feat - Objektiv

82
Objektiv 7. svibnja 2012.
Krešimir
Fijačko
sve sam "kum", ništa
"Hrabro srce" Nije vrag da je
Sotoni dosadno?
Jesu li nam uredno najavljivali bolne
rezove? Jesu. Jesmo li svjesni da bez
bolnih rezova ne možemo van iz krize? Jesmo.
Je l' režu? Režu, nego što. Je l' boli?
Da, boli! Vidimo li već izlaz iz kome? Još
ne vidimo, ali, bez brige, na kraju će sve
biti dobro. Ako još nije dobro , znači da još
nije – kraj.
No, ima, dakako, u svemu tome i prilično
puno iritantnih stvari. Recimo, sada
kad znamo kako i do koje mjere su HEP
ili HAC opljačkani, malo nas zbunjuju poskupljenja
struje i najavljeno poskupljenje
cestarina. Dojam je da sada svi mi – kroz
uvećane cijene struje, primjerice, pomalo
otplaćujemo ono što je popljačkano? I kao
što kaže ona stara mudrost (jer ako itko
i ako išta, imamo mi iskustava s poskupljenjima):
koliko nas rastuže poskupljenja,
toliko nas nasmiju obrazloženja. Ono,
da „moramo (po cijenama) hvatati korak
s Europom“, jer da smo još uvijek najjeftiniji
kada se radi o cijenama struje. Ali
smo i najjeftiniji po cijeni rada, a tu nitko
ne spominje hvatanje koraka s Europom.
Ako se doista radi o tome da nam je
struja poskupila zato što netko, je li, mora
otplaćivati dugove koje su (i) u HEP-u napravili
oni koji su tvrdili da „znaju“ (vidi
onu uspješnicu Jacquesa Houdeka, „HDZ
zna!“), onda se smijemo osjećati poput
onog aktera iz vica o Muji i Hasi (prava
imena i adrese poznati redakciji). Ono kad
ta dvojica provale u trezor banke i dohvate
svaki po jednu golemu vreću i razdvoje
se, svaki sa svojom vrećom. Nakon deset
godina sretnu se opet, pa pita Mujo: „Je li,
što je bilo u tvojoj vreći?“ Veli Haso: „A,
bilo je jedno pedeset milijuna eura... Evo,
živim na francuskoj rivijeri kao beg, i pomalo
trošim... A u tvojoj vreći?“ Mujo se
točka na
tu snuždi, i veli: „A, samo nekakvi računi,
masa njih...“ „I? Što si s njima učinio?“
upita ga Haso. „E, jeb'ga, pomalo ih otplaćujem!“
Tako nekako. Samo što mi nismo
ništa maznuli, pa ni pogrešnu vreću, ali,
jeb'ga, otplaćujemo pomalo...
Ima toga još. Koliko nam je muka od
onoga što sada u sudnici i šire saznajemo
da su nam radili, toliko nas zasmijavaju
ispričavanja i negiranja okrivljenika.
Recimo, HDZ-ov mesar Fiolić navodno
je priznao ne samo da je izveo muljažu s
onom nekakvom kućom u Planinskoj ulici
u Zagrebu (čista dobit u nečijem džepu
– tridesetak milijuna kuna), nego i da je
vodećim ljudima tada vladajuće stranke
(bivšem ministru financija, ime poznato
redakciji) „svakoga tjedna nosio i po dvadeset
kila mesa“! Premda ga već i sama
njegova statura demantira, rečeni bivši
ministar snebiva se u novinama: „Dvadeset
kila mesa tjedno?! Ma, dajte, pa tko to
može pojesti?“ Maznuli tridesetak milijuna
kuna samo u jednoj akciji? Ma, dajte,
pa tko to može potrošiti?! Može se, može,
tvrde izvori koji su konzultirali stručnu literaturu.
Poput onoga tipa koji je spiskao
teške milijuna što ih je dobio na lotu: „A,
jeb'ga, većina love otišla je na žene, piće i
na kocku, a ostatak sam rasprčkal...“
Ne znam, ali neki ljudi kojima je HDZ
daleko manje drag nego meni, uvjeravaju
me ovih dana kako je potpuno svejedno
tko će pobijediti na tamošnjim unutarstranačkim
izborima. Pobijedi li Jadranka
Kosor – koma. Pobijedi li Karamarko –
još ljepše za budućnost te stranke. A da
je zanimljivo, zanimljivo je. Tu sve frcaju
„ponude koje se ne mogu odbiti“ (sve sam
„Kum“, ništa „Hrabro srce“), ucjene, divota
jedna za ljude koji ni o čemu nisu ima-
li pojma kad je trebalo imati pojma, a tu
se bogme razbacuje i velikim rječetinama
poput „izdaje“, kako Jadranka Kosor zamjera
svojim dojučerašnjim poslušnicima
koje sada može samo zalud karati zamjerajući
im što su joj okrenuli leđa. Kara Jadranka,
al' kara i Marko, pa bumo vid'li. U
cijeloj toj unutarstranačkoj gužvi ipak treba
odati priznanje Jadranki Kosor. Premda
napola već zgromljena silinom borbe
za malo vlasti u stranci koja je na optuženičkoj
klupi, ona je ipak smogla snage
da u Saboru (hvala televiziji na izravnim
prijenosima) čita lekcije vladajućima,
pri čemu, avaj, djeluje poput glumca koji je
fulao i čin i predstavu. Aludirajući na ministra
Jovanovića i njegovu retoriku, pita
se „kakvu to poruku (zahvaljujući takvim
ministrima i zastupnicima) Sabor šalje
mladima i javnosti uopće“. Bumerang se
vratio (to mu je navika): „A kakvu je to poruku
(mladima i javnosti uopće) slao HDZ
svojim ponašanjem i pljačkom u proteklih
osam godina?!“
A da ne bi bilo kako samo politika prosipa
svoje biserje, već da i u sferama više
duhovnosti ima koječega, pobrinuo se
ponovo velečasni Miklenić, glavni urednik
Kaptolova „Vjesnika“, „Glasa Koncila“.
Na jednoj prošlotjednoj tribini on se
obrušio na „svjetsku vladu“ (?) koja, vidi
on to, želi istrijebiti čovječanstvo, počevši
od starih, nemoćnih i bolesnih. Čovjek
bi ga još razumio da se obrušio na našu
aktualnu vladu koja, recimo, želi nekoga
„istrijebiti“ ili „eliminirati“: imao je Miklenić
takvih bisera, a nezgodacija je što
se to onda pripisuje Katoličkoj crkvi odnosno
Kaptolu, koji se baš nije pretrgavao
da se ogradi od takvih misaonih egzibicija.
Ali, u redu, Milklenićevo je pravo
da piše i govori što mu padne na pamet,
bez obzira na posljedice. Nedavno sam
negdje pročitao nešto zgodno o Sotoni
koji djeluje sve u šesnaest, a čiji je najveći
uspjeh u tome što je ljude uspio uvjeriti
kako – on ne postoji. Zašto to spominjem?
Zato što ni Sotona, očito, u svojoj
zloći nije savršen, pa se tu i tamo, što bi
se reklo, „preserava“. Pojavljuje se tamo
gdje bi ga mogli prepoznati, i takve stvari
– nije vrag da mu je dosadno? Evo, čini
mi se, povremeno se pojavljuje na mjestu
glavnog urednika jednog crkvenog lista,
gdje ga svi mogu prepoznati...