RefORMA ŠkOlstvA učenicima omogućilo da sami biraju što će učiti prema svojim afinitetima. Stića smo pitali treba li izbaciti primjerice zemljopis i povijest iz prirodoslovnih škola? – Ne treba, jer učenik mora imati širinu općeg znanja. Opasno je obrazovati nekoga za usko specijalizirano zanimanje, jer smo svjedoci kako se tržište rada konstantno mijenja, a samim tim i opasnost od otkaza. Osim toga mnogi učenici ni ne znaju što žele kada upisuju srednju školu, a mnogi to ne znaju ni kada upisuju fakultet. No bez obzira na to, unutar pojedinih predmeta treba doći do promjena. Ne mogu povijest jednako učiti oni u gimnazijama i strukovnim školama. Opširnost svakog predmeta bi se trebala prilagoditi – zaključuje Stić. S druge strane, profesor s Učiteljskog fakulteta Milan Matijević smatra da treba ograničiti broj obveznih predmeta. program pedeset godina isti – Svakako bih preporučio smanjenje liste obveznih nastavnih predmeta u svim općeobrazovnim i strukovnim školama, te uvođenje liste izbornih predmeta i stupnjeva (A i B) za razinu nekog predmeta koju učenik želi birati. Usputna napomena: Program osnovne škole je već pedeset godina dizajniran za potrebe nastavka školovanja u gimnaziji, a u gimnaziju nastavlja školovanje samo jedna četvrtina populacije već dvadesetak godina, a trećina odlazi u obrtničke škole i ostala trećina u strukovne četverogodišnje škole. Dakle, obvezna osnovna škola ne priprema za nastavak školovanja za zanimanja. Učenici ništa ne rade rukama osam razreda osnovne škole, a onda se očekuje da takva djeca upisuju obrtničke i industrijske škole! – upozorava Matijević i dodaje da je zapazio da napredak obveznog obrazovanja ponajviše koče oni koji bi trebali na tom raditi kao što su nastavnički fakulteti i HAZU. Zbog navedenog smatra da ni mjere ministra Jovanovića nisu baš najsretnije rješenje. – Mnogo je bolje smanjiti listu nastavnih predmeta, a listu novih kompetencija (npr. 40 <strong>Objektiv</strong> 7. svibnja 2012. ŠTO kAžU SInDIkATI? Branimir Mihalinac, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, kaže da je potreban politički konsenzus kako bi se provela prava reforma školstva. Isto tako kaže da bi je trebalo dići na razinu ustavnog zakona. – Važno je da se to postigne kako bi se školstvo razvijalo bez obzira tko je na vlasti, a ne da se termin reforma školstva upotrebljava u dnevnopolitičke svrhe. Uvijek se ispočetka rade nekakve analize kada neki novi ministar dođe na vlast. To je smiješno. Treba utvrditi stvarne, a ne političke ciljeve i krenuti. Smatra da se treba okrenuti strukovnom obrazovanju, ali i razvijati cjeloživotno učenje. Ističe što hrvatskom obrazovanju nedostaje: – Ključ leži u malom i srednjem poduzetništvu. Nažalost u nas još uvijek postoji antipoduzetnički mentalitet, a mediji tu famu samo šire. Još je veći problem što naše obrazovanje ne razvija nikakav poduzetnički duh. To bi trebao biti zaseban predmet kako bi od najranijih dana stvorio u djece takav način razmišljanja. Djeca bi tu mogla raditi na nekim samostalnim programima, a i poslodavci bi se trebali uključiti u razvijanje tih vještina. Bez toga nema novih radnih mjesta. Mihalinac zaključuje da u pravoj reformi školstva ne smije biti politike, već da političari, struka, poslodavci i sindikati u široj javnoj raspravi nađu zajednički jezik, stvore viziju i krenu u ostvarivanje, a ne da svaki ministar krene ispočetka, pogotovo kada je riječ o čovjeku koji dolazi iz medicine, jer mu treba dobra godina dana da se uhoda u posao. A to je izgubljena godina. – Ovo što sada Jovanović promovira su tehničke mjere za zabavu masa. Hoće li vjeronauk ili neće i slično. To nije reforma. Bojim se da će doći do nekih važnijih promjena. građanski odgoj, poduzetništvo, seksualni odgoj, ljudska prava...) ugraditi u postojeće nastavne predmete ili učiti o tim pitanjima u vidu nastavnih projekata, istraživanjem i otkrivanjem te drugim metodama aktivnog i iskustvenog učenja. Sa Stićem se ne slaže ni oko male mature. – Uvođenjem male mature ne dobiva se mnogo na unapređenju procesa učenja i poučavanja, a unosi se još više stresova u život učenika i njihovih roditelja, pa bih nekoliko Kod nas se svašta misli pod praktičnom nastavom, pa da budem jasan – ja sam za uvođenje u školu mnogo više učenja i rada rukama, koristeći razne alate i aparate, uređaje i simulacije, a radi stjecanja radnih navika i kompetencija puta razmislio prije uvođenja te „novotarije“ u naše školstvo. No zato se svi naši sugovornici slažu u oko kvota upisa i načina učenja. Kažu kako je jako važno izbalansirane upisne kvote ne samo na fakultetima već i u srednjih školama, jer „koji je smisao trošiti vrijeme i novac kako bi se obrazovao netko tko nema mjesta na tržištu rada“. Osim toga, sustav treba odmaknuti od 'bubanja' i prilagoditi ga da učenici razvijaju kognitivne sposobnosti kroz praktičnu nastavu. – Kod nas se svašta misli pod praktičnom nastavom, pa da budem jasan – ja sam za uvođenje u školu mnogo više učenja i rada rukama, koristeći razne alate i aparate, uređaje i simulacije, a radi stjecanja radnih navika i kompetencija. Te se kompetencije ne mogu stjecati čitanjem knjiga, slušanjem predavanja i gledanjem prezentacija – kaže Matijević Stić naglašava da dosadašnji način prakse u srednjim strukovni školama nije dobar. – Neke tvrtke uopće ne uzimaju praktikante, jer se onda njihov zaposlenik mora baviti s njima, a ne svojim radom. Država stoga tim tvrtkama mora nešto dati zauzvrat, možda neke porezne olakšice. Pa onda imamo slučajeve kada praktikanti kuhaju kavu i čiste pod, a uopće ne sudjeluju u po- slu zbog kojeg su na praksi. A na kraju imamo trgovačke lance koji jedva čekaju uzeti praktikante koji im pune police i obavljaju slične stvari jer tako smanjuju troškove rada. Od Ministarstva smo tražili da nam pojasne mjere i obrazlože nam smjer u kojem žele da se naše školstvo razvija, ali oni su se do zaključenja našeg lista oglušili na upite. Bez obzira što je 'Kuća pravde', kako ju je nazvao jedan naš sugovornik, vjerojatno najbitnija u reformi školstva, jer mora postaviti okvire kako će se ono razvijati, po- stoje pozitivni primjeri koji dokazuju kako se stvari mogu poboljšati bez iščekivanja što će država napraviti. Vjerojatno najbolji primjer za to je zagrebačka Elektrotehnička škola. Oni su u proteklih nekoliko godina iz fondova Europske unije izvukli skoro dva milijuna kuna, bez obzira što su im razne agencije koje su im radile na projektima, kako Klarić tvrdi, bile više prepreke nego potpora. No to je jedan sasvim drugi problem. – Preko fondova EU školu smo opremili s najmodernijom opremom. Osim toga napravili smo strateški dokument kako bi se škola trebala razvijati u sljedećih 5, 6 godina. Na tom projektu skupa s nama radio je Program osnovne škole već je pedeset godina dizajniran za potrebe nastavka školovanja u gimnaziji, a u gimnaziju nastavlja školovanje samo jedna četvrtina populacije već dvadesetak godina, a trećina odlazi u obrtničke škole i ostala trećina u strukovne četverogodišnje škole europski stručnjak iz kopenhageškog Instituta za školstvo. Glavni cilj tog dokumenta je bolje usmjeravanje pojedinih učenika prema njegovim sklonostima, odnosno način na koji ćemo mu to omogućiti – kaže nam ravnatelj. No oni su i do sada radili na razvijanju kompetencija učenika u izvanškolskim aktivnostima. nije sve tako sivo – Preko fondova naši su se profesori dodatno obrazovali u inozemstvu, recimo u vezi briselske tvrtke koja se bavi inovacijama koja se tiču pametnih domova. Stekli su tako certifikate da u ime njih mogu držati tečajeve i to smo ponudili našim učenicima pa i oni na taj način mogu dobiti licencu da su obrazovani u tom pogledu što će im kasnije, pogotovo kad Hrvatska uđe u EU, jako koristiti na tržištu rada – kaže Klarić i dodaje da se tim profesorima ne plaćaju prekovremeni, nego da honorare dobivaju od roditelja djece. Nije ovo jedini projekt. Slično su napravili i s obnovljivim izvorima energije. Nabavili su najmoderniju opremu, ali zanimljivo nisu je imali gdje smjestiti zbog nedostatka prostora. Škola je imala derutnu dvora- nu koju su nastavnici besplatno (!) obnovili kako bi svojim učenicima mogli održavati izvanškolsku nastavu u pogledu obnovljivih izvora energije. – Ponavljam, vrlo je važno što će učenici osim klasične izobrazbe preko ovih dodatnih aktivnosti dobiti potvrdu koja će im vrijediti svugdje u svijetu. Moram napomenuti i da smo iskoristili novac iz fondova za mobilnost učenika. Upravo u ovom trenutku 15 naših učenika je u Engleskoj na tri tjedna gdje obavljaju praksu za što će također dobiti uvjerenje. Hrvatskoj je uzor u pogledu prakse u strukovnim školama Njemačka koja ima takozvani dualni sustav u kojem je jako puno prakse u kojoj su učenici aktivni sudionici, a ne pasivni promatrači. Ministarstvo je krenulo s analizom stanja i pokušajem da se Hrvatska približi njemačkom modelu, ali Klarić naglašava da je prema tom putu moguće krenuti i odozdo, točnije od samih škola. Na primjeru 'njegove' Elektrotehničke škole jasno je i zašto to misli. – Mi smo navrijeme uočili trendove i za to smo se pripremali. To moraju raditi i druge škole. Nastava kakva se još uvijek provodi u školama je davno svršeno vrijeme. Ključ je u nastavnicima. Bez njihova dodatnog obrazovanja i usavršavanja nema rezultata. Netko će reći kako Hrvatska može imati kvalitetne i motivirane nastavnike kad su slabo plaćeni. No na primjeru Elektrotehničke škole jasno je, da bez obzira na sve financijske probleme, nastavnici itekako dobro prihvaćaju promjene s vizijom. U suprotnom ne bi obnavljali derutnu dvoranu. Klarić uskoro ide u mirovinu i, kako nam je sam rekao, najdraže mu je što u zbornici ostavlja odlične međuljudske odnose. – Više smo mi sami postigli kroz EU fondove nego ministarstvo u svih ovih 20 godina – zaključuje ovaj uspješni ravnatelj. Malo je Klarić zujao po medijima posljednjih godina, ali zato je puno meda dao svojoj školi. Nadamo se da Jovanović na kraju svoga mandata neće biti označen kao trut bez obzira na zujanje. 7. svibnja 2012. <strong>Objektiv</strong> 41
portfolio 42 <strong>Objektiv</strong> 27. veljače 2012. PUCA MATADOR, bojana terakota, 2011. Vedran Staničić Kipar Vedran Staničić rođen je 1974. godine u Splitu. Diplomirao je na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, gdje nakon studija neko vrijeme radi kao vanjski suradnik na Katedri za povijest umjetnosti. Iza njega je niz samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj, a radovi mu se nalaze u nekoliko cijenjenih privatnih zbirki. Od 2011. godine član je HDLU-a Zagreb. Živi i radi u Zagrebu i Splitu. U posljednje vrijeme zaokupljen je ciklusom lascivno zaigranih terakotnih ženskih figura, koje naziva Buhtlicama. 27. veljače 2012. <strong>Objektiv</strong> 43
Change language