sOcIjAllIBeRAlI Kad se već insistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj. Time HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., a naša povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje nazadujući, degenerira. Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih i crnih imaju dvije funkcije: jedna je spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje potrebe jednih za drugima čime se legitimira povijesna neophodnost nomenklature koja Hrvatskom vlada od njena osamostaljenja, dok je druga konformistička laž koju o sebi proizvodimo u sferi društvene refleksije. Ta podjela, kao laž za koju znamo, pa ipak se vladamo kao da je nismo svjesni, ideološka je laž koju valja pobliže objasniti kako bismo shvatili mehanizam naše oportunističke samoobmane, ali i način vladanja današnjom Hrvatskom. prasukob Ideologija razlikuje ideološki smisao, nivo ideologije kao sustava teorijskih postulata koji tvore ideološko znanje, od nivoa ideološke (s)tvarne egzistencije, ideološkog rituala koji determinira ideološko vjerovanje. To vjerovanje, ideološka fantazma, zasniva se na materijalnoj egzistenciji ideologije, na njenom ritualu, i strukturira društvenu stvarnost. Drugim riječima ovdje nemamo posla s krivom svijesti, s ideologijom kao znanjem koje nije svjesno svojih pretpostavki; ovdje je na djelu zabluda koja determinira samo naše djelovanje: ideološka fantazma koja je na djelu u socijalnoj praksi. Takva je iluzija dvostruka: tu previđamo i samo iluzioniranje i njegov sadržaj. Razlikujući se od obične, ideološka fantazma uvijek unaprijed uračunava svoj neuspjeh: alibi načelne nemogućnost totalizacije, ideološka će fantazma apriori pronaći u metodološki jasno predviđenim „mangupima u vlastitim redovima“. Ona je ta 32 <strong>Objektiv</strong> 7. svibnja 2012. Kad se već insistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada koja generira „unutarnje neprijatelje“, kao strukturno neophodan moment ideološke djelotvornosti. Otuda je moguće kazati da je jasno kako je sasvim jasno da je bipolarizacija hrvatske politike simplifikacija, pa ipak mi se u našoj društvenoj svakodnevici ponašamo baš kao da toga nismo svjesni: kao da je nekakav praantagonizam crvenih i crnih prirodna datost. Da stvar bude gora, taj se prasukob u hrvatskoj povijesti ne svodi na onaj ustaša i partizane, štoviše nije svodiv ni na dvije totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća, nacizam i komunizam, koji su u Hrvatskoj – jer jedno zlo nikada ne dolazi samo – imali svoje autohtone inačice. Primjerice, moguće je prizvati u sjećanje tridesete godine i polemiku Kerubina Šegvića i Miroslava Krleže: pišući o to sukobu, književni teoretičar Zoran Kravar apostrofira „odrješiti kulturnopolitički dualizam“, „sliku hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja", one "idealističke" kao krajnje desne, i one materijalističke kao krajnje lijeve. Sam Kravar, sumirajući raspravu o sudbini hrvatskoga naroda u 20.stoljeću, zaključit će da se „hrvatski narod u svim velikim kušnjama modernog doba ... ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima.“ Očito, u Hrvatskoj je ova optika dugovječna, no bez obzira na povijesne mijene razlog joj je jedinstven: pretpostavljeni raskol društva na ekstreme vapi za zlatnom sredinom građanske neutralnosti. Hoće se reći: i tridesetih i danas između ljevice i desnice, u masivnom sukobu crvenih i crnih, zagubio se građanin: protagonist liberalne demokracije. I stvarno, izgleda da je i danas tako: povijesno pomirenje Udbe i Norvala kao da je porodilo crvenocrni hrvatski rulet koji već farsično opetuje vlastitu povijest. U Hrvat- skoj, čini se, nema veće nemeze od liberalne demokracije, u političkom, ili neoliberalizma, u ekonomskom smislu: ovaj potonju agitpropu služi da bi se diskvalificirao ovaj prvi liberalizam, jer je, in ultima linea, našem antifašizmu koji nažalost nije bio i antitotalitarizam jedina opasnost moguća neutralna instanca liberalnodemokratske zainteresiranosti za lustraciju, koju je kudikamo lakše izbjeći u konfrontaciji s nasljeđem proustaške desnice. Tu se rađa potreba za suspenzijom građanske politike, građanstava, same liberalne demokracije, tu je rodno mjesto zazora spram novonastalih okolnosti demokratskog pluralizma, ulaska u svijet zapadnih demokracija, napokon tu se javlja potreba za stalnim generiranjem sukoba crvenih i crnih, ne bi li se sve dok je opasnosti od crne internacionale sugerirala povijesna neophodnost narodne fronte. Onaj tko misli da je ova terminologija anakrona, nikada nije sjedio u društvu onih koji već više od dva desetljeća odlučuju o političkom životu ove zemlje. No, pokušajmo se na koncu odmaknuti od deskriptivnog pojma građanstva, od onoga što ono jest, i pogledati ono što bi liberalna demokracija u nas trebala biti: što bi to građanstvo u normativnom smislu u Hrvatskoj uopće značilo? Od Krležinih i Šegvićevih dana do dandanas, s građanstvom je jedno te isto: građanstva i građanina u nas nema! Na mjestu fantazme o nacionalnom pomirenju, koja je vladala devedesetih, stupila je ona o neutralnom građaninu, o socijalnom središtu oko kojega i u kojemu bi se željeli naći svi koji na političkoj sceni nešto znače, svodeći i HDZ i SPD na light stranke/partije lišene bilo kakve supstance: kao kava bez kofeina, tako je HDZ u Sanaderovo vrijeme ushtio biti lišen nacionalističkog balasta (zanimljivo, upravo je taj sastojak onaj za kojim poseže Jadranka Kosor danas – Tuđmanov revival, naime), baš kao što je SDP, po napucima ideologa moćnog medijskog holdinga, trebao biti lib-lab strankom lišenom socijalnih obzira, više-manje posvećenom promicanju kapitalizma u izgradnji države blagostanja. Ali, kako kaže pametni i toliko prešućeni Buden:“…to mjesto… namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi građanstvo kao puki socijalni sloj, a ne kao osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici.“ Uostalom, možda je građanstvo kao građanstvo anakronizam? U jednoj diskusiji čuo sam i ovakav stav: „Ono kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kad je pak riječ o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavamo taj pojam kao normativnu kategoriju - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, hrvatsko građanstvo definirano je jedino njegovim aktualnim odsustvom, ili bolje, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva. No danas nas građanstvo više ne mora zanimati ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucija nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Građanstvo nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kategorija. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.” Žižekova Cosa nostra No postoji još jedan razlog zbog kojega ova ideološka fantazma o prasukobu crvenih i crnih tako tvrdokorno ustrajava: problem je u samom građaninu, naime. Osporavanje „apstraktnog građanina” prodiskutirana je tema, ali vjerojatno najlucidniji liberal ovih prostora, Tarik Haverić, u jednom svome mailu duhovito mi tumači tu nevolju s građaninom: „Apstraktnom građaninu pripisuje se pogrešna uloga, koja se onda osporava; njegova je vrijednost isključivo instrumentalna. Nitko još nije osporavao geometriju zato što nigdje ne postoji ravan bez debljine ili točka bez dimenzija. Zato to i jesu apstrakcije. U izvodu iz mog teksta važna je riječ navodno; neki kritičari predstavljaju liberalizam kao učenje koje ima za cilj "stvaranje" apstraktnog građanina, lišenog svih socijalnih veza. A radi se samo o sredstvu, korisnoj fikciji (bez fikcija se npr. javno pravo ne može zamisliti. Kontraktualističke teorije pozivaju se na društveni ugovor, mada ga empirijski niko nikada nije potpisao, ni vi ni ja ni Žižek). Građanin je, u političkoj filozofiji, sjedište onoga što je svima zajedničko, a nikome svojstve- no.“ Čemu opet Žižek? U eseju „Fantazma, demokracija, razlika“ Žižek kaže: „…idealno izjednačavanje svih društvenih razlika u pojmu građanina, subjekta demokracije, moguće je samo zajedničkom povezanošću s nekom nacionalnom Stvari.“ Ako je tako, a ne kako Haverić tumači, onda možemo kazati da je s građaninom načelan problem zato jer je subjekt demokracije moguć tek na osnovu zajedničke povezanosti s partikularnom nacionalnom stvari – zato jer je građanin spreman apstrahirati od svih svojih konkretnih i posebnih različitost i biti idealno izjednačen mimo svih društvenih razlika tek ukoliko to mjesto ujednosti, ta točka identiteta, jest nacionalni identitet. Nacionalni identitet koji pozitivira odsutnost svake druge određenosti građanina kao subjekta demokracije: jer, on je to bez obzira na rasu, spol, konfesiju… On je apstraktan, subjekt lišen biti, subjekt bez identiteta, koji kao građanin pristaje biti jednak, ako je kao pripadnik nacije isti: ako participira na istoj nacionalnoj stvari. Društveni se identitet na taj način uspostavlja kao nacionalni identitet, naša stvar, kao pozitivacija manjka društvenoga identiteta. Iz takve perspektive, ako građanin nije ono što je svima zajedničko, a nikomu svojstveno, nego sudionik na nečemu što Žižek duhovito koncipira kao cosa nostra, onda su crveni i crni zaista duboko položeni usred hrvatske socijalne strukture kao njen zaglavni kamen. Jer, kao što vidimo, već cijelo jedno stoljeće i pol, od moderne naovamo, perenira taj raspad na ekstreme koji se trude prikazati maticom hrvatskog političkog života, štoviše centrumaškom gra- Ako Hrvatska u EU želi ući kao uljuđena demokratska zemlja, nužno je bolno suočenje ne s istinom, već s fundamentalnom laži vlastite stvarnosti. Tada će crveni i crni, vjerojatno već i oni sami umorni od samih sebe, otići na zaslužen počinak đanskom politikom, koja se za svake krize demokratske forme raspada u svojoj nacionalnoj jezgri i, kao što je to pokazala secesija Manolića i Mesića od Tuđmana, vice versa: kad dođe do nesporazuma oko toga što je to cosa nostra, ta naša stvar, dolazi u pitanje i sama demokratska forma, o čemu svjedoči filibastering u doba parlamentarne krize 1994. godine. Crveni i crni simplificiraju naš društveni, politički i ukupni javni život, no oni su ideološka laž koja ga kao fantazmatski vehikulum pokreće. Nasljedstvo totalitarnih ideologija koje nas i danas more vapi za liberalnom demokracijom, ali, je li baš slučajno što se Hrvatska tolika desetljeća bezuspješno trudi u potrazi za – građaninom? Što, naime, ako je ovaj amalgam nacionalnog i socijalnog najdublji osnov građanskoga politike uopće, horizont njena svijeta? Odgovor je obeshrabrujuć, možda i strašan, ali, pogledajmo kartu suvremene Europe i iskreno se upitajmo: Ako ne liberalna demokracija, ne prestaje li nam onda kao mogućnost (inter)nacional-socijalizam? Suvremena Europa zasniva se upravo na posttotalitarnoj paradigmi kao jamstvu zajedništva. Pomak od antifašističke paradigme prema antikomunističkoj, pomak je od blokovski podijeljene Europe k Europi u kojoj je rušenje berinskoga zida, simbola te podjeljenosti, metaforiziralo oslobođenje od obaju totalitarizama prošloga vijeka. U Hrvatskoj, naprotiv, na djelu je suradnja revolucionarnih ekstremizama: jučer kroz ideologem „nacionalnog pomirenja“, danas kroz dijalektiku crveno-crne reprodukcije moći na vlasti. Naravno, ti ekstremizmi ne predstavljaju manifestni programski sadržaj politika HDZ-a i SDP-a, ali su latentno pogonsko gorivo ovih stranaka lišenih jasne ideološke distinkcije. Ako Hrvatska u EU želi ući kao uljuđena demokratska zemlja, nužno je bolno suočenje ne s istinom, već s fundamentalnom laži vlastite stvarnosti. Tada će crveni i crni, vjerojatno već i oni sami umorni od samih sebe, otići na zaslužen počinak. Mi danas imamo socijaldemokratsku Hrvatsku, i jednu neuspješnu pretvorbu HDZ-a iz pokreta u demokršćansku stranku. Imamo crvene i crne: posrne li ova zemlja ekonomski, imat ćemo smeđe: nacional-socijalizam. Ionako zemljom u podmetu vladaju nacional-komunisti. U toj perspektivi, mislim, liberalna demokracija, ili socijalni liberalizam, kudikamo je bolja perspektiva. 7. svibnja 2012. <strong>Objektiv</strong> 33
sUMRAk gRAđAnskIH slOBOdA Čikaška škola s Markova trga Za Hrvatsku je kaznenopravna škola zagrebačkog sveučilišta postala vrhovno kreatorska, kao čikaška škola za ekonomski krajolik zapadne hemisfere. Jedni društvo svode na svemoć lijepe brojke, drugi na pogubnost uglađenih riječi Piše: jasna BABIĆ Internetsko društvo, poznato pod nazivom Anonymous, prošloga tjedna pozivao je na ulične demonstracije protiv zakonskoga teksta koji je upravo izglasan u američkom kongresu. Zakonski akt, označen kraticom CISPA, dozvoljava represivno-nadzornim ustanovama SADa da nadziru svekoliku komunikaciju putem interneta. „Stabilnost i sigurnost“, u najkraćim crtama glasi obrazloženje američkog zakonodavaca, koji istim za- 34 <strong>Objektiv</strong> 7. svibnja 2012. 7. svibnja 2012. <strong>Objektiv</strong> 35
Change language