Nikola Bulat: Istina će vas osloboditi - Biskupije Mostar-Duvno i ...

Vicka je pogledala dnevnik i rekla: “Ovo je moj dnevnik,
ali nije moj rukopis, ja ovo uopće nisam pisala”.
Bulat: “Kako znaš da je ovo tvoj dnevnik?”
Vicka: “Nije moj, ovo je moja teka, nije dnevnik.”
Bulat: “Poznaješ teku, a ne poznaješ rukopis?”
Vicka: “Pa nije moj rukopis, ovo je rukopis moje sestre”.
Bulat: “A tko je sestri dao da to piše?”
Vicka: “Tko?”
Bulat: “Da!”
Vicka: “Jer moja sestra isto je pisala ovu teku, ako je ona
imala neki doživljaj ili nešto, ili ako joj ja kažem, ali uopće
nije bilo važno ili nešto posebno da ne može pisati” (...).
Bulat: “Jesi li ti diktirala svojoj sestri?”
Vicka: “Diktirala?”
Bulat: “Jest, da ona ovo piše?”
Vicka: “Ja sam joj nekada govorila, ako smo bile u sobi;
nekada jesam, nekada nisam. A općenito ona zna, većinom
ako je u društvu mi pričamo što je bilo večeras na ukazanju, i
što bih ja vama rekla kad bi me pitali.”
Ovo je bila jedinstvena prilika da Vicka članovima Komisije
rekne da je to njezin Dnevnik i da njezina sestra piše ono
što ona, Vicka, govori. Prema Vickinoj izjavi ona ponešto priča
sestri o „ukazanjima“, ali njezina sestra to zna i od drugih
vidjelaca jer o tome pričaju u društvu.
Zanimljivo je spomenuti da Vicka u razgovoru s fra Jankom
Bubalom nije nigdje izričito priznala da je ovo njezin
Dnevnik, iako otac Janko na više mjesta govori: “Slično sam
pročitao i u tvojoj bilježnici”.
Sama Vicka kaže: “A evo, nedavno sam listajući neku bilježnicu
vidila da su nekako pred Božić prve godine ukazanja
na večernjem ukazanju mnogi dodirivali Gospu”. 14
Za Vicku je to “neka bilježnica”, a ne “moja bilježnica”.
14 J. Bubalo, Tisuću susreta..., str. 99.
41