10 <strong>Objektiv</strong> 1. kolovoza 2011. zAUstAvljenI tRenUtAk Što je nama naša borba dala: Dok Josipović sluša Bacha, narod se tuče oko graha! 1. kolovoza 2011. <strong>Objektiv</strong> 11
ljudi su važni Tema radništva, zapošljavanja, nezaposlenosti, prekarnog rada, tržišta rada općenito, socijalne sigurnosti, dostojanstva rada i radnika, socijalne solidarnosti, prigodno su i ovog Dana rada, iako neizmjerno važne, opet gurnute u područje plitke i površne, šablonizirane rasprave ili bolje rečeno demagoške kuknjave nad zlehudom sudbom hrvatskih radnika. A da pri tome nitko, baš nitko, ni sindikati, ni Vlada, ni GSV, ni HAZU, ni bilo koji institut ili bilo koja nevladina organizacija nisu organizirali čak ni prigodni ozbiljni razgovor o tim temama. U ovom se kratkom tekstu neću baviti razlozima za takvo neshvatljivo marginaliziranje i neadekvatni tretman tih tema, već postaviti pitanja koja držim važnim i konačno sazrelim za propitivanje i u Hrvatskoj, na način na koji se ta pitanja postavljaju već petnaestak godina kao najvažnija u Europi čiji i formalno sastavni dio upravo postajemo te širinom posljedica te marginalizacije. Europa poznaje, kako se slaže većina teoretičara, nekoliko modela politika tržišta rada, s jasno definiranim kriterijima vezanim uz zaštitu zaposlenosti, socijalnu sigurnost radnika, otvorenost tržišta rada, socijalnu sigurnost nezaposlenih, rigidnost radnog zakonodavstva te se govori o liberalnom, socijaldemokratskom, konzervativnom i južnoeuropskom, a kod nekih i postsocijalističkom modelu. Svaki od tih modela ima dugu tradiciju i postiže različite outpute u pojedinim svojim komponentama, koje su manje ili više usklađene jedne s drugima. To znači da je poznato kakav će rezultat polučiti pojedina izmjena pravila ili propisa ili drugih oblika intervencija u taj sustav. Interesi socijalnih aktera (poslodavaca, radnika, države, nezaposlenih) također su poznati. Socijalni dijalog, pregovori i javne rasprave vode se 12 <strong>Objektiv</strong> 7. svibnja 2012. Davorko Vidović član SDP-a gost urednik u okviru šire postavljenih društvenih ciljeva i vrijednosti koji legitimiraju sve aktere, pri čemu se izbjegavaju bilo kakvi radikalni i neusuglašeni potezi koji bi značili ugrozu kako društvene stabilnosti, tako i temeljnih vrijednosti društva. U Hrvatskoj niti ima takvih rasprava, niti se zna kakav to model u okviru predložene sistematizacije uopće u ovoj zemlji imamo, a bogme niti što su to stvarne (a ne samo Ustavom deklarirane) društvene vrijednosti. Primjer za to su vrijednosti slobode, dostojanstva osobe, socijalne sigurnosti ili pak socijalne solidarnosti i socijalne pravde. Stoga su temeljna osobina naših tzv. rasprava o tržištu rada, odnosno njegovim različitim aspektima, lutanje i lupetanje. Prigodno i uglavnom pod utjecajem vanjskih pritisaka (MMF, WB), a rjeđe i EU institucija, u nas se nasumično i nesistematično otvaraju pitanja; fleksibilizacije tržišta rada, zaštite radničkih prava, mjera za poticanja zapošljavanja, promjena ugovora o radu i radnog zakonodavstva. Pri tome, prije negoli rasprava i počne, jedni se ukopaju na poziciju da ne treba mijenjati ništa, a drugi da treba promijeniti sve. Zanimljivo je da u Hrvatskoj ne postoji niti jedna institucija koja bi se ovim pitanjima bavila težišno na znanstven i stručan način i koja bi donosioce odluka opsluživala preciznim podacima, analizama i procjenama. Njima se bave pojedinci razasuti po raznim institucijama i to uglavnom po vlastitom nahođenju. Do prije kojeg mjeseca nismo imali niti ministarstvo rada, tako da je uz obiteljski život, najvažnije životno područje svakog pojedinca bilo tek marginalno tretirano na razini jedne malobrojne i podcijenjene uprave, kao puki privjesak gospodarstva. I to govori o potpunoj nekompetenciji tzv. političko-upravljačke elite za odgovorno vođenje države. Rezultat su stotine tisuća ljudi (od kojih gotovo svaki drugi mladi) isključeni iz svijeta rada, stjerani na margine društva, de- moralizirani, frustrirani, rezignirani ili bijesni, onemogućeni u normalnom obiteljskom i društvenom životu, pauperizirani i duboko neslobodni. Rezultat toga je i posvemašnja prekarizacija (privremenost/nesigurnost) rada, koja sve više prekarnim čini i sam život, nosi sobom ozbiljno pobolijevanje, nemogućnost planiranja vlastite budućnosti, slabi fertilnu motivaciju, stvara društvenu anomiju, bezvoljnost i slabi elementarnu društvenu koheziju. Rezultat toga je također i faktična nezaštićenost radnika, unatoč zakonima i odgovarajućim kolektivnim i individualnim radnim ugovorima. Mobbing, neisplata plaća i doprinosa, ugroza zdravlja radnika, prekovremeni neplaćeni rad nisu ni rijetke ni sporadične pojave. I pri tome od odgovornosti ne bi mogle biti izuzete ni državne institucije, ni političke stranke, ni sindikati, ni poslodavačke udruge, niti civilne udruge , uključujući i crkve. U jednoj televizijskoj anketi (oko 4000 javljanja) na sam Dan rada, 83% gledatelja je izrazilo žal za socijalizmom, nedvosmisleno potvrđujući nebrigu i kaos o kojemu sam prethodno govorio. Teško da mogu zamisliti veći izazov svim donosiocima bitnih društvenih odluka od traženja rješenja vezanih za rad i zapošljavanje. To nije resorno pitanje, a još manje demagoška duda varalica, koja se sporadično gura u usta kako bi se stvorio dojam ozbiljnosti i zauzetosti. Ako se to ne shvati i kao problematika ozbiljno ne zahvati, rezultat za društvo može biti lako predvidiv, a ne želim ga opisivati. Jasno je da su vanjske varijable, globalzacija, kriza bogatog dijela svijeta, slom financijskih sustava, prezaduženost, ekološki i energetski problem itekako važni za razumijevanje i rješavanje naših problema, ali ona će se prvenstveno kreirati u našem dvorištu. Sve drugo bio bi poraz društva, tek bljesak i oluja naše kratke suverenosti.
Change language