RAZGOVOR: ŽELIMIR ŽILNIK STUDENTSKA BLOKADA ... - Zarez

STUDENTSKA BLOKADA zarez, xi /271-272, 10. prosinca 2009. 28
možda i najvažnija uloga ovakvog procesa
je da nas prisiljava da se odreknemo
nekih zahtjeva, kojih se ne bismo smjeli
odreći, za pola ovoga i trećinu onoga, i
prije nego se snađemo, odustat ćemo od
puno toga. Prema tome, i ovo se može
sažeti u jednostavan strateški aksiom, no
prvo da pojasnim što ne tvrdim. Ne tvrdim
da ne možemo zahtijevati tri stvari
ili njih trideset. Tvrdim da se zahtjevi ne
mogu definirati odjednom. Moj aksiom je
stoga vrlo jednostavan i, nadam se, smislen:
jedna akcija, jedan zahtjev. Ovo će
pomoći da se više odvojenih zahtjeva pretvori
u nered. Jedna akcija, jedan zahtjev.
Nemojmo tražiti razgovore jer oni služe
ušutkavanju. Jedna akcija, jedan zahtjev,
na svaki zahtjev pojedinačno uprava mora
odgovoriti odgovarajućom akcijom.
Policija
Da bi se sav ovaj proces mogao odviti uz
najbolje namjere, ne smije doći do ugrožavajućih
situacija. Pregovori se ne mogu
odvijati uz prisutnost specijalne policije, ni
kada je policija prisutna, ni skrivena, ni na
pet ni na sto pedeset metara udaljenosti.
Policijski kordoni koji su bili prisutni
u dvorani Mrak 19. studenoga savršeno
su opisivali mnogo dublji kontekst cijele
situacije. Prije dva tjedna govorio sam
o “nama” i “njima”, tim terminima sam
pokušao pojasniti neprijateljstvo između
onih koji žele privatizirati obrazovanje i
naše živote i onih koji na to ne pristaju. To
neprijateljstvo predstavlja put naše borbe
– od privatnog i zatvore-
nog do javnog i otvorenog.
Policija je tada napravila
sličan put. Policajci vjerojatno
ne žele biti tamo
ništa više nego vi kad sudjelujete
u ovoj borbi, ali
su plaćeni za to da osiguraju
da privatno ostane
privatno, da put ostane
otvoren i da se to ne dovodi
u pitanje. Uprava
će pričati dok slušatelji
umiru od dosade, no samo
jedan pokušaj da se kaže
da nećemo napustiti zgradu koja je naša, a
ne njihova, pa čak i ako niste nikakva prijetnja,
nenaoružani ste i pristojni, okružit
će vas policija. Policija nije tamo da čuva
mir, dapače, nema sumnje da prisutnost
policije prosvjedima dodaje na opasnosti
od nasilja. Policija je tamo samo zato da
osigura da razlika između “našeg” i “njihovog”
ostane jasna i neprobojna. Kada
to dovedete u pitanje, riskirate uhićenje.
Slabašnu ženu savladavaju četiri policajca
i bacaju je na haubu auta. Kampus postaje
posve militariziran, a uokolo šeta sedam
postrojbi s palicama i psima dok kampus
nadlijeće helikopter. 30 000 vojnika šalje
se u Afganistan dok se školarine povećavaju
za 32 posto, a radnici bivaju otpušteni.
Privatizacija i militarizacija su dva konteksta
istog problema, a problem je sveopća
kupnja i prodaja i zastrašivanje koje vodi
do toga da se tome prepustimo. Sve ovo
vodi trećem aksiomu: policija i majstori
privatizacije iz istog su lonca. Ako želimo
zaustaviti privatizaciju ili barem očuvati
tu mogućnost, moramo početi sa zahtjevom
oko kojega ne smije biti pregovora:
policija nema pristup kampusu. Ako bih
osobno morao odabrati najvažniji od zahtjeva,
odabrao bih ovaj. To je preduvjet
za bilo kakav dijalog jer ako smo pod prijetnjom
fizičkim nasiljem, nećemo moći
ni izložiti druge zahtjeve. Policija van s
kampusa, u suprotnom smo ušutkani.
Uloga nastavnog
osoblja
Bilo bi primamljivo tražiti i da se nastavno
osoblje ne pojavljuje na fakultetu. Nastavno
osoblje je na svoj način također
uspješno ušutkavalo studente (vidi paragraf
o dijalogu i razgovoru) pričajući im i
privodeći ih navodnom zdravom razumu,
gurajući ih podalje od akcije koju je potrebno
poduzeti. Veliko je razočarenje što
se nastavno osoblje ne pridružuje akciji i
prepušta svu borbu sveučilištu u Sacramentu
pod parolom “što dalje od mog fakulteta”,
kao i činjenica da nije prepoznalo
princip solidarnosti.
Nastavno osoblje je na
svoj način također uspješno
ušutkavalo studente (vidi
paragraf o dijalogu i razgovoru)
pričajući im i privodeći ih
navodnom zdravom razumu,
gurajući ih podalje od akcije
koju je potrebno poduzeti
Nastavno osoblje bi moglo imati tri moguće
uloge. Nijedna od njih ne uključuje
savjete studentima kako se ponašati niti
pokušaje da usmjere zamah pokreta na
krivi put, pa čak ni s najboljom namjerom
na umu. Mislim da nastavno osoblje treba
biti uz studente i radnike, a pri tome mislim
na to da budu s njima i pružaju pomoć
iz solidarnosti, iz zajedničke prirode ove
borbe, kao drugovi, ne kao nadređeni.
Mislim da nastavno osoblje može iskoristiti
svoje povlastice da pritisne upravu i
policiju, usmjeriti ih na pravilno ponašanje
i tako pokušati stvoriti prostora da se
studenti i radnici autonomno organiziraju.
Mogu se i ne miješati, ako već ne vide da
se borimo i za njih i da ovu borbu treba
izvojevati djelima, a ne riječima. Vi ste to
shvatili prije svojih nastavnika, što vam
služi na čast. Četvrti aksiom koji je uperen
prema mojim kolegama glasi: nastavno
osoblje neka bude uz studente a protiv
uprave, u suprotnom neka se makne s puta.
Tko treba govoriti?
Zadnja točka, koja uključuje sve prethodne
je o govorenju, odnosno, o tome
tko treba govoriti. Više puta smo pozivani
na razgovor. Svaki sastanak prodekana
poziva na razgovor. Svaki dekan, svaka
komisija. Puno dokaza govori u prilog činjenici
da što se više govori, više se povećavaju
školarine, više je otkaza, veći
je domet privatizacije. Također, ovakvim
metodama se bitno smanjuje mogućnost
palice u bubrege ili uhićenja, ali povećava
se mogućnost ignoriranja zahtjeva.
Nema slobodnog govora kad je policija
prisutna, kao ni kad je unaprijed odlučeno
da nećete biti saslušani, kao i što smijete,
a što ne smijete reći. Zapravo, govor nije
dozvoljen, osim kada je u suštini oblik tišine
koja odobrava sadašnju situaciju. To se
predstavlja kao jedina opcija, ali to je daleko
od istine. Istina je da vam nitko ne treba
određivati gdje i kada, niti vas igdje pozivati.
Možete reći: “Ne, danas imam druge
stvari u planu.” Možete govoriti djelima.
Sami odlučite gdje ćete govoriti, neka oni
dođu k vama. Sada vidimo da će to i učiniti.
Predsjednik govori, komisija govori,
dekan govori. Sitničavi su, govore neiskreno,
umotavaju stvari u jezik demokracije,
nade, dijaloga i neizbježnosti.
Ako itko takve priče dovede u pitanje
pomoću činjenica, bit će ignoriran.
Ako ih dovede u pitanje akcijom, bit će
upozoren na pravila i propise. Ako ne
pristanete pojaviti se na dogovorenom
mjestu u dogovoreno vrijeme, bit ćete
ušutkani. No, povijest također govori –
iz Montgomerya, Alabama 1955, iz Stonewalla
1969, iz Argentine 2001, kada su
radnici okupirali tvornice i postupno ih
deprivatizirali. Na svakom od tih mjesta
poštovala su se pravila i propisi, svako od
tih mjesta imalo je svoje dekane i komisije
i svoje Lindu Katehi i Janet Gong i policiju.
Unatoč tome, povijest je govorila,
odnosno, ljudi su govorili i stvorili povijest,
iako su okolnosti bile stvorene da ih
odvrate od borbe. Odbili su odustati. U
tom kontekstu, moj zadnji aksiom je povijest
stvaraju oni koji se suprotstavljaju.
Govorili smo kad smo se uhvatili za ruke
u dvorani Mrak. Rekli smo ne. Nismo bili
prvi na Sveučilištu u Davisu, a sigurno
nećemo biti ni zadnji.
Netko će se upitati nije li neprikladno
uspoređivati borbu na fakultetu sa pokretom
za ljudska prava, pokretom za
prava homoseksualnih osoba ili radničkim
pokretom. Možda i jest, no pogledavši
dvoranu Mrak, vidio sam mnogo
ljudi različitih rasa, spolnih orijentacija,
zaposlenih ljudi. Ti pokreti s nama dijele
život i mi im dugujemo. Vjerujem da je
naša borba paralelna s njihovom i da to
treba prepoznati. Ovdje se ne radi samo
o poskupljenju školarina niti o porezima.
Naravno, to je važno, ali ako je to jedino
što nas interesira, tada se doista nemamo
pravo uspoređivati s povijesnim borbama.
Ako želimo biti u doticaju s tradicijom,
naša obveza je mijenjati osnovne strukture
koje nas žele rastaviti i podijeliti. Naša
obveza je promijeniti strukture koje nas
okružuju podjelama, policijom, privatizacijom.
Prema njima trebamo usmjeriti
svoje ne i to moramo učiniti zajedno. To
je najmanje što možemo učiniti protiv dominacije
nad našim životima, najmanje što
možemo učiniti sami za sebe.
Mislim da je vrijeme da svi progovorimo
tako da nas se čuje, bez poziva i dozivanja
nas k njima, ako žele biti dijelom
povijesti koju sada stvaramo. Pozivam ih
da to učine, da dođu na pravu stranu povijesti,
izvan policijske zagrade. Njih je
mnogo, ali nas je mnogo više.
S engleskoga prevela Sonja Kugli