365 x ON (w. Busch)

29. siječnja
A kad se približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i
prosio.
Luka 18,35
Kakav kontrast!
Nečuveno je na koji način ovaj redak pred nas stavlja najveće
suprotnosti.
Na jednoj strani je Isus. Onaj Isus o kojem apostol Ivan svjedoči:
“... i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.” To je Isus o kojemu sâm Bog svjedoči:
“Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte
ga!”
Tu je Isus koji je zapovjedio oluji da utihne, Isus koji je Lazara
zapovjedničkim glasom pozvao iz groba, Isus koji je svoje neprijatelje
mogao upitati: “Tko će mi od vas dokazati grijeh?”
Nasuprot ovom Gospodinu, u prašini ulice sjedi poosobljenje
bijede: prosjak koji se probija kroz život sa sitnišem koji mu ljudi
nevoljko bacaju u posudu za prosjačenje. Slijep je – obavijen
vječnom tamom. Koliko se gorčine, očaja i klonulosti nakupilo u
njemu?!
U ovom prosjaku pali svijet nalazi svoje oličenje – to je svijet
obilježen svojim padom u grijeh, izgubljeni svijet!
Ali ova dvojica ovdje ne stoje samo jedan nasuprot drugom. Netko
je jednom rekao: “Isus je slab na nevolju.” A isto kaže i David:
“Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava.”
Ako ovako stoje stvari, onda ćemo dobro učiniti ako pred Isusa
iznesemo sav jad i svu bijedu svog života – onu očitu i onu skrivenu.
Jer on izlazi i nama ususret.
“Ti spuštaš se u moj jad, za što ti hvalu dajem rad!” Amen.
33