365 x ON (w. Busch)

8. veljače
Kada se [slijepac] približi, upita ga [Isus]: “Što hoćeš da ti
učinim?” A on će: “Gospodine, da progledam.”
Luka 18,40-41
Moliti znači jasno izgovoriti što se očekuje od Gospodina.
Postoji mnoštvo želja koje ne iznosimo pred Gospodina. I dobro
je da je tako! Mi jako dobro znamo da te želje ne odgovaraju njegovoj
volji.
Preispitujući u sebi smijemo li ih iznijeti pred Gospodina, većina
naših hlepnji i želja na određeni način već se same od sebe razvrstavaju.
Zle, nečiste i sebične želje i sami ne smatramo prikladnima
za to. One zato niti ne ulaze u naše molitve. A bilo bi još bolje kad
bismo ih posve isključili iz svog života. Takve nepodobne i opake
želje najbolje je odložiti pod križ Isusa Krista. Trebali bismo ih
ispovjediti kao grijeh i zamoliti Isusa da ih svojom smrću zatre i
uništi.
Sve ostalo smijemo u molitvi posve jasno i konkretno iznijeti
pred Gospodina. On će zatim i sam naše molitve i želje razvrstati
te potiho staviti na stranu ono što ne odgovara njegovoj volji i što
bi bilo štetno za nas.
“Gospodine, da progledam”, bila je molitva slijepog prosjaka
koji je na gradskim vratima Jerihona susreo Gospodina Isusa.
Slijepac nije okolišao. Nije gomilao riječi. On je svoju molbu
iznio kratko i jasno.
Bila je to vrlo velika molba. Međutim, veličina molitve govorila
je o veličini pouzdanja u Isusovu moć i veličinu.
Slijepi prosjak nije se obraćao nečem neizvjesnom i nepouzdanom,
nekakvom nepoznatom božanstvu ili bogu. On je spoznao
i vjerovao da je Bog u Isusu Kristu došao k nama. Zato je sada i
mogao s puno vjere i pouzdana moliti.
Gospodine, nauči nas ispravno moliti! Amen.
43