feat - Objektiv

More documents

Recommendations

Info

HRt U OčekIvAnjU nOvOg zAkOnA šenje novih pravila igre u stvaranju, podsjećamo, javne radiotelevizije. Kako cinici tvrde, vijest o kandidaturama za ravnatelja HRT-a bila bi vijest od samo pet redaka da je Hrvatska normalna zemlja. Odnosno, da imamo političare koji znaju što je javni servis i medijska strategiju te da, kao i posljednju 'sitnicu', slučajno imaju i već pripremljen novi zakon o državnoj radioteleviziji kao javnom servisu. Naime, prema najavama – po tom novom zakonu napokon bi se trebao definirati na koji će se način birati novi ravnatelj – uprava, nadzorni odbor, i glavni urednik te bi se napokon trebala odvojiti upravljačka i urednička politika HRTa. Dakle, uredila bi se nova pravila u upravljanju i stvaranju programa na sve lošijem HTV-u. No, s izmjenama i dopunama zakona o HRT-u se odugovlači, kandidature za ravnatelja ispucavaju se u prazno uz istovremeno prepucavanje političara da uvijek oni iz drugih stranaka žele zavladati HRT-om. Konkretno, laburiste se optužuje da preko šefa saborskog Odbora za medije Branka Vukšića žele zavladati HRT-om, a oni uzvraćaju da Radimir Čačić, ministrica kulture Andrea Zlatar i HNS, iza leđa SDPu, pokušavaju preuzeti HRT. Od najavljene zajedničke suradnje na izradi izmjena i dopuna zakona se odustalo, a u međuvremenu su čak i profesionalci angažirani na smjernicama za izradu i dopunjivanja spornog zakona izgubili trag – tko vodi tu priču i do kuda se došlo. Potvrdio je to nedavno i Goran Rotim, najavljujući svoju kandidaturu za ravnatelja HRT-a u intervjuu Forumu. – Tko su ljudi koji Zakon pišu i prepravljaju ne znamo ni ja niti moji kolege na HRT-u. Ja sam vodio posebnu radnu skupinu ogranka Hrvatskoga novinarskog društva na HTV-u koja je dala svoje smjernice za izmjene Zakona. Njih smo poslali i Ministarstvu kulture. Iz prvog nacrta Zakona vidi se da je Ministarstvo neke naše ideje uzelo u obzir. Uslijedili su potom drugi, a onda i treći nacrt izmjena toga Zakona s datumom 28. ožujka. Ti papiri kolaju, ne znam kako, ali nekako onda dođu i do nas, i mi se očitujemo. No, i laburisti su izišli sa svojim prijedlogom Zakona. Čini mi se da su njihov i ministarski prijedlog komplementarni i kompatibilni te da nekih velikih razlika nema – poručio je Rotim naglašavajući da mu prepucavanja laburista i HNS-a zvuče 'jako neozbiljno i da nije dobro da se to događa'. 28 Objektiv 7. svibnja 2012. plan restrukturiranja S druge pak strane Rotim djeluje neozbiljno, barem prema Vukšiću. I to naročito Rotimova najava kandidature i njegovi navodi o 'kompatibilnosti i komplementarnosti' laburističkog i HNS-ovskog – ministarskog prijedloga zakona. – Nema kandidature za ravnatelja jer nije raspisan natječaj. To neki rade solo – u funkciji samopromocije koja je, inače, legitimna. Hrvatski laburisti su dali u proceduru svoje izmjene i dopune Zakona o HRT-u, a u kojoj je fazi Zakon koji najavljuje Vlada, a u izradi kojeg smo ispočetka radili ministrica Zlatar i ja, ne znam. Ne znam jer mi se ne šalju više nikakve obavijesti o tome. Uglavnom – jednostrani otkaz suradnje nakon konferencije za novinare u kojoj su Hrvatski laburisti rekli kakvo je stanje stvari. Ponavljam, mi smo za liberalni zakon koji stvara okvir za javnu televiziju. Ono što je bilo predloženo – ono što sam dobio kao predsjednik sabor- Gospodin Stipe Orešković zapravo radi spin. Nakon svega što je on učinio i što je sve uništio ne bi trebao da do kraja 'zakuca' i HRT pod zemlju – kaže Elizabeta Gojan VRIJeMe Je ZA ODlAZAk BRUne kOVAčeVIćA Nakon sve učestalijih najava o čistkama koje će neumitno doći nakon usvajanja izmjenjenog i dopunjenog Zakona o HRT-u, kako cinici primjećuju, predsjednik Uprave Josip Popovac povukao se u ilegalu, a s vjetrometine se mudro izmaknuo i ravnatelj HTV-a. No, sudeći prema posljednjim istupima – svoju vrijednost odlučio je dokazati glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević. Pozivajući se tako na navodne najnovije podatke o gledanosti, koji dokazuju da je nakon devet godina strmoglavog pada HRT uspio preokrenuti trend i počeo povećavati, ali blago, rast gledanosti – Kovačević je optimistično najavio da će se Dnevnik do jeseni uspjeti približiti konkurenciji. Neki bi rekli sramotno – uspjeh proglasiti približavanjem konkurenciji. – Naravno da je to sramota. Za to su krivi svi oni koji uređuju program, svi ti izvršni urednici koji potpisuju ono što je danas Dnevnik – poručio je Goran Rotim u Forumu ističući svoju kandidaturu za ravnatelja HRT-a. Usputno je i bocnuo Kovačevića na prenapuhanosti budžeta za sport za kojeg na HTV-u ima 112 milijuna kuna, dok za informativni program ima gotovo pet puta manje. Zlobnici bi rekli da je i tih 112 milijuna kuna možda premalo što bi sve Bruno Kovačević uspio napraviti za 'svoje' skijanje – bijelu stazu, štapove i Kosteliće. Osim toga, mnogi mu zamjeraju i uredničku cenzorsku politiku zbog koje su 'najkvalitetniji ljudi bačeni na rezervne položaje', a i vješto se izbjegavaju praćenja bilo kojih škakljivih tema koje otvaraju, naravno, drugi mediji za koje će se do jeseni HRT valjda približiti. I to će biti uspjeh. Gotovo jednak uspjeh kao i njegova izjava u Nacionalu 'Ako me politički smijene, a ne zbog nekompetentnosti, to nas vraća u ružna vremena'. Ružna vremena dolaze. skog Odbora za medije u radnoj verziji, bio je znak za uzbunu – znak za crveno svjetlo – dodao je Vukšić napominjući da je prema tom prijedlogu HRT i dalje trebao biti televizija koja nije javna – odnosno neće obavljati funkciju javnog servisa. Prema njegovim riječima, u ovom trenutku politika ne upravlja televizijom. Ne upravlja niti jedna stranka – upravljaju pojedinci, no u budućnosti bi to opet mogli biti neki na vlasti, tvrdi laburist na čelu Odbora za medije te dodaje da u budućem rješavanju situacije oko tog javnog servisa probleme stvaraju sukobi unutar Kukuriku koalicije. No, to je, poručuje Vukšić – njihova stvar. – Ministrici Zlatar smo prije dva mjeseca dali svoj prijedlog. No, kada smo vidjeli što je nastalo iz tog prijedloga – to je bilo nešto sasvim drugo. Ni Lukašenko se ne bi toga stidio. Mi smo obavili svoj posao kao Hrvatski laburisti, a kasnije – kao šef saborskog Odbora za medije nisam pozvan ni na jedan sastanak – formalni ili neformalni sastanak o promjenama zakona o HRTu. To je, naravno, pravo vladajućih – zaključuje Vukšić. No, ako nije bio pozvan on – na sastanak o budućem preustroju Hrvatske radiotelevizije vladajući su u ožujku pozvali istaknute novinare i urednike javne televizije. Konkretnije, potpredsjednica Vlade Milanka Opačić pozvala je na razgovor Gorana Rotima, Mirjanu Rakić, Zorana Šprajca, Zvonka Varošanca te naknadno i Sanju Mikleušević Pavić. Navodno je tamo bilo i 'čerupanja' oko budućih funkcija. No, osim toga – bilo je i riječi o ukidanju već potpisanog 'zloglasnog' plana restrukturiranja HRT-a – posljednjeg pokušaja u mandatu bivše HDZ-ove vlasti da se državna televizija reorganizira i to, između ostalog, otpuštanjem 389 od oko 3400 zaposlenih te praktičnim ukidanjem dramskog i dokumentarnog programa te djelomičnim izdvajanjem, vjerovali ili ne, obrazovnog programa koji bi išao u vanjsku produkciju. Samo time bi, a pojedinosti tog plana dosad je jedino objavio Objektiv, HRT bio praktički ukinut kao javni servis jer bi sadržaj svog budućeg programa radio s manje ljudi u 'domaćoj proizvodnji' i to u trenutku kada planira pokretanje još dva kanala – obiteljskog kanala HTV3 i vijesti i magazinskih sadržaja na specijaliziranom kanalu HTV 4. Iako je tada donesena ta ozbiljna odluka, sastanak s ljudima sazvan je neozbiljno – tvrdi Rotim dodajući da čerupanju oko fotelja na HRT-u na tom sastanku nije svjedočio. Ministrica Zlatar naš je prijedlog o HTV-u prepravila da se toga ne bi stidio ni ministar Lukašenko – kaže Branko Vukšić – Tema razgovora bila je isključivo izmjena Zakona o HRT-u. S nama je još bila i Zrinjka Peruško, a s druge strane stola bili su Milanka Opačić, njena pomoćnica i ministrica Zlatar. Zašto je bio baš taj sastav, ne znam. Ali mogu reći da je bilo malo neozbiljno pozivati ljude na takav sastanak telefonom, ne govoreći onomu koga se poziva tko je sve pozvan. No, svi smo mi tamo dobro nastupili i pri kraju sastanka pitao sam gospođe Opačić i Zlatar – možemo li se usuglasiti da smo postigli minimalni konsenzus oko toga da Vlada poništi Plan restrukturiranja HRT-a koji je loš, da se što prije krene u izmjene Zakona o HRT-u i da se produlji privremeni Ugovor između Vlade i HRT-a do daljnjega.... „Da“, gospođe Opačić i Zlatar su pred svima to potvrdile. Nekoliko dana kasnije naša je Uprava povukla Plan restrukturiranja koji je tih tjedana počela provoditi. Taj je plan potpisan između naše sadašnje Uprave i bivše Vlade, a mi smo tražili od nove da ga poništi jer je loš i ne mora obvezivati novu Vladu – zaključio je Rotim i dosad jedini objavio barem dio plana i načina na koji ekipa vladajućih možda i misli 'srediti' sadašnji kaos na HRT-u. Naravno, vladajući o tome zasad znakovito šute, no Rotim je – najavljujući i svoju ravnateljsku kandidaturu iznio i neke stavove koji bi se mogli naći u službenom 'ministarskom' prijedlogu zakona. Primjerice – da se zakonom propiše da u budućnosti dramskog, dokumentarnog, dječjeg, obrazovnog, znanstvenog i zabavnog programa bude najmanje 50 posto u vlastitoj produkciji, da se glavnog urednika bira uz obvezujuće mišljenje zaposlenika te da Nadzorni odbor HRT-a, imenovan od Vlade putem Sabora, bira glavnog ravnatelja HRT-a. Osim toga, naglasio je i da su mnogi od serijala koji se prikazuju ili su bili prikazani na HTV, a nastalih u outsourcingu – zloglasnoj vanjskoj produkciji, mogli napraviti u produkciji HRT-a . Postavio je i pitanje i čemu služi veliki nesrazmjer u podjeli novca u 'programskog kolaču' za 2012. godinu. Naročito što se za informativni program dodjeljuje 22 milijuna kuna – trećinu manje nego 2007. godine, a istovremeno sportu dodjeljuje ogromnih 112 milijuna kuna od njih ukupnih 320. orešković ni pod koju cijenu Rotim je uvjeren i da bi, ako bi se tražilo obvezujuće mišljenje zaposlenika HRT-a pri izboru glavnog ravnatelja, dobio više od 50 posto potpore – no smatra i da to izjašnjavanje nije logično. Baš kao što logični nisu i snovi i želje – njega i Stipe Oreškovića i Ivane Šoljan koji se u kuloarima spominju kao kandidati za novog ravnatelja HRT-a. Naime, takva je ocjena Elizabete Gojan, novinarske legende i predsjednice ogranka Hrvatskoga novinarskog društva pri HRT-u. – Rekla bih da je to želja svakog od njih troje ponaosob. To ja tako doživljavam. Mislim da se gospođa Šoljan bavi puno većim poslovima nego što je HRT, a da gospodin Stipe Orešković zapravo radi spin. Nakon svega što je on učinio i što je sve uništio, ne bi trebao da do kraja 'zakuca' i HRT pod zemlju. Što se tiče gospodina Rotima – on ima veliku želju, što je vidljivo i po njegovim dosadašnjim kandidaturama. No, zaključno – mislim da su to samo snovi i želje to troje ljudi – poručila je Elizabeta Gojan poručivši da su, prema njezinu mišljenju, izmjene i dopune Zakona o HRT-u trebale biti odavno gotove, a da pitanje zašto to već davno nije učinjeno – treba postaviti isključivo ministrici kulture Andrei Zlatar. – Rotim sam obilazi pojedine adrese, nisam nikada s njim bila u izaslanstvu i nisam se susrela s ministricom kulture Andreom Zlatar i potpredsjednicom Vlade za društvena pitanja Milankom Opačić. Što se tiče Uprave, nisam bliska s njima tako da ne znam je li se odustalo od starog programa restrukturiranja HRT-a – zaključuje Elizabeta Gojan komentirajući navode kolege Gorana Rotima. No, ako su s jedne strane najavljene kandidature za ravnatelja HRTa izraz želja ili snova, neke mogu biti i shvaćene mnogo prizemnije – recimo kao ulaženje u sukob interesa. Barem tako smatra Branko Vukšić. – Stipu Oreškovića znam iz Šuvarovih vremena. Mislim da vlast nije toliko nesmotrena da bi čovjeku koji je drmao EPH-om, zbog navodnog razmimoilaženja s Ninoslavom Pavićem, dao javni medij u ruke. To je preveliki sukob interesa, a mislim da je lobiranje za takvu opciju nemoguće jer nitko nije pao s kruške – zaključio je Vukšić. 7. svibnja 2012. Objektiv 29
Piše: Romano BOlkOvIĆ Snimke: PIXsell Prije mjesec-dva Andrea Latinović pokušala me je nagovoriti na grijeh: da kao liberal napišem tekst o sadašnjem položaju HSLS-a: naravno, nije tu Andrea mislila tek na dnevnopolitičku konjukturu, nego je, ženski lukavo, smjerala na provokaciju: htjela je da napišem tekst o hrvatskim liberalima u zlohudim vremenima u kojima je spomen liberalnog gotovo psovka. Isprva mi se ideja učinila izazovnom, jer mi pred očima zaiskrio autohtoni Denkverbot; da objasnim: Žižek misli da je odnos političkog angažmana i refleksije o stanju stvari određen stanovitim Denkverbotom, zabranom čak i zamišljanja neke moguće alternative predominantnom liberalnodemokratskom globalnom kapitalističkom poretku. On misli da se svaki takav pokušaj smjesta denuncira kao protototalitarni – ako bi bio dosljedno realiziran, nužno bi završio u nekom novom obliku gulaga. Mene je teško na bilo što nagovoriti, zna to Andrea, godinama se poznajemo, i već je vjerojatno i zaboravila na tu svoju ideju, ili šalu, kadli sam joj odlučio udovoljiti: ne bih, ali smrtonosna kombinacija deadlinea i kratke prepiske s panditom Kuljišem išla joj je na ruku; da ne duljim, ovako je to bilo: Ne znam više što je tome prethodilo, no Denis mi je poslao kratak mail točno ovakva sadržaja: „Ta kombinacija je i onako od početka bila potpuno promašena kao HRVATSKA +SOCIJALNO +LIBERAL- NA stranka, zapravo kriptonacionalistička kvazisocijaldemokratska tobož liberalistička stranka kohabitacije s Tuđmanom i „umjernog napretka u okvirima zakona“. Kad je identificirao neke kapitalističke sponzore, Darinko ih je pokušao „liberalizirati“, ali se ubrzo vidjelo da se bez drniškog karizmtika Budiše ne može ni koraka, pa hop natrag u devedesete – Budiša u HSLS, Pašalić u HDZ, a to nazadnjaštvo bilo je nemoderno i onda kad se izvorno pojavilo, s tim da je Tuđman barem bio beskompromisni fašist koji se nije prenemagao oko ideologije, etničkog čišćenja i otvaranja konc-logora po Bosni... Ili – kvazisocijalkršćnska, pojma nemam, ali među začinjavcima skoro nitko nije išao u crkvu...“ ja sam kao prazan ekran... Mene je teško na bilo što nagovoriti, osim na raspravu: kad se treba pravdati, ispisat 30 Objektiv 7. svibnja 2012. cRvenI I cRnI Snail mail o liberalnoj demokraciji HSLS ovdje i nije imao šanse, u tom crvenocrnom ruletu hrvatske politike 2010-ih, u kojem je sudjelovalo sve, od Amerike i Engleske, do ispostava u Gajevoj, od Bajića do Ive koji je prvih mjesec dana bio pravi suparnik HDZ-u kojeg-treba-povijesno-demontirati, i iako sam sam sudjevao u tom porazu HDZ-a, i to nemalo, nemojmo se sad praviti nevješti i poricati aktere i sudionike tog milenijskog boja ću i Mahabharatu pro bono, u dahu; kako sam pročitao mail, tako sam stao pisati odgovor, koji donosim bez ikakve redakcije: Ja mislim da tu nikako nije riječ o divergentnim ideološkim motivima koji se amalgamiraju u drveno željezo, i to iz dva razloga: sve kad bi o tome i bila riječ, bio bi to posve postmoderni ideološki projekt, kakvima Hrvatska, ali i ovaj svijet ne samo da vrvi posljednjih desetljeća nego su naprosto čedo svoga doba; u svojoj nedavnoj kolumni o tome sam napisao i ovo: „Ako je Bandićeva predsupilovska PR-pirotehnika simbolizirala pokušaj revivala devedesetih na next level, beskrajno dirljivi napor da se nakon oca domovine Franje Tuđmana i predsjednika građanina Stipe Mesića, pojavi i svehrvatski predsjednik, onaj koji rehabili- tira hrvatstvo nakon što je Stipe prereagirao na Franju, Manolićeva opaska nema ništa od te poze: ona je autentično prisjećanje na izvornu HDZ-ovu kompozitnu ideologiju Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice. To je naime ideološki bricolage Tuđmanove ideologije, kako je opisan u programskim dokumentima HDZ-a s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Takozvane postliberalne ideologije redovito su patchwork krajnje heterogenih motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički populizam, Blut-und-Boden-ukorijenjenost, aristokratsko-vojnička elitistička etika etc. etc.; uporišna točka totalizacije ovakva ideološkog polja poseban je njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. Evo o kakvoj je praznini riječ: „Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“ Riječ je o jednoj od presudnih rečenica Obamine autobiografije. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley. Vratimo se temi: HSLS je dakle kao patchwork heterogenih ideoloških motiva sasvim suvremena pojava. Ipak, je li tu riječ o nečemu što je hrvatska posebnost i presedan. Prvo ono lakše: H u kratici koja je i program. Naravno da je bilo neophodno kazati hrvatski liberali u vrijeme obnove državnosti. Pa zaboga, jasno je da nema stvaranja nacionalne države, ili njene obnove, bez tog nacionalnog naboja: ni Gotovac, kao što je pokazao Buden, nije manji nacionalist od Budiše, ako je to uopće potrebno dokazivati. Nije, jer je u vrijeme emancipacije Hrvatske iz SFRJ oglasiti to H naprosto bilo de rigeur. Onaj bitan prigovor, da nacionalo i liberalno ne idu ruku pod ruku, da su proturječni, također je povijesno promašen: fenomen se nacionalnog ne iscrpljuje u lokalnim pripetavanjima (oko) Hrvata i Prečana, u nedotupavoj diskusiji oko nacionalne i građanske države, najmanje u spomenu nekakve oksimoronske tihe građanske većine, baš kao što liberalno nema puno toga s koncepcijama liberalizma 19. stoljeća, te se ono u nas danas ne razumije - doduše, i opet povijesno gledano, liberalne ideje i nisu ovdje naišle na posebno plodno tlo, mada bi i Otac domovine, mislim na Starčevića, tu i tamo imao ponešto s liberalizmom – nego kao neoliberalno, dakle iz temelja pogrešno. Citirat ću jedan pasus Kurelićeva teksta o tome, jer će nas on ujedno približiti i ovom socijalnom momentu abrevijature: kosor bez puno pogrešaka „Neoliberalizam u svom pravom značenju grana je liberalizma koja drži da je temeljno ljudsko pravo pravo vlasništva i da tržište garantira najracionalniju alokaciju resursa. U svojoj izvornoj varijanti (Mises) bio je kapitalistički odgovor na pojavu planske ekonomije, za vrijeme Hladnog rata postaje oružje za kritiku totalitarizma (Hayek), a u suvremenim liberalnim demokracijama služi kao ideološki temelj konzervativizma (Friedman i ostali). Neoliberalizam je kao argument za minimalnu vladu odigrao presudnu ulogu u kritici keynesijanskog liberalizma te formiranju politike Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Isto tako, politike uspostave univerzalnog slobodnog tržišta za koje su se zalagale brojne američke administracije neoliberalne su po definiciji. Bilo kako bilo, prvi i neposredni neprijatelj neoliberalizma u liberalnim demokracijama je liberalizam shvaćen na američki način (socijaldemokracija u europskom političkom vokabularu).“ Očito, socijalni liberalizam i nije neko hrvatsko iznašašće. Jasno da nije, jer o tome svjedoči već i ova natuknica, koja, indikativno, nema svoj hrvatski prijevod: Darinko Kosor nije napravio puno grešaka: i ja bih razgovarao s Rohatinskim, i, da je ishod razgovora koji su trajali duboku do u kolovoz bio drukčiji, danas bi o Darinku Kosoru govorili kao budućem predsjedniku države, čudesno talentiranom političaru, uskrsitelju ideje liberalnog u doba svekolike petodnevne horvatovske kritike svega liberalnodemokratsko postojećeg i koječega slavojevski nepostojećeg. Dakle, HSLS ovdje i nije imao šanse, u tom crveno-crnom ruletu hrvatske politike 2010-ih, u kojem je sudjelovalo sve, od Amerike i Engleske, do ispostava u Gajevoj, od Bajića do Ive koji je prvih mjesec dana bio pravi suparnik HDZ-u kojeg-treba-povijesno-demontirati, i iako sam sam sudjevao u tom porazu HDZ-a, i to nemalo, nemojmo se sad praviti nevješti i poricati aktere i sudionike tog milenijskog boja. HSLS nije bio predviđen u novoj vlasti! HSLS je bio nepotreban i iz posebnih razloga – oprosti na ponavljanju, ali moram: U Hrvatskoj se od obnove njene državnosti pokušava nametnuti ideja o nosivom antagonizam društva na koji je moguće svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: ideja o prasukobu crvenih i crnih, partizana i ustaša. O tome sam u „Obzoru“ ne tako davno napisao sljedeće: „U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vlada- ti tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.“ partizani i ustaše Otkud ta volja da se hrvatsko društvo podijeli bipolarno, a stranačka scena bipartijno? I, je li možda ovakva optika simplifikacija: ima ih koji svođenje stranačke scene na sukob crvenih i crnih upravo tako vide, argumentirajući da je bipolarnost svojstvena liberalnoj demokraciji, a kada je riječ o ideološkoj bipolarnosti, nje u Hrvatskoj gotovo da i nema osim kao medijske doskočice. Pa ipak, iako znamo da takva apriorna demarkaciona linija ne postoji, mi se ipak vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom planu vječno razdvaja na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne, koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ukratko za urantagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba. Sve te kategorije – ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša – u političkom su smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tomu što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma. 7. svibnja 2012. Objektiv 31
Page 1: NaCioNalNi PolitiČki maGaZiN 7. sv
Page 5 and 6: 14 dana HRVATSKA Daj ajde, molim te
Page 7 and 8: 8 Rojenje i rojensko prigovaranje R
Page 9 and 10: ljudi su važni Tema radništva, za
Page 11 and 12: Piše: Andrea lAtInOvIĆ Snimke: PI
Page 13 and 14: 18 Objektiv 7. svibnja 2012. PReMIj
Page 16 and 17: sUMORnA slIkA HRvAtske Zemlja upla
Page 18 and 19: Vilim Ribić Svojevremeno sam upozo
Page 22 and 23: sOcIjAllIBeRAlI Kad se već insisti
Page 24 and 25: sUMRAk gRAđAnskIH slOBOdA konom, p
Page 26 and 27: RefORMA ŠkOlstvA učenicima omogu
Page 28 and 29: 44 sPOR 'POtROŠAč' - Ht Što je s
Page 30 and 31: sAd - zeMljA sIROMAŠnIH na diploma
Page 32 and 33: dIvljI (jUgO)zAPAd tnog škriljca,
Page 34 and 35: A(pp)l(e) Capone Apple, jednako kao
Page 36 and 37: AfgAnIstAn POslIje AMeRIkAnAcA Razl
Page 38 and 39: HRvAtskA kAO slOvenIjA za iz BiH na
Page 40 and 41: već jadikuju tražeći od države
Page 42 and 43: MAtkO MeŠtROvIĆ, člAn gORgOne Bi
Page 44 and 45: MAtkO MeŠtROvIĆ, člAn gORgOne No
Page 46 and 47: nuo i pobjegao natrag. Istog dana p
Page 48 and 49: PčelARskA UdRUgA degenIjA Zdravlje
Page 50 and 51: ma više od 2GB i u sebi već sadr
Page 52: k o n f e r e n c i j a U»inci Ula

feat - Objektiv

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?