, ružiti.
Ista riječ pojavljuje se i u izvještaju o razapinjanju na križ, gdje je
jedan od razapetih zločinaca pogrđivao Gospodina Isusa.
Puno se propovijedalo o uskrsnoj radosti, o uskrsnoj utjesi i o
uskrsnom svjetlu. No ovdje slušamo o uskrsnoj ljutnji. Da, Isus je
ljut. Ovdje je strog prema svojim dragim učenicima.
No ova ljutnja pomalo je i neobična. Mogli bismo razumjeti da
je Isus bio ljut zbog toga što su učenici na Veliki petak zakazali,
zbog njihova zatajenja i njihova grijeha. No on o tome ne govori ni
riječi. Ta zbog grijeha je baš i umro. Grijehe je odnio na križ.
Za razliku od toga prekorava nevjeru, to što nisu vjerovali njegovim
riječima. Nije li dovoljno često i dovoljno jasno rekao da će
uskrsnuti?
Bog se ovdje po Isusovim velikim djelima bori za naše srce. No
okorjelost našega srca ne želi to shvatiti. O krutosti našega srca!
Gospodine, izbavi nas od nas samih da možemo vjerovati. Amen.
110

16. travnja
Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!
Luka 24,39
U prostoriji u kojoj su učenici prvog uskrsnog dana bili okupljeni
bilo je navečer vrlo burno. Upravo su stigla dvojica iz Emausa
i javljaju: “Vidjeli smo Gospodina!” Kako da razum shvati da je
netko ustao od mrtvih?!
Najednom se pojavljuje sam Isus. Učenike spopada jeza i groza:
pa to nije moguće! Misle da vide duha...
No usred strave, nevjere i praznovjerja odzvanja Isusova riječ:
“Ja sam!” I pritom im pokazuje ožiljke od čavala i križa.
“Ja sam!” razgoni mrak i svaku sumnju.
Koliko je samo puta Isus izrekao ovaj snažni “ja sam”! Kraj zdenca
razgovara sa ženom mješovitog podrijetla o teškim stvarima: o
njezinim mutnim odnosima s muškarcima, o ispravnoj molitvi. Na
koncu žena kratko završava: “Kada dođe [Mesija], objavit će nam
sve.” I kako se samo iznenadila kad joj je Isus rekao: “Ja sam, ja
koji s tobom govorim!”
U Getsemanskom vrtu opkoljuje ga rulja. On upita: “Koga tražite?”
A oni zabezeknuto mucaju: “Isusa iz Nazareta”. Nato ih
osupnu jedan toliko veličanstveni “ja sam” da uzmiču i padaju na
zemlju.
“Ja sam” govori pred sudom kao uhićenik dok ga veliki svećenik
svečano pita: “Jesi li ti Sin Svevišnjega?”
Njegov “ja sam” silovita je riječ. Koliki će tek strah i radost izazvati
kada dođe u slavi i kad svijetu na najjasniji mogući način
objavi svoj “ja sam”!
Gospodine, tebi se klanjamo. Amen.
111

17. travnja
I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on
im reče: “Imate li ovdje što za jelo?”
Luka 24,41
Kakve li predivne nevjerice!
Zar ne da ovako nešto zvuči gotovo nevjerojatno, i to u jednoj
knjizi dnevnih čitanja kojoj je glavni cilj ojačati vjeru?
Da bismo objasnili zbog čega je nevjerica učenika nešto zaista
osobito, moramo se malo udaljiti.
Među nama puno je nevjere. I svatko ima svoje razloge za svoju
nevjeru. Jedan ne može vjerovati jer su ga kršćani razočarali.
Drugi zato jer je “doživio puno toga što ne može spojiti s Bogom
ljubavi”. Netko treći pak ne može vjerovati jer mu njegova velika
obrazovanost i poznavanje prirodnih znanosti stoje na putu. A najviše
njih ne može vjerovati zato jer to uopće ne žele. Vjera im ne
obećava nikakvu prednost već izgleda samo kao smetnja njihovu
životnom stilu.
Ovdje promatramo Isusove učenike kojima se uskrsli Gospodin
Isus upravo vratio. Ni oni to nisu mogli vjerovati. Ali kojeg li divnog
obrazloženja: “od radosti još nisu vjerovali”. Mislili su da je
predobro da bi bilo istinito da bi ovaj prokleti svijet imao takvog
Spasitelja! Spasitelja koji je toliko silan da je u stanju pokoriti i
samu smrt. Spasitelja čiji ožiljci od čavala pružaju svjedočanstvo
o neslućenom izbavljenju. Spasitelja koji je toliko bogat ljubavlju
da trči za nama gubitnicima. Spasitelja u kojega se možemo sasvim
pouzdati. Spasitelja iz kojega izviru rijeke mira. Sve to predobro je
da bi bilo istina!
“Od radosti još nisu vjerovali...” To znači da su učenici stvarno
razumjeli kako je veliko evanđelje Isusa Krista. Ovakva nevjerica
može se naći samo kod onih koji su “poludjeli u vjeri”.
Sunce pravde, probij se i do nas kroz maglu sumnje. Amen.
112

18. travnja
To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici
vidjevši Gospodina.
Ivan 20,20
Ove riječi možemo razumjeti u svoj njihovoj ljepoti tek nakon
što razumijemo njihovu pozadinu. A tu pozadinu čine neki biblijski
opisi susreta s Gospodinom.
Uzmimo Adama i Evu. Drsko su se usprotivili Božjim zapovijedima.
Nato čuju Božje korake po vrtu pa smjesta bježe i skrivaju
se pred njim.
Otada se naravan čovjek samo tako ponaša. Bježeći od Boga,
odaje se radu i žurbi, svjetonazorima i frazama.
A onda dolaze veličanstveni događaji na Sinaju. Oko brda okupila
su se djeca Izraelova. No kad se u tamnom oblaku pojavio
Gospodin i kad se oglasio prodoran zvuk trube, smjesta su se razbježali:
“Ne možemo opstati pred Gospodinom!”
Sada bismo još morali pogledati i onaj prizor iz Otkrivenja u kojem
se opisuje slava Gospodnja. I tu bi ljudi najradije pobjegli. Oni
viču: “Gore padnite na nas i sakrijte nas!”
Uvijek isto: čovjek se boji stvarnosti Božje objave. I to s pravom.
Gdje da se sakrijemo sa svojim grijesima kad nas sustigne? No u
našem današnjem retku sasvim je drugačije: ovdje su učenici bili
sretni što su vidjeli Gospodina. Ovdje je nestao svaki strah.
Zašto? “Pokaza im svoje ruke” s ožiljcima od čavala. Učenici su
shvatili značenje križa: on znači oproštenje, pomirenje s Bogom i
Božju ljubav. U križu je ponuđen mir ljudima koji su morali bježati
pred Bogom.
Gospodine, pokaži i nama svoje probodene ruke da i mi nađemo
mir! Amen.
113

19. travnja
To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici
vidjevši Gospodina.
Ivan 20,20
Mladi bravar imao je ogromne ruke. Njegovi prijatelji govorili su
da bez čekića može zabiti čavao u drvo.
Tijekom godina napredovao je. Na kraju je posjedovao i tvornicu.
A onda se počeo sramiti svojih grubih ruku.
Moglo bi se pomisliti da je s Isusom nakon uskrsnuća bilo slično.
Na njegovim rukama bili su ožiljci od čavala kao znaci njegova
osramoćenja.
No s Isusom je posve drugačije. U Bibliji uvijek iznova vidno se
naglašava da Isus i u svojoj slavi pokazuje znakove svog razapinjanja.
U Otkrivenju Ivan gleda u nebesku slavu. U duhu vidi prijestolje
Svevišnjega. Gleda nebesku vojsku. I koga vidi u središtu nebeskog
svijeta? Janje sa smrtnim ranama! Sina Božjega sa znacima
njegova razapinjanja na križ.
I dok Ivan u duhu promatra kako se Isus vraća sa slavom i moći,
otkriva da mu je odjeća “poprskana krvlju”.
Apostol Pavao upoznao je Gospodina Isusa u njegovoj slavi. Takvoga
je ugledao na putu za Damask. Pa ipak, što je propovijedao
na dva kontinenta? “Nisam htio među vama ništa drugo znati doli
Krista razapetoga.”
To je ono što nas raduje: da Uskrsli nije ukrašeni pobjednik, već
da se bez prestanka predstavlja kao Otkupitelj i Izmiritelj grešnika.
A takovog Spasitelja i trebamo – danas, sutra i na samrti.
Gospodine Isuse, neka nam tvoja krv bude dragocjenija od sveg
blaga ovoga svijeta. Amen.
114

20. travnja
Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael
iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova
učenika. Kaže im Šimun Petar: “Idem ribariti.” Rekoše: “Idemo
i mi s tobom.”
Ivan 21,2-3
Čovjek bi najradije povikao: “Petre, Gospodin Isus tek je uskrsnuo
od mrtvih, a ti se želiš vratiti u svoj stari život! Ne sjećaš li se
kako te pozvao od tvojih mreža i učinio te ribarom ljudi?”
U mislima kao da vidim Petra kako umorno odmahuje: “Da, bilo
je to predivno vrijeme s Isusom. No ipak se ispostavilo da ja nisam
pravi čovjek za njega. Mi učenici nismo ništa shvatili. Mi smo
mislili da je njegov križ kraj svega. A on je zapravo njegovo djelo
izbavljenja. To nam je Uskrsli morao objasniti. Kako smo samo
glupi bili! A i zakazali smo u odlučujućim trenucima.”
Možda se i Ivan na to nadovezao: “Prekrasna je misao da se sada
rađa kraljevstvo Božje, no mi smo izgubili srčanost. Mi nismo dostojni
takvog Gospodina.”
Ostali potvrdno kimaju glavom, a Petar govori: “Za Isusovu stvar
potrebne su pametnije glave od naših. A i snažniji karakteri. Mi
odustajemo od svega!”
Ima nečeg potresnog u ovoj situaciji: upoznati smo s Isusovim
spasiteljskim djelom i vjerujemo u njega, ali izgubili smo vjeru u
samoga sebe. A onda zaključujemo: “Za mene sve to je preteško!
Odustajem!”
Petar odustaje. No Isus ne odustaje, kao što ćemo to na sljedećim
stranicama moći i vidjeti. Štoviše, tijek događaja je sljedeći: najprije
moramo proći kroz posvemašnju zdvojnost nad samim sobom, a
tek onda pravo upoznajemo kakva je “Isusova milost” koja ništa ne
traži, već jedino daje. Onda učimo što znači “vjerovati” – kad ništa
ne očekujemo od sebe, ali zato očekujemo sve od svog Spasitelja.
“Nemam ti što donijeti jer ti si sve, Gospodine.” Amen.
115

21. travnja
... ali te noći ne uloviše ništa. Kad je već svanulo, stade Isus na
kraju.
Ivan 21,3-4
Poznajemo li najdublje točke života?
Petar i njegovi prijatelji stigli su do najdublje točke.
Da, kad su čuli i vidjeli da je Isus uskrsnuo od mrtvih, srce im se
ispunilo radošću. No onda su uslijedili dani tišine. A zatim je Petar
pomislio: “Nasljedovanje Isusa nije za mene, jednog neotesanog
ribara. Zato se vraćam u svoj stari ribarski zanat!”
Pritom je sigurno u njegovom srcu bilo vrlo mračno. A onda je
došla noć u kojoj je postalo još mračnije. “Te noći ne uloviše ništa.”
Gledamo snažnog muškarca kako uvijek iznova marljivo baca
mrežu u more. No uvijek uzalud!
“Da”, smije se Petar očajno, s porugom prema samome sebi u
smijehu, “nazad u stari ribarski zanat! A sada više ni to ne ide. Bio
sam i ostao neblagoslovljen!” Noć bez zvijezda!
Možda su mu u sjećanje dolazile uspomene na sretnija vremena.
Onda kad je priznao: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.” I kad ga je Isus
nazvao “kamenom”. “Ah kakav sam ja to kamen!”
To je nulta točka u kojoj se čovjek osjeća isključenim iz kraljevstva
Božjeg i povrh svega neuspješan u svemu ovozemaljskom.
Ovo nije doživio samo Petar! Svi mi poznajemo ovakve nulte
točke.
No baš tada čitamo da je Isus stajao na obali. Učenici ga nisu još
ugledali, a ni poslije ga nisu prepoznali. Ali on je tu! A mi kršćani
živimo od te vjernosti našeg Otkupitelja da nas nikad ne ostavlja.
Gospodine, obistini svoju riječ na nama: “Nitko ne može ugrabiti
moje ovce iz mojih ruku!” Amen.
116

22. travnja
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da
je to Isus.
Ivan 21,4
Nad Genezaretskim jezerom izlazi sjajno sunce.
Predivan pogled za svakoga tko voli tišinu prirode.
Hanns Lilje u jednom tumačenju ovog događaja piše da je ovo
jezero “blistavi dragulj”. On govori “o mirnom odsjaju koji izbija
iz jezera”. I opisuje trenutak iz našeg teksta: “Nad Tiberijadskim
jezerom sviće jutro, izlijevajući svoje zlatno crvene školjke nad
bregove uz obalu i srebrnu vodu.”
No sva ljepota prirode ne može utješiti žalosno srce i nemirnu
savjest. Ako smo ranjeni u srcu, ne isplati se više tražiti “svojeg
boga u prirodi”.
To su doživjeli Petar i njegovi prijatelji. Sve skupa jako ih je zbunilo.
A iza njih je i noć puna muke i rada koji ovim ribarima ništa
nisu donijeli.
Ne, ovdje ljepota svijeta ne može utješiti. A za tužno srce krasota
prirode ostaje nijema.
No u onom jutarnjem času na obali stajao je netko tko je prava
osoba i pravi tješitelj za skršene ljude: uskrsli Isus.
“Učenici nisu znali da je to Isus.” Nisu još slutili da se na njima
ima ispuniti riječ iz psalma koja im je sigurno bila poznata: “Gospodin
je blizu onima koji su skršena srca.” A uskoro će iskusiti i
drugu polovicu ove izjave: “... i klonule duše spašava.”
Koliko se samo svijet promijenio od tog jutra! No ovakva iskustva
i mi danas možemo doživjeti.
Gospodine, hvala ti što tražiš izgubljene. Amen.
117

23. travnja
Učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: “Dječice, imate li
što za [jelo]?”
Ivan 21,4-5
Neobična zgoda!
Ribarske lađice učenika približavaju se obali. A neki stranac koji
se odjednom pojavio na obali dovikuje: “Dječice, imate li što za
[jelo]?”
“Dječice”, reče im. Da, grčka riječ koju nalazimo u izvorniku
može se prevesti gotovo kako “beba” ili barem “djetešce”.
“Dječice”, dovikuje im stranac. A to ne dovikuje dječjem vrtiću,
nego snažnim, grubim i vrlo mrzovoljnim muškarcima koji se
upravo vraćaju iz neuspjele noćne smjene.
“Dječice!” Nije li ovo za podsmijeh?
No začudo učenici se ne smiju. Čini se kao da su već slutili da je
čovjek na obali njihov Gospodin i učitelj – Isus. A ako nas oslovljava
s “dječice”, onda to znači da smo na pravome putu.
Djeca su bespomoćna. A i mi smo takvi. Na koji način da iziđemo
na kraj s problemima današnjega svijeta koji prestrašen stoji
pred svojim vlastitim djelima, pred atomskim bombama? Na koji
način ovladati svojim nagonima, svojim željama i čežnjama? Na
koji način izići na kraj sa svojim životom i smrću? Kamo s teretom
grijeha u životu?
Mi smo bespomoćni! A onaj tko ovo uviđa shvaća radi čega nam
je Bog poslao svoga Sina za Spasitelja.
Isus kaže da je “Bog ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio
malenima.”
On nas upozorava: “Ne budete li kao djeca...”
Kad bi i nas barem oslovio kao “dječicu” jer smo pred njim prepoznali
stvarnost svoje bespomoćnosti i zato pohrlili k njemu!
Gospodine, otvori nam oči za našu životnu zbilju! Amen.
118

24. travnja
Kaže im Isus: “Dječice, imate li što za [jelo]?” Odgovoriše mu:
“Nemamo.”
Ivan 21,5
Isus stoji na obali jezera. Njegovo pitanje učenicima odzvanja
iznad valovlja, dok oni svoje lađice tjeraju k obali.
U praznim mrežama nema ulova. Nisu ulovili ni jednu jedinu
ribicu.
Jadni ljudi! A morali bi živjeti od rada svojih ruku. Međutim,
noćni trud bio je uzalud. Srca ljudi bila su opterećena brigama.
U to odjeknu Gospodinovo pitanje. Ono daje do znanja da Isus
brine za naše svagdašnje potrebe.
Koliko su puta učenici slušali Gospodina Isusa dok je govorio o
velikim stvarima kraljevstva nebeskog. Nadam se da smo i mi upoznali
Gospodina kao onoga s kime je započelo kraljevstvo Božje
na zemlji, kao onoga koji je svijetu donio milost i istinu nevidljivog
velikoga Boga. Da, kao onoga kojemu pripada budućnost.
To su velike istine!
No pored toga smijemo znati i to da je on Spasitelj i iz naših
malih briga. “Imate li što za jelo?” On se brine za naše novčane potrebe
i naše zubobolje, za naše poteškoće s kolegama i susjedima.
Moguće je da nas ova istina odjednom osupne kao bljesak munje.
Istom tada počinjemo jasno shvaćati što znači moliti. “Dragi ljudi,
izlijevajte svoja srca pred njega”, kaže psalmist.
Jednom sam zajedno s nekoliko prijatelja bio u jednom mirnom
lječilištu. Izjutra smo čitali Poslanicu Efežanima i uranjali u velike
istine Božje. Odjednom jedan od njih uzdahnu: “U ponedjeljak
moram opet na posao! Koliki me samo problemi ondje čekaju!”
Nato drugi dometne: “U ponedjeljak je i Isus tamo.”
Gospodine, daj da s tobom živimo i svoju svakodnevicu. Amen.
119

25. travnja
Kaže im Isus: “Dječice, imate li što za [jelo]?” Odgovoriše mu:
“Nemamo.”
Ivan 21,5
O ti učenici!
Svojevremeno ih je Gospodin Isus pozvao da ostave svoje ribarske
lađice za sobom: “... učinit ću vas ribarima ljudi!” A sada,
nekoliko dana nakon njegova uskrsnuća, oni se opet okreću svome
ribolovu. Na taj put ih njihov Gospodin nije uputio. Sami su ga
odabrali.
A onda se na obali odjednom pojavljuje Isus i pita ih: “Imate li
što za jelo?” Prevoditelj Schlatter to prevodi: “Imate li što ribe?”.
Posramljeno su morali priznati: “Nemamo!”
Na koji se tu samo način Gospodin dotaknuo njihove bolne točke!
Prošlo je tek nekoliko tjedana otkad ih je neposredno prije same
muke Gospodin Isusa upitao: “Je li vam dok ste išli za mnom išta
nedostajalo?” Na to su mu radosno priznali: “Ništa, Gospodine!”
Danas su pak u oskudici. Cijelu noć uzalud su ribarili. Lađice i
srca užasno su im prazni.
Svojim pitanjem Gospodin im doziva u svijest da čovjek postaje
tako bijedan kad zanemari i prezre njegovo vodstvo i krene svojim
vlastitim putevima.
Biblija mnogo govori o ovom Gospodinovom vodstvu kroz život.
Kako li je bijedan postao Abraham kad se, protivno volji svoga
Gospodina, preselio u Egipat (Postanak 12,10 i dalje). A kako li je
bio blagoslovljen apostol Pavao koji se tako strogo držao Božjeg
vodstva (Djela 16,6 i dalje). Da, bio je bogat i blagoslovljen unatoč
brojnim nevoljama!
Poslušnost vodstvu velika je tajna djece Božje. Uči ga se samo
u tihoj pobožnosti i u držanju uz Božju riječ. U sljedećem retku
govori se upravo o toj tajanstvenoj spoznaji: “Uzmi me za ruku, i
vodi me...”
Gospodine, sačuvaj nas od naših vlastitih puteva! Daj nam da prepoznamo
tvoj put! Amen.
120

26. travnja
Kaže im Isus: “Dječice, imate li što za [jelo]?” Odgovoriše mu:
“Nemamo.”
Ivan 21,5
Zaboravimo na trenutak na mjesto gdje se ovaj razgovor zbio!
Njegovo značenje mnogo je dalekosežnije od tadašnje situacije.
Osjećam kao da se Isus sada nalazi pred modernim svijetom i
pita: “Imate li nešto čime ćete zadovoljiti svoju glad? Imate li što
za jelo?”
Kada bi ovaj svijet bio pošten, morao bi odgovoriti: “Gospodine,
želuci su nam siti, ali naša srca gladuju!”
Današnjim ljudima nudi se opsežan “kulturni program”. Na svakom
uglu nude se zabava i razonoda. Ne bi li onda i srca trebala
biti sita?
Ali svejedno vidim mrzovoljna lica mladih ljudi. Vidim kako
pate zbog praznine u svojim životima. Prisjećam se jednog mladog
studenta kojemu je njegov bogati otac stavio na raspolaganje sve
što je god htio. Ustrijelio se, ostavivši iza sebe samo ceduljicu s
riječima: “Ne isplati se živjeti.”
Sada se pak ovaj uskrsli Gospodin Isus, Sin Božji, koji je trpio
radi nas, nalazi na obalama ovog jadnog svijeta. On vidi gladne
duše o kojima pjesnik piše: “Jedu, a nisu site; piju, a srce i dalje
malakše...”
Gospodin pita taj svijet: “Nemate ništa za jelo?” Mislim da bi
svijet morao kriknuti i vikati: “Nemamo, Gospodine! I pored sveg
posla i sve naše zabave i razonode, duše nam skapavaju od gladi!”
A Sin Božji dovikuje svijetu: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k
meni, neće ogladnjeti [nikada].”
Gospodine, zahvaljujemo ti što si došao da nas nasitiš. Amen.
121

27. travnja
Kaže im Isus: “Dječice, imate li što za [jelo]?” Odgovoriše mu:
“Nemamo.”
Ivan 21,5
“Imate li što za jelo?” Zamislimo da se nama danas postavi ovakvo
pitanje!
Odgovorili bismo: “Svakako!” A onda bismo pomislili na zalihe
u hladnjaku i na pune trgovine.
Prisjetili bismo se da smo odlučili jesti manje slatkiša jer smo se
počeli jako debljati.
Koliko je naš položaj drugačiji od onog u tekstu! Gospodin Isus
obraća se nekolicini ribara koji se vraćaju iz noćne službe. Mreže
su im ostale prazne. Nemaju ni par riba koje bi mogli ispeći za
doručak.
“Nemamo”, odgovaraju mu na pitanje. “Imate li što za jelo?”
“Nemamo, gladni smo!”
A onda u duhu vidim mase gladujućih u svijetu. Ovi učenici ovdje
umjesto svih njih izgovaraju svoj gorak odgovor: “Nemamo
ništa za jelo!”
Gospodin Isus vidio je tešku nevolju ovih ljudi. I on priželjkuje
da njegovi učenici steknu njegov pogled, da stvari vide onako kako
ih on vidi. Vidimo li mi gladne oko sebe?
“Ne, nemamo ništa za jelo!” Ovo je Isusa pogodilo u srce. Pogađa
li to i srce onih koji se zovu njegovim imenom – nas kršćane?
Kako brzo sliježemo ramenima i govorimo: “A što ja sam mogu
učiniti?!” A baš se o tome radi! Treba prvo vidjeti nevolju! Trebamo
čuti krik: “Ne, nemamo ništa za jelo!” Treba nas zgrabiti za
srce!
Kad smo nakon Drugog svjetskog rata u njemačkom Rurskom
području gladovali te kad je stigao prvi paket pomoći iz inozemstva,
plakali smo od radosti. Međutim, jesmo li ikada plakali zbog
gladi u svijetu?
Gospodine, daj nam srce koje suosjeća s nevoljom u svijetu! Amen.
122

28. travnja
A on im reče: “Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.”
Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj
učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: “Gospodin je!”
Ivan 21,6-7
Prije mnogo godina jedan 17-godišnji učenik iz Wuppertala došao
je k svom župniku i zamolio ga: “Moji prijatelji i ja željeli
bismo bolje upoznati Isusa. Pomognite nam!” Bio je to početak
velike učeničke skupine za proučavanje biblije.
Prolazile su godine. Mladić je postao visoki činovnik. Biblija i
Isus nisu više igrali nikakvu ulogu u njegovom životu.
Jednoga dana dok je ležao u berlinskoj bolnici zamolio je medicinsku
sestru: “Nabavite mi, molim vas, nešto za čitanje!” Sestra
mu je donijela neki životopis. I kad je bolje pogledao, bila je to
povijest onog župnika kojemu se onomad obratio. Znatiželjno je
otvorio knjigu. A onda je naišao na priču o 17-godišnjaku koji je
htio čuti više o Isusu. Čitao je vlastitu priču!
“Nekoć! Da, nekoć! Dok je Isus upravljao mojim životom i dok
mi je srce prianjalo uz čovjeka s trnovom krunom na glavi!” Čovjek
je shvatio: ovaj Isus opet je tu i ponovo me poziva!
Slično se dogodilo i učenicima. I oni su pobjegli natrag u svoj
svakidašnji život. No kad su doživjeli čudesan ulov ribe, odjednom
ih je sustigla prošlost jer takav ulov ribe doživjeli su i onda kad ih
je Isus pozvao da krenu za njim. Da, prošlost! Kako je bilo lijepo
dok im je srce gorjelo za Isusa! A sada je opet tu i zove ih iznova.
Na koji predivan način Isus svoje odbjegle ljude poziva natrag!
On im pred oči stavlja ono “nekoć”. A oni smjesta uviđaju bijedu u
koju su upali bez njega. No prekrasno je to što ne ostaje kod sjećanja
na staro, već ih iznova poziva!
Gospodine, drži nas čvrsto i nemoj nas pustiti! Amen.
123

29. travnja
Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: “Gospodin
je!” Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju
haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more.
Ivan 21,7
Tko želi plivati, taj se i svlači.
Petar je učinio obratno. Kad se lađa s učenicima približila obali,
spoznali su da je onaj stranac ondje Gospodin Isus, uskrsli od mrtvih.
Petar sada više ne može čekati da se lađa primakne obali. On je
zaplivao sam.
Kako ga je samo elektrizirala ta vijest da je to Gospodin! Koje li
žurbe i uzbuđenja! Na brzinu je navukao svoju gornju haljinu koju
je bio odložio dok je ribario. Je li bio zbunjen? Je li to strahopoštovanje
prema Gospodinu kojega želi dostojno sresti? To ne znamo.
No jasno vidimo da Petra nešto svom snagom vuče prema njegovom
Gospodinu.
Čudno je to ljudsko srce! Nedugo prije, otisnuo se od Gospodina
i svega povezanog s njime. Bio je sasvim prekinuo s kršćanstvom.
A onda se pojavljuje živi Gospodin i Petar mu već pliva ususret,
pokazujući da u njemu sve vrišti za Isusom.
Takvo je naše srce: ono bježi pred Isusom, a ipak čezne za njim.
U strofi pjesme koju je napisao Angelus Silesius piše: “Tražio sam
te i ne nađoh te. Odvratio sam se od tebe ljubeći stvoreno svjetlo.”
To je to! Tako je neshvatljivo to naše srce. “Tražio sam te – odvratio
sam se od tebe.” Bijeg pred njim i čežnja za njim istovremeno!
Stih završava: “A onda se od tebe zbilo da sam te ugledati smio.”
Tako se to dogodilo i kod Petra. Kad bi se barem i kod nas tako
dogodilo!
Gospodine, ne daj nam mira dok se ne nađemo kod tebe! Amen.
124

30. travnja
Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu
ribu i kruh. Kaže im Isus: “Donesite riba što ih sada
uloviste... Hajde, doručkujte!”
Ivan 21,9-12
Kao dijete slušao sam bajku o patuljku koji je jednom ugljaru
predao neuglednu kutijicu. Kad ju je ugljar otvorio, pred očima mu
je zablistalo prekrasno drago kamenje.
Sjećam se kako me ova kutijica silno okupirala kao malog dječaka.
Htio sam i ja imati takvo nešto.
I eto, u našem tekstu pronašao sam to. Ovdje je skupljeno najljepše
drago kamenje evanđelja.
Pogledajte Spasiteljevu ljubav i strpljivost! Nema li Uskrsli nakon
svoje pobjede važnijeg posla od trčanja za svojim odbjeglim
učenicima? Nema! On ne poznaje ništa važnije.
A pogledajte tek ovo: on ih poslužuje. On je gladnim ribarima
već pripravio objed. To je njegov način. On kaže: “Sin Čovječji
nije došao da mu služe, već da on služi i dade svoj život za mnoge.”
On ih poziva: “Dođite i blagujte!” On govori kao što domaćin
govori svojima. Izgubljeni sinovi primaju se u obiteljsku zajednicu.
“Mi smo ukućani Božji”, ističe apostol Pavao.
Opterećeni krivnjom i nedorasli zadaći, učenici su posjedali! A
milost ih tješi, podiže i jako im godi!
Još uvijek su ispunjeni divljenjem zbog čudesnog ulova riba. S
Isusom se doživljavaju sama čuda!
Jedno vrlo ugodno jutro na jezeru. Sunce je izišlo. Slika je to
“sunca milosti” koje obasjava i savjest i srce!
“O dođi, sunce milosti, i skroz mi obasjaj dušu!” Amen.
125

1. svibnja
Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca
i dadoše vojnicima govoreći: “Recite: ‘Noću dok smo mi spavali,
dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’ ...” Oni uzeše novac i učiniše
kako bijahu poučeni.
Matej 28,12-15
Morala je to biti pozamašna svota novca koju su vojnicima gurnuli
u ruke.
Vjerojatno su se smijali: “Ovo je bila brza zarada. Samo malo
izvrtanja činjenica u stvari koja nas ionako ne zanima!”
Nisu ni znali da su time zaslužili život u paklu.
Učenici su posvuda naviještali: “Isus je uskrsnuo!” Vlasti su im
čak i to zabranile. No vijest se nije dala zauzdati. A onda su započeli
progoni u Jeruzalemu. No mnogi od onih koji su bježali
zemljom raznosili su vijest. A onda je Uskrsli pokrenuo Pavla. On
je poruku uskrsnuća pronio sve do Rima. Isus je posvuda postao
temom razgovora.
A koliko su tek puta vojnici bili zaustavljani riječima: “Vi ste bili
na grobu? Što se stvarno dogodilo?” A oni su se nato vjerojatno
smijali: “Ah taj Isus. On je naravno mrtav!” No pritom bi im trznule
usne. Ta ipak su znali istinu.
A to je pakleni život kad moraš živjeti suprotno svojoj spoznaji i
svojoj savjesti. Sjećam se nekog čovjeka koji mi je rekao: “Vjerujem
svemu što stoji u Bibliji. No moj društveni položaj ne dozvoljava
mi da to javno priznam.”
Zar da tako živimo? Ne! Ako znamo da je Isus živ, onda njemu i
pripadajmo i “neustrašivo govorimo o onome što nam srce u Isusu
nađe”.
Koliko su Isusovi učenici bili drugačiji od ovih vojnika! Oni su
unatoč progonima iznosili istinu.
Gospodine, daj da iznosimo istinu koja nas oslobađa i usrećuje!
Amen.
126

2. svibnja
Taljika je za srebro i peć za zlato, a srca iskušava Jahve sam.
Izreke 17,3
Od ovakvih riječi možemo proživljavati besane noći! To znači da
privatan život uopće ne postoji. Štoviše, ne možemo se skrivati ni
iza svojih dobrih djela jer Gospodin ispituje srca.
“Taljika je za srebro...” Srebro se tali da se pročisti od šljake. A
mnogo toga u našem životu na kraju je samo šljaka. Ali što je to
“srebro” koje Bog traži?
U Novome zavjetu postoji jedan prikladan događaj koji govori
o ovom iskušavanju. Jednog lijepog jutra na obali Genezaretskog
jezera oko uskrslog Gospodina posjedalo je sedam učenika. Među
njima bio je i Petar. On se uvijek smatrao “pravom muškarčinom”.
Ali onda je došla noć o kojoj u Bibliji čitamo: “Petar gorko zaplaka.”
Da, da! Čovjek može itekako zaplakati kad shvati da je cijeli njegov
požrtvovan kršćanski život bio samo šljaka! One noći Petar se
našao u taljici Božjoj u kojoj je sve izgorjelo. Sve?
Onoga jutra izgledalo je kao da Gospodin pretražuje šljaku i traži
srebro. I na kraju ga nalazi! I to pitajući: “Šimune Petre, ljubiš li
me?”
A kako se Petar tek na to trgnuo: “Gospodine, ti sve znaš! Ti znaš
da te ljubim.”
Nato je zablistalo srebro; srebro koje Bog traži kod nas: ljubav
prema njegovome Sinu kojega nam je poslao. Takva ljubav uključuje
sve: pouzdanje u njegovu krv koja čisti od grijeha, predanost
njegovom vodstvu, potpuno izručenje života njegovoj volji i još
mnogo toga. Sve ono što Biblija naziva velikom riječju “vjera”.
Gospodine, ne želimo čekati do onoga dana kada ćemo te sresti.
Predajemo se sudu tvojih očiju već sada. Amen.
127

3. svibnja
Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče:
“Mladiću, kažem ti, ustani!”
Luka 7,14
Potresan prizor! Kroz gradska vrata Naina iznose mrtvo tijelo
nekog mladića. No ne u lijesu kao kod nas, već zavijeno u povoje
i na nosilima.
Biblija kaže da smo pred Bogom jednako mrtvi kao i ovaj mladić.
To što većina ovo uopće ne primjećuje i ne zna dokazuje koliko
smo zapravo mrtvi.
Ali ovaj događaj naviješta prekrasnu istinu: Isus može oživjeti
mrtvace!
O ovome je O. Smith napisao dobru priču koju ću slobodno prepričati:
“Stanite! Uskrsnut ću mrtvaca! Njemu nedostaje samo obrazovanje!”
I onda mu stade čitati klasična i filozofska djela. No mrtvac ostaje
mrtav.
“Svašta,” povika netko, “mladiću nedostaje samo bolja okolina.
Kako netko može živjeti u ovako lošoj okolini?!” A onda se baca
na posao: čisti smeće s ulice, nekom prosjeku daje nešto sitniša da
mu se makne s puta... No mrtvac ostaje mrtav.
Već se pojavljuje netko treći i dovikuje mrtvacu: “Tebi nedostaje
samo snažna volja!” No ni pozivanje na volju ne oživljava.
Nosilima pristupi neki stari rabin i reče: “Mladiću nedostaje religija.”
I počne mu čitati iz vjerskih knjiga. Ali i to je bezuspješno.
Tada se pojavljuje Isus. “Mladiću, kažem ti, ustani!” I mrtvac
ustade. A Isus reče: “Došao sam da život imaju!”
Gospodine, uskrisi i nas na život! Amen.
128

4. svibnja
Zar na mrtvima činiš čudesa? Zar će sjene ustati i hvaliti tebe?
Psalam 88,11
Ovdje govori čovjek koji je otkrio da Bog uistinu postoji.
A onda se gotovo pipajući približava Bogu kako bi doznao kakav
je doista Bog. Pritom otkriva nevjerojatne stvari. Njegov um stalno
se buni protiv tih otkrića: “Ali to je nemoguće!”
“Zar na mrtvima činiš čudesa?” Iz ovoga pitanja naslućuje se
kako razum govori: “To je nemoguće!” No iz pitanja također se
naslućuje i to da ovaj čovjek svom razumu više ne vjeruje te pomišlja:
“Možda Bog ipak može i među mrtvima činiti čuda!”
I doista je tako: Bog čini čudesa i među mrtvima. Jednom ćemo
svi to primijetiti kad se oglasi “posljednja truba” i kada Gospodin
iz grobova pozove mrtvace. Kad god prolazim grobljem, moram
misliti: “Kako će to biti kad ovdje odjekne poziv da svi izađu iz
grobova!” Ili kao što pjesnik i kipar Barlah u svom igrokazu piše:
“Izađite, vi mrtvi! Neće vas sačuvati nikakva trulež!”
On čini čudesa među mrtvima! On je učinio čudo kad je prvog
uskrsnog jutra pozvao iz groba svoga Sina, našeg Gospodina Isusa,
tako da su stražari popadali u nesvijest.
O da, on čini čudesa među mrtvima! Jer postoje i duhovni mrtvaci:
ljudi koji su posve ravnodušni prema Bogu, koji ništa ne očekuju
od molitve i koji sve drugo smatraju zanimljivijom od Biblije.
Predivno je kad Bog po svome Duhu Svetome oživljava ovakve
mrtvace, tako da počinju žeđati i gladovati za pravednošću koja
dolazi od Boga.
Gospodine, kneže života i pobjedniče nad smrću, pobijedi i u meni
svaku smrt. Amen.
129

5. svibnja
[Isus] ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato
Bog njega preuzvisi...
Filipljanima 2,8-9
Dođe dan kad se zaborave i najuzbudljiviji sudski procesi. Njihove
akte pokrije prašina. Jedino se Isusov proces neprestano nastavlja.
“Zavrijedio je smrt!” odlučilo je Veliko vijeće prije gotovo 2000
godina u Jeruzalemu. Oklijevajući, ovu presudu potvrdila je i rimska
vlast: “Tada im ga predade da se razapne.”
“Smrt je zavrijedio! Uklonite ga!” izvikivali su zatim i svjetina i
pismoznanci. Mislioci poput Nietschea i Sartrea htjedoše ga potiho
ukloniti. A mase, kojima je stao na put, potpuno su jednoglasne u
zajedničkom poviku kao nekoć u Jeruzalemu: “Ukloni ga!” I stare
religije bude se na nov život. I one su jedinstvene u tome: “Isusa
treba ukloniti! Zavrijedio je smrt.” Miran građanin kršćanskog Zapada
tako nešto ne viče. Međutim, iz svog života potiho briše Isusa
i potvrđuje presudu: “Zavrijedio je smrt!”
Mnoge jednoglasne presude! No jednoga se još nije pitalo: Oca
Isusa Krista, Boga živoga. Samo što njega uopće ne treba pitati. On
i bez pitanja daje svoj sud. Njegov odgovor je Isusovo uskrsnuće
od mrtvih.
Svijet viče: “Na smrt se ogriješio! Smrt je zavrijedio!” “Ne!”
viče Bog. “Život je zavrijedio. Dužan sam mu podariti život. Budući
da je bio poslušan do smrti na križu, zavrijedio je život. I zato
ga uskrisujem od mrtvih, ja živi Bog.”
Uskrsnuće je posljednja i odlučujuća riječ o Isusu. Na taj način
otpadaju sve druge ljudske presude o njemu.
Oče nebeski, zahvaljujemo ti što si nam podario jasnoću po svome
Sinu. Amen.
130

6. svibnja
Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.
Djela 2,32
Kako bismo rado bili prisutni dok je Petar na Pedesetnicu ove
riječi izrekao mnoštvu! Uvjeren sam da su ovog ribara, dok je izvikivao
ove riječ, prožimali snažni osjećaji.
Njemu je sigurno pritom pred oči dolazio onaj trenutak kad je
u noći Velikog petka bježao u mrak “gorko plačući” nad samim
sobom.
A sada zna i izjavljuje: Božji odgovor na naše suze jest Isusovo
uskrsnuće od mrtvih. On nam poklanja Spasitelja koji briše naše
suze i tješi naše srce.
To je ono što treba upamtiti: Isusovo uskrsnuće Božji je odgovor
na naše suze, na našu žalost i naš jad i nevolju.
U svom životu često sam imao posla s ljudima koji su zapali u
duboku tugu. I uvijek sam snažno osjećao da mi ne možemo tješiti
neutješna srca. Možemo jedino bespomoćno stajati pored njih.
No ako se neko srce može zagledati u Isusovo uskrsnuće, onda i
ono može reći s danskim filozofom Kierkegaardom: “Budući da je
Isus uskrsnuo, sve će dobro ispasti.”
U Bibliji postoji jedna prekrasna Davidova molitva: “Sabrao si
suze moje u mijehu svom. Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?” To
je ono što čini Bog. A njegov je odgovor živi i uskrsli Spasitelj i
Otkupitelj.
Mi zaista nemamo druge utjehe osim uskrsnulog Sina Božjeg.
Ova utjeha je polog i obećanje za budući vijek o kojem čitamo:
“Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju.”
“U tebi je radost u svakoj boli, o slatki Isuse Kriste!” Amen.
131

7. svibnja
Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.
Djela 2,32
Jednom dok sam propovijedao na ovaj tekst, netko mi je gotovo
ljutito rekao: “Vi uvijek govorite o velikim Božjim djelima. To je
poput novčanice od sto eura. A ja u svakodnevnom životu trebam
sitniš. Trebam savjet i pomoć u svojim strahovima i sitnim nevoljama,
u svojim osobnim pitanjima i problemima. Da se posve jasno
izrazim, ne trebam velika Božja djela, već male potpore i savjete.”
Odgovorio sam: “Vi ste nalik čovjeku koji za jahanje treba samo
sedlo, ali ne i konja. Vidite, naše male nevolje, borbe i svakidašnja
pitanja mogu se riješiti jedino onda ako nam život u cijelosti dođe u
red. Vi se pitate što će vam velika Božja djela. Ali Isusovom smrću
na križu i njegovom pomirbenom žrtvom mogu postati djetetom
Božjim.”
“I tek kao dijete Božje mogu urediti svoj život s Bogom. Tek kao
dijete mogu u pouzdanju iznijeti pred njega male stvari. Dakle,
Bog je uskrisio Isusa od mrtvih. To je zaista velika stvar – novčanica
od sto eura. Ali to također znači da time i u svom sitnom svakodnevnom
životu imam stvarnog, živog Spasitelja i Otkupitelja.
Shvaćate li da postoji nešto što se zove otkupljenje svagdašnjeg
života? U Isusu i u zajedništvu s njime i najmanje sitnice spadaju
pod utjecaj otkupiteljske moći.”
“Da se poslužim vašom slikom, sitnišem možemo raspolagati tek
ako prethodno imamo krupan novac. Njega onda možemo svakodnevno
trošiti kao sitan novac.”
Gospodine, učini nam svoje spasenje važnim! Daj nam razum koji
će htjeti posjedovati tvoje spasenje u velikim i malim stvarima!
Amen.
132

8. svibnja
Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.
Djela 2,32
Kad razgovaramo s ljudima o kršćanstvu, najprije čujemo glasno
negodovanje o ponašanju svećenika i vjernika. Ti ljudi kažu: “Oni
koji ližu oltare zapravo su najgori.”
Pritom je nekima kao što je to bilo trgovcu iz devetnaestog stoljeća
iz Wuppertala po imenu Johann Diedrichs, čovjeku koji je
učinio velike stvari za Božje kraljevstvo. Kad je bio u društvu,
isticao se kao veliki zabavljač. Ali kad je razgovor skrenuo na priču
o pogreškama drugih ljudi, ušutio bi. Kad su ga jednom pitali
zašto ništa ne govori, odgovorio je: “Meni je kao trgovcu koji je
bankrotirao. Takav siromah može sudjelovati u svakoj zabavi. Ali
ako krene razgovor o bankrotu, nema što na to reći. Greške koje vi
nalazite na drugima ljudima, ja sam pronašao na sebi. I to ne želim
trubiti okolo.”
Spoznaja grijeha kod kršćana jako je ponižavajuća. I zato je vrijedno
opaziti da Biblija u svojoj zapanjujućoj iskrenosti govori o
greškama Isusovih učenika. Njihovo ponašanje za vrijeme Isusove
muke bilo je sramotno.
Petar je sigurno razmišljao o tome dok je pred velikim mnoštvom
naviještao Isusovo uskrsnuće. Neka nam bude jasno da crkva ne
živi od svetosti apostola, propovjednika, biskupa i župnika. Ona
živi od slave Isusa Krista, Sina Božjega. I ona ne propada zbog bijednog
stanja kršćana, nego ima svetog i slavnog Gospodina. I sve
dok on živi, živjet će zajednica vjernika Isusa Krista.
Gospodine, ne želimo gledati u ljude i njima se nadati, nego u tebe
i tebi se nadati! Amen.
133

9. svibnja
Isus ih zatim izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I
dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.
Luka 24,50-51
“Betanija” na znači “kuća siromaha” ili “kuća bijede”.
Talmud o ovome mjestu kaže da u njemu “datulje nikada pravo
ne dozrijevaju”. Bilo je to očito selo u kojem se teško živjelo.
U židovskim spisima čitamo nadalje da se u Betaniji nalazio
veliki spremnik s vodom. Tu su se ljudi, onečišćeni uslijed neke
bolesti, morali najprije oprati da bi mogli nastaviti put prema jeruzalemskom
Hramu. Tako se ondje uvijek nalazila neka skupina
bijednih i onečišćenih.
I upravo od “kuće bijednih i onečišćenih” Isus polazi na svoj put
povratka u nebeski svijet. Upravo ovdje započinje njegovo ustoličenje
na prijestolje.
Slava Gospodina Isusa započinje u kući bijednih i onečišćenih.
Zar to nije predivna vijest i poruka? Uzašašće našega Gospodina
povezuje bijedne i onečišćene s prijestoljem Božjim.
Možda i mi spadamo među ljude koji su svjesni svoje nečistoće
pred Bogom. Možda se ubrajamo među one koji teško izlaze na
kraj, čije “datulje nikad pravo ne dozrijevaju”. Možda nam je poznato
nešto od onoga što Biblija naziva iskustvom “skršena srca” i
“siromaštva duha”.
Sada oni koji stanuju u “kući bijednih i nečistih” mogu slobodno
stati ispod ruku Gospodina Isusa uzdignutih na blagoslov. Smiju
gledati u otvoreno nebo k Spasitelju, koji čisti nečiste, koji bijedne
čini radosnima, koji od prezrenih čini živu djecu Božju.
Gospodine, ti si prijatelj grešnika i skršenih srdaca; kako da bez
tebe živimo?! Amen.
134

10. svibnja
Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok
ih blagoslivljaše, rasta se od njih i bi uznesen na nebo. Oni mu
se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem...
Luka 24,50-52
Nevjerojatno kakve se suprotnosti objedinjuju u ovom izuzetnom
događaju. Ovdje se u istom dahu govori o rastanku i radosti.
Rastanak je gorko iskustvo. “Rastanak je bolan”, kaže se u jednoj
narodnoj pjesmi.
Vidio sam muškarce kako plaču dok se vlak uniformiranih povratnika
s dopusta vraćao na bojišnicu. A kako nas tek pogađa stajati
uz krevet drage osobe na umoru. Ovdje se eto učenici rastaju
od Gospodina Isusa. On se vraća k Ocu u nebeski svijet.
Koliko se samo uspomena u tom trenutku izmjenjivalo u njihovom
srcu. Sva ona putovanja s Gospodinom kroz polja, sela i gradove.
Pa kako im je u trenucima mira otkrivao tajne kraljevstva
nebeskog, kako je pred njihovim očima činio čudesa.
Sve je to sada iza njih. On se rastaje od njih. Mi bismo, naravno,
očekivali žalost i tugu.
No začudo ovdje se govori o “velikoj radosti”. Kako je došlo do
toga?
Svi oni shvatili su da je njihov učitelj postao “Kralj nad kraljevima”.
U vrijeme Hitlerove strahovlade neki švapski seljak bio je
pozvan na razgovor kod tajne policije. Ispitivali su ga o njegovim
političkim uvjerenjima. A on je izjavio: “Ja sam monarhist! Ja vjerujem
u apsolutizam Gospodina Isusa. On je kralj nad kraljevima!”
Ono što je ovaj rekao na švapskom, Isusovi učenici priznali su na
aramejskom.
Pjesnik G. Tersteegen to je izrazio u svojoj prekrasnoj pjesmi uz
blagdan Uzašašća: “Zar ti nećemo pred noge pasti, srca preplavljena
od radosti...”
Gospodine, neka slava tvoja i naš život obasja! Amen.
135

11. svibnja
I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.
Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem.
Luka 24,51-52
Tipično za nas ljude: rado bismo znali kako točno se zbilo Isusovo
uzašašće. No Biblija kao da nam namjerno to ne govori jer isti
Luka koji je napisao ovaj tekst, u svom sljedećem zapisu, u Djelima
apostolskim, bilježi ovako: “I oblak ga ote njihovim očima.”
Zbog čega nam Biblija ovaj uzbudljivi događaj ne opisuje pobliže?
Vjerujem da je to zato da se ne bismo pitali: “Kako je Isus uzašao
na nebo?”
Nego da bismo se pitali: “Tko je taj kojega je Bog toliko uzvisio?”
Zbog toga se ni učenici, pošto je Isus otišao od njih, nisu smjesta
pitali: “Kako se to zbilo?” Umjesto toga, piše: “Oni mu se ničice
poklone.” Sada su tek pravo shvatili da je Očev Sin boravio među
njima. Bili su prepuni čuđenja i radosti zbog činjenice da je Gospodin
Isus pravi Sin Božji.
Jednom sam bio na velikom skupu mladeži. Održani su brojni
dobri govori. No najdojmljivije bilo je kad je okupljeno mnoštvo
gromko zapjevalo: “Kakav Gospod! Kakav Gospod! Njemu služit,
kakva čast!”
Na dan uzašašća moralo je slično odzvanjati i štovanje Isusovih
učenika. A Isusova zajednica vjernika odonda ne prestaje pjevati:
“Kakav Gospod!”
O da, zajednica vjernika ne prestaje s ovim zanosnim štovanjem
pjesmom. Dok promatra svog Gospodina kako umire na križu,
kako zatim slavno ustaje na život, kako se vraća k Ocu, uvijek
odzvanja pjesmom: “Kakav Gospod!”
Štovanje je najbolje što možemo učiniti za njega.
Gospodine, i mi želimo pripadati onima koji te štuju pjesmom.
Amen.
136

12. svibnja
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede
zdesna Bogu.
Marko 16,19
U izvještaju o jednoj ekspediciji na Himalaje osobito me se dojmio
jedan prizor.
Učesnici ekspedicije stajali su na pustom kamenjaru na kojemu
su postavili svoj tabor. Gusta magla skrivala je bregove.
No odjednom se za trenutak kidaju oblaci. Pred očima iznenada
izranjaju gorski lanci osmerokilometarskih planina: snijegom obavijeni
vrhunci, ogromni ledenjaci, vrhovi koji strše u nebo. A onda
opet sve prekriva gusta magla.
Naš tekst djeluje mi jednako: “I Gospodin Isus, pošto im to reče,
bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.”
Ima li nekoga tko ne osjeća uzvišenost i snagu ovih riječi? Pred
našim očima na trenutak podiže se zastor nevidljivog, a ipak toliko
stvarnog svijeta. Na trenutak zavirujemo u prekrasan nebeski
svijet. I pogled nam se diže do najvišeg vrha, do prijestolja Boga
živoga.
Zar da nam srce ne vrisne od sreće?! Gospodin koji nas je na
krvavom križu otkupio za Boga, sada je ovako neizrecivo uzvišen.
Ali još je mnogo ljepše to što Biblija ne govori samo o Isusovu
uzašašću, već ujedno kaže da on pritom ne zaboravlja na svoje.
U Poslanici Rimljanima stoji nešto poput nastavka našeg teksta:
“Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se
baš zauzima za nas!”
Utješne li slave našeg Spasitelja!
Gospodine, u duhu dižemo pogled k tebi i radujemo se u tebi. Amen.
137

13. svibnja
Zbog nevolje tlačenih i jauka ubogih sada ću ustati - govori
Jahve - spasenje donijet’ onom tko ga želi.
Psalam 12,6
U Bibliji možemo vidjeti da je naš Gospodin “stručnjak u pomaganju”.
Vrlo laskava titula!
Međutim, smjesta se javlja mnoštvo ljudi koji negoduju i viču:
“Meni još nikada nije pomogao!”
Ali kome on zapravo pomaže? Naš tekst kaže: “... onom tko ga
želi.”
Jako je važno znati da se Gospodin nikome ne nameće. Tko želi
živjeti bez njega, slobodno to može. Jedino mu treba biti jasno što
to propušta.
Uzmimo slučaj izgubljenog sina. Mogao je ostati sa svinjama.
Međutim, on to više nije želio. Pohitao je k ocu i rekao: “Sagriješio
sam.” I doživio je prekrasnu pomoć.
Biblija izvještavao od carinskom nadgledniku Zakeju. Mogao je
ostati sa svojim vrećama nepravedno stečenog novca. No on to više
nije mogao. Mučila ga je savjest. I zbog toga utekao se k Isusu i
zato je “našao spasenje”.
Čitamo u Bibliji da je Gospodin istjerao sedam zlih duhova iz
Marije Magdalene. Ona je mogla dozvoliti da je zlodusi i dalje
muče. Međutim, ona to više nije htjela. Svoju nevolju stavila je
pred Isusa i on ju je oslobodio.
Može biti da smo i mi među ljudima koji možda potajno razmišljaju:
“Meni još nikada nije pomogao!” Ako tako mislimo, Gospodin
uzvraća izravnim protupitanjem: “Jesi li me ikada od srca
zazvao? Jesi li ikada poželio moju pomoć?”
Gospodine, oprosti mi što sam uvijek želio sve riješiti sam! Amen.
138

14. svibnja
Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava.
Psalam 34,19
Koliko puta su se mnogi upitali: “Gdje je Bog?” Naš tekst odgovara:
“Kod onih koji su skršena srca.”
Poznavatelj Biblije se čudi: “Biblija inače govori nešto drugo!
Kao: ‘Ta nije daleko ni od koga od nas.’ Dakle, ne samo od jedne
vrste ljudi, već od svih!”
Da, istina je da Biblija na mnogim mjestima tako govori. Kad
je Kajin ubio svoga brata, Bog ga poziva: “Kajine, gdje ti je brat
Abel?” Bog je blizu čak i ovakvom bezobzirnom ubojici. U Psalmima
piše: “Sa svih strana ti me obuhvaćaš”.
On je blizu svima! Zato je neobično što naš tekst kaže da je blizu
skršenim srcima, a to znači samo jednoj određenoj vrsti ljudi. Pa
gdje je onda?
Blizu i blizu nije isto. Pojasnit ću to jednom ilustracijom. Na ulici
nekog velegrada dogodila se nesreća. Neki čovjek leži okrvavljen
i bespomoćan. Znatiželjnici se naguravaju. Samo jedan od njih sagiba
se k ozlijeđenome. On mu briše krv, pod glavu mu stavlja svoj
kaput i govori mu riječi utjehe.
Svi su blizu unesrećenoga. No jedan mu je na osobit način prišao
blizu. Na takav način Bog je blizak svim ljudima. Nitko mu
ne može izmaći. No “skršenim srcima” posebno je blizu. U Isusu
se k njima prigiba. Kao Spasitelj s ožiljcima od čavala k njima se
prigiba, ozdravlja ih i tješi.
Nemojmo dakle pripadati onim samouvjerenim srcima koja će se
jednoga dana morati uplašiti ove Božje nelagodne blizine!
Gospodine, slomi nas da te upoznamo u tvojoj milosti! Amen.
139

15. svibnja
Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve od svih izbavlja.
Psalam 34,20
“Danas ćemo raditi pokus sa spojenim posudama”, rekao je učitelj.
Kao mali dječaci bili smo jako znatiželjni.
A radilo se o jednoj vrlo jednostavnoj stvari. Bile su to dvije
uspravne cijevi međusobno spojene vodoravnom cijevi.
“Vidite”, rekao je učitelj, “kad nalijevam vodu u jednu cijev, u
drugoj cijevi voda se diže na istu razinu.”
U duhovnom životu također postoji ovakav zakon spojenih posuda.
O tome je riječ u našem psalmu.
“Mnoge nevolje trpi pravednik.” Ovaj trpi je zastrašujući. U
tropskim krajevima čovjek trpi ljetnu žegu, na krajnjem sjeveru
trpi studen. A u kraljevstvu Božjem borbe i patnje. Svojoj djeci
Bog je tako nešto odredio jer je naša narav zla i opire se Duhu Božjem.
Zato Bog svoju djecu kroti nevoljama i tako je preobražava u
sliku Kristovu.
Treba li nas ovo zaplašiti prilikom ulaska u kraljevstvo Božje?
Ne! Prisjetimo se spojenih posuda! Nevolja i pomoć su spojene
posude. Dopusti li Bog da se u našem životu pojave nevolje, odmah
se pojavljuju pomoć, njegova milost, utjeha i poticaj.
“Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve od svih izbavlja.”
Ovo vremenski nije odvojeno jedno od drugoga. Ovo se u životu
kršćanina zbiva istovremeno i usporedno. Božja djeca postaju sve
snažnija kroz nevolje.
Gospodine, zahvaljujemo ti što su kod tebe strogi odgoj i predivna
utjeha ravnomjerno raspoređeni. Amen.
140

16. svibnja
Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja naviještati hvalu
tvoju.
Psalam 51,17
U 13. stoljeću u Firenci živio je poznati pjesnik Dante Alighieri.
Njegova “Božanstvena komedija”, u kojoj nas vodi kroz strahote
pakla do rajskog blaženstva, istovremeno je dojmljiva i lijepa.
U tom grandioznom spjevu pojavljuje se i naš tekst.
Dante u duhu gleda pokajnike koji su za života zlorabili svoje
usne, i to tako što su ih koristili jedino za užitak izvrsnih jela i
najboljih vina. I tako što su im preko usana prelazile isprazne riječi
kojima su začinjali svoje gozbe i trovali duše.
Povorka ovih pokajnika je potresna: polako koračaju sablasnom
tminom uokolo. Plačući pjevaju uvijek iznova jedan te isti redak
psalma: “Otvori, Gospodine, usne moje...” “I gle: čuh plač i pjevanje:
‘Otvori, Gospodine, usne moje...’ Pjev što budeć’ sjetu odzvanja...”
“Otvori, Gospodine, usne moje!” Za to se dakle mole ljudi čije su
usne za zemaljskog života bile otvorene samo za užitak i množenje
beskorisnih riječi. Da, za to su im usne bile uvijek otvorene.
Nije li pomalo zapanjujuće to što sada mole: “Otvori, Gospodine,
usne moje”? Sada su shvatili da su pred Bogom nijema svaka usta
koja se nisu otvarala radi hvale Božje i naviještanja njegova spasenja
u Isusu Kristu.
Ono što im se prije činilo smiješnim, sada im je postalo jasno:
najveća milost je kad nam Bog otvori usne da ga slavimo.
“Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja naviještati hvalu
tvoju!” Amen.
141

17. svibnja
Kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele.
Psalam 94,19
Presudno je tko ili što nam je izvor utjehe.
Naš odabir izvora utjehe predstavlja razliku između vjere i nevjere.
Naime, ono što je zajedničko djeci Božjoj i ostatku svijeta
su “tjeskobe u srcu mome”. Biblija nigdje ne govori o tome da
Gospodin svoje ljude pošteđuje od tjeskoba. Baš suprotno! Kad
je narod Božji u Starome zavjetu izlazio iz Egipta, put ih je vodio
kroz pustaru. Ubrzo im je ponestalo kruha, a zatim i mesa. Nije
bilo ni vode. A kad su konačno stigli do izvora, voda je bila gorka.
Isto se događalo i apostolima. Na moru su zapeli u oluji. Drugi
put ostali su bez riba u mrežama. Morali su trpjeti mržnju svijeta i
izdaju u vlastitim redovima. Da, Gospodin im je jednom sažaljivo
rekao: “U svijetu ćete imati muku.”
Može li onda nama biti bolje? Ovo je životna priča svakoga od
nas: “Skupe [se] tjeskobe u srcu mome.”
Međutim, blago nama ako u svojim životnim pričama odaberemo
pravi izvor utjehe, Božje “utjehe [koje] dušu vesele”!
Utjehe nisu neke nejasne, neodređene stvari. Sve one u biti proizlaze
iz Isusova križa. Ondje ih možemo pronaći. Kroz križ spoznajemo
da smo izmireni s Bogom i kao takvi spašena djeca Božja.
Ondje doznajemo da su nam grijesi oprošteni. A oproštenje grijeha
najveća je utjeha koja postoji. Ondje nalazimo Božju ljubav – ljubav
onoga koji je dao svog vlastitog Sina za nas. Koliko nas on
voli!
Gospodine, ne želimo jadikovati zbog tjeskoba, već slaviti tvoje
utjehe. Amen.
142

Život ti ispunja dobrima, k’o orlu ti se mladost obnavlja.
18. svibnja
Psalam 103,5
Zaista je čudnovato koliko se naše srce boji u potpunosti predati
Bogu. Raspitajte se malo među ljudima što misle o tome. Dobit
ćete odgovor: “Kad bih se u potpunosti predao Bogu, bilo bi to
kao da sam iz šarenilom i svjetlom obasjanog života morao sići
u nekakav mračan podrum. Posve pripadati Bogu sigurno je jako
turobno!”
Da, tako razmišlja naše srce!
Međutim, upitajte jednom nekoga tko se na ovaj korak odvažio i
svoj život u potpunosti predao Bogu. Taj će vam odgovoriti: “Baš
suprotno! Prije nego što sam pripadao Bogu, živio sam kao u nekakvom
podrumu. No jednoga dana do ušiju mi doprije glas Božjeg
Spasitelja, Gospodina Isusa. Slijedio sam taj glas. A onda se zbilo
kao da sam izišao iz mračnog podruma u sunčev sjaj ljubavi i
milosti Božje. Bilo mi je kao da sam iskočio iz hladne tamnice u
blještavilo proljetnoga dana.”
Ovo je doživio i pisac našeg psalma: “Život ti ispunja dobrima,
k’o orlu ti se mladost obnavlja.” Ovaj prekrasan redak nemoguće je
detaljno raščlaniti. Bilo bi to kao da raskomadate neki cvijet. Ovdje
se radi o signalu koji izravno dopire do antene našeg bijednog srca.
I mi također želimo biti ispunjeni radošću Božjom.
Za nas je sve spremno otkad je Božji Sin umro za nas na križu i
otkad nas Uskrsli poziva k sebi.
Gospodine Isuse, nalazimo se u tami i sjeni smrtnoj. Učitelju radosti,
daj nam udjela u svojoj radosti! Amen.
143

19. svibnja
Pomoć tvoju čekam, o Jahve.
Psalam 119,166
Rasprava u parlamentu!
Jedan govornik izgovara oštre kritike. Onda se začuje upadica!
Govornik zbunjeno zastaje.
Ovo se događa u svim demokracijama. Ali ovo što se događa u
našem psalmu nešto je jedinstveno. Ovdje psalmist sam upada u
vlastiti govor.
To moramo pobliže promotriti.
Psalmist veliča Božji zakon. On je očito bio čovjek koji je želio
činiti ono što je dobro. Tko to ne bi želio? Samo tko zna što je “dobro”?
Na ovom području vlada velika zbrka. Na primjer, ubojstvo
se općenito smatra zlim. Međutim, u Njemačkoj smo svojevremeno
doživjeli razdoblje kad se ubijalo i tvrdilo da nam je to dužnost!
Osim toga, brakolomstvo je veliko zlo. No jedna djevojka rekla mi
je: “Ljubav je nebeska sila. A što dolazi s neba dobro je.” Je li laganje
dobro? Nije. Međutim, laže se umirućima i djeci, sve u dobroj
namjeri. Koje li zbrke!
Ovdje nailazimo na psalmista koji je otkrio Božji zakon. I sada
je skroz radostan što postoji netko tko jasno govori što je dobro, a
što zlo. I to netko tko ima pravo određivati što je dobro, a što zlo:
Bog! Zato se i izjašnjava tako pohvalno: “Ljubim Zakon tvoj više
od zlata!”
No odjednom otkriva: “Ja sam prijestupnik Božjeg zakona!” I tu
upada sebi u riječ kao što smo spomenuli: “Pomoć tvoju čekam, o
Jahve.” Jer u duhu gleda razapetog Sina Božjeg koji od grešnika
čini djecu Božju.
Gospodine, zahvaljujemo ti za tvoj jasan zakon, ali još više za tvoju
predivnu milost. Amen.
144

20. svibnja
Kad je napokon došao dan Pedesetnice...
Djela 2,1
Vrlo neobična tvrdnja!
Mi bismo možda rekli: “Kad je došao dan Pedesetnice...” Zašto
kaže “napokon”? Što li se time htjelo reći?
Bog je ovaj dan predvidio i predodredio još od utemeljenja svijeta.
I kad se kod Boga ispunilo određeno vrijeme čekanja, u svijet
je došao Duh Sveti.
To nam opet dokazuje koliko Bog čvrsto stoji iza svojih planova.
No dopustimo si jednom govoriti pomalo suludo i ljudski. Kada
bismo mi bili Bog, preskočili bismo ovaj dan budući da je situacija
bila izuzetno nezgodna.
Rim je bio moćan. Politički problemi jako su zaokupljali srca i
raspoloženje ljudi. Koga je bilo briga za Duha Svetoga?!
Osim toga, je li Bog uopće imao na raspolaganju prave ljude s
kojima će započeti ovu stvar? Ljude s poznatim imenima, nekakve
velikane duha.
Nije. Na raspolaganju mu je stajalo tek nekoliko siromašnih, neukih
i prestrašenih ribara i carinika.
“Kada je napokon došao dan Pedesetnice” odasla Bog svog snažnog
i dobrog Duha. On ostaje čvrsto uz svoje planove i ne pita nas
za savjet. On slijedi svoj put i svoj naum. A s obzirom na to da
velika većina ima na umu nešto dugo, a ne Duha Svetoga, Bog će
ga dati onima koji su gladni pravednosti. Iako moćnici ispunjaju
svijet svojom bukom, Bog svoga Svetog Duha daje onima koji su
tihi, zatajni i čeznutljivi.
No Bog ostaje kod svojih planova. “Kada je napokon došao dan
Pedesetnice...” “Sve se mara potanko zbiti; sve što je naumio svojima
dati.”
Gospodine, učini nam svoje planove i djela važnijim od svega ostaloga!
Amen.
145

21. svibnja
I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar...
Djela apostolska 2,2
Kakav je samo snažan vjetar jesenas harao zemljom! Pred sobom
izvaljivao je čak i moćne platane.
Pa ipak, u usporedbi s olujom Duha Svetoga, bio je to tek bezazleni
povjetarac!
Svijetom već desetljećima haraju snažne oluje. Ruše se stari poreci,
naizgled čvrste vlasti urušavaju se.
Ali kako su beznačajne i neznatne sve ove oluje prema oluji koju
je najavio Duh Sveti na dan Pedesetnice. Duh Božji snažniji je od
svih drugih orkana jer on zahvaća krajnju nutrinu čovjeka. On čovjeka
čupa iz njegovih starih navika i života u grijehu, iz varljivog
tla njegova zadovoljstva samim sobom.
Orkanska oluja Duha Svetoga čupa nas iz naše grešne učmalosti
i starih navika i presađuje nas u zdrav humus spasenja u Isusu Kristu.
Ovdje Isus postaje elementom života. Ovdje se hoda u Duhu.
Ovdje se svaki dan priznaje: “Temelj moj i upor Isus je i njegova
krv...”
Mnogo je onih koji ne žele ništa znati o ovim snažnim promjenama.
Oni bi najradije ostali onakvima kakvi jesu i pritom ne bi
htjeli odgurnuti Isusa. Htjeli bi tek svog starog čovjeka malo posuti
kršćanskim šećerom u prahu.
Ali ništa od toga. Biblija kaže: “Tijelo i krv ne mogu baštiniti
kraljevstva Božjega.” A sam Isus izjavljuje: “Tko se ne rodi nanovo,
odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” Dozvolimo
dakle oluji Duha Svetoga da protutnji našim životom!
Gospodine, s radošću otvaramo svoja srca tvome duhovnom djelovanju.
Amen.
146

22. svibnja
I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po
jedan na svakoga od njih.
Djela apostolska 2,3
Veličanstveni Duh Božji je poput ognja!
No o tome sada ne želimo mnogo govoriti jer onaj koji imalo
poznaje Duha Svetoga, zna o čemu se radi.
Sada se želimo usredotočiti na riječ “razdijeljeni”. Sve je jedan
jedini oganj. No svaki pojedini učenik dobiva svoj vlastiti “ognjeni
jezik”. Sve je, doduše, jedan Duh, treća osoba Trojstva. Međutim,
taj jedan jedinstveni Duh ima u svakom pojedincu neki drugi učinak.
Još kao mladić sjedio sam u krugu starijih i iskusnijih Isusovih
učenika. Pričali su na koji način ih je Duh Božji oživio u duhu. I
bilo je predivno čuti kako svatko ima svoju posebnu priču. Duh
Sveti u svakom je djelovao na drugačiji način. Ali bio je to ipak
jedan te isti Duh.
Apostol Pavao u svojoj 1. poslanici Korinćanima govori o “duhovnim
darovima”. Ondje navodi kako Duh Sveti svakom Božjem
sluzi u vjeri daje posebne darove: jedan je sposoban davati svjedočanstvo,
drugi razlikovati duhove, treći vršiti dušobrižništvo. Svatko
prima svoj “plameni jezik”.
Živimo u vremenu u kojem se nastoji posvuda uspostaviti jednakost.
Milijuni razmišljaju o istome, žele isto, osjećaju isto kao i
ostali. Naprotiv, Duh Božji ne povodi se za trenutnim trendovima.
On želi da svatko od nas bude poseban. On svakoga od nas želi
posebno opremiti. On ima za svakoga vlastiti plan spasenja. Svaki
vjernik treba biti posebno pripremljen na slavu Božju. Ovo vrijeme
želi nas zdrobiti. Međutim Duh Božji izvlači nas iz mase i oblikuje
nas u nešto božansko.
Gospodine, dovrši i na nama svoje djelo milosti! Amen.
147

23. svibnja
Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima,
kako im već Duh davaše zboriti.
Djela apostolska 2,4
Stajao sam na pozornici. Pred sobom imao sam skupinu mladih
momaka svih mogućih usmjerenja i uvjerenja. Srce mi je užurbano
kucalo. Diskutirali su, naime, o kršćanstvu. Budući da su osjećaji
osjetno uzavreli, postajalo je sve teže zadržati stvari pod kontrolom.
Većina njih odbacivala je kršćanstvo s porugom, strasno i naduto.
Netko iz publike već dulje javljao se za riječ. Tog čovjeka poznavao
sam kao Isusovog učenika. Bio je predani kršćanin, ali ne
baš osobito nadaren i još manje dobar govornik. Zar da nas on sada
blamira? I tako sam, moram priznati, namjerno zanemarivao njegovo
javljanje za riječ. I to sve dok dalje nije išlo.
On se zatim popeo na pozornicu. A onda je rekao tek nekoliko
riječi: “Ja se ponosim milošću koja mi je donijela spasenje.”
Tek nekoliko riječi! No nakon njih nastade mrtva tišina. Nitko
više nije htio ništa reći. Bio je to kraj diskusiji.
Na putu kući razmišljao sam o tome. Na koji način možemo objasniti
ovo? A onda mi je na um pao naš današnji tekst. Oni koji su
ispunjeni Duhom Božjim govore u punomoći o spasenju Božjem
u Isusu Kristu.
Ima mnogo kršćanskih i religioznih brbljarija. Čujemo ih čak i
s propovjedaonica! Kao i kad predani kršćani nastoje svjedočiti
evanđelje. Međutim, često sve skupa djeluje šuplje i oskudno.
One zanatlije i ribari, oni Isusovi učenici prvog dana Duhova,
rušili su bedeme koje su ljudi sagradili oko svojih srdaca. Ta bili su
ispunjeni Božjim Duhom Svetim.
Gospodine, podari i nama takve snažne svjedoke za tebe! Amen.
148

24. svibnja
Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: ‘Što bi to moglo
biti?’
Djela apostolska 2,12
Ne brinući za vjerske planove ili državnu vlast, Bog na prve Duhove
daje svog Duha Svetoga naprosto usred životne užurbanosti
svijeta. Jednako neopterećen onime što se događa on i danas daje
svome Svetom Duhu da djeluje.
Pritom se svaki put događa nekakav nemir tako da se uvijek ponavlja
isto staro pitanje: “Što li će nastati iz ovoga?”
A Biblija nam na ovo daje trostruki odgovor.
Gospodin Isus postaje sve značajnijim. Naravan čovjek nema
pojma tko bi ovaj Isus mogao biti. A njega to ni ne zabrinjava. Ta
on i bez njega izlazi sa svime na kraj.
Međutim, kad se Duh Sveti prošeće zemljom, ljudi postaju nezadovoljni
samima sobom i svojim grijesima. A onda Duh Sveti čini
da križ Kristov zasja u punom svjetlu. Sada se ljudi žure k njemu,
pouzdaju se u njega i veličaju ga.
Ljudi se nanovo rađaju. Ovo zvuči nevjerojatno. Ali tako je. Ono
što sve sile svijeta ne mogu postići, moguće je snažnom Duhu Božjemu.
On stvara nove ljude. Ne bi li i nama ovakva preobrazba
dobro došla?
Okuplja se zajednica Kristovih vjernika.
“Što li će nastati iz ovoga?” pitali su se ljudi onog prvog blagdana
Duhova. Navečer im se stvorilo pred očima; 3000 ljudi povjerovalo
je u Isusa. I kao takvi, kako kaže Biblija, postali su “jedno
srce i jedna duša”. Počela se okupljati “zajednica živoga Boga”.
“Duše Sveti, Duše svetaca, kraljeva i proroka, Duše apostola i
onih koji te priznaju, objavi se i među nama!” Amen.
149

25. svibnja
Drugi su pak, podrugujući se, govorili: “Slatkog su se vina
ponapili.”
Djela apostolska 2,13
Ono što se na prvi dan Duhova dogodilo nije se doista moglo
gore protumačiti.
Učenici Gospodina Isusa skroz su ispunjeni Duhom Svetim. On
ih potiče da svoju radost podijele s drugima.
I već se javlja ruganje: “Bit će da su se dublje zagledali u čašu!”
Ne mogu zaboraviti kako se jedan čovjek izvikao na mene dok sam
mu naviještao evanđelje: “Vi ste se očito nasrkali tinte!”
Zamišljam kako gledam Petra gdje se smješka slušajući ovu glupu
primjedbu. Smjesta ustaje i drži govor sljedećeg sadržaja:
“Mislite da smo pijani? Da, bili smo pijani, kao i vi sada – obuzeti
duhom ovoga svijeta i samima sobom. Sada se pak u naša srca
naselio Duh Božji. Tako smo se potpuno otrijeznili i došli k sebi.
Jer Duh Sveti otrježnjuje ljude.”
“Sada napokon prepoznajemo živoga Boga koji može ‘i dušu i
tijelo pogubiti u paklu’. Sada napokon prepoznajemo opasnost u
kojoj smo se nalazili i u kojoj se i vi nalazite. Sada prepoznajemo i
same sebe: svoje potpuno pokvareno srce koje je toliko zlo da smo
razapeli Gospodara slave... Da, sada smo tek konačno trijezni, tako
da shvaćamo i uviđamo gdje se nalazi naše jedino spasenje: upravo
u razapetom Sinu Božjem koji nam poklanja oproštenje grijeha i
mir s Bogom, a povrh toga daje pravi život i vječno blaženstvo.”
Tako je govorio Petar. A i mi trebamo to čuti jer tako često mislimo
da Duh Sveti ljudima oduzima um i odvodi ih od stvarnosti. A
upravo je obrnuto: on nas čini neizrecivo trijeznima!
Gospodine, probudi nas iz naših snova i pokaži nam pravu stvarnost!
Amen.
150

26. svibnja
Kad su to čuli, duboko potreseni...
Djela apostolska 2,37
Naše su savjesti prilično otupjele.
Biblija nas eto naziva “grešnicima”. No našu otupjelu savjest to
ne pogađa. Biblija zatim postaje još konkretnijom i izjavljuje: “Iz
srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna
svjedočanstva, psovke.” No naša otupjela savjest izjavljuje: “To
me se ne tiče.”
Velika je stvar kad nam se savjest konačno pokrene. A na koji se
to način događa, možemo vidjeti na nekim ljudima u Jeruzalemu.
Kad je Gospodin Isus pred Rimljaninom Pilatom stajao svezan,
ovi su s ostalima vikali: “Raspni ga!” Jer eto tko se može oduprijeti
tolikoj masovnoj sugestiji?! Bio je to grijeh!
Dok je Isus visio na križu i dok su mu se starješine naroda rugali,
čujemo o mnogima: “A narod stajaše pored i promatraše.” Sada su
se držali po strani. Postali su neutralni jer im je cijela stvar postala
neugodnom.
A kad je Isus nagnuo glavu i izdahnuo, onda su se, tako kaže
Biblija, počeli “tući u prsa i odlaziti odande”. O čemu se radilo kod
tog “udaranja u prsa”? Bilo je to tiho odobravanje glasu savjesti:
“Ti si kriv.” No brzo su otišli kućama i sve zaboravili.
Međutim, onda je došao dan Pedesetnice. Petar je ljudima pred
oči snažno istaknuo Isusov križ: “Začetnika života ubiste.” Odjednom
su jasno uvidjeli: “Mi smo sagriješili!”
To je onda bio i trenutak kad su mogli upoznati Isusov križ kao
izvor Božjeg oproštenja.
Gospodine, ne daj nam zastati na polovici puta spoznaje grijeha!
Amen.
151

27. svibnja
Duboko potreseni...
Djela apostolska 2,37
“Prosvrdlalo im je srce”, stoji doslovno u grčkom originalu.
Prosvrdlana srca! Pa to je ubojstvo! Zar se takva ubojstva opisuju
u Novome zavjetu?
Što reći kad se ovdje nalazi čitav niz izvještaja o ubojstvima.
Sjetimo se samo pomora nevine dječice iz Betlehema! Samo što se
u tim izvještajima radi o ubojstvima koja su počinili zli ljudi.
Ali u našem tekstu, gdje je riječ o “prosvrdlanim srcima”, “ubojica”
je živi Bog.
Ovo zvuči nečuveno! Gdje se nalazi ova zgoda? O njoj čitamo u
izvještaju o prvom danu Pedesetnice, kada je Bog u svijet poslao
svoga Duha Svetoga. Tada je priprosti ribar Petar narodu održao
govor. Ovaj govor došao je iz Duhom Božjim prožetog srca. I tako
je svaka riječ postala poput oštrog noža Božjeg koji probada srca.
Petar je narodu u nekoliko riječi otkrio kako su u Božjim očima
bijedni grešnici i kako su beznadni optuženici.
“To im je prosvrdlalo srce.” Da, bilo je tu ubijanja! Bilo je tu
usmrćivanja! Bilo je tu umiranja! Umrlo je nešto što i kod nas treba
umrijeti, a to je ohola nadutost u odnosu prema Bogu; naše mišljenje
da je on, u najboljem slučaju, neka kočnica u nuždi u teškim
vremenima. Umrla je bijedna samodopadnost koja sebi umišlja da
je pred Bogom moguće opstati. Umrla je lažna uobraženost o svojoj
pozitivnosti i o negativnosti svih ostalih. Umrla je sigurnost
koja se ne boji ni Boga ni pakla.
O da, ovdje je na ljude došao strah Božji. I kako su samo pozorno
slušali poruku. Netko drugi – Isus, Sin Božji – već je umro za nas. I
u njemu ljudi koji su došli do svog kraja nalaze život vječni.
Gospodine, usmrti i naše staro ja da steknemo život! Amen.
152

28. svibnja
Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas... Duh svoj
udahnut ću u vas...
Ezekiel 36,26-27
Jedan od mojih prijatelja napisao je svoj životopis. U njemu me
pogodio opis kako je bio zahvaćen Duhom Božjim i kako se obratio.
Kao učenik viših razreda bio je lakomislen i lijen mladić. U ono
vrijeme u Essen je došao blagoslovljeni župnik Weigle. On je osnovao
“Biblijsku grupu za učenike viših razreda”.
Kad je moj prijatelj bio tamo pozvan, osorno je odbio poziv.
Jednoga dana župnik Weigle sa svojim dečkima organizirao je
igru “lova na lisice”. Na kraju su se okupili oko Božje riječi. U tom
trenutku moj prijatelj upravo je prolazio na biciklu. Znatiželjno se
sakrio iz drveta i slušao:
“Mislite da u Bibliji stoji da uvijek morate biti pobožni i vrijedni
te da ćete tako doći u nebo?”
Mladić je pomislio: “To sam uvijek slušao.”
No Weigle je nastavio: “Ne! U Bibliji piše da smo mi ljudi zli, ali
da nas Bog želi učiniti novima.”
Nato je mladić u svom srcu povikao: “Gospodine, ako to možeš,
daj da i ja budem zahvaćen time!”
Onda je Weigle rekao: “Hvata vas strah pri pomisli da treba biti
pobožni?” “Tako je!” pomislio je mladić iza drveta. A onda je čuo:
“Kad svemogući Bog uđe u vas, on od vas ne čini komične svece,
nego baš suprotno: on vas oslobađa izobličenja nastalih uslijed grijeha.
On vas čini ljudima po svome srcu.”
Ovo je kod tog mladića snažno odjeknulo. Predao se Duhu Božjem.
Bio je to početak jednog blagoslovljenog života.
Gospodine, iskaži snagu svoga Duha i na nama! Amen.
153

29. svibnja
Tada će na te sići duh Jahvin te ćeš pasti u proročki zanos s
njima i promijenit ćeš se u drugog čovjeka.
1. Samuelova 10,6
Bio je to izvrstan mladić kojemu je bila upućena ova riječ. Svatko
tko ima sina, može samo poželjeti da bude kao što je bio Šaul:
tako stasit, tako odan i vrijedan, tako skroman i čestit.
Pa ipak, sve to pred Bogom nije dostatno. Pred njime i dalje ostajemo
izgubljeni grešnici sa svim svojim prednostima. Da, stvarno
smo izgubljeni grešnici!
Međutim, Bog na ovome mladiću želi izvesti ono najveće čudo.
U hebrejskom originalnom tekstu, doslovno prevedeno, na ovome
mjestu piše: “Duh Sveti preskočit će na tebe, prodrijet će u tebe te
ćeš se preobraziti u drugog čovjeka.”
Iz ovih riječi može se osjetiti da se radi o nečuvenim zbiljnostima,
čak o nečem nasilnom.
O čemu se radi kada Duh Sveti prodre u nas?
U jednoj bolnici posjećivao sam ljude s ozljedama na licu. Bilo
je jezivo gledati na koje sve načine ljudima oblikuju nova lica. Bilo
mi je rečeno da domišljati zločinci daju da im se vršci prstiju presvuku
drugom kožom kako bi dobili druge otiske prstiju. Onda mi
je sinulo da je na čovjeku moguće izvesti velike promjene, ali njegova
osobnost ipak ostaje uvijek ista.
Da, naše ja ostaje nepromjenjivo isto – čak i u smrti – sve do
uskrsnuća mrtvih i do suda Božjeg.
Bogu je stalo do tog našeg ja. To naše ja njemu je ogavno. Zato
ga on, po svome Duhu, želi preobraziti.
Gospodine, ti slomi otpor u nama i utisni u naša srca lik svoga
Sina, našega Gospodine Isusa Krista! Amen.
154

30. svibnja
Kad su to čuli, umiriše se te stadoše slaviti Boga govoreći:
“Dakle i poganima Bog dade obraćenje na život!”
Djela apostolska 11,18
U životu dolazimo pred brojna zaključana vrata. To nas svaki put
ozlovolji ili rastuži.
No trebali bismo znati da nijedna vrata u ovome svijetu nisu tako
širom otvorena kao što su to vrata kraljevstva Božjeg.
Prva zajednica Isusa Krista u Jeruzalemu nije to znala. Zato su
ovi kršćani stali slaviti Boga kada su, zahvaljujući Petru, saznali da
i bivši pogani mogu proći kroz ova vrata. I pogani! I ateisti! I ljudi
koji sami sebe smatraju nedostojnima! Čak i ljudi koji ne računaju
na to da će ući u Božje kraljevstvo!
“I poganima!” Ova rečenica pokazuje nam koliko su nevjerojatno
široka i otvorena ova vrata u kraljevstvo Božje otkad je Sin
Božji umro za nas na križu.
No čudno je to što istovremeno doznajemo da su ova vrata ujedno
i “uska vrata”. Ovime se opisuje “pokajanje”.
Gospodin Isus je, naime, rekao: “Uđite kroz uska vrata. Jer su široka
vrata i prostran put koji vode u propast. A uska su vrata i uzak
je put koji vode u život.”
Uska vrata označavaju pokajanje! A pokajanje je odvraćanje od
starog života, od života bez Boga, od života bez Božjih zapovijedi,
od života po duhu ovoga svijeta i bez Duha Božjega, od života u
samopravednosti i grijehu. To je težak korak! Teška odluka! Zato
su to uska vrata!
Tako su eto velika vrata otvorena svima. A ipak se pokazuju da su
uska za onoga koji kroz njih prolazi.
Gospodine, daj nam biti među onima koji prolaze kroz ta vrata!
Amen.
155

31. svibnja
Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz
tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj
udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i
vršite moje naredbe.
Ezekiel 36,26-27
U jednoj pjesmi Rudolf O. Wiemer kaže: “... možeš letjeti na
mjesec, no tako nećeš naseliti zemlju...”
Koliko je samo u pravu! Sav tehnički napredak ne može spriječiti
da od zemlje učinimo pakao. Tehnički napredak je u redu. Ali
čovjek je problem!
Osnivači religija, filozofi i moralisti oduvijek su razbijali glavu
na koji način promijeniti čovjeka. No nitko od njih nije pronašao
rješenje.
Ne bismo li trebali pažljivo osluhnuti kad se na tu temu za riječ
javlja sam živi Bog?
On kaže na koji način treba doći do promjene čovjeka i kako on
treba postati nov: “... duh svoj udahnut ću u vas!”
Bog je poslao u svijet svog dobrog, moćnog Duha Svetoga. On
je sada ovdje. Sada je jedino pitanje hoće li doći i u naše srce. Bog
nas neće silovati. On nas pita želimo li se otvoriti Duhu Svetom.
Na koji način Duh Sveti čini da se čovjek preobrazi?
On nam najprije pokazuje da nisu drugi ljudi problem, već mi
sami; da smo mi sebeljubivi, nečisti, bezbožni i zli.
Zatim se trudi da naše zločesto, staro ja potisne iz centra našeg
života. A na njegovu mjestu stvara prostor za Isusa koji je umro za
naše otkupljenje i koji sada živi i želi stanovati u nama.
Duše Sveti, želimo ti se otvoriti. Djeluj u nama! Amen.
156

1. lipnja
Ovo ti pišem... da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja
je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine.
1. Timoteju 3,14-15
Može se čuti pogrešno mišljenje da je crkva Isusa Krista ta koja
određuje što su to kršćanske istine. Ispada kao da crkva “proizvodi”
istinu.
Ali vrijedi upravo suprotno! Ne proizvodi crkva istinu. Budući
da božanska i vječna istina već postoji, postoji i crkva. A toj istini
crkva mora služiti.
Apostol Pavao ovdje to iznosi u poslanici svome mladom suradniku
Timoteju kroz veličanstvenu sliku. Svatko tko prolazi Rimom
može vidjeti stupove na kojima, na vrlo istaknutom mjestu, stoje
kipovi. Ako posjetite neki od europskih gradove, upadaju vam u
oči brojni spomenici na uzdignutim postoljima na kojima se šepuri
neki velikan izliven u bronci.
Pavao dakle govori o tome da crkva Isusa Krista treba biti ovakav
stup ili ovakvo postolje na kojemu moćno i uzvišeno stoluje istina.
I nije stup ili postolje ono najvažnije, nego statua na njemu. Stoga
nije crkva osobito važna, nego istina koju ona treba isticati.
A jesu li naše crkvene zajednice uistinu takvi stupovi istine? Jesmo
li mi sami kao pojedinci postolja istine?
I što je zapravo ova poosobljena “istina”? U istoj poslanici apostol
Pavao govori nam da je ta istina sljedeća: postoji samo jedan
Bog i samo jedan posrednik između njega i nas ljudi, a to je Isus
Krist. Također, kaže da se u Isusovom križu nudi potpuno spasenje
i da prihvaćanje ove istine spašava. Zato se ova istina mora postaviti
na visoko postolje!
Gospodine, učini nas svjedocima i slugama tvoje istine! Amen.
157

2. lipnja
... da budem bogoslužnik Krista Isusa među poganima, svećenik
evanđelja Božjega te prinos pogana postane ugodan, posvećen
Duhom Svetim.
Rimljanima 15,16
Apostol Pavao znao je što želi: među poganima osnovati zajednicu
vjernika koja će samu sebe prinositi Bogu kao žrtvu. I to žrtvu
koja je ugodna Bogu budući da su članovi te zajednice obnovljeni
i posvećeni po Duhu Svetom.
A to je nešto posve drugo od onoga što danas nazivamo “kršćanstvom”.
“Prinos posvećen Duhom Svetim”! To danas zvuči strano
čak i u kršćanskim ušima. I to je ono loše!
Neki čovjek rekao mi je: “Ja sam također kršćanin. Slažem se s
Goetheom: ‘Samo onaj tko se uvijek zdušno trudi...’” Međutim, od
tog truda neće biti puno koristi budući da je naše biće iskvareno.
Osim toga, to s kršćanstvom nema nikakve veze.
Istinski kršćani kažu: “Mi smo posvećeni krvlju Isusa Krista po
kojemu imamo oproštenje grijeha.” I to je prava istina. No zbog
čega Biblija u našem tekstu onda kaže “posvećen Duhom Svetim”?
Zašto je to tako?
Pojasnit ćemo to jednom slikom. Zamislimo neku staru kuću
koja se u zapuštenom parku polako raspada. Jednoga dana ovu
kuću kupuje neki vrijedan trgovac. On na tablu piše svoje ime i
vješa je na kućna vrata. Ona sada pripada njemu. I kad bi se kuća
mogla radovati, bila bi sretna što opet ima svoga gospodara. Međutim,
mogla bi istovremeno i misliti: “Nadam se da će moj gospodar
sada počistiti sav otpad i obnoviti sve prostorije!”
Lijepo je kad možemo vjerovati da nas je Isus otkupio svojom
krvlju. No to nije dovoljno. Jer sada Duh Sveti želi započeti sa
svojom obnovom. A to znači da stari grijesi moraju van, a da Božje
svjetlo želi obasjati sve prostorije i sve učiniti novim.
Gospodine, posveti naš život da i mi postanemo tebi ugodnom žrtvom!
Amen.
158

3. lipnja
Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.
Rimljanima 8,14
On se na višoj školi koju je pohađao nikada nije osobito isticao.
Taj mladić imao je finu, povučenu dušu. I nadasve volio je plemenitu
glazbu. Dok je sjedio za klavirom, zaboravio bi na čitav svijet.
Strašni rat odveo ga je u Rusiju. A odande se nikada nije vratio.
Često moram misliti na njega. A onda se sjetim da je imao jednu
omiljenu molitvu. Ona glasi ovako:
“Daj mi, Bože, na moju molitvu božanstvenu dušu, kraljevski
duh! Da se vladam dostojno tvoje zaruke; da se uzdržim od svega
što predstavlja svijet i grijeh!”
To je zaista prekrasna molitva. I ona izražava upravo ono što apostol
misli kad piše o vodstvu Duha Božjega. Naše kršćansko držanje
često je tako oskudno. Tu nema nikakve “radosti u Gospodinu”.
Mi neprestano pregovaramo s Bogom: “Smije li kršćanin to činiti
ili se toga mora kloniti?” Neprestano se sramežljivo prilagođavamo
svijetu i njegovom duhu. Ili sjedimo u kutu i jadikujemo zbog
pokvarenosti u svijetu.
Naš tekst pokazuje nam kršćanski stav posve drugačije vrste.
Čovjek i dalje živi u kući ovoga svijeta, imajući udjela u njezinim
nevoljama i zadaćama. Međutim, živi na izvjestan način na višem
katu od ostalih ljudi. Čovjek je postao svjestan svog krvnog srodstva
s Bogom budući da je Isusovom krvlju otkupljen za Boga.
Zato sada i daje prostor Duhu Svetome. On je onoj koji “vodi”. On
poklanja radost u Ocu i u “bratu” Isusu. Njemu se nastoji prispodobiti.
On je onaj koji postavlja mjerila! Tako se postaje “kraljevski
Duh”.
Gospodine, uvedi nas u slobodu djece Božje! Daj nam biti bliže
tebi nego ovome svijetu! Amen.
159

4. lipnja
Plod je pak Duha: ljubav.
Galaćanima 5,22
U novinama je pisalo kako su dvojica muškaraca bila otrovana u
jednoj gostionici. Gostioničar im je poslužio vermut. Prekasno je
primijetio da je u boci bio otrov. Netko ga je iz pletenke natočio u
bocu od vermuta i zaboravio nalijepiti etiketu s upozorenjem da je
riječ o otrovu.
Pogrešna naljepnica obojici muškarca donijela je smrt.
Đavao se rado koristi pogrešnim etiketama. Na jednom kinu mamio
je ogroman plakat s naslovom filma: “Ljubav jakih muškaraca”.
Ovaj film uopće nije trebalo pogledati da bi se saznalo da se radi
o suštoj suprotnosti ljubavi, o brutalnom sebeljublju. “Jaki muškarci”
traže svoje zadovoljstvo. A djevojke, za koje misle da ih vole,
traže novac i zabavu. Pogrešna etiketa.
S pravom se uzdiže majčinska ljubav. Međutim, upoznao sam
jednu majku koja mrzi svoju snahu jer joj ne može priuštiti ljubav
svog žarko ljubljenog sina. Neobuzdano sebeljublje! Etiketa “majčinske
ljubavi” ovdje nema mjesta.
Nečuveno je kako se danas najgore sebeljublje etiketira kao “ljubav”.
Što je prava ljubav koja traži dobro drugoga a ne svoje možemo
učiti tek kod Isusa. On je samoga sebe predao na smrt radi svojih
neprijatelja. On traži jedino nas! To je ljubav!
A ako se s povjerenjem predamo tom Isusu, onda nas on uvodi
u svoju ljubav. On nam poklanja svojega Svetog Duha. A ovaj u
nama izvodi predivan plod “ljubavi” koja ne “traži svoje, već ono
što je na korist drugoga”.
“Ljubav” koja ne raste na gredici neobraćenog srca. “Ljubav”
koja je plod Duha Svetoga.
Gospodine, želimo dati prostora tvome Duhu da nas preobrazi.
Amen.
160

5. lipnja
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a
ljubavi ne bih imao - ništa sam!
1. Korinćanima 13,2
Sigurno smo se već nekad upitali: “Koji je zapravo razlog tome
što svjedočanstvo kršćana kod nas ima tako slab učinak?” Pritom
nemojmo misliti samo na crkvene službenike, već prvenstveno na
nas same. Zbog čega naše svjedočanstvo ima tako slab učinak?
Jedno vrijeme imao sam velikih nevolja sa svojim automobilom.
Kad bi se pregrijao, uvijek iznova zakazivao je. Pregledali su ga u
radionici, ali ništa nisu našli. Sve dok jednoga dana nije sam majstor
sjeo i vozio. Tek onda otkrio je skriveni nedostatak.
Vjerojatno je tako i s prikrivenom greškom bogatog kršćanskog
svijeta naših dana. Gdje li se sakriva pogreška?
U našem tekstu apostol Pavao nam je otkriva: “... a ljubavi ne bih
imao - ništa sam!” Moguće je davati svjedočanstvo o Isusu, a da
je ono u biti obilježeno svojatanjem pravde, a ne ljubavlju prema
ljudima; prema ljudima koje je Isus tako beskrajno volio kada je
za njih umirao na križu. Moguće je izricati velike Božje tajne, a
da nam nedostaje ljubavi prema izgubljenima koje Isus ipak želi
izbaviti od vječne propasti. Moguće je da se netko svojom vjerom
izdiže iznad drugih poput kakvog tornja, a da mu nedostaje ljubav
koja traži drugoga. Ona ljubav kojom Dobri pastir traži izgubljene
ovce.
Političke stranke mogu imati bolje govornike od kršćanskih propovjednika.
Tvornice kućanskih aparata sigurno imaju bolje stručnjake
za marketing nego što su to oni koji “reklamiraju” Isusa. Trebaju
li nam bolji govornici? Uspješniji stručnjaci za marketinško
širenje evanđelja? Ne! Treba nam više ljubavi!
Gospodine, pokloni nam prave ljubavi kao ploda tvoga Duha Svetoga!
Amen.
161

6. lipnja
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da
se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo.
1. Korinćanima 13,3
U grčkom tekstu ovdje doslovno stoji: “Kad bih sav svoj imutak
poput krme rasuo...” A to znači: “Kad bih nasumce napunio sva
gladna usta.” Dovoljno je da se ovakva rečenica izgovori pa da se
sa svih strana začuje: “Takvo nešto ne dolazi u obzir! O tako nečem
uopće se ne diskutira!”
Dakle, u Korintu, gradu gdje su živjeli ljudi kojima je Pavao napisao
ovu rečenicu, očito je dolazilo u obzir da netko radi Isusa
razda sve svoje.
A tek sljedeći dio rečenice: “Kad bih svoje tijelo predao na mučeništvo
za Isusa... Kad bih se radi Isusa dao čak spaliti na lomači...”
Pavao o tome govori kao o nečem samom po sebi razumljivom, iz
čega proizlazi da su u Korintu neki kršćani bili spremni i na to. Za
njih je to bila itekako prihvatljiva mogućnost.
Kako snažno i divno bijaše kršćansko nastojanje ovih ljudi! Koliko
im je Isus, taj čovjek s Golgote, morao biti velik i važan da su
mogli steći toliku slobodu unatoč imutku i životu!
Pa ipak, Pavao o ovim ljudima veli: “Ako nemate ljubavi, onda
je sve to bezvrijedno!” Nije li to nečuveno?!
Da, ovako kaže Biblija: tijelo bez duše je mrtvo tijelo. I bezdušni
kršćanski život je mrtav. Neko tijelo može biti lijepo, baš kao što i
kršćanski život može biti izvrstan. No ako su mrtvi, onda su bezvrijedni.
A duša kršćanskog življenja je ljubav. Ona sve oživljuje!
Gospodine, proizvedi u meni po Duhu Svetom ljubav prema tebi i
prema onima koje mi staviš na put! Amen.
162

7. lipnja
I kad bih razdao sav svoj imutak... a ljubavi ne bih imao - ništa
mi ne bi koristilo.
1. Korinćanima 13,3
Ova riječ mogla bi zbuniti nekog kršćanina koji poznaje Bibliju.
To je zato jer se u Bibliji vjera u Gospodina Isusa Krista predstavlja
kao nešto najvažnije i najveće.
Gospodin Isus je i nakon svog uskrsnuća od mrtvih grdio svoje
učenike nazivajući ih “spora srca” budući da nisu vjerovali. U
Poslanici Hebrejima nalazimo: “Bez vjere nemoguće je omiljeti
Bogu.” U Poslanici Rimljanima evanđelje se naziva “snagom Božjom
na spasenje” svima koji u nj vjeruju. A Abrahama se hvali
zbog toga što je vjerovao.
Posvuda se ukazuje na to da je vjera ono najvažnije.
Prema tome, apostol Pavao trebao je napisati u našem tekstu:
“Kad bih sav svoj imutak razdao siromasima, a ne bih imao vjere u
Isusa - ništa mi ne bi koristilo.” To bi odgovaralo kontekstu cijele
Biblije.
Ali začudo ovdje stoji: “... a ljubavi ne bih imao”! Nije li to određeno
proturječje? Nije! Iz ovoga postaje vidljivo: vjera i ljubav
idu zajedno kao dvije strane iste medalje. I to stoga što su obje
plod Duha Svetoga. Srce koje je ispunjeno ljubavlju prema Isusu,
ispunjeno je i ljubavlju prema ljudima koje nam Bog stavlja na put.
Naše srce po prirodi je hladno i mrtvo. No onda se događa čudo:
dobri Duh Sveti započinje svoje djelo. On nas budi na vjeru i ljubav.
On nam pokazuje Čovjeka s Golgote tako da nas isti osvoji. A
pokazuje nam i bližnjega tako da ga moramo voljeti.
Gospodine Duše Sveti, učini naša hladna srca živima! Amen.
163

8. lipnja
I kad bih razdao sav svoj imutak... a ljubavi ne bih imao - ništa
mi ne bi koristilo.
1. Korinćanima 13,3
Pa kad bismo bili i deset puta bolji kršćani nego što jesmo, naše
kršćansko nastojanje bilo bi i dalje beskorisno poput zahrđalog
lonca ako nam srce nije ispunjeno ljubavlju.
“A ljubavi ne bih imao...” Mi doista nemamo nimalo ljubavi!
Mi smo hladni i mrtvi kao kamenje. Gospodin Isus kaže: “Ljubite
svoje neprijatelje!” No mi ne volimo čak ni svoje znance ni kolege
s posla, a možda čak ni svoju najbližu rodbinu!
“A ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo!” Primjećujemo
li kako nam Bog ovdje baca pred noge sve naše tobožnje kršćanstvo
i govori: “Ne vrijedi ništa!”
Tko to shvaća, pomišlja kako sada mora zdvajati i svemu okrenuti
leđa jer od svega nema ništa.
Međutim, postoji još jedna mogućnost: Gospodin Isus, koji je
uskrsnuo od mrtvih i koji je svakodnevno s nama, govori: “Blago
siromasima Duha, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.”
Smijemo, dakle, slobodno vikati: “Gospodine, ja sam duhovno
siromašan. Siromašan sam u najljepšem plodu tvojega Duha: u ljubavi.
Pomozi mi!”
A on, koji je od vode načinio vino, od mrtvih žive, od oluje bonacu
i od gubavaca očišćene, odgovara: “Predaj se samo u potpunosti
meni da mogu djelovati u tebi! Tvoje kajanje i spoznaja tvog siromaštva
početak su života.”
Naš tekst otkriva nam naše siromaštvo. A to nas u pravilu tjera
k Isusu.
Gospodine, ispuni naše hladno srce žarom svoga Duha! Amen.
164

9. lipnja
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav... ne traži svoje, nije
razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se
istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
1. Korinćanima 13,4-7
Razum sada prosvjeduje i viče: “Pa to su nemogući zahtjevi!”
No kad bismo sada mogli utihnuti, čuli bismo kako nam glas
Božji odgovara: “Nisu to nemogući zahtjevi! Prije će biti da ste vi
nemogući ljudi! Jer takvi kakvi jeste, ne pristajete u moje kraljevstvo!”
A sada dolazi ono najvažnije: Ovo uopće nisu nikakvi zahtjevi!
Pogledajmo malo točnije što tekst govori! Tu se uopće ništa ne zapovijeda
i ne traži. Tu se jedino opisuje čovjek kakvoga Bog želi da
bude. Ovdje se kaže: Ovako kako je ovdje opisano izgleda čovjek
kojeg je Isus otkupio i oprao te kojim upravlja Duh Sveti. To je ono
što nam se predočuje. A mi bismo sada prema tome trebali mjeriti
i kontrolirati vlastiti kršćanski život.
Čitao sam knjigu kineskog kršćanina po imenu Watchman Nee.
On je proučavao Pavlovu Poslanicu Rimljanima te svoje spoznaje
sažeo ovako: Pavao govori o Isusovoj krvi i križu. Krv nam se prikazuje
kao sredstvo koje nas očišćuje od naših grijeha. A za Isusov
križ Pavao kaže da po njemu s Isusom Kristom umiremo našem
starome biću. Mnogi kršćani prihvaćaju samo krv – oproštenje grijeha.
No Bog želi da mi s Isusom umremo i uskrsnemo na novi
život.
Ovaj novi život oslikava naš današnji biblijski tekst: “Ljubav...
ne traži svoje... ne pamti zlo.”
“Ljubavi, uvuci nas u svoju smrt, da bismo s tobom razapeli sve što
ne može u tvoje kraljevstvo...” Amen.
165

10. lipnja
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav...
1. Korinćanima 13,4
U drugoj polovici 18. stoljeća, u onom plodonosnom vremenu
koje je iznjedrilo mnoge značajne ličnosti, živio je i barun von
Knigge. On je objavio knjigu pod naslovom “O ophođenju s ljudima”.
O toj knjizi još se i danas govori. Uglavnom je smatraju udžbenikom
dobrog ponašanja. Ali to je zabluda!
Ovaj mudri gospodin von Knigge shvatio je da je veliko umijeće
znati ispravno se ophoditi s ljudima; umijeće koje treba svjesno
vježbati.
U njegovoj knjizi možemo pronaći odlomak pod naslovom: “Ophođenje
s ljudima različitih ćudi, temperamenata i raspoloženja
srca i duha”. On govori o “Ophođenju s bogatim ljudima”. Posebno
mu se teškim čini “Ophođenje s duhovnim ljudima”.
Biblija se slaže s gospodinom von Knigge posebno u tome da je
ophođenje s ljudima nešto teško. Von Knigge tvrdi: “U tome nas
uče razbor i iskustvo.”
No Biblija se ipak u jednome protivi. Ona je uvjerena da je naše
zlo srce uvijek jače od “razbora i iskustva”. Biblija je štoviše uvjerena
da ophođenje s ljudima nikada nećemo naučiti ako nas ne ispuni
posve nova božanska sila. Zato ona uzvisuje Duha Svetoga
čiji je najljepši plod upravo ljubav.
Istina, Duha Svetoga ne možemo vidjeti. Ali može se primijetiti
njegov učinak na ljude. Gdje je Duh Sveti, tamo se ispravno voli.
“Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav.” Više i ne trebamo da
bismo se ispravno ophodili prema ljudima.
Gospodine, pokloni i meni takve mudrosti za ophođenje s ljudima!
Amen.
166

11. lipnja
Ljubav je velikodušna...
1. Korinćanima 13,4
U jednom društvu netko je pričao o nekom malom dječaku: “On
ima sve što ti srce može poželjeti. Od svog bogatog oca može sve
dobiti. Jedino ne ljubav. Roditelji su rastavljeni. Ovaj jadni bogati
dječak odrasta u svijetu bez ljubavi.”
Koliko je samo ovakvih ljudi koji doživljavaju isto što i ovaj mali
dječak: da im nitko ne iskazuje ljubav.
Ovo je poziv upućen nama kršćanima. Svijet gladuje za ljubavlju
koju Duh Sveti može proizvesti u našim srcima.
“Ljubav je velikodušna.” Riječ koja se ovdje nalazi u grčkom
originalu moglo bi se prevesti i ovako: “Ljubav ima široko, veliko
srce.” A mi smo tako uskogrudni. Mi u najboljem slučaju volimo
ljude koji su nam simpatični. Prava ljubav obuhvaća i nesimpatične.
Štoviše, Gospodin Isus govori: “Ljubite svoje neprijatelje.” A
da bi se to moglo dogoditi, Duh Sveti u nama mora izvesti pravo
proširenje srca.
Latinski prijevod Biblije ovo prevodi ovako: “Ljubav zna trpjeti.”
Ona mnogo toga podnosi, a da se ne umori. Koliko smo mi
daleko od toga!
Ovakvu ljubav možemo naučiti od našeg Otkupitelja Isusa. Koliko
je samo trpio dok je za nas visio na križu! No nije nas prestao
voljeti. Što li smo mu već svega učinili. A on nas još uvijek voli.
“To je ljubav!” potreseno je izjavio jedan mladi bezbožnik kad je
prvi put o tome slušao. “To je prava ljubav!”
Gospodine Isuse, oslobodi nas naše uskogrudnosti i nauči nas
ispravno voljeti! Amen.
167

12. lipnja
Dobrostiva je ljubav...
1. Korinćanima 13,4
Uz ovo moram ispričati jednu malu zgodu.
Sjedio sam za svojim radnim stolom da bih ovo razmišljanje
stavio na papir. Još jednom pročitao sam ovo snažno poglavlje u
kojemu Pavao govori o ljubavi. “Dobrostiva je ljubav!” Ova riječ
učinila mi se poput sjajne sunčeve zrake. Upravo sam razmišljao o
tome na koji način bih mogao čitatelje ove knjige potaknuti da se
sami odvaže započeti s ljubavlju, kad mi netko pozvoni na vrata.
Reski zvuk zvona trgnuo me iz mojih misli. Bio sam sâm u kući.
Dakle morao sam i sâm otvoriti vrata. Krenuo sam ponešto mrzovoljan
prema vratima jer sam bio izbačen iz svojih misli. Neka
pokisla žena, sklapajući svoj kišobran, reče: “Htjela sam zapravo
k ljudima koji stanju iznad vas.” “Pa onda idite!” razdražljivo sam
odgovorio. “Neću vas zadržavati!” Ona se zbunjeno nasmiješila:
“Čini se da gore nema nikoga. Nitko ne otvara.” Ja sam slegnuo
ramenima. “Pa onda najbolje da odem”, zaključila je, otvorila svoj
kišobran i otišla.
Ljutit zbog ove smetnje uputio sam se k pisaćem stolu. Gdje li
sam ono stao? A onda me poput munje ošinula misao: “Dobrostiva
je ljubav.” Eto ti sad! Kako je lako pisati, govoriti i teoretizirati o
ljubavi. A što kad se na vratima pojavi pokisla žena? Ili zločesti
susjedovi dečki? Ili kolege? Ili netko drugi!
Ova riječ nije tek puko moraliziranje, već sud nad našim životom
– optužnica protiv našeg bezbožnog bića. Ona nas proglašava grešnicima
kojima su potrebni oproštenje grijeha i obnova po Duhu
Svetom.
Gospodine, oprosti nam našu grubost i preobrazi nas svojim Svetim
Duhom! Amen.
168

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav.
13. lipnja
1. Korinćanima 13,4
U nekom velegradu stigao sam u prekrasnu vilu. Nalazila se iza
šumarka na kraju grada. Stupivši u veliko predsoblje u kojem su
skupocjeni tepisi prigušivali korake, mogao sam kroz velika staklena
vrata ugledati prekrasan planinski krajolik. Kroz glavu mi je
prošla misao: “Ovi ljudi imaju raj na zemlji.”
Nakon sat vremena doznao sam: “Stanari ove kuće imaju pakao
na zemlji!” Djeca su odrastala i bunila se protiv roditelja. Muž i
žena jedno drugom zagorčavaju život. Sav preneražen napustio
sam tu kuću.
Čovjek se i nehotice mora zapitati: “Postoji li uopće mjesto koje
možemo nazvati raj na zemlji?” Sigurno da postoji! Međutim, ni
bogatstvo ni zdravlje ne stvaraju takva blažena stanja.
Najvažnija stvar u raju je Božja prisutnost. A Bogu se svidjelo da
u svome Sinu, u Isus, dođe k nama. Po proroku Zahariji poručuje
nam: “Kliči i raduj se, kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe
prebivat’ - riječ je Jahvina.”
Tamo gdje sâm Gospodin “prebiva”, tamo je raj na zemlji, bez
obzira na vanjski izgled. Gospodin donosi sa sobom svoga Duha.
A ovaj se brine za pravu atmosferu koju opisuje naslov: “Ljubav je
velikodušna, dobrostiva je ljubav”.
Gdje se naseli Spasitelj, stvarajući u srcima ljubav i velikodušnost
po svome Duhu, tamo se sve dobro i lijepo odvija.
Kod nas može biti isto ako mu otvorimo svoja srca i svoja vrata.
Gospodine, kao što si svratio čak i k cariniku Zakeju, svrati i kod
nas! Amen.
169

14. lipnja
Ljubav ne zavidi.
1. Korinćanima 13,4
Nije li to zanimljivo?
Mi inače smatramo da prava velika ljubav uopće ne postoji bez
ljubomore. Već mala djeca znaju mrziti mlađu braću i sestre jer su
ljubomorna na roditeljsku ljubav. “Ljubav ne zavidi!” I tu pomalo
shvaćamo da se ovdje govori o jednoj posve drugačijoj ljubavi od
one koju mi poznajemo.
U ovome svijetu zbrke jako je teško nedvojbeno jasno govoriti!
Jasno je da ova izjava nikako ne želi biti oružje u rukama nevjernih
supružnika koji će sada svom bračnom partneru reći: “Pogledaj,
čak i u Bibliji stoji da ne smijemo biti ljubomorni!” Kakav bi to
bio nesporazum!
Ova riječ očito ima mnogo veću težinu u sebi. Zato je toliko važno
da je ispravno shvatimo. Stvar postaje još kompliciranijom time
što Biblija govori da je Bog ljubomorni Bog!
No upravo to što je Bog ljubomoran može nam sve razjasniti.
Ljubomoran je netko tko drugoga želi “posjedovati”. A jedini koji
nas smije posjedovati je Bog. Mi smo njegova svojina. Ta on nas
je stvorio. On nas je i otkupio krvlju svoga Sina, Isusa Krista da
bismo bili njegova svojina. Zato Bog s pravom može biti ljubomoran.
Međutim, mi griješimo ako drugoga želimo “posjedovati” kao da
bi bio naše vlasništvo. Naša djeca, naši bračni partneri, naši podređeni
nisu naša svojina. Oni su Božja svojina. Zbog toga ih smijemo
voljeti. No nikada biti ljubomorni poput nekakvih vlasnika.
Prava ljubav ne želi drugoga posjedovati, već mu stajati na raspolaganju.
A kada drugome stojite na raspolaganju, onda za ljubomoru
više nema mjesta.
Gospodine, nauči nas ispravno voljeti! Amen.
170

15. lipnja
Ljubav se ne hvasta.
1. Korinćanima 13,4
Prišao mi je neki otac i ispričao o svome sinu: “Morate znati da
je mladić za vrijeme ratnog bombardiranja doživio strahote. To je
dovelo do toga da jedva može pravilno izgovoriti jednu rečenicu.
Kad bi otvorio usta, zbunio bi se i počeo mucati. Kad je došao u
školu bilo je još gore jer su ga dječaci uznemiravali i rugali mu se.”
“Jednoga dana neki dječak pozvao ga je u kršćansku grupu za
mlade. Bio je ondje cijelo nedjeljno popodne. Navečer se veseo
vratio kući i odmah izjavio: ‘Nitko me nije ismijavao!’”
“Sada su prošle već dvije godine. Jezična mana gotovo je potpuno
nestala”, da bi nastavio sa suzama u očima, “i to zahvaljujući
prijaznosti ovih mladića koje je oblikovala Božja riječ.”
“Ljubav se ne hvasta.” Ne padaju li nam pritom neki grijesi na
pamet?
Latinska Biblija ovo mjesto prevodi riječima: “Ljubav ne postupa
pogrešno.”
Moguće je itekako neljubazno i pogrešno postupati. Na primjer,
ispričamo nekome šalu, ali vidimo da je on u sebi potresen. Ili se
posvađamo s nekim ne primjećujući da je pri kraju svojih živaca.
Nekoga ukorimo, umjesto da ga malo ohrabrimo.
Mi smo po prirodi neduhovni i bezbožni. Zbog toga uvijek pogrešno
postupamo.
Biblija ovdje govori o ljubavi koju proizvodi Duh Sveti. S njome
postajemo slični Isusu koji nikada ne gleda na sebe, već uvijek na
drugoga.
Gospodine, oprosti nam naše pogreške i podaj nam božansku ljubav!
Amen.
171

16. lipnja
Ljubav [se] ne nadima.
1. Korinćanima 13,4
Kako ovdje biblijska riječ drastično pogađa naše naravno biće!
Mi se znamo na ogavan način napuhavati poput kakvog nadutog
žapca.
Bio sam prisutan dok su dva bračna para jedni drugima pričali o
svojim godišnjim odmorima: “Mi smo bili u Norveškoj!” Smjesta
je uslijedio odgovor: “A mi u Egiptu! U Norveškoj je vrijeme dosta
promjenjivo.”
Kao djeca znali smo izvikivati jednu pjesmicu u kojoj neka mala
djevojčica prkosi drugoj: “Eto ti! Mi smo dobili goste!” “A tko
vam je došao?” “Baš ti neću reći! Došla nam je teta Davorka. I to
iz daleka, iz daleka svijeta; ona ima svilenu haljinu s dugim resama
i ogrlicu od bisera ispod samtnog mantila...”
Takvi smo mi! Od svog života rado pravimo izloge u kojima se
drugi mogu diviti našem prestižu.
Mi uvijek nastojimo nadvisiti druge. Mladić se hvali svojom snagom.
A starci se nadmeću svojim nebrojenim bolestima.
“Ljubav se ne nadima.” Prije nego li se naučimo ovoj božanskoj
ljubavi, u nama se mora dogoditi velika unutarnja preobrazba.
Mora nam postati jasno da je naša potreba za isticanjem nad drugima
zapravo grijeh pred Bogom. A kad se zatim u nama nastani
Duh Sveti, onda shvaćamo Pavlovu riječ: “Smatrajte jedni druge
većima od sebe.”
Za vrijeme sahrane jednog blaženog kršćanina, netko je nad njegovim
grobom izjavio: “Bilo je ugodno biti u njegovoj blizini jer
se nikada nije htio isticati nad drugim, već se uvijek spuštao ispod
drugih.”
Gospodine, uništi u nama našu iskvarenu, nadutu narav! Amen.
172

17. lipnja
Ljubav... nije nepristojna.
1. Korinćanima 13,5
Ovdje se zapravo govori o hirovitosti. Što to znači mogao sam
promotriti na jednom malom dječaku kojeg su roditelji poveli u
šetnju. Mali je vikao da hoće piti. Nato je otac s njime otišao do kioska.
No onda odjednom više nije bio žedan. Htio je nešto pojesti.
Dobio je kruh s maslacem. Međutim, onda se počeo derati jer više
nije htio hodati. Otac ga je stavio na svoja ramena. A onda je opet
htio hodati. Kad se našao dolje, bacio se na tlo. Konačno je dobio
malo po turu. Sada je barem znao zbog čega plače.
Šteta što nam ovakvo hirovito ponašanje upada u oči samo kod
male djece, ali ne i kod nas samih. Međutim, moramo znati da je
prirodno i neobuzdano ponašanje ljudi uvijek nešto “hirovito” te na
kraju nepristojno. Koliko jedni druge mučimo svojom ćudljivošću,
prohtjevima, željama i predbacivanjima!
O kralju Davidu Biblija govori da je za vrijeme progona dobio
snažnu i neobuzdanu želju za prekrasno bistrom vodom iz bunara
svojeg rodnog Betlehema. Trojica njegovih junaka probili su
se unatoč životnoj opasnosti kroz neprijateljske redove, zahvatili
vodu te je donijeli Davidu. On je bio toliko ganut da ovu dragocjenu
vodu nije htio popiti, već ju je prolio. I to je bio Božji čovjek
David! Kako je onda tek s nama?!
Protiv ovoga postoji samo jedno radikalno sredstvo: svoju naravnu
ćud trebamo uz pomoć Isusa Krista razapeti na križ. Kad se ovo
dogodi, ljubav Božja po Duhu Svetome razlijeva se u naša srca.
Ova snažna ljubav Božja više nikada ne podliježe “hirovitosti”.
Gospodine, spasi nas po Duhu Svetome od nas samih! Amen.
173

18. lipnja
Ljubav... ne traži svoje.
1. Korinćanima 13,5
Jedan govornik završio je svoje predavanje. Završio ga je riječima:
“Podastro sam vam neke prijedloge. Sada možemo diskutirati
o njima.”
Neka nitko ne misli da i naš tekst ovako nešto predlaže. Naš Bog
ovdje ne iznosi nikakve neobvezujuće prijedloge na koji bi se način
svijet mogao poboljšati. Ovdje nam on doslovno govori kakve
nas želi.
Ovo o čemu se ovdje govori nije nikakva igra za djecu: “Ljubav
ne traži svoje.” Jednako tako propovijeda se i u poslanici apostola
Pavla zajednici vjernika u Filipima: “Ne starajte se samo svaki za
svoje, nego i za ono što se tiče drugih.”
Ove riječi ne mogu se drugačije izlagati. Svi se mi pred istima
snebivamo i pitamo: “Gospodine, misliš li ovo doslovno? Dokle
ćemo stići s ovakvim životnim pravilima? Kod nas vrijedi suprotno:
najprije dolazim ja, zatim dugo ne dolazi ništa, onda opet dolazim
ja. A tek onda, naravno, dolaze i svi drugi. Ali tek onda!”
Gospodin pak šuti i ukazuje na svoju riječ: “Ljubav ne traži svoje.”
A mi s ovim sada trebamo izići na kraj!
Ma ne, Gospodin ne šuti. On nešto poduzima. On postaje našim
bratom i ova pravila oživotvoruje sam. Zato uprimo pogled u njega
kako na križu izdiše za nas! Tu on ne traži svoju slavu, svoju veličinu,
svoju dobit. Tu on traži samo nas! On se tu ne zauzima za nešto
svoje, već jedino za ono što se tiče drugih.
Ovaj Gospodin i Spasitelj po Duhu Svetome želi u nama oblikovati
svoj lik i učiniti nas sličnima sebi.
“Obnovi me, ti vječna svjetlosti, i daj da mi srce i duša budu obasjani
i ispunjeni tvojim sjajem!” Amen.
174

19. lipnja
Ljubav... nije razdražljiva.
1. Korinćanima 13,5
Kako mi ljudi znamo jedni druge mučiti!
Sjećam se jednog vrlo tankoćutnog umjetnika. Imao je sobu pored
stanara koji su imali živce poput čeličnih užadi. Ranim jutrom
uključili bi svoj radio, pojačali ga dokraja i pustili da tako trešti do
kasno u noć. Moj poznanik zamolio ih je da ga malo stišaju. A ovi
su naduto odgovarali: “Vi nam nemate što zapovijedati!” I čovjek
je zbog slabih živaca ovome podlegao. Tragedija svakidašnjice!
Svatko ponekad ima posla s ovakvim ljudima za koje se može
reći: “Svaka čast kršćanskoj ljubavi, ali sada je dosta!”
“Ljubav nije razdražljiva!” To znači da za pravu ljubav ne postoji
granica. Čovjek kojeg je Bog po Isusu otkupio, ljubi beskrajno, čak
i onda kad se to ne isplati.
Drevni Grci govorili su: “Najveću muku u carstvu mrtvih trpi
čovjek koji mora neprestano nasipati vodu u bure bez dna.” Biblija
pak kaže da je za Božjeg čovjeka radost upravo u tome da nalijeva
vodu u bure bez dna. Ili slikovito rečeno, da iskazuje ljubav ondje
gdje se čini besmislenim i bezuspješnim.
Ispravno gledano, veliko je oslobođenje što više ne moram mrziti
otkada je Isus umro za mene, što nisam dužan na silu tražiti svoje
pravo i što se više ne moram osvećivati.
Kad sam ovo svojedobno rekao jednome muškarcu, on je zlovoljno
upitao: “A dokle ćemo doći ovakvim metodama?” Mogao
sam mu jedino odgovoriti: “Stići ćemo u zajedništvo s Gospodinom
Isusom Kristom koji je i na samrti ljubio svoje neprijatelje.”
Gospodine, neka tvoj Duh Sveti i u nama proizvede ovakvu ljubav!
Amen.
175

20. lipnja
Ljubav... ne pamti zlo.
1. Korinćanima 13,5
Dvoje supružnika međusobno su se mnogo svađali i jedno drugom
inatili. Na kraju su pozvali mene da ih savjetujem.
Za vrijeme razgovora muž je, na moje iznenađenje, izvadio rokovnik
i počeo čitati: “18. srpnja supruga mi je... 19. srpnja supruga
mi je rekla... 20. srpnja napravila je to i to...” I tako dalje, i tako
dalje.
Bojim se da svi mi u svojim glavama nosimo ovakve rokovnike
u koje vrlo uredno unosimo sve ono što su nam drugi učinili. Za
mene je u svakom slučaju pravo čudo da ljudi i s lošim pamćenjem
mogu točno i godinama pamtiti sva zla koja su im učinili drugi
ljudi.
Koliko smo ovime samo udaljeni od božanskog života! Tko dođe
pod vlast Gospodina Isusa Krista i time pod utjecaj Duha Svetoga,
taj trga sve rokovnike u džepovima i u glavi jer “ljubav ne pamti
zlo”.
Naš Gospodin Isus na temelju svoje smrti na križu ima punomoć
oprostiti nam grijehe. Oproštenje grijeha njegov je najdragocjeniji
poklon. Prorok Mihej ovako je najavio ovo oproštenje, moleći:
“Baci na dno mora sve grijehe naše!” To znači zapravo da “ljubav
ne pamti zlo”.
Tko, dakle, želi pripadati kraljevstvu Božjem, taj bi trebao nasljedovati
svog Spasitelja. Trebao bi se dati voditi njegovom Duhu.
To znači da trebamo “na dno mora” baciti sve uspomene na zlo
koje nam je bilo učinjeno. Kako li ćemo biti slobodni kad sve rokovnike
koje držimo u glavi i džepovima ovako potopimo!
Gospodine Isuse, pomozi nam u tome! Amen.
176

21. lipnja
Ljubav... [se] ne raduje nepravdi.
1. Korinćanima 13,6
Upravo suprotno! Ona se žalosti zbog nepravde.
Riječ “nepravda” ovdje trebamo shvatiti u širem smislu. Biblija
na latinskom ovo prevodi kao “iniquitas”, što znači “neravnina” ili
“grubost”.
Goethe je u svojem “Faustu” oslikao jednog građanina koji za
vrijeme šetnje na Uskrs opušteno govori: “Nema mi ništa dražeg
od toga da nedjeljom i blagdanom o ratu i ratnim strahotama raspredam;
kako tamo daleko u Turskoj narodi jedni na druge nasrću...”
Kako nepravda, nesuglasice i okrutnosti u svijetu lako postaju
izazovnom senzacijom kad se ne tiču nas samih!
A kad nam se približe, onda se rado od svega ograđujemo. Kad
su 1945. godine svi oni strahoviti zločini nad Židovima i zatvorenicima
postali poznati svijetu, neki u Njemačkoj ispričavali su se:
“Ja o tome nisam ništa znao.”
Za razliku od toga, djeci Božjoj krvari srce zbog okrutnosti u
svijetu. Kad je Sin Božji došao na svijet, tištala ga je bijeda palog
čovječanstva. Na križu mu je pucalo srce zbog toga. Djeca Božja,
oni koji pripadaju Gospodinu Isusu, kako kaže Biblije, udovi su
njegova tijela. Zbog toga potpuno je nemoguće da ne pate s Isusom
zbog nevolje ovoga svijeta.
Nikada neću zaboraviti kako je moja slijepa i stara prabaka bila
potresena kad su do nas doprle vijesti o gladi u Kini. Ova daleka
nevolja njoj je slamala srce pred Bogom kao da se radilo o njezinoj
vlastitoj nevolji.
Ako smo udovi na tijelu Isusa Krista, onda i mi s njime trebamo
nositi terete svijeta.
Gospodine, podari mi milosrdno srce! Amen.
177

22. lipnja
Ljubav... [se] raduje istini.
1. Korinćanima 13,6
A što je to istina? Gospodin Isus rekao je: “Ja sam Istina.”
Poznavao sam mladi bračni par koji se razišao u najljućoj svađi.
Svako od njih bilo je puno gorkih optužbi protiv onog drugog.
Onda se dogodilo veliko čudo: muž i žena svaki za sebe pronašli
su put do Isusa te mu se od srca obratili. Smjesta je oboje postalo
jasno: “Sada svoj brak moramo opet dovesti u red!”
Bio sam prisutan kad su se ponovo sreli. Bilo je nezaboravno.
Molili su jedno drugo za oproštenje. Svatko je vidio samo vlastiti
grijeh. Ovdje je prodrlo svjetlo istine. Isus je postao velik u ovome
braku. Gdje nastupi Isusova vlast, tu se ulazi u svjetlo istine.
Jedino u očima svijeta cijela ova priča nije bila nikakva posebna
stvar. Novine nisu o tome ništa pisale. Štoviše čak su i ukućani dali
tek nekoliko sumnjičavih primjedbi.
Međutim, djeca Božja, ljudi u čijim je srcima Bog po Duhu Svetom
zapalio vatru ljubavi, radovala su se s ovome.
Za istinsko kršćansko srce nema veće radosti od toga kad svjetlo
Isusove istine zasja negdje u mraku ovoga svijeta.
Čemu se mi radujemo? Jesmo li zarobljeni svojim malim stvarima?
Ili nas raduje kad Isus negdje pobijedi?
Još važnije je pitanje: Radujemo li se kad Isus kao sjajno svjetlo
zasja u naš vlastiti život i pokaže nam istinu o nama samima koja
sigurno boli?
Gospodine, podari nam radost u svemu što čini tvoj Duh! Amen.
178

23. lipnja
Ljubav... sve podnosi.
1. Korinćanima 13,7
Ovdje je riječ o ljubavi koja je poput “neprobojnog prsluka”.
Izraz “neprobojni prsluk” potječe iz Tridesetogodišnjeg rata. U
to vrijeme vojnici su veličali svog vojskovođu Wallensteina: “On
je neprobojan! Nijedno tane ne može mu naškoditi. Nedavno ga je
pogodila kugla iz muškete. A on je samo stresao svoj prsluk. Kugla
ga nije ni ozlijedila.”
Ovdje je riječ o praznovjerju! Međutim, ova zgoda objašnjava
nam ono što nam naš tekst želi poručiti: ljubav Isusovih učenika
jest neprobojna. Ona se ničim ne da usmrtiti ni pokolebati.
Iz ovoga postaje jasno da je apostol mislio na nešto posve drugo
od onoga što svijet općenito naziva ljubavlju. Naša naravna ljubav
i sve ljudske simpatije vrlo su osjetljive i lomljive. Jedno malo
razočaranje, jedna neprijazna riječ i već se poremetila ljubav. Naša
naravna ljubav nema “neprobojni prsluk”. Ona na bojnom polju
života prije ili kasnije podliježe ranama.
No apostol ovdje govori o učincima koje Duh Sveti izvodi u vjernom
čovjeku te potom kaže da najljepši plod Duha Svetoga jest
ljubav. Ovakvu ljubav stvara Bog u onim srcima koja su prethodno
očišćena krvlju Isusa Krista. A takva ljubav je neprobojna.
Ovdje moramo misliti na prvog mučenika mlade kršćanske zajednice
u Jeruzalemu: Stjepana. Kakav je to bio užasan trenutak
kad su ga izveli pred gradska vrata i zasuli kamenjem! Isusovog
svjedoka odasvud je opkoljavala mržnja. No njegova ljubav prema
vlastitim ubojicama bila je neprobojna. Njegova posljednja riječ
bila je molitva za njih.
Gospodine, nauči nas ispravno voljeti po svome Duhu! Amen.
179

24. lipnja
Ljubav... sve vjeruje.
1. Korinćanima 13,7
Ovo su teške riječi koje lako mogu stvoriti nesporazum. Ovdje se
sigurno ne govori o tome da bismo trebali vjerovati svemu, kao što
to suvremeni lažni proroci prezentiraju javnosti. Ovdje se također
ne kaže ni to da bismo trebali vjerovati u “dobro u čovjeku”. To bi
se protivilo poruci cijele Biblije koja izjavljuje: “Ljudsko srce je
zlo od svoje mladosti.”
Što bi onda trebalo značiti da “ljubav sve vjeruje”? Ovu istinu
naučio sam zahvaljujući jednom malom doživljaju.
Dok sam svojevremeno obilazio jedno ogromno rudarsko naselje,
na mene je “zarežao” jedan mlađi čovjek: “Što vi ovdje hoćete?!”
– “Ja sam evangelički župnik!” – “Pa što onda? Što hoćete
od mene?!”
U tom trenutku promatrao sam njegove oči. Bile su sumnjičave
i odbojne kao u divlje zvijeri kad u džungli sretne lovca. Preneraženo
sam pomislio: “Znači tako smo daleko stigli u ovom palom
svijetu da se susrećemo poput krvoločnih životinja.”
No nije li ovaj mladić mudro postupio? Jer tko nam još želi dobro?!
Može li se uopće drugačije postupati?
Da, može se! Može se ako ste upoznali razapetog i uskrslog Sina
Božjeg. Onda znate da je s njime u ovaj svijet došlo nešto novo!
Pouzdajući se u Isusa, mogu se odvažiti svoje srce s ljubavlju otvoriti
prema ljudima. I to ne pouzdajući se u ljude, već u Isusu mogu
odbaciti svaki strah, svaku sumnju i svaki nedostatak ljubavi.
Gospodine, zahvaljujemo ti što s tobom smijemo bolje i drugačije
živjeti! Amen.
180

25. lipnja
Ljubav... [se] svemu nada.
1. Korinćanima 13,7
Što je ljubav možemo naučiti samo uz Isusa.
Pogledajte ga samo ondje kako visi na križu! Oko njega sve sam
prezir, poruga i odbacivanje!
Postoji jedna novela danskog pjesnika Jensa Jakobsena u kojoj
opisuje ovaj prizor razapinjanja na križ. On nastavlja ovako: “Kad
je Sin Božji vidio da ovi nisu vrijedni otkupljenja, otrgnuo je svoja
stopala preko glava od čavala i, stisnuvši zatim šake, i njih oslobodi
te skoči dolje. U svom kraljevskom bijesu zgrabi svoju halju
i ode na nebo. Tako križ ostade prazan, a djelo pomirenja zauvijek
nesvršeno...”
Ovako bi se sigurno i dogodilo kad bi Isus bio onakav kakvi smo
mi. No on je do kraja ostao na križu jer je u njegovu srcu gorjela
ljubav Božja. A ona ne gleda samo na ono trenutno. “Ljubav se
svemu nada.” Tako je i Isus gledao u budućnost. Pritom je u Duhu
vidio kako milijuni grešnika dolaze k vjeri u njega i postaju djecom
Božjom. Vidio je kako se nebrojeno mnoštvo grešnika čisti njegovom
krvlju i po njegovom križu nalazi izvor snage za novi život.
Ova svesrdna Isusova ljubav ulazi u srca djece Božje po Duhu
Svetome. Sada i oni mogu ljubiti nadajući se svemu.
U Wuppertalu je početkom dvadesetog stoljeća živjela jedna
jednostavna žena koja je u cijelome gradu bila poznata kao teta
Hanna. Nebrojenim ljudima iskazala je svoju ljubav i ukazala im
na put života. Međutim, njezin muž bio je teški i bezbožni pijanac.
Teta Hana nije odustajala od njega. Ona se molila za njega i iskazivala
mu ljubav s velikim strpljenjem, sve dok nije doživjela njegov
preobražaj kojeg je on po Isusovoj milosti doživio. No to je trajalo
gotovo cijeli život.
Gospodine, daj nam strpljenje i nadu u ljubavi! Amen.
181

26. lipnja
Ljubav... sve podnosi.
1. Korinćanima 13,7
U jednom psalmu stoji: “Jahve kraljuje, u sjaj zaodjeven.” Da,
kad se Isus pojavio u ovome svijetu, uspostavio je svoje kraljevstvo
među ljudima. A glavna značajka ovog kraljevstva jest ljubav.
Riječ je o snažnoj, božanskoj ljubavi koja vlada ovim Božjim
kraljevstvom. Pavao o ovoj ljubavi kaže: “Ona sve podnosi.” Grčki
jezik, na kojem je Novi zavjet izvorno napisan, ovdje koristi riječ
koja znači “biti čvrst” ili “čvrsto stajati”. “Čvrsto stajati, makar svi
drugi bježali!”
Ovakvu ljubav imao je Gospodin Isus prema svojim učenicima.
Kako su ga samo sramotno izdali, napustili i zatajili dok je
bio odveden na križ! Da je nakon svog uskrsnuća otpisao ovakve
sljedbenike, ne bismo se čudili. Mi bismo sigurno tako postupili.
Međutim, Isus ih je potražio, išao je za njima i čvrsto čuvao ljubav
prema njima.
A to vrijedni ne samo za tadašnje učenike. Tako je postupio i
prema nama. Njegova ljubav sve podnosi.
Stoga bismo i mi sada trebali imati ovakvu ljubav prema njemu.
Ljubav koja se drži Spasitelja, makar svi drugi odlazili od njega.
Ova snažna ljubav koja povezuje Isusa i njegove učenike treba
zablistati u ovaj svijet. Ovom ljubavlju trebamo se držati i onih
koje su svi drugi otpisali i ostavili. “S ovim čovjekom nitko ne
može izdržati”, kaže se obično za nekog neugodnog čovjeka. Isusovi
učenici ovako nikad ne govore. Oni imaju postojanu ljubav,
makar i svi drugi pobjegli.
Gospodine, oprosti nam što naša ljubav tako kratko traje! Učini
nas sličnima tebi! Amen.
182

27. lipnja
Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici?
Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.
1. Korinćanima 13,8
Biblija nam nudi široku perspektivu.
Možemo se eto osvrnuti na početke kad je Bog snažno izustio:
“Neka bude svjetlo!” Ali možemo pogledati i u budućnost: “Gle,
činim novo nebo i novu zemlju.”
O ovom budućem svijetu doznajemo štošta iz ovog našeg teksta.
Pročitajmo ga još jednom da bismo ga lakše razumjeli.
Ovdje najprije čujemo nešto negativno o budućem svijetu: većina
onoga što danas ovdje čini crkvu i kršćanstvo prestaje postojati.
U kršćanstvu uvijek postoje dvije struje: hladna teološka spoznaja
i ushićeno klicanje koje se izdiže iznad sive svakidašnjice. U novome
svijetu nema ni jednog ni drugog: “Ushićen govor utihnut
će – spoznanje će se raspasti.” Ondje smo na cilju, stojimo pred
Bogom i “gledamo ga kakav jest”.
Više se neće propovijedati ni evangelizirati: “Silovit govor u
Duhu umuknut će.”
Međutim, jedna jedina stvar iz kršćanstva davat će karakter novome
svijetu: “Ljubav nikada ne prestaje!” Svijet bez nepovjerenja,
prepirke, lomova, naoružanja, sudskih procesa, ratova!
Kakvu li nadu svojima pruža Isus!
Ali ako će ljubav jedina ostati, ne bi li nam već ovdje trebala biti
važnija od svega?
Gospodine, usmrti svojim križem svu našu hladnoću, naše sebeljublje
i našu ćudljivost! Upali nam srce svojim Duhom za ljubav!
Amen.
183

28. lipnja
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje.
1. Korinćanima 13,13
Približavate li se iz smjera Stuttgarta mjestu Schwäbischer Alb,
ubrzo ćete ugledati zamak Hohen-Neuffen. Na strmom i nadaleko
istaknutom brdu, između zelenog lišća bukava, ponosno se uzdiže
bijela citadela. A s kule se veselo vijori zastava.
Isusova družina je poput ovakvog zamka koji se uzdiže iznad
nizinskih ravnica.
Mislite li da ovom usporedbom malo pretjerujem? Međutim,
Gospodin Isus Krist jednom je i sam nešto slično rekao: “Ne može
se sakriti grad što leži na gori.” A pritom je govorio o zajednici
onih koji vjeruju u njega. Da, našem Bogu, dok je govorio po
proroku Izaiji, bila je ovakva slika pred očima: “Zidine ćeš svoje
nazivati Spasom, Slavom svoja vrata.”
Dakle ovu sliku možemo smatrati prikladnom: zajednica Isusa
Krista je poput zamka koji strši iznad nizina.
Iz našeg teksta pak doznajemo da se na zidovima njezinih citadela
vijore tri zastave: vjera, ufanje (ili nada) te ljubav!
Dakle, sljedbenike Isusa Krista može se, ne govoreći više u slikama,
prepoznati po ova tri duhovna znaka života koje Duh Sveti
proizvodi u srcima.
Zajednicu Isusa Krista prepoznaje se po čvrstoj, osvjedočenoj
vjeri: “Temelj na kojeg se upirem jest Krist i njegova krv...” Zajednicu
Isusa Krista prepoznaje se po živoj nadi: “Isus moj Spasitelj
živi navijek, a s njime i ja i moj tijek...” Zajednicu Isusa Krista
također se prepoznaje po ljubavi koja ne pita što će joj druga strana
dati, već se pita što može učiniti za nju.
Gospodine, oprosti što naše zastavice tako često spuštamo napola.
Daj da se mogu viti nošene vjetrom Duha Svetoga! Amen.
184

29. lipnja
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je
među njima ljubav.
1. Korinćanima 13,13
Učenici Isusa Krista istaknuli su tri zastave: vjeru, nadu i ljubav.
Ove tri zastave vijore se iznad crkvene zajednice pokazujući svijetu
koliko ih je njihov Gospodar obogatio.
Međutim, apostol Pavao u našem tekstu otkriva čudesnu sliku:
jednom će ovaj svijet doći kraju. Jednom će se obistiniti Božje obećanje:
“Evo, činim novo nebo i novu zemlju.”
Stari svijet nestaje u ogromnim olujama posljednjih vremena.
Iskrsava novi svijet.
Jedna zastava spušta se na zemlju. To je zastava vjere. Jer onda
više nećemo, kao što kaže Biblija, hoditi u vjeri. Dospjeli smo do
gledanja. “Gledat ćemo ga, kakav jest.”
A onda se spušta i druga zastava: zastava nade. Jer tu je kraj
svakom nadanju. Zavladalo je ispunjenje svega. Stigli smo na cilj.
No, treća zastava, zastava ljubavi, podiže se do vrha. Ona se jedina
vijori nad novim svijetom Božjim, - gdje je ljubav sve u svemu.
“Ali najveća je među njima ljubav!” Ova zastava crkvene zajednice
ostaje za svu vječnost.
Ovdje želimo na trenutak stati ispod sve tri zastave kako bismo
dospjeli u novi Božji svijet.
Međutim, ne bismo li prvenstveno trebali podići zastavu svete
ljubavi da se sasvim drugačije vijori nad našim životom, ako će
ljubav ionako sve nadživjeti?! Bog nas po Isusu ljubi. I mi smijemo
njega ljubiti. A radi njega i svakog drugog koga nam Bog navede
na put. Pa čak i one koji su nam nesimpatični! Čak i naše neprijatelje!
Gospodine, preobrazi naše sebeljubno srce! Amen.
185

30. lipnja
Kad je Jakov čuo da u Egiptu ima žita, reče svojim sinovima:
“Što tu zurite jedan u drugoga?”
Postanak 42,1
“Što zurite jedan u drugoga?”
Koliko je stari otac Jakov bio u pravu. Zavladala je glad, a u
Egiptu se moglo kupiti kruha. Preostalo je samo jedno: “Naprijed
u Egipat i donesite kruha!”
“Što zurite jedan u drugoga?” Ne bi li se i nama moralo ovako
doviknuti? U cijelom svijetu nema ničega čime bi se moglo zasititi
dušu. Možemo proputovati cijelim svijetom, možemo tražiti najuzbudljivije
zabave, možemo se prepustiti najkorisnijim i najzahtjevnijim
poslovima – sve to neće zasititi glad naših duša. U Psalmu
107 stoji ovako: “Gladni su bili, žeđu izmoreni, duša je klonula u
njima...”
Ovime je oslikan čovjek današnjice. To smo mi!
A onda zemljom odjednom proleti vijest, prekrasna vijest: “Postoji
kruh od kojeg nam duša može živjeti!” Isus za sebe kaže: “Ja
sam kruh života! Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo
od ovoga kruha, živjet će zauvijek.”
To je vijest nad vijestima! I ako Isusovu riječ čitamo dalje, čut
ćemo kako nam govori o svojoj smrti na križu i o svojoj krvi prolivenoj
za nas. Čitamo o Spasitelju koji za nas odlazi u smrt i opraštanjem
grijeha ozdravlja naš zaraženi život. Da, on je kruh za dušu.
A tu onda treba i narediti: “Što stojite i zurite jedan u drugoga?”
Tu je onda potrebno samo jedno: “Krenite izravno k Isusu koji je
uskrsnuo od mrtvih, koji živi i zasićuje naše duše životom vječnim!”
Gospodine, oprosti nam naše odugovlačenje! “Ti jedini možeš dati
mir, radost i pravi život”! Amen.
186

1. srpnja
Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svoga Saveza s Abrahamom,
Izakom i Jakovom. I pogleda Bog na Izraelce i zauze se
za njih.
Izlazak 2,24-25
Nevjerojatno je kakav učinak može imati naša molitva!
Izrael je živio u strašnom ropstvu. Nevolja je dosegla svoj vrhunac.
Radilo se o životu i smrti. Onda su se ljudi počeli prisjećati
toga da je Bog uistinu živ i da spašava. Kaže nam se da je njihovo
zapomaganje došlo do Boga.
I onda se dogodilo! Biblijski izvještaji redaju se jedan za drugim.
Čini se kao da pisac ne može pronaći dovoljno riječi kojima bi opisao
Božju milosrdnost: „Bog je čuo, on se sjetio svoga Saveza, on
je pogledao na njih, on se zauzeo za njih.“
Ovo je tako uočljivo, budući da je Biblija inače vrlo štedljiva na
riječima. Često bismo rado čuli mnogo više. Na primjer, rado bismo
znali što se događalo u srcu desnog razbojnika kad je povjerovao
u Isusa. Rado bismo doznali kako je Zakej došao na ideju da se
zbog Isusa popne na stablo. No Biblija nam o tome ništa ne govori.
Ona iznosi samo ono bitno, i to šturim riječima.
Ovdje je sasvim drugačije. U Bad Oeynhausenu svojevremeno
su kopali u potrazi za ljekovitom vodom. Jednoga dana naišli su na
izvor. Ovaj je smjesta tako snažno potekao da je sve pomeo, a ljudi
su se razbježali od straha.
Tako snažno izbija izvor Božjeg milosrđa dok neko potišteno
srce zaziva, vapi i viče za pomoć. On čuje, sjeća se svoga saveza;
on svraća svoj pogled, on se zauzima za nevoljnika. Ovaj izvor
najsnažnije je izbio na križu Sina Božjega. Pavao kaže: „On nije
poštedio ni svog vlastitog Sina, već ga je predao za sve nas. Kako
nam neće s njime sve dati!“
Gospodine, oprosti nam što sami želimo spasiti svoj život, a ti si i
dalje tako milosrdan! Amen.
187

2. srpnja
Vatra na žrtveniku mora uvijek gorjeti; ne smije se gasiti.
Levitski zakonik 6,5
U Jeruzalemu se danju i noću moglo vidjeti kako se uzdiže dim
sa žrtvenika. Navečer bi se zaklalo janje i položilo na žrtvenik. U
jutro bi svećenici raspirili vatru te žrtvovali drugo janje.
Građeni Jeruzalema danju su vidjeli dim sa žrtvenika, a noću njegov
plameni odsjaj.
Jeruzalem je živio pod utjecajem prinošenja žrtava. Između njega
i presvetog Boga neprestano se nalazila žrtva pomirnica.
Ovo je vrlo lijepa slika kršćanske zajednice istinskih vjernika.
U toj zajednici zna se da mi prljavi grešnici ne možemo tek tako
pristupiti svetome Bogu. Nama je potrebna žrtva pomirnica koja će
stajati između njega i nas. Ili još bolje: koja će povezati njega i nas.
U ovoj zajednici vjernika zna se da je onaj žrtvenik u Jeruzalemu
Bog zamijenio žrtvenikom Golgote, tj. križem. Na tom žrtveniku
bio je žrtvovan Isus, „janje Božje koje odnosi grijeh svijeta“.
I kao što je Jeruzalem uvijek iznova živio pod dimom žrtvenika i
njegovim plamenim odsjajem, tako i zajednica vjernika živi u sjeni
križa.
Pjesnik Paul Gerhardt divno je sročio život pod utjecajem križa:
„Time se ne samo trebam, nego i želim okoristiti: Da mi on u borbi
zaštita bude, u tuzi moj smijeh, u radosti moja svirka. I kad mi sve
postane neukusno, neka mi on bude mana s neba. U žeđi moj izvor
slatki, u samoći sugovornik bratski...“
Gospodine, gdje drugdje da živimo nego u sjeni tvoga križa kojim
si nas otkupio i sa sobom pomirio! Amen.
188

3. srpnja
Sedmi dan neka svećenik opet dođe i pregleda: ako se bolest
bude proširila po zidovima kuće, neka svećenik naredi da se povadi
zaraženo kamenje i baci na koje nečisto mjesto izvan grada.
Levitski zakonik 14,39-40
Vidimo da su u Izraelu postojali propisi o „kućnoj gubi“. Mi vrlo
brzo zaključujemo da kod nas tako nešto više ne postoji.
Točno, takvo nešto više ne postoji. No jesmo li posve sigurni da
u našim kućama nema nikakve „gube“? Možda ne u kamenju. Ali
zato sigurno među ljudima!
Uzmimo kao primjer malu razmiricu među supružnicima. Prvotno
tek neznatan pokazatelj gube. No uzročnik dalje izjeda. Sve
prerasta u veću svađu i na kraju u bračnu krizu. To je naša „kućna
guba“!
Ili nesuglasica između roditelja i djece. Ili svađa između stanara i
stanodavaca. Sve počinje od sitnica, ali guba se širi dalje.
To je ono na što biblijski tekst želi ukazati. On kaže da izbacimo
gubu prije nego što upropasti čitav život. Iščupaj to van, i to pod
svaku cijenu! Učinite kraj nesuglasicama i svađi!
I mi imamo svećenika koji prstom upire u te stvari i govori: „
Izbaci to pod svaku cijenu van, prije nego što se proširi dalje!“ Taj
svećenik je Gospodin Isus Krist. On je ujedno i onaj koji nam želi
pokloniti mudrost i ljubav da to možemo „izbaciti van“ jer su mudrost
i ljubav prijeko potrebne za ovakav pothvat.
Zbog toga i ne izlazimo na kraj sa svojim obiteljskim životom i
kućnom svakidašnjicom bez njega, koji je Spasitelj i koji liječi od
gube.
Gospodine, ne daj da ostanemo nepokretni u onome što trebamo
činiti! Amen.
189

4. srpnja
Kad on uđe da obavi obred pomirenja u Svetištu, neka nikoga
drugog ne bude u Šatoru sastanka dok on ne iziđe.
Levitski zakonik 16,17
Ovdje se radi o velikom danu u životu starozavjetnog Božjeg
naroda, o Danu pomirenja.
Jednom u godini svakom članu izraelskog naroda jasno se davalo
do znanja da po svojoj naravi nije u dobrom odnosu s Bogom, da
ga njegovi grijesi odvajaju od Boga, da ne može uživati u miru sve
dok se ne izmiri s presvetim Bogom.
Ljudi današnjice ne bi smjeli olako proglašavati Boga bezopasnim!
Mi se nalazimo u istom položaju kao i ljudi nekoć. Kad Biblija
kaže da je strah pred presvetim Bogom početak svake mudrosti,
onda smo mi suvremeni ljudi jako glupi ako se Boga ne bojimo.
Mora doći do izmirenja s Bogom!
Vrhunac starozavjetnog Dana pomirenja bio je trenutak kad je
veliki svećenik, praćen velikom šutnjom, s posudom krvi ulazio u
Svetinju nad svetinjama. Biblija upadljivo naglašava: „Tada neka
ni jedan čovjek, osim velikog svećenika, ne bude u hramu!“ U tom
trenutku veliki svećenik posve sam stajao je pred Bogom.
Zbog čega se ovdje u Starome zavjetu zapravo toliko upadno naglašava
ova samoća velikog svećenika? Zato što je sve trebalo ukazivati
na našeg Velikog svećenika, Sina Božjega. Isus Krist bio je
posve sam u beskrajnoj usamljenosti dok je umirao na križu te tako
prinio svoju krv pred Bogom za nas. Posve sam! Zbog toga mi ne
možemo ništa dodati tom njegovom izmirenju. Mi u vjeri možemo
samo prihvatiti ono što je on sam učinio za nas.
Gospodine, zahvaljujemo ti što u tebi možemo imati istinsko izmirenje
s Bogom. Amen.
190

5. srpnja
Ne paljetkuj svoga vinograda; ne kupi po svom vinogradu palih
boba nego ih ostavljaj sirotinji i strancu! Ja sam Jahve, Bog
vaš.
Levitski zakonik 19,10
Nije li to prekrasna riječ? Ona nam poručuje da Bog voli velikodušne
ljude! On ne voli sitničavost ni škrtost.
O Škotima postoji bezbroj viceva. U njima se isti ismijavaju kao
smiješni, škrti i štedljivi ljudi. Ovi vicevi zapravo su velika nepravda
prema jednom narodu. Jer ako pobliže promotrimo, otkrivamo
da ovaj nedostatak po prirodi imamo svi, upravo onako kako ga
vidimo na drugima!
Naravno, prema sebi samima znamo biti izuzetno velikodušni.
Prema sebi ili svojima nemamo nikakva straha od rastrošnosti.
Ali kad se radi o drugima, o onima nižima od nas ili o nevolji u
svijetu, onda odjednom primjećujemo da, držeći se navedene slike,
ne možemo dopustiti prosipanje “grozdova ili bobica grožđa”. Tu
odjednom postajemo uistinu sitničave bijedne duše.
A takvi se ne dopadamo Bogu. On sam toliko je neopisivo velikodušan.
“On daje da njegovo sunce izlazi nad pravednima i nepravednima”.
Štoviše, on svog ljubljenog Sina Isusa daje u smrt radi
nas grešnika koji ga svakodnevno vrijeđamo.
Cijela Biblija veliki je hvalospjev Božjoj velikodušnosti. Suočen
s time, apostol Ivan izvikuje: “Od njegove punine svi mi primismo:
milost na milost!”
Ovaj veliki Bog ne voli sitničavu djecu. Zbog toga je svom izraelskom
narodu dao ovaj tekst. A njegov Duh i nas želi učiniti njemu
sličnima.
Gospodine, oprosti nam našu škrtost i obnovi nas! Amen.
191

6. srpnja
Posvećujte se da budete sveti! Tâ ja sam Jahve, Bog vaš. Držite
moje zakone i vršite ih. Ja, Jahve, posvećujem vas.
Levitski zakonik 20,7-8
Ovo zvuči kao da Božja riječ proturječi sama sebi. “Posvećujete
se... posvećujem vas.” Da, stvarno zvuči kao proturječje.
Ali u Božjoj riječi nema proturječja, već naš duh ne može tako
brzo shvatiti božanske istine.
Da, ovo što ovdje piše uopće ne možemo shvatiti svojim intelektom.
Ali doživjet ćemo to kad počnemo ozbiljno živjeti s Bogom.
Svatko tko je u sebi budan i tko želi pripadati Bogu, taj cijelim
srcem želi biti ugodan Bogu. Želi biti “svet”. Tada počinje ulagati
trud u nadvladavanje svog ponosa, svoje ćudi, svoje nečistoće,
svoje tromosti, svog sebeljublja, svoje lažljivosti i mnogih drugih
stvari.
Pritom otkrivamo nešto nevjerojatno: da ovo nema veze s posvećivanjem.
Upravo suprotno! Izgleda kao da grijeh počinje dobivati
snagu kad se njime počnemo baviti.
Na kraju upadamo u veliki očaj u kojem spoznajemo svoje izgubljeno
stanje u kojem bismo najradije zaboravili na Boga.
Ali sada Bog započinje: “Ja, Jahve, posvećujem vas.” On nas
privlači k svome Sinu. Vidimo Spasitelja na križu i otkrivamo da
smo u njemu opravdani, posvećeni i proglašeni Božjom djecom
bez svojih djela. Vjerujemo u to iz srca, potpuno se prepuštamo
Spasitelju i prihvaćamo ga u svoje srce.
A sada Isus počinje djelovati u našem srcu. On djeluje po svome
Duhu Svetome tako da činimo djela koja nismo mogli činiti. On
nas posvećuje.
Gospodine, umorni smo od svojih puteva. Zahvaljujemo ti što
opravdavaš i posvećuješ grešnike. Amen
192

7. srpnja
Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju - dana četrdeset,
za svaki dan jednu godinu - ispaštajte svoje opačine četrdeset
godina. Iskusite što znači mene napustiti.
Brojevi 14,34
Možda dosad nismo uopće primijetili kako je ruka Božja potajno
stajala nad našim životom.
Ona nam se otvarala s dobrim darovima. Ona nas je potajno držala
kad su naišle oluje. Ona je bila i onda uz nas dok smo bili posve
usamljeni i napušteni.
A onda Bog odjednom pred nas postavlja užasnu mogućnost da
svoju ruku može i povući od nas. To se možda na početku uopće
ne primjećuje. Međutim, čovjek postupno primjećuje da je skroz i
u svemu lišen blagoslova. I konačno, u nevolji i na samrti počne
tražiti nekakav oslonac, a njega nigdje nema.
Dok govorim o ovome, želimo se prisjetiti jedne zgodu iz Novoga
zavjeta. Jednoga dana Isus se obraćao velikom mnoštvu.
Odjednom nastaje nemir. Približio se gubavac. Ljudi viču od bijesa,
užasa i straha od zaraze. No gubavac se ne da zaustaviti. Kroz
raspršeno mnoštvo žuri se k Isusu. Ondje pada u prašinu i plačući
viče: “Gospodin, ako hoćeš, možeš me očistiti!”
A što čini Isus? Povlači li se korak unazad pred ovim čovjekom s
ružnim čirevima? Ne! U Bibliji piše da ga se Isus dotače.
Isusova ruka, a to je ruka Božja, pruža se prema njemu i ozdravlja
ga.
Mi smo ljudi za koje vrijedi užasna mogućnost da Bog s pravom
povuče svoju ruku od nas. No Isus još jednom pruža svoju ruku
prema nama. Ovu ruku trebamo prihvatiti.
Gospodine, ti nam pružaš svoju probodenu ruku. Zahvaljujemo ti
na tome. Amen.
193

8. srpnja
Imat ćete rese zato da vas pogled na njih sjeća svih Jahvinih zapovijedi.
Vršite ih, a ne zanosite se svojim srcem i svojim očima,
što vas tako lako zavode na bludnost.
Brojevi 15,39
Ovdje nalazimo odgovor na jedno vrlo suvremeno pitanje.
Danas se često postavlja pitanje kome dozvoliti da utječe na nas.
Koji ljudi i sile mogu upravljati mnome?
Za mnoge ovo pitanje brzo je riješeno jer smatraju da se trebaju
držati većine i povoditi se za duhom vremena. Tako se najbolje
prolazi.
No plemenitiji pojedinci, oni samostalniji i koji se smatraju misliocima,
shvaćaju da na ovaj način čovjek samo trune u svojoj
nutrini. Odumire mu savjest, prestaje razmišljanje, čovjek postaje
tup i jadan.
Zašto ti ljudi odabiru drugi put? “Želimo razvijati svoju osobnost!
Želimo da nas vodi samo naše srce! Otvorenih očiju sami
tražimo svoj put!” Ne zvuči li to dobro?
Ali Bog ima svoj stav o tome, što nas zadivljuje. Riječi dane
narodu Božjem prije više tisućljeća dobivaju aktualno značenje.
Što kaže Bog? On ništa ne govori o masovnom putu koji mu je
sigurno mrzak. On plemenitim pojedincima i misliocima poručuje:
“Upozoravam vas na opasnost od vaših puteva! Nitko neka se ne
povodite za namislima svog srca i za onime što mu oči vide!” Ali
to zvuči grozno. Ne postoji li neki treći put?
Da, postoji! Živjeti na slavu Božju! Davati sebe kao osobu koju
je Isus otkupio da je Božji Duh Sveti oblikuje i vodi. Biblija kaže
da Bog želi da budemo “na hvalu slave njegove”.
Gospodine, oslobodi nas od mase i od nas samih! Ti budi naš Gospodin
i sila koja upravlja našim životom! Amen.
194

9. srpnja
On je tvoja slava, Bog tvoj.
Ponovljeni zakon 10,21
U životu očito ne ide bez hvalisanja nečime što imamo. Sportaš
se hvali svojom snagom. Stara bolesna žena hvali se svojim brojnim
bolestima i svojim slabostima. Bogataš se hvali svojim bogatstvom,
a siromah svakome koga susretne daje do znanja kako mu
je teško. Svatko mora imati nešto čime će se hvaliti. Koliko mi je
poznato, ovo je jedina izreka koja je nastala u naše vrijeme: “Tko
se hvali, ima više od života.”
Naš tekst sročio je stari Mojsije. Čini mi se kao da je Duh Sveti
ovom iskusnom, starom i mudrom čovjeku dozvolio da ima obzira
prema našoj slabosti. “Dobro”, kaže on, “imate potrebu za hvalisanjem?
Onda ću vam reći čime ćete se hvaliti: Bog koji se objavio,
naš Gospodin i Otkupitelj, dostojan je da se njime hvalimo. ‘On je
tvoja slava, Bog tvoj’!”
Ovo je prekrasan savjet! Jer sve ono čime se inače ponosimo tako
je beznačajno i prolazno, a često i budalasto. Ima li nečega na nebu
ili na zemlji što bi bilo slavnije, ljepše i čudesnije od veličanstvenosti,
ljubavi i sjaja Božjega? Ima li ičeg čudesnijeg od toga da
se prignuo k nama, da nas je potražio, otkupio i izbavio po svome
Sinu, našem Gospodinu, Isusu Kristu?! Zato ga želimo slaviti u
svojim srcima i svojim ustima.
Onda ćemo doživjeti kako nas ovo slavljenje izdiže iznad niskosti
i bijede stvari koje nas često bespotrebno ispunjaju i pokreću.
Pavao je Mojsijevu riječ usvojio za sebe rekavši: “Tko se hvaliti
hoće, neka se hvali Gospodinom.”
Gospodine, oduševi nam srce da te slavi! Amen.
195

10. srpnja
Neka nadglednici nastave te narodu kažu: “Tko se boji i kome
srce trne, neka se vrati domu svome da ne trne srce njegovoj
braći kao njemu.”
Ponovljeni zakon 20,8
Znači da je dozvoljeno dezertiranje u borbenim redovima našeg
Gospodina Isusa Krista! “Tko se boji... neka se vrati domu svome!”
Prava zajednica Isusovih učenika borbena je jedinica. Grof Zinzendorf
spjevao je: “Ovdje smo svi po tvojoj naredbi! Što više zapovjedi,
to više pobjeda jer su tvoje zapovjedi sama obećanja da
ćemo se probiti vijugama i preprekama, postajući tako tvoji specijalci,
glasnici i preteče...”
Tko poznaje uskrslog Gospodina i od svega srca u njega vjeruje,
svrstava se u ove borbene redove.
Ali tko ima plaho srce, neka se vrati natrag! Jer on ne poznaje
Gospodina i nije upućen u snagu njegova uskrsnuća.
Kršćanski stav koji se oslanja na vlastite snage ubrzo splašnjava.
Takva osoba uplaši se napasti iznutra i izvana, kao i neprijateljskog
ruganja svijeta od kojega klone srce.
No ovakvo kukavičko srce ipak je vrlo pogubno. Jer na kraju Biblije,
gdje se vraćamo našem tekstu, stoji: “Kukavicama pak... udio
je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.” Ove
riječi ulijevaju strah! Iz njih nam je jasno da je kukavičluk okretanje
leđa Gospodinu kojemu je “dana sva vlast na nebu i na zemlji”.
Zato računajmo s njime!
“O Kriste, koji pobjeđuješ u svojima i svoje ime proslavljaš, pomozi
nama slabima i bijednima po svojim snažnim rukama!” Amen.
196

11. srpnja
Stavi prvine plodova pred Jahvu, Boga svoga, i pred Jahvom,
Bogom svojim, duboko se nakloni. A onda zajedno s levitom i
došljakom koji bude kod tebe uživaj sva dobra kojima je Jahve,
Bog tvoj, obasuo tebe i dom tvoj.
Ponovljeni zakon 26,10-11
Žalosno je da Bog tako nešto mora naređivati!
Ali takvi smo. Umjesto da se radujemo zbog svega onoga što
nam je Bog darovao, mi razmišljamo jedino o tome što nam još
nedostaje. U jednoj narodnoj pjesmi stoji: “Što više ima, to više
hoće! Nikako da se smiri i utihne!” I u svoj toj brizi, jurnjavi i
poslu uopće ne stižemo do zahvale Bogu, do spoznaje da nas je
u velikoj ljubavi i strpljenju nosio i blagoslovio dobrima. Nikako
da budemo “radosni zbog svih dobara kojima nas je Bog obasuo”.
Morao sam se nasmijati kad mi je jednom netko rekao da je Stari
zavjet mračna knjiga, a Bog koji iz nje govori uvijek namrgođen.
Na to se može odgovoriti jedino ovako: Mi smo smrknuti, a naša
srca puna su tame. Za razliku od toga, Bog stvara radosne ljude
koji mu zahvaljuju iz svega srca.
U našem tekstu govori se o “svim dobrima kojima nas je Bog
obasuo”. Ako se iskreno priberemo, brzo ćemo se sjetiti kolikim
nas je dobrima obasuo.
Najveće blago koje nam je dao jest njegov Sin, Gospodin Isus
Krist. A njega Bog nije tek tako darovao, već ga je radi nas predao
na smrt na križu da po njemu dobijemo oproštenje grijeha, mir s
Bogom, Duha Svetoga i život među blaženima. Onaj tko je upoznao
ova dobra, taj mu se klanja i radosna srca stoji pred svojim
Bogom.
Prava je nevolja to što su nam duhovne oči često toliko slijepe.
Što jadikujemo kad bismo trebali pjevati od radosti?! Što plačemo
kad bismo trebali biti puni utjehe i mira?!
Gospodine, otvori nam oči za svoju dobrotu i milost! Amen.
197

12. srpnja
I gle, dođe Boaz iz Betlehema. “Jahve bio s vama!” pozdravi on
žeteoce. A oni mu odgovoriše: “Jahve te blagoslovio!”
Ruta 2,4
Na koji samo način ovi ljudi međusobno razgovaraju!
Bio je dan žetve, vruć ljetni dan. Ovakav dan od žeteoca zahtijevao
je krajnju izdržljivost.
A onda stiže vlastelin! Kao u nekom misaonom igrokazu, možemo
sada zamisliti kako se odvijalo pozdravljanje. Poznati su nam
mrzovoljni šefovi. Znademo također na koji se način nezadovoljni
radnici znaju buniti. Svi smo iskusili kako ljudi znaju međusobno
nemilosrdno razgovarati. Kako hladno i kako zlobno! Štoviše,
kako podlo i prljavo!
A ovdje? “Jahve bio s vama!” Boaz ovdje ne govori o nekom neodređenom
bogu! Ovdje nalazimo Božje ime koje u hebrejskom jeziku
označava objavljenog Boga koji je sa svojim narodom sklopio
savez. “On neka je s vama.” Ne samo u crkvi, već ovdje usred žege
i posla! Neka vam on bude sjena od žege i radost svakidašnjice!
A žeteoci odgovaraju: “Jahve te blagoslovio!”
Na koji samo način ovi ljudi razgovaraju! Doista čudesno!
Možda ćemo pomisliti: “Ali to su bila druga vremena!” Ili: “Nekoć
su vladali drugačiji običaji!”
O ne! Ovdje susrećemo ljude iz zajednice živoga Boga koji se
objavio u Isusu; koji ljudima daje novog Duha tako da jedni druge
ne vrijeđaju i ne šalju “k vragu”, već jedni druge blagoslivljaju.
Tamo gdje s Isusom dospije milost Božja, sve postaje drugačije,
čak i jezik međusobne komunikacije.
Gospodine, morao bi među nama učiniti mnogo novoga! Učini to!
Amen.
198

13. srpnja
Tada će Noemi svojoj snasi: “Neka Jahve blagoslovi onoga koji
ne uskraćuje dobrote svoje ni živima ni mrtvima!” I dometnu
Noemi: “Taj je čovjek naš rod; jedan od naših skrbnika.”
Ruta 2,20
Dvije siromašne žene, Noemi i njezina mlada snaha Ruta, u velikoj
su nevolji. Onda u njihov život stupa bogat čovjek imenom
Boaz. Noemi je odjednom odahnula: “Taj čovjek je naš rod...” U
hebrejkom jeziku, na kojem je napisan Stari zavjet, ovdje stoji riječ:
“goel”, koja se prevodi kao “skrbnik”.
Međutim, riječ “goel” ima jedno značenje koje se u stvari uopće
ne može dobro prevesti. U starozavjetnom narodu postojao je
zakon koji glasi: Ako netko zapadne u veliku nevolju do te mjere
da su mu ugroženi imovina ili vlastita sloboda, u pomoć neka mu
priskoči najbliži rođak.
Kakav predivan zakon koji nikoga ne ostavlja samoga! Za svakoga
se trebao zauzeti njegov najbliži rođak kao “goel”. Zato se
riječ “goel” prevodi i kao “izbavitelj”. O kad bismo jedni drugima
postali “goel”!
S koliko radosti Noemi ovdje govori: “Boaz je naš goel! On će
nam, eto, pomoći!”
No, sada poslušajmo na koji način riječ “goel” ukazuje na jednog
daleko većeg “izbavitelja”. Ljudi mogu jedni drugima mnogo pomoći.
Ali ta pomoć ima svoje granice. Nitko nas ne može obraniti
od smrti, od mračnih sila đavla, niti nas može izbaviti od nas samih.
Ili tko može odnijeti teret naših starih grijeha?
To je ono što Biblija izražava ovom potresnom rečenicom: “Ta
nitko sebe ne može otkupit ni za se dati Bogu otkupninu...”
Radosna vijest ili evanđelje sastoji se u tome da se pojavio jedan
koji nastupa kao istinski Izbavitelj za nas: Isus, Sin Božji! Biblija
svečano izjavljuje da se kod Gospodina nalazi pomoć!
Gospodine, ti si naš istinski skrbnik i radosni smo što ti pripadamo.
Amen.
199

14. srpnja
Jednoga dana upita David: “Ima li još koji preživjeli od Šaulove
kuće da mu učinim milost zbog Jonatana?”
2. Samuelova 9,1
Ovdje se govori o strašnim i krvavim događajima. Ovdje je riječ
o Božjim sudovima koji pokazuju da Bog doista nije tako bezazlen
kao što to mnogi ljudi misle. Otpadnički kralj Šaul godinama
je progonio Božjeg prijatelja Davida. Sada su pak i on i njegovi
potomci pobijeni u borbi s Filistejcima. David se pak popeo na
kraljevsko prijestolje.
A onda izgovara ovu rečenicu koja ima drugačiji prizvuk, prizvuk
evanđelja milosti: “Ima li još koji preživjeli od Šaulove kuće
da mu učinim milost zbog Jonatana?” Jonatan, sin odbačenog kralja
Šaula, bio je Davidov vjerni prijatelj. David je bio potresen kad
je čuo za Jonatanovu smrt. Zbog njega sada želi iskazati milosrđe.
“Zbog Jonatana” neka sad završi sud.
Ovo je ispruženi kažiprst prema Novome zavjetu u kojem doznajemo
da zbog Isusa Bog želi iskazati milosrđe osuđenim grešnicima
i otpadnicima.
Nemojmo misliti da je moguće izbrisati i jedan jedini grijeh. Nemoguće
je ispraviti ijedan grijeh. I ako nam isti nije oprošten, on
ostaje i donosi nam propast. Međutim, zbog Isusa, koji je našu kaznu
ponio na križ, Bog nam želi oprostiti i iskazati nam milosrđe.
Žestine suda i jarosti Božje ne oslobađamo se poricanjem, umanjivanjem,
ispričavanjem ili zaboravom svojih grijeha, već time
što “zbog Isusa” prihvaćamo, vjerujemo i uzimamo milost.
Gospodine, hvala ti za tvoju smrt za nas! Amen.
200

15. srpnja
Tada David reče Natanu: “Sagriješio sam protiv Jahve!” A Natan
odvrati Davidu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.”
2. Samuelova 12,13
Tako to brzo ide? David priznaje svoj grijeh i Bog mu ga već
oprašta! Zar to ide tako brzo? Da, tako brzo to ide!
Međutim, u stvarnosti to se ne događa tako brzo. I to zato što se
naše srce tako dugo opire reći: “Sagriješio sam protiv Jahve!”
Kod Boga oproštenje se brzo dobiva. Ono je u stvari uvijek spremno
jer je Sin Božji, Gospodin Isus, naše grijehe ponio na križ i jer
je Isus kaznu podmirio time što je Bogu prinio zadovoljštinu. Brzo
oproštenje postalo je moguće jer je križ uzdignut.
To vrijedi i za stravične zločine. Isus nije umro samo za male
grijehe, već i za Davidove velike grijehe: brakolomstvo, podmuklost,
izdaju i ubojstvo. Isusova zasluga toliko je velika da Bog
zbog Isusa može oprostiti i najteže grijehe. Kod Boga ne postoje
prepreke za praštanje.
Međutim, kod nas se stvari polako kreću. Mi svoje grijehe niječemo.
Mi se ispričavamo, mi se branimo. No dok tako postupamo,
Bog nam ne može oprostiti.
Oproštenje grijeha po krvi Isusa Krista najveća je unutarnja pomoć
koja nam se može dogoditi. Međutim, mi se lišavamo ove
pomoći svojim nepokajanim srcem. Naši grijesi prate nas sve do
pakla ako prije ne naučimo reći: “Sagriješio sam protiv Jahve.”
Tek tada može i za nas vrijediti: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš
umrijeti.” Bog može pomilovati samo onoga tko sam sebe osudi.
Gospodine, pokaži nam naše srce! Otkrij nam naše grijehe i ne daj
da propadnemo u svojoj nespremnosti na pokajanje! Amen.
201

16. srpnja
A Salomon je ljubio Jahvu...
1. Kraljevima 3,3
Zanimljivo. Ponekad se dogodi da i “moderan čovjek” počne govoriti
o Bogu. Pritom diskutira o tome je li Bog ovakav ili onakav,
je li osoba ili nešto poput “dubine postojanja”, trebamo li ga smjestiti
u ovostrano ili onostrano.
Koliko drugačije zvuči ovo: “A Salomon je ljubio Jahvu.” Ovdje
nema ni traga ledenoj hladnoći koja karakterizira naše diskusije o
Bogu.
Ovdje susrećemo radost u Gospodinu. Ovo je osvjedočenje! Ovdje
nalazimo pravi duhovni život!
Dok čitamo: “A Salomon je ljubio Jahvu”, zapanjuje nas želja da
bi se i o nama moglo ovako reći! Želimo da bi to vrijedilo i za nas.
Možemo biti sigurni da Bog snažno čezne za našom ljubavlju.
Zato se on trudi oko našeg hladnog, mrtvog i kamenog srca. On nas
mami tako što je svog ljubljenog Sina Isusa radi nas poslao na križ.
Umirući Spasitelj nastoji iznuditi našu ljubav. I otkada je uskrsnuo,
šalje svoga Duha Svetoga. Po njemu i Bog poručuje:”Dat ću vam
novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega
srce kameno i dat ću vam srce od mesa” (Ezekiel 36,26).
A kad se u našem srcu pojavi i najmanja iskra ljubavi prema našem
nebeskom Gospodinu, onda on na to izjavljuje: “On ne lomi
napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.” Baš suprotno! On ga
želi rasplamsati sve dok, poput Petra, ne kažemo Gospodinu Isusu:
“Gospodine, ti sve znadeš! Ti znaš da te ljubim.”
Gospodine, s našim kamenim srcem ne možeš ništa započeti, a i mi
zbog toga patimo. Zapali u nama svoju ljubav! Amen.
202

17. srpnja
A Salomon je ljubio Jahvu...
1. Kraljevima 3,3
Nedavno je netko ispričao kratku zgodu koja je toliko tipična za
naše vrijeme: Neki je čovjek umro. Rodbina je pripremila sve za
sahranu. Između ostalog, otišli su do tiskare zbog objave osmrtnice.
Tamo su ih upitali: “Da stavimo križ na osmrtnicu?” “Pa naravno”,
glasio je odgovor, “naš otac nije imao ništa protiv kršćanstva.”
U ovome se ogleda duhovno stanje milijuna ljudi “kršćanskog
Zapada” koji “nemaju ništa protiv kršćanstva”. Hladnoću srca nemoguće
je jasnije izraziti od ovoga.
Bojim se da će pakao biti prepun ljudi koji “nisu imali ništa protiv”,
ali ipak su ostali u svojim grijesima bez Spasitelja, bez otkupljenja,
bez milosti i oproštenja.
Koliko drugačije zvuči ova rečenica: “A Salomon je ljubio Jahvu”!
A što je ljubav možemo saznati proučimo li zemaljsku ljubav
koju Biblija često koristi kao sliku za ljubav između zajednice
vjernika i njihovog uskrslog Gospodina. Kad govorimo o istinskoj
ljubavi, kaže se: “Sve su moje misli vezane uz tebe!” Tako je govorio
i Salomonov otac i Božji prijatelj David svome Gospodinu:
“Na postelji se tebe spominjem, u bdijenjima noćnim mislim na
tebe.” A tako je bilo i s mladim kraljem Salomonom. Dovoljno je
samo pročitati s koliko je radosti i ljubavi gradio Božji hram. Tu
se gotovo doslovno osjeća njegova goruća ljubav prema njegovom
veličanstvenom Gospodinu.
Tko je pod križem razapetog Krista otkrio objavu ljubavi Božje
prema nama grešnicima, tome oživljava srce tako da može s Tersteegenom
reći: “Radije će uroniti u more ljubavi, nego li na sebe
misliti.”
Gospodine, koga drugoga osim tebe da ljubimo?! Amen.
203

18. srpnja
Podiže stupove pred trijemom Hekala; jedan postavi na desnu
stranu i nazva ga Jahin; postavi drugi stup na lijevu stranu i
dade mu ime Boaz.
1. Kraljevima 7,21
U Bibliji se nalaze neobične stvari!
Nije ništa neobično da kralj Salomon svoj novi hram ukrašava
stupovima. No neobično je da stupovima daje imena! Je li to bio
nekakav hir velikoga kralja?
Nije! Pomoću imena ova dva stupa, koji su stajali ispred hramskih
vrata, želi izraziti bogatstvo vjerničkog srca.
“Jahin” znači “Bog daje čvrstinu” ili “Bog učvršćuje”. Ovime se
želi reći da je kršćansko srce našlo čvrst temelj s kojega se ne miče
i ne ljulja. O pobožnima se nekad znalo reći da su kruti. Da, ako
se radi o temelju njihova života i vjere, onda su kruti i nepomični!
Zato apostol Pavao kaže: “Bog je onaj koji nas zajedno s vama
utvrđuje za Krista.” A drugi put kaže: “Budite čvrsti i nepokolebljivi
u Gospodinu!”
To je ono što naviješta stup “Jahin”.
Drugi stup Salomon je nazvao “Boaz”. A to znači “živahnost”
ili “životna punina”. Ovaj drugi stup treba bezuvjetno obilježavati
kršćanski život. Dok vjernici čvrsto stoje na podlozi spasenja u
Isusu Kristu, život im je ispunjen živahnošću. Ako sve teče kako
treba, oni se marljivo zauzimaju za bližnje. Oni su živahni u djelima
ljubavi. Oni se raduju Božjim darovima u prirodi i u duhovnom
svijetu. Oni posjeduju vitalnost o kojoj Biblija na jednome mjestu
govori: “A vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti
sa zdravljem u zrakama, i vi ćete izlaziti poskakujući kao telad
na pašu.”
To je ono što naglašava stup “Boaz”.
Gospodine, učini nas nepomičnima u tebi, a pokretnima u tvojoj
službi! Amen.
204

19. srpnja
Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim Domom,
nad ovim mjestom za koje reče: “Tu će biti moje Ime.”
1. Kraljevima 8,29
U Essenu postoji klupska kuća za mlade dječake. Kad kroz glavna
vrata stupite u predvorje, vidite ovaj tekst napisan velikim slovima
na zidu.
Graditelj ove kuće, župnik Weigle, znao je da će mnoge oči biti
uperene u ovu kuću, bilo prijazno, bilo s nedoumicom, bilo sa sumnjom
u očima! No ove ljudske oči nisu bitne. Presudno je da nad
ovom kućom budu milošću, ljubavlju i milosrđem ispunjene oči
objavljenog Boga, Gospodina Isusa Krista.
Ova molitva potječe iz usta veličanstvenog kralja Salomona. On
ju je molio za vrijeme posvete njegova prekrasna Hrama. Salomon
do dana današnjeg vrijedi kao čudo mudrosti. I sigurno je bio znak
njegove osobite mudrosti što je svoj Hram “izložio” pred Božje
oči.
Ne bi li Salomonova molitva bila dobra i važna i za kuće u kojima
mi stanujemo? “Gospodine, neka tvoje oči budu obdan i obnoć
otvorene nad ovom kućom!” Sigurno smo već tu i tamo primijetili
da se đavao nastoji rado ugnijezditi u našoj kući. Kako često zavladaju
svađe i prepirke! Kako se ušulja duh briga koje nas guše! Na
koji način znade mrzovolja zatrovati zrak u našim kućama! Kako
znade zavladati otuđenost između starih i mladih ili među djecom
ili bračnim drugovima! Sve to vidimo, a ne možemo se oduprijeti.
Ne, mi to doista ne možemo.
Onda se moramo moliti: “Gospodine, neka tvoje oči budu otvorene
nad ovom kućom!” Štoviše: “Neka sila tvojeg izbavljenja zavlada
našom kućom!”
Gospodine, tako si nam potreban u našoj svakodnevici! Amen.
205

20. srpnja
Prošlo je mnogo vremena i riječ Jahvina bi upravljena treće
godine Iliji: “Idi, pokaži se Ahabu, jer želim pustiti kišu na lice
zemlje.” I ode Ilija da se pokaže Ahabu.
1. Kraljevima 18,1-2
Kako je ovaj put bio grozan!
Gospodin je tri godine skrivao proroka Iliju. U to vrijeme idolopoklonički
kralj Ahab pokrenuo je sve kako bi pronašao ovog
čovjeka Božjeg kojeg je krajnje mrzio. Htio ga je pogubiti. No Ilija
je bio spokojan u Božjim rukama.
A sada Gospodin šalje Iliju od sebe. “Idi, pokaži se Ahabu!” To
znači ići u lavlju jamu! To znači otvorenih očiju trčati u smrt!
“I ode Ilija.” Možda smo u iskušenju početi govoriti o herojskoj
neustrašivosti tog snažnog muškarca.
Međutim, uopće ne vjerujem da je Ilija bio neustrašiv. Uvjeren
sam da je i u njegovu srcu vladao strah i užas. No odlučujuće je to
da se nije predavao ovom strahu. On je nadvladao svoju narav.
Ovo je važna strana evanđelja: postoji sila za nadvladavanje vlastite
naravi.
Kad je lijepa Potifarova žena htjela zavesti mladog Josipa, krv
mu se sigurno uzburkala. No on se tome nije predavao, već je rekao:
“Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti
protiv Boga!” To je nadvladavanje naravi.
Kad je Jeremija bio pozvan za proroka, u duhu je gledao nevolje
u koje će ga ovaj poziv odvesti pa je prestrašeno izjavio: “Dijete
sam!” No onda se ipak, kao poslanik živoga Boga, okrenuo protiv
čitavog svijeta. To je nadvladavanje naravi!
Ovako nešto moguće je zahvaljujući Isusu koji je našu staru narav
ponio u smrt da bi s njime živjeli po novoj naravi.
Gospodine, oslobodi nas od nas samih i zavladaj nad nama! Amen.
206

21. srpnja
Ahab pozva dvorskog upravitelja Obadiju. Taj se Obadija veoma
bojao Jahve.
1. Kraljevima 18,3
Ovdje susrećemo jednog pobožnog čovjeka u bezbožnom okruženju.
Koliko je samo ovaj dvorski upravitelj Obadija morao trpjeti
na dvoru idolopokloničkog kralja Ahaba! Za njega je sigurno moralo
biti grozno kad su se na kraljevskom dvoru slavile idolopokloničke
gozbe! Ili kada je kraljica Izebela hulila na živoga Boga i na
njegove vjernike.
No on je svoju službu vjerno obavljao. Bez njega nije se moglo,
iako je on svoju ljubav prema Božjim slugama uvijek iznova dokazivao.
On je pak u ovom okruženju ostao iako je za njega sve, ali
baš sve, predstavljalo velik teret.
Jednako tako i mladi Josip u poganskom Egiptu dokazao se kao
vjerni sluga Božji.
Kako je teško moralo biti Lotu koji je živio u izopačenoj Sodomi,
o kojemu Petar piše: “Pravedniku se doista dan za danom duša razdirala
dok je gledao i slušao bezakonička djela onih među kojima
je boravio.”
I danas postoje ljudi koji moraju živjeti u bezbožnom okruženju.
Tu se vjera često srozava. Događa im se slično onom mladom
kršćaninu na Sumatri koji je kazao misionaru: “Dok slušam tvoju
propovijed, vjera mi je velika kao brdo. Ali kad se nađem u svom
poganskom okruženju, postaje kao rižino zrno.”
Ovdje itekako može pomoći pogled prema ovim uzorima vjere.
Oni su ostali čvrsti jer su u svakom trenutku znali: “Ja uopće nisam
sam! Sa mnom je on, živi Bog! On je obećao da njegove ovce nitko
ne može ugrabiti iz njegovih ruku! Toga ću se držati i odati mu čast
na onom mjestu na kojem se nalazim.”
Gospodine, daj nam uvijek svijest o tvojoj prisutnosti! Amen.
207

22. srpnja
Ahab pozva dvorskog upravitelja Obadiju. A Obadija se veoma
bojao Jahve.
1. Kraljevima 18,3
Zanimljivo je kako se ovdje govori o pobožnom dvorskom upravitelju
bezbožnog kralja Ahaba!
Očekivali bismo da ovdje stoji: “On je vjerovao u Jahvu.” Umjesto
toga ovdje stoji: “Obadija se veoma bojao Jahve.” Što li je veće:
vjerovati u Boga ili ga se “veoma bojati”? Mislim da je strah veći
od onoga što se općenito i površno naziva “vjerom”.
Poznajem naime mnogo ljudi koji mi kažu da vjeruju u Boga.
Međutim, oni se Boga nikada nisu bojali.
Tko se boji Boga, taj je upoznao stvarnost i zbilju presvetoga
Boga. Tome je Bog stupio na put u svojoj nadmoćnoj svetosti.
Onaj tko se boji Boga, taj Boga shvaća krajnje ozbiljno. No on
ne može ostati samo kod straha. On će se početi pitati: “Kako da
steknem mir s presvetim Bogom?”
Neki mladić sprijateljio se s jednom djevojkom. On je ljubav
uzimao vrlo ozbiljno. Htio se oženiti tom djevojkom. Međutim,
djevojka se s njime poigravala. Jednog dana ju je upitao: “Želio bih
znati voliš li me.” Djevojka se nasmijala: “Vi muškarci postavljate
uvijek tako ozbiljna, glupa pitanja!” Nato je mladić rekao: “Ovo te
pitam jer te uzimam ozbiljno. Kad bi ti za mene bila samo igračka,
ne bih se pitao na čemu sam s tobom.”
Tako je i s Bogom. Samo onaj tko ga uzima posve ozbiljno želi
sigurno znati “na čemu je” s njim. Blago onomu komu se onda obznani
razapeti Isus u kojemu nas Bog prihvaća kao sinove.
Gospodine, nauči nas početku svake mudrosti! Amen.
208

23. srpnja
Ali uzvišica nisu srušili i narod je svejednako prinosio žrtve i
kâd na uzvišicama.
2. Kraljevima 12,4
Ovo je jako neobično!
Ovdje se izvještava o tome kako je Izrael bio jako religiozan.
Gdje god se nalazila kakva blaga uzvišica, stajao je oltar. A zrak je
bio ispunjen kadom tamjana i mirisom žrtvenog prinosa. Ne zaslužuje
li jedan ovako religiozan narod pohvalu od Boga?
Ali umjesto toga s predbacivanjem i gnušanjem izvještava se o
ovim tako raširenim religioznim naporima.
Kako je to moguće?
Živome Bogu nije uopće stalo do toga da budemo “religiozni”,
već da na tragu kojega je odredi tražimo i nađemo izmirenje s njim
kroz oproštenje grijeha.
U tu svrhu u Jeruzalemu bio je podignut žrtvenik ili oltar na kojem
se jutrom i uvečer žrtvovalo janje. A taj žrtvenik ukazivao je na
veliki, najvažniji i konačni žrtvenik: križ koji je stajao na Golgoti.
Jedan veliki Božji čovjek ukazivao je na onoga koji će na tom križu
umrijeti riječima: “Evo jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta.”
Dakle, Božji narod trebao je tražiti onaj pravi, bogomdani oltar
ili žrtvenik te pravu žrtvu koju je Bog providio. Ljudsko svojevoljno
žrtvovanje, prinošenje kada i religioznost nikoga nikada nisu
učinili pravednim pred Bogom.
Tako i za nas postoji samo jedan jedini put u život, put mira i
izbavljenja što ga je Bog odredio: Isusov križ na Golgoti.
Taj put je siguran. I taj put doista čovjeka čini pravednim pred
Bogom. Po njemu se posve sigurno stiže na cilj.
Gospodine Isuse, ti si umro na križu da bismo iz religiozne magle
došli do mira s Bogom. Hvala ti za to! Amen.
209

24. srpnja
U boju su zavapili k Bogu i on ih je uslišao jer su se pouzdali u
nj: potpomognuti su protiv neprijatelja te su im predani u ruke
Hagrijci sa svim njihovim saveznicima.
1. Ljetopisa 5,20
Na kraju bi se rezultat našeg života mogao sažeti u jednu jedinu
rečenicu. Bog koji prosuđuje naše živote, može i hoće to učiniti.
Kako će glasiti ta rečenica u našem slučaju? To je uznemirujuće
pitanje!
Možda ovako: “On je skupio mnogo novaca.” Ili: “Bio je problematičan
čovjek koji je uvijek tražio, ali nije našao istinu.” Ili:
“Ona je znala kako treba uživati svoj život.” Ili: “Njegov je život
bio jedino posao...”
Kako će izgledati sažetak našeg života?
Naš tekst nalazi se među beskrajnim nabrajanjem imena i pokoljenja.
Sve sami ljudi o kojima Božja riječ ne može sastaviti ni
jednu rečenicu. Ljudi s praznim i ispraznim životima! Vjerojatno
su nadgrobni govori na njihovim sahranama bili mnogo sadržajniji.
No na kraju se sve svodi jedino na Božji sud o čovjeku. A on nad
ovim ispraznim životima reagira šutnjom.
No usred svega susrećemo jednu kratku zgodu o ljudima o kojima
Božja riječ bilježi nešto vrlo važno.
Život im nije bio lagan. Upali su u velike nevolje. No oni su se
znali moliti: “Zavapili su k Bogu i on ih je uslišao jer su se pouzdali
u nj!” S kojom radošću Bog sluša dozivanje svoje djece! A o ovim
ljudima stoji pisano da su se pouzdali u Boga. Oni su poznavali
objavljenog Boga kojega mi, od kada je sebe i svoju ljubav objavio
u Isusu, možemo još bolje poznavati. Ne bismo li se onda trebali
potpuno pouzdati u njega? Vidimo, naime, da su ovi ljudi postali
spomenici Božje moći jer su bili uslišani.
Gospodine, neka i naš život postane bogat iskustvima s tobom!
Amen.
210

25. srpnja
Tada ta trojica prodriješe kroz filistejski tabor i, zahvativši vode
iz betlehemskoga studenca što je kod vrata, donesoše je i dadoše
Davidu.
1. Ljetopisa 11,18
Ovo je veličanstvena herojska priča!
David, prognani kralj, mora živjeti u divljini – prezren i progonjen.
Ondje se oko njega okupilo svakovrsnih ljudi koji su prepoznali
njegovo kraljevsko poslanje.
Jednoga dana Davida je uhvatila čežnja za Betlehemom gdje je
prije živio kao pastir. Ondje se sada nalazila neprijateljska vojska
poganskih Filistejaca. “Ah”, uzdahnu David, “kad bi me tko napojio
vodom iz betlehemskoga studenca što je kod vrata!” To su
čula trojica njegovih pratitelja. Oni se zapute u tabor Filistejaca i
donesoše Davidu vrč vode iz Betlehema. Bili su to ljudi koji su za
svog progonjenog kralja Davida učinili nešto odvažno.
Mi danas imamo posla s jednim drugim prognanim kraljem koji
dolazi iz potomstva Davidova: s Isusom Kristom. Bog je njemu
“sve predao”. Samo tko to još zna?! Oni koji su u čovjeku razapetom
na Golgoti prepoznali svog Spasitelja – oni to znaju.
A kad bi ovi Davidovi ljudi stali pred nas i upitali nas: “Na što ste
se vi odvažili za svog Gospodina? Mi smo svoj život uložili u to
da svojemu donesemo vodu. A na što ste se vi odvažili za njega?”
Da, što je to na što se mi usuđujemo za Isusa? Često puta niti
na jasno priznavanje. Na koji način ovo pitanje pogađa svekoliko
mlako kršćanstvo?!
Utješno je ipak što ne živimo od toga što se mi usuđujemo za
njega, već od onoga na što se on odvažio učiniti za nas kada je svoj
život položio u grob.
Ali ipak stoji pitanje: Što se mi usuđujemo za njega?
Gospodine, istrgni nas iz naše tromosti i podaj nam gorljivo srce!
Amen.
211

26. srpnja
Tada duh obuze Amasaja, vojvodu nad tridesetoricom, i on reče:
“Tebi, Davide! S tobom, sine Jišajev, mir! Mir s tobom, mir s
onim tko ti pomaže, jer tvoj pomoćnik jest tvoj Bog!” Tako ih je
David primio i postavio ih među vojvode nad četama.
1. Ljetopisa 12,19
“Što bi jednoga dana želio biti?” upita otac svoga sina.
Ovaj sliježe ramenima. Otac uzdiše.
Loše je kad se ljudi u važnima pitanjima svoga života ne mogu
odlučiti. Ovakva neodlučnost ipak je najžalosnija kad se radi o našem
Gospodinu i Spasitelju.
Ovdje bi trebali učiti od Amasaja. On je s još tridesetoricom došao
k prezrenom i progonjenom Davidu u divljini. David mu izlazi
u susret i otvoreno ga pita: “Zbog čega dolazite?”
Tada Duh obuze Amasaja i on praocu Gospodina Isusa Krista,
Davidu, daje odgovor koji odražava čvrstu i jasnu odluku: “Tvoji
smo, Davide! S tobom ćemo držati, sine Jišajev!”
Od ove zgode pogled nam i nehotice leti k Novome zavjetu. Gledamo
Isusa gdje stoji i promatra kako se ljudi za vrijeme njegova
govora udaljavaju. “Tvrd je to govor!” izjavljuju zlovoljno. Isus se
obraća svojim učenicima: “A što je s vama?” Nato će Petar, slično
Amasaju: “Gospodine, kamo ćemo od tebe? Ta ti imaš riječi života
vječnoga. I mi smo povjerovali i upoznali da si ti Krist, Sin Boga
živoga!”
Prekrasno je kad nečije srce nakon različitih borbi dođe do odluke:
“Tvoji smo, tvoji za svu vječnost!”
Amasaj se odlučio za Davida jer je ovaj bio Božji prijatelj. Koliko
bismo se radije mi trebali odlučiti za onoga koji je Božji Sin?!
Gospodine, učini nas posve svojim vlasništvom! Amen.
212

27. srpnja
David reče Bogu: “Nisam li ja zapovjedio da se izbroji narod?
Ja sam, dakle, onaj koji sam sagriješio i grdno zlo načinio, a što
učiniše te ovce?
1. Ljetopisa 21,17
Shvaćamo li da se ovdje dogodilo nešto vrlo neočekivano?
Narod Božji u Starome zavjetu zadesila je vrlo teška osuda. Sve
je obuzeo strah i trepet. A onda se odjednom podiže kralj i pred
Bogom izjavljuje: “Gospodine, što su učinile ove jedne ovce? Ja
sam sagriješio!”
Gdje nalazimo takvo nešto?!
Svi se doduše slažu u tome da je cijeli svijet prepun grijeha i
nepravde. No, uvijek su drugi ti koji su sagriješili! Uvijek drugi, a
nikada mi sami!
Jesmo li ikada već tako govorili s Bogom kao David? Tako da
pred Bogom ne optužujemo druge, već sami sebe?
Iz ovoga odjednom razumijemo da je David bio izuzetan Božji
prijatelj. U stvari ovo je nešto neviđeno jer je u kršćanstvu svakome
poznato da je David učinio neke vrlo loše stvari. Biblija nam
govori o brakolomstvu i Davidovom sramotnom izdajstvu. I sada
bi on trebao biti osobiti prijatelj Božji?
Da! Naš tekst predstavlja nam ga kao čovjeka “od istine”. Izraz
“od istine” potječe od Isusa, Sina Božjega. On je rekao: “Tko je
od istine, sluša moj glas.” Da, tko može optužiti samoga sebe, taj
dolazi k Isusu koji je naše grijehe ponio na križ i uklonio ih od nas.
Taj nalazi milost i oproštenje te postaje prijateljem Božjim.
Stoga, dokle god hodimo u tami, uvijek optužujemo druge. Međutim,
stupimo li u svjetlo Božje, optužujemo same sebe.
Gospodine, pokaži mi moje vlastito srce! Amen.
213

28. srpnja
Šemajini su sinovi bili: Otni, Rafael, Obed, Elzabad sa svojom
braćom, vrsnim ljudima, Elihu i Semakja. Svi su oni bili od
Obed-Edomovih sinova, oni i njihovi sinovi i njihova braća,
vrsni ljudi, sposobni za službu; bilo ih je šezdeset i dva od Obed-
Edoma.
1. Ljetopisa 26,7-8
Ove riječi u Bibliji predstavljaju svojevrsnu rijetkost.
U Prvoj knjizi ljetopisa nalazimo veliko nabrajanje svih onih
službi koje je kralj David uspostavio u državnim i hramskim poslovima.
Dugačka je to lista službi i imena. Poneki čitatelj Biblije već je
možda potajno pomišljao: “Lijepo je svakako čuti kako je u Božjem
narodu moralo sve biti dobro uređeno. No ova duga lista ipak
me zamara!”
I usred ovog nabrajanja odjednom se pojavljuje ova rečenica
koja nam opisuje sinove čovjeka imenom Šemaja: “... vrsni ljudi.”
Biblija nam govori što Bog o nama ljudima misli. I zato je ova
rečenica velika pohvala.
Trebamo, naime, uočiti sljedeće: ovdje ne stoji da su bili genijalni
ljudi. Ovdje se ne govori ni o njihovoj velikoj znanstvenoj
izobrazbi niti o osobitoj snazi ili ljepoti. Ne kaže se da su bili vrlo
bogati. Sve bi to nama danas bilo važno. O ovim mladićima kaže se
tek jedno: “Bili su vrsni ljudi.” Ono što su činili, činili su naočigled
Boga i njegovih očiju. Zbog toga moglo se pouzdati u njih. Ono
što su činili, činili su vrlo vjerno. Zbog toga im se moglo povjeriti
različite zadaće. Ono što su radili, radili su temeljito. Zbog toga je
njihov posao bio koristan.
Očito je da su to bili ljudi koji nisu prezirali ni male ni mukotrpne
zadatke. Zbog toga ovdje primaju pohvalu.
Kako će Bog jednoga dana prosuditi naš svakodnevni posao?
Gospodine, pomozi nam da budemo vjerni i u velikim i u malim
stvarima! Amen.
214

29. srpnja
Narod se veselio što su dragovoljno prilagali, jer su prilagali
iskrena srca Jahvi; i kralj David radovao se od srca.
1. Ljetopisa 29,9
Ovdje bismo trebali malo zastati. Jer ovdje nam se govori o tome
kako možemo steći radosno i raspoloženo srce.
Na koji način možemo postati ljuti i neraspoloženi nitko nam ne
treba govoriti.
Međutim, na koji način steći radosno i raspoloženo srce, to bismo
svi rado doznali.
Doduše, recept je vrlo iznenađujući. On glasi: prinesi svom Gospodinu
i Bogu velik dar – možda u novcu ili trudu i vremenu ili u
nečem drugom! No, prinesi ga tako da se pritom moraš dobrano
potruditi!
Zar se time dobiva radosno srce? To nam se čini smiješnim. Naša
prirođena narav govori nam: Radost se dobiva baš na suprotan način,
kroz dobivanje nečeg lijepog i velikog. A nešto žrtvovati i davati
od sebe stvara kiselo lice i žalosno srce.
Tako mi mislimo. Ali to nije točno. U našem tekstu kaže se da
je kralj David s narodom Božjim priredio veliko prikupljanje kako
bi skupio materijal (srebro, zlato, drago kamenje i platno) za Božji
hram. I tako je narod počeo prilagati darove. A ishod svega toga?
“Narod se veselio što su dragovoljno prilagali.”
Znam za jednu bogatu i apatičnu ženu. Župnik joj je savjetovao
da u svom lijepom parku jednom priredi gozbu za brojne siromašne
ljude. Njoj se to najprije činilo nemogućim. No navečer je priznala:
“Bio je to najljepši dan u mom životu.”
Gospodine, oprosti nam naše sebeljublje kojim sami sebe činimo
nesretnim. Pokaži nam kako ti možemo poslužiti i nešto žrtvovati!
Amen.
215

30. srpnja
I, progovorivši, Hilkija reče tajniku Šafanu: “Našao sam Knjigu
Zakona u Domu Jahvinu.” Hilkija dade knjigu Šafanu.
2. Ljetopisa 34,15
U Izraelu se, eto, dogodilo nešto nečuveno: zagubila se Božja
riječ, njegov sveti Zakon. I nitko nije to primijetio! Ovo su shvatili
tek onda kad ga je svećenik Hilkija pronašao u nekakvom zabačenom
kutu, pročitao i odjednom shvatio što je cijelom narodu
nedostajalo.
Ponekad me uhvati strah da bi se našem narodu i takozvanom
kršćanskom Zapadu moglo dogoditi isto: da izgubi Bibliju. I da
ona nikome ne nedostaje! Možda će ove retke čitati netko u čijem
se životu Biblija već zagubila. Negdje još uvijek stoji, onako kao
što se Sveto pismo iz drevnih vremena, Zakon Božji, još uvijek
nalazio negdje u Hramu. No zaboravljen i nekorišten.
To je strašno! Tada se nad našim životom nadvija Božja šutnja.
Jer on govori samo kroz svoju Riječ. Tada se čuje tisuću glasova.
No onaj o kojem sve ovisi, više ne.
U kući mladih u Essenu, kući Weigle, nakon Drugog svjetskog
rata bila je ovješena jedna neobična slika. Na njoj se vide užasne
ruševine nekog razorenog grada. Uz rub ceste igraju se djeca. Nešto
su pronašla među ruševinama: raspelo, sliku razapetog Spasitelja.
Začuđeno gledaju u to. A iz njihovih preplašenih lica izbija
slutnja da je razlog svoj toj nesreći taj što se ovaj križ bio izgubio.
Ta djeca pronašla su nešto novo, kao što je Hilkija pronašao Božju
riječ. I mi bismo trebali opet iznova pronaći Bibliju i Božju riječ
koja je postala čovjekom – Isusa Krista.
Gospodine, sačuvaj nas od nemara prema tvojoj Riječi i tvome
spasenju! Amen.
216

31. srpnja
Kušajte i vidite kako dobar je Jahve.
Psalam 34,9
Ovo bi trebalo jednom glasno uzviknuti i u našem svijetu. Poslije
bi sa svih strana prštali prigovori: “Bog i dobrota? A što je sa svim
onim strahotama koje se događaju svakodnevno?! Prestanite s tom
glupošću!”
U jednom romanu francuske spisateljice Thyde Monnier neka
očajna majka izjavljuje: “Dragi Bog je običan zločinac kad nekome
uzima ovakvu djecu!”
Jedan poznati čovjek napisao je: “Mi smo se navikli na to da
bismo trebali biti optuženici pred Bogom. Konačno jednom treba
reći i to da, ako danas postoji ijedan optuženik, onda je to Bog kršćana.
A tužitelj je napaćeno i izmučeno čovječanstvo.”
Ne bi li David pred ovakvim protestom trebao pokupiti prnje,
skupa sa svojim psalmom o “Božjoj dobroti”?
Sigurno, Bog je skroviti Bog. On dopušta da pravedni Job sjedi
siromašan i bolestan u pepelu. On dopušta da se put njegovog velikog
svjedoka Pavla izgubi u tmini rimskih tamnica.
Pa ipak, i mi želimo doviknuti svijetu: “Kušajte i vidite kako dobar
je Jahve!” Postoji jasan dokaz za njegovu milosrdnost, ljubav i
dobrostivost, a to je križ Isusa Krista. To je svjetionik ljubavi Božje
u mračnome svijetu: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao
svog Sina Jedinorođenca.” Tko s vjerom ne može pogledati u križ,
tomu sve tone u mrak. Međutim, u istom psalmu stoji i to: “U njega
gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša.”
Gospodine, otvori nam oči za svoju ljubav koja se očitovala na
Golgoti! Amen.
217

1. kolovoza
Blizu je Jahve onima koji su skršena srca.
Psalam 34,19
Ima li Bog posebne ljubimce?
Biblija kaže da ima! Ljudi skršena srca Božji su posebni ljubimci.
Poznavatelj Biblije možda se naljuti: “Je li to baš tako? Ta Biblija
kaže: ‘Bog je toliko ljubio svijet...’ Svijet! Što znači sve!”
Međutim u našem tekstu, začudo, stoji da su Bogu osobito dragi
oni skršena srca. Znači ipak ima nekakav uži izbor. Ipak ima posebne
ljubimce.
Jedna slika mogla bi nam ovo pojasniti. Od Isusa, koji je umro
na križu, struji rijeka ljubavi Božje u svijet. Poznato nam je pak da
voda teče niz visoke, ponosne gorske litice. Tako i ljubav Božja
klizi preko ponosnih ljudskih srdaca. Potresno je da je Isus plakao
nad gradom Jeruzalemom u kojemu je ljubav Božja kliznula preko
ponosnih ljudskih srdaca.
Vode otječu u dolinu. Uvijek prema dolje! Tako i rijeka Božje
ljubavi teče prema ljudima koji su “na dnu”.
“Na dnu” nije isto što i biti loše ili biti potišten. “Na dnu” su oni
ljudi koje je Bog skršio, oni kojima je pokazao njihovo izgubljeno
stanje, oni koji više ne mogu izdržati grižnju savjesti, koji žele postati
drugačiji, a na znaju na koji način doći do toga.
K ovakvima teče rijeka ljubavi Božje. I zbog toga su ovakva skršena
srca Božji ljubimci jer njegovu ljubav tako rado prihvaćaju.
Gospodine, zahvaljujemo ti što ljubiš one koji same sebe više ne
mogu podnositi. Amen.
218

2. kolovoza
... naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran. Sinovi Efrajimovi,
ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.
Psalam 78,8-9
Izraelski ratnici postrojili su se prije bitke. Sve oči bile su uprte
u ljudstvo iz Efrajima. Oni su bili ugledniji od svih ostalih. Kako
li su samo blistali njihovi oklopi! Kako li su strijelci hrabro zabacivali
svoje lukove!
No kad je postalo gusto i kad se krenulo na neprijatelja, među
Efrajimovcima zavladala je panika. Dali su se u bijeg. Vrlo sramotna
zgoda i priča! U Izraelu je nikada nisu zaboravili.
Kako je to bilo moguće? Naš psalam daje odgovor: previše su se
pouzdali u svoje izvrsno naoružanje i svoje lukove. A kako Izrael
nikada nije bio narod kao ostali, već narod s kojim je živi Bog sklopio
savez, Bog je trebao biti njihova snaga i njihovo pouzdanje.
Tako su zahvaljujući svom pogrešnom pouzdanju i zemaljskom
oružju doživjeli sramotu. Naš tekst kaže nam da je njihov “duh
Bogu nevjeran”.
Ovo je važno upozorenje za sve koji žive u novome savezu s
Bogom koji je po Isusovoj krvi sklopljen na Golgoti. Tko je stupio
u ovaj savez, doživljava slična iskustva kao i Efrajimovci. On se
osramoćuje ako se oslanja na svoju mudrost ili snagu. Gospodin
koji nas je tako skupo otkupio želi nam biti sve.
Ali kad se zatim dogodi da poraženi i zdvojni izgubimo svako
pouzdanje u same sebe, onda nas Gospodin podiže i čini pobjednicima.
Biblija ne nalaže: “Budite jaki!” Ona govori: “Budite jaki u
Gospodinu i u silnoj moći njegovoj!”
Gospodine, “probudi u nama novi život koji će nas uvijek dizati k
tebi onda kad nam nestane odvažnosti”! Amen.
219

3. kolovoza
Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.
Psalam 78,9
Ovo se nije dogodilo u bilo kojem ratu i u bilo kojem narodu. Ne!
Ovo se dogodilo u Izraelu, Božjem narodu.
Biblija nam kaže da sve bitke starozavjetnog Božjeg naroda sadrže
uzor, pouku i opomenu za novozavjetnu crkvu. Stoga je danas
za naš vjerski život važno da još jednom razmislimo o ovom neslavnom
događaju.
Napetost je dosegla vrhunac. Neprijatelj koji je ugrozio narod
Božji nasrnuo je uz snažnu bojnu viku.
I upravo u tom trenutku od usta do usta proširila se vijest: “Efrajimovci
se povlače i bježe!” Bio je to velik udarac! I to baš borci iz
Efrajima! Kako su se maločas samo bili postrojili u punoj borbenoj
opremi! A sada pred neprijateljem jednostavno napuštaju bojno
polje.
Ovo mjesto u psalmu govori o tome da Gospodin svoje ljude, kad
mu nisu odani, pušta da upravo u trenutku najveće nužde podlegnu.
Helmut Lampater u svojem prepjevu psalma ovako to izražava: “...
onda je pustio da nad njima plane jarost ognja srdžbe njegove. On
je kaznio i unesrećio svoj narod, sinove Efrajimove.”
Ovo je vrlo ozbiljna istina: Bog svoju nevjernu djecu najčešće
ne kažnjava nekom nevoljom, već time što dopušta da zakažu i
njihovu “vjeru” izvrgne ruglu. Kad kršćani više ne drže sa svojim
Gospodinom, onda on povlači svoju ruku tako da u “zli dan” više
ne mogu opstati niti se oduprijeti na bojnome polju.
Ako u odlučujućem trenutku dođe do izražaja naša nemoć, krajnje
je vrijeme za pokajanje i povratak Gospodinu.
Gospodine, otkloni svaku polovičnost i nedoumicu između sebe i
nas! Amen.
220

4. kolovoza
Pouzdano ih je vodio te se nisu bojali, a more je prekrilo
dušmane njihove.
Psalam 78,53
Uvijek iznova doživljavamo kako se osporava vjera u razapetog i
uskrslog Gospodina. Nasuprot našem ispovijedanju vjere, ističu se
drugi svjetonazori, ideali i vjerska uvjerenja.
Oni zvuče prihvatljivo. No pitanje je kakvima se pokazuju u odlučujućem
trenutku.
Onda se ispostavi da je puno toga bilo tek religija koja vrijedi “po
lijepom vremenu”. Kad dođe oluja, ona se slomi.
O tome govori tekst našega psalma. Situacija je postala ozbiljna.
Starozavjetni narod Božji došao je do Crvenog mora. Iza njega su
sa svojom vojnom silom nadirali Egipćani. Sada se pokazalo da
Izrael pripada snažnom gospodaru, gospodaru koji može izbaviti.
On mu je prokrčio put kroz morske vode. Psalmistu je osobito
važno to što ga je Bog pritom oslobodio svakoga straha. Zaogrnut
Božjim mirom, on se zaputio ovom strahovitom stazom.
Iza njih su navrli Egipćani. I oni su imali svoju religiju. Oni su
imali mnoštvo bogova. No sva njihova religiozna uvjerenja ništa
im nisu pomogla kad se nad njima nadvila vodena stihija i kad ih
je uhvatila groza.
Trebali bismo biti oprezniji s religioznim uvjerenjima i svjetonazorima.
U kritičnim trenucima pokazuje se što znači imati mir s
Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.
O Bože, ne onaj filozofa, već Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Oče
Isusa Krista, pravi Bože, daj nam pripadati tebi! Amen.
221

5. kolovoza
Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva
ga dotakne vjetar, i već ga nema.
Psalam 103,15-16
Jednom se okupila skupina mladih ljudi. Oni su bili jako nezadovoljni
“starom generacijom”. Zato su se okupili da bi kao mlada
generacija objavili svijetu svoja revolucionarna mišljenja.
Objavljivali su članke. Proklamirali su svoja nova mišljenja o
umjetnosti i religiji, o kulturi i filozofiji. I uvijek iznova naglašavali
su: “Mi mladi!”
Sve dok jednoga dana jedan veliki list nije objavio određeni članak.
U njemu je neki mladić napisao kako bi ta grupa trebala već
jednom prestati govoriti u ime “mladih”. Ta oni su odavno već postali
zatucani srednji vijek. Onda je ovoj grupi sinulo: Tako se brzo
događa da se odjednom stvori neka druga generacija koja za sebe
svojata: “Mladi smo sada mi!”
Tako to brzo ide! Tako brzo život prolazi.
Što bismo trebali s ovim kratkim djelićem postojanja između rođenja
i smrti?
U kući đakonisa u austrijskom Gallneukirchenu nalazi se zanimljiv
sat. Na njemu stoji natpis: “Vrijeme je milost.”
Kratko vrijeme koje nam je dano je prilika. Nju možemo propustiti
i svoj život upropastiti zbog sebeljublja. Ovu milost možemo
također i prihvatiti i svoj život uljepšati ljubavlju. Ljubavlju koju
Gospodin Isus, kao utjelovljena ljubav Božja, izlijeva u naša srca.
Trebali bismo reći svome Otkupitelju:
“Gospodine, s obzirom na to da smo tek poljsko cvijeće, pomozi
nam da postanemo barem lijepo cvijeće!” Amen.
222

Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!
6. kolovoza
Psalam 122,3
Kao što se ovdje slavi grad koji je “kao u jedno saliven”, tako je i
“slijevanje” vjernika u zajednicu živoga Boga oduvijek igralo veliku
ulogu. Već i među prvim zapovijedima koje je Bog dao postojale
su odredbe o okupljanju u sveti zbor. A i prvu crkvu obilježavalo
je to da “bijahu postojani... u zajedništvu”.
Tijekom crkvene povijesti razvio se sat u kojem se kršćanstvo
mora prisjećati koliko važno je zajedničko okupljanje.
Rimski car Dioklecijan nije želio nastaviti progone kršćana u
starome stilu. Zato je dao proglasiti da svatko može živjeti svoju
vjeru, ali da se kršćani ne smiju više okupljati.
Treba li se jadno i dotad proganjano kršćanstvo tome podložiti?
Ali crkveni vođe jednoglasno su proglasili: “Okupljanje nas Isusovih
učenika dio je našeg duhovnog života. Moramo se okupljati
da bismo se jačali u vjeri u razapetog i uskrslog Gospodina, da
bismo jedni druge poticali, zajedno pjevali i molili.”
Tako su se usprotivili zapovijedi rimskoga cara i došlo je do jednog
od najgorih progona.
Okupljanje vjernika treba biti radost, a ne samo zapovijed. Kad
su Izraelci dolazili u Jeruzalem na proslavu nekog od blagdana,
radosno su pjevali psalam: “Eto, noge nam već stoje na vratima
tvojim, Jeruzaleme.”
Danas možda želimo njegovati privatno kršćanstvo. Ali to ne ide
tako jer pritom umiru vjera i ljubav.
Gospodine, daj nam radost na našim bogoslužjima! Amen.
223

7. kolovoza
Sine moj, ako te grešnici mame, ne pristaj.
Izreke 1,10
“Spominjanje grešnika koji nekoga mame podsjeća me na nekog
starca bez smisla za humor koji podignuta kažiprsta pokušava
dočarati smiješan strip iz novina”, izjavio je netko kad je čuo ove
riječi. A mnogi misle poput njega.
Kakvog li nerazumijevanja! Kralj Salomon vrlo je jasno opisao
u svojim Izrekama na kakve ljude misli kad kaže “grešnici koji
mame”. To su ljudi koji brutalno i svojevoljno idu svojim putem
bez grižnje savjesti i suosjećanja.
Takvi ljudi imaju nešto uzbudljivo. Oni su uspješni. Savršeni
“grešnik koji mami” bit će antikrist koji će kao posljednji vladar
svijeta prethoditi ponovnom Isusovom dolasku.
Kad ga je apostol Ivan vidio, kako to opisuje u posljednjoj knjizi
Biblije, bio je osupnut. Ali dotakao ga se anđeo i opomenuo ga:
“Nemoj se čuditi. Ne daj da te iznutra obuzme ovaj čovjek koji je
postigao uspjeh bez slušanja savjesti.”
O tome govori naš biblijski redak. Uvijek smo u opasnosti isticati
ljude. Ne mora se uvijek raditi o velikanima ovoga svijeta. To
može biti neki naš prijatelj ili osoba suprotnog spola koja nam se
nerazumno sviđa. Biblija nas upozorava da ne budemo sluge ljudima.
Biblija govori o jednom potpuno drugačijem mamcu. Isus, Božji
Sin, rekao je nad Jeruzalemom: “Koliko li puta htjedoh okupiti
djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila...” Jesmo li već
čuli taj poziv? Tako poziva glas Gospodina Isusa: “Dođite k meni
svi krajevi zemlje i bit ćete spašeni.” To je poziv na život.
Gospodine, neka naše uši budu otvorene za tvoj glas! Amen.
224

8. kolovoza
Tko sabire ljeti, razuman je sin, a tko hrče o žetvi, navlači sramotu.
Izreke 10,5
Neka nitko ne misli: “To se samo po sebi razumije! Osim toga, to
vrijedi samo za seljake!”
Mudri kralj Salomon ovdje govori o duhovnim istinama. On
smatra da se pred Bogom može biti nevjerojatno glup. Zato nas
želi potaknuti na pravu mudrost.
“Tko ljeti hrče...” Što se misli pod ljetom? Pjesnik Paul Gerhardt
to je objasnio u jednoj pjesmi: “Daj da ljeto tvoje milosti, od rana
do kasna, mnogo ploda ostvari u mojoj duši.”
Kao mladić doživio sam kako je moj otac pozvao nekog čovjeka
na bogoslužje. Taj se nasmijao i rekao: “Pa nije crkva žaba; neće
odskakutati!”
A Salomon nam kaže da je to zabluda. U životu pojedinca i naroda
postoje vremena milosti u kojima nas Isus poziva, u kojima
nastupa ljeto njegove milosti. I onda se trebamo primiti posla.
“Tko ljeti sabire...” Tu Salomon misli isto kao i prorok koji je
vikao: “Tražite Jahvu dok se dade naći.” Isus je jednom plakao
nad gradom Jeruzalemom rekavši: “Nisi prepoznao vrijeme svoga
pohođenja.”
Isus kaže: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas
moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu...” To je ljeto milosti! Tada
se treba probuditi oda sna i djelovati sve dok ne postignemo oproštenje
grijeha te dok nas Bog ne prihvati.
Gospodine, bilo bi jako strašno na samrti ili na sudnji dan štetovati.
Probudi nas da skupljamo ono što je nužno za vječni život!
Amen.
225

9. kolovoza
I Šeol i Abadon stoje pred Jahvom, a nekmoli srca sinova ljudskih.
Izreke 15,11
Neobično je to što se Biblija uopće ne trudi dokazati to da je sve
otvoreno pred Božjim očima. Također ne kaže da bi moglo tako
biti i da ćemo činiti dobro ako uzmemo u obzir ovu mogućnost.
Također nas ne pokušava uvjeriti u ovo.
Biblija jednostavno tvrdi kako stvarno stvari stoje.
Ne postavlja nam se pitanje odgovara li to nama. I ne pita nas se
želimo u to vjerovati i to prihvaćati.
Utvrđuje se činjenica da sve što se nalazi u podzemlju svijeta, u
samome paklu, čak i u našem srcu, leži pred Bogom kao otvorena
knjiga. “Srce sinova ljudskih!” Ne radi se samo o našim djelima.
Pred Božjim očima otvorene su i naše misli, naše tajne želje, naše
čežnje, naše fantazije te naša mržnja i ljubav.
Moramo obratiti pažnju na to kako neobično naš tekst govori: “I
[pakao] i [podzemlje] stoje pred Jahvom, a [kamoli] srca sinova
ljudskih.” Ne govori da “također” vidi srce čovječje. Što nam govori
izraz “nekmoli” ili “kamoli”?
Carstvo mrtvih i pakao ne trude se ono što mi uvijek iznova
pokušavamo. Oni se ne sakrivaju pred očima Božjim. Otkada se
Adam sakrio iza grma pred Bogom, stalno pokušavamo izbjeći
Božji pogled. Ne možemo i ne želimo shvatiti da smo stalno pred
njegovim očima.
Naš tekst želi nam izbiti iz glave ovu želju. Ako Bog vidi čak
i pakao, koliko više smatra smiješnima naše pokušaje sakrivanja.
Gospodine, pomogni nam da naučimo živjeti pred tvojim očima!
Amen.
226

10. kolovoza
I Šeol i Abadon stoje pred Jahvom, a nekmoli srca sinova ljudskih.
Izreke 15,11
U staroj Rusiji, dok je još vladao car, postojala je izreka: “Nebo
je visoko, a car daleko.”
Ovu izreku vjerojatno je prvi izrekao neki čovjek u svom beznađu.
Htio je reći da car koji vlada velikim carstvom ne može
sve vidjeti i sve znati. On ne zna za nevolju seljaka i bezdušnost
činovnika. “Car je daleko.”
A “nebo je visoko”. Iza toga krije se bojazan da bi i s Bogom
moglo biti slično kao i s carem, da ni on ne može vidjeti i znati sve
što muči ljude.
Iz ove izreke progovara sva napuštenost siromašnog ljudskog
srca koje se osjeća prepušteno samome sebi, sa svim svojim nevoljama,
pitanjima i problemima.
Ovakvim srcima obraća se naš biblijski citat jer i podzemlje i
zemlja i ljudi na njoj, pa čak i naša srca, stoje razotkriveni pred
očima Božjim.
Na osobit način ovdje se istuče nešto o Isusu Kristu, u kojemu
je Bog došao k nama: nitko mu nije trebao davati svjedočanstvo o
čovjeku jer je sam dobro znao što je u čovjeku.
Poznajem jednog mladića čiji su hobi male rijetke ribice. Jednom
sam ga gledao kako se nadvio nad svoj akvarij. Tako se i Bog naginje
nad čitavim čovječanstvom. A pred njim su razotkrivena sva
srca i sva zbivanja na zemlji.
U Bibliji se govori o jednoj majci koja se sa svojim sinom izgubila
u pustinji. Nasmrt žedna i sva zdvojna, spremala se umrijeti. A
onda je odjednom čula kako je netko zove po imenu. Bio je to glas
Božji. On joj je pokazao studenac. Ona je zatim Boga nazvala”Bog
koji me vidi”.
Gospodine, hvala ti za tvoju milostivu prisutnost! Amen.
227

11. kolovoza
Bolji je obrok povrća gdje je ljubav nego od utovljena vola gdje
je mržnja.
Izreke 15,17
Kralj Salomon ovdje nam predočava dvije kuće. U jednoj se slavi
izvrsna gozba: gosti, vino, ugojeni vol! U drugoj na stolu stoji
samo zdjela povrća.
Gdje je ljepše?
Odgovorit ćemo naravno: “Tamo gdje je ugojeni vol!” “Pogrešno”,
kaže Salomon. “Lijepo je jedino ondje gdje vlada ljubav, gdje
je Duh Božji zgotovio prijaznost i dobrotu.”
Naime, kad Biblija govori o “ljubavi”, onda ona podrazumijeva
Gospodina Isusa koji nam je donio Božju ljubav te po svom Duhu
obnavlja naša srca.
No promotrimo ipak dvije biblijske gozbe.
Jedna se održavala u palači kralja Heroda. Vino i dobro jelo usijali
su glave. A onda je zaplesala mlada Saloma i pobudila osjetila.
Kralj je povikao: “Poželi što ti drago, djevojko!” A ona je poželjela
glavu Božjeg čovjeka, Ivana Krstitelja. Jezivo! Neotkupljeni svijet
sa svojim ugojenim volovima!
Druga gozba vrlo je jednostavna: Oko Isusa okupilo se 5000 ljudi
usred pustare. Svi su zašutjeli kad je Isus, zahvaljujući se, rasprostro
par ribica i nešto kruhova pred svojim nebeskim Ocem. No
onda su svi jeli i nasitili se. A nad gozbom su zavladali velika radost
i duboki mir.
Koja je od ovih gozbi bila ljepša?
U jednoj staroj pjesmi kaže ovako: “O blažena kuća u kojoj te
primaju, tebe istinskog prijatelja duša, Gospodina Isusa Krista!”
Gospodine, zahvaljujemo ti što poklanjaš mir i ljubav! Amen.
228

12. kolovoza
Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji
je od osvojitelja grada.
Izreke 16,32
Nevjerojatno je da je moćni kralj Salomon mogao napisati tako
nešto. Jer moćnici ovoga svijeta najčešće cijene moćne. Pruski kralj
Friedrich Wilhelm I. iznad svega volio je svoje “stasite momke”,
Cromwell svoje “željezne bokove”, car Wilhelm II. svoju “blistavu
obranu”, a Hitler svoje SS postrojbe.
A ovdje jedan kralj zapravo kaže: “Strpljiv čovjek bolji je od
snažnoga.” Ovu izreku sigurno nije sam izmislio. Tome ga je poučio
Sveti Duh Božji.
O da, nijedan čovjek ne bi se dovinuo ovakvoj mudrosti jer ona
se potpuno protivi našoj naravi. “Što”, pita se ova, “treba postati
strpljiva ovca s kojom možeš raditi što te volja? To bi trebalo biti
bolje od momčine koji ponekad zna udariti po stolu?!”
Božja riječ odgovara nam: “Da. Sin Božji, Gospodin Isus, bio je
takvo janje – u svako doba strpljiv. A on je sigurno bolji od svih
moćnika ovoga svijeta.”
Iz ovoga onda shvaćamo da je naša narav pred Bogom izopačena.
Naša bit je u Božjim očima iskvarena. Književnik Kafka zapisao
je u svoj dnevnik: “Najniže dno našega srca nije lava, već smeće...
Bijedan sam čovjek!”
Gospodin Isus jednom je rekao: “Zdravi ne trebaju liječnika, već
bolesni.” Po našem zlom srcu, koje se očituje u nestrpljivosti, očito
smo bolesni. Za to postoji samo jedan jedini liječnik: Isus, naš Spasitelj.
On nas može izbaviti čak od nas samih. Naša nestrpljivost i
naša želja da budemo jaki i moćni jesu duhovne bolesti. Požurimo
k liječniku!
Gospodine, uzmi našu narav u svoju smrt i daj nam s tobom provoditi
nov život! Amen.
229

13. kolovoza
Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji
je od osvojitelja grada.
Izreke 16,32
Kako?! Što?!
Ma sigurno je neki snažan i vitalan momak bolji od samo strpljivog
čovjeka! Velikim sportašima u svakom slučaju kliču tisuće. A
strpljivog se ismjehuje.
No tko je onaj tko određuje što je dobro, a što loše? Mišljenje
ljudi? Možda neka vlada? Ili filozofi? Teolozi? Učitelji? Ili naše
vlastito srce?
Što je “dobro” može reći tek jedan jedini: Gospodar i sudac svega
svijeta – Bog! A on u svojoj Riječi daje na znanje da je onaj tko
se teško srdi bolji od jakoga.
To je neobična tvrdnja! Trebalo bi zapravo stajati da je strpljiv
bolji od nestrpljivoga! A ovdje stoji da je bolji od jakoga.
Ovdje se ništa ne govori protiv jakih. Lijepo je kad je netko jak i
zdrav. Takvome bi svakako bilo dobro da Bogu zahvaljuje na ovim
darovima.
Međutim, netko tko je strpljiv je “bolji”.
A zbog čega?
Strpljiv čovjek je netko tko ima vremena. O đavlu piše u Bibliji:
“On zna da ima malo vremena.” Ne imati vremena i biti u žurbi
nešto je tipično demonsko i sotonsko.
Bog ima vremena. O njemu čitamo “da počinu sedmoga dana”. I
da “on sve čini u svoje vrijeme”. Kod Boga je tišina, mir i radost.
Strpljiv čovjek je čovjek koji se nalazi na Božjoj strani i koji živi
njegovom snagom koju nam nudi u Isusu.
Gospodine Isuse, učini naše nemirno srce smirenim u tebi! Amen.
230

14. kolovoza
Taljika je za srebro i peć za zlato, a srca iskušava Jahve sam.
Izreke 17,3
Norveški pjesnik Henrik Ibsen napisao je dramu “Peer Gynt”. U
njoj se događa jedan zapanjujući prizor:
Stari Peer Gynt stoji pred šumskom kolibom nakon svih promašaja
svoga života te u ruci drži luk koji zaigrano ljušti. Pritom taj
luk postaje slika njegova života. Ostaje bez daha kad mu se javi
pitanje: Nakon ljuski moramo doći do jezgre?! Čujemo ga kako
govori: “Ali tome nema kraja! Sloj za slojem! Zar neće konačno
jezgra izaći na svjetlo? Sve do same sredine gdje bih je trebao naći.
Ali samo proklete ljuske!”
A zatim poviče: “Takav je moj život!” Psujući baca luk...
Nestvaran prizor! Ali ono što govori Biblija još više uznemirava.
U njoj Bog sam uzima luk u ruke. A to je naš život! Hoće li pronaći
više od ljuski i kore?
Srebro se iskušava u posudi za taljenje, kaže naš redak. Biblija
govori o objavljenome Bogu da su njegove oči kao oganj. To je
vatra koja iskušava naš život kao što prava vatra iskušava srebro.
Njoj se ništa ne može sakriti. Hoće li pronaći jezgru kod nas?
Bacit će brojne ljuske koje u našem životu predstavljaju brojne
ništavnosti. Ali hoće li pronaći jezgru?
A što bi mogla biti jezgra? U nama će pronaći jezgru ako pronađe
u nama Isusa. Ako smo prihvatili Sina Božjega kao Spasitelja grešnika
koji i od najjadnijeg života može nešto učiniti, tada naš život
ima njegovu jezgru i svoje središte te više nije izgubljen.
Gospodine Isuse, ti si rekao da želiš boraviti u nama. Svrati k
nama! Amen.
231

15. kolovoza
Bolje je nabasati na medvjedicu kojoj ugrabiše mlade, nego na
bezumnika u njegovoj ludosti.
Izreke 17,12
“Napola ludi smo svi jer potpuni luđaci su iza rešetaka. No najveće
probleme stvaraju nam oni koji su ‘tričetvrt’ ludi.”
Naš biblijski tekst neodoljivo podsjeća na ovaj uzdah pun satiričnog
humora. Međutim, kad se pomnije promotri, vidimo da se
ovdje radi o nečem mnogo dubljem. Susresti medvjedicu kojoj su
oteli mlade nasmrt je opasno. A sada, još opasnije trebalo bi biti susresti
nekog bezumnog luđaka?! Da! Medvjedica nas može stajati
života. No bezumnik nas može stajati “božanskog života”.
“Božanski život”! Što je to? Po prirodi ga ne posjedujemo. No
ako Duh Božji u nama djeluje, onda se u nama budi pokajanje,
vjera i pouzdanje u Isusa, razapetog Otkupitelja. Čovjek onda počinje
moliti i voljeti Božju riječ. I to je “božanski život” ili život
od Boga. No čemu gubiti puno riječi nad tim?! Mrtvac neće nikada
razumjeti što je život. A onaj koji ga posjeduje ionako zna o čemu
se radi.
Kralj Salomon nam pak kaže da ovaj život koji dolazi od Boga
ugrožavaju bezumnici. Ali tko su ti luđaci u Božjim očima?
David kaže: “Luđak reče u svom srcu: Nema Boga!” Izaija luđacima
naziva one koji sebi prave boga prema svojoj vlastitoj slici
i svojim mislima. Pavao u Poslanici Rimljanima kaže za one
koji Boga preziru: “Gradeći se mudrima, poludješe.” Sam Bog pak
govori jednom bogatašu koji je bio okrenut samo ovozemaljskim
stvarima: “Luđače, još noćas će se zaiskati duša od tebe!” Ovi “luđaci”,
ljudski gledano, mogu izgledati vrlo mudro i razumno. Zato
i jesu opasni za život koji dolazi od Boga.
Gospodine, sačuvaj djelo koje si započeo u nama! Amen.
232

16. kolovoza
Tvrda je kula ime Jahvino; njemu se pravednik utječe i nalazi
utočišta.
Izreke 18,10
Ovu izreku moramo shvatiti ozbiljno! Ne bismo smjeli mirovati
sve dok ne shvatimo što nam ona poručuje.
U ovoj staroj izreci osobito je važno to što ona pogađa naše suvremene
životne slutnje jer govori o našem osjećaju ugroženosti.
Bilo je vremena kad su ljudi bili ispunjeni predivnim osjećajem
optimizma: “U budućnosti će sve biti mnogo bolje!”
Ta su vremena iza nas! Filozofi, pjesnici i političari neprestano
govore o našoj ugroženosti. I svi se boje neke propasti koja bi nas
svakog trena mogla zadesiti: gospodarska kriza, atomski rat, epidemija,
prirodne katastrofe i štošta drugo.
Onaj pak tko nije sasvim površan primjećuje da nas ne ugrožavaju
samo ljudi i razne pojave, nego i jezive zakulisne sile. U dobrostojećoj
Švicarskoj svakih otprilike 8 do 10 sati jedan čovjek
oduzme si život. Ne naslućuje li se u tome prijeteća šapa đavla koji
nas želi zgrabiti?
A sada moram reći ono najgore: Najveća prijetnja dolazi nam od
Boga. Da, od Boga! Mnogima se to čini nevjerojatno. Međutim,
tko je Egipćane bacio u more da u njemu poginu? Bog je to učinio!
Dovoljno je samo zaviriti u proročke knjige i vidjeti na koji je način
Bog čitave narode i kulture predao uništenju. Štoviše, sam Isus
izjavljuje zastrašujuće: “Bojte se onoga koji može i tijelo i dušu
pogubiti u paklu!”
Naša unutarnja slutnja ne vara nas: mi jesmo ugroženi! Da, mi
smo ugroženiji više nego li slutimo.
Kako li je onda važna naša izreka koja nam ukazuje na čvrsto,
sigurno i mirno mjesto na kojemu možemo biti bez straha: “Tvrda
je kula ime Jahvino.”
Gospodine, učini nas nespokojnima dok se ne smirimo u tebi!
Amen.
233

17. kolovoza
Tvrda je kula ime Jahvino; njemu se pravednik utječe i nalazi
utočišta.
Izreke 18,10
U svijetu doista postoje ljudi koji, premda i sami žive usred ovog
opasnog svijeta sa svim njegovim strahotama, ipak veselo i pouzdano
govore: “Ničeg se ne bojim! Što mi može učiniti čovjek?”
Ili: “Utočište ti si moje, od tjeskobe ti ćeš me sačuvat, odjenut me
radošću spasenja.” Na taj način ljudi Biblije svojevremeno su zazivali
Boga. A tako ga zazivaju i danas oni kojima je ime Gospodnje
postalo tvrdom kulom. Oni su poput ljudi koji u neosvojivoj tvrđavi
prkosno ističu svoju zastavu.
Tko to ne bi poželio?
Naš današnji redak naznačuje put k tome. Doduše, zapinje nam
za oko da kralj Salomon ovdje ne kaže naprosto: “Bog je tvrda
kula.”
Salomon se izražava vrlo neobično: “Ime Jahvino je tvrda kula.”
Što bi to onda značilo?
Ime Jahvino označava Isusa! Zato želimo doznati zbog čega se
ovdje Isusovo ime naziva tvrdom kulom.
Jednom mi je neki čovjek rekao: “Ja vjerujem u neko ‘više biće’.
Zvalo se ono Alah, Bog, providnost ili sudbina, posve je nebitno.”
Ja sam mu pak odvratio: “Možda ćete uskoro upasti u nekakvu
krizu ili veliku nevolju. Utecite se onda providnosti! Prizovite sudbinu!
Uhvatite se za skut ‘višem biću’! Onda će se, naime, ispostaviti
da vam Bog nije poznat čak niti po imenu. Ispostavit će se da
ste jedno drugom nepoznati i stranci.”
Ali Isus, objavljeni Bog i Spasitelj, on je tvrda kula. Tko njega
priziva, obraća se Bogu njegovim imenom. Tko Isusa može osloviti
imenom, živi u tvrdoj kuli. Pred Isusovim imenom koljeno prigiba
se čak i pakao. Prizivom na Isusovo ime i sud Božji okončava
budući da je Isus na križu za nas grešnike ispaštao i izdahnuo.
Gospodine Isuse, daj nam upoznati tebe i vjerovati tebi! Amen.
234

18. kolovoza
Kraljev je gnjev kao rika lavlja, a njegova milost kao rosa bilju.
Izreke 19,12
Rosa se spušta nakon mračne noći. Tako i rosu milosti Božje,
koja se očitovala u Isusu Kristu, može upoznati samo netko tko je
iskusio noć.
Na Bliskom istoku u Salomonovo vrijeme noći su bile vrlo zloslutne.
U psalmu stoji: “Kad razastreš tmine i noć se spusti, tad se
šuljaju u njoj životinje šumske.” Kad rika lavlja zaori zrakom, ljudi
se prestrašeno zavlače u svoje kolibe.
Govoreći o “kraljevu gnjevu”, Salomon govori o Kralju kraljeva,
o svetome Bogu koji “riče poput mladog lava”. Salomon je itekako
znao što je Božji gnjev i nemilost. Kad se odlučio na posvetu
Hrama koji je sagradio, pred narodom je izrekao veličanstvenu
molitvu. U toj molitvi pojavljuje se i jedna rečenica koja se doima
poput krika prilikom užasa: “Neka Jahve, Bog naš, bude s nama
kao što je bi s ocima našim i neka nas ne napusti i ne odbaci.”
Dakle, to je to: Bog može svoju ruku povući od nas... A onda smo
posve prepušteni mračnim silama. Onda smo uistinu ljudi koje je
Bog odbacio.
Budimo iskreni: nismo li zaslužili da Bog svoju milostivu ruku
povuče od nas? I to još danas! I za svu vječnost, do u podnožje
pakla! Može li itko reći da nismo zavrijedili Božji sud? Ne bi li već
danas mogao svoju ruku povući od nas?
To je, dakle, ona prava noć duše kad to shvatimo. I bez te noći
u kojoj izlazimo pred Boga i kapituliramo, nećemo nikada doživjeti
jutro. Jutro se javlja kad nam pred očima iskrsne Isusov križ
u kojem prepoznajemo milost Božju prema grešnicima. Tada srce
počinje pjevati: “Kraljeva je milost kao rosa bilju.”
Gospodine, daj nam prodrijeti u kraljevstvo tvoje milosti! Amen.
235

19. kolovoza
... a njegova milost kao rosa bilju.
Izreke 19,12
Godine 1919. tamnice i ćelije glavnog zatvora u Rigi, glavnom
gradu Latvije, bile su pretrpane ljudima koji su zatvoreni tijekom
političkih previranja. Svaki dan strijeljali su nekolicinu. Kad bi padao
mrak, prostorijama se širio ubitačan očaj.
A onda se dogodilo da se večer za večeri začulo pjevanje. Jedna
mlada zatvorenica, Marion von Kloth, pjevala bi svoju pjesmu.
Dok je Marion von Kloth pjevala: “Uzvisujem milost koja mi donese
spas”, u ćelijama bi nastala mukla tišina.
A sad jedna posve druga slika: prizor od prije 3000 godina. U
svojoj lijepoj palači mudri kralj Salomon sjedi i piše: “Milost je
kraljeva kao rosa bilju.” A to znači: “Uzvisujem milost koja mi
donese spas.”
I neka sada nitko ne misli kako kralj ovdje govori o samome sebi
i o svojoj milosti. Kad bi bilo tako, ne bi bio mudrac, već budalasti
patuljak.
Ne! On ovdje govori o milosti “Kralja nad kraljevima”. On govori
o milosti koja nas je pohodila u Isusu Kristu.
On je kao “rosa bilju”. U duhu promatramo kralja Salomona
kako ranim jutrom izlazi na terasu svoje palače. Rosom orošeni
vrtovi odišu svježinom. A kralj iz prepuna srca izgovara: “Milost
je kao rosa bilju.” Tako predivna! Tako osvježujuća! A s Marion
von Kloth i velikim Salomonom tu istu milost uzvisuju sva djeca
Božja budući da im ona stoji dostupan u Isusovu križu i oslobađa
ih od grešne savjesti.
Gospodine, “uzvisujem moć ljubavi tvoje, dičim se milošću koja mi
donese spas”. Amen.
236

20. kolovoza
Čovjek koji skreće s puta razbora počivat će u zboru mrtvačkom.
Izreke 21,16
Riječi od kojih prolaze trnci po leđima: “zbor mrtvački”!
Znači da postoji i nešto što se naziva “zbor mrtvački”. Biblija
nam na gotovo svakoj stranici objašnjava što to znači. Ovaj “zbor
mrtvački” ima svoje članove i s jedne i s druge strane granice smrti.
U Božjim očima mrtav je onaj tko ne govori, tj. onaj koji ne razgovara
s Bogom. To je zato jer je čovjek bez Boga mrtav.
U Božjim očima mrtav je tko ne vidi. Tko ne uviđa da nam je
Bog u Isusu Kristu, razapetom Sinu Božjem, poklonio svoju ljubav
i spasenje. Takav slijepac je mrtav.
U Božjim očima mrtav je tko ne može osjetiti da nas Bog “udarcima
popravlja”. Prema tome, svaki koji na te Božje udarce kaže
da “nije imao sreće” neosjetljiv je na božanski odgoj, i kao takav
sigurno neosjetljiv i na Božje milostive dokaze ljubavi. Pavao
kaže: “[On] dobročinstva iskazuje... napunja hranom i radošću srca
vaša.”
Tko to ne osjeća, mrtav je!
Nadalje, tko ne može čuti, također je mrtav za Boga. Bog nam u
Bibliji jasno govori. Ali tko ne čuje taj Božji govor, mrtav je.
Za Boga je mrtav tko ne može okusiti. David kaže: “Kušajte i
vidite kako je dobar Gospodin”. Tko to ne može okusiti, mrtav je.
Dakle, želimo li i dalje ostati u zloslutnom “zboru mrtvačkom”?
Sin Božji došao je na svijet upravo radi svega ovoga! Stoga sada
za mrtve vrijedi: “Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih, i Krist
će ti svijetliti!”
Prema tome, posvemašnjim obraćenjem, pokajanjem i vjerom u
Isusa moguć je prelazak u “zbor živih”.
Gospodine. izvore života, oživi nas! Amen.
237

21. kolovoza
Lijenčina veli: “Lav je vani, nasred trga poginuo bih.”
Izreke 22,13
Kralj Salomon ovdje oslikava jednu podrugljivu scenu. Nekakav
lijenčina spava na svom ležaju. Pomalo trepće očima i pogledava
na sunčani sat konstatirajući da je krajnje vrijeme za odlazak na
posao. A onda mu dolazi na pamet da je neki prijatelj ispričao kako
je njegova tetka čula da je nekog čovjeka rastrgao lav. “O da”, kaže
lijenčina, “bila bi to prava lakomislenost izlaziti iz kuće. Mogao bi
se na putu pojaviti lav.” I nastavlja spavati iako jako dobro zna da
ulicama grada ne luta nikakav lav.
Takvi smo mi! Svijet ne gledamo onakvim kakav jest, već onakvim
kakvoga bi rado željeli vidjeti i kako nama trenutno odgovara.
Idealist vjeruje u ljudsku dobrotu, čak i kad sve govori suprotno.
Materijalist zanemaruje Boga, čak i kad mu se jasno posvjedoči.
Ako se gospođa X svađa s gospođom Y, onda gospođa Y može
raditi što god hoće, a gospođa X sve to vidjet će kao zlobu i podmuklost.
Učenik u učitelju gleda tiranina, čak i kad mu ovaj svim
srcem nastoji pomoći. Mi se smatramo ispravnim ljudima, čak i
kad nam grijesi vrište do neba. Ukratko, mi stvarnost ne želimo
vidjeti. Ako treba, usred grada pronaći ćemo i lava.
Ljudi koje je Bog duhovno oživio imaju vruću želju prepoznati
stvarnost. Radi toga svjesno upoznaju svoje izgubljeno srce. I zbog
toga upoznaju zbilju Duha Svetoga. Zbog toga oči im se otvaraju
za spasenje koje je Bog po Isusu Kristu ponudio svima. O kad bismo
ugledali istinsku stvarnost!
“Gospodine, daj nam oči koje vidjeti mogu jer je teška bol što
usred bijela dana ne primjećujemo svjetlo tvojih rana.” Amen.
238

Lijenčina veli: “Lav je vani, nasred trga poginuo bih.”
22. kolovoza
Izreke 22,13
Eto, ovaj lijenčina leži na svojoj postelji. Posao ga odavno zove.
Ali on je našao izgovor: “Vani bi mogao biti lav!”
Kako nas ova misao raskrinkava! Doista smo ljudi koji se rado
služe trulim isprikama. Osim toga, nama živi Bog upućuje poziv.
On nas poziva da se obratimo njemu. On nas zove u svoju službu.
I to kako nas samo zove! U središte svega stavio je Isusov križ. A
razapeti Isus doziva: “Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi
zemlje!” Uskrsli Gospodin stoji među nama i govori: “Osim mene
nema Spasitelja!” A Duh Sveti govori nam u savjest i ozbiljno opominje
da tražimo spasenje Božje.
O da, usrdno nas poziva. No koliki se vladaju poput lijenčine o
kojem govori Salomon?! Izgovori se traže i nalaze, što nas sprječava
da se ne odvažimo posve upustiti u odnos s Bogom: “Nemam
vremena baviti se tim stvarima!” Ili: “Moj društveni položaj ne dozvoljava
mi napraviti tako odlučan korak.” Ili: “Moja znanstvena
uvjerenja prisiljavaju me da drugačije gledam na stvari.” Ili: “Ne
treba nikud žuriti! Još sam uvijek mlad!” Ili: “S kršćanima imam
loša iskustva.”
Postoje razne “lavovske isprike”. Najstrašnije je pak to što kod
svih tih isprika uistinu postajemo lavljim plijenom. Jer Biblija nam
kaže: “Vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da
proždere!” Ovome lavu postajemo plijenom ako oklijevamo probuditi
se od sna grijeha i vlastite samopravednosti.
Gospodine, pomozi nam da ispočetka i temeljito krenemo s tobom!
Amen.
239

23. kolovoza
Lijenčina veli: “Lav je vani, nasred trga poginuo bih.”
Izreke 22,13
Lijenčina, eto, zadovoljno leži na svojoj postelji. Ta našao je lava
kao razlog za svoju tromost!
Kralj Salomon ovdje govori o duhovnim stvarima. Zapravo želi
reći da ova tromost, koja se ovako zločesto opravdava, počiva u
našoj naravi. Ona se nalazi i u srcima onih koji žele pripadati Gospodinu.
Uzmimo kao primjer neku kršćanku. “Da”, reći će, “znam da bi
se trebala pomiriti sa svojom susjedom. Ali ona je skroz-naskroz
zla!”
“Da”, reći će mladić, “sigurno je da bih, sukladno Božjoj volji,
trebao poštivati svoje roditelje. Međutim, moj otac stvarno nije nikakav
uzor i zato to jednostavno ne mogu!”
Govori se: “Da, trebao bih biti strpljiviji i ne tako ćudljiv. Ali
živci! Živci! Previše sam toga doživio i prošao!”
“Znam”, govori se, “kao dijete Božje, morao bih odražavati čistoću.
Ali što kad u meni vladaju tjelesne sklonosti!”
Lijenčina će reći: “Trebao bih biti odgovorniji prema poslu, ali
što ako je lav na cesti?”
Kako su neukusne sve naše isprike! A Biblija nam jasno govori
da bi se ljudi koje je Isus otkupio za Boga morali truditi oko svog
posvećenja u životu.
Dovoljno je spomenuti samo dva retka iz Biblije: “To ozbiljnije
nastojte da u vlastitu korist učvrstite svoj poziv i izbor!” I: “Težite
za posvećenjem bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina!”
Bože, pokreni nas iz svake duhovne tromosti i izbavi nas od svih
naših lažnih isprika!
“Isuse, ojačaj djecu svoju i učini pobjednicima one koje si krvlju
svojom otkupio!” Amen.
240

24. kolovoza
Riječi kazane u pravo vrijeme, zlatne su jabuke u srebrnim
posudama.
Izreke 25,11
Dok se mladi princ, koji je kasnije postao “veliki elektor”, nalazio
na studijskom putovanju po inozemstvu, na večeru ga je pozvala
skupina mladih plemića. Princ je, kako se sve više pilo, a razgovori
postajali sve dvosmisleniji, bivao sve povučeniji. Odjednom
se otvoriše vrata i “jato” prozirno odjevenih plesačica doleprša u
salon. Nato princ skoči sa stolice, tako da je ista odletjela na pod te
povika: “Ja sam pred Bogom i domovinom dužan udaljiti se odavde.”
To je bila riječ “izgovorena u pravi trenutak”.
No kad kralj Salomon uspoređuje neku riječ sa “zlatnim jabukama
u srebrnim posudama”, onda sigurno misli na nešto mnogo
uzvišenije. On misli na dušobrižničku riječ koju jedan čovjek može
uputiti drugome u pravi čas.
Svima su nam poznate neugodne situacije kad susrećemo neku
ožalošćenu osobu. Zbunjeno mucamo nesuvisle riječi. Pola sata
kasnije pada nam na um sve ono što smo trebali reći. Ali onda je
već kasno.
Kako li je Isus u tome velik! Jednom je bio pozvan u neko sumnjivo
društvo s još sumnjivijom pozadinom. I njihova srca vapila
su za izbavljenjem iz okova grijeha. Odjednom je na vratima zavladala
zaglušna buka. Ispred su se našli farizeji koji su Isusovim učenicima
počeli predbacivati: “Vaš učitelj jede s grešnicima!” Učenici
su u nedoumici šutjeli, a gostoprimci potišteno spustili glave.
Nato Isus povika: “Zdravi ne trebaju liječnika, već bolesni.” I to su
bile “zlatne jabuke u srebrnim posudama”!
Ovaj Gospodin u stanju je pokloniti mudrost za ispravan govor
kad god je potrebno. Zato ga zamolimo za takvu duhovnu mudrost!
Gospodine, daj nam prave duhovne mudrosti! Amen.
241

25. kolovoza
Kao onaj koji skida haljinu u zimski dan ili ocat lije na ranu,
takav je onaj koji pjeva pjesmu turobnu srcu.
Izreke 25,20
Zar je uopće moguće oraspoložiti turobno srce? Baš i ne. Ali to
što kao nadriliječnici ipak uvijek iznova pribjegavamo ovakvim
“terapijama” pokazuje koliko nam je malo stalo do potištenih oko
nas.
Apostol Pavao bolje je znao na koji se to način radi: “Radujte se
s radosnima, plačite sa zaplakanima!”
“Plakati sa zaplakanima” ne ide drugačije nego njihovu bol uzeti
k srcu kao da je naša vlastita.
Svi smo već doživjeli na koji način ljudi susreću ožalošćene: licu
se dodaju bore, zatim pojačan stisak ruke uz mrmljanje nekoliko
otrcanih fraza poput: “Moja sućut!” Pritom se srce ne uključuje.
A trebali bismo preuzeti tuđi jad kao svoj vlastiti! Tko je to u
stanju?!
Ovdje se uvijek iznova pokazuje siromaštvo i bijeda naših srdaca!
Mi nismo u stanju plakati sa zaplakanima.
U svijetu je bio tek jedan jedini koji je to uistinu činio: Isus! On
je naše boli na sebe uzeo, kaže prorok Izaija o njemu dok ga je u
duhu gledao.
Ako Isus ispuni naše srce, moguće je da i mi, bez daljnjega, postanemo
tješitelji tužnih. Osobno sam doživio da istinski, duhom
Božjim vođeni Isusovi učenici na ucviljene više ne djeluju poput
hladnog vjetra na razgaljenog čovjeka ili poput octa na ranu. Tko
je od Isusa primio najveću utjehu u obliku oproštenja grijeha, taj se
uči tješenju drugih.
Gospodine Isuse, upotrijebi nas kao svoj alat u nemiru ovoga svijeta!
Amen.
242

26. kolovoza
Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je
žedan napoj ga vodom.
Izreke 25,21
Što? Zar to stoji već u Starome zavjetu? Tu se, dakle, već kaže:
“Ljubi svog neprijatelja!”
Da, to je od samog početka bila volja Božja u ovome palome
svijetu!
No, ne stoji li u Starome zavjetu i rečenica: “Oko za oko, zub za
zub”?
Točno, i ona se nalazi u Starome zavjetu. Ali pritom je riječ o
pravu koje mora vladati u svakome narodu. Loše je kad se zakon
krši, tako da je prorok Habakuk morao jadikovati: “Pljačka je i
nasilje preda mnom... Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni načas
ne pomalja.”
Naš Bog bdi nad pravom. Zbog toga u Izaiji i nalazimo: “Sud
pravedni otkupit će Sion.”
Zbog toga Bog našu krivicu ne briše tek tako, nego je osuđuje na
Isusu, našem jamcu.
Pravo ostaje pravom! I to upravo u Bibliji!
Međutim, time se opet vraćamo našem tekstu. Mi ne moramo izigravati
suce u svom životu. Mi smijemo slobodno voljeti, ne samo
svoje prijatelje, nego čak i svoje neprijatelje. Otkad je Isus umro
za svoje neprijatelje, dozvoljeno nam je voljeti bez ograničenja.
Otkada je Isus umro, nismo osuđeni na muku mržnje i osvećivanja.
Preporučljivije je neprijateljstvo zatrti ljubavlju!
To je sastavni dio velikog oslobođenja koje nam je Isusovom
smrću udijeljeno. Sotona nas obvezuje na mržnju, osvetu i neprijateljstvo.
Isus nas, naprotiv, uči da svako neprijateljstvo odložimo
ispod križa. Time je oslobođen put k ljubavi.
Gospodine, oprosti nam naše stare zle načine postupanja! Nauči
nas biti kao što si ti. Amen.
243

27. kolovoza
Kao ptica daleko od gnijezda svog, takav je čovjek daleko od
svojeg zavičaja.
Izreke 27,8
“... daleko od svojeg zavičaja.” Pred očima mi se pojavljuje slika
iz moje Biblije u slikama koju sam kao mali dječak često listao:
Adam i Eva potišteno i preplašeno napuštaju prekrasni raj. Pred
njima se prostiru pustoš i golet, prepuni kamenja i korova.
Dok sam kao dječak gledao ovu sliku, uvijek sam se pitao: “A
gdje je Bog?” Da, Boga više nije bilo na vidiku.
Ovo su bili ljudi koji su napustili svoje mjesto u Božjem srcu.
Tek kasnije dobro sam razumio: oni su svoje mjesto već prije napustili,
još onda kad su Bogu otkazali posluh i tako sagriješili. Zato
su sada lutalice. Mogli su sagraditi kuću, ali njihova duša postala
je beskućnik.
Ova priča nastavlja se sa čitavim Adamovim potomstvom, živjeli
oni u Essenu, Singapuru ili u New Yorku.
Kao ptice bez gnijezda kojima je netko srušio gnijezdo, takve
su i naše duše. One lepršaju k ljudima, pribjegavaju razbibrigama,
raznim svjetonazorima, ali ostaju beskućnici.
Naš tekst, nadalje, krije i jednu osobitu notu. Naime, ptica nikada
ne napušta svoje gnijezdo samovoljno. Čovjek je pak dragovoljno
napustio svoga Boga. Naše unutarnje beskućništvo nije nesretni
slučaj, već naša krivnja.
Tko ovo shvaća, taj s pozornošću osluškuje riječi Psalma 84:
“Vrabac sebi log nalazi... a ja žrtvenike tvoje, Jahve nad vojskama,
Kralju moj i Bože moj!”
Što?! Žrtvenike? Postoji samo jedan jedini žrtvenik za nas, a to
je Golgota, gdje umire janje Božje koje odnosi grijehe svijeta. Tu
je rodni kraj našim dušama.
Gospodine, daj da se na tvojim raširenim i ispruženim rukama vratimo
kući! Amen.
244

28. kolovoza
Pravednici su neustrašivi kao mladi lav.
Izreke 28,1
“Kiseline nepravde pokvarile su kemiju moje duše.” Tako je svojedobno
pisala jedna liječnica američkom misionaru Stanleyju Jonesu.
Ova riječ pokazuje kamo se dospijeva na kraju svakog idealizma.
Svaki mladi čovjek posjeduje dobru porciju idealizma. Time je na
prvi pogled nalik neustrašivom mladom lavu.
A onda se pojavljuju kojekakvi ljudi te život i svijet. Oni nas
stavljaju u lance svagdašnjice. Oni nas obasiplju nepravdom. Oni
nam priređuju razočaranja. I na kraju se “kemija duše” mijenja.
S njom se pojavljuju naši kompleksi, svađe, tvrdoglavost, prezir
prema ljudima, isticanje samih sebe i uvrijeđenost.
O kad bi to bilo sve! No postoji i još nešto gore jer mi posjedujemo
i svoju bezbožnost i opterećenost grijesima. Zar je to nekakav
život?!
To baš nema mnogo veze s idealizmom. Zato je idealizam prekrasan
Božji dar, nešto za čime čeznemo.
Biblija nam pred očima ne stvara fatamorganu. Ona govori o
stvarima koje su moguće. Ako pripadamo “pravednicima”, onda
nam je život poput “neustrašivog mladog lava” itekako moguć.
A kakvi su to ljudi? To su oni koje je Bog proglasio pravednima,
budući da su vjerovali u Gospodina Isusa Krista. Njemu su priznali
svoje grijehe, a on ih je “oprao svojom krvlju”. Po njemu su se
pomirili s Bogom i to ih čini neustrašivima poput mladoga lava!
Gospodine, ti liječiš “pokvarenu kemiju” naših duša. Hvala ti na
tome! Amen.
245

29. kolovoza
Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni, a pravednici su
neustrašivi kao mladi lav.
Izreke 28,1
Kako to izgleda opisao je kralj Salomon u jednoj drugoj svojoj
izreci: “Troje ima lijep korak... : lav, junak među zvijerima, koji ni
pred kim ne uzmiče...”
Neustrašivom lavu može iskrsnuti na put bilo koje zlo. Ali on
ostaje neustrašiv i svemu se suprotstavlja.
Što to znači lijepo je objasnio Luther u jednom pismu Michaelu
Drosselu: “Istina, čeznete i žudite za mirom, međutim to je pogrešno.
Ne znate li da je Bog u svojem narodu bio veličanstven zato što
stvara mir usred nemira, to jest usred kušnji. On ne nudi mir kojega
nitko ne može ometati... , već takav koji unatoč svim smetnjama
sve mirno podnosi.”
Evo jedne zgode iz Biblije: Ispred otoka Malte nasukao se brod.
Grozna situacija. Divlji udari valova polako, ali sigurno razaraju
brodske bokove. Što će se dogoditi? Izbila je užasna panika i borba
svih protiv sviju.
A onda odjednom među preplašenim svijetom ustaje apostol Pavao.
Njegov položaj bio je mnogo nezavidniji od ostalih. On je,
naime, išao ususret svom sudskom procesu i mogućem smaknuću.
Njemu je ionako prijetila smrt. No njegov glas sada glasno odjekuje
palubom: “Bilo bi najbolje kada bismo najprije svi nešto pojeli!”
Nato je uzeo kruh, glasno zahvalio Bogu te jeo. “Tada se svi ohrabriše
te i sami počeše jesti”, kaže Biblija.
Pravednik je neustrašiv kao mladi lav. Zašto? Zbog svoje pravednosti
koju mu je Bog, Isusu za volju, poklonio. Tko se pouzdaje u
Isusa, taj je pravedan pred Bogom. I to ga čini beskrajno neustrašivim.
Gospodine Isuse, daj da tvoje spasenje shvatimo mnogo ozbiljnije
nego dosad! Amen.
246

Jazavci, stvorovi bez moći, što u stijeni grade sebi stan...
30. kolovoza
Izreke 30,26
Kralj Salamon ovdje nabraja cijeli niz životinja za koje kaže da
su mudrije od mudraca. Ovima pribraja i spomenute životinje koje
se u nekim prijevodima prevode kao “kunići”. No radi se o malim
jazavcima koji žive na grebenima stijena.
Oni su, znači, “mudriji od mudraca”. Budući da smo mi prosječni
ljudi nešto gluplji od mudraca, znatno zaostajemo za ovim jazavcima.
Nije li nečuveno što Salomon ovdje govori? Zato ga pitamo: “Na
koji smo to način mi gluplji od jazavaca na stjenovitom grebenu?”
A on odgovara: “Zato što gradite na pijesku!”
U duhu nam odmah odzvanjaju riječi Gospodina Isusa koji svoju
Propovijed na gori završava riječima: “Tko god sluša ove moje riječi,
a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku.
Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i
ona se sruši.”
Odnosi li se to i na nas? Mi smo s Isusom i njegovim riječima,
istina, upoznati. Ali koliko ozbiljno shvaćamo nasljedovanje njegova
uzora?
Promotrite mudrost jazavaca na stijenama! Oni svoje stanove
grade u stijeni. Čudno da ovdje ne stoji “u stijenama”. Međutim,
Salomon ovdje koristi jedninu kako bi nam ukazao na to ovdje
govori slikovito i u duhovnom smislu. Postoji samo jedna jedina
stijena na kojoj možemo graditi svoj život. O toj stijeni Mojsije
je rekao: “Stijena je Jahve.” I pritom je u duhu gledao Spasitelja,
Gospodina Isusa. On je pravi temelj građevine. Pavao kaže: “Nitko
ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen,
a taj je Isus Krist.”
Sada se, dakle, sve svodi na to da svoj život sagradimo na toj
stijeni. Trebamo biti dovoljno ponizni i učiti od vrletnih jazavca.
Gospodine, podari nam ispravnu životnu mudrost! Amen.
247

Jazavci, stvorovi bez moći, što u stijeni grade sebi stan.
31. kolovoza
Izreke 30,26
“Sve prolazno je samo usporedba”, kaže Goethe u “Faustu”. Očito
da je i kralj Salomon jednako mislio. Zbog toga su mu čak i
poljske životinje bile slike duhovnih stvari.
Jednoga dana ugledao je jazavce na stjenovitoj vrleti koji žive
na nedostupnim grebenima stijena. Mislio je: “I ja želim svoj život
graditi na vječnoj stijeni, na Jahvi.”
Međutim, on se ovdje izražava nešto osebujnije. Mi bismo rekli:
“Jazavci su stvorovi bez moći te zbog toga svoje stanove grade
među čvrstim stijenama.” No Salomon to iznosi ovako: “...u stijeni
grade sebi stan.” Što to znači? Salomon je najvjerojatnije htio reći
da ove slabašne životinjice nikako ne pristaju među ogromno, velebno
stijenje. Ondje pripadaju snažni lavovi i ogromni orlovi. A
vrletni jazavci ipak se usuđuju ondje stanovati.
Ovo je vrlo lijepa slika istinskih kršćana. Oni znaju koliko su
zli i koliko slabi kad treba činiti dobro. Koliko su nedorasli svom
neprijatelju, Sotoni. Oni se boje Božje srdžbe i pakla. Svijetu je to
smiješno. No istinski kršćani uistinu su tako slabi. Oni nikako ne
pristaju uz moćnu stijenu, uz velebnog Spasitelja. I oni bi najradije
poput Petra rekli: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!”
Ali oni ipak svoj život grade na toj stijeni, na Isusu. Oni ne mogu
nigdje drugdje živjeti. Tu se nastanjuju u svoj svojoj slabosti, ponoseći
se ipak riječima: “Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da
se bojim?”
Gospodine, zahvaljujemo ti što grešnicima i nemoćnima dopuštaš
da žive uz tebe. Amen.
248

Gušter, što se rukama hvata, a prodire u kraljevske palače.
1. rujna
Izreke 30,28
Što je mudri kralj Salomon mislio zapisavši ovu rečenicu?
Možda je jednog lijepog dana sjedio u svojoj palači i razmišljao
o dobrobiti svoga naroda.
Odjednom je, nevjerojatno, ugledao guštera između cedrovih
obloga i zlatne letvice.
“Gle ti ovo malo stvorenje”, pomislio je. “Kako je samo ušlo u
moje odaje? Odakle dolazi? Odakle je dopuzao?
Krenuo je razmišljati: “Ovaj gušter nema doma. Zato traži obitavalište.
Kako li je samo mudar; nije se zavukao u nekakvu staru
baraku, već je potražio sklonište kod kralja! Vrlo mudro!”
Međutim, Salomon sigurno nema namjeru govoriti o gušterima,
već o sebi i o nama. Previše smo slični gušterima! I mi smo narod
bez obitavališta. A kad i pustimo negdje korijenje, dolazi smrt i
odonud nas tjera.
Dozvolimo da nas pouči Salomonov gušter. Kao prognaničke
duše i mi možemo zaći u kuću kralja nad kraljevima, u dom Gospodina
Isusa Krista.
Kögel je sročio pjesmu za groblje utopljenih mornara na Syltu
koja se može odnositi na svakoga od nas: “Mi smo narod, strujom
vremena bačen na zemljani otok. Puni smo nesreća i boli srdaca,
sve dok nas ne uzme Spas. Očinski dom uvijek je spreman, bez
obzira na sudbe naše. Križ Golgote obitavalište je beskućnicima.”
Gospodine, predivno je što smijemo stanovati kod tebe, veliki kralju!
Amen.
249

2. rujna
Gušter, što se rukama hvata, a prodire u kraljevske palače.
Izreke 30,28
Jednoga dana kralj Salomon otkrio je guštera u svom dvoru. Na
njegovom mjestu mi bismo sigurno odmah pozvali jednu od brojnih
čistačica.
Međutim, kralj Salomon bio je vrlo mudar. I kao takav počeo je
razmišljati o gušteru u kraljevskim dvorima.
Kraljevo razmišljanje najvjerojatnije je započelo ovako: Kraljevski
dvor i gušter ne idu zajedno! Gušter je odbojna pojava. Neki
stručnjaci za hebrejski jezik čak smatraju da se ovdje radi o odurnom,
otrovnom gušteru. Ne, takvo nešto nikako ne ide uz kralja!
A onda se kralj Salomon odjednom predao duhovnim razmišljanjima:
“Kao što ovaj gušter ne pristaje mojoj blizini, jednako ni
ja ne pristajem u blizinu Kralja nad kraljevima, živoga Boga. Ali
gušter je ipak ovdje, a ja sam dijete živoga Boga.”
Na primjeru guštera možemo shvatiti čudo milosti Božje. Razbojnik
na križu i Sin Božji, gramzivi carinik Levi i Kralj nad kraljevima,
mi i Gospodin Isus – mi ne pristajemo skupa, jednako kao
što ni gušter ne pristaje uz Salomona.
Ali ipak smijemo biti skupa jer je Sin Božji uzeo na sebe naše
tijelo i krv, zauzevši se svojski za našu dušu. Novi zavjet prepun je
poruke da se Isus zauzima za grešnike! I jednako kao što se kralj
Salomon čudio što se gušter zatekao u kraljevskom dvoru, čudili
su se i farizeji što se Sin Božji družio s grešnicima: “Ovaj se druži
s grešnicima i s njima blaguje!” Da, to je čudo milosti Božje!
Gospodine, mi uopće ne pristajemo uz tebe, a ti si nas ipak otkupio
svojom krvlju. Hvala ti za to! Amen.
250

Gušter, što se rukama hvata, a prodire u kraljevske palače.
3. rujna
Izreke 30,28
Činjenica da se guštera hvata rukama govori o tome da je gušter
zapravo bespomoćan.
Možda je kralj Salomon baš na to pomislio kad je u svojoj palači
ugledao guštera. Na um su mu pali naoružani čuvari ispred palače
te se nasmijao: “Ovo nemoćno stvorenje nije mogla zaustaviti straža
da ne uđe u moju palaču.”
Međutim, kralj Salomon sigurno ne želi govoriti o gušterima, već
o nama. Svi mi jako smo bespomoćni. Ako se neki grešnik i zaputi
k našem Salomonu, k našem kralju Gospodinu Isusu Kristu, pred
njim se također ispriječi namrgođena straža koja takvom srcu nastoji
zapriječiti put.
Tu se pojavljuje “svijet” koji doziva i mami: “Stani! Ne možeš
tek tako izaći iz reda!”
Tu se nađe i đavao koji govori: “Stani! Što se mene tiče, nemam
ništa protiv malo religije. Ali ne dozvoljavam da Isusa priznaš svojim
kraljem i izmakneš mojoj vlasti!”
Tu se pojavljuje i vlastita savjest koja kaže: “Grešnik kao što si ti
nema pristupa k Isusu. Trebaš se najprije potpuno promijeniti. Ali
kako to izvesti?! Najbolje je ostati onakav kakav jesi!”
Salomon za guštera kaže da je mudriji od mudraca. On se nije
dao zaustaviti. A mi?
Gospodine, pomozi nam prodrijeti k tebi! Amen.
251

4. rujna
Zato ću mu dati mnoštvo u baštinu i s mogućnicima plijen će
dijeliti.
Izaija 53,12
Čovjeku na trenutak zastane dah! Na koji se to način ovdje govori
o našem Gospodinu Isusu?! Naziva ga se “djeliteljem plijena”!
U svakom ratu “gramzivci za plijenom”, koji kući vuku krznene
kapute i satove, bili su najomraženiji likovi.
Zar da se tako nešto dovodi u vezu s Gospodinom Isusom?! Zar
je to moguće?
No, u našem tekstu sam Otac nebeski kaže: “Dat ću mu mnoštvo
kao plijen.”
Na ovom mjestu treba malo zastati i osluhnuti. Naš Gospodin
Isus, naime, ne ravna se prema našim predodžbama, već prema
volji Božjoj.
On je, znači, čovjek kojemu Bog daje “plijen”, i to veliki plijen!
Međutim, taj se plijen ne sastoji od dragulja i materijalnog blaga.
Njegov plijen su ljudi.
U spomenutom poglavlju našeg teksta našeg Gospodina Isusa
najprije se vrlo iscrpno predstavlja kao umirućeg čovjeka boli i
patnje, kao čovjeka s trnovom krunom kojeg ponižavaju i pljuju,
kao čovjeka kojeg odbacuju i guraju od sebe, kao čovjeka koji poput
janjeta trpi i umire. Nakon toga postaje nam jasno: ono što se
na križu događalo bila je bitka, bila je užasna borba koju je izvojevao
on sam samcat.
Dakle, s tog bojišta na Golgoti on odnosi plijen.
U duhu sada gledamo veliko mnoštvo onih koji su postali njegovim
plijenom. Oni se glasno hvale: “O da, mi smo postali njegovim
vlasništvom!” Pavao to puno drastičnije izražava: “Ja sam
rob Isusa Krista.” Isusovi učenici raduju se što su postali Isusovim
plijenom.
Gospodine, kralju slave okrunjen trnovom krunom, povedi i nas u
svojoj pobjedničkoj povorci kao svoj plijen! Amen.
252

5. rujna
O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate,
dođite. Bez novaca i naplate kupite vina i mlijeka!
Izaija 55,1
Jesmo li dobro čuli? Što ovdje piše? “Bez novaca i naplate kupite!”
Postoji li tako nešto? Poznata nam je izreka: “Jedino je smrt
zabadava.”
Ovdje se pak tvrdi da se nešto može kupiti besplatno. Je li to
moguće? I to ne bilo što ili ono što se radi reklame dijeli besplatno.
Nego nešto najdragocjenije, za čime svatko od nas, a da toga nije
ni svjestan, žudi. Za nečim što taži glad srca i žeđ duše za životom.
Svijet nam na svakom uglu obećava zadovoljavanje ove goruće
želje za pravim životom. Ali naravno, pritom treba ponijeti novac!
Treba platiti novcem! I kad na kraju budemo prevareni, kažemo:
“Trebao bih imati više novca!” I tako bezumnici trče svijetom i
misle: “Kad bih samo imao novaca, mogao bih pronaći život.”
A svijet prodaje najgore smeće u zamjenu za najdragocjenije zlato.
Prorok Izaija rekao je nešto što treba danas zapisati: “Jer pokvarenjak
govori ludosti... da gladnoga ostavi prazna želuca.”
Svatko tko poznaje prevaru svijeta, ostaje bez daha. U svijetu
stoji uskrsli Gospodin Isus te poziva gladne i žedne duše: “Besplatno
kupite pravi život!” Ali uzalud! A prodaje ono najdragocjenije.
To je tako kao što je rekao neki mladić: “Jednostavno više ne mogu
živjeti bez njega.”
Gospodine, ti si život. Ti nam želiš dati najljepši poklon te ugasiti
žeđ našega srca. Hvala ti na tome! Amen.
253

6. rujna
Odjenu [me] haljinom spasenja...
Izaija 61,10
Ovako govore ljudi koji vjeruju u Gospodina Isusa. Onima pak
koji ga ne poznaju, ovakav govor čini se neobičnim. Ali onaj koji
je pred svetim Bogom već stajao u svoj svojoj nedostojnosti, poput
kakvog otrcanog prosjaka, da bi se zatim darom vjere zaodjenuo
milošću i praštanjem Isusa Krista, taj razumije ovaj jezik. Takav
čovjek ponosi se što je “odjenut haljinom spasenja”.
“Haljina spasenja.” Na vrlo službenim prijemima traži se odgovarajuća
svečana odjeća. Nema ulaska u dvoranu bez prikladne
odjeće. I kod Boga vrijedi da se pred njim možemo i smijemo pojaviti
isključivo u “haljinama spasenja”. Bogu možemo biti ugodni
samo ako smo zaodjenuti Isusovom pravednošću.
“Haljina spasenja.” To znači mnogo više. To je odjeća s učinkom.
Drevni Grci prepričavali su mit o heroju Herkulesu. Njemu
je njegov neprijatelj podvalio otrovni plašt. Prilikom žrtvene gozbe
Herkules je na sebi nosio taj plašt. Ubrzo ga je počela peći koža.
On ga je htio zbaciti sa sebe, ali nije išlo. I plašt je spalio heroja.
Bio je to plašt s učinkom!
Slično se ponaša i čudesna odjeća spasenja. Ona također počinje
paliti našu staru grešnu narav. Ona sve dublje zadire u našu narav
i sve više usmrćuje naše bezbožno biće da bi se u nama mogao
očitovati Isusov život.
Eto tako Isusova milost stvara nove ljude. A kad bismo se prilikom
toga htjeli sami hvaliti, smjesta bismo izgubili “haljinu spasenja”
i bili ponovno odjenuti dronjcima vlastite pravednosti.
Snagom tvoje krvi, Gospodine, oslobodi me sve više i više od grijeha
i propasti. Amen.
254

7. rujna
Žetva prođe, minu ljeto, a mi nismo spašeni!
Jeremija 8,20
Kako je potresna ova tužaljka!
Ovako možda potajno plače neki bolesnik u svom jadu, čovjek
koji se iz mjeseca u mjesec nada ozdravljenju.
Ovako uzdiše netko tko je upao u neku tjeskobnu situaciju i ne
vidi nikakav izlaz.
Ovako je jadikovao Izrael, narod Božji u Starome zavjetu, koji su
neprijatelji silno tlačili.
Kome ovakvo nemilo jadanje ne razdire srce? Prorok Jeremija,
čovjek koji je sročio ove riječi, nastavlja ovako: “Satrven sam što
je kći naroda mojega satrvena.”
Međutim, ove riječi ne pogađaju samo jednog jedinoga: živoga
Boga. I to je ono što u ovom biblijskom poglavlju izaziva jezu i
nelagodu: Bog gotovo doslovno odgovara: “Mene vaša jadikovka
uopće ne dira!”
Je li takvo nešto moguće? Može li Bog biti toliko krut?
Zato on objašnjava zbog čega ga ova potresna tužaljka ostavlja
hladnim: jer rastuženi žele pomoć, ali ne i Pomoćnika.
I u tome leži nesreća svega svijeta. A možda se u tome sastoji i
nesreća našeg života. Čovjek je spreman primiti pomoć, pomoć u
vanjskim i unutarnjim nevoljama. Ali Pomoćnika, kojega je Bog
poklonio cijelome svijetu, Spasitelja Gospodina Isusa Krista, njega
nitko neće, već pred njim zatvara svoje srce. Takvima je onda
upućena jedna druga riječ proroka Jeremije: “Shvati i vidi kako je
teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega.”
Prema tome, ne gledajmo kako pronaći pomoć, već kao steći Pomoćnika!
A on samo čeka da postane našim Pomoćnikom.
Gospodine, ti si onaj koga trebamo! Daj nam da te nađemo! Amen.
255

8. rujna
Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno
svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?
Jeremija 13,23
Znamo li uistinu da se ovakve istine mogu naći u Bibliji?
Većina ljudi misli da Biblija naučava da treba činiti dobro i kako
je dobro popraviti se.
A ovdje eto susrećemo ovu izazovnu rečenicu koja tvrdi da uopće
nismo u stanju sami sebe popraviti ili promijeniti.
Etiopljanin i uz najbolju volju ne može promijeniti boju svoje
kože. Isto tako, leopard ne može promijeniti svoje krzno. Biblija
kaže da jednako tako ni mi sebe ne možemo promijeniti.
Je li to stvarno istina?
Svi mi već smo pokušavali postati drugačiji. Naš put posut je dobrim
namjerama koje nismo uspjeli ostvariti. Mi smo “Etiopljani”
koji ne mogu promijeniti svoju kožu. Mi smo ljudi koji sami sebe
ne mogu promijeniti.
Ali postoji i druga strana ove poruke: Bog nas može promijeniti.
Bog je dao da njegov Sin umre na križu da bismo mi mogli umrijeti
svom starom “izdanju”, svom starom biću. Bog nam je poslao
Duha Svetoga da nas iz temelja promijeni.
Isus nije rekao: “Moraš se promijeniti”, nego: “Trebaš se nanovo
roditi.” Isus ne kaže: “Moraš samoga sebe učiniti drugačijim”,
nego: “Gle, sve činim novo.”
Jednom prilikom bio sam gotovo posve oduzet zbog išijasa. Hodao
sam pognut i nikako si nisam mogao pomoći. Nato sam otputovao
u toplice Bad Oeynhausen. Jedino što je trebalo bilo je leći
u termalnu vodu i ozdraviti. Isto mogu učiniti i oni koji primijete
da im život mora postati drugačiji. Potrebno je istinski se predati
Onome koji sve čini novim.
Gospodine, ozdravi me ti i bit ću zdrav! Amen.
256

9. rujna
Ovako govori Jahve: Zazovi me, i odazvat ću ti se i objavit ću ti
velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš.
Jeremija 33,2-3
Ova riječ izaziva u čovjeku pravu znatiželju. O kakvim je “velikim
i nedokučivim tajnama” riječ?
Čovjek i nehotice pomišlja na velike obrate u svijetu, na velike
katastrofe ili neviđene tehnološke uspjehe koji čak dokidaju ratove,
koji ljudima omogućuju let do dalekih zvijezda ili koji rješavaju
problem gladi u svijetu.
“Velike i nedokučive tajne?” Što li je naš Gospodin pod time
mislio? Potrebno je malo dalje čitati proroka Jeremiju pa ćemo naići
na odgovor. A onda ćemo se začuditi. Ondje se, naime, kaže o
čemu je riječ: “Očistit ću ih od svakoga grijeha kojim sagriješiste
protiv mene i oprostit ću im sve krivice koje mi skriviše odmetnuv
se od mene.”
Oproštenje grijeha! To je dakle mišljeno pod “velikim i nedokučivim
tajnama”.
Kod mnogih ljudi ovo izaziva samo podsmijeh i slijeganje ramenima.
“Oproštenje grijeha?! Zar bi to trebalo biti nešto veliko i
neviđeno?!”
Da, Bog tako kaže. Svatko tko je u svojoj savjesti doživio oproštenje
grijeha, shvaća koliko je to veliko i nedokučivo.
Jer naši grijesi strašna su stvarnost koje se ne možemo riješiti. Ni
Bog je ne može ignorirati. To mu ne dopušta njegova pravednost.
Izbaviti se možemo samo uz posredovanje pravde. Naši prijestupi
zahtijevaju sud i kaznu. I to je ona “velika i nedokučiva tajna” da
je Bog dao svoga Sina kao jamca i zastupnika koji je umjesto nas
platio i ispaštao.
Gospodine, otvori mi oči za čudo oproštenja, da ga smijem iskusiti!
Amen.
257

10. rujna
Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.
Tužaljke 3,39
U svijetu je strašno puno buke: zrakoplovi, automobili, psi, radio,
pojačala – sve to stvara buku.
Naš tekst govori o buci koja se ne mjeri u decibelima, a ipak zagađuje
svijet više od svake druge buke. Govori o nečem na što bi
se živi ljudi trebali tužiti.
Kako nas Biblija samo dobro poznaje! Svijet je uistinu ispunjen
ljudskom grajom jednih na druge.
Međutim, Biblija tu nudi svoj čudesan prijedlog: “Kako bi bilo
kad bi svaki od vas počeo jadikovati nad svojim grijehom?”
Proroku je jasno da njegov prijedlog neće naići na veliko odobravanje.
Zbog toga on, govoreći o međusobnom mrmljanju, ukazuje
na množinu: “... živi ljudi”. “Na što se tuže živi ljudi?” Uvijek
se kolektivno jadikuje i mrmlja. Starija generacija mrmlja protiv
mlađe i obrnuto, tamnoputi mrmljaju protiv bijelaca i obrnuto, poslodavci
mrmljaju protiv radnika i obratno. Stanari i najmodavci
mrmljaju jedni protiv drugih. Na određeni način uvijek se mrmlja
u grupi.
Ipak, neka radije svatko mrmlja na svoj grijeh! Jer tu se više ne
govori o drugim ljudima, tj. “živim ljudima”. Tu je riječ o svakom
pojedinom od nas.
Kad god netko kaže: “Ja osobno, ja sam sagriješio”, riječ je o
usamljenoj odluci i plivanju protiv struje. No blago nama počnemo
li tako govoriti! Jer tada Bog stupa na našu stranu; on je taj koji u
Isusu prihvaća i prima raskajane grešnike.
Gospodine, pokaži mi brvno u mom oku kako bih se prestao brinuti
oko truna u očima drugih! Amen.
258

11. rujna
A onima kojima srce hodi za grozotama i gadostima oborit ću na
glavu njihov put, riječ je Jahvina.
Ezekiel 11,21
Ukoliko se ubrajamo među ljude koji Boga nisu shvatili ozbiljno,
onda nas ova riječ može osvijestiti. Kako li je samo zastrašujuće
slušati kad Bog govori: “Grešnicima ću oboriti na glavu njihov
put!”
Počne li netko među nama govoriti o starim grijesima, smjesta
se čuje: “Ah, pustimo što je prošlo!” Mi svoje grijehe najradije zataškavamo.
Najradije bismo da nad njima zaraste trava. “Pustimo
što je prošlo!”
Naš tekst kaže nam da prošlost ne zastarijeva! Grijesi se uspravljaju
na noge! Štoviše, Bog će se pobrinuti za to.
“Oboriti ću na glavu njihov put.” Bit će to vrlo bolno kad se naši
grijesi osove na noge. Oni će nam prouzročiti veliku glavobolju,
upotrijebimo li sliku iz navedenog teksta. Ono što smo smatrali
lakim ili smiješnim grijesima, još će nas jako boljeti.
Na nekom velikom skupu bilo je rečeno: “Suvremeni čovjek ne
zna što bi s riječju ‘grijeh’”. Međutim, taj “suvremeni čovjek”, kad
mu Bog bude svalio grijehe na glavu, neće uopće ni doći do riječi.
Jer tada će njegovi grijesi doći do izražaja.
A to je strašno! Što da onda učinimo?
Postoji predivno rješenje: Ne čekajmo da nam Bog svali naše
grijehe na glavu! Uzmimo ih ozbiljno i bacimo ih sami nekamo od
sebe. I to ne bilo kamo, već pred noge Spasitelju grešnika koji je
zbog naših grijeha umro na križu.
Pod Isusovim križem naši će grijesi biti konačno uništeni, izbrisani
i oprošteni.
Gospodine, sudi mi sada, u vremenu milosti. Amen.
259

12. rujna
I svako će tijelo spoznati da sam ja, Jahve, isukao mač svoj iz
korica i da ga više neću u njih vratiti!
Ezekiel 21,10
Zastrašujuće riječi!
No čovjek se tek pravo zgrozi kad shvati kako ovdje svoje mišljenje
o Bogu ne iznosi neki fanatični prorok. Ne! Ovdje govori
sam Bog: “Ja, Jahve!”
Ove riječi svjedoče o Božjoj neumoljivosti. Da, on je neumoljiv
neprijatelj tjelesne nastrojenosti. Pod pojmom “tjelesan” Biblija
označava čovjekov prirodni, neukroćeni karakter.
Ovaj “tjelesni čovjek” može se pojaviti u raznim oblicima: u teškom
robovanju grijesima, u neobuzdanom prepuštanju nagonima,
ali i u kultiviranoj samopravednosti i prikrivenoj oholosti. On se
pojavljuje u svakodnevnom nastupu kad se svoje “ja” stavlja u središte
svega te svojoj ćudljivosti daje na volju. On se pojavljuje u
hladnoj ravnodušnosti baš kao i u dobrotvornosti koja traži samo
svoju čast i slavu. Sve to može biti i vrlo kršćanski okićeno i ukrašeno.
Kakvi god bili, po svojoj naravi mi smo “tjelesno nastrojeni”.
Poslanica Rimljanima kaže: “Jer težnja je tijela protivna Bogu...
Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti.”
Bog je neumoljiv neprijatelj naravnog bića. On ga želi ubiti, kaže
nam naš tekst.
Ako želimo pripadati Bogu, i mi ga moramo željeti ubiti. Želimo
li mi to?
Biblija nam pokazuje put i način: Čovjek se s Kristom predaje
na križ. Čovjek samoga sebe predaje na smrt s njime, prepuštajući
se Duhu Svetom da ga vodi u novi život. “Težnja Duha [je] život
i mir.”
“Ljubavi, u svoju nas smrt povuci. Neka je s tobom razapeto sve
što u kraljevstvu tvome nije sveto!” Amen.
260

13. rujna
Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu
progovorit srcu.
Hošea 2,16
Najljepša riječ u ovome tekstu je “stoga”.
Naime, neposredno prije toga stoji: “A mene je zaboravljala –
riječ je Jahvina.”
Sada bi se svakako očekivale ozbiljne riječi osude, kazne i prijetnje.
Ali gnjevni Gospodin govori: “Stoga ću je, evo, primamiti,
odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu.” To je Božja logika!
Nama je poznata samo ljudska logika: “Tko je zao, mora se kazniti.”
Otkada je Isus našu kaznu ponio na sebi, kod Boga je drugačije.
Budući da smo zli, budući da smo svog pravog Gospodara napustili,
budući da smo pomoć i utjehu tražili tamo gdje se ne mogu naći,
budući da su nam srca zla i otvrdnula, Gospodin nas želi primamiti,
odvesti u pustinju i prijazno progovoriti našem srcu.
Ovdje se nalazi cijelo evanđelje. Novi zavjet govori nam da su
se pismoznanci i farizeji čudili što se Isus tako svesrdno trudio oko
izgubljenih ljudi: “Ovaj se druži s grešnicima i s njima jede!” Tako
su mu predbacivali, napola u čudu, napola gnjevno. A Isus im je
nato ispripovjedio prispodobu o pastiru koji svoju izgubljenu ovcu
ne prepušta zloj kobi, nego je traži sve dok je ne pronađe.
Možda nam ova priča ne zvuči jako uzbudljivo. No, ako se jednom
sami zateknemo u strahu pred Bogom i njegovom svetosti, bit
ćemo itekako sretni što nas Bog ne kani uništiti iako smo to zavrijedili,
nego nas prijazno mami i nastoji pridobiti svojom milošću
u Isusu Kristu.
Gospodine, privlači nas tako da ti dopustimo da nas primamiš!
Amen.
261

14. rujna
A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spasava,
Bog moj mene će uslišati.
Mihej 7,7
U svojevrsnoj mješavini neprijateljstva i podrugljivosti, neki nevjernik
pita Isusovog učenika: “Vi mislite da ste bolji od drugih?!”
A ovaj mu odgovara: “Bolji ne! Ali drugačiji da!”
Ovo razlikovanje lijepo dolazi do izražaja u našem tekstu. Prorok
u prethodnim recima potresno opisuje kako se u svijetu bez
Boga sva pravila rastaču i kako nestaje svako povjerenje: “Ne pouzdavajte
se u bližnjega, ne vjerujte u prijatelja; pred onom koja
s tobom dijeli postelju pazi da usta ne otvoriš. Jer sin svoga oca
zlostavlja, kćerka na majku ustaje...”
A ovdje sada čitamo: “A ja...”
Ovaj “A ja...” nalazimo vrlo često u Bibliji. “Po gostionama pjevaju
o meni. A ja se molim.” David se ponosi: “Po velikoj dobroti
tvojoj unići ću u Dom tvoj; past ću ničice pred svetim Domom
tvojim, Jahve, prepun poštovanja.” Dok u prethodnom retku stoji:
“Varalica i krvopija Jahvi se gadi.” A onda čitamo: “A ja...”
Pravo je čudo koliko često iz usta biblijskih muževa i žena možemo
čuti ovaj “A ja...” “A ja ću u pravdi gledati lice tvoje...” “A ja
ću pjevati tvojoj moći.”
“A ja...” Nije li to jako prepotentno? Gotovo da se može čuti povik:
“Ta kršćanska farizejština! Ta prepotentnost!”
Bila bi to uistinu prepotentnost kad bi makar i jedan jedini put
rekao: “A ja sam bolji.” No tako se nešto nikada ne čuje. Nego se
svaki put i uvijek ponaša na način: “A ja sam prema Jahvi zagledan!”
Neka je hvaljen Gospodin! Tko njega poznaje, taj je drugačiji.
Ovaj “A ja...” nije oholost, već uvijek iznova novi korak djece
Božje u vjeri prema njemu.
Gospodine, uvijek ću biti zagledan u tebe, svog Spasitelja i Gospodina.
Amen.
262

15. rujna
Jer iz samih zidova kamen kriči, a krovna mu greda odgovara.
Habakuk 2,11
Biblija je uistinu neobična knjiga!
Ona nam otkriva da u svijetu postoje jako bučni glasovi koje naše
uho uopće ne čuje. Međutim, oni dopiru do Božjeg uha.
Kamenje koje viče?! Zar je ikada itko čuo kamenje kako viče?
Biblija ipak kaže da Bog čuje viku kamenja onih kuća koje su bile
sagrađene na nepravdi. Danas se mnogo gradi. Imali li i pritom
kamenja koje viče i betonskih ploča koje uzdišu?
Biblija jako mnogo govori o ovakvim čudnim glasovima.
Job na jednome mjestu govori da bi “njegova zemlja mogla za
njim vikati i brazde plakati”. Zemlja koja viče i brazde koje plaču?!
“Da”, veli Job, “Bog čuje takve glasove kad izrabljivači ljudi
i gramzivci za zemljom oskvrnjuju zemlju.”
Nežive stvari mogu svjedočiti protiv nas. Novčanik u kojem je
nepravedno blago može itekako vikati. I sudski spisi u kojima se
nalaze naše laži mogu pred Bogom uzdisati protiv nas.
Koliko je stvari koje su za nas nežive i nijeme, a ipak viču protiv
nas?! Posuđene knjige koje smo zadržali za sebe. Sobe koje su
gledale zle stvari!
Da, davno prolivena krv viče. Bog je rekao Kajinu: “Krv tvoga
brata Abela viče k meni.”
Postoji samo jedna stvar koja ovu viku može utišati: krv Isusa
Krista prolivena na Golgoti koja neprestano vapi za milošću za nas.
Prekrasne li vike!
Gospodine, daj nam dospjeti u svjetlo i kod tebe pronaći milost.
Amen.
263

16. rujna
Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema,
Judeje i Transjordanije.
Matej 4,25
Kako je velika Isusova privlačna snaga!
Putovao je zemljom kao mali putujući propovjednik, a narod je
hrlio k njemu.
Koliko je tek snažna njegova privlačna snaga otkada je umro
na križu: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” Ovo
mora privući svakoga tko je shvatio pravu nevolju svijeta i nevolju
svoga srca, a to je krivica pred Bogom.
A koliko je tek jaka privlačna snaga Uskrsloga! Svatko tko je
iskusio miris smrti, da upotrijebimo izraz koji opisuje stvarnost,
kako se širi svijetom, mora osjetiti privlačnost onoga koji je slavno
ustao iz groba i koji viče svijetu: “Ja sam život! Tko u mene vjeruje,
nikada neće umrijeti.”
Isusova privlačna snaga postala je još jačom nakon što je uzašao
u Božje kraljevstvo. Sada je na djelu Duh Sveti i privlači ljude k
onome koji osvaja ljudska srca!
Nikada neću zaboraviti kako sam kao mladić na jednom bogoslužju
u Württembergu čuo priču jednog starog seljaka. On je ispričao
kako se kao mladić borio protiv Isusa. Ali dodao je: “Njegova
privlačnost bila je snažnija.” Nakon toga naletio je na “brata” koji
je sjedio do njega i upitao ga: “Zar ne, Jakobe, i ti si osjetio kako te
Spasitelj privlačio?” Ovaj mu je naglašeno kimnuo glavom i rekao:
“Da, osjetio sam ga i morao sam ga slijediti.”
Dubok nemir našega života u nama stvara privlačnost nebeskog
Oca prema Sinu Isusu. Jer Otac ne želi da propadnemo: “Bog želi
da se svi ljudi spase.”
Gospodine, oprosti nam naš otpor i pobijedi u nama! Amen.
264

17. rujna
I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri.
Matej 6,16
Važno je da sada ne shvatimo pogrešno Gospodina Isusa!
On ovdje ne preporuča kršćanski život u kojem se može bezbrižno
sudjelovati u svemu onome što svijet nudi i pritom još sažalijevati
sve one “uskogrudne” Isusove učenike koji se zabrinjavaju
za spas svojih duša i zbog toga ne žele biti suputnici na šareno
ukrašenom brodu prolazne razbibrige.
Ne, nikako! Gospodin ne odobrava takav bezbrižan kršćanski život.
Upravo suprotno: on govori o ljudima koji ozbiljno shvaćaju
rečeno, koji nasljeduju Isusa i zbog toga izbjegavaju štošta što se
svijetu sviđa. Gospodin to naziva “postom”. Zato bi “bezbrižne”
kršćane trebalo itekako potaknuti na razmišljanje o tome kako Isus
ovdje govori o “postu” kao o nečem samom po sebi razumljivom.
Dakle, Gospodin ovo govori ljudima kojima je tako nešto posve
jasno. Njima on kaže da je dobro što svoje vječno spasenje uzimaju
tako ozbiljno. Ali pritom ne bi trebali praviti tako snuždeno lice!
Isusovi učenici i namrštenost! To je nešto što proturječi jedno
drugom. Ili si Isusov učenik pa se onda stvari ponašaju prema riječima
pjesme: “Nosite se dusi tuge jer moj učitelj radosti Isus riješio
me snuždenosti...” Ili si pak smrknut i kiseo. U tom slučaju nismo
baš mnogo iskusili od predivne milosti koja se objavila u Isusu
Kristu.
Sigurno da Isusovi učenici prolaze razne kušnje o kojima svijet
nema uopće pojma. Kod njih na djelu je svakodnevno umiranje
svojoj staroj naravi. Međutim, kako nam to teško pada, to rješavamo
isključivo s našim Gospodinom.
Svijet na nama treba vidjeti samo kako sretnima i blaženima Isus
čini svoje ljude. Takve nas želi imati!
Gospodine, dovedi nas u red! Amen.
265

18. rujna
Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim
naukom.
Matej 7,28
“Mnoštvo osta zaneseno”?
U Isusu smo dobili nešto zanosno i novo. U Novome zavjetu
susrećemo izraz “ostadoše zaneseni, užasnuti ili prestravljeni” 35
puta, i to uvijek kad su ljudi imali posla s Isusom. Ovaj izraz može
se prevesti i kao “zadivljeni” ili “začuđeni”. No u grčkome tekstu
nalazimo riječi koje izražavaju “zapanjenost”.
Kad je Isus završio svoj Govor na gori, “mnoštvo osta zaneseno
njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi
pismoznanci”.
Ljudi su ostali preneraženi kad je izgonio demone. Ovdje se, dakle,
pojavio netko tko je jači od sila pakla.
Kad su se Isusovi učenici svojedobno, usred mračne noći, našli
u morskoj oluji, on im je prišao hodajući po valovima. Nije teško
shvatiti da su ostali prestravljeni.
A kako su tek ostali preneraženi svi koji su čuli kad je rekao:
“Opraštaju ti se grijesi!” Ostali su preneraženi kad je prilikom njegove
smrti pomrčalo sunce. Ostali su preneraženi kad su na uskrsno
jutro našli prazan grob i čuli iz usta anđela: “Uskrsnuo je!”
A sada pogledajmo malo naše današnje kršćanstvo. U njemu više
nema ni traga ove preneraženosti. Bojim se da Isusa uopće još nismo
pravo upoznali.
U grčkoj tragediji “Antigona”, koju je Sofoklo napisao 450 godina
prije Isusova rođenja, kralj Kreont kaže: “Na mene se sručila
strašna sudbina.” To je ono nad čime se svijet snebiva!
Preneraženost nad Isusom izgleda drugačije. Ona je prvenstveno
ispunjena radošću što se spasenje Božje u svoj punini sručilo na
nas u Isusu Kristu. Tko to može razumjeti?!
Gospodine, pomozi nam doći do potpune spoznaje tvoga spasenja!
Amen.
266

19. rujna
Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: “Tko je
ovaj?”
Matej 21,10
Da, veliko je to pitanje: “Tko je ovaj?”
Kad postavimo to pitanje, nastaje metež glasova: “On je čovjek
kao i mi!” – “On je uzoran čovjek!” – “Sa svojim naukom o poniznosti
on je nesreća za zapadni svijet!” – “On je religiozni genij
koji je otkrio Božju očinsku ljubav!” – “On je pralik istinskog čovjeka!”
– “On je... !” – “On je... !”
Dođe nam da dignemo ruke od svega i prekrižimo Isusa iz svoga
života.
S druge strane, postoji i jedna čudesna i uznemirujuća riječ o
njemu koja se poput nekakve brklje ili osmerokutnog prometnog
znaka ispriječila pred nama u trenutku kad smo se htjeli okrenuti
od njega: “A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog
Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.”
Život vječni! Život koji dolazi od Boga za kojim gladuje naša
duša! Život koji nikakva smrt ne može uništiti! Sve to, dakle, ovisi
o tome imamo li pravilan odgovor na pitanje: “Tko je ovaj?”
Čini se kao da ispred nas iz magle iskrsava nekakav čovjek kojega
možemo tek nejasno prepoznati. Jaše na smiješnome magarcu, a
opet je zaodjenut veličanstvom. Sve jasnije i jasnije izlazi iz magle,
a onda ga vidimo blijeda i krvava poput nekakvog osuđenog zločinca.
No ipak ga obasjava nebeski sjaj. “Tko je ovaj?”
U jednom trenutku milosti, Petar ga je prepoznao i rekao: “Ti si
Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.” Nato mu Isus reče: “Blago
tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac
moj, koji je na nebesima!”
Gospodine, daj nam prosvjetljenje jer toliko toga ovisi o njemu!
Amen.
267

20. rujna
[Isus] stavi na nj ruke...
Marko 8,23
Jedan od mojih prijatelja jako je patio od nesnosnih glavobolja.
Jednog je dana otkrio sliku koju je slikar Wilhelm Steinhausen
naslikao prema našem biblijskom tekstu. Na njoj je prikazan spomenuti
slijepac. Podignuo je obje ruke poput vojnika koji se predaje.
Posve se predao u ruke Gospodina Isusa.
Slikar je jako dojmljivo prikazao lice ovog čovjeka. Ono odražava
svu bol i sva životna razočaranja.
I na toj jadnoj i izmučenoj glavi sada leže ruke Gospodina Isusa.
Ovo rukopoloženje oslikava beskrajnu sućut, neizmjernu ljubav i
veliku utjehu.
Reprodukciju ove slike moj prijatelj objesio je nasuprot svome
krevetu. Svako jutro tako najprije ugleda Spasiteljevu ruku na glavi
jednog patnika!
Moj prijatelj rekao mi je: “Tako živi Gospodin sada čini i sa
mnom. On mi polaže ruku na moje bolno čelo i govori kao i Pavlu
nekoć: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’
Osjećam njegovu ruku koja je bila pribijena na križ zbog mene. Te
mi potvrđuje: ‘Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao:
ti si moj!’ On polaže svoju ruku na me i obećava: ‘Došao sam
da imaš život u punini.’ On uzima svu zdvojnost iz mojega srca dok
mi govori: ‘Ne boj se, vjeruj samo!’”
U jednoj od naših najljepših pjesama stoji: “O moj Gospodine
Isuse, tvoja blizina unosi veliki mir u srce moje...”
Gospodine, hvala ti što tako milostivo postupaš sa svojima. Amen.
268

21. rujna
On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
Marko 10,22
Čovjek za kojega Isus nije imao bilo kakve utjehe!
Gospodin Isus je veliki tješitelj. Jairu, čovjeku kojemu su donijeli
vijest o smrti njegova djeteta, rekao je: “Vjeruj samo!” I čovjek
se podigao.
Grešnici koja je pred njegovim nogama isplakala jad i bijedu
svog promašenog života, rekao je: “Tvoji su ti grijesi oprošteni.”
Koje li utjehe!
A kako je tek prekrasno tješio razapetog razbojnika u trenucima
strašne smrti!
Do današnjega dana ljudi se hvale time koliko su utjehe primili
od svoga Spasitelja.
No ovdje nalazimo nekoga kojeg Isus pušta da ode bez utjehe.
Vrlo potresna slika: Mladić odlazi polako svojim putem. K Isusu
je došao nošen ozbiljnim pitanjem. Razgovor se završio tako što
ga je Isus pozvao da ga nasljeduje. Upravo onako kao što je i Petra
pozvao da ostavi svoju ribarsku brodicu i Mateja da se ostavi svog
prljavog novčanog posla. Ali ovi su ga slijedili.
Ovaj mladić je pak odbio Isusov poziv na nasljedovanje. I tu je
bio kraj razgovora. Više nije pala ni jedna riječ. Mladić se povukao
tužan. Najvjerojatnije je slutio da je od sebe odbio najveću šansu
svoga života.
On, dakle, odlazi, a Isus gleda za njim i ne upućuje ni jednu jedinu
riječ utjehe ožalošćenome.
Od Isusa primamo utjehu samo onda ako prihvaćamo njega samoga.
Ako se odijelimo od njega, nema nam baš nikakve utjehe.
Živimo li bez njega, ostajemo zauvijek neutješeni. Idemo li s njime,
stječemo iskustvo da je “on pun svjetla, utjehe i nade...”
Zahvaljujemo ti, Gospodine, što nam sa sobom sve daruješ. Amen.
269

22. rujna
I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz
njegovih usta. Govorahu: “Nije li ovo sin Josipov?”
Luka 4,22
Srčani bolesnici znaju koliko je iznenadna promjena vremena
opasna za srce.
Ali znamo li da postoji jedna druga promjena vremena koja je
opasna za cijeli naš život, u vremenu i u vječnosti?
Ovdje je riječ o jednoj takvoj promjeni vremena u srcima:
Isus je došao u Nazaret, mjesto u kojem je proživio svoju mladost.
Zavladalo je veliko uzbuđenje. Dotad nepoznati mladić postao
je jako poznat. Nikakvo čudo što je dvorana sinagoge u subotu
bila prepuna. Svatko je htio čuti Isusa.
A kako je samo divno govorio: “Duh Gospodnji na meni je jer me
pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti
sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene.”
Mnoštvo ga je zaneseno slušalo. Svatko je osjećao kako ga njegova
narav, strast, grijeh ili naprosto đavao drže kao roba. Postoji
li zaista sloboda? Je li ovaj čovjek naprijed doista Spasitelj izgubljenih?
I nije trebalo mnogo da neki povjeruju u njega. No, usred Isusova
govora, ipak su se pojavile sumnje: “Ma kakvi! Pa njega svi poznajemo!
On je sin Josipa, tesara! Nećemo praviti budale od sebe!”
Promjena vremena u srcima!
Danas se također događa da nekoga Duh Sveti privlači k Isusu.
No odjednom se pobuni stara narav: “Ma što! Ja uopće ne želim
postati Isusovim vlasništvom! Neću!” I tako se srce usprotivi pred
samim vratima u život vječni.
Gospodine, daj nam prodrijeti kroz sve prepreke, sve dok posve ne
pripadnemo tebi! Amen.
270

23. rujna
A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: “Ti si Sin Božji!” On im
se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.
Luka 4,41
Primitivan razum razmišlja da je Isus došao boriti se protiv nevjernika
i onih koji drugačije vjeruju, protiv ateista i bezbožnika.
Svatko tko ovako razmišlja, jako se vara.
Isus, Sin Božji, sigurno je velik borac. No on nikada ne ratuje
protiv ljudi, već uvijek za ljude.
On se bori za čovjeka koji se nalazi u vlasti demonskih sila. On
se bori za čovjeka koji svojim lažima, prepirkama, ovisnostima i
svojom požudom svojevoljno postaje slugom đavla.
Sin Božji bori se za ovakve ljude. Nadam se da smo shvatili da
se on bori za nas!
O nama se radilo kad je Sin Božji u Betlehemu rođen kao čovjek.
O nama se radilo kad je na Golgoti bio pribijen na križ. O nama
se radilo kad je ustao od mrtvih. O nama se radilo kad je u svijet
poslao Duha Svetoga.
Naš tekst u sebi krije jednu pozadinsku istinu. Mnogo toga čini
nam se nerazumljivim i tamnim. Međutim, toliko ipak možemo
razumjeti: Isus se bori za nas da nas oslobodi iz vlasti tame te da
postanemo slobodnom djecom živoga Boga.
A jesmo li mi u ovoj priči posve pasivni?
O ne! Svi ti ljudi dolazili su k Isusu. Oni su se gurali k njemu. Oni
su ga dozivali po imenu. A to možemo i mi.
Gospodine, čeznemo za slobodom koju samo ti možeš darovati.
Amen.
271

24. rujna
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu
jedan od učenika: “Gospodine, nauči nas moliti...”
Luka 11,1
Ovu molbu ne bismo trebali shvatiti olako. Jednom mi je netko
rekao: “U svojoj mladosti nisam naučio engleski. To mi sada nedostaje
na mojim putovanjima u inozemstvo. No i bez toga snalazim
se po svijetu!”
Nadalje, molbu učenika ne treba shvatiti na sljedeći način: “Bilo
bi dobro kad bismo znali moliti. Međutim, možemo i bez toga!”
Molba učenika prije svega predstavlja zov upomoć: “Gospodine,
ne možemo bez molitve! A mi ne znamo pravo moliti. Možeš li
nam pomoći?!”
Čovjek bez molitve je poput zrakoplova u magli kojemu je otkazao
radio. Čovjek bez molitve sam je i prepušten svim svojim
nevoljama. On ne može slati signal onome koji ga jedini može izbaviti.
A to je, blago rečeno, strašno.
Čovjek bez molitve za Boga je mrtav. Možda smo već stajali uz
lijes nekog dragog pokojnika. Kako bismo rado još porazgovarali s
njim! Ali on ne uzvraća ni jednu riječ.
Naš Spasitelj i Gospodin slično stoji ispred nas. On bi htio porazgovarati
s nama o nečem važnom. No mi ostajemo nijemi. Mi ne
možemo govoriti. Ne možemo se moliti. Biblija ovo stanje naziva
“smrću”!
Čovjek koji se ne moli tek je prividno živ.
Moglo bi se dogoditi da se na sudnji dan nađemo pred Bogom
i da nam on kaže: “Ne poznajem te. Iz tvojih usta nikada nisam
čuo ni jednu molitvu ili zahvalu. Ovdje se nisi nikada pojavljivao.
Odlazi, dakle, na ono mjesto na kojem nećeš imati nikakve veze
sa mnom, na mjesto koje si sam sebi odabrao! Odlazi u pakao!”
Tko ovo shvaća, taj razumije koliko je molba Isusovih učenika od
sudbinske važnosti.
Gospodine, nauči nas moliti! Amen.
272

25. rujna
Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: “Ženo, oslobođena si svoje
bolesti!”
Luka 13,12
Sjedili smo za ručkom u hotelskoj sali. Odjednom je banuo neki
gospodin tvrdeći: “Maločas tu sam ostavio svoj novčanik!”
Voditelj sale ga upita: “Koji konobar vas je posluživao?” Čovjek
se osvrne oko sebe, a zatim u nedoumici kaza: “Ne znam više. Nisam
obraćao pažnju na konobara.”
Eto tako se mi ljudi ophodimo jedni prema drugima. Konobar je
sat vremena posluživao gosta. Gost se dao posluživati, a da svog
konobara nije počastio ni jednim pogledom. Tako mi hladno i ravnodušno
prolazimo jedni pored drugih!
Koliko je Gospodin Isus u tome drugačiji! Zgrbljena od starosti
i bolesti, među mnoštvom nalazila se i jedna starica. Jedno jadno
ljudsko biće! Tko se još brine za nju?!
No Isus je “opazi”. On je doziva k sebi i iskazuje joj pažnju.
Vrhovni carinik Zakej kasnije je mogao mnogo toga reći o ovoj
temi, na primjer kako mu je bilo dok je potajno sjedio na stablu i
kako su ga Isusove oči otkrile. Zakej je pritom shvatio: “Ove oči
stvarno me vide; one vide moju sramotu, ali i moju čežnju i želju
za mirom s Bogom.”
Na carinarnici je sjedio i Levi. Svaki prolaznik bi mu bez ijednog
pogleda bacio nešto novca te pljunuo pred ovog prezira vrijednog
varalicu i slugu Rimljana. No onda je došao Isus. On je zastao i
pogledao ga. Vidio je njegovo beskrajno poniženje, ali i njegovu
čežnju za povratkom k Bogu. I onda ga je pozvao da postane njegov
učenik.
Gospodine, želimo se zaustaviti pred tvojim očima. Amen.
273

26. rujna
Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju.
Luka 15,1
U slavno doba Berlina prepričavala se jedna smiješna zgoda: Na
ulici Friedrichstraße, kojom se neprestano odvijao strahovit promet,
jednoga dana zatekao se i neki čovjek iz provincije.
U 10 sati čovjek je stajao ondje. Nešto takvo nikada još nije doživio.
U 11 sati još uvijek je stajao ondje. Oko 12 sati upita ga neki
policajac što tu čeka. Nato mu ovaj odgovori: “Htio bih prijeći cestu,
ali moram pričekati dok ne prođe ova svečana povorka.” Nato
mu policajac objasni da je ovo normalan promet.
Jednoga dana “svečana povorka” ipak se zaustavila kad su Berlin
i Friedrichstraße potonuli u ruševine.
Znam jednu drugu cestu na kojoj promet nikada ne staje, sve do
kraja svijeta: to je cesta koja vodi k Isusu. Dovoljno je pročitati u
Novome zavjetu tko sve se tamo kreće: ljudi s pitanjima, bolesnici,
carinici, grešnici, djeca, starci, ponosni i zdvojni. A tako je sve do
današnjeg dana.
Ovu cestu prema Isusu često se pokušalo zatvoriti. Postavljale su
se ploče s upozorenjima. Stavljali su se natpise sa zabranama. O
Sinu Božjem širile su se laži i bajke.
No sve je bilo uzalud. U svim stoljećima i na svim kontinentima
ljudi su hrlili k Isusu.
Ljude koji su trčali k Isusu izvrgavalo se ruglu i podsmjehu. Pravilo
ih se smiješnima. Ali sve bijaše uzalud. Uzalud! Jer je Otac po
Duhu Svetome privlačio gladne duše k svome Sinu.
Potrudimo se da se i mi nađemo na ovoj cesti!
“Privici me, Oče, k Sinu da me Sin tvoj privuče k tebi...” Amen.
274

27. rujna
Došavši k sebi, reče: “Koliki najamnici oca moga imaju kruha
napretek, a ja ovdje umirem od gladi!”
Luka 15,17
“Izgubljeni sin” o kojemu Isus ovdje govori sigurno nije nikakav
uzor. Baš suprotno! Ovako labilni mladi ljudi, bespomoćno nošeni
svojim strastima, koji se pritom još sami sebi čine jako zanimljivima,
prava su nevolja za sve one koji s njima imaju posla.
Pa ipak, u životu ovog lakoumnog mladića dolazi trenutak u kojem
se jednim udarcem izdiže iznad mnogih koji mnogo drže do
sebe.
Naš biblijski citat govori o trenutku koji obilježavaju riječi “došavši
k sebi...” U grčkome tekstu doslovno tako i piše.
Što se zapravo dogodilo? Izgubljeni sin krenuo je na istraživačko
putovanje po svom vlastitom srcu. A ono što je ovdje otkrio strašno
ga je prestrašilo. Ne samo da je vidio svoju bijedu, daleko od
očinskog doma, nego je shvatio i svoju krivicu. Uvidio je kako bijedan
bijaše sadržaj njegova života. Shvatio je kako se nedostojno
ophodio prema svome ocu. Shvatio je kako je bio jadan jer je cijelo
vrijeme imao na umu samo sebe, svoj užitak, svoje pravo, svoju
korist. Vidio je svoje srce kao pustinju, bez vjere, bez ljubavi, bez
nade i milosti.
Ovakvo istraživačko putovanje po vlastitom srcu velika je stvar.
Jer sve dok ne krenemo na ovo istraživačko putovanje, živimo u
velikoj samoobmani.
Naravno, težak je to put. To je put gorčine! No to je jedini put
koji vodi k spasenju Božjem i k Spasitelju. Jer Gospodin Isus prima
samo one grešnike koji se kaju i obraćaju. Za njih je umro da
bi se spasili.
Gospodine, pokaži mi moje srce! Amen.
275

28. rujna
Zakej potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda
imao proći.
Luka 19,4
“Što je to odjednom ušlo u Zakeja?” pitali su se njegovi poznanici
odmahujući glavom. “Dosad je bio posve normalan!”
Točno je, prema svjetovnim mjerilima bio je vrlo pametan! U
danima kad mu se blagajna osobito dobro punila, vjerojatno bi sa
smijehom konstatirao: “Čovjek mora s obje noge stajati na zemlji!”
A time je htio reći da čovjek ne smije dozvoliti da ga grize savjest
pa makar stjecao novac tako da pritom nogama gazi preko Božjih
zakona.
Tako je eto Zakej bio mudar.
Sve dok mu nije sinulo: “Moj život je velika ludost! Kakve koristi
od novca i bogatstva, ako nemaš mir s Bogom?!” Sam sebi činio
se kao riba na suhom. Odjednom je naime shvatio: “Naš životni
element jest Bog. A ja sam potpuno izvan tog životnog elementa.”
Ne znam na koji je način shvatio da u tom slučaju jedino Isus
može pomoći.
U svakom slučaju, on je odjednom učinio nešto što je u očima
svijeta bilo jako nerazumno: ovaj bogataš umiješao se u veliku gužvu
da bi vidio Isusa. Mogu zamisliti kako su mu dječaci koji su
već sjedili na stablu sa smijehom pružali ruke na pomoć.
Sve to činilo se jako nerazumnim. A u stvari Zakej je počeo konačno
biti pametan. Jer sada se nad njegovim životom obistinilo
obećanje: “Ovako govori Gospodin: Tražit ćete me i naći me jer
ćete me tražiti svim srcem svojim. I pustit ću da me nađete.”
Gospodine, daj da i mi postanemo istinski mudri! Amen.
276

29. rujna
Kušajte i vidite kako dobar je Jahve: blago čovjeku koji se njemu
utječe!
Psalam 34,9
Kad sam se jednom vozio kroz neko selo u Sauerlandu, vidio sam veliki
transparent nategnut preko ulice. Na njemu je stajalo: “100 godina
streljaštva!”
Uz sve poštovanje prema jednoj tako staroj tradiciji, nimalo nas ne
impresionira takvo nešto. Sjetimo se da se u mnogim narodima i državama
obično najesen u neko doba slave dani zahvalnosti. Ova tradicija
stara je preko 3000 godina. Mogli bismo napisati transparent: “3000
godina Dana zahvalnosti!” Zvuči veličanstveno, zar ne?
Bilo je to približno 1300 godina prije Kristova rođenja kad je starozavjetni
Božji narod, Izraelovo potomstvo, uselilo u Kanaan. Odmah je
proslavio Blagdan sjenica, kako se nazivao prema Božjoj naredbi danoj
na gori Horebu: “Blagdan sjenica slavi sedam dana pošto pokupiš plodove
sa svoga gumna i iz svoga badnja. Proveseli se na svoj blagdan ti,
sin tvoj, kći tvoja, sluga tvoj, sluškinja tvoja, levit i došljak, sirota i udovica
što se nađe u tvome gradu.” Otada, dakle, postoji Dan zahvalnosti.
Zato ga i mi nastavljamo slaviti, svaki narod u svoje vrijeme.
Stanovnici velikih gradova moraju se na to malo bolje odvažiti budući
da mnogi od njih gotovo da i ne znaju za lelujajuća žitna polja i plodovima
otežale grane stabala. No ipak bi se trebali prisjetiti odakle nam
dolazi kruh.
Kad sam jednom ovo pitanje postavio nekolicini mladića, povikali su:
“Pa od seljaka!” “Točno”, odvratio sam, “ali žetvu može pokvariti kiša
ili suša.” – “A onda kruh možemo uvoziti!” povikali su.
“Mislite?” odvratio sam. “Ja sam doživio i to da se ništa nije moglo
uvesti. Matthias Claudius sigurno ima pravo kad tvrdi: “Prolazi kroz
naše ruke, ali od Boga dolazi!”
Zbog toga obilježavamo dane zahvalnosti, dane kruha ili kako ih već
nazivamo u svojoj zemlji, slaveći pritom Oca Isusa Krista.
Gospodine, otvori nam oči da vidimo tvoju ruku koja nas dariva dobrima!
Amen.
277

30. rujna
Ipak ne ostavi sebe neposvjedočena: dobročinstva iskazuje, s
neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i
radošću srca vaša.
Djela 14,17
Upravo tako! Ovdje apostol Pavao drži “propovijed o kruhu s
maslacem”.
Bilo je to u maloazijskom gradu Listri. Pavao je ondje upao u
metež i vrevu poganskog žrtvovanja. Šokiran, istrčao je pred okupljeno
mnoštvo i svjedoči o živome Bogu. “Njega trebate upoznati”,
dovikuje im, “jer on ispunja vaša srca hranom i radošću.”
To je dakle ono što trebamo čuti ako želimo proslaviti svoj dan
zahvalnosti!
Doduše Pavao se ovdje izražava pomalo neobično. Ne bi li trebalo
pisati: “On je naše želuce napunio hranom”? Jedan suvremeni
prevoditelj popravlja Pavla i piše: “Bog nam je dao hranu i naša
srca ispunio radošću.” No u grčkom originalnom tekstu zaista stoji:
“[On] napunja hranom i radošću srca [naša].”
Što se time htjelo reći? Dok nam Bog daje kruh svagdašnji, njemu
je stalo i do naših srdaca!
Svaki kruh s maslacem koji jedemo kaže nam: “Bog želi privući
tvoje srce!” Svaki kruh s maslacem naviješta: “Bog nastoji pokrenuti
tvoje srce.”
O kad bismo barem htjeli poslušati ovu “propovijed kruha s maslacem”!
Onda bi svaki naš obrok bio mala proslava.
Međutim, mi imamo tako tvrda i tako gluha srca da ovu propovijed
kruha s maslacem uopće ne čujemo i ne razumijemo. Da, toliko
je ljudsko srce otvrdnulo! Zbog toga je Bog, kojemu je začudo
toliko stalo do nas, poduzeo još nešto posve drugo kako bi nas
pridobio. On je dao svog ljubljenog Sina, Gospodina Isusa Krista.
Predao ga je na smrt radi nas!
Oče nebeski, koliko se trudiš oko nas, odbjegle djece! Hvala ti za
to. Amen.
278

1. listopada
Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: “Zakeju...”
Luka 19,5
Dok sam bio mlad čuo sam jednu rečenicu koja me se duboko
dojmila: “Jednom moramo ispasti budale. Ili ćemo u ovome svijetu
ispasti budalama zato što istinski tražimo mir s Bogom, a vječnost
će pokazati da je to bilo mudro. Ili ćemo ovdje važiti kao mudri i
suvremeni ljudi, a u vječnosti ćemo morati jadikovati: ‘Mi budale!
Nismo prepoznali pravi put!’”
Tako je vjerojatno mislio i glavni carinik Zakej. Zato je učinio
sve da se susretne sa Spasiteljem svijeta, Gospodinom Isusom Kristom.
Zbog toga se, premda već odrastao muškarac, popeo na stablo
pored ceste!
Prizor za smijanje? Ne, nego dirljiv prizor! Ima li išta veće od
toga da čovjek koji je već nešto postigao otkrije da mu nedostaje
ono najbolje: mir s Bogom i oproštenje grijeha?!
Ljudi koji su ga isprva s podsmjehom promatrali već su i zaboravili
na njega. Jer sada se približio “čudotvorac”, “novi prorok”,
čovjek kojega su sva usta puna – Isus. U njega sad svi gledaju!
A na stablu sjedi Zakej obuzet velikom čežnjom za spasenjem.
Što li će se dalje s njime dogoditi?
Isusu se zaustavlja i upire pogled prema Zakeju. Isus ne gleda na
mnoštvo. On ne posvećuje pažnju okupljenim dostojanstvenicima
Jerihona. On se usredotočuje jedino na Zakejevo čežnjom obuzeto
srce i na njegovu nemirnu savjest. Dok je umirao na križu, pred
očima je imao upravo takva srca i takve opterećene savjesti te želju
da u njemu nađu mir. Eto takav je Isus!
Gospodine, Spasitelju čeznutljivih srdaca i opterećenih savjesti,
kako da živimo bez tebe?! Amen.
279

2. listopada
[Zakej] žurno siđe i primi ga sav radostan.
Luka 19,6
“Čovjek na stablu.”
Mogao bi to biti naslov nekakvog modernog romana! No ovdje
se radi o jednoj istinitoj zgodi: Jednog bogataša obuzima žarka želja
da vidi Gospodina Isusa. A budući da se nije mogao probiti kroz
mnoštvo, popeo se na stablo.
Čovjek koji nikada nije osjetio potrebu za spasenjem Božjim,
ovo ne može shvatiti. Ali onaj kome je Duh Božji uznemirio savjest,
dobro će ovo razumjeti.
Vidimo da Bibliju uopće ne zanima zašto se i na koji način Zakej
popeo na stablo. Ali spominje kako je sišao sa stabla.
Kako se sve odvijalo?
Isus se zaustavio i rekao: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti
u tvojoj kući.” A onda se dogodilo: “On žurno siđe i primi
ga sav radostan.”
Nije bilo nimalo zadivljujuće gledati kako se čovjek spušta sa
stabla. Ali sada valjalo se požuriti!
Ali zbog čega? Zar je Zakej poludio? Možda je pomisli da će Isus
izazvati veliku revoluciju u njegovu životu i novčanu poslovanju
ako svrati u njegovu kuću. Tako bi se moglo u miru razmisliti prihvatiti
ili ne prihvatiti Isusa!
To je točno, ali ipak se bojim da mnogi odlaze zauvijek u propast
jer cijeli život odvaguju i ne dolaze ni do kakve odluke. Biblija
kaže: “Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda!”
Gospodine, učini kraj našim odvagivanjima i pomozi nam donijeti
jasnu odluku! Amen.
280

3. listopada
Reče mu na to Isus: “Danas je došlo spasenje ovoj kući...”
Luka 19,9
Dogodilo se to u Jerihonu u kući bogataša imenom Zakej. Nakon
razgovora u četiri oka s Gospodinom Isusom, ovaj čovjek izjavio
je: “Polovicu svojih dobara dajem siromasima. I ako sam nekoga
prevario, nadoknadit ću četverostruko.” Time je ovaj čovjek uništio
imetak koji je prikupljao cijeli život.
Tako nešto brzo se pročuje. Mogu zamisliti da je reporter nekih
velikih novina došao k Zakeju intervjuirati ga. Kako se ovaj razgovor
mogao odvijati? Možda ovako:
Reporter pita: “Gospodine Zakeju, vi ste na neshvatljiv način
ispraznili svoju riznicu u kojoj ste držali novac. Što vas je potaklo
na to?”
Zakej odgovara: “Jeste li već čuli za Isusa? On me posjetio.”
Reporter upita dalje: “Ako smijem otvoreno reći, vi ste prilično
nesmiljeno i beskrupulozno stvarali novac. A sada to – kako se ono
kaže – želite nekako ispraviti?”
Zakej sada postaje vrlo ozbiljan: “Ispraviti? Onaj tko je sreo Isusa
zna da nam nije moguće ispraviti ni najmanji grijeh. No Isus
nam može oprostiti svaki grijeh jer on je Jaganjac Božji koji odnosi
grijehe svijeta.”
Reporter se čudi: “Da, ali zbog čega ste svoj trezor tako drastično
ispraznili ako time ne možete ništa nadoknaditi?”
Zakej se sada smješka: “Zato što me Isus oslobodio od novca.
Bio sam rob Mamona. On me oslobodio.”
Gospodine Isuse, kako je silna tvoja milost, tako da grijehe briše i
život nam oslobađa. Daj i nama iskusiti moć te milosti! Amen.
281

4. listopada
Reče mu na to Isus: “Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on
je sin Abrahamov!”
Luka 19,9
Zakejevi prijatelji sigurno su počeli prigovarati: “Spasenje? Besmislica!
Nesreća je pogodila ovaj dom!”
A tako bismo vjerojatno i mi govorili. Naime, ovog čovjeka posjetio
je Isus. A tko se susretne s Isusom, ulazi u jarku svjetlost.
Zakej je u toj svjetlosti uvidio da je njegov život bio jedna velika
sramota. Istina, on se obogatio. Međutim, koliko je zla bilo vezano
uz njegov novac! Zato je sada izjavio: “Evo, Gospodine, polovicu
svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario,
vraćam četverostruko.” Nakon ovoga, nije mu više puno ostalo.
Dotle se eto stiže s Isusom. Nije li to nesreća? Nisu li prijatelji
imali pravo? Zakej odmahuje glavom: “Ne, doživio sam spasenje!”
Poznavao sam jednog rudara kojega je komad stijene pogodio u
kralježnicu. Od tada bio je oduzet. “Kakve li nesreće!” govorili su
njegovi prijatelji. Nisu li imali pravo?
Međutim, ovaj unesrećenik sada je po prvi put čuo evanđelje.
Doživio je obraćenje te našao mir s Bogom po Isusu Kristu. Poslije
toga postao je radostan čovjek. Jednoga dana rekao mi je: “Zahvalit
ću Bogu što me onesposobio. Tako sam, naime, našao spasenje u
Isusu.” A onda je od svega srca još dometnuo: “Bolje je biti oduzet
a imati mir s Bogom, nego biti zdrav i s obje noge skočiti u pakao.”
Nije li njegova nesreća bila spasenjem?
Gospodine, daj nam oči da možemo shvatiti tvoje spasonosne puteve
s nama! Amen.
282

5. listopada
Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u
bijelu haljinu i posla natrag Pilatu.
Luka 23,11
“Odjeća čini čovjeka”, kaže jedna izreka. Promotrim li slike ljudi
u redovničkim odorama, u uglađenim diplomatskim frakovima
i drugim uniformama, moram dati izreci za pravo: “Odjeća čini
čovjeka!”
Drugačije je bilo samo kod jednog jedinog: kod Isusa, Sina Božjega
koji je postao čovjekom. U osvit dana kad je bio razapet, Gospodin
Isus nosio je četiri različita odijela. Najprije je nosio svoje
haljine. Nakon toga zaogrnuli su ga vojničkim plaštem radi izrugivanja.
Dok ga je Herod ponižavao, zaogrnuli su ga bijelom kraljevskom
odorom. A na križu kažu da je nosio samo svoju maramu
oko struka.
No on je uvijek ostao isti. Njegova odjeća bila je posve nebitna.
Posve je razumljivo što ga Biblija naziva “novim Adamom”, “novim
čovjekom”. Isus je pravi čovjek. On je čovjek kakve nas je
Bog želio imati.
To je i Rimljanin Pilat naslutio, iako pomalo nejasno. Kad je izbičevana
Isusa predstavio narodu, potresno je izjavio: “Gledajte
čovjeka!” Čime je htio reći: “Poznajem ljude tašte poput paunova,
brutalne poput tigrova, podmukle poput hijene. Ali ovdje se nalazi
pravi čovjek!”
Naše vrijeme vapi za uzorima prema kojima bismo se mogli ravnati.
Bog osobno u Isusu nam ističe najsavršeniji uzor. Tako milosrdni,
tako puni pouzdanja u Boga, tako čisti, tako istiniti, tako
nesebični kao Isus trebali bismo biti i mi.
U Isusu ne nalazim samo svoj uzor. U usporedbi s njime, očituje
se i zloća našega bića i naše izgubljeno stanje pred Bogom. Tko to
shvati, tome Isus oprašta grijehe i toga izmiruje s Bogom.
Gospodine Isuse, ti nam želiš postati sve! Baš sve! Amen.
283

6. listopada
Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj
zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?
Ivan 4,12
Svi mi imamo svoje predodžbe o velikim i značajnim ljudima!
Za humaniste, Albert Schweitzer bio je najveći. Za ljubitelje umjetnosti
to je Picasso. A za “stare Pruse” Friedrich Velik nadvisuje
sve ostale.
Kad bi se sad pojavio netko tko je još veći, u našem životu nastala
bi mala revolucija i pomutnja. Mijenjala bi se ljestvica vrednota
te rušile stare predodžbe.
Tako se dogodilo i ovoj Samarijanki koja je jednog vrućeg dana
na zdencu ispred gradskih vrata susrela Gospodina Isusa. Iz njezinih
riječi progovaraju strah i čuđenje: “Zar si ti možda veći od
oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac?” Njegovo ime među
njima bilo je nezaboravno.
Tko s Isusom dođe u kontakt, taj neminovno dolazi do točke u
kojoj se ruše sva dotadašnja mjerila vrednota i postavlja se pitanje:
“Jesi li ti veći od svih mojih prijašnjih velikana ili ideala?”
Da, on je uvijek veći! Kod žene na zdencu radilo se o vodi. Voda
koju je iskopao Jakov bila je jako svježa. No Isus poklanja živu
vodu koja oživljuje naše duše.
Veliki ljudi možda su učinili mnogo za svijet. No nitko nije učinio
toliko mnogo kao Gospodin Isus koji je svoj život predao smrti
da bi izmirio svijet s Bogom. I nitko nije toliko moćan kao on
komu je Otac predao “svu vlast na nebu i na zemlji”.
Odredimo svoj život prema stvarnoj ljestvici vrijednosti! Isus za
nas mora biti iznad svih ljudi!
Gospodine Isuse, uzvisujem tvoju ljubav, moć i slavu! Amen.
284

7. listopada
Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa
ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro.
Ivan 4,47
“U našim krugovima ne ponaša se tako!”
Tako se najvjerojatnije govorilo u kući ovog “dvoranina” kad se
počelo spominjati kako je ovaj ili onaj počeo trčati za Isusom. Titula
“dvoranin” govori da je spomenuti čovjek bio visoki činovnik
na dvoru kralja Heroda. A kako kralj Herod nije vodio glavnu riječ
jer su zapravo Rimljani vladali zemljom, on i njegovi činovnici tim
više dizali su nos.
Ne, u tim krugovima nije bilo uobičajeno upuštati se s Isusom.
Ako je svjetini stalo do toga, neka samo izvoli. Ali u ovim krugovima
nije vladalo nikakvo zanimanje za tog putujućeg propovjednika.
Zar svijet nije sve do danas pun takvih “dvoranina”? Oni nemaju
ništa protiv Isusa. Ali on se uopće ne pojavljuje na obzoru njihova
života i razmišljanja.
Sve dok se ne pojavi nevolja! Sin i nasljednik nasmrt se razbolio.
I odjednom sve izgleda drugačije! Sada ponos i samodopadnost
više ne pomažu. Htjeli bi se moliti! Ali gdje je Bog?! Da nije ipak
istina da se Bog pojavio u Isusu? Onda bi trebalo zazvati Isusa
upomoć!
Dvoranin je dosada njegovao svjetonazor koji funkcionira samo
za vedrih dana. Kad se pojavila oluja, smjesta se raspao. Tko je
upoznao Isusa kao svog Otkupitelja, ima Spasitelja koji odolijeva
čak i onda kad nam se život ruši i raspada.
Trebali bismo dobro razmisliti nisu li i naša vjera i razmišljanje
podobni samo za lijepe i vedre dane. Ako je tome tako, onda se
trebamo obratiti i pokajati!
Gospodine Isuse, ti si stijena koja odolijeva svim olujama! Hvala
ti za to! Amen.
285

8. listopada
Nato mu Isus reče: “Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!”
Ivan 4,48
Kakvog li razočaranja!
Ovaj visoki kraljevski činovnik upravo je odbacio od sebe sve
predrasude. U tjeskobi svoga srca moli Isusa: “Dođi i izliječi mi
nasmrt bolesnog sina!”
A Isus ga grubo odbija.
Pritom moram misliti na onog čovjeka koji mi je s ogorčenjem
rekao: “Kad mi je sin morao u rat, zazvao sam Isusa da mi sačuva
sina. Bilo je uzalud. Nije se vratio! Tako sam s vašim Isusom raskrstio!”
Razočaranje nad Spasiteljem svijeta!
Sada nam Gospodin daje na znanje da nemamo nikakav razlog
biti razočarani njime. Mnogo više on je bio razočaran ovim čovjekom
i onim kraljevskim dvoraninom, baš kao što je i nama često
razočaran.
Zašto? Zato što mi itekako želimo nešto od njega. Ali ne i njega
samoga. Mi želimo pomoć, ali ne i Pomoćnika.
Kad bismo barem od njega tražili ono, što nam želi dati i što je
na križu tako mukotrpno zaslužio: oproštenje grijeha, mir s Bogom
i život vječni! Ali čovjek sve to gura od sebe i govori: “Ne trebam
ni tvoje spasenje ni tebe! Mogu vjerovati samo onda ako mi dadeš
pomoć, koju upravo sada trebam.”
Isus je kraljevskog dvoranin odbio jer nam želi reći: “Kod mene
se ne kupuje pomoć kao što se po trgovinama kupuje roba.” Kupcima
je stalo samo do robe i nije ih briga za trgovca. Ne, kod Isusa
ne ide tako!
Po njemu nas živi Bog kao izgubljenu djecu želi ponovo pridobiti
za sebe. Zbog toga nam on nema ništa za reći ako ne žudimo za
njim samim i njegovim spasenjem.
Gospodine, daj nam spasonosnu čežnju za tobom! Amen.
286

9. listopada
Kaže mu kraljevski službenik: “Gospodine, siđi dok mi ne umre
dijete.” Kaže mu Isus: “Idi, sin tvoj živi!” Povjerova čovjek
riječi koju mu reče Isus i ode.
Ivan 4,49-50
Dojmljivo je kad je čovjek dosljedan. Apostol Pavao za sebe je
rekao: “Kod mene ‘da’ znači ‘da’, a ‘ne’ znači ‘ne’.” I tako mora
biti!
Zato je ovaj naš tekst toliko iznenađujući. Gospodin je službenika
kralja Heroda grubo odbio kad mu je došao s molbom da mu
iscijeli sina. Bolno hladno objasnio je: “Nisam ja vaš čudotvorac!”
A onda ipak uslišava čovjekovu molbu i iscjeljuje mu sina.
Kako nedosljedan je Gospodin Isus!
Da, hvala Bogu što je on tako nedosljedan! I što mu se srce slama
kad netko ne dozvoljava da bude odbijen, već ustraje u molitvi. On
nas može ostaviti čekati kad molimo. Ali kad vidi našu vjeru i čuje
naše molitve, njegovo srce pokreće se i uslišava nam molitve.
Tako nedosljedan je Isus!
Da, zar on sam nije jedna velika Božja nedosljednost? Bog je
uvijek iznova u svojoj Riječi objašnjavao da grešnik zaslužuje
smrt. Uvijek iznova govorio je da je on sveti Bog i da ne može biti
u zajedništvu s grešnicima.
A onda dolazi Isus, Sin Božji, po nalogu Očevu, da bi spasio i
iscijelio grešnike. Umjesto da mi grešnici podnesemo gnjev Božji,
Isus je sve grijehe preuzeo na sebe i odnio ih na križ. Biblija govori:
“Bog je sve naše grijehe svalio na njega.”
Bog kaže: “Grešnik mora platiti za svoje grijehe.” A onda daje
svoga Sina kao jamca koji je na križu platio umjesto nas. Veličanstvena
nedosljednost koja nas spašava!
Gospodine, hvala ti što imaš toliko milosrđa za nas! Amen.
287

10. listopada
Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu
sin živi... I povjerova on i sav dom njegov.
Ivan 4,51.53
Prepustimo se sada malo mašti!
Nekoliko mjeseci kasnije u kući visokog kraljevskog činovnika
okupilo se poveće društvo. Ubrzo se počelo govoriti i o Isusu, o
kojemu je onda sav svijet govorio.
Neki od činovnikovih kolega pravili su podrugljive grimase: “Ah
taj Isus bavi se samo primitivnim ljudima! Sve to skupa nije za
obrazovane ljude!” Drugi su pak mislili: “Glasine o tom Isusu prilično
su pretjerane!” Netko je možda bio čak i ljut: “Taj Isus tvrdi
da je u njemu Bog došao među nas ljude! Koje li gluposti!”
U pozadini je sjedio domaćinov sin i smješkao se. Jedan od gostiju
to primijeti te nevoljko upita: “Zašto se smješkaš dok pametni
ljudi razgovaraju?”
Nato je mladić vrlo jednostavno odgovorio: “Ja vjerujem u Isusa
jer me izbavio od smrti!”
A tako je i sa svim pravim kršćanima u svijetu. Uvijek iznova
moraju slušati kojekakve mudre riječi o Isusu i kršćanstvu. A na
sve to nemaju što drugo uzvratiti, osim riječi svog jednostavnog
svjedočanstva i svog iskustva: “On me od smrti izbavio!”
Svjedočanstvo o Isusu u Bibliji glasi ovako: “Njegove nas rane
iscijeliše!” A apostol Pavao priznaje:”Plaća je grijeha smrt, a dar
Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem!”
Nije bitno što mi mislimo o Isusu. Mnogo je važnije da na sebi
iskusimo njegovo spasenje.
Gospodine, zahvaljujemo ti na tvome spasenju koje se može iskusiti!
Amen.
288

11. listopada
Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi
vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.
Ivan 6,68-69
Postoji jedna smiješna slika koju je nacrtao njemački karikaturist
i pjesnik Heinrich Christian Wilhelm Busch. Prikazuje jednog od
onih turista koji danas masovno putuju čitavim svijetom. Krenuo je
na put i koncentrirano gleda kroz dalekozor. A uz njega stoji stih:
“Što ne bih putovao svijetom gledajući u daljine? Lijepo je drugdje,
a ja sam samo ovdje.”
Je li se autor smješkao dok je ovo stavljao na papir? Mislim da
nije jer želio je izraziti nešto ozbiljno.
On govori o tragediji srdaca. Srdaca koja misle: “Kad bih barem
mogao otputovati u Grčku ili u Afriku, bio bih sretan!” No
onda se ispostavi da čovjek svoj nespokoj, svoj nemir, svoju glad
za životom vuče za sobom i u daljinu. Stigavši, već gleda za nečim
sljedećim: “Kad bih barem tamo bio!” – “Kad bih barem imao to!”
Schubertova pjesma potresno svjedoči: “Tamo gdje nisi, tamo je
sreća.”
“Kamo da odemo?” pita Petar Gospodina Isusa. Misleći pritom:
“Kamo da odemo da stignemo na cilj, da nađemo mir, da nađemo
pravi život? Kamo da odemo?”
I dok to pita, promatra Gospodina Isusa. A zatim sam odgovara:
“Ti si, Spasitelju moj, konačni cilj! Ti si izvor života! Ti si onaj za
kojim srce moje uvijek žudi!”
Tersteegen kaže: “Tko te ima, gladi i nemira više nema. Tko srcem
uza te prianja, žudnji drugih nema.” Taj više ne treba dalekozor
za traženje “boljeg” kroz prozor.
Gospodine, hvala ti što te možemo pronaći. Amen.
289

12. listopada
Nato mu oni rekoše: “A tko si ti?”
Ivan 8,25
Ovo pitanje postavlja se uvijek iznova, katkad nasrtljivo, katkad
podrugljivo, nekad u nevolji, ali i iskreno ili u znatiželji: “Isuse,
tko si ti?”
Neka stoga nitko sad ne kaže: “Mene ovo pitanje ne zanima!”
Biblija kaže: “Tko ima Sina Božjega, ima život; tko nema Sina
Božjega, nema života!” Dakle, naš “život” ovisi o tome imamo li
Isusa ili ne.
I zbog toga moramo znati tko je on. Moramo znati je li onaj čovjek
koji je hodao ulicama Palestine uistinu Sin Božji!
“Isuse, tko si ti?” Odgovor nalazimo u jednom katekizmu: “Istinski
Bog, rođen od vječnosti od Oca. Ali i pravi čovjek, rođen od
djevice Marije – moj Gospodin!”
Spoj božanske i ljudske naravi u Isusu djelo je Božje, nešto neshvatljivo
mome umu. No razum se mora podrediti glasu stvarnosti.
Ove dvije naravi susrećemo posvuda u Isusovu životu:
Za vrijeme oluje spavao je u lađici jer je bio iscrpljen kao čovjek.
Smjesta zatim stoji na palubi te zapovijeda moru i oluji da umuknu
i da se smire.
Poput zločinca umire strašnom smrću na križu. A u samom trenutku
smrti pobjedonosno izvikuje: “Svršeno je!” On je dovršitelj
našeg otkupljenja!
Mrtvoga polažu ga u grob. A trećeg dana pobjedonosno ustaje iz
njega.
Sve ovo jako je važno za nas! Time je, naime, postao mostom
između Boga i čovjeka. On sada premošćuje ponor koji je nas grešnike
dijelio od svetosti Božje. Isus je postao nebeskim ljestvama
po kojima dolazimo k Bogu.
Gospodine Isuse, daj da te što bolje upoznamo! Amen.
290

13. listopada
Isus kaže: “Ovce moje slušaju glas moj...”
Ivan 10,27
Jedan moj prijatelj ispričao mi je ljupku priču. Svome malom
sinu pričao je o Isusu kao Dobrom pastiru. A onda mu je na kraju
rekao: “I ti možeš postati Isusovom ovčicom.”
Dječak je šutio. No kad je navečer ležao u svom krevetu, molio
se: “Spasitelju dragi, ako me već želiš pretvoriti u neku životinju,
onda radije daj da postanem konj!”
Takvi smo mi ljudi! Mi uvijek želimo biti nešto uzvišenije i veće.
Neznatnost koja se veže uz kraljevstvo Bože ne sviđa nama se.
“Ovčica” se dječaku učinila nekako beznačajnom. Zato je radije
htio postati velikim konjem.
Znači da je naš Gospodin morao imati dobre razloge što nas ljude
uspoređuje s ovcama. Jer on ne naziva samo svoje ljude ovcama,
već to kaže za sve. On razlikuje jedino zalutale i izgubljene ovaca
od onih spašenih koje pripadaju njegovu stadu.
A zbog čega nas naziva ovcama? Vjerojatno zato što nemamo
potrebno čulo za orijentaciju. Mi se jedva snalazimo na stazama
ovoga svijeta. A kad se radi o vječnom cilju našeg života, tu smo
potpuno bespomoćni. Zato nam je potreban pastir. I blago nama
ako je Isus postao naš pastir! Jer mi ni nakon svih životnih borbi ne
dospijevamo dalje od djece koja pjevaju: “Isusova ovčica, najljepša
je sličica koju nosim ja, na radost Dobrom pastiru...”
No Isus, uskrsli Isus, i sada prolazi ulicama svijeta kojima se
razliježe njegov pastirski glas. Do mnogih ovaj glas uopće ne dopire
zbog buke svijeta. Buke koju sami podižu, ali i oni oko njih.
Međutim Isus kaže: “Moje ovce slušaju glas moj.”
Gospodine, zahvaljujemo ti da nas ne prepuštaš zloj sudbini. Amen.
291

14. listopada
Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može
ugrabiti iz ruke Očeve.
Ivan 10,29
O kakvim je to tajanstvenim zakulisnim zbivanjima riječ?
U svijetu se neprestano događa da ljudi koji su bili daleko od
kraljevstva Božjega dolaze k vjeri u Gospodina Isusa Krista te da
ga prihvaćaju za svog Otkupitelja i Gospodina.
Kako se to događa? Možda tako da takav čovjek čuje nekog propovjednika
koji uvjerljivo govori. Ili tako da se u istinu evanđelja
uvjeri na temelju svjedočanstva nekog od poznanika. Ili da sam
uvidi kako je dosadašnji put kojim je išao bio kriv te kako je na
njemu bio vrlo nesretan i nezadovoljan. I zato se okrenuo prema
Isusu.
Sve je to točno. Pa ipak, to nije ono odlučujuće zbog čega ljudi
dolaze Gospodinu Isusu Kristu.
Što je onda odlučujuće? Isus nam to ovdje otkriva: Otac nebeski
takvog čovjeka predao je svome Sinu, Gospodinu Isusu. I prije
nego što smo mi i pomišljali na prihvaćanje Gospodina Isusa, već
se nešto događalo. Otac nas je predao Sinu. Zbog toga u našem
srcu nije bilo mira sve dok nismo postali njegovom svojinom.
Zbog toga Duh Sveti djelovao je na nas i tako nas snažno privlačio
prema Gospodinu Isusu.
Ovo je vrlo ohrabrujuća istina: Isusove ovce mogu znati da su s
najviše instance predane Dobrome pastiru. Sada mu smiju pripadati
u svoj slabosti budući da su nedvojbeno njegov posjed jer ih
je Otac darovao Sinu. Osim toga, Sin ih je otkupio svojom krvlju.
Gospodine, hvala ti što naša vjera počiva na čvrstom temelju.
Amen.
292

15. listopada
Toga Isusa uskrisi Bog!
Djela 2,32
Nema kraja diskusijama o Isusu. Francuski pisac François Mauriac
piše: “Gle onog mladog ubojicu na putu k stratištu; kako ga
amo-tamo naguravaju Mozartovom avenijom! Odjednom mu neka
žena pljune u lice te ovaj smjesta postaje Kristom.” Mauriac, dakle,
u Isusu Kristu vidi prauzor svih bespomoćnih patnika.
Drugi u njemu vide čovjeka “koji svoju sudbinu uzima na sebe
i kaže joj ‘da’”. A o njemu su napisali i da je on “otrov u žilama
zapadnoga svijeta”. Dok jedni u njemu vide pobornika svih nemoćnika,
građanski sloj najradije bi ga učinio zaštitnikom svoje
imovine. Koliko je samo puta bio predstavljan kao moralist ili čak
kao “osnivač religije”.
Kojih li ispraznosti! Pa to je da čovjek poludi! Nema li nijednog
nepobitnog i neoborivog dokaza o Isusu, o tome tko je on zapravo
bio?
Uskrs nam pruža to svjedočanstvo! U njemu živi Bog svjedoči:
“Ovo je moj ljubljeni Sin, u njemu mi sva milina.” Bog Isusa uskršava
od mrtvih. Na taj način nepobitno svjedoči za njega.
Otada možemo pouzdano znati tko je Isus. Znamo da je Sin Božji,
“otkrivenje” Boga nevidljivoga! On je “Vrata prema Ocu”! On
je “Dobri pastir”! On nije uzalud trpio na križu. Bog nam po uskrsnuću
svjedoči da je u križu spasenje od krivice i osude. Predivne
li osvjedočenosti!
Oče, hvala ti što si rastjerao sve magle nedoumice o Isusu, tako da
se više ne moramo osvrtati na ljudska mišljenja, već imamo osvjedočenje
koje dolazi od tebe. Amen.
293

16. listopada
Spasite se od naraštaja ovog opakog!
Djela 2,40
Nije li to skandalozno kako Petar ovdje sve ljude jednostavno
trpa u isti koš?
On sve ljude naziva “opakim naraštajem” iz kojega se po Isusu
trebamo izbaviti. Pritom se još izričito tvrdi da je Petar prilikom
tog govora bio “pun Duha Svetoga” te da je tako govorio po nalogu
Božjem.
Ne postoje li neke bitne razlike među ljudima? Nije li jedna
okretna domaćica vrednija od tamo nekog probisvijeta? Nije li jedan
genijalni umjetnik vredniji od nekog mediokriteta čiji horizont
je omeđen najnovijim hitovima i beskonačnim zabavama? Zar jedan
marljivi radnik ne vrijedi više od jednog kriminalca?
Ne znaju li kršćani baš ništa o ovim vrednotama? Zar nikakve
ljudske vrednote više ne vrijede? Itekako! Znamo mi to jako dobro.
Jer takve vrednote jako su važne za izgradnju ljudskog društva.
Međutim, ovdje se pojavljuje onaj odlučujući biblijski “ali” – sve
ove vrednote ne čine nas pravednima pred Bogom. One nisu u stanju
izbaviti nas od Božjega gnjeva i suda Božje svetosti. One ne
mogu poništiti ni jedan jedini grijeh.
Pred Bogom vrijedi samo jedno jedino, a to je da vjerujemo u
Sina Božjega koji je naše grijehe ponio na križ kako bismo iskrena
srca prilazili k njemu, ne ističući pritom svoje vrline, nego priznajući
svoje grijehe. Pred Bogom – kao što kaže Biblija - važe samo
oni ljudi koji su “oprani u krvi Janjeta”. Biblija ovdje stvarno koristi
tu vrlo snažnu sliku pranja zaprljanog čovjeka. Zato Duh Sveti
tako ozbiljno poziva: “Spasite se!”
Gospodine, sačuvaj nas od toga da svoju nadu polažemo u nešto
beskorisno! Amen.
294

17. listopada
... da se i s Bogom u ratu ne nađete.
Djela apostolska 5,39
Na dnevnome redu na brzinu sazvane sjednice Velikog vijeća u
Jeruzalemu nalazila se samo jedna točka: “Što učiniti protiv svjedočanstva
Isusovih učenika?” Mudri Gamaliel dao je savjet: “Pričekajmo
da vidimo što će se dogoditi!” Svakako se možemo prepirati
oko mišljenja je li ovaj savjet bio dobar ili loš. U Gamalielovu
govoru najdojmljiviji je paničan strah da se ne zarati s Bogom. Kad
bismo se i mi ovoga bojali!
“Naći se s ratu s Bogom!” Na samom početku Biblije stoji izvještaj
o tome kako su ljudi započeli ratovati protiv Boga: gradili su
babilonsku kulu čiji vrh je trebao sezati do neba.
Ivanovo Otkrivenje opisuje nam posljednji ljudski pokušaj preuzimanja
plana izbavljenja svijeta u svoje ruke. To će tada izgledati
ovako: “I vidjeh: Zvijer i kraljevi zemlje i vojske njihove skupiše
se u boj da se zarate s Onim što sjedi na konju i s vojskom njegovom.”
Između ova dva događaja nalazi se ono što inače nazivamo poviješću
svijeta: neprestani rat protiv Boga.
Koliko često i sami učestvujemo u njemu! I to svojim nezadovoljstvom
njegovim vodstvom te svojim grijesima i opiranjem njegovim
zapovijedima! Sve to ratovanje je s Bogom!
Imajući ovo na umu, trebali bismo poslušati poziv evanđelja:
“Dajte, pomirite se s Bogom!” Isusov križ na Golgoti Božja je
ispružena ruka pomirenja. Sada je bitno ne samo pljesnuti rukom u
njen dlan jer to bi bilo premalo, već sasvim skloniti u nju naše zlo
i prkosno srce.
Gospodine, hvala ti što si ti onaj koji sklapa mir! Amen.
295

18. listopada
Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija,
prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce,
te ona prihvati što je Pavao govorio.
Djela apostolska 16,14
“Gospodin joj otvori srce...”
Znači li to da je naše srce po prirodi zaključano? Tako govori
Biblija. A ona o našem srcu zna više od brojnih mudraca.
Naše srce po prirodi je poput zatvorene košnice. Unutra strašno
zuji i bruji. Jednako je tako i u našim srcima. Unutra vladaju
strahovit nemir, nespokojstvo, oholost, zavist prema onima koje
držimo povlaštenijima, strah, brige, požuda za novcem, svakovrsne
ovisnosti, zdvojnost i prezir prema ljudima, glad za ljubavlju i
prijateljstvom, mračne fantazije i plemeniti porivi.
I sve to želi van, goneći nas tamo-amo. Od svega toga mi se nikako
ne možemo osloboditi. Srce nam je, naime, zatvoreno.
Kakvo li se čudo dogodilo Lidiji, prodavačici purpura u Filipima?!
“Gospodin joj otvori srce.”
To se dogodilo dok je Pavao propovijedao o milosti Božjoj u
Isusu.
Ova velegrađanka i poduzetnica, koja je s obje noge stajala na
zemlji, pozorno je slušala. A onda se dogodilo čudo: Gospodin joj
je otvorio srce te ona prihvati što je Pavao govorio... Shvatila je:
“Vijest o Isusu tiče me se!” U duhu je gledala Isusov križ. Ugledala
je i Uskrsloga. Još više: otvorilo joj se srce. Isus se mogao nastaniti
u njezino srce. On je učinio kraj svoj zbrci njezina srca. On je postao
središtem novog života u miru s Bogom.
Gospodine, daj nam pripadati ljudima otvorenih srdaca! Amen.
296

19. listopada
Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija,
prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce,
te ona prihvati što je Pavao govorio.
Djela apostolska 16,14
“I ja također vjerujem u Boga”, rekao je neki čovjek u razgovoru.
Jedan drugi uzvratio mu je: “Svakako! Samo što ga ne ljubite i što
ga se ne bojite. Na takav način i đavoli vjeruju u Boga. Đavao ne
niječe Boga!”
Kod prodavačice Lidije nije bilo tako. Ona je bila “bogobojazna”.
Ona je Boga shvaćala ozbiljno. Ona ga je tražila u molitvi.
Ona se trudila izvršavati njegove zapovijedi. Ona je odlazila na
vjerske sastanke.
Nije li to dovoljno? Nije. To nije dovoljno da bi čovjek stekao
mir s Bogom i bio sretan i spokojan. Ovoj ženi nedostajalo je ono
najvažnije.
Postoje mnogi takozvani kršćani koji također nisu stigli dalje od
Lidije. U biti to je vrlo mukotrpan život budući da nikada ne znaš
na čemu si s Bogom.
U Lidijinom životu dogodio se veliki zaokret onda kad je našla
ono što joj je nedostajalo. “Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati
što je Pavao govorio.”
Mi znamo što je Pavao govorio. Govorio je o Isusovu križu po
kojem Bog nudi mir svima koji ga vjerom prihvaćaju, a na kojem
Sin Božji nadoknađuje sve ono što smo svakodnevno dužni Bogu.
Lidija je prihvatila spasenje Božje u Isusu – razapetom i uskrslom.
Ona je shvatila da se spasenje nalazi ne u nama i u našem nastojanju,
nego u ovome Isusu. Njezino srce pronašlo je mir, radost
i spokoj u Isusu.
Gospodine, očituj križ svoga Sina i našim srcima. Amen.
297

20. listopada
Tamničar se prenu oda sna pa kad ugleda tamnička vrata
otvorena, trgnu mač i samo što se ne ubi misleći da su uznici
pobjegli.
Djela apostolska 16,27
Danas bismo ovakvo postupanje nazvali “ishitrenim postupkom”.
Pogotovo kad se radi o ovome tamničaru, o tom umišljeniku! Večer
prije predali su mu Pavla i Silu s naredbom da “dobro pripazi”
na njih. A on je smjesta dodao i sve ostalo: bacio ih je u najdublju
tamnicu ne prežući ni od ostalih pakosti.
U noći se onda dogodio potres. Direktno iz Božje ruke! Bio je to
ciljani potres. Grad je ostao sačuvan, ali vrata tamnice iskočila su
iz ležišta.
Tamničar se budi i zaključuje: “Zarobljenici su sigurno pobjegli.
To će me koštati mog posla, a možda i glave.” Kao da mu je pregorio
osigurač u mozgu jer je došlo do “kratkog spoja”.
Poznati su nam ovakvi “kratki spojevi”, na primjer kad neki mladić
pobjegne iz očinskog doma, kad neki inače miran čovjek napravi
cirkus u kući, kad... Dosta o tome! Radije ćemo se upitati: “Kako
se spasiti od takvih nesreća?”
U Knjizi psalama jedan čovjek govori o tome. Najprije otkriva
da bezbožnicima sve uspijeva, dok djeca Božja često pate. “Nije li
moja vjera besmislena? Možda je Bog nepravedan? Ili se on možda
ni za što ne brine?!” Osigurač samo što ne pregori. I to se događa,
kako kaže psalmist, sve “dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje pa
prozreh kakav im je svršetak”. Otišao je nasamo s Bogom i s njime
razgovarao. Tu mu se srce smirilo, a glava ohladila. Bio je spašen.
Gospodine, daj nam u kriznim trenucima pronaći put k tebi! Amen.
298

21. listopada
Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred Pavla i Silu;
izvede ih i upita: “Gospodo, što mi je činiti da se spasim?”
Djela apostolska 16,29-30
Ne, tamničar grada Filipa nije bio ugodan čovjek. On je bio netko
koga možemo opisati kao “biciklista”: s gornje strane savijena
leđa, a s donje strane gazi! Isusovi učenici Pavao i Sila takvog su
ga upoznali. Oni su bili među tim pregaženima. Oni su osjetili njegovu
grubost prema bespomoćnima.
Budimo također sigurni da ovaj čovjek nije bio izuzetno loš primjer
čovjeka. Svi mi u svome biću nosimo ovakve crte. Biblija
kaže da je ljudsko srce zlo od samog početka i da mu treba izbavljenje.
Jedno je kod ovog tamničara ipak vrijedno divljenja: on je smjesta
shvatio da je presveti Bog posegnuo u njegov život. U noći se
dogodio potres koji je izbacio vrta iz ležišta. Pavao i Sila mogli su
pobjeći. Međutim tamničar sa zgražanjem utvrđuje da nitko nije
pobjegao. Svi mirno sjede i čekaju što Bog namjerava učiniti.
Munjevitom brzinom shvatio je: “Ovaj Bog želi mene pozvati na
sud. To sam i zaslužio.” Zato je ispravno upitao: “Što mi je činiti
da se spasim?”
Posjedujemo li i mi ovako munjevit dar shvaćanja kad Bog u
svojoj preobilnoj dobroti ili na tragu svog suda želi s nama razgovarati?
U Bibliji stoji na jednome mjestu: “Dom je Izraelov tvrde
glave.” Ne odnosi li se to i na nas? U Knjizi psalama nalazimo
izreku: “Srce im je poput sala bešćutno!”
Kod tamničara to nije bio slučaj. Zbog toga je Gospodin kod njega
i mogao učiniti sve novo.
Gospodine, daj nam otvorene uši i srce koje će biti spremno za
tebe! Amen.
299

22. listopada
Tamničar ih izvede i upita: “Gospodo, što mi je činiti da se spasim?”
Oni će mu: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i
dom tvoj!”
Djela apostolska 16,30-31
“Zar ti ne vjeruješ u Boga?” upitao je jedan otac svoga sina. On je
odgovorio: “Ne poričem Boga. No sve skupa čini mi se jednostavno
glupim. Ja ga još nikada nisam susreo. I zato me on ne zanima.”
Nekoliko tjedana kasnije ovaj mladić ipak je susreo Boga. Doživio
je nešto strašno u čemu je prepoznao ruku istinskog, živog
Boga – Boga o kojemu je Isus rekao: “Bojte se radije onoga koji
može tijelo i dušu pogubiti u paklu! Njega se bojte!”
Potom je ovaj mladić prestrašeno upitao: “Što mi je činiti da se
spasim?”
Vrlo slično dogodilo se i tamničaru iz Filipa prije 2000 godina.
Biblija nam donosi neobičnu situaciju: Ogoljeli, sumorni zatvorski
hodnici. Pred Pavlom i Silom stoji tamničar, sav shrvan. Upravo
ih je izveo iz mračne ćelije. A onda, kao da ne može dočekati da
im postavi svoje pitanje: “Gospodo, što mi je činiti da se spasim?”
Što bismo mi na to odgovorili? Pavao se nije morao predomišljati.
Na pitanje: “Što mi je činiti da se spasim?” slijedio je odgovor:
“Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!”
Možda će netko pomisliti da je ovdje trebalo odmah progovoriti
nešto i o krštenju ili pokajanju ili crkvi. Međutim Pavao o svemu
tome ovome čovjeku tek kasnije govori. Sada se radilo o onome
glavnom.
Isus je najvažniji! Isus se nalazi u središtu evanđelja! Jedino on
donosi blaženstvo! Jedino Isus spašava od srdžbe i suda Božjega.
Gospodine Isuse, budi nam ti važniji od svega! Amen.
300

23. listopada
Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te
sami obeščašćuju svoja tijela...
Rimljanima 1,24
Koliko bi samo ljudi bilo iznenađeno kad bi shvatili o čemu se
ovdje govori!
Riječ je o modernom čovjeku koji provodi život ne shvaćajući
Boga ozbiljno. O čovjeku koji se diči svojom vrhunskom slobodom
koja mu omogućava da pokaže svoje “ja”, da izrazi svoje
porive, da samoga sebe proglasi dobrim, a ostatak svijeta lošim.
A pritom ni ne sluti da to nije sloboda, već Božja osuda. Ovdje,
naime, stoji: “Premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni
slavu ni zahvalnost... Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih
predao nečistoći.”
Postoji jedna prepiska iz 1740. godine. U njoj pruski kralj Friedrich
Wilhelm I. dopisuje se s Isusovim svjedokom grofom Zinzendorfom:
“... Uvjeren sam da sam u jako dobrim odnosima s
Bogom i sa svojim Spasiteljem... Za svoje grijehe od srca se kajem,
a po milosti Božjoj još ću ih više, koliko je slabom čovjeku moguće,
izbjegavati...”
Grof Zinzendorf odgovorio mu je: “... U pogledu poboljšanja ne
bih mogao davati nikakva obećanja. Kod mene to dolazi ex principio
(iz načela) da čovjek ne može ne samo malo, već ništa dobra
učiniti. Ali Gospodin posjeduje dovoljno snage da nas oblikuje po
svom vlastitom umu... Osim toga, prema Rimljanima 1 (naš citat),
grijesi su samo naša kazna, a čuvanje od grijeha znači jednako kao
i čuvanje od svoje kazne... kojoj čovjek ne može pobjeći sve dok
ne primi milost.”
Ovo su zastrašujuće poruke! Samo tko mari za njih ili tko o njima
razmišlja?!
Gospodine Isuse, ti koji si umro za nas grešnike, daj nam milost da
postanemo jaki! Amen.
301

24. listopada
[Isusa] je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.
Rimljanima 3,25
Kad je Gospodin izbavljao svoj narod iz Egipta, učinio je to tako
da je na Egipat pustio teške sudove. Posljednji i najstrašniji bio je
taj što je Gospodin u jednoj noći pobio sve prvorođence u Egiptu.
Bilo je to jezivo!
Izraelci su pak izašli iz Egipta pobjedonosno. No Gospodin im
je rekao: “Vaše je srce jednako zlo kao i srce Egipćana. Zato vaši
prvorođenci pripadaju meni.”
Iz istog razloga je i Isus tisuću godina kasnije bio prinesen u
Hramu. U duhu gledam Mariju pred sobom kako presvetom Bogu
prinosi dijete i govori: “Ono tebi pripada.”
Mi ovu zgodu nazivamo “Isusovim prikazanjem u Hramu”. Ljudi
Isusa prinose i prikazuju ga Bogu! Time započinje Isusova povijest
na zemlji.
No onda se događa obrat radnje. Bog prikazuje Isusa ljudima.
U našem tekstu stoji: “[Isusa] je Bog izložio (ili prikazao) da krvlju
svojom bude Pomirilište po vjeri”, pokazujući tako svoju pravednost.
Ovdje je riječ o Isusovu križu. Ovdje Bog nama ljudima
izlaže svoga Sina kao Spasitelja grešnika, kao izvor spasenja, kao
svećenika i pomiritelja. Tu nam Bog govori: “On vama pripada!”
Tko je ovo vjerom prihvatio, taj onda postupa kao i Marija tijekom
“prikazanja u Hramu” – samo u obrnutom smislu: on u duhu
prima Isusa u ruke, prikazuje ga Bogu i govori “Presveti Bože,
pogledaj na me grešnika s njime na rukama i u srcu! Daj da tvoj Sin
bude između tebe i mene! Tako ću biti izmiren s Tobom.”
Gospodine, daj nam učešća u tvom spasenju! Amen.
302

25. listopada
Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona.
Rimljanima 3,28
Još kao nezreli mladić, godine 1915. postao sam vojnik. Nekoć
se jako strogo pazilo na propise o odjeći. Kad bih na ulici sreo nekog
od svojih pretpostavljenih, uvijek bih doživio mali šok. Prva
reakcija bila bi poravnavanje kape i briga stoji li ona ispravo. A
zatim prebrojavanje dugmadi i provjera jesu li sva zakopčana.
Na to moram uvijek misliti kad se nađem u razgovoru s ljudima
pa se spomene ime Božje. Čovjek smjesta počne reagirati kao mladi
regrut. Tvrdi: “Moj je život u redu!” Naglašava da povremeno
odlazi u crkvu. Govori o svemu dobrom što je učinio. Ukratko,
zauzima pred Bogom stav salutiranja.
Biblija ovdje na određen način uskače i tvrdi: “To je smiješno
ponašanje jer Bog vidi naš život onakav kakav uistinu jest.” Ona
kaže: “Budi slobodno razočaran nad samim sobom jer pred Bogom
ionako ne možeš opstati. Prestani salutirati pred njim. On je odavno
uočio tvoje izgubljeno stanje.”
Neugodno je čuti: “Budi zdvojan nad samim sobom!” Međutim,
ako na ovaj način “dademo počast” istini, razbistrit će nam se pogled
na križ Sina Božjeg. A onda ćemo shvatiti da nas on čini pravednima
pred Bogom.
Mi se presvetom i nepodmitljivome Bogu ne možemo svidjeti
onime što jesmo ili onime što imamo, ali svidjet ćemo mu se, koristeći
biblijsku sliku, obučeni u pravednost Isusa Krista.
Gospodine, otvori mi oči da vidim sebe i pokaži mi svoje spasenje!
Amen.
303

26. listopada
Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha
i smrti.
Rimljanima 8,2
Poznati su nam zakoni koje izglasava parlament. A poznati su
nam i prirodni zakoni.
Što li se pak misli pod “zakonom grijeha i smrti”?
To možemo pojasniti na primjeru jednog prirodnog zakona. Ispustim
li svoje nalivpero, ono će pasti na pod. Ovdje je na djelu
zakon sile teže. I on vrijedi jednako tu kod nas, kao i u New Yorku
ili u Hong Kongu.
Tako smo i mi ljudi uvijek, posvuda i u svako doba podložni “zakonu
grijeha”. Koliko smo samo puta odlučili da nećemo lagati. A
ipak smo slagali. Tu nam se otkriva “zakon grijeha” koji u nama
vlada.
A kako se tek opiremo smrti! Liječnici su prezauzeti. Gutamo
lijekove protiv svega i svačega. No svakim danom sve smo bliže
smrti. Mi smo podložni “zakonu smrti”.
Protiv “zakona grijeha i smrti” ne pomažu ni odluke ni lijekovi.
Pa ipak, Bog nam želi pomoći.
Pustim li svoje nalivpero da padne, ono će pasti. No, podmetnem
li ispod svoj dlan, on će ga zadržati da ne padne. Jedna druga sila i
jedan drugi “zakon” djelovali su protiv zakona sile teže.
Tako je i Bog svoga Sina, Gospodina Isusa Krista, dao da posreduje.
U njemu dobivamo Duha Svetoga. Otada zakon grijeha i smrti
doduše i dalje djeluju. Međutim, jedan snažniji zakon – “zakon
Duha života u Isusu Kristu, koji oživljava”, djeluje protiv njega.
Tako sam sad u Isusu Kristu oslobođen zakona grijeha i smrti.
Gospodine, zahvaljujemo ti na tvome neizrecivome daru! Amen.
304

Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama...
27. listopada
1. Korinćanima 1,6
“Želimo vam dati šest terapija zračenjem”, rekao liječnik pacijentu.
Zračenje koje se koristi za liječenje drugačije je od onoga kad se
džepnom svjetiljkom osvijetli bolesna noga ili ruka. Pravo zračenje
prodire kroz kožu i snažno djeluje na organizam.
Evanđelje o milosti Božjoj u Isusu Kristu nije nikakva džepna
svjetiljka. Tko se izloži evanđelju, tome se događa kao ljudima u
velikom gradu Korintu. Takav primjećuje da je evanđelje zračenje
koje snažno djeluje na nas. Ono prodire do kosti i srži.
Biblija u uvijek novim slikama govori o ovom snažnom djelovanju
evanđelja. Tako po riječima proroka doznajemo: “Nije li riječ
moja poput vatre – riječ je Jahvina – i nije li slična malju što razbija
pećinu?” A po proroku Izaiji Bog govori: “Tako se riječ koja iz mojih
usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio
i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” A u jednome psalmu stoji:
“Riječ svoju posla da ih ozdravi i život im spasi od jame grobne.”
Ljudi kojima apostol Pavao piše iskusili su moć evanđelja. Ono
ih je ozdravilo i spasilo. Možda ćemo reći: “Ja dosad nisam baš
primijetio da evanđelje tako snažno djeluje u mome životu.”
To znači da je problem u nama. Slušao sam o ludom pacijentu
koji se bojao zračenja. Zato je ispružio svoju zdravu nogu. Možda
i mi postupamo ludo na sličan način. Izložimo riječi Božjoj svoju
stvarnu bolest!
Gospodine, iskaži moć svog evanđelja i na nama! Amen.
305

28. listopada
Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama
spašenicima sila je Božja.
1. Korinćanima 1,18
Naše doba zna ponešto o silama i snagama: govorimo o “konjskim
snagama”, o snazi motora, o silini atomske bombe.
No, malo nam je neobično da se u križu Isusa Krista nalazi nekakva
snaga ili sila.
Za bolje razumijevanje pomoći će nam jedna zgoda. Dana 11.
travnja 1942. u zatvorskoj ćeliji ruskoga grada Orel sjedio je student
po imenu Michael Kitzelmann. Rat ga je nasilno odveo s njegova
zabavnog studija. Promarširao je beskrajnim ulicama. Doživio
je žestoke bitke. A onda se dogodilo to da je na nekom sajmištu
vidio obješene Židove. Na to nije mogao šutjeti. I sada je, osuđen
na smrt, sjedio u ćeliji.
Tog 11. travnja napisao je pismo koje je stiglo i do nas. U njemu
piše: “... najteži sati su jutarnji sati. Sa svakim buđenjem na moju
se dušu, poput odvaljene stijene, svaljuje užas moje sudbine koja
drobi sve pred sobom... Zdvojno tražim uporište. Onda se pobožno
penjem na križ svoga Spasitelja tražeći snagu i utjehu...”
Današnji čovjek odmahuje glavom: “Ali Isusova križa uopće
više nema. Kako je bilo moguće ‘uspinjati se’ na nj 1942. godine?”
Međutim, ovaj mladić ima pravo! Križ je Božje djelo za sve vjekove.
On se nalazi posred nas. I gdje god ljudi pod teretom životnih
problema skapavali, gdje god uznemirene savjesti vape za oproštenjem,
gdje god ljudi u svojoj nespokojnosti traže utjehu i pomoć,
gdje nesretnici traže Boga – svima njima dopušteno je da sve to
pronađu u Isusovu križu. Tu je Božja sila za nas.
Gospodine, zahvaljujemo ti za tvoje umiranje koje nam omogućava
život! Amen.
306

29. listopada
Besjeda o križu... sila je Božja.
1. Korinćanima 1,18
Jednog prijepodneva lagano sam šetao ulicama Straßburga. Došao
sam do zgrade Europskog parlamenta pred kojom su se vijorile
zastave europskih država. Brzo nakon toga zatekao sam se u
jednom posve drugačijem svijetu: našao sam se u staroj crkvi “St.
Pierre le Jeune”.
Kustosica crkve bila je jedna vrlo originalna žena: “Kod mene”,
rekla je, “možete vidjeti Europsko vijeće, ali ne onakvim kakvo
jest, već kakvo bi trebalo biti.” Potom me odvela do zidne freske iz
13. stoljeća. Na slici su predstavljene europske zemlje kao jahači.
Svaki nosi zastavu svoje zemlje. I svi jašu u smjeru Isusova križa
ispod kojega piše: “Ave crux – unica spes”. “Zdravo križu, jedina
nado!” Kustosica je tiho dometnula: “Kad gospoda iz Europskog
vijeća dođu ovamo, objašnjavam im kako bi ovdje mogli dobiti
jasne upute.”
Vrlo mudra žena!
Političar August Winnig rekao je: “Europski početak jest pristanak
uz križ. Ovaj pristanak stvorio je duhovni prostor u kojem se
mnogostrukost naroda pretočila u jedinstvo.”
Nema, dakle, ničeg važnijeg od toga da se pozabavimo križem
Sina Božjega.
Međutim, ovo bavljenje bit će posve beskorisno sve dok nam
križ ostane neka stvar iz prošlosti. “Besjeda o križu... sila je Božja”,
kaže Biblija.
Razlika je slična onoj jesam li samo iscrpno upućen u teoriju o
električnoj struji ili ova struja rasvjetljuje moju sobu. Nama je dano
da stupimo u polje djelotvornosti križa u kojem nalazimo izbavljenje.
U križu je snaga i sila!
Gospodine, hvala ti za ovu električnu centralu novoga života!
Amen.
307

30. listopada
Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva
milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga...
Galaćanima 1,15-16
Najveći događaj koji nam se mogao dogoditi sigurno je to da se
vječno živi Bog smilovao nad nama, što je dao svjetlo u naše zamračeno
srce i što je u nama objavio svoga Sina, Gospodina Isusa
Krista.
Prije nego što se to dogodi, čovjek može satima govoriti i diskutirati
o “kršćanstvu”. A pritom samo luta “kao guske u magli”.
Kako je to onda kad nam Bog objavi svoga Sina u nama?
Pritom se upoznaje središte evanđelja i shvaća kako je ono nužno
i predivno za naš život.
Poznati teolog ovo središte evanđelja jednom je predivno izrazio
u nekoliko rečenica:
“Krist je sišao s neba i o Bogu rekao sve najslađe – svu milostivost,
točnije, da nam je Otac oprostio sve naše grijehe.”
“A nakon toga ponovo je uzišao k Bogu da bi Bogu rekao sve
najbolje o nama. Rekao mu je: ‘Oče, oni više nemaju grijeha. Ja
sam te grijehe natovario na sebe i odnio ih na križ.’”
To je središte evanđelja!
Dokle god nam Bog ne objavi svoga Sina u nama, sve ovo nam je
neshvatljivo. Mi smo poput gluhog čovjeka koji ulazi u katedralu u
kojoj orguljaš prekrasno svira.
No kad Bog započne svoje djelo u nama, onda se događa kao
kad se gluhome odjednom otvore uši i on zaneseno sluša predivne
tonove.
Da, tako je to kad Bog objavi svoga Sina u nama.
Gospodine, otvori i naše uši, oči i srca da upoznamo tvoga Sina!
Amen.
308

31. listopada
Jer ovako govori Jahve Gospod: “Evo me, sam ću potražiti ovce
svoje i sam ću ih pasti!”
Ezekiel 34,11
Netko mi je objašnjavao kako Dan reformacije nije nikakav kršćanski
blagdan. Jer, tvrdi, kod svih kršćanskih blagdana riječ je
o tome što je Bog učinio za nas. On nam je podario svoga Sina.
To je Božić! On svoga Sina predaje u smrt. To je Veliki petak! On
uskršava svoga Sina od mrtvih. To je Uskrs! On nam šalje Duha
Svetoga. To je blagdan Duhova! Vidite, tu se govori o Božjim djelima
spasenja. A Dan reformacije? Tu je riječ o čovječjem djelu!
Sigurno da možemo i ovako promatrati Dan reformacije: kao
ljudsko djelo. Pritom se pojavljuju nestvarne slike reformatora prikazanih
sa stisnutom šakom na Bibliji.
No, ovakvo gledanje je pogrešno.
Jer i Dan reformacije želi svjedočiti o Božjim djelima. On nam
želi poručiti da Bog nije samo jednom osnovao svoju crkvu na temelju
Isusa Krista. On se za svoju crkvu i dalje zauzima. Dan reformacije
svjedoči: “Ja ću se pobrinuti za svoje stado.”
U poglavlju iz kojega je naš tekst uzet na potresan način govori
se o tome kako su ljudski pastiri zakazali. Sada ne želimo mnogo o
tome govoriti kako su ti “pastiri” izgladnjivali stado. Nato je reagirao
Bog: “Ja ću se sam pobrinuti za svoje stado...” On je probudio
reformatore koji su stadu iznova donijeli evanđelje.
I danas se može “zdvajati nad crkvom”! Ljudski pastiri ne mogu
je spasiti. Međutim, “Dobri pastir” zauzima se za svoje ovce. O
tome svjedoči Dan reformacije.
Gospodine, “Veliki pastiru svojih ovaca”, mi se u tebe pouzdajemo!
Amen.
309

1. studenog
Dobro ste trčali; tko li vas je samo spriječio da se više ne pokoravate
istini?
Galaćanima 5,7
U vrijeme apostola Pavla ljude je jako zanimao sport.
Zato se u Novome zavjetu za opisivanje kršćana često koriste
slike iz sportskog života.
Kršćani su ljudi koji na trkačkoj stazi života s velikom koncentracijom
hitaju k cilju.
Čudesno je promatrati nekog trkača koji sve ostale ostavlja za sobom.
No kako je tragično ako ovaj usred trke odjednom odustane!
Već i u sportu to je nešto tragično. A u trci vjere to je užasno.
Kršćanima u Galaciji to se dogodilo. Svi oni svoju nadu položili
su u otkupljenje i izmirenje koje je Isus ostvario na križu. Zbog
toga njihovo srce pripadalo je Gospodinu Isusu.
Odjednom su prekinuli svoju utrku u vjeri. “Tko li vas je samo
spriječio?” prestrašeno pita apostol. Nama je poznat odgovor: nevjera,
koja govori: “Nemoguće je očekivati cjelokupno spasenje
jedino i isključivo od Isusa.”
Sada se pred nama javljaju razne slike. Na primjer, sjećamo se
učenika Jude. Kako je samo lijepo trčao nakon što ga je Isus pozvao!
Odjednom je odustao. Što ga je zaustavilo? Nevjera koja mu
je sugerirala: “S Isusom ćeš ostati zakinut!”
Tu su i sinovi Izraelovi. Kao su samo lijepo pjevali one noći dok
su napuštali Egipat! Ali ipak nisu stigli do cilja. Što ih je spriječilo?
Nevjera koja je vidjela smo poteškoće, ali ne i snažnu ruku svog
Izbavitelja.
Gospodine, ojačaj nas da stignemo na cilj gdje ćemo tebe gledati!
Amen.
310

2. studenog
Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani!
Galaćanima 5,13
Živimo u “kršćanskom svijetu”. Mogli bismo pomisliti da je
evanđelje poznato svakome. Ali nažalost ništa nije toliko nepoznato
kao “radosna vijest”.
Naš tekst razotkriva jednu jako raširenu predrasudu: “Na slobodu
[ste] pozvani!” Nije li to neobično?! Općenito se smatra da je
kršćanski život velika tlaka i pritisak – neizdrživi zakon. Čak i kod
iskusnih kršćana možemo sresti ovu zabludu.
Ali vrijedi upravo suprotno: evanđelje ne donosi ropstvo, već bez
evanđelja upadamo u ropstvo i tlaku.
Neki ljudi tako postaju slugama duha ovoga vremena. Moraju
slijediti ono što svi čine i ponašati se onako kako se drugi ponašaju.
Jer kamo bi stigli kad ne bi “zavijali s vukovima”?!
Neki postaju slugama novca. Vrijeme, snaga, život, obiteljska
sreća – sve se žrtvuje na oltar ovog nemilosrdnog idola.
Neki postaju robljem niskih nagona i strasti. Do koje mjere čovjek
može učiniti samoga sebe nesretnim?! A sami se ne možemo
osloboditi mračnih ovisnosti.
Neki postaju robljem smrti. Od prvoga dana našeg života ovaj
nemilosrdni despot pruža svoju ruku za nama.
Mi smo roblje. Međutim, evanđelje oslobađa. Otkada je Sin Božji
umro na križu za nas i otkada je u sumrak Velikog petka povikao:
“Dovršeno je!”, vrata u “slobodu djece Božje” stoje nam otvorena.
Odvažimo se prepustiti se ovom Osloboditelju! A za to nije potrebna
veća odvažnost od odvažnosti utopljenika koji hvata spasiočevu
ruku.
Gospodine, Osloboditelju, Otkupitelju, pokaži i nama svoju moć!
Amen.
311

3. studenog
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on
koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima,
u Kristu.
Efežanima 1,3
“Nebeski blagoslovi”?!
Pritom najviše ljudi vjerojatno pomišlja: “To su stvari koje u
ovome svijetu baš i nemaju neku burzovnu vrijednost!”
No problem nije u nebeskom blagu, već u našoj sljepoći. U Papui
Novoj Gvineji ne tako davno otkrivena su plemena koja su još uvijek
živjela na razini kamenog doba. Zamislimo da neki misionar
koji bi se odvažio otići među njih nekome od tih golih domorodaca
ponudi novčanicu od petsto eura. Čovjek iz kamenog doba ovaj bi
poklon smatrao posve bezvrijednim.
Novčanica od petsto eura i dalje zadržava svoju vrijednost.
Tako je i s nebeskim blagom koje mi olako omalovažavamo jer
nam njegova vrijednost nije poznata.
Bilo bi ipak žalosno da nas naša sljepoća ošteti za skupocjene
dragocjenosti koje nam Bog nudi. O kad bi nam poklonio “nebeski
um” da shvatimo kako nas želi učiniti beskrajno bogatima!
Naš tekst kaže nam da ova blaga možemo dobiti jedino po Isusu
Kristu. Isus je onaj koji ih poklanja.
A koja su to blaga?
Ovdje se radi o jednoj velikoj škrinji s blagom iz koje možemo
nasumce zagrabiti: mir s presvetim Bogom, mir i oproštenje svih
grijeha, Božje posinjenje, mir i sređenost u svojim srcima, Duha
Svetoga, živu nadu u vlastito savršenstvo i savršenstvo kraljevstva
Božjeg, radost, snagu, utjehu, istinski život...
Gospodine, tebi su dragi ljudi koji dozvoljavaju da ih daruješ. Učini
od nas takve ljude! Amen.
312

4. studenog
Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!
Efežanima 2,8
Jednom su upitali nekog kršćanina: “Smatrate li sebe boljim od
nas?”
On je odgovorio: “Ne vjerujem da sam bolji. Ali Isusovi učenici
imaju ono bolje.”
Štoviše, najveći broj ljudi uvjeren je u to da je istinskim kršćanima
dobro s “Dobrim pastirom”.
A zašto onda ne vjeruju svi ljudi u Gospodina Isusa Krista?
Oni smatraju da su stjecanje novog srca, vjera, životno posvećenje
i blaženstvo za njih previsoko, gotovo neosvojivo brdo.
Znao sam se ponekad naći ispred masivne klisure Eiger-
Nordwand. S jezom sam razmišljao o tome koliki planinari su
poginuli na ovom kamenom zidu. Znao sam da se na ovu stijenu
sigurno ne mogu popeti.
Tako se mnoga srca osjećaju dok promatraju evanđelje: “Bilo
bi lijepo kad bih mogao vjerovati. Ali to je preteško! Ne mogu to
postići!”
Svakome tko je ovako obeshrabren zbog svoje nemoći, naš citat
donosi utjehu. Evanđelje je doista radosna vijest! Jer tu se ne radi
o tome da se svlada neosvojiva kamena klisura. “Božji je to dar!”
dovikuje apostol. “Ne vašom snagom! Vaše pogrešne predodžbe
to vam otežavaju. Bog nam je spreman sve pokloniti.” Potrebno je
jedino čeznutljivo, spremno srce.
O tome je govorio još pisac Psalma 100: “On nas stvori, i mi smo
njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove.”
Gospodine, izvrši svoje djelo milosti i na nama! Naše srce čezne za
mirom koji ti poklanjaš po Isusu. Amen.
313

5. studenog
Naša je pak domovina na nebesima...
Filipljanima 3,20
Bezbroj puta bilo je rečeno: “Kršćani su građani dvaju svjetova.
Oni pripadaju zemaljskom i nebeskom svijetu.”
Međutim, ova rečenica čestim ponavljanjem nije postala točnijom.
Čovjek koji joj proturječi jest apostol Pavao. “Ne”, kaže on, “mi
smo građani samo jednog, i to nebeskog svijeta. Tamo je naše pravo
građanstva.”
Netko bi mu najradije upao u riječ: “Pavle, u tvoje vrijeme posjedovanje
rimskog građanstva smatralo se najvećom privilegijom.
Ne sjećaš li se kako ti je nekoć jedan rimski časnik rekao da je za
to svoje pravo građanstva morao platiti pozamašnu svotu (Djela
22,28)? Ti ga pak imaš od svog rođenja. A sada se praviš kao da to
nije ništa i izjavljuješ kako je tvoje pravo građanstva na nebesima!”
Onda mu apostol Petar već priskače u pomoć i izjavljuje: “U
ovom zemaljskom svijetu, kao Isusovi učenici mi smo stranci!
Pročitajte samo prvu rečenicu moje prve poslanice, gdje otvoreno
izjavljujem da je naše pravo građanstva na nebesima. Ondje smo
kod kuće. A ovdje smo stranci.”
No u naše vrijeme tako nešto nerado se sluša. Naše vrijeme takvo
shvaćanje smatra nečim “vanzemaljskim”. Petar bi se nasmijao:
“Točno, mi smo postali stranci u ovome svijetu – vanzemaljci –
otkad nas je Isus otkupio za Boga.”
Što reći na to? Vrijedi li za nas Biblija kao autoritet? Onda je
možda za nas krajnji trenutak za veliku promjenu u životu!
Gospodine, daj da naša imena budu upisana u knjigu života! Amen.
314

6. studenog
Naša je pak domovina na nebesima...
Filipljanima 3,20
“Naprosto nemoguće”, prigovara srce na ovu apostolovu tvrdnju,
“jer moram živjeti u ovome svijetu!”
“Da”, odvraća apostol, “i ja također morao sam živjeti u tome
svijetu. Ali tko se ubraja među članove Isusove zajednice, u kojoj
je on sam njezina glava, taj najprije i nadasve pripada glavi. Njegovo
pravo građanstva i njegova domovina su na nebesima. A ovdje
je stranac, tuđinac i gost.”
Svijet se smije ili užasava: “Sada ste se izdali, vi kršćani! Ne uviđate
li da vas vaš kršćanski svjetonazor čini nesposobnima za život
u ovome svijetu?! Na koji način mislite, vi Isusovi učenici, nešto
postići u ovome svijetu ako ste kod kuće na nebesima?”
Što reći na to? Je li to istina? Nije! To je misaoni kratki spoj. Pojasnit
ćemo to jednom usporedbom:
Predsjednik neke države otišao je u službeni posjet u neku stranu
zemlju. Nakon obavljanja svih službenih dužnosti, pozvao je
na prijem svoje zemljake koji žive u toj zemlji. Pritom je održao
veliki govor u kojem je rekao: “Vi ovdje u inozemstvu na određeni
način zastupate našu zemlju kao izaslanici. Toga morate biti svjesni
i zbog toga trebate živjeti osobito brižno, primjerno, pošteno i
čisto.”
Predsjednik ni na trenutak nije pomislio reći: “Budući da ste ovdje
stranci, ne morate ovdje ništa postignuti.” Baš suprotno! “Budući
da ste stranci”, rekao je, “budite osobito marljivi u svemu!”
Što to znači za nas kršćane, svatko može prevesti za sebe.
Gospodine, pomozi nam da ne sramotimo svoju nebesku domovinu!
Amen.
315

7. studenog
Blagost vaša neka je znana svim ljudima!
Filipljanima 4,5
Svim ljudima?! Baš svima?
Nije li to previše?
Zaista postoje neki ljudi koji nam “idu na živce”, koji nam “ne
leže”, s kojima jednostavno “ne izlazimo na kraj”. Prema takvim
ljudima, već prema našem temperamentu, odnosimo se hladno,
nervozno ili ljutito. U svakom slučaju, dajemo im da osjete naše
odbijanje.
Međutim, ovdje nam put presijeca Božja riječ. Ona nam kaže:
“Takvo ponašanje je grijeh!” Da, grijeh! Jednako kao što su ubojstvo,
preljub i krađa grijeh.
“Ali mora postojati nekakva razlika!” buni se naše srce. “Ne, ne
postoji nikakva razlika!” kaže Božja riječ. Ti ne želiš slušati Božju
volju i to je grijeh!”
Radi se doista o velikoj stvari: “Blagost vaša neka je znana svim
ljudima!” Ove riječi ne stoje usamljene. Postoji jedna zgoda povezana
s njima. U njoj se govori o tome kako je Gospodin Isus u
trenutku ljudske slabosti oživotvorio ove riječi.
Nalazio se u Getsemanskom vrtu – u noći prije svoje muke. Juda
mu je dao izdajnički poljubac. Zgrabila ga je horda grubijana. U
tom trenutku Petra hvata bijes. Potegao je mač i mladiću Malhu
odsjekao uho.
Odjednom nastade divlja zbrka! Mržnja i vika! Isus je pak prekorio
Petra i ozdravio Malhovo uho. Zatim im je ispružio ruke da ga
svežu. “Blagost prema svim ljudima!”
Gospodine, neka nas tvoj Sveti Duh oblikuje prema tvojoj slici!
Amen.
316

8. studenog
... što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li
što pohvala - to nek vam je na srcu!
Filipljanima 4,8
Ovo je naporno dušobrižništvo!
Ovdje Biblija zadire u našu najdublju skrovitost, u našu fantaziju.
Ipak je ovdje riječ o našoj najprivatnijoj sferi. U jednoj narodnoj
pjesmi govori se: “Misli su slobodne, tko da ih dosegne? One lete
poput noćne sjene... Tako ostaje: misli su slobodne!”
Riječ Božja pak izjavljuje: “Ne, misli nisu slobodne! Isus je na
križu umro i za to da bi otkupio i našu maštu te da njegov dobri,
prejasni Duh Sveti ispuni naše srce!”
U Propovjedi na gori Gospodin Isus daje nekoliko primjera:
“Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu.” –
“Da”, uzvraćamo, “postoji čovjek na kojeg se potajno srdim. U
mislima sam mu već deset puta napisao paprenu poruku. No to
su samo misli. Njima se nikome ne nanosi šteta!” – “O da”, kaže
Biblija, “štetiš samome sebi. Nosiš tamu u srcu!”
Isus izjavljuje: “Tko s požudom pogleda ženu, već je s njome
počinio preljub u srcu.” – “Što?!” pomislit će netko, “pa to su samo
pomisli koje nisu prerasle ni u riječi, a kamoli u djelo. Kome bi one
štetile?” A Biblija odgovara: “One štete vama! Tama je u tebi!”
“Što god [je] ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je
li što pohvala – to nek vam je na srcu!”
Na koji način to postići? Isus kaže: “Što je ljudima nemoguće,
Bogu je moguće.”
Još jednom: Isus je došao i umro za nas da bi izbavio čak i našu
bijednu maštu.
Gospodine, hvala ti što nas proničeš i što znaš što nam je potrebno!
Amen.
317

9. studenog
... podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu
pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!
Kološanima 3,13
“... ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!” Naravno da imamo
pritužbe na druge!
Živimo u svijetu u kojem se dogodio pad u grijeh i u kojem je
harmonija u doslovnom smislu riječi otišla k vragu. Kako da onda
nemamo pritužbi jedni na druge?
Kad bismo barem mogli naći nekoga tko bi nas istinski saslušao!
Satima bismo mu mogli iznositi pritužbe na druge.
Što učiniti?
Čovjek Božji po imenu Tersteegen svojevremeno trudio se oko
jedne skupine mladića koji su stanovali u skučenim uvjetima i na
kraju počeli jedan drugome ići na živce.
Jedan od njih napisao je pismo Tersteegenu, puno optužbi na druge.
Tersteegen mu je na to otprilike ovako odgovorio: “Počni, dragi
prijatelju, od svega srca vjerovati da si ti najopakiji i najteži od svih
te da drugi radi tebe najviše pate. Čvrsto vjeruj u to! Ali o tome ne
govori ni s nikim, nego to priznaj pred svojim Spasiteljem!”
Evo jednog vrlo dobrog savjeta: Razmisli o tome koliko drugi
moraju jadikovati zbog tebe. Kroz to ćeš naučiti što znači “podnositi
jedni druge”.
I još: “Praštajte kao što je i Krist vama oprostio!”
Svaki narod i svaka zemlja imaju određene odredbe. Na primjer,
u Velikoj Britaniji vozi se lijevom stranom ceste. Kraljevstvo Božje
također ima svoju odredbu. A ona glasi: praštanje! Možeš primiti
oproštenje od Boga koje ti je potrebno zato jer je Isus umro za
tebe. Tako i ti trebaš i smiješ oprostiti svima drugima koji su tebe
ožalostili.
Gospodine, daj nam živjeti u tvome poretku praštanja! Amen.
318

10. studenog
Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje.
1. Solunjanima 4,3
Petronije!
Tako se zvao čovjek koji je mnogim mladićima u Rimskom carstvu
bio uzor. Pisac Tacit opisuje ga: “Petronije je provodio dane i
noći u divljim užicima. Važio je kao profinjeni rasipnik i razmetnik.
To ga je učinilo poznatim. Njegove neobuzdane izreke kolale
su od usta do usta. On se popeo do najviših državničkih službi,
pokazujući se izuzetno doraslim i za najteže zadaće. Zahvaljujući
svojim razuzdanostima pripadao je najužem krugu uz cara Nerona.
Pavši u nemilost, razrezao si je žilu kucavicu. S pogrdnim riječima
na usnama, koje je izmjenjivao sa svojim prijateljima, izdahnuo je
svoju dušu.”
Petronije je bio Pavlov suvremenik. On je bio utjelovljenje one
atmosfere u kojoj su živjeli kršćani Pavlova vremena. Nikakvo
čudo da je bilo i kršćana koji su govorili: “Opusti se, pa Isus ti
oprašta grijehe!”
Tome se suprotstavlja Pavlova riječ izrečena u sili Duha Svetoga:
“Ovo je volja Božja: vaše posvećenje!”
Kako nas to pogađa! Duh Sveti ne sklapa nikakav kompromis s
nijednim našim grijehom. On nas želi učiniti sličnima svome Sinu,
Gospodinu Isusu Kristu. Nije duh ovoga vremena, već Duh Božji,
onaj koji oblikuje djecu Božju umiranjem našem sebeljublju i rastom
u ljubavi. Odumiremo našoj ćudljivosti, a rastemo radosna
bića. Odumiremo našoj pokvarenosti, a rastemo u blistavoj čistoći
umjesto nje. Usmrćujemo svoju svadljivost i postajemo mirotvorci.
“Ljubavi, povuci me u svoju smrt da bi s tobom bilo razapeto sve
što nije sposobno baštiniti kraljevstvo tvoje... !” Amen.
319

11. studenog
A sam Bog mira neka vas posvema posveti...
1. Solunjanima 5,23
“Posvema posveti”? Ne traži li se ovdje previše?
Postoji li uopće tako nešto? Čak su i najveći sveci ipak griješili!
Mojsije nije mogao ući u Kanaan budući da je Bogu učinio sramotu.
Petar je, znamo, bijedno zanijekao Gospodina. Ako su čak i ovi
veliki sveci zakazali, na koji način možemo mi postati “posvema
sveti”?!
“Posvema sveti”! Ovako nešto stvarno može šokirati čovjeka.
Zar bi moj svakodnevni život trebao biti “svet”? I što naš poslovni
život ima zajedničkog s kršćanstvom? Zar bi Bog i u našim odnosima
s drugim spolom trebao imati riječ? I kakve veze ima moje
političko uvjerenje s vjerom? “Posvema svet” znači svakako da sva
područja moga života trebaju posvećenje. Nije li to previše?
Obratimo sada pažnju na to da se ovdje ne kaže: “Morate sami
sebe posvetit!” To nismo u stanju postići svojim neposvećenim srcima.
Ovdje, međutim, stoji: “Sam Bog mira neka vas posvema
posveti.” Jedino on to želi i može izvesti. I to je uistinu njegov plan
i program s njegovim ljudima: da ih posvema posveti. Zbog toga
nas je tako skupo platio krvlju Isusa Krista da bismo po otkupljenju
postali njegova svojina. Na tome radi i njegov Sveti Duh u nama.
Kad govorimo o ovom Božjem programu, ne radi se o tome što
mi možemo, već o tome što Bog može izvesti u nama.
Gospodine, želimo se spremno predati djelovanju tvoga Duha!
Amen.
320

12. studenog
Ta ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne
možemo!
1. Timoteju 6,7
To je samo po sebi razumljivo! Da bismo to znali, nije nam potrebna
Biblija!
Zbilja? Je li ovo doista samo po sebi razumljivo? Štoviše, čini se
da nema ničeg nerazumljivijeg od ove istine.
Svatko za se zgrće imovinu, i to što više može, kao da će je ponijeti
sa sobom u vječnost. Svatko se veže za ono što ima kao da će
to zauvijek posjedovati.
“Ništa ni iznijeti ne možemo.” Kako će to izgledati prilikom smrti?
Sve će ostati za nama, sve ono za što nam se srce vezalo. U
vječnost, pred Boga, odlazimo praznih ruku!
Na ovome mjestu moram ukratko ispričati nešto o jednom poznatom
profesoru. On je živio u 19. stoljeću u tada još vrlo mirnom
Bonnu i zvao se Christlieb. Njegovo ime pristajalo mu je jer je
volio Gospodina Isusa Krista. Gospodin Isus osvojio mu je srce
svojim umiranjem na križu.
Ovoga čovjeka njegov sin jednom priliko čuo je kako se moli:
“Gospodine, jednom ćemo se morati od svega oprostiti, samo ne
od tebe!”
Christlieb je razumio riječi našeg teksta i iz toga izvukao zaključke.
Rekao je samome sebi: “Ako se već jednom moram oprostiti od
svih stvari ovoga svijeta, onda svoje srce ni ne želim vezati uz njih.
Svoje srce želim vezati uz svoga Gospodina i Spasitelja jer on će
sa mnom proći i dolinom smrti. On se pobrinuo da ne moram čak
ni svoju krivicu iznijeti pred Boga budući da ju je odnio na križ.”
Nije li to bio vrlo mudar profesor? Od njega bismo trebali naučiti:
“Da nam malo bude malim, a veliko da velikim postane. Blažena
vječnost!”
Gospodine, oslobodi naše srce svih tereta da živi za tebe! Amen.
321

13. studenog
Ta i Posvetitelj i posvećeni - svi su od jednoga! Zato se on i ne
stidi zvati ih braćom.
Hebrejima 2,11
Dok sam bio gimnazijalac, majka mi je jednom rekla da sa svojim
mlađim bratom odem u grad i nešto obavim. “A gdje je on?”
upitao sam. “Već te čeka vani!”
Da, bio je vani. No bio je prilično prljav! Dječak je još uvijek bio
u dobi u kojoj se ne polaže važnost na odjeću. Ja sam, nasuprot, bio
u dobi u kojoj čovjek postaje tašt.
Da, tada sam se sramio ići sa svojim mlađim bratom.
A na koji način Gospodin Isus gleda na nas? U njegovim očima
mi smo sigurno mnogo prljaviji od mog mlađeg brata u mojim očima.
Na koji način on gleda na naše zlo, sebeljubivo, prijetvorno,
neljubazno, bezbožno biće? On bi u potpunost imao razloga da nas
se srami.
Slično se i pisca Poslanice Hebrejima snažno dojmilo čudo Isusove
ljubavi te je izjavio: “Zato se on i ne stidi zvati [nas svojom]
braćom.” Tko pripada Gospodinu Isusu, i sam sebe vidi u njegovu
svjetlu. Taj se svakog jutra mora klanjati u molitvi: “Zahvaljujem
ti, Gospodine, što mi još uvijek dopuštaš biti tvojim bratom!”
Zanimljivo je na koji način latinska Biblija prevodi ovo mjesto:
“On se ne zgraža...”
Mi se često puta zgražamo gledajući na koji način kršćani sramote
svoga Gospodina. Zapravo imali bismo dovoljno razloga razmišljati
o tome na koji način naše pomanjkanje ljubavi, naše laži i
svađe mogu zgroziti našega Gospodina...
Ali on se ne zgraža. On nas i dalje naziva braćom! Nije li to vrijedno
čuđenja?
Gospodine, zahvaljujemo ti što tako odlučno stojiš iza nas; nas koji
toga nismo vrijedni. Amen.
322

14. studenog
Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko
neće vidjeti Gospodina!
Hebrejima 12,14
“Ne uzimaj to k srcu!” Ovo je jedna od izreka kojima se današnji
ljudi uzajamno tješe.
Mogu li i ljudi koji pripadaju Gospodinu Isus slično govoriti?
Naravno. Samo što oni tako govore u drugim okolnostima nego
djeca ovoga svijeta.
Kad se nevolja i bijeda punom snagom sruče na nekoga, svijetu
brzo prisjedne izreka: “Ne uzimaj to k srcu!” Onda ovakva utjeha
malo koristi.
Isusovi ljudi, naprotiv, upravo u takvim situacijama mogu jedni
drugima doviknuti: “Ne uzimaj tok srcu!” Jer: “Kad prođu zimski
snjegovi, doći će krasno ljeto. Ono će nakon muke obradovati
onoga koji čekati zna. Svaka stvar ima svoj vijek, a samo je Božja
ljubav zauvijek.” Kršćani kažu: “Ne uzimaj to k srcu!” jer “... ako
boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja”.
“Ne uzimaj to k srcu!” S druge strane, postoje slučajevi kada djeca
ovoga svijeta ovo jedni drugima govore, a kršćani to ne mogu
ponoviti. Naime, kad grijeh zavlada i kad rani savjest. Svijet tada
govori: “Ne uzimaj to k srcu!” A savjest?! Ma tko još brine za to!
Božje zapovijedi?! Staromodno! “Dakle ne uzimaj to k srcu!”
U tom slučaju za kršćane vrijedi: “Uzmi to k srcu!” Isus nije
umro zato da ostanemo onakvima kakvi jesmo. On po svome Duhu
želi od nas učiniti nove ljude. Zbog toga: “Uzmi to k srcu! Nastojte
oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina!”
Istina je da se mi nadamo blaženstvu po milosti Gospodina Isusa
Krista. No milost želi prožeti cijeli naš život. A Isus želi u potpunosti
postati našim Gospodinom. To trebamo i moramo uzeti jako
ozbiljno.
Gospodine, pomozi nam da uvijek ispravno mislimo i ispravno stojimo!
Amen.
323

15. studenog
Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših
grijeha...
Otkrivenje 1,5
Jednog zimskog dana s dubokim snijegom, u gradskoj šumi u
blizini jednog velegrada vidio sam nešto neobično: razgovor u snijegu!
Netko je u snijegu velikim slovima napisao: “Isus te ljubi!” Netko
drugi pored toga napisao je: “Zbilja?” A onda je očito došao
netko treći i pored upitnika napisao: “Da!”
Čudnovat razgovor u snijegu! Čovjek poželi malo pobliže zamisliti
učesnike tog razgovora. Prvi je vjerojatno bio čovjek koji
se osjećao kao oni učenici s kojima je Isus razgovarao na putu za
Emaus. I njegovo srce gorjelo je za Isusa. A to je lijepo u vremenima
kad su srca ljudi tako hladna.
Drugi, onaj koji je postavio pitanje – kakav bi on čovjek mogao
biti? Možda je nekakav moderan skeptik koji sve i svašta dovodi
u pitanje, koji više ništa ne može uzeti za ozbiljno. Takvog čovjeka
srdi radosna osvjedočenost kršćana. Možda se radi i o nekom
usamljenom čovjeku koji na vijest o nečijoj ljubavi prema njemu
postaje znatiželjan.
Treći čovjek je realist. On upisuje samo jedno “da”. Iza ove kratke
riječi stoji osvjedočenje: “Isusova ljubav nije puki osjećaj ili
nešto nesigurno. Sin Božji svoju je ljubav dokazao kad se uhvatio
u koštac s našom najvećom nevoljom – našim grijehom! Zbog
toga se dao pribiti na križ. A o krvi koja je bila prolivena tamo na
Golgoti Biblija kaže: ‘Krv Isusa Krista, Sina Božjega, čisti nas od
svakog grijeha.’”
Gospodine Isuse, zahvaljujemo ti na tvojoj ljubavi koju možemo
iskusiti! Amen.
324

16. studenog
Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i
bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja.
Otkrivenje 3,18
Sasvim je jasno da Isus ovdje ne govori o tekstilu.
U biblijskom slikovitom jeziku, odjeća označava našu dostojnost
ili nedostojnost pred Bogom. Drugim riječima, Biblija govori o
našoj pravednosti pred Bogom.
U našem biblijskom citatu Isus nam posve jasno govori: “Po svojoj
naravi na sebi nosite nemoguću odjeću iako je ukrašavate sjajnim
dobrim djelima, poput kakve generalske uniforme izvezene
crvenim ukrasima. Ili joj možda prišivate i pridodajete otmjenost
svilenom čipkom religije. Bijele haljine morate kupiti kod mene.”
Zar “kupiti”?! Čudne li kupovine! Jedino što trebam učinit jest
baciti od sebe svoju staru odjeću, odjeću vlastite “pravednosti”,
te priznati da ne vrijedi nizašto! I nakon toga slobodo i besplatno
uzeti onu odjeću koju mi on nudi: - pravednost, koja vrijedi pred
Bogom. Onu odjeću koju je on na križu priskrbio za nas kad je naše
grijehe okajavao i s Bogom nas izmirio.
Već je Zinzendorf izrekao sve to: “Kristova krv i pravednost, moj
su ures i odora časna. S njima ću pred Boga stati kad se na vratima
neba javim.”
Nije li to najbolja kupovina? Pa ipak, za mnoge najteža od svih.
Jer našem oholom srcu ništa nije tako odvratno kao priznati: “Ovakav
kakav jesam, ne mogu pred Boga stati. Jer okaljan grijehom,
prekriven sam dronjcima.” Mnogo toga mora se dogoditi dok nam
srce ne postane tako krotko i skromno.
No kad se to dogodi, otvorit će nam se oči za ono što nam je Sin
Božji na križu priskrbio. A srce će tek tada u vjeri posegnuti za
pravim stvarima.
Gospodine Isuse, neka ti je vječna hvala za bijele haljine pravednosti!
Amen.
325

17. studenog
Evo, na vratima stojim i kucam.
Otkrivenje 3,20
Pred našim vratima dakle stoji netko! On ne zvoni. On ne lupa.
On naprosto stoji, tiho kuca i čeka hoćemo li mu otvoriti. On nije
prosjak ni nekakav prodavač. On je onaj komu je “dana sva vlast
na nebu i na zemlji”. On se zove Isus.
Da nam nije rekao da stoji pred vratima, ne bismo ga uopće primijetili.
Jedan profesor iz Osla po imenu Hallesby rekao je da je ova Isusova
izjava bitna za sve one koji žele naučiti moliti. To nas čini pozornima
jer je naša nevolja u tome što se ne znamo ispravno moliti.
Toliko je mnogo buke – izvana i iznutra.
Isus, dakle, stoji pred vratima. A iza vrata sjedimo mi s našim
neriješenim problemima, s puno krivnje na našim savjestima, sa
zadaćama koje su preteške za nas, s našom ljutnjom, brigom, boli.
Mi smo poput trgovca koji ne vodi uredno svoje knjige. Ali mi ih
jednostavno više ni ne možemo dovesti u red.
Zašto se ne sjetimo onoga koji stoji pred vratima? Otvorimo ta
vrata, pokažimo Spasitelju knjige našeg zamršenog života i zamolimo
ga: “Uzmi ti sve u svoje ruke!”
Pritom pripazimo i na to da su ove ruke probodene. Čavli govore
o tome da je on za nas visio na križu. On, znači, i želi i može spasonosno
zagrabiti u naš život. A mi smo glupi ako ostanemo sami
sa svojom tamom dok vani stoji i Pomoćnik i Spasitelj.
Gospodine, ne želimo se više zamarati stvarima koje nam teško
padaju. Pomozi nam! Amen.
326

18. studenog
Svjedok za sve ovo govori: “Da, dolazim ubrzo!” Amen! Dođi,
Gospodine Isuse!
Otkrivenje 22,20
Nalazili smo se na autobusnoj postaji. Neki čovjek započinje razgovor
pitanjem: “Vi također čekate?” – “Da”, odgovorio sam, “i ja
čekam.”
Jednako tako mogli bi razgovarati i ljudi u zajednicama Isusa
Krista: “Vi također čekate?” – “Da, i ja čekam – naime, na slavni
povratak Gospodina Isusa Krista.”
Uzvišeni Gospodin ovdje posve jasno, vrlo naglašeno i upravo
svečano govori o svom ponovnom dolasku u slavi: “Svjedok za
sve ovo govori: ‘Da, dolazim ubrzo!’” Onaj koji živi površno i ne
računa na povratak Gospodina Isusa, čini to “na vlastitu štetu”.
Onaj tko Gospodina Isusa poznaje, taj se raduje njegovu povratku.
Kako je teško podnositi sve mračne zagonetke, sve podlosti i
nepravde ovoga svijeta! Kako je teško gledati što je Gospodin Isus
toliko prezren!
Prvi kršćani isto to doživljavali su u pokvarenom Rimskom carstvu.
No oni nisu zbog tog jadikovali, nego su im uši i oči bile
otvorene za poruku: “Isus ponovno dolazi!” A oni bi onda na ovu
vijest gromoglasno odgovarali: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse!”
U svom sljepilu svijet se podsmjehuje ovoj nadi. Neka! Ljudi
Biblije promatraju znakove vremena. Oni prepoznaju da se dan sve
više bliži. I prije nego što se svijet nada, zbit će se: “Sion stražu
pjevat čuje, a srce mu od radosti već kuje... Prijatelj mu s neba blista,
jak milošću i bogat istinom...”
Gospodine, daj nam budnosti, trijeznosti i pouzdanja u tvoja obećanja!
Amen.
327

19. studenog
Otada je Isus počeo propovijedati: “Obratite se jer približilo se
kraljevstvo nebesko!”
Matej 4,17
Obraćenje je nešto o čemu ljudi svašta misle.
Je li obraćenje to kad ljudi sami sebe opravdavaju?
Jedna slika trebala bi nam pomoći u tome: Neki čovjek stoji pred
sudom zbog svog velikog duga. Samo po sebi razumljivo je da će
se boriti poput lava kako bi se opravdao. On sve poriče. On sve
prikazuje u najboljem svjetlu.
Isto činimo i mi pred presvetim Bogom. Tko još želi i tko hoće
priznati krivnju?!
U svojoj knjižnici imam svezak s propovijedima glasovitog bečkog
propovjednika po imenu Abraham a Sancta Clara iz godine
1708. Vrlo je pompozno, duhovito i originalno na koji sve način
ustaje protiv grijeha svog vremena. Međutim, to je brojne tisuće
koje su hrlile k njemu samo zabavljalo. Iz toga se nije rodio nikakav
duhovni pokret.
Kad Biblija govori o “obraćenju”, onda ona ne misli na tako nešto.
Stvarno je čudesno što nam ona kaže da obraćenje uopće ne započinje
time što mi činimo ili što smo učinili. Ono započinje onim
što je učinio Bog.
Njemu se srce slama zbog naše pokvarenosti i zloće. Zbog toga
poslao je svoga Sina, Gospodina Isusa Krista. On se poput žrtvenog
janjeta predao na smrt na križu. Ondje je on, kao što kaže Biblija,
“naše grijehe ponio na drvo, da bismo mi – umrijevši grijesima –
pravednosti živjeli”.
Naše obraćenje započelo je tako što je Bog ovo spasiteljsko djelo
učinio za nas. Bez njega ne bi se nitko od nas mogao obratiti.
Zato trebamo čuti da se sud nad nama zbio na Golgoti! Isus ga je
podnio. Sada možemo bez straha priznati svoje grijehe i obratiti se.
Gospodine, daj nam obraćenje u svjetlu tvoje milosti! Amen.
328

20. studenog
Nutka Bog sada ljude da se svi i posvuda obrate.
Djela 17,30
Putem svih domaćih i inozemnih radijskih i televizijskih odašiljača,
putem novina, oglasa, plakata i svih ostalih medija trebalo bi
oglasiti: “Vladar svega svijeta izdaje proglas od čijeg doslovnog
izvršenja ovisi naša sadašnja i vječna sudbina.”
A ovo je taj proglas: “Bog sada nalaže ljudima da se svi i posvuda
obrate!”
Nevjerojatno je da se mi ljudi ne osvrćemo na ovaj proglas.
Čak i kad naletimo na nj, svatko smjesta ima pri ruci nekakvu
ispriku: “Zar bih ja možda trebao obraćenje? Meni se nema što
prigovoriti.” Ili: “Znam mnoštvo ljudi kojima bi to trebalo. Ali ne
i meni!”
Poneki čak ismijavaju Boga: “A što bih ja imao od toga? Zar da
se pretvorim u kiseli krastavac?”
Danas pak većina odgovara: “To je još jedan od nerazumljivih
pojmova crkvenog dogmatskog govora. Crkva bi se konačno trebala
prilagoditi vremenu. Tko još zna što znače riječi ‘pokajanje’
ili ‘obraćenje’?!”
No to se može objasniti u nekoliko riječi. Obraćenje znači zaustaviti
se na svome putu budući da on vodi u propast, okrenuti se
za 180 stupnjeva, stati pred Boga, priznati mu svoje grijehe koji su
svakome od nas dobro poznati, obećati mu da s grijesima ulazimo
u rat do istrebljenja i zagledati se u razapetog Gospodina Isusa koji
daje oproštenje grijeha i razara svaku mračnu vezanost. A zatim
znači voditi život u svjetlu Božje istine. To je obraćenje – najvažnija
stvar na svijetu!
Je li to nešto pretjerano ili previše za nas? Bog svojim proglasom
misli ozbiljno. On ne daje neobvezujući prijedlog. On nalaže! Zar
da mu prkosimo? Zar da se pretvorimo u njegove neprijatelje?
Gospodine, obrati me i bit ću obraćen! Amen.
329

21. studenog
Imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle
odakle si pao, obrati se i čini prva djela.
Otkrivenje 2,4-5
Iznenađujuće je kako Biblija uvijek razmišlja u drugom smjeru
od nas.
Uzmimo kao primjer posljednju knjigu Novoga zavjeta: Otkrivenje.
Knjigu koja u potresnim slikama govori o Božjim gnjevnim
sudovima nad otpalim i bezbožnim svijetom.
Kad bi neki čovjek našega kova započeo pisati takvu knjigu,
osvjedočen naravno da Božji sudovi jednom moraju uslijediti, najvjerojatnije
bi započeo dajući svojevrstan pregled proteklih vremena.
Dao bi nekakvu dijagnozu ili prikaz pokvarenosti u svijetu.
Za razliku od toga, Ivanovo Otkrivenje čini to sasvim drugačije.
I ono ima za cilj posvjedočiti da će Božji sud jednom zadesiti svijet.
Ali ono započinje nečim iznenađujućim i nenadanim: najprije
govori o grijesima djece Božje, tj. o onome što razotkriva manjkavosti
Isusovih učenika u vjeri.
Za nas je to jako gorka pilula. Lako je vidjeti “brvno u očima”
svijeta, ali kako primijetiti “trun u vlastitim očima”?!
Nemoguće je dakle čitati Otkrivenje i ne proći kroz unakrsnu vatru
suda Božjeg. Ovdje sam Gospodin govori o najizvornijem grijehu
djece Božje, a to je da zaboravljaju “prvu ljubav”. Da, “prvu
ljubav”! A što bi to moglo biti?
To je ljubav Gospodina Isusa Krista prema nama grešnicima.
“On je nas prvi ljubio”, kaže Biblija. Sve je započelo s njegovom
ljubavlju koju je dokazao podnoseći križ. A nastavak je uslijedio
kad je istom ljubavlju krenuo u potragu za nama...
To je, dakle, ono od čega se može otpasti i otuđiti. Vratimo se
stoga k njemu i njegovoj velikoj ljubavi!
Gospodine, pokaži nam svoju ljubav i u tome što ćeš nam otkriti u
čemu i sami griješimo! Amen.
330

22. studenog
Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i
naselili kod Gospodina.
2. Korinćanima 5,8
Ovaj Pavao stvarno zauzima neobičan stav!
Mi ljudi ne damo se odlijepiti od života! A on bi sa zadovoljstvom
umro. S druge pak strane, ne pokazuje nikakve samoubilačke
nakane niti mrzi svoj život! Štoviše, u pogledu nevolja koje su
ga snašle i o kojima govori, “pun je pouzdanja”! To je stav čovjeka
koji zna da je Isusovom krvlju otkupljen za Boga. Takvi posjeduju
čvrstu nadu u život vječni. A u međuvremenu žive posve spokojno.
Nada koja se uvijek iznova rasplamsava Isusovim uskrsnućem
od mrtvih karakterizira i određuje cjelokupan život istinskog kršćanina.
Zamislimo neku sporednu cestu noću u velikoj zabiti. Spustila
se kiša nošena hladnim vjetrom. Odnekud se putom polako kreće
neki čovjek. Vidno tužan i s uzdignutom kragnom, jedva se vuče
naprijed. Običan bijednik, bez kuće i zavičaja. Netko bez pravoga
cilja pred sobom.
To je slika čovjeka bez kršćanske nade u sebi. On se vuče kroz
život bez cilja pred očima. Za njega vrijedi: “Jao onom tko ostane
bez zavičaja svoga!”
A onda se na putu odjednom pojavljuje jedan drugi putnik. I njemu
kiša udara u lice. I njega brije isti hladan vjetar. No on usput
radosno zviždi nekakvu pjesmu i snažno grabi naprijed. Zašto je
ovaj tako drugačiji? On pred sobom vidi svjetla svog rodnog doma
i kraja. Ondje je toplo. Ondje ga očekuje mir i spokoj.
Na ovaj način putuju kršćani. Oni prolaze kroz iste oluje kao
i ostali ljudi ovoga svijeta. No oni pred sobom razaznaju svjetla
vječne domovine. “Provesti moram život na zemlji toj. Ali ipak
znam da na njoj ostati ne moram. Da ću na kraju puta svog, s pjesmom
u vječni ući dom...”
Gospodine, daj nam biti putnikom u tvoj vječni dom! Amen.
331

23. studenog
Jer, plaća je grijeha smrt, a dar je Božji život vječni u Kristu
Isusu, Gospodinu našemu.
Rimljanima 6,23
U Luzernu se nalazi znameniti srednjovjekovni drveni most preko
rijeke Reuss.
Između masivnih greda ovoga mosta nalaze se iscrtane drvene
ploče na kojima su oslikani različiti zanati.
Dok sam jednom bezbrižno proučavao jednu po jednu ploču, pogled
mi je zapeo za sliku pravnika. Primitivna slikarija koja se jedva
još razaznaje. No stih u njezinu podnožju plijeni pažnju:
“Pred sudom sam advokat i mnoge krive putove ispraviti mogu.
Jedino ne mogu postići de jure besmrtnost i vječnu slobodu!”
Čovjek koji je ovo sročio znao je nešto što ljudi našeg vremena
više ne znaju: znao je što znači smrt. Ona je Božja pravedna osuda
nad našim grijesima. De jure znači “zakonskim putem”. Na zakonit
način postali smo zatočenici smrti. Smrt je plaća koju plaćamo
za svoje grijehe.
Protiv ove presude ne možemo uložiti nikakvu žalbu. Ovdje je
i najspretniji odvjetnik bespomoćan i ne može de jure postići besmrtnost
i vječnu slobodu. Kakve li strahote!
No upravo se u tome i nalazi radosna vijest biblijskog evanđelja:
da de jure možemo biti oslobođeni od smrti. Psalmist o Isusu Kristu,
razapetom Sinu Božjemu, kaže ovako: “Dušu si mi od smrti
spasio.” I to, što je zapravo najvažnije, de jure! Zakonskim putem –
budući da je on kao jamac sam podmirio otkupninu iz zatočeništva
grijeha i smrti. Tko pripada Isusu, ima život. “Jer, dar je Božji život
vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu!”
Gospodine, po tebi smo primili de jure besmrtnost i vječnu slobodu!
Hvala ti za sve! Amen.
332

24. studenog
I Šeol i Abadon stoje pred Jahvom, a nekmoli srca sinova ljudskih.
Izreke 15,11
Ovo je uzbudljivo zanimljiva tvrdnja! Ona nam, naime, omogućava
da svijet pogledamo kroz Božje oči. Pritom možemo sve
ostale poglede na život mirno staviti na stranu i svijet pogledati
Božjim očima.
A kako Bog vidi svijet?
Poruka našeg teksta doslovno glasi: “Carstvo mrtvih i mjesto
prokletstva leže otkriveni pred Jahvom, pa kako onda neće i ljudska
srca.” Bog, dakle, nas ljude vidi neposredno uz carstvo mrtvih
i pakao.
I mi moramo umrijeti! A nakon smrti moguće je otići u vječnu
propast. Jeziva opasnost!
Neprosvijetljenom, naravnom umu ovo se može činiti smiješnim.
No kad nam Bog iskaže milost, on nam po svome Svetom
Duhu otvara oči. Onda počinjemo gledati Božjim očima na sebe i
na svijet! Tada prepoznajemo strahovitu opasnost od “carstva mrtvih
i mjesta prokletstva”. Nepoznati pisac Psalma 116 govori o
tom doživljaju: “Užeta smrti sapeše me, stegoše me zamke Podzemlja,
snašla me muka i tjeskoba.”
Netko tko o tome ništa ne zna, sličan je čovjeku koji se kreće po
vrlo tankom ledu i misli da se nalazi na sigurnoj cesti.
Ima li spasenja od smrti i pakla? I gdje se ono nalazi?
Evanđelje daje odgovor: kod Isusa, Sina Božjeg, koji je umro
na križu Golgote. Blago onome tko njemu pripada i s Psalmom
49 priznaje: “A moju će dušu Bog ugrabiti Podzemlju iz pandža i
milostivo me primiti.”
Gospodine, zahvaljujemo ti što se u tebi nalazi vječno spasenje!
Amen.
333

25. studenog
Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti.
Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga
kao što jest.
1. Ivanova 3,2
Na nekom skupu govornik je rekao: “Kao djeca molili smo:
‘Dragi Bože, daj da budem pobožan i za nebo podoban.’ Danas je
to iza nas. Više ne vjerujemo u nebo i raj.”
Kad sam to čuo, najprije sam pomislio: “Kako je ovo jadan čovjek
koji ne posjeduje nikakvu nadu i još se time ponosi!”
Ja vjerujem u Gospodina Isusa Krista koji je na križu podmirio
moje dugove i izmirio me s Bogom. Po njegovoj milosti sigurno
ću stići u nebo.
Kad danas netko ispovijeda ovu nadu, odmah se javlja pitanje:
“Nebo?! A kako bismo trebali zamisliti nebo?”
Na to pitanje naš tekst daje jasan odgovor. A taj odgovor je pomalo
neobičan. U njemu, naime, ne čujemo ništa o tome kako u nebu
izgleda. Ni riječi o novim prilikama i odnosima.
O blaženima se kaže samo dvije stvari: prvo, da će gledati Isusa
Krista. Apostol Pavao kaže nam da se ovdje krećemo u području
“vjere, a ne gledanja”. Ondje ćemo ga vidjeti. Gledat ćemo znakove
njegovog poniženja, znakove njegovih čavala, ali i njegovu
slavu.
I drugo, kaže se da ćemo u nebu biti slični njemu. To je veličanstveno!
Bez ikakvih poraza, bez grijeha, bez zakazivanja! Njemu
slični!
“Još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje...”, kaže
apostol! Ovdje on priznaje naše jadno stanje, ali ono je obasjano
sigurnom nadom.
Gospodine, pomogni nam zadržati cilj pred očima! Amen.
334

26. studenog
Smiluj mi se, Jahve: pogledaj nevolju u koju me vrgoše neprijatelji
moji, od vrata smrti izbavi me!
Psalam 9,14
U jednoj od svojih poznatih propovijedi za narod, augustinski redovnik
Abraham a Santa Clara (rođen 1709. godine) govori o jednoj
djevojci koja je na samrti ovako lamentirala: “O smrti, seljački
grubijanu, ne uslišavaš li nijednu ljubaznu riječ? Često, najveći tiranine,
ulaziš u pregovore o primirju; dopusti onda i meni da kao
osoba primim još jednu milost. I dopusti više prostora mladima
nego starima!”
U ovim originalnim stihovima rečeno je mnogo toga važnoga o
smrti: da ona često odnosi mlade ljude, a stare zaobilazi; da je ona
tiranin; da svatko, barem kad se radi o vlastitoj smrti, želi spasiti
barem svoju “osobu”. A iznad svega, da se s njome ne da pregovarati
ni sklapati “primirje”.
Međutim, jedno je pogrešno: smrt nije tako svemoguća. U Psalmu
90 Mojsije govori Bogu: “Smrtnike u prah vraćaš i veliš: ‘Vratite
se, sinovi ljudski!’”
A budući da Bog ljude u prah vraća, on je onda i jedini u stanju
da nas “od vrata smrti izbavi”.
Da, on to ne samo da može, već to i želi. Zato je i poslao svoga
Sina, Gospodina Isusa, kao “Kneza života”. Isus kaže: “Tko god
živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.” Neizrecivo važne riječi!
A budući da je Isus uklonio uzrok smrti – našu krivicu – onda su
oni koji u njega vjeruju već sada na strani života. Budući da je Isus
svojim uskrsnućem pobijedio smrt, na strani života svi su oni koji
vjerom prianjaju uz njega. Tko god njemu pripada, pjeva već ovdje
usred svijeta mrtvih: “Ti me izbavljaš od vrata smrti!”
Kneže života, k tebi od smrti hrlimo! Amen.
335

27. studenog
Pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.
Izreke 14,32
“Smrt nije teška; život je težak!” U današnje vrijeme često čujemo
ovakve ili slične izjave. Čudnovato je kako ono ispravno zvuče.
Međutim, je li to točno? Nije točno! Jer smrt je velika i strašna
stvar. Ali zašto?
Zato jer Biblija kaže da je čovjeku određeno jednom umrijeti, a
potom dolazi sud.
I najbezbožniji čovjek u trenutku smrti zna da sada više ne može
umaći Bogu te da će morati stati pred njega. Čini se da je Bog svijest
o svom sudu položio u dušu svakog pojedinog čovjeka.
To je ono što smrt čini tako teškom. Možemo cijeli život potiskivati
istinu da ćemo biti suđeni, kao što se potiskuju mrski i
neriješeni akti. No u trenutku smrti to prestaje. Jedan teolog rekao
je: “Svatko mora umrijeti sam za sebe! Ja neću biti pored tebe ni
ti pored mene. Jedno drugome možemo svašta vikati u uho, no iz
rova će morati izaći svatko sam za sebe.”
Smrt je, dakle, jako strašna.
Ali Biblija svejedno govori: “Pravednik i u samoj smrti nalazi
utočište”. Ovo je sigurno nešto predivno! I zato čovjek poželi biti
“pravednikom”.
A nama je i to moguće! Naša vlastita pravednost, doduše, nije
dovoljna za to. Ali u vjeri možemo preuzeti onu pravednost koju
nam je Isus priskrbio kad je na križu umro radi nas da bismo mogli
ući u život.
“Gospodine, neka tvoja smrtna muka ne bude za me uzalud!”
Amen.
336

28. studenog
Pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.
Izreke 14,32
Biblija izvještava o poganskom kralju Agagu. Kad je ovaj zbog
svoje krivice trebao biti pogubljen, nasmijao se, uzdignuo glavu i
rekao: “Zaista, smrt je gorka!”
To zvuči hrabro. Ali na Božjem sudu ovakav prkos ne prolazi.
Ne, nije to bilo nikakvo “blaženo” umiranje, već samrtni grč.
“Pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.” Tko onda ne bi poželio
ići u smrt kao “pravednik”?! Ali kako se to postiže?
Ne moram čekati na sudnji dan da bih to saznao. Štoviše, stat ću
već sada – najbolje još danas – pred Božje sudačko prijestolje. Dopustit
ću da mi Bog otkrije moje grijehe. A onda se neću ni braniti
ni ispričavati. Dat ću Božjoj presudi za pravo: da sam zavrijedio
pakao. Dopustit ću da budem osuđen.
A onda ću podići svoje oči prema svome Spasitelju i jamcu, Isusu
Kristu. U duhu ga gledam kako na križu umire za mene te u vjeri
govorim: “Tamo je, na Isusu, moja presuda već izvršena. Ondje je
moj dug poništen. Isusova pravednost sada je i moja pravednost!”
I to je ono što ostaje! Odsada sam “pravedan” i mogu mirno pogledati
u oči smrti.
Jednom sam vidio vrlo neobičnu sliku. Na njoj su bile naslikane
tri gole lubanje. A ispod su stajale riječi: “Hej, dragi moj, pokaži mi
sada tko je od njih bio kralj, tko mudrac, a tko prosjak!”
Tako je to – smrću prestaju sve razlike. Ostaje tek jedna: postoje
ljudi koje je Bog opravdao radi Isusa. A postoje i oni drugi.
Gospodine, zahvaljujemo ti što nam tvoja smrt daje život. Amen.
337

29. studenog
Pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.
Izreke 14,32
“Znadete li zbog čega je pravednik i u smrti pun pouzdanja?”
upitao sam jednom nekog čovjeka.
I dobio sam predivan odgovor: “Zato što je naviknut na svakodnevno
umiranje.”
Ljudi koji pripadaju Isusu u tome se – dokle god su na ovoj zemlji
- svakodnevno vježbaju.
Bog im uzima ono što im je najdraže, a oni na to kažu: “Da,
Bože.”. Bog im prekriži njihove želje i planove, a oni ne mrmljaju,
nego svoje srce predaju smrti.
Da, Biblija o Isusovim učenicima kaže nešto zapanjujuće: “Koji
su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.”
Mi imamo Gospodina koji je umro na križu. Onaj tko ga nasljeduje
svakodnevno uči kako predati smrti svoje vlastito “ja”. Taj se
vježba u umiranju.
Zbog toga za prave kršćane prestanak disanja nije više tako velika
stvar.
Pa ipak, naš tekst sadrži i još nešto više kad kaže: “Pravednik i u
samoj smrti nalazi utočište.” Latinski prijevod Biblije pod nazivom
Vulgata pogađa ono bitno. U njemu se prevodi: “Pravednik se i u
smrti nada.” O da! Tko pripada Gospodinu Isusu, taj ima takvoga
Gospodina koji je ustao od mrtvih. Zato i ima živu nadu. Njegovo
srce i u smrtnom času znade: “Moja je domovina ondje gdje anđela
broj Gospodu velikom prinosi svoj poj...”
A treba reći još i to da svatko tko se zna ovako spokojno približavati
smrti, taj je i u životu spokojan.
Gospodine, zahvaljujemo ti što možemo imati učešća u tvoj smrti i
u tvom životu! Amen.
338

30. studenog
Viču iz glasa: “Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i
Jaganjcu!”
Otkrivenje 7,10
“Viču iz glasa!” Neobuzdana, bučna vika! Vika koja dolazi iz
srca koje hoće puknuti od radosti!
To je Kristova skupina na svom cilju!
Tko čita ove retke, toga naprosto tjera na molitvu: “Gospodine,
daj da i ja budem tamo, uz te ljude u njihovu radosnu klicanju! I
pomozi mi da još neke povedem sa sobom!”
Grčki povjesničar Ksenofon, koji je živio otprilike 400 godina
prije Krista, opisao je jedan istiniti događaj koji je osobno doživio
u najodlučnijem trenutku: U ratnim previranjima, 10 000 grčkih
vojnika otisnulo se nekamo na područje Eufrata. Tu ih je opkolio
neprijatelj i ugrozio ih sa svih strana. A onda su se probili: od mezopotamske
doline preko divljeg Kurdistana i armenijskih planina,
sve do Crnog mora. Tu su tek bili spašeni. Ksenofon dojmljivo opisuje
kako su, pošto su ugledali more, počeli klicati: “More! More!
Spašeni smo! Spašeni!”
Ivanovo Otkrivenje opisuje nam “stakleno more” ispred Božjeg
prijestolja. Ondje će djeca Božja koja su se, ugrožena u svojoj vjeri
pod paljbom đavla, probila iz ovoga svijeta također klicati: “More!
More! Spašeni smo! Spašeni!”
Ova skupina na cilju kliče ne u čast svojoj vjeri, svojoj vjernosti
ili svojoj odvažnosti, nego “Janjetu”, Isusu, koji ih je svojom smrću
na križu otkupio za Boga, komu pripada svaka čast i štovanje.
Gospodine, daj nam biti među onima koji će tebe gledati! Amen.
339

1. prosinca
Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome
Spasitelju.
Luka 1,46-47
Na svom proputovanju pokrajinom Švapskom posjetio sam svojevremeno
nekog trgovca u jednom zaselku. O njemu sam čuo da
je vjeran Isusov učenik. To u vrijeme Hitlerove vladavine nije bilo
tako jednostavno.
Došavši k njemu, smjesta sam počeo iznositi sve ono što me opterećivalo
i ležalo mi na srcu. Govorio sam o tlačenju evanđelja, o
nepravdi koju sam doživio, o svemu lošem što se događa.
Spomenuti čovjek odjednom me ljubazno prekinu s prijedlogom:
“Ne bismo li ipak radije trebali razgovarati o bitnom?!”
A onda smo razgovarali o velikim djelima Božjim. Radovali smo
se zbog otkupljenja po krvi Isusa Krista. Međusobno smo razmjenjivali
iskustva koja smo doživjeli pod vodstvom Duha Svetoga.
I zbog svega toga odjednom su sve nedaće koje su nas opterećivale,
sve brige koje su nas mučile kao i strahovi koji su nas opterećivali,
postali nebitnima.
Ne mogu uopće izraziti kakvo je to oslobođenje značilo za mene.
I kad sam odlazio, razmišljao sam: Kad bi barem moj duh i moja
duša uvijek bili “ispunjeni onim što je bitno”!
Kod Marije bilo je baš tako kad je u svom lijepom adventskom
hvalospjevu rekla: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u
Bogu, mome Spasitelju.”
Njezin duh i njezina duša nisu bili ropotarnica ispunjena brigama,
strahovima, željama i zemaljskim sitnicama. Njezin duh bio je
hram Božji.
Gospodine, učini da i nama “malo bude malo, a veliko bude veliko”!
Amen.
340

2. prosinca
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek,
pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti
bijaše na njemu.
Luka 2,25
Jedna stara adventska pjesma na prekrasan način opisuje božićni
događaj: Prema obali vidljivog svijeta, iz vječnosti tiho se približava
jedan brod. Dragocjeni teret koji nosi jest Sin Božji. Jedro koje
pokreće ovaj brod jest Božja ljubav: “Uistinu, Bog je tako ljubio
svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca...”
Stari zavjet pak poručuje da su ljudi od pradavnih vremena – koristeći
spomenutu sliku – stajali na pristaništu ovostranosti iščekujući
ovaj brod. Posjedovali su, naime, brojna Božja obećanja da će
doći Spasitelj u ovaj pali svijet.
Kad je Eva dobila svog prvog sina nazvala ga je “Dobiven”! Ona
je vjerojatno mislila da je on već taj obećani. A on je postao bratoubojicom
– Kajinom.
A kako je tek patrijarh Jakov iščekivao ovaj brod! Umirući povikao
je: “U Spas tvoj se, Jahve, uzdam!” A Izaija je s nestrpljenjem
molio: “O, da razdreš nebesa i siđeš!”
Mogli bismo spomenuti još mnoge. Svi oni već su umrli. U duhu
su vidjeli dolazak broda: “Dijete nam se rodilo!” izvikuje prorok.
No samo ostvarenje nisu doživjeli.
Svi osim jednoga: Šimuna! Cijeli život stajao je na pristaništu
Božjem i čekao. I doista je smio doživjeti: “Sidro se spušta na dno,
a brod pristaje uz obalu...” S beskrajnom radošću uzima dijete,
Sina Božjega, u svoje ruke: “Vidješe oči moje spasenje tvoje!”
A mi? Mi uopće ne trebamo ništa više čekati! Mi jednostavno
smijemo otvoriti sva vrata i “teret” ovog broda prihvatiti u prostorije
svoga srca.
Gospodine, uzmi nas u redove onih koji se raduju zbog tvoga dolaska!
Amen.
341

3. prosinca
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek,
pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu...
Luka 2,25
Možda su Šimuna s vremena na vrijeme pitali: “Čuj, izgledaš
kao da nešto stalno čekaš.” A Šimun bi odgovarao: “Naravno da
čekam! Ali ne nešto, nego nekoga!” – “A koga to očekuješ?” bilo
bi drugo pitanje. Na to bi Šimun odgovarao: “Utjehu naroda Božjega.”
Zar je možda čovjek upao u nekakvu posebnu nevolju da je budućeg
Izbavitelja tako uporno nazivao “Utjehom”?
U to ne vjerujem. Mislim da je taj čovjek jednoga dana “došao k
sebi”. Današnji čovjek svagdje stiže: u Italiju, Španjolsku, SAD i
Indiju. Jedino ne dolazi k sebi.
Kad je Šimun došao k sebi, otkrio je da u dubinama naših duša
prebiva očaj. Taj očaj sastoji se od mnogo toga: od straha pred životom,
od grešne savjesti, od straha da ne zakažemo, od ljubomore
i osjećaja manje vrijednosti, od ponosa i želje za priznanjem. Sve u
svemu: zdvojnost i očaj!
Prorok Nahum jednom se, govoreći o propasti tada velikog grada
Ninive, što je zapravo razmišljanje o propasti cijeloga svijeta, pitao:
“Gdje da tražim utjehu za tebe?”
Šimun je znao da ozdravljenje našeg životnog očaja može se dogoditi
samo Božjim zahvatom. I taj je zahvat Bog izvršio! Sin Božji
došao je kao naš Spasitelj.
U Šimunovu srcu odzvanjalo je: “Dolazi, dolazi spreman; prepun
ljubavi i voljan, da utiša sav strah i nevolju što nas spopada.”
Gospodine, hvala ti što si postao Utjehom svijetu! Amen.
342

4. prosinca
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek,
pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti
bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok
ne vidi Pomazanika Gospodnjega.
Luka 2,25-26
Stari Šimun prolazio je ulicama Jeruzalema kao živo upozorenje:
“Ne zaboravite na Božja obećanja!”
S ovim starcem poveo sam razgovor u duhu: “Šimune, ti očekuješ
dolazak Otkupitelja s tako neobičnom osvjedočenošću kao da
si proučio Božji vozni red.”
Šimun odgovara: “Pa i jesam!” Ponovo ga pitam: “Šimune, odakle
s tolikom sigurnošću znaš da će Spasitelj doista doći?” Starac
odvraća: “Iz Biblije. Ona je prepuna Božjih obećanja. A Bog nikada
ne laže.”
“Da”, primjećujem opet, “ali u Izraelu su i prije tebe mnogi čekali
na Utjehu Izraelovu, ali umrli su ne dočekavši je. Odakle ti s
tolikom sigurnošću znaš da ćeš doživjeti njegov dolazak?” Šimun
gotovo pobjedonosno odgovara: “Meni je poručio Duh Sveti da
neću umrijeti prije nego što ugledam Spasitelja.”
“Sada mi je mnogo toga jasnije! Razumijem. Iz Biblije si doznao
da će doći Spasitelj. A od Duha Svetoga da dolazi k tebi.”
“Upravo tako”, kaže Šimun.
Vraćam se u svoje stoljeće kao onaj koji je mnogo naučio. Iz
Biblije doznajem o velikim Božjim djelima za naše spasenje. A
Duh Sveti daje nam da ih shvatimo i vjerom osobno prihvatimo.
Tako Božja riječ i Duh Božji idu zajedno. Kad čitamo Božju riječ
bez Duha Svetoga, ona nam ostaje mrtvom knjigom. A ako želimo
imati Duha Svetoga bez Biblije, padamo u zanesenjaštvo.
Gospodine, daj da tvoja riječ i tvoj Duh izvrše svoje djelo na nama!
Amen.
343

5. prosinca
Objavio [Šimunu] Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi
Pomazanika Gospodnjega.
Luka 2,26
Ovo je jedno vrlo važno mjesto u Bibliji kojim se moramo pozabaviti.
Ovdje je, naime, riječ o obje sile po kojima neprosvijetljen
čovjek može doći do blistavog svjetla vjere. Ove dvije sile su Biblija
i Duh Sveti.
Kao i kod Šimuna, tako se uvijek zbiva kad netko doživi prosvjetljenje.
Iz Biblije doznajemo što Bog čini za naše spasenje. A
po Duhu Svetome primamo osobna obećanja.
Biblija govori da Božji gnjev plamti nad svakim ljudskim grijehom.
Duh Božji pak govori da se svatko od nas nalazi pod gnjevom
Božjim! A nakon toga počinjemo se brinuti za svoje spasenje.
Biblija govori da nam se rodio Spasitelj. A Duh Božji govori tebi:
“Zbog tebe je došao Spasitelj – da te izbavi od Božjega gnjeva.”
Biblija pokazuje na križ Isusa Krista i kaže: “Evo Jaganjca Božjeg
koji odnosi grijeh svijeta.” Duh Sveti dovikuje nemirnoj savjesti:
“Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi tvoj grijeh!”
Predivno je kako Božja riječ i Duh Božji djeluju zajedno kako
bismo mogli doći do vjere u Krista ili Pomazanika Božjeg.
Kako se često postavlja pitanje: “Što trebam učiniti da bih mogao
vjerovati?” A odgovor može glasiti samo: “Čitaj Božju riječ i pritom
se moli za svjetlo Duha Svetoga!”
Gospodine, zahvaljujemo ti što su tvoja riječ i tvoj Duh tako učinkoviti.
Amen.
344

6. prosinca
Objavio [Šimunu] Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi
Pomazanika Gospodnjega.
Luka 2,26
Ova riječ može zaista preplašiti čovjeka!
Naime, stvarno se može dogoditi da ugledamo smrt prije nego li
upoznamo Gospodina Isusa. A to mora da je strašno: umrijeti bez
poznavanja onoga koji izbavlja od srdžbe Božje, od krivice i od
vječnog prokletstva!
Umiranje nije dječja igra! Ljudi su se oduvijek pokušavali uvjeriti
u to da je smrt prirodan proces. No grozotu smrti nikome nije
uspjelo odagnati.
A za to postoji i svojevrstan razlog: smrt je više od biološkog
procesa. Biblija kaže: “Jer plaća je grijeha smrt.” Smrt je nedvojben
pokazatelj da smo grešnici i da Božji gnjev počiva nad grešnim
svijetom.
Zato je smrt i obavijena grozom.
A što dolazi poslije smrti? Neki liječnik, koji je čitav svoj život
pokušavao oteti plijen iz kandži smrti, jednom je rekao: “Kad bi
smrt barem bila točka na kraju svega! Ali ona je upitnik koji se nad
samrtnom posteljom cereka i pita: ‘A što sada?’”
Samo što smrt nije ni točka ni upitnik, nego dvotočka iza koje
stoji: “I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud...”
I sve to pretrpjeti bez Spasitelja, bez Otkupitelja, bez oproštenja
grijeha?! I bez nade izbavljenja. To mora da je strašno!
Blago onome tko skupa sa starcem Šimunom može reći: “Sad otpuštaš
slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe
oči moje spasenje tvoje!”
Gospodine, uvedi nas u život prije nego li nas hladna ruka smrti
uhvati za ruku! Amen.
345

7. prosinca
Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan...
Zaharija 9,9
Zamišljeno sam stajao ispred plakatnog stupa. Bio je oblijepljen
šarenim plakatima: Koncert! Večernji ples! Skijalište Allgäu! Sredstvo
za pranje! Kozmetika!
“Čudno”, pomislio sam, “ovdje se ne naslućuje ništa od Adventa!
Nemaju li ljudi baš nikakav osjećaj za ono što se događa, ono što
naviještaju zvona i što odjekuje u kršćanskim pjesmama: ′Narodi
nam se Kralj nebeski′ – ‘Radujte se, narodi!’ – ‘Betleheme, grade
slavni’ – ‘Pristupite, vjerni’.”
Međutim, čovjek se ne da tako lako poljuljati. Stiže Kralj nebeskog
kraljevstva! “Pa što?”
“Pa što?” Ili drugačije rečeno: “A što bismo sada trebali poduzeti?”
Neobično je da naš tekst na ovo ne daje nikakav odgovor. Ovdje
samo stoji: “Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan”
I tu je kraj! Gotovo, ništa više!
Kao da je i pjesnik Paul Gerhardt također osjetio neku nedoumicu
kad u svojoj adventskoj pjesmi pita: “O kako da te primim i
kako susretnem?”
Međutim, Paul Gerhardt znao je odgovor. A i mi ga, nadam se,
također znamo. On glasi: Isusa, Kralja i pomoćnika, trebamo udomiti.
Ovdje se ne radi o dogmama i teorijama. On uistinu k nama
dolazi. Prihvatimo ga! On nam je toliko potreban. Filozof Hamann
rekao je : “Čovjek može prije živjeti bez glave i bez srca, nego bez
Isusa.”
Prema tome, ne govorimo: “Pa što?” već molimo:
“Utri sebi stazu i do srca moga!” Amen.
346

Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan...
8. prosinca
Zaharija 9,9
Neobično je ovo adventsko obećanje iz Staroga zavjeta! Ovdje
su spojena dva pojma koji uopće ne idu zajedno: “pravičan” sudac”
i “pobjedonosni” pomoćnik.
Međutim, njima se točno izriče tko je doista Gospodin Isus Krist.
On je “pravičan”. Jedan novinar napisao je u svom izvješću o
jednom uzbudljivom sudskom procesu za ubojstvo: “Na zločinu je
najgroznije to što prisiljava ljude da donose sud o ljudima.”
Koliko je ovaj čovjek samo u pravu! Kako ljudi mogu pravedno
suditi?
No u svijet stiže Sin Božji. Biblija ga naziva “Pravednikom”. A
on može i smije suditi, što on i čini.
Biblija je puna priča kako su ljudi koji su dolazili u Isusovu blizinu
bili raskrinkani te kako im je bila dokazana krivnja. “Bogatom
mladiću” otkrio je da je novac njegov bog. Ne pogađa li ovo i nas?
Petru je dokazao da misli bolje o sebi, nego što mu priliči. Ne pogađa
li i nas ovo? “Velikoj grešnici” postalo je jasno da je njezin
nečisti nagonski život bio velika sramota. Ne pogađa li nas to? Pavao
je u Isusovu svjetlu otkrio da nije besprigovoran, već ubojica.
Da, Isus je pravedni sudac. On našu pravednost izvrgava ruglu.
Tko to doživi, taj se preplašeno pita: “Kamo ću sa sobom?” Odgovor
može jedino glasiti: K njemu – Sucu! Jer on je ujedno i “Pomoćnik”.
Uputimo se na Golgotu gdje on visi na križu! Tu nas
isti onaj koji nas je proglasio grešnicima, praštanjem grijeha čini
pravednicima koji smiju živjeti pred Bogom.
Gospodine, pomozi nam da možemo opstati pred tobom i biti spašeni!
Amen.
347

9. prosinca
Kad se približiše Jeruzalemu te dođoše u Betfagu, na Maslinskoj
gori, posla Isus dvojicu učenika govoreći: “Pođite u selo
pred vama...”
Matej 21,1-2
Na kraju ove priče dogodit će se to da će se uznemiriti cijeli Jeruzalem,
da će pokliči oko Gospodina Isusa ispuniti sve ulice, da
će suzdržani ljudi biti poneseni da mu iskažu počast. Da, kraj ove
priče bit će veličanstven.
Međutim, početak je tako neznatan, tako bezazlen i sićušan: dvojica
učenika dobivaju nalog da u jednom selu potraže magarca. I
to je sve!
No, kao što smo rekli, ovaj početak tipičan je za sve što je vezano
uz Gospodina Isusa. Započinje sasvim tiho, posve bezazleno,
posve skrovito. Dok dolazi na svijet, sve se događa daleko od javnosti.
O tome zna tek nekolicina pastira. Kad ustaje od mrtvih, to
se također zbiva tajno i neprimjetno.
A i svi pothvati kraljevstva Božjega, od svjetskih misija, misija
nutrine i svega drugog, događaju se bez izazivanja pozornosti – od
sićušnih i neznatnih početaka.
Gospodin Isus ovako je to izrazio jednom prilikom: “Kraljevstvo
nebesko slično je gorušičinom zrnu koje je najmanje od sveg sjemenja.”
No ono ima nečuvenu snagu i izrasta u veliko stablo.
U ovome svijetu najviše stvari događa se upravo suprotno. Sve
mora započeti s bukom i reklamom. No nakon kraćeg ili duljeg
vremena dolazi neslavan kraj.
Ovo je važno za ljude kojima je stalo do božanske mudrosti. Oni
se ne daju obmanuti bukom, već gledaju u Isusove ruke koje djeluju
kroz neznatne stvari.
Gospodine, otvori nam oči da vidimo tvoje djelovanje! Amen.
348

10. prosinca
Posla Isus dvojicu učenika govoreći: “Pođite u selo pred vama i
odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare.
Matej 21,1-2
Kod nas bi se reklo: “Majstor šalje dvojicu šegrta.” Ili: “Ministar
šalje dvojicu vladinih savjetnika.” Dakle, uvijek nekakvi stručnjaci!
Prema tome, i u našem tekstu trebalo bi glasiti: “Isus posla dvojicu
stočara koji znaju kako se postupa s ćudljivim magarcima.”
Ali ovdje stoji samo: “Posla dvojicu učenika.”
Primjećujemo li što to znači? Isusu je posve svejedno što je netko
i tko je netko. Isusu je važno samo je li netko “učenik”. Netko
inače može biti ne znam koliko učen i sposoban, ali Isusa zanima
samo jedno: “Jesi li moj učenik?”
Ako to nismo, neupotrebljivi smo za kraljevstvo Božje.
A što je to učenik? Učenici koje je Isus nekoć poslao u Betfagu
nisu još shvaćali tajnu Isusova križa. Nisu još znali što to znači
“biti nanovo rođen”. No oni su došli pod utjecaj Gospodina Isusa.
Jednom sam stajao na krmi parobroda na Rajni i promatrao vrtlog
vodene brazde. Tu se iznenada našao i veliki komad papira. Odjednom
je bio povučen iz svog prijašnjeg smjera i uvučen u vrtlog.
Svijet je vrtlog koji se snažno odmiče od izvora života. Učenici
su ljudi koji su iščupani iz vrtloga svijeta i koji su dospjeli u vir
Gospodina Isusa Krista.
Moja je usporedba loša jer papir je bio bez svoje volje. A učenici
postajemo jedino svojevoljno.
Gospodine, zarobi i naše srce! Amen.
349

11. prosinca
Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i
uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni.
Matej 21,2
Ovo je doista bio jedan ponižavajuće neznatan zadatak. Učenici
su od Gospodina Isusa očekivali velike stvari. A onda slijedi jedan
ovakav nalog! Da smo mi bili jedan od ove dvojice, sigurno bismo
rekli: “Gospodine, to može učiniti i onaj dječak tamo. Mi smo ipak
apostoli!”
No oni nisu tako govorili. Otišli su i učinili kako im je Isus zapovjedio.
A budući da su bili vjerni u malome, Gospodin ih je mogao
koristiti i za velike zadatke.
Ovaj put zapovijed je glasila: “Pođite u selo pred vama!” Nekoliko
tjedana kasnije ponovo je glasila: “Pođite...!” Ali ne više “u selo
pred vama”, nego u “cijeli svijet”!
Dok je ovaj put nalog bio odvezati magaricu, ubrzo zatim glasio
je: “Odriješiti sve narode od veza grijeha i smrti te ih uvedite u
kraljevstvo slobode i života, u Božje kraljevstvo.”
Gospodin može koristiti i učiniti blagoslovom samo one ljude
koji su u najneznatnijim stvarima vjerni i poslušni. To za neku
majku može značiti da se odsada treba više posvetiti svojoj djeci i
pokazati im Spasitelja. To za muškarce može značiti da trebaju dozvoliti
da njihova okolina, njihovi susjedi i kolege primijete da je
Gospodin Isus njihov Gospodin. To za nekog mladića može značiti
da treba skupiti hrabrosti da u bezbroj malih stvari zapliva protiv
struje ili da ne smatra teškim preuzeti vodstvo nad vjeronaučnom
grupom djece.
Budimo vjerni u neznatnim stvarima pa će nas Gospodin onda
moći učiniti izvorom blagoslova za ovaj bijedni svijet!
Gospodine, upotrijebi nas kako ti želiš! Amen.
350

12. prosinca
Ako vam tko što rekne, recite: “Gospodinu trebaju.”
Matej 21,3
Neki revan čovjek iscrpljivao se mnoštvom crkvenih i počasnih
službi.
Jednoga dana zaustavi ga neki stariji učenik Gospodina Isusa riječima:
“Pa vi uopće više nemate vremena za osobnu pobožnost, za
čitanje Biblije i molitvu.”
Marljivi čovjek uzvratio je brojnim riječima koje možemo sažeti
ovako: “Ali bez mene ne ide!”
Stariji kršćanin uz smiješak nastavi: “U Bibliji samo jedan jedini
put stoji: ′Gospodinu treba′. A to se odnosilo na magarca.”
Tako je to! Ovo je izjavio Gospodin Isus kad je poslao svoje učenike
da mu nabave magaricu na kojoj je trebao ući u Jeruzalem.
Za nas je vrlo ponižavajuće da nas naš Gospodin ne treba. Jer kad
mu nijedan čovjek ne bi htio služiti, njegovoj slavi to ne bi ništa
naškodilo.
On nas ne treba, ali mi trebamo njega!
Tko je ovo shvatio i u vjeri prihvatio, taj ne može drugačije već
da nešto učini za svoga Gospodina. Ljubav prema Otkupitelju, koji
ih je svojom krvlju otkupio za Boga, djecu Božju potiče na službu
za njega. Ne potiče ih glupi ponos i pomisao da nas on treba!
U vrijeme Prosvjetiteljstva u Magdeburgu živio je neki župnik
kao vjerni svjedok Sina Božjega. Jednoga dana, ismjehujući ga,
jedan od vodećih “prosvjetitelja” u velikom društvu rekao je: “On
je običan magarac!” Ova riječ obišla je grad. Onda je u nedjelju
taj pobožni župnik stupio na propovjedaonicu, pročitao naš tekst i
izjavio: “Ja sam magarac! Ali želim biti onaj magarac na kome će
Gospodin Isus ujahati u Magdeburg.”
Gospodine, znamo da nas ti ne trebaš, ali dopusti nam da ti iz zahvalnosti
služimo! Amen.
351

13. prosinca
To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku: Recite kćeri
Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na
magaretu, mladetu magaričinu.
Matej 21,4-5
Ovo je prava poruka Adventa: “Evo kralj ti tvoj dolazi!”
Adventsko vrijeme može nam stvoriti priličnu nevolju ako ga
točno i temeljito razumijemo.
Sin Božji već je došao k nama u ljudski svijet. I dok je visio na
križu, povikao je: “Dovršeno je!” Kasnije se vratio u slavu svoga
Oca. Sve ovo možemo prihvatiti vjerom te graditi sav svoj život na
čvrstom temelju spasenja.
Ako je tome tako, što nam onda govori adventska poruka: “Evo
kralj ti tvoj dolazi!”? Možda adventsko vrijeme govori o prošlosti
kad su praočevi čekali dolazak Spasitelja? Odnosi li se ta poruka
uopće na nas?
Ne, nije tako. To što se svake godine naviješta: “Evo kralj ti
tvoj dolazi!” pokazuje nam da je evanđelje, da upotrijebim pomalo
strani izraz, dinamična stvar. Ono je pokret i život. Kao što je
Gospodin jednom došao, tako će sigurno nastaviti dolaziti stalno.
On prožima svijet i stvara nemir. On dolazi gladnim srcima koja
žele spasenje. On uvijek iznova prodire u živote onih koji u njega
vjeruju. Da, adventsko vrijeme ukazuje na veličanstvenu dinamiku
učinkovita života Gospodina Isusa Krista. Uvijek iznova, uvijek
zastrašuje ali i usrećuje, poziv obilazi svijet i zajednicu vjernika:
“Evo kralj ti tvoj dolazi!”
Gospodine, radujemo se što je tvoje kraljevstvo živo i što postoji!
Amen.
352

14. prosinca
Evo kralj ti tvoj dolazi.
Matej 21,5
To nikako ne smijemo propustiti!
U Oslu, glavnom gradu, Norveške, doživio sam nešto glupo. Odšetao
sam do kraljevskog dvorca. Dok sam se približavao, ugledao
sam časnika i vojnike kako se postrojavaju. Mladi su znatiželjno
promatrali. Na moje pitanje što se događa saznao sam da će kralj
sada izaći uz pompu na otvorenje parlamenta. Obradovao sam se:
“Sada ću vidjeti kralja izbliza!”
Mladi su odjednom odjurili. Krenuo sam za njima i ugledao kako
se guraju oko neke ekscentrično našminkane i odjevene žene. Vidio
sam kako se ta žena dosađuje dok dijeli autograme i kako jednostavno
ispušta nalivpero nakon toga. “Tko je to?” pitao sam. I
dobio sam odgovor: “To je..., poznata glumica.” Njezino ime znao
je cijeli svijet, ali sigurno će potpuno pasti u zaborav za 30 godina.
Požurio sam natrag. Htio sam ipak vidjeti kralja! Ali užasa, već
je u međuvremenu otišao. Promakao mi je.
Danas nam Božja riječ govori: “Evo kralj ti tvoj dolazi!” I to ne
samo na proputovanju, nego dolazi k tebi! Ne govori se o nekom
zemaljskom kralju, nego o kralju neba i zemlje. On je kralj koji je
učinio za nas više nego što možemo misliti: dao je svoj život za
nas. On je kralj pogled na kojeg oslobađa savjest od svake krivice
i donosi život, radost, mir s Bogom, vječno blaženstvo i još mnogo
toga.
On dolazi! Ali može nam se dogoditi ono što se dogodilo meni
u Oslu. Mnogo toga želi nam skrenuti pažnju. Zato ovdje piše:
“Evo!” Pazi! Obrati pažnju! Ne želimo da nam promakne!
Gospodine, probudi nas da bismo razumjeli o čemu se radi! Amen.
353

15. prosinca
Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi...
Matej 21,5
Neobično je to s pričama Novoga zavjeta. Svaki od ovih izvještaja
opisuje jednu jedinstvenu povijesnu činjenicu. Svaka prenosi što
se dogodilo jednom prije 2000 godina.
No neobično je to što, iako svaka biblijska priča opisuje tek jednu
jedinstvenu zgodu, svaka od ovih zgoda neprestano se događa još
i danas.
Gospodin Isus bio je jednom razapet na Golgoti. No svijet ga
otada neprestano razapinje. On je jednom bio položen u grob. No
otada ga je svako stoljeće usmrćivalo i pokapalo. A svaka generacija
također iznova doživljava kako snažno uskršava.
Gospodin je jednom na vratima Naina rekao zaplakanoj majci:
“Ne plači!” No do ovog trenutka on utješno govori mnogim tužnima.
On je jednom uskrsnuo mladića iz Naina. No otada milijuni svjedoče:
“Mi znamo da smo iz smrti prešli u život.”
Tako je i s Isusovim ulaskom u Jeruzalem! Sigurno, neka stara
priča. Međutim, ona se i danas događa u našem bučnom, uznemirenom
i iz kolosijeka izbačenom svijetu. “Evo kralj ti tvoj dolazi!” To
je činjenica! To se događa! I sve se svodi na to da to primijetimo.
Koliko pitanja, nevolja i problema ispunjava naše srce? No na
sve pada drugačije svjetlo ako osluhnemo: “Dolazi, dolazi voljeni;
pun ljubavi i spreman da strah i bijedu odagna koje u nama prepozna.”
Gospodine, vidimo da i danas trebamo tvoj ulazak u Jeruzalem.
Vidiš da je naše srce puno straha i radosti zbog toga. Amen.
354

16. prosinca
Učenici odu i učine kako im naredi Isus. Dovedu magaricu i
magare te stave na njih haljine i Isus uzjaha na njih. Silan svijet
prostrije svoje haljine po putu...
Matej 21,6-8
Kakva je samo to bila adventska vreva kad je Isus ulazio u Jeruzalem!
Kod nas danas također vlada velika adventska vreva. No
pritom najčešće nedostaje glavna osoba – sam Gospodin Isus.
Ovdje u našoj zgodi on se nalazio u središtu. Da bi mu odali
čast, ljudi su učinili nešto veličanstveno: prostrli su svoje haljine
po putu. To je na Istoku bilo moguće zato jer su ljudi na sebi nosili
ogrtač kao gornju haljinu.
Ondje su, dakle, u prašini ležale haljine, jedna pored druge, od
prekrasnih haljina bogataša, do zakrpanih ogrtača siromašnih seljaka.
Šarena tkanina elegantnih mladića i sivi ogrtač nekog goniča
magaradi.
Svi skupa govorili su istim jezikom: “Gospodine Isuse, mi te
volimo!” Baš onako kao je jedan teolog preveo redak iz Biblije:
“Krista voljeti mnogo je bolje od sveg znanja.”
Jedna žena pričala mi je o svojoj svađi sa susjedom. Pritom mi je
objašnjavala: “Morate znati da sam vrlo kršćanski odgojena, a da
susjeda ništa ne vjeruje!”
Bilo mi je zlo. “Kršćanski odgojena”! A ni traga od goruće ljubavi
za Spasitelja. Inače bi ljubila svog “bližnjega”.
Mislim da bismo se pred ljudima koji su prostirali svoje haljine
da bi Isusu iskazali svoju ljubav trebali jako sramiti. To je zato jer
mi imamo mnogo više razloga da ga ljubimo. Jer mi znamo ono što
ti ljudi još nisu mogli znati: da je on “Jaganjac Božji koji odnosi
grijeh svijeta”.
O kad bi u našim srcima zavladala ovakva adventska vreva: “...
da ga ljubimo jer on nas prije uzljubi!”
Gospodine, oprosti nam našu hladnoću! Amen.
355

17. prosinca
Silan svijet prostrije svoje haljine po putu...
Matej 21,8
“Evo kralj ti tvoj dolazi!” vikalo se pred jeruzalemskim vratima.
I narod je čuo. Bio je to dan adventskog klicanja!
“Silan svijet prostrije svoje haljine po putu.” Sami ljudi nisu još
ni pojmili kakvo duboko značenje ima njihov čin. Mi bismo ga
ipak željeli razumjeti.
Kad je Isus nekoliko dana nakon svojeg ulaska u Jeruzalem umro
na križu, on je za nas izborio nešto što Biblija naziva “pravednošću
pred Bogom”. Ova pravednost pred Bogom u Bibliji se često
uspoređuje s haljinom. Ondje tako stoji: “... odjenu me haljinom
spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti”.
Dokle god nam se po Duhu Božjem ne otvore oči, nama se haljine
naše pravednosti jako sviđaju. Štoviše, odveć sviđaju!
No kad nam se u svjetlu živoga Boga otvore oči, počinjemo govoriti
zajedno s jednim drugim čovjekom Biblije: “Naša je pravednost
kao okaljana haljina.”
O da, odbacimo svoje okaljane haljine i grijehom zaprljanu odjeću
svoga života u prašinu pred Gospodina Isusa! Naša vlastita pravednost
nije ni za što drugo.
Čini li nam se to možda preteškim? Radije bismo pokušali osobno
s vlastitim čišćenjem i vlastitim opravdanjem. Otprilike ovako:
“Pa ja sam uvijek dobro mislio.” Ili: “Kod mene stvari nisu tako
loše.”
Sve je to uzaludan trud. Zar da čekamo dok nam to Bog ne objasni
kad već bude prekasno?!
Najveće oslobođenje je vlastitu pravednost odložiti pred Boga!
Gospodine, tebi pred noge odlažemo okaljane haljine svoje pravednosti.
Amen.
356

I kuda bi on prolazio, prostirali bi po putu svoje haljine.
18. prosinca
Luka 19,36
Da, bila je to predivna adventska vreva i metež prilikom ulaska
Gospodina Isusa u Jeruzalem!
No, mogu zamisliti da je ova priča s haljinama imala i jednu ozbiljniju
stranu.
U duhu zamišljam nekog čovjeka koji je obukao svoj najbolji
ogrtač za put u Jeruzalem i zatim ga prostro u prašinu. A kad je Isus
prošao, čovjek ponovo uzima svoj ogrtač.
Prašina i topot kopita prilično su ga oštetili. Glavom mu prolazi
misao: “Što će mi žena reći na to?” No on si ne želi pokvariti radost
trenutka. “Svejedno je!” govori sam sebi, “Gospodin Isus vrijedan
je jednog nedjeljnog odijela!”
Nakon toga odlazi dalje. Uvjeren je da je prinio veliku žrtvu. A to
i jest! No sluti li on kako je to premalo?
Isus je Gospodar. On od nas želi više od samo “nečeg”. On ne
želi samo novac, žrtvu, odjeću ili “nešto” drugo. On želi nas same!
Zato je radi nas umro na križu, platio naš dug i otkupio nas. Time
možemo postati njegova svojina.
Između “biti pokršten” i “biti kršćanin” nalazi se tanka granica.
O kad bih postao njegova svojina! Ovdje nam mora biti jasno da
se ne radi o nekakvom mračnom tiraninu, već o Gospodinu koji
je za nas učinio više od bilo kojeg čovjeka. U jednoj pjesmi stoji:
“Kakav Gospod, kakav Gospod; njemu služit – kakva čast!”
Gospodine, daj nam biti među onima koji ne žrtvuju “nešto”, već
ti se posve predaju! Amen.
357

19. prosinca
Mnoštvo pak pred njim i za njim klicaše: “Hosana Sinu Davidovu!
Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u
visinama!”
Matej 21,9
Zamislimo sada nekog reportera velikih dnevnih novina – nazovimo
ih “Rimski dnevni list” – koji se našao ondje dok je Isus
ulazio u Jeruzalem. On se ne snalazi baš najbolje u svemu ovome.
Zato je zgrabio za ruku jednoga koji je bio osobito glasan te ga
upitao: “Možete li mi dati kratki intervju? Želio bih vam postaviti
nekoliko pitanja” – “Pa pitajte!” – “Zbog čega neprestano izvikujete
taj stari biblijski poklik?”
Upitani mu odgovara: “Točno ste čuli. Mi izvikujemo izreku iz
Psalma 118. Ta izreka sadrži obećanje da će se pojaviti Spasitelj. I
onaj ondje na magarcu – on je taj!”
Reporter je naravno kritičan i kaže: “A što ako ga svijet ne prizna?”
Čovjek iz Izraela se nasmije: “Vidite, kad cijeli svijet ne bi priznavao
vašeg velikog cara u Rimu, on bi propao jer dolazi u svoje
ime. No ovaj Isus dolazi u ime živoga Boga. Zbog toga on uopće
ne ovisi o nama.”
“A odakle znate da je baš ovaj Isus onaj obećani?” upita reporter.
Odgovor stiže smjesta: “Jer nam je Bog otvorio oči. Mi smo vjerovali
i upoznali da je ovaj Krist, Sin Boga živoga!”
Reporter odmahuje glavom. On je inače čovjek koji se u svemu
brzo snalazi. Ali ovo – ovo je neshvatljivo... Postoji točka na kojoj
se djeca Božja i neprosvijetljeni svijet više ne razumiju.
Gospodine, daj nam biti među onima koji vjeruju i koji izvikuju:
Hosana! Amen.
358

20. prosinca
Mnoštvo pak pred njim i za njim klicaše: “Hosana Sinu Davidovu!
Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u
visinama!”
Matej 21,9
Bili smo zamislili kako je reporter jednog velikog rimskog dnevnog
lista neočekivano upao u vrevu koja je pratila Isusov ulazak u
Jeruzalem.
Sada bi reporter htio napisati izvještaj o tom događaju. No on
ništa ne razumije. On ne shvaća ni kad mu je jedan učesnik objasnio:
“Ovaj čovjek na magarcu je po prorocima obećani i od Boga
poslani Spasitelj svijeta.”
Zamišljam kako reporter onda, smješkajući se potiho, pita jednog
od razdraganih klicatelja: “Ne čini li vam se ovaj Spasitelj svijeta
previše bijedan i siromašan?”
A onda se i čovjek iz Izraela nasmije: “Pa to i jest ono najljepše
na njemu! Bog je velik i strašan. Naši su očevi čak bježali dok je
s njima govorio na Sinaju. A sada se Bog učinio tako malim i neznatnim
da u tom ubogom Isusu dolazi k nama. Zamislite, ja sam
mu doveo svoju malu djecu i on ih je blagoslovio. Ne budite toliko
slijepi! Ova neznatnost je ono najljepše na njemu.”
Reporter započinje još jednom: “Zbog čega se onda tako bezgranično
radujete?” Zatim gotovo ljutito nastavlja: “Vaš položaj
nimalo se nije promijenio dolaskom ovog Isusa.”
“Baš naprotiv! Posve se promijenio!” kliče čovjek iz Izraela. “Ja
sam bio čovjek koji je bježao pred Bogom, a ipak sam ostajao pod
njegovom srdžbom. A sada – sada me ovaj Isus učinio djetetom
Božjim. Međutim, sada moram ići za njim!”
Rimljanin ostaje zbunjen i zatečen.
Gospodine, daj nam biti u mnoštvu onih koji se raduju u tebi, što te
poznaju i koje ti poznaješ! Amen.
359

21. prosinca
Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe
iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji
se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom
zaručnicom Marijom koja bijaše trudna.
Luka 2,4-5
Kao student pohađao sam filozofski koledž. Na samom početku
profesor nam je preporučio knjigu pod naslovom: “Prolegomena
za razumijevanje filozofije”. “Prolegomena” su “uvodne napomene”
koje treba pročitati da bi se razumjelo ostalo.
Naš tekst sadrži takvu “prolegomenu” za razumijevanje božićne
poruke. I nju treba znati jer inače se ova istinita priča može lako
smatrati tek ljupkom bajkom ili pripoviješću.
Ovdje je riječ o “Davidovoj lozi” i o Betlehemu. Time se susrećemo
s nečim velikim: s Božjim planom spasenja.
Na betlehemskim poljanama mladi David čuvao je svoje ovce.
On je spjevao pjesmu: “Gospodin je pastir moj.” A Isus kasnije
govori: “Ja sam taj dobri pastir!”
Taj David postao je kralj i prijatelj Božji. Njemu je Bog obećao
da će njegovo potomstvo vječno sjediti na kraljevskom prijestolju.
“Vječno”?! Zar tako nešto igdje postoji?!
Bog je pak Davidu govorio o svome planu: da će svijetu dati
“vječnoga kralja” kojemu će jednom pripasti sva kraljevstva svijeta.
Mi znamo da su se ova obećanja ispunila u “Sinu Davidovu”,
Isusu Kristu.
Na takav način već prvi reci božićne priče upućuju na Božji plan
našeg spasenja. Mi sve možemo ispravno razumjeti tek onda ako
znamo da Božji plan svoje ispunjenje dobiva u rođenju njegova
Sina. Lijepo je znati da se ovaj plan odnosi na nas, na naše blaženstvo.
Gospodine, daj nam da u tvoj plan spasenja budemo i uvučeni, a
ne samo upućeni! Amen.
360

22. prosinca
U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis
svega svijeta... Svi su išli na popis, svaki u svoj grad.
Luka 2,1.3
Što, božićna priča već sada? Blagdan ćemo slaviti tek za tri dana!
No stvarna božićna priča započinje ovom rečenicom: “Ona rodi
svoga prvorođenca.” U riječima našega teksta stoji istina koju treba
najprije razumjeti ako želimo shvatiti Božić.
Tu je riječ o caru Augustu. On je bio velik čovjek. On je ondašnjem
svijetu darovao mir. Jedan povjesničar piše o njemu: “On je
bio jamac reda od Temze do Inda.” U svemu tome on je za sebe
tražio vrlo malo. No gdje bi zavladala nevolja, on se zauzimao za
rješenje vlastitim sredstvima.
Nije li onda od Biblije pomalo sitničavo što o tom čovjeku ne
zna ništa drugo reći, već samo to da je htio prebrojati narode i time
prouzročio tako veliku zbrku i nemir?
Nije. Ovdje se iznosi iskustvo “običnog čovjeka” s ulice. Za njega
nema ni mira ni spokoja. Nekoć se mnogo ljudi izjašnjavalo:
“Nas nije briga za politiku!” Ali zato je politiku briga za njih. I tako
su tisuće ljudi, baš kao i Marija i Josip, morale napustiti zavičaj,
dati se na put i trpjeti nevolju. A kasnije su ovo dvoje morali pobjeći
sa svojim djetetom jer je usred ovog “Rimskog mira” - Pax
romana, Herod mogao nesmetano ubijati.
Ne stvarajmo nikakve iluzije o ovome svijetu! Ovo je pali svijet.
“Zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode!” kaže prorok Izaija.
Ovaj svijet treba Spasitelja. A od Boga ga i dobiva. “Vječno svjetlo
izlazi, svijetu daje novi lik...”
Gospodine, ti si svjetlo svijeta. Dođi u naš bijedni život! Amen.
361

23. prosinca
Ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate.
Izaija 55,1
Popodne uoči Božića imao sam jedan neobičan i radostan doživljaj.
Bio sam zamoljen da u jednom domu za muškarce održim božićni
govor. Tu su živjeli autsajderi društva: ljudi koji se ne mogu
skrasiti i koje uvijek nešto vuče na ulicu. Pratila su me moja djeca,
noseći svoje violine i flaute da bi malo odsvirala božićne pjesme.
Kad smo stigli u dom, ondje se u svečano ukrašenoj dvorani nalazio
samo voditelj. S nelagodom mi je objašnjavao: “Naši stanari
nalaze se na božićnoj proslavi koju je organizirala jedna druga organizacija.
No uskoro će se vratiti.”
Došli su nakon podosta vremena. Bez daha i svaki s paketom
pod pazuhom. Ubrzo zatim strpljivo su sjedili za novim stolovima,
“obavljajući” sljedeću svečanost. Možda već i treću danas!
“Da”, kasnije mi je objašnjavao jedan od njih, “ovdje se nešto
besplatno dijeli pa se mora uzeti što se može.”
Morao sam se nasmijati. A onda sam pomislio: Gle, od ovih ljudi
treba učiti. Nama silni Bog prostire božićni stol. On nam daruje
svoga Sina. A s njime toliko toga da se to ne može ni izreći: život,
mir, oproštenje, snagu, utjehu, nadu, ljubav, radost i još puno, puno
više. I to sve besplatno i bez novca! Ovakve dragocjenosti ne mogu
se kupiti nikakvim novcem!
Ne bismo li onda trebali i mi trčati poput ovih ljudi kako bismo
čim više toga “nagrabili”?! Pastiri u božićnoj priči su trčali. A mi?
Dakle, “nagrabimo” i mi što je moguće više!
“Da mi je um ponor duboki, a duša k’o sinje more da te mogu
obujmiti!” Amen.
362

24. prosinca, Badnjak
I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći
Boga...
Luka 2,13
Nama je duboka noćna tišina jedva još poznata. Odasvud tutnje
vlakovi, buče zrakoplovi i bruje automobili.
A kakva se gluha tišina u božićnoj noći prostirala nad betlehemskim
poljanama i livadama.
Utoliko potresnije djelovao je iznenadni prodor svečanog zbora
nebeskih četa!
Postoji jedan izraz u Knjizi o Jobu koji nas zbog svoje ljepote
hvata za srce: “Gdje je Bog, moj tvorac, koji noć pjesmom veselom
ispunja?” Elihu vjerojatno nije ni slutio kakvo će prekrasno ispunjenje
ova riječ imati u Božićnoj noći.
Najradije bismo zastali i osluhnuli jer bi od ovih tonova zrak još
uvijek morao biti nekako ispunjen.
A tako uistinu i jest! Ovi hvalospjevi nisu posve umuknuli.
Ne zamjerite mi na ovome mjestu sliku iz tehnike. Kad govorimo
o automobilskom motoru, spominje se “pokretanje motora”. Motor
se mora najprije pokrenuti, a onda radi sam od sebe.
Anđeoski zvuci hvalospjeva u božićnoj noći predstavljaju to “pokretanje
motora”. Pastiri su ih prihvatili. A onda prve kršćanske
zajednice. Čitamo da su one radosno slavile Boga. I tako se ovaj
hvalospjev nastavlja kroz stoljeća. Zato ni mi ne budimo nijemi!
Pridružimo se i mi: “Slava Bogu na visini, mir ljudima dobre volje.”
Kakvo zadovoljstvo Bog nalazi u nama dok osluškujemo božićni
hvalospjev nebeskih četa?!
Gospodine, zapali nam srce i dušu za božićnu radost! Amen.
363

25. prosinca, Božić
Danas vam se rodio Spasitelj...
Luka 2,11
Nebeskom glasniku srce je skoro puklo od radosti što je ovu predivnu
vijest smio dojaviti svijetu: “Danas vam se rodio Spasitelj!”
Jer nema ničeg ljepšega od prenošenja radosne vijesti!
I zar nije čudesno s kakvom kratkoćom i jednostavnošću anđeo
izgovara ovu poruku? Nije držao nikakvu razvučenu i kompliciranu
propovijed. I dijete može razumjeti rečeno. A učenjak cijeli svoj
život neće moći iscrpiti dubinu ove rečenice.
“Danas vam se rodio Spasitelj!” Vama! Vama koji se nalazite pod
Božjom pravednom osudom! Vama robovima smrti! Vama zakopanim
brdima krivnje! Vama koji želite činiti dobro, a ipak uvijek
iznova morate činiti zlo! Vama je rođen Spasitelj!
“Spasitelj!” U grčkome originalu ovdje doslovno stoji “Izbavitelj”.
Ovdje se ruka Božja pruža u našu izgubljenost da nas izvuče
iz svega onoga što donosi propast te nas prenese na obalu života,
radosti i mira. Ukratko, na obalu Božju.
A sve to dogodilo se “danas”! Praoci su željno čekali ovaj dan.
Ali nisu dočekali ovaj dan spasenja! Ali Spasitelj je sada konačno
tu!
Tko da izmjeri veličinu ove vijesti?!
Mathias Claudius kaže: “To je stvarno tajna koju ne shvaćamo,
no stvar stiže od Boga s neba. I kao takva, kapljući od milosti Božje,
nosi pečat neba.”
“Hvaljen budi Isuse, što kao čovjek rodi se!” Amen.
364

26. prosinca
Anđeo im Gospodnji pristupi... [i] reče: “... Danas vam se u
gradu Davidovu rodio Spasitelj...”
Luka 2,9-11
Još jednom pokušat ćemo modernizirati božićnu priču. Zamišljamo
jedan mladi bračni par. Žena je trudna i očekuje bebu. Dobili
su službeni poziv da se jave u glavni grad. Kad su stigli, svi hoteli
su popunjeni jer se sutradan otvarao veliki sajam.
U hotelu “Kod konja” vlasnik im se sažalio te im predložio da
prenoće u njegovoj garaži. Tamo će barem imati krov nad glavom.
I ima još dvoja nosila koja su ostala od zadnje vatrogasne vježbe.
Noću je žena rodila dijete. Zamotala ga je u pelene i položila na
sjedalo starog automobila koji je bio parkiran u garaži.
Iste noći na pruzi je radilo nekoliko radnika. Rade noću jer danju
prolazi prevelik broj vlakova. Odjednom je zasjalo sjajno svjetlo...
Ovdje je kraj modernizaciji. Sada se pojavljuju anđeli. Oni su
veličanstveni Božji glasnici. I događa se čudo! Otvaraju se vrata u
Božji svijet i čete anđela prolaze u vidljivi svijet.
A to je zapravo manje čudo. Ono veliko jest da je osobno Sin
Božji došao k nama kroz ta otvorena vrata. Iz svog prebivališta
došao je u svijet da bi ga oslobodio njegove bijede. Bog je postao
čovjekom da bi nama ljudima bilo dobro, da bismo mogli postati
djeca Božja.
Gospodine Isuse, zahvaljujemo ti što si postao čovjekom. Amen.
365

27. prosinca
... jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.
Luka 2,7
Bio je to svakako bijedan prostor u kojem je Bog rođen kao čovjek!
Onome tko je u ovome djetetu prepoznao Sina Božjega, ova je
bijeda skoro nepodnošljiva. Paul Gerhard o tome ovako pjeva: “Sijeno
i slama su pretvrdi; samt, svila i purpur bili bi pravi za polaganje
ovog djeteta.”
Mi također moramo uvijek iznova učiti da je ovo odricanje i lišavanje
ono najljepše na njemu. Biblija kaže: “Premda bogat, radi
vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.”
Ova staja nije samo bijedan prostor, nego je i prostor bijednika.
Jedan moderniji pjesnik napisao je: “Mora se pitati isplati li se
svijet izbaviti. A kad se već pita, mora se reći: Da, osim stare astmatične
žene, koja se tamo za zrak bori; da, osim slijepog nemoćnika...
i plahog mladog očajnika koji se potajno objesiti htio.
Zapravo nitko, nitko ga nije čekati htio... Najbolje da izvjesimo
natpis na vrata da u nedostatku interesa i učesnika ove godine utjelovljenje
Bogočovjeka otpada.”
Ne! Ovaj natpis neće se vješati na vrata! Utjelovljenje Božje se
održava, i to upravo zbog “stare astmatične žene” i zbog “plahog,
očajnog mladića” i zbog bijednih srdaca, zbog opterećenih savjesti,
zbog ljudi koji sami sa sobom ne izlaze na kraj, za sve one koji
se boje Boga.
Gospodine, mi smo tako bijedni! Zato ćemo uz pastire kleknuti i
tebi se klanjati. Amen.
366

I pohite te pronađu... novorođenče gdje leži u jaslama.
28. prosinca
Luka 2,16
Pastiri se nalaze pred vratima staje. Zbog brzog trčanja još uvijek
su bez zraka. Srce im tuče. Sada su na cilju. Jedino još moraju
otvoriti ta vrata.
Ta vrata! Ona se u božićnoj priči pojavljuju samo “između redaka”.
A ipak su toliko važna.
Želi li netko posjetiti nekoga od velikana ovoga svijeta, mora
proći pored portira. A onda kroz brojna druga vrata. I konačno se
nađete pred tajnicom koja vam objašnjava: “Šef je jako zauzet!”
Nasuprot tome, pogledajte stajska vrata u Betlehemu! Pastiri ih
sami otvaraju. Nitko ih ne zadržava. I smjesta su pred Spasiteljem.
Tako se lako stiže k njemu. Sve do danas! Potreban je samo jedan
korak koji nas dovodi k Spasitelju našeg života.
Sirotinjska vrata! A ipak dijele dva svijeta. Vani je svijet pod zakonom.
U njemu, pod zakonom Božjim, htjeli mi to ili ne, živimo i
mi. A taj zakon nas optužuje. Svi mi znamo da smo krivci. Biblija
kaže da se neki žele spasiti svojim djelima. To stvara veliki unutarnji
nemir. Ljudi odbijaju Božji zakon, ljudi se moraju neprestano
opravdavati i braniti pred njim. A Božji nas zakon ipak optužuje u
savjesti.
Pastiri ulaze kroz vrata. I već su u jednom drugom, novome svijetu
– u svijetu Božje milosti. Oni vide dijete o kojemu i mi smijemo
pjevati: “Po milosti! Zasluga nema, vlastita djela isprazna su.
Onaj što se iz ljubavi u tijelu javlja ovu čast prima: Da nam smrt
njegova spas donosi i blaženim čini po milosti.”
Gospodine, kralju milosnoga kraljevstva, želimo biti tvoji! Amen.
367

29. prosinca
U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga
jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu.
1. Ivanova 4,9
Omiljeno božićno doba bliži se kraju. Božićna drvca gube svoje
iglice. Izlozi velikih trgovina nanovo se dekoriraju.
A kako je s nama?
Dok su mi djeca bila još mala, vraćajući se s putovanja, svaki put
nešto bih im donio.
Jednoga dana, prilikom sličnog povratka kući, zatekao sam svoj
“mali narod” u vrtu. Svi su lupali kuhačama po limenim poklopcima
vrteći se pritom u krug.
Kad su me ugledali, čuo se veliki vrisak radosti. No najviše su
htjeli vidjeti moj poklon. Raspakirao sam ga. Oni su ga promatrali,
ali očito im se nije baš jako svidio. A onda je dečko suhoparno rekao:
“Dođi, Hanna, idemo bubnjati!”
Tako možemo učiniti i s Božjim božićnim poklonom. Bog nam
je podario svoga Sina. Mi smo za vrijeme blagdana to uzeli na
znanje. A onda smo možda opet rekli: “Idemo bubnjati!” Mi i dalje
nastavljamo sa svojom svagdašnjom bukom koja prečesto nema
većeg smisla od dječjeg bubnjanja kuhačama po limenim poklopcima.
Kao da božićne poruke nikada nije ni bilo!
No tako ne bi smjelo biti! U Isusu se obznanila ljubav Božja.
Kroz njega možemo “živjeti”. Stvarno živjeti, a ne samo vegetirati
ili egzistirati. Po ovom Spasitelju možemo živjeti božanskim
životom.
Ne, za nas Božić ne smije biti passe. U svjetlu ove ljubavi trebamo
stalno hoditi!
Gospodine, daj nam biti i ostati blagoslovljenim ljudima! Amen.
368

30. prosinca
Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.
Marko 2,5
Godina se bliži svome kraju. Na koji način dočekati kraj godine?
Neki preračunavaju što im je sve u radosti i boli donijela. Drugi
samo planiraju dalje – duboko u novu godinu. Treći uopće ništa ne
misle, pripremajući se jedino za veliki vatromet.
Kršćani bi trebali stati u Božje svjetlo. Pritom bi im trebalo sinuti
koliko se krivnje, grijeha i propusta našlo u staroj godini. Njima
neće biti ništa važnije nego da se iznova osvjedoče u oproštenje
grijeha. A naći će ga kod Isusa koji je umro za nas. Biblija kaže:
“Krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha.”
Isus je jednom dao jasno do znanja da je to ono najvažnije. Jednom
prilikom nekoliko muškaraca k njemu je donijelo oduzetog
čovjeka. Oni su se jako potrudili. A onda su očekivali da će čovjek
biti smjesta ozdravljen.
No Isusu je najprije rekao: “Sinko! Opraštaju ti se grijesi.” Jedino
on može izgovoriti nešto tako veliko. I ovim darom opraštanja
grijeha raspolaže jedino on.
Mi, naravno, imamo mnogo želja i važnih planova, zadaća i ambicija
za novu godinu. No dopustimo da nam Isus kaže da je najvažnije
da u novu godinu ne ulazimo sa starim grijesima i da ne
teglimo sa sobom stara opterećenja savjesti.
U Starome zavjetu na jednome mjestu stoji: “Pripravi se, Izraele,
da susretneš Boga svoga!” To je ono što trebamo učiniti. Pripremimo
se stupiti u njegovu svjetlost! Prođimo s njime kroz čitavu proteklu
godinu! Priznajmo svoju krivicu! Tada će Isus svoje probodene
ruke položiti i na nas, govoreći: “Sinko! Opraštaju ti se grijesi.”
Gospodine, pomozi nam da svoj život dovedemo u red! Amen.
369

31. prosinca
Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas,
kao glas trublje. Govoraše: “... Ja sam Prvi i Posljednji!”
Otkrivenje 1,10.11.17
Stigao je posljednji dan u godini.
Dok ovo potiho za sebe izgovaram: “Posljednji dan!” počinje
me obuzimati sjeta. Na početku godine preda mnom ležalo je 365
dana kao 365 velikih mogućnosti. A sada su oni iza mene. Svi do
posljednjega.
I dok o ovome razmišljam, odjednom čujem “glas poput trublje”:
“Ja sam Posljednji!” A onaj koji tako govori jest uskrsli Gospodin.
“Ti si Posljednji?” pitam ga. “Što to znači?”
A on odgovara: “Kad prođe posljednji dan godine, ja sam tu. I
kad završi posljednji dan tvoga života, još uvijek sam tu. Pa i kad
prođe posljednji dan ovog zemaljskog vremena, ja sam još uvijek
tu. I kad grane novo doba; kad se počnu miješati poklici nebeskih
četa s glasovima savršenih vjernika koje sam svojom krvlju otkupio
– onda ću, gle, opet biti Prvi.”
“O Gospodine!” govorim, “i ja sam kao čovjek smrtnik po vjeri
postao dijelom tvoga mističnog tijela. To znači da sam onda i ja u
sve to uključen? Jer ti svoje udove ne možeš ostaviti!”
“Da”, govori on, “zato za one koji meni pripadaju ne postoji više
zadnji dan, već uvijek samo novi život u meni.”
Gospodine, hvala ti što si nas istrgnuo iz struje prolaznosti, što
si nas svojom krvlju otkupio za Boga i poklonio nam život vječni.
Zato sad na pragu nove godine želimo te za ruku primiti i priznati:
“Pod Isusovim vodstvom u vječnost hodimo, gdje je sve po njegovom!”
Amen.
370

371

Popis biblijskih citata
STARI ZAVJET
Postanak
42,1.....................30. 6.
Izlazak
2,24-25.................1. 7.
30,1.7....................2. 1.
Levitski zakonik
6,5.........................2. 7.
14,39-40...............3. 7.
16,17.....................4. 7.
19,10.....................5. 7.
20,7-8....................6.7.
Brojevi
14,34.....................7. 7.
15,39.....................8. 7.
Ponovljeni zakon
10,21.....................9. 7.
20, 8....................10. 7.
26,10-11..............11. 7.
Ruta
2,4.......................12. 7.
2,20.....................13. 7.
1. Samuel
10, 6....................29. 5.
2. Samuel
9,1.......................14. 7.
12,13...................15. 7.
1. Kraljevi
3,3.......................16. 7.
3,3.......................17. 7.
7,21.....................17. 7.
8,29.....................19. 7.
18,1-2.................20. 7.
18,3.....................21. 7.
18,3.....................22. 7.
2. Kraljevi
12,4.....................23. 7.
1. Ljetopisa
5,20.....................24. 7.
11,18...................25. 7.
12,18...................26. 7.
21,17...................27. 7.
26,6.....................28. 7.
29,9.....................29. 7.
2. Ljetopisa
34,15...................30. 7.
Psalmi
8,2.........................3. 1.
9,14...................26. 11.
12,6.....................13. 5.
34,9.....................31. 7.
34,9.....................29. 9.
34,19...................14. 5.
34,19.....................1. 8.
34,20...................15. 5.
51,17...................16. 5.
78,8-9...................2. 8.
78,9.......................3. 8.
78,53.....................4. 8.
88,11.....................4. 5.
89,48.....................5. 1.
94,19...................17. 5.
103,5...................18. 5.
103,12...................4. 1.
103,15-16.............5. 8.
119,160...............19. 5.
122,3.....................6. 8.
Izreke
1,10.......................7. 8.
10,5.......................8. 8.
14,32.................27. 11.
14,32.................28. 11.
14,32.................29. 11.
15,11.....................9. 8.
15,11...................10. 8.
15,11.................24. 11.
15,17...................11. 8.
16,32...................12. 8.

16,32...................13. 8.
17,3.......................2. 5.
17,3.....................14. 8.
17,12...................15. 8.
18,10...................16. 8.
18,10...................17. 8.
19,12...................18. 8.
19,12...................19. 8.
21,16...................20. 8.
22,13...................21. 8.
22,13...................22. 8.
22,13...................23. 8.
25,11...................24. 8.
25,20...................25. 8.
25,21...................26. 8.
27,8.....................27. 8.
28,1.....................28. 8.
28,1.....................29. 8.
30,26...................30. 8.
30,26...................31. 8.
30,28.....................1. 9.
30,28.....................2. 9.
30,28.....................3. 9.
Izaija
53,5.....................25. 3.
53,5.....................26. 3.
53,12.....................4. 9.
55,1.......................5. 9.
55,1...................23. 12.
61,10.....................6. 9.
Jeremija
8,20.......................7. 9.
13,23.....................8. 9.
33,2-3...................9. 9.
Tužaljke
3,22-23.................1. 1.
3,39.....................10. 9.
Ezekiel
11,21...................11. 9.
21,10...................12. 9.
34,11.................31. 10.
36,26-27.............28. 5.
36,26-27.............31. 5.
Hošea
2,16.....................13. 9.
Mihej
7,7.......................14. 9.
Habakuk
2,11.....................15. 9.
Zaharija
9,9........................7.12.
9,9........................8.12.
NOVI ZAVJET
Matej
2,1.........................6. 1.
2,1-2.....................7. 1.
2,11...................... 8. 1.
2,11...................... 9. 1.
2,11.....................10. 1.
4, 9......................22. 1.
4,17...................19. 11.
4,25.....................16. 9.
6,16.....................17. 9.
7,28.....................18. 9.
21,1-2.................9. 12.
21,1-2...............10. 12.
21,2...................11. 12.
21,3...................12. 12.
21,4-5...............13. 12.
21,5....................14.12.
21,5....................15.12.
21, 6-8...............16.12.
21,8....................17.12.
21,9....................19.12.
21,9....................20.12.
21,10...................19. 9.
26,14-15.............15. 2.
26,23...................20. 2.
26,36-37.............21. 2.
26,42...................22. 2.
26,47...................23. 2.
26,58...................24. 2.
26,65...................29. 2.
26,65.....................1. 3.
26,65.....................2. 3.
26,74...................27. 2.
27,2.......................3. 3.
27,2.......................4. 3.
27,29.....................8. 3.
27,29.....................9. 3.
27,35...................20. 3.
27,35...................21. 3.
27,48-49.............22. 3.

27,57-60...............1. 4.
28,2-3...................2. 4.
28,2.......................3. 4.
28,4.......................4. 4.
28,5-6...................7. 4.
28,6.......................8. 4.
28,7-9...................9. 4.
28,12-15...............1. 5.
Marko
2,5.....................30. 12.
8,23.....................20. 9.
10,22 21. 9.
10,32.................. 21. 9.
14,3.....................16. 2.
15,26.................. 19. 3.
16,14...................15. 4.
16,19...................12. 5.
Luka
1,46-47...............1. 12.
2,1.3..................22. 12.
2,4-5.................21. 12.
2,7.....................27. 12.
2,9-11................26. 12.
2,11...................25. 12.
2,13...................24. 12.
2,16...................28. 12.
2,25.....................2. 12.
2,25.....................3. 12.
2,25-26...............4. 12.
2,26.....................5. 12.
2,26......................6.12.
2,44-45...............11. 1.
2,45.....................12. 1.
2,46-47...............13. 1.
2,48.....................14. 1.
2,49.....................15. 1.
2,51.....................16. 1.
2,52.....................17. 1.
2,52.....................18. 1.
2,52.....................19. 1.
2,52.....................20. 1.
4,5-7...................21. 1.
4,22.....................22. 9.
4,41.....................23. 9.
7,2.......................24. 1.
7,3-5...................25. 1.
7,6-7...................26. 1.
7,7.......................27. 1.
7,14.......................3. 5.
11,1.....................24. 9.
13,12...................25. 9.
15,1.....................26. 9.
15,17...................27. 9.
18,35...................28. 1.
18,35...................29. 1.
18,36 30. 1.
18,38...................31. 1.
18,38-39...............1. 2.
18,39.....................2. 2.
18,40.....................3. 2.
18,40.....................4. 2.
18,40.....................5. 2.
18,40.....................6. 2.
18,40-41...............7. 2.
18,40-41...............8. 2.
18,42.....................9. 2.
18,42-43.............10. 2.
18,43...................11. 2.
18,43...................12. 2.
18,43...................13. 2.
19,4.....................28. 9.
19,5.....................1. 10.
19,6.....................2. 10.
19,9.....................3. 10.
19,9.....................4. 10.
19,36.................18. 12.
22,70...................28. 2.
23,11.....................5. 3.
23,11...................5. 10.
23,33...................14. 3.
23,33...................15. 3.
23,33...................16. 3.
23,33...................17. 3.
23,43...................23. 3.
24,1-2...................5. 4.
24,1-2...................6. 4.
24,6.....................10. 4.
24,11...................11. 4.
24,39...................16. 4.
24,41...................17. 4.
24,50-51...............9. 5.
24,50-52.............10. 5.
24,51-52.............11. 5.
Ivan
2,3...................... 23. 1.
4,12.....................6. 10.
4,47.....................7. 10.
4,48.....................8. 10.
4,49-50................9. 10
4, 51.53.............10. 10.
6,68-69.............11. 10.

8,25...................12. 10.
10,27.................13. 10.
10,29.................14. 10.
13,4-5.................17. 2.
13,4-5.................18. 2.
13,5.....................19. 2.
18,18...................25. 2.
18,18...................26. 2.
19,1.......................6. 3.
19,1.......................7. 3.
19,5.....................10. 3.
19,13...................11. 3.
19,16-18.............12. 3.
19,17...................13. 3.
19,19-20.............18. 3.
19,40...................24. 3.
20,11...................12. 4.
20,16...................13. 4.
20,16...................14. 4.
20,20...................18. 4.
20,20...................19. 4.
21,2-3.................20. 4.
21,3-4.................21. 4.
21,4.....................22. 4.
21,4-5.................23. 4.
21,5.....................24. 4.
21,5.....................25. 4.
21,5.....................26. 4.
21,5.....................27. 4.
21,6.7..................28. 4.
21,7.....................29. 4.
21,9-12...............30. 4.
Djela apostolska
2,1.......................20. 5.
2,2.......................21. 5.
2,3.......................22. 5.
2,4.......................23. 5.
2,12.....................24. 5.
2,13.....................25. 5.
2,32.......................6. 5.
2,32.......................7. 5.
2,32.......................8. 5.
2,32....................15.10.
2,37.....................26. 5.
2,37.....................27. 5.
2,40...................16. 10.
5,39...................17. 10.
11,18...................30. 5.
14,17...................30. 9.
16,14.................18. 10.
16,14.................19. 10.
16,27.................20. 10.
16,29-30...........21. 10.
16,29-30...........21. 10.
17,30.................20. 11.
Rimljanima
1,24...................23. 10.
3,25...................24. 10.
3,28...................25. 10.
4,5.......................31. 3.
5,1.......................28. 3.
5,2.......................29. 3.
5,2.......................30. 3.
6,23...................23. 11.
8,2.....................26. 10.
8,14.......................3. 6.
15,16.....................2. 6.
1. Korinćanima
1,6.....................27. 10.
1,18.....................27. 3.
1,18...................28. 10.
1,18...................29. 10.
13,2.......................5. 6.
13,3.......................6. 6.
13,3.......................7. 6.
13,3.......................8. 6.
13,4-7...................9. 6.
13,4.....................10. 6.
13,4.....................11. 6.
13,4.....................12. 6.
13,4.....................13. 6.
13,4.....................14. 6.
13,4.....................15. 6.
13,4.....................16. 6.
13,5.....................17. 6.
13,5.....................18. 6.
13,5.....................19. 6.
13,5.....................20. 6.
13,6.....................21. 6.
13,6.....................22. 6.
13,7.....................23. 6.
13,7.....................24. 6.
13,7.....................25. 6.
13,7.....................26. 6.
13,8.....................27. 6.
13,13...................28. 6.
13,13...................29. 6.

2. Korinćanima
5,8.....................22. 11.
Galaćanima
1,15-16.............30. 10.
5,7.......................1. 11.
5,13.....................2. 11.
5,22.......................4. 6.
Efežanima
1,3.......................3. 11.
2,8.......................4. 11.
Filipljanima
2,8-9.....................5. 5.
3,20.....................5. 11.
3,20.....................6. 11.
4,5.......................7. 11.
4,8.......................8. 11.
Kološanima
3,13.....................9. 11.
1. Solunjanima
4,3.....................10. 11.
5,23...................11. 11.
1. Timoteju
3,15.......................1. 6.
6,7......................12.11.
1. Ivanova
3,2.....................25. 11.
4,9.....................29. 12.
Hebrejima
2,11...................13. 11.
12,14.................14. 11.
Otkrivenje
1,5.....................15. 11.
1,10-11..............31. 12.
2,4-5.................21. 11.
3,18...................16. 11.
7,10...................30. 11.
22,20.................17. 11.
22,20.................18. 11.

Wilhelm Busch
rođen je 1897. godine u Wuppertalu-Elberfeldu, proživio djetinjstvo
u Frankfurtu a. M., gdje je i maturirao. Za vrijeme Prvog
svjetskog rata, kao mladi časnik došao je do vjere. U Tübingenu
studirao je teologiju, služio najprije kao župnik u Bielefeldu, nakon
toga na rudarskom području te na kraju desetljećima kao župnik za
rad s mladima u Essenu. Pritom je u Njemačkoj i u svijetu održavao
evangelizacijska predavanja. Za vrijeme Trećeg Reicha više
puta bio je zatvaran zbog svoje vjere i pripadnosti službenoj crkvi.
Nakon Drugog svjetskog rata opet je neumorno putovao pronoseći
poruku Isusa Krista. Dok se vraćao s evangelizacije u mjestu
Saßnitz auf Rügen, Gospodin ga je pozvao kući dok se nalazio u
Lübecku.
“Župnik Wilhelm Busch na jedinstven način razumije kako
govoriti ljudima današnjice i kako im neposredno prenijeti radosnu
vijest evanđelja. Ovdje susrećemo proživljeni život i kršćansku
svakodnevicu.”
Ova izjava iz šezdesetih godina dvadesetog stoljeća vrijedi i danas.
To je ono što fascinira u zapisima ovog blagoslovljenog propovjednika
i dušobrižnika koji je evanđelje smatrao najvećom porukom
svih vremena od koje zastaje dah. Čitatelje doseže svojim
jednostavnim jezikom. Njegova knjiga dnevnih čitanja “365 puta
ON”, dovršena 1966. godine, kratko prije njegove smrti, pokazuje
nam nešto novo svaki dan.

Euroliber doo
Petrova 10
HR-21000 Split
021/782-530
www.euroliber.info
mail@euroliber.info