feat - Objektiv

MAtkO MeŠtROvIĆ, člAn gORgOne
nom izlogu stvarno su bile ''Mrtve duše''
od Gogolja, no ja nisam shvatio to u tom
značenju pa sam počeo pisati alegorijski i
maštati. Napisao sam nešto vrlo slikovito
i dobio odličan. Na kraju sam oslobođen
mature jer sam imao jako dobre ocijene –
rekao mi je.
Potom dolazite u Zagreb i studirate
na Filozofskom fakultetu povijest
umjetnosti.
Da, 1952. godine došao sam u Zagreb i
položio prijemni ispit kod asistenta Radoslava
Putara, s kojim ću se kasnije naći zajedno
i u Gorgoni. Mislim da je taj susret
bio presudan trenutak, on je vidio nešto u
meni i pokazao mi je priličnu pažnju. Izvukao
je iz mene neke misli i stavove koji su
se pokazali vrijednima. Bio je izvanredan i
veoma oštar likovni kritičar i zajedno s Dimitrijem
Bašićevićem od presudnog utjecaja.
Stjecajem okolnosti, već 1956. postao
sam im kolega u istom poslu. Ohrabren njima
veoma sam rano grunuo s prvim tekstovima
i dakako zarana dobio po glavi.
To se odnosi na likovne kritike
koje ste emitirali na Radio Zagrebu,
a koje nisu bile, kako se veli, uz dlaku?
Da. Morate znati kakve su prilike bile.
Postojala je i otvorena i prikrivena borba
protiv konzervativnih, ne više samo građanskih,
poimanja u umjetnosti. Ona je
dolazila i iz akademskih krugova, uz to,
kao i uvijek, bila je tu i borba za društveno
utjecajnu poziciju, za moć. Tada to još
nisam znao čitati. Tako sam nakon jednog
mog kritičkog prikaza o heterogenoj grupi
Mart, koja se okupljala oko Hegedušića i
njegove majstorske radionice doživio prvu
suspenziju. Meni se ta moja tadašnja kritika
i nije činila nečim posebnim. Nakon što
je tekst emitiran, pozvao me je šef redakcije
Ervin Peratoner u svoju sobu. Rekao mi
da sjednem, a sam je ostao stajati oslonjen
na svoj stol i uporno šutio. To mi je djelovalo
pomalo teatralno pa sam se nakon nekog
vremenna počeo smijati. Onda me upozorio
da se ne smijem. „Dolazim od direktora
Ivana Šibla, tražio je da Vam damo otkaz,
zbog intervencije Andrije Štampara. No,
dobro ste prošli, dobili ste samo tri mjeseca
zabrane javljanja u eter“, rekao mi je.
Za to doba bile su to stvarno moćne
veze za nadziranje novinara, odnosno,
likovnog kritičara.
Hegedušić je bio ozlojeđen što se neki ba-
70
Objektiv 7. svibnja 2012.
lavac tu nešto usuđuje primjećivati. On je
odmah potegnuo i samog predsjednika Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti,
Andriju Štampara. Dakle, bilo je to
doba kada se nemilice koristila pozicija,
čak i protiv takvih slučajeva nepovoljne likovne
kritike. Eto i Radoslav Putar je u to
doba doživio nešto strašno. Njega je Vanja
Radauš jednom prilikom presreo u Knjižari
akademije na Preradovićevu trgu te ga
uhvatio za prsa i opalio ćuškama po licu.
Možete li to zamisliti? Kakva je to bila osionost.
Dakle, nastanak Gorgone vezan je
i uz proživljavanje takva negativnog iskustva.
Ne bih rekao da se to može generalizirati,
ali za osobe koje sam spomenuo to je
iskustvo bilo prisutno i dakako krajnje neugodno.
Gorgona je suma svih
svojih definicija. Ipak, ja
se ne bih mogao izjasniti
da apsolutno prihvaćam
sve što se pojavilo
kod ljudi koji su činili
Gorgonu, ali dakako,
to ne znači da ne mogu
izjaviti, poput Kožarića,
kako sam jako sretan
Sad kada ste spomenuli Gorgonu,
moram primijetiti kako ovaj film što
je sada o njoj napravljen ustvari posjeduje
jednu snažnu notu intimnosti,
onakvu kakvu posjeduju ljudi
koji se međusobno vole i razumiju.
Ta značajka u njemu dolazi najprije
do izražaja.
Primijetio sam već i u najavi ovog filma
kako se govori da se radi o grupi istomišljenika.
To je posve krivo. Bilo je to druženje
ljudi divergentnih profila i fizičkih i psihičkih
i po habitusu. Ali, postojalo je nešto bitno.
To da smo svi mi u Gorgoni bili spremni
priznati potpunu autonomnost onog
drugog, svakoga od nas. Na koji je način to
druženje i sama Gorgona na mene djelovala,
vidio sam kasnije. Svojedobno, kad sam
napustio novinarski posao, sačinio sam
knjigu gdje je bio sadržan izbor iz onoga što
sam pisao i objavljivao u vrijeme moga kritičarskog
djelovanja, od 1956. pa do 1964.
Prije par godina pak, nazvao me Marko
Grčić i rekao mi kako je u antikvarijatu i da
drži u rukama tu moju knjigu „Od pojedinačnog
općem“. „Ma daj“, rekao sam iznenađen,
a on mi reče kako je to najbolje što
sam ikada napisao i da bi bilo dobro da to
ponovno objavim. Prvo sam pomislio kako
se on šali, no pitao sam i druge bliske ljude
i svi su potvrdno odgovorili. Eto, našao
se i jedan nakladnik kojem je to bilo zanimljivo,
pa je knjiga ponovno objavljena. Tu
je bilo i razmišljanja što da se stavi na ovitak
knjige kao informativni naglasak. Odabrao
sam završnu rečenicu iz teksta u katalogu
prve izložbe Novih tendencija: „jedno
samo nije ništa, tek sa svima drugima je
sve.“ Možda je to ideja koja je temeljno sadržana
i u Gorgoni.
To je jedna situacija koja se pokazala
kroz cijelu njenu djelatnu
praksu, ali i instituciji anti-časopisa.
Naravno i kroz onu neposrednost
Gorgone koja je ostvarena kroz
oblik svojevrsne zajednice.
Svakako je časopis bio ono što je ostalo
iza grupe, no tu je bilo i mnogo drugog pa i
individualni autorski opusi pojedinih članova.
I sâm sam tada posredovao u izložbama
koje su bile markantne i autentične
unatoč skromnim uvjetima s kojima smo
raspolagali u Galeriji G, u salonu okvira
Šira. Zidić je te davne priredbe s naklonošću
pratio, no zasigurno je to tada bilo veoma
originalno i samosvojno društveno
zbivanje. Upravo se u Novim tendencijama
koje se tada javljaju ističu grupe, odnosno
kako ste fino primijetili zajednice umjetnika,
a ne toliko pojedinci. Već prva izložba
koja je 1961. godine postavljena u Galeriji
suvremene umjetnosti na Katarininu trgu
je to veoma očito pokazala. No, kad sam
već to spomenuo, želio bih još nešto reći.
Gorgona je prva prepoznala i prihvatila
Nove tendencije. Ima jedna dragocjena fotografija.
Kada su prvi radovi u ljeto 1961.
godine stizali u galeriju s carine, unosile
su se kutije i sanduci s pristiglim radovima.
Tada se cijela grupa postavila u stav
mirno i pozdravila novu umjetnost. Bile
su to izuzetne situacije i tek danas se one
pokušavaju cjelovitije objasniti. Prije dvije
godine bila je u Karlsruheu, u Centru za
umjetnost i medijske tehnologije priređena
velika retrospektiva dokumenata i djela
za cijelo razdoblje tih događanja, od 1961.
do 1973. godine. Postalo je posve neupitno
da se radi o izuzetno avangardnoj i dapače
jedinstvenoj pojavi. Osobito je bio značajan,
nakon krize pokreta Nove tendencije,
nastavak s veoma razrađenim programom
izložbi i simpozija za 1968. godinu, posvećenim
vizualnim istraživanjima i kompjutoru,
kad se pojavio i tada u svijetu jedinstveni
časopis Bit-International. Stara
zgrada Gradske galerije suvremene umjetnosti
na Katarininu trgu 2 postala je tada
jedna od najpoznatijih zagrebačkih adresa.
Šteta što nije i danas barem markira-
na kao autentični spomenik svjetski značajnih
događanja.
Postoji određeni napor u djelovanju
Gorgone da se dokine slika, da
se predstavi anti-slika. U tom pogledu
bilo je i mnogo drugih takvih
''anti'' ideja, no dakako i čiste igre i
visoke akribije u Vaništinom izvođenju.
Glavnina njegovih ranijih djela nije danas
poznata. On je u početku imao veoma
razvijenu slikarsku komponentu svoga dje-
lovanja. Kada sam došao u Zagreb, zatekao
sam njegovu i Stančićevu izložbu u Muzeju
za umjetnost i obrt, a onda još jednu 1955.
na istom mjestu kad su uz Vaništu i Stančića
izlagali Ljubo Ivančić, Valerije Michieli i
Ivan Kožarić. Ta je izložba bila prekretna,
jer je prekinula sa svime što se od dotadašnje
produkcije moglo očekivati. U njihovim
djelima pokazuju se novi duboko proćućeni
iskazi osobnih odnosa i dilema, s momentima
tjeskobe pa čak i tamne lirike,
tu su i dramatične geste u velikim figurama
Michielija, razdrte u obradi materijala
i fizionomije teškog izraza. I Kožarićevo intuitivno
poimanje prostora. Bilo je kod Vanište
već tada dosta izrazite negacije uvriježenog,
da bi se kasnije sve svelo na onu
njegovu horizontalnu liniju, koja sabire i
otvara neizvjesnost praznog. Time je 1964.
zaključio svoj slikarski opus. Ta negacija na
svoj je način analogna Manzonijevu poništavanju
"umjetničkog", ali nije značila desakralizaciju.
Ta ideja, tako reći anti-svetosti,
bila je tada veoma avangardna.
Da. Najradikalniji je bio baš Manzoni.
Za prvu izložbu Novih tendencija 1961.
godine pisao mi je da će poslati tri rada.
Jednu sliku, jednu liniju i jednu stvar u
konzervi koju je nazvao ''Kunstlerscheisse'',
odnosno izmet umjetnika. On je svoj
izmet smještao u seriju numeriranih limenki.
Također, njegove linije bile su povučene
na dugoj traci papira, smotane
i smještene u tuljak. Na izložbi mu nisu
prihvaćena ta dva rada pa ih je on poslao
meni. Bio sam uvjeren da je uspio u svojoj
simboličnoj nakani, jer su ti radovi prošli
carinu. Nisam primijetio da su na carini
s tim imali problema. Vidio sam da je
tuljac bio otvaran, no limenka je djelovala
nedirnuto. Naime, štos je bio u tome da
kada promatrate limenku kao izložak ne
vidite što je u njoj, morate vjerovati da je
to ono što umjetnik kaže, odnosno u ono
što je deklarirao na limenki. Isto tako, da
je dužina smotane linije točno onolika koliko
piše na tuljcu. Osamdesetih godina
odnio sam tu limenku u Pariz u jednu galerijsku
kuću. Nakon nekog vremena stigao
mi je zapis od galeriste s ekspertizom
djela. Iznenadio sam se kad sam vidio da
u opisu limenke piše ''punktirano''. Dakle,
1961. godine naša je tadašnja carina
uredno provjerila što se nalazi u konzervi
na kojoj je naznačeno da sadrži ''izmet
umjetnika''. Tako stoji stvar s umjetnošću
i vlastima.
7. svibnja 2012. Objektiv 71