feat - Objektiv

NaCioNalNi PolitiČki maGaZiN 7. svibnja 2012. • Broj 53 • Godina III 

6,99 kn 

snima vlastitu tragediju 

HT - Županijski sud 

Incestuozna veza 

Za Hrvatsku koja misli 

HRT 

Veljko ostojić 

Uskoro PDV u turizmu od 10% 

www.objektivhr.com

Kažu da se politikom najčešće bave oni 

kojima nedostaje seksa; kad postaneš 

političar, dođe i moć, a samim time i 

više koka. Ili kokana, tko što voli, ovisi. Još 

ako si uspješan u politici – to je opet relativan 

pojam – više se kokica i kokana baca 

na tebe, imaš više para, bolje aute, dizajnersku 

odjeću i vrhunske gadgete. Vucaraš 

okolo Ipadove, Ipodove, Iphonove, Iklince. 

Libido ti je u nebu, skačeš na sve što nosi 

suknju. Ili hlače. Ili oboje, opet tko što voli. 

Moguće i na one na četiri noge, čujte, ukusi 

su različiti, a političari posebno perverzni. 

I bizarni do bola. 

Recimo, Bill Clinton je ordinirao po 

Ovalnoj sobi, hotelima, motelima, instalirao 

po privatnim kućama, svugdje zabadao 

svoj nos i ono drugo, a najmanje 

je servisirao u vlastitoj kući. Nije ni čudo 

da je Hillary morala na kraju postati državna 

tajnica i pokazala svom jebivjetru 

da ona bez njega sasvim lijepo može. Doduše, 

on je ionako kao predsjednik samo 

javno vukao poteze koje je ona u četiri 

kućna zida (ili 404 u Bijeloj kući) brižljivo 

planirala. Monica Lewinsky danas je 

samo prošlost, s teretom zbog kojega će 

se teško udati, ona čuvena haljina oprana 

je, a Bill je pokazao da oralni seks nije isto 

što i „pravi”. Tako, uostalom, misle i brojne 

klinke, kako pokazuju neka istraživanja 

seksologa. A tko su uopće i ti seksolozi 

– da oni imaju dobar seks, ne bi druge 

propitivali o njihovu. 

Veseli Silvio potamanio je pola mlade 

Italije, a u kućerinama mu sjedila prez- 

u Objektivu 

Seksaju li se političari 

ili nas samo j… ? 

godna žena, ali, jbg, malo je dobila viška 

godina pa se klaun bacao na maloljetnice. 

Hopsao po „bunga bunga” zabavicama, 

glumio budaletinu (netko će reći da on to 

i jest, ali ni jedna budaletina ne može namlatiti 

toliko love koliko je on uspio), radio 

face-liftinge i nosio gusarsku maramu. 

Nije shvatio da ta marama dobro stoji 

samo Johnnyju Deepu, a nikako ne i nje- 

mu, prekvarcanom ludonji. Na koncu su 

ga sve te silne ludorije uz dodatak recesije 

kao modni accessoire koštale pozicije. 

Što ga briga, neće još dugo, odgovarati 

nema više komu, a pare ne stigne potrošiti. 

Taj je uživao u životu i briga ga za urušenu 

Italiju. 

Za razliku od radosnih svjetskih poli- 

tičara koji se seksaju sve u šesnaest, hrvatski 

su u tom pogledu deficitarni. Oni 

se jednostavno ne stignu spolno aktivirati 

jer se moraju međusobno tući za fotelje 

i privilegije. Kako ih to iscrpljuje, jer 

se boksaju za moć najmanje 16 sati dnevno, 

nemaju više snage za seksualne vratolomije. 

Zato j… nas, kontinuirano, oko 

20 godina. Dobro, j... su i oni u socijalizmu, 

ali su nam barem dali da imamo nešto 

sigurno, od posla do stana i soka Pipi. 

Oni su se ipak više “prašili” nego ovi hrvatski. 

Pa su zato oni danas kivni na te 

nekadašnje, a kako njima ne mogu više 

ništa (pola ih je ili mrtvo ili prastaro ili u 

HDZ-u), odlučiše nas raju j… kako i gdje 

stignu. Uglavnom u novčanik i mozak. 

Grozno je to tužno koliko se ne seksaju, a 

mi, izmučeni do kraja preživljavanjem, njima 

u inat u svojim se domovima ipak pucamo. 

Ili po parkovima, u automobilima 

na leasing i kredit, po šumama i gorama. 

Ako već oni ne mogu, možemo mi, makar 

i uz PDV od 25 posto. I tome koji nam je to 

najavio bilo bi bolje da je više „taslačio”, a 

manje se svađao i tukao. 

Nadajmo se da će ova nova politička garnitura 

ipak više općiti; ima među njima i 

nekih bivših velikih ljubavi. Jer, to je jedino 

jamstvo da neće dotući nas, kao što to 

ovi prošli činiše. Želimo i Banskim dvorima 

i zgradi preko puta da u 2012. opće jako, 

jako puno; ali ne s nama i nad nama, nego 

sa svojim partnerima, partnericama, ljubavnicama 

i ljubavnicima. Toga svega imaju 

u izobilju pa neka nas puste na miru. 

7. svibnja 2012. Objektiv 3

14 dana 

HRVATSKA 

Daj ajde, molim te, vidi... 

Obilježen je svjetski dan medija. Mediji 

nikad u svojoj povijesti, još od doba 

kada su se informacije razmijenjivale lukom 

i strijelom, nisu bili u goroj situaciji. 

Internet je svojom brzinom, a samim 

time pregrštom neprovjerenih ili 

poluprovjerenih informacija, novinarsku 

struku pretvorio u narodnu šprdanciju. 

Javnost ne griješi kada se zeki-peki 

s novinarima, njihovim gramatičkim 

i svim drugim greškama, ali i zaboravlja 

da su za takvu situaciju ponajmanje krivi 

upravo – novinari. Ne kažem da su svi 

predstavnici sedme sile svetinja – ima tu 

korumpiranijih likova od Mačeka i Sanadera 

zajedno – ali ima i onih koji zaista 

žele javnosti pružiti kvalitetnu i provjerenu 

informaciju. Međutim, to danas u digitalnom 

dobu jednostavno nije moguće. 

Brzina je pojela kvalitetu. Urednici stoje 

nad glavama novinara i postavljaju jedno 

te isto pitanje: Kad će, kad će, je li gotovo? 

I za temu koja bi se trebala pisati nekoliko 

dana, novinar dobije nekoliko minuta. 

Primijetili ste i sami kako često tekstovi 

završavaju: nažalost do objave ovog teksta, 

ministarstvo (ili netko drugi) nije odgovorio 

na naš upit. Pa kako će odgovoriti 

kad je urednik novinaru dao oko 20 

minuta da zgotovi temu. Nevažno o čemu 

se radi, a samo za pripremu treba cijeli 

dan. Urednike to ne smeta. Samo kažu: 

„Daj ajde vidi kako će se razvijati situacija 

u Siriji. Imaš 20 minuta.“ „Daj ajde vidi 

gdje ide klima na Zemlji. Prema ledenom 

dobu ili globalnom zagrijavanju. Imaš 16 

minuta.“ „Daj ajde vidi ove slomove burza 

azijskih tigrova. Imaš 12 minuta“. „Daj 

ajde vidi hoće li Hrvatska osvojiti EURO. 

Dosta ti je 5 minuta“. „Daj ajde vidi je li 

Dubrovačke ljetne igre imaju smisla i zašto 

se obilato financiraju iz proračuna. 19 

Piše: Maro MARUŠIĆ 

minuta. Sad je to aktualno, Vlahušić je 

gostovao u Stankovića, bit će klikljivo“. 

„Daj ajde vidi kada će Vezuv eruptirati da 

to prvi imamo i najavimo.“ „Ajde provjeri 

postoje li izvanzemaljci. Kad već to provjeravaš, 

mogao si vidjeti usput postoji li i 

Bog, Isus, Buda, Konfucije, Allah, Muhamed.“ 

„Ajde provjeri je li Djevica Marija, 

stvarno djevica, fali nam danas djevojka 

dana.“ „Joj, ne može ići ta žena za djevojku 

dana, vidi kako su joj se sise objesile, 

ne može to ni photoshop riješiti“. „Daj 

ajde vidi kako se u pet koraka može izliječiti 

katatonična šizofrenija. Kad već radiš 

medicinu, vidi kako u pet koraka riješiti 

Parkinsa i Alzheimera, a možeš se pozabaviti 

i rakom kože, to je sad aktualno, jer 

je zatoplilo“. „Daj neku ekskluzivu, aferu, 

novu Fimi Mediju, samo nemoj, molim 

te, dirati toga i toga političara, tu i tu 

tvrtku...“ 


Biti premijer 

– noćna mora 

Dragutina Lesara 

Dragutina Lesara oblio 

je hladan znoj i trgnuo ga iz 

REM-a. Ne, ne, nije se čulo 

Everybody hurts sometime, 

nego je to laburist sanjao. 

A to što ga je proganjalo 

u snovima zaista je 

bilo strašno – bio je tamo 

u toj REM fazi sami premijer, 

prvi čovjek države – 

glavom i sijedom bradom. 

Scenarij je bio ovakav, još 

ga se živo sjeća, iako je sada 

s ove strane pozornice: na 

sjednici Vlade treba donijeti 

neke odluke, nešto uraditi, 

a on – premijer Dragutin 

Lesar – najradije bi 

dobacio neku foru, nagrad- 

nu igru brojeva, upadicu iz 

ranga srednje škole, pa da 

ga predsjednik Sabora izbaci 

s (aktualnog) sata. Ali 

sada ga nema tko izbaciti – 

on je glavni – taj koji donosi 

odluke. Strašno se prepao 

te odgovornosti i posla 

pred njim. Pa uostalom on 

nikada ništa u životu nije 

radio, osim što je dobacivao 

svađalačke doskočice, 

prvo u sindikatima, pa poslije 

u politici. Sreća za Lesara, 

ovo je samo san. On 

je i dalje na sigurnom – u 

oporbi – odakle može dobaciti 

„Svi ga imamo“, kada 

Šprem upita koga nema, i 

na taj način dobiti simpatije 

javnosti i prestići u popularnosti 

i samog premijera. 

Jadna nam matrikula, rekao 

bi moj prijatelj pomorac 

ne misleći pritom na 

brodsku knjižicu. 

6 

Objektiv 7. svibnja 2012. 

14 dana Hrvatska 

PR kampanja Jutarnjeg o 

neradnicima u privatnom sektoru 

Bog je uvijek vrijedan, a pošto nije što imao raditi ovaj 

tjedan, došao u Hrvatsku, točnije u redakciju Jutarnjeg 

lista. Trebale mu neke turističko-pravosudne informacije, 

pa se naravno susreo s prvim čovjekom najutjecajnijeg 

svjetskog medija koji je na mišljenja ljudi utjecao 

više i od samog njegova Sina. „Gospodine Pleše“, reče 

Bog, „evo ja i sv. Petar pripremamo novi rajski tribunal, 

pa došli provjeriti neke informacije da nam je lakše. 

Znamo da vaša korporacija drži do vrhunskog novinarstva, 

nema tu laži i manipulacije, pa rek'o jesam svemoguć, 

ali što ne bih pitao. Uvijek je dobro imati više izvora. 

Da skratim, vaše novine stalno pišu kako su Hrvati 

nevjerojatno lijen narod koji ne želi raditi, nego mu je 

draže primati socijalnu pomoć i tako to. Evo sad je izašao 

i članak o Mlinaru koji je raspisao natječaj za pedesetak 

ljudi, a nitko se nije javio. Znate li vi, gospodine 

Pleše, da je lijenost smrtni grijeh, iako to ni ja ni moj sin 

nismo rekli, nego Crkva, zato nam je jako važno da potvrdite 

istinitost objavljenih tekstova!“ „O, Bože“, na to 

će Pleše, „Hrvati zaista nisu normalni. Pazite ovo: 3000 

kuna plaće za rad izvan prebivališta bez hrane i smještaja, 

plus naravno neplaćeni rad petkom i svetkom, i oni 

neće, pa neće. Recite mi vi nije li to neviđena lijenost?“ 

Uto prođe Butković. Upita Bog: „A ovaj, gdje on spada? 

Ždere džabe po restoranima, napiše naručenu kolumnu 

i primi desetke tisuća kuna mjesečno.“ Pleše se iznenadi 

pitanjem: „On je klasični hrvatski radnik, i nadam se 

da ćete ga vi nagraditi, jer nemate što raditi ovaj tjedan, 

a Bog je uvijek vrijedan“. „Hoću, idem šibnut SMS sv. Petru 

da ne zaboravimo!“ 

Hira Ratan 

Manek Zoka 

Milanović 

PR stručnjaci koji 

rade za Kukuriku koaliciju 

i nisu neki znalci. 

Nije prošlo ni pola godine 

otkad vladaju, a već 

je potreba za kriznim 

komuniciranjem pridošla. 

Otišle su sve cijene 

u nebo, Hrvati bauljaju 

Lijepo Našom pijani, 

depresivni i nezaposleni, 

a ovi spin doktori ne 

poduzimaju ništa u vezi 

toga. A tu im je nadohvat 

ruke. Dobro nije nadohvat 

ruke, gore je visoko 

i svijetli napokon svaki 

dan i tako će biti sve 

do rujna. Ali sunce se 

kod nas, za razliku od 

Drugoga svjetskog rata, 

ne spominje u dnevnopolitičke 

svrhe. A ja zaista 

mislim da bi trebalo. 

Nije onaj poznati 

gledaoc sunca Hira Ratan 

Manek tako lud kao 

što se čini na prvu. Evo 

kako bi trebao izgledati 

(doduše malo duži) slogan 

Kukuriku koalicije 

za ovu kriznu situaciju: 

Od silnih poskupljenja 

prosječni bi Hrvat 

najradije krešto 

Ali tu je premijer Milanović 

da ga utješi riječima 

Ajd' zuri u sunce ili tako 

nešto 

Koalicija 

Demokracija je genijalna stvar, pogotovo 

njena tvrtka kćer – koalicija. Uzmimo 

kao primjer HNS. Ta stranka u Hrvatskoj 

ima potporu manju od 3%, skoro da 

je i HSP bolji od njih, a upravljaju svom 

hrvatskom energetikom. Ili recimo, Pero 

Vićan u Dubrovniku. Na jedvite jade dobio 

tri vjećnika i drma gradskim vijećem. 

Slično je bilo i u prošlom mandatu HDZ-a 

gdje je bezvezni HSS donosio neke ključne 

odluke. Još je ok ako je koalicija formirana 

prije izbora, ali ako je formirana 

poslije, tu svaka sličnost s idealom demokracije 

prestaje. To bi jednostavno trebalo 

zabraniti. 

Od viška glava boli 

U Hrvatskoj sve živo poskupljuje, a Linić 

i Čačić se pravdaju da tako mora biti. 

No ne govore što će s napraviti s 'viškom' 

toga novca. Hoće li se ići u nekakve investicije 

i otvaranje radnih mjesta ili taj višak 

love služi da bi lički medvjedi iz državne 

uprave opet bili zaštićeni kao u 

doba HDZ-a. Dugovi su se nagomilali, pa 

ni oni ne mogu više živjeti kao nekad. Zašto 

napokon ne krenu otpuštanja u držav- 

Ako nemate za struju, kako ćete jesti kolače 

Bit će to velika šteta za hrvatsku javnost osude li Mađari Radimira Čačića. Hrvati su 

oduvijek voljeli živopisne likove, jer kad ionako od političara nemaju koristi, neka ih 

barem zabavljaju. Čačić se posljednjih mjeseci toliko približio Mariji Antoaneti da je 

bez obzira što je u svijesti Hrvata najnepopularniji političar, u podsvijesti je sigurno jedan 

od najpopularnijih. Zadnji biser koji je izjavio tiče se poskupljenja struje. Kaže on 

da smanjimo bezvezno trabunjanje preko mobitela i eto razlike kojom možemo platiti 

struju. 'Jer ako nemate za struju, kako ćete jesti kolače', njegova je logika. Čačić se opasno 

približio danu kada će izjaviti: 'Dragi Hrvati, izvršite samoubojstvo i jednim udarcem 

uštedjet ćete sve žive muhe. Nije to ništa strašno. Pa i samo ime toga čini se govori 

da je to samo ubojstvo.' 

Hrvatska 

svakodnevnica 

povodom 

Praznika rada 

Prvi je maja 

Hrvatska puna straja 

dok Josipović 

sluša Bacha 

jedni se tuku oko 

graha 

drugi igraju šaha 

sve dok ih ne uhvati 

prdežina plaha 

jer u pauzama 

između dva mata 

o tom zbore dva 

nezaposlena brata 

Lijepom našom: Tivat 

Prije neki dan vođen nekim čudnim nagonom 

odlučio sam gledati televiziju. Pogledam TV raspored 

i u oči mi upadne naziv jedne emisije: Lijepom 

našom: Tivat. Nisam neki zemljopisni znalac, 

ali odmah sam uočio uljeza. Taj Tivat nije 

unutar naših granica. Urednici HTV-a reći će uobičajeni 

naziv emisije je Lijepom našom, a ovoga 

puta eto se nešto dogodilo u Tivtu, pa je onda logika 

nalagala da se kao i inače to ubaci u naziv emisije 

iza dvotočke. Ma svejedno. Lijepo je vidjeti da 

se granice Hrvatske šire bez rata i agresije. Uskoro 

nas očekuju serijali Lijepom našom: New York, 

Lijepom našom: London i Lijepom našom: Tokyo. 

Lijepo zvuči bez obzira što nije naše. 

nom sektoru? Eto kako bi se uštedjelo, a 

ne da poskupljuju struja i plin čije će nove 

cijene najviše opandrčiti upravo sve one 

nestale u recesiji iz privatnog sektora. U 

Hrvatskoj se stalno spominje riječ kriza, 

recesija... No za većinu radne snage, njih 

gotovo polovicu, te ružne riječi uopće ne 

postoje. Rade isto kao prije za dobru plaću, 

a ako kojim slučajem i dobiju otkaz, 

bar jedno vrijeme neće biti gladni zbog 

otpremnine. Ista pravila ne vrijede u drugom 

sportu – onom privatnom. 


8 

Rojenje i rojensko prigovaranje 

Rojio je i rojio dubrovački gradonačelnik 

kod Aleksandra Stankovića. Ni voditelj ga 

nije mogao uhvatiti pa ga je stalno prekidao 

misleći kako je Andro Vlahušić jedini gost u 

povijesti emisije koji je došao nasnifan speedom, 

umjesto da je popio normabel kako većina 

to radi. Može Andro rojiti dan-noć, nekad 

se to što priča čak i učini suvislim, ali uza 

sve to nabrajanje, repanje, nije rekao najvažniju 

stvar – referendum oko golfa na Srđu. 

Ustvari, rekao je da on to nije rekao, iako svi 

Dubrovčani dobro znaju što je rekao. Čim postane 

gradonačelnik, raspisat će referendum. 

Ali ništa. Prvo se izmotavao da to gradona- 

Bruno u Franjinu srcu feat. AZRA 

Brač 2012. 

kad je ljeto reklo ne 

Brač 2012. 

držali smo palčeve 

Kamenoklesari 

kipari 

brodogradilište 

svi mi 

Brač 2012. 

ugašene tvornice 

dvaput se šalje policija 

na radnike 

usudili su se 

pobijedili su nas 


Bruno u Franjinu srcu 

u Franjinu srcu Ankica 

Franji nije nikad, nije nikad 

pustio poena 

Svaki dan Franjo zvoni na 

Brunovim vratima 

hoće igrat tenis 

aseve 

voleje 

Jadrankamen u po cijene 

Otac Domovine i Bruno 

Orešar 

14 dana Hrvatska 

čelnik uopće ne može raspisati, a kasnije se 

ipak ispostavilo da može. No, on o tome ne 

želi ni čuti. Kazao je kako su i drugi dijelovi 

grada 'uzurpirani' hotelima i da se nitko 

ne buni. Sjajna mu je logika: nekoliko hotela 

na svega par stotina metara četvornih, a na 

Srđu nekoliko stotina hektara jedinog mjesta 

gdje se Dubrovnik danas-sutra može širiti. 

Ali kako stvari sada stoje, roj Dubrovčana 

se zbog gradnje golfa neće povećati, pa će Andro 

ako sutra bude opet nekakav gradonačelnik 

rojiti i rojiti, ali u prazno. Jer će Dubrovnik, 

s obzirom na skupoću koju će golf samo 

povećati, postati grad duhova. 

Heroin i DOP 

Znate li koja je razlika 

između DOP-a i heroina? 

Imate pravo, nikakva, 

to su sinonimi. DOP 

ili u prijevodu društveno 

odgovorno poslovanje 

bi u praksi trebalo biti, 

a gotovo nikad nije tako, 

da neka tvrtka ili banka, 

recimo, zauzvrat napravi 

dječje igralište ili vrtić 

u sredini iz koje je isisala 

preko raznih nebuloznih 

naknada i rupa u zakonu 

milijune i milijune nezakonito 

stečenog novca. 

To je jednom riječju kriminal. 

S druge strane, dileri 

heroina se isto tako 

društveno neodgovorno 

ponašaju. Đankija puca 

kriza, ovaj zove dilera, 

diler mu javlja, sad ću, 

samo što nisam, pa tako 

cijeli dan nešto zavlači, 

mulja, a dopa nigdje. Isto 

kao ni društveno odgovornog 

poslovanja. Kako 

u tvrtkama i bankama, 

tako i u dilerskim uličnim 

krugovima. A onaj 

koji ne radi (u skladu) s 

dopom, bilo da je riječ o 

heroinu ili dječjem vrtiću, 

spreman je za – zatvor. 

Jer da recimo diler 

donosi heroin na vrata 

kao pizzu i da pritom ne 

kasni – to jest da se društveno 

odgovorno ponaša 

– manja bi bila mogućnost 

da padne. 

Vlatko Marković nas je spasio 

od bankrota 

Svi pljuju Vlatka Markovića zbog stanja u hrvatskom 

nogometu, a nitko od medija ne želi spomenuti 

i vrhunske stvari koje je ovaj napravio za drugu mu 

državu. Sjećate se i sami da se Hrvatska prije nekoliko 

godina kandidirala za domaćinstvo EURA 2012. 

Na glasanju je uspjela – što u povijesti gotovo nikomu 

nije pošlo za papirićem na kojem piše ZA – dobiti 

nijedan nijedincati glas. Tako je Vlatko Marković 

svojom nesposobnošću uspio spasiti proračun od 

bankrota. Što bismo mi danas da smo izgradili sve 

te stadione koje ne može napuniti ni Madonna, a kamoli 

Pećinski Maradona, Fatos Beqiraj? A što je najgore, 

ukopani su u temelje, pa ih ne možeš ni prodati 

nekomu, izvesti negdje... Ne možeš ni posaditi 

krumpir, jer je neisplativ, ne možeš pustiti ni krave 

da pasu, jer je cijena otkupnog mlijeka takva kakva 

jest... Ništa s tim ljepoticama ne možeš napraviti, 

a da su napravljene, pojele bi proračun u visini 

prosječnog Sanaderova doručka. Ali svijet je često 

nepravedan, tako i u slučaju Vlatka Markovića. Nitko 

više ne spominje zasluge čovjeka koji je Hrvatsku 

spasio od bankrota. 

Svenova 

dobra godina 

Glasnogovornik 

EPH Sven 

Semenčić sretan 

je čovjek. 

Dok ogroman 

broj ljudi u Pavićem 

carstvu dobiva 

otkaz, čak i 

neke zvijezde poput 

Denisa Kuljiša, 

on je u prošloj 

godini uprihodio 

čak 364 tisuće 

kuna preko 

svoje tvrtke PoletKomunikacije. 

Za 2010. Dobio 

je godišnju 

plaću u iznosu od 

276 tisuća kuna 

što hoće reći da 

recesija ne vrijedi 

za svakoga. No 

Semenčiću ni ta 

poveća plaća nije 

bila dovoljna. 

Kako bi smanjio 

osnovicu poreza 

na dobit, obračunao 

je ubrzanu 

amortizaciju 

na auta u vrijednosti 

od 100 tisuća 

kuna. 

Majka priroda, otac kapitalist 

Udar na državnu upravu 

Premijer Zoran Milanović najavio je ukidanje 

odredbe o produljenoj primjeni kolektivnih 

ugovora, a to je učinio i ministar 

financija Slavko Linić. 

– Alternativa je raspad cijelog sustava. 

Znate, u državama oko nas, manje-više 

u svima, otkazuju se kolektivni ugovori. 

Smanjuju se socijalna prava, ako gledate s 

te strane, mi u Hrvatskoj nismo napravili 

ništa – rekao je Milanović. 

Teret krize snosit će javna uprava, najavio 

je za Hrvatski radio i ministar financija 

Slavko Linić. Do sada to nije bio slučaj jer 

su radnike u javnom sektoru štitili kolektivni 

ugovori, koji se, kad im istekne rok, 

automatski produljuju sve dok se ne potpišu 

novi. 

Dio radnika koji su (još odavno) dobili 

otkaz u privatnom sektoru zbog nedostatka 

hrane, to nažalost neće doživjeti. 

Nije sasvim jasno zašto svijetom ne zavijaju trube koje oglašavaju opću opasnost. A atak traje 

desetljećima. Pazite to naoružanje s kojim pucaju na nas: konkurentnost, kompetitivnost, progres, 

rast, ambicija... U jednom trenutku se zapitate kako je to dovraga ugledalo svijet. A onda mi 

je Dalaj Lama ispričao priču: ponekad da bi nešto nastalo potrebni su mater i otac. Tako i ovdje. 

Šetao jednom davno otac kapitalist majkom prirodom i napalio se. Majka priroda nije mu odmah 

htjela dati nakon prvog spoja, ali otac kapitalist – nastao jasno iz patrijarhata prije francuske 

revolucije – nije se smeo pa mimo njezine volje penetrirao u nju, a nakon devet mjeseci rodio 

se prvi beton. I tako već nekoliko stoljeća otac kapitalist siluje majku prirodu – koja, kako joj i 

samo ime kaže, voli prirodno bez kontracepcije – pa joj iz šume, potoka i rijeka – izlaze mali betonići 

koji uz brižnu skrb i odgoj oca kapitalista rastu do 812. kata Petronas Towersa. Otac ih odgaja 

na način da su konkurentni, kompetitivni..., pa im ne preostaje vremena da majci pomognu oko 

čišćenja njenog doma. Tu je i nestala izreka koja opisuje vrhunske kapitalističke menadžere:' po 

prirodi su zločesti, ali zato su u uredu 801. kata jako dobri'– što hoće reći da natjeruju daljni rast, 

progres, napredak – sve u službi 3K – kapitala, konkurentnosti i kompetitivnosti. Dalaj Lama 

je na to sve nadodao još jedan K što mi je i prišapnuo kada smo se rastavljali – to ti je sve kurac. 


10 

Objektiv 1. kolovoza 2011. 

zAUstAvljenI tRenUtAk 

Što je nama naša borba dala: 

Dok Josipović sluša Bacha, 

narod se tuče oko graha! 

1. kolovoza 2011. Objektiv 11

ljudi su važni 

Tema radništva, zapošljavanja, 

nezaposlenosti, prekarnog 

rada, tržišta rada općenito, 

socijalne sigurnosti, 

dostojanstva rada i radnika, 

socijalne solidarnosti, prigodno su i 

ovog Dana rada, iako neizmjerno važne, 

opet gurnute u područje plitke i površne, 

šablonizirane rasprave ili bolje rečeno 

demagoške kuknjave nad zlehudom 

sudbom hrvatskih radnika. A da pri tome 

nitko, baš nitko, ni sindikati, ni Vlada, ni 

GSV, ni HAZU, ni bilo koji institut ili bilo 

koja nevladina organizacija nisu organizirali 

čak ni prigodni ozbiljni razgovor o 

tim temama. U ovom se kratkom tekstu 

neću baviti razlozima za takvo neshvatljivo 

marginaliziranje i neadekvatni tretman 

tih tema, već postaviti pitanja koja 

držim važnim i konačno sazrelim za propitivanje 

i u Hrvatskoj, na način na koji se 

ta pitanja postavljaju već petnaestak godina 

kao najvažnija u Europi čiji i formalno 

sastavni dio upravo postajemo te širinom 

posljedica te marginalizacije. 

Europa poznaje, kako se slaže većina teoretičara, 

nekoliko modela politika tržišta 

rada, s jasno definiranim kriterijima vezanim 

uz zaštitu zaposlenosti, socijalnu sigurnost 

radnika, otvorenost tržišta rada, socijalnu 

sigurnost nezaposlenih, rigidnost radnog 

zakonodavstva te se govori o liberalnom, socijaldemokratskom, 

konzervativnom i južnoeuropskom, 

a kod nekih i postsocijalističkom 

modelu. Svaki od tih modela ima dugu 

tradiciju i postiže različite outpute u pojedinim 

svojim komponentama, koje su manje 

ili više usklađene jedne s drugima. To znači 

da je poznato kakav će rezultat polučiti pojedina 

izmjena pravila ili propisa ili drugih 

oblika intervencija u taj sustav. Interesi socijalnih 

aktera (poslodavaca, radnika, države, 

nezaposlenih) također su poznati. Socijalni 

dijalog, pregovori i javne rasprave vode se 

12 


Davorko 

Vidović 

član SDP-a 

gost urednik 

u okviru šire postavljenih društvenih ciljeva 

i vrijednosti koji legitimiraju sve aktere, pri 

čemu se izbjegavaju bilo kakvi radikalni i neusuglašeni 

potezi koji bi značili ugrozu kako 

društvene stabilnosti, tako i temeljnih vrijednosti 

društva. 

U Hrvatskoj niti ima takvih rasprava, niti 

se zna kakav to model u okviru predložene 

sistematizacije uopće u ovoj zemlji imamo, a 

bogme niti što su to stvarne (a ne samo Ustavom 

deklarirane) društvene vrijednosti. Primjer 

za to su vrijednosti slobode, dostojanstva 

osobe, socijalne sigurnosti ili pak socijalne solidarnosti 

i socijalne pravde. Stoga su temeljna 

osobina naših tzv. rasprava o tržištu rada, 

odnosno njegovim različitim aspektima, lutanje 

i lupetanje. Prigodno i uglavnom pod utjecajem 

vanjskih pritisaka (MMF, WB), a rjeđe 

i EU institucija, u nas se nasumično i nesistematično 

otvaraju pitanja; fleksibilizacije tržišta 

rada, zaštite radničkih prava, mjera za 

poticanja zapošljavanja, promjena ugovora o 

radu i radnog zakonodavstva. 

Pri tome, prije negoli rasprava i počne, jedni 

se ukopaju na poziciju da ne treba mijenjati 

ništa, a drugi da treba promijeniti sve. Zanimljivo 

je da u Hrvatskoj ne postoji niti jedna 

institucija koja bi se ovim pitanjima bavila težišno 

na znanstven i stručan način i koja bi 

donosioce odluka opsluživala preciznim podacima, 

analizama i procjenama. Njima se 

bave pojedinci razasuti po raznim institucijama 

i to uglavnom po vlastitom nahođenju. Do 

prije kojeg mjeseca nismo imali niti ministarstvo 

rada, tako da je uz obiteljski život, najvažnije 

životno područje svakog pojedinca bilo 

tek marginalno tretirano na razini jedne malobrojne 

i podcijenjene uprave, kao puki privjesak 

gospodarstva. I to govori o potpunoj 

nekompetenciji tzv. političko-upravljačke elite 

za odgovorno vođenje države. 

Rezultat su stotine tisuća ljudi (od kojih 

gotovo svaki drugi mladi) isključeni iz svijeta 

rada, stjerani na margine društva, de- 

moralizirani, frustrirani, rezignirani ili bijesni, 

onemogućeni u normalnom obiteljskom 

i društvenom životu, pauperizirani i duboko 

neslobodni. Rezultat toga je i posvemašnja 

prekarizacija (privremenost/nesigurnost) 

rada, koja sve više prekarnim čini i sam život, 

nosi sobom ozbiljno pobolijevanje, nemogućnost 

planiranja vlastite budućnosti, slabi 

fertilnu motivaciju, stvara društvenu anomiju, 

bezvoljnost i slabi elementarnu društvenu 

koheziju. 

Rezultat toga je također i faktična nezaštićenost 

radnika, unatoč zakonima i odgovarajućim 

kolektivnim i individualnim radnim 

ugovorima. Mobbing, neisplata plaća i doprinosa, 

ugroza zdravlja radnika, prekovremeni 

neplaćeni rad nisu ni rijetke ni sporadične pojave. 

I pri tome od odgovornosti ne bi mogle 

biti izuzete ni državne institucije, ni političke 

stranke, ni sindikati, ni poslodavačke udruge, 

niti civilne udruge , uključujući i crkve. 

U jednoj televizijskoj anketi (oko 4000 javljanja) 

na sam Dan rada, 83% gledatelja je 

izrazilo žal za socijalizmom, nedvosmisleno 

potvrđujući nebrigu i kaos o kojemu sam 

prethodno govorio. Teško da mogu zamisliti 

veći izazov svim donosiocima bitnih društvenih 

odluka od traženja rješenja vezanih za 

rad i zapošljavanje. To nije resorno pitanje, a 

još manje demagoška duda varalica, koja se 

sporadično gura u usta kako bi se stvorio dojam 

ozbiljnosti i zauzetosti. Ako se to ne shvati 

i kao problematika ozbiljno ne zahvati, rezultat 

za društvo može biti lako predvidiv, a ne 

želim ga opisivati. 

Jasno je da su vanjske varijable, globalzacija, 

kriza bogatog dijela svijeta, slom financijskih 

sustava, prezaduženost, ekološki i 

energetski problem itekako važni za razumijevanje 

i rješavanje naših problema, ali ona će 

se prvenstveno kreirati u našem dvorištu. Sve 

drugo bio bi poraz društva, tek bljesak i oluja 

naše kratke suverenosti.

14 

Intervju 

Veljko Ostojić 

18 

Zoran Milanović 

Ne EU 

22 

Hrvatska 

Zemlja uplašenih ljudi 

26 

HRT 

Tragedija 

30 

Socijal-liberali 

Sumrak 

34 

Građanske slobode 

Nestanak 

38 

Reforma školstva 

Kozmetičke mjere 

44 

Spor Potrošač - HT 

Muljaže Županijskog suda 

Glavni urednik: 

Maro Marušić 

m.marusic@objektivhr.com 

Zamjenica glavnog urednika: 

Andrea Latinović 

a.latinovic@objektivhr.com 

Surađivali u ovom broju: 

Karlo Bergman, Miroslav Edvin 

Habek, Ema Henčić, Jasmin 

Krpan, Ozren Podnar, Ivan Lovrić, 

Leonard Biser, Romano Bolković, 

NACIONALNI POLITIČKI DVOTJEDNIK 

Sadržaj 7. svibnja 2012. | Broj 53 

Darko Pažin, Marijen Grakalić, 

Liljana Jazbinšek, Dodi Komanov, 

Jasna Babić 

Kolumnisti: 

Vilim Ribić, Krešimir Fijačko, 

Davorko Vidović 

Grafička urednica: 

Ivana Šimunović 

za Hrvatsku koja misli 

Lektura i korektura: 

Elizabeta Petrović 

Fotografije u ovom broju: 

agencija Pixsell, naslovnica 

Shutterstock 

Nakladnik: 

Nina Objektiv d.o.o. 

Trg N. Š. Zrinjskog 17 

10000 Zagreb 

Uprava i marketing: 

Martina Čović 

m.covic@objektivhr.com 

Tel: +385 1 4810 664 

www.objektivhr.com 

Adresa uredništva: 

Objektiv 

Trg N. Š. Zrinjskog 17 

10000 Zagreb 

Tel: +385 1 4810 664 

Fax: +385 1 4810 615 

Tisak: 

Vjesnik d.d. Zagreb 

46 

SAD 

Siromaštvo 

50 

Argentina 

Nacionalizacija 

privatnih tvrtki 

56 

Afganistan 

Budućnost 

60 

Odnos BIH – Hrvatska 

Nakon pristupanja u EU 

66 

Hrvatski glazbeni 

zavod 

Obljetnica 

68 

Intervju 

Matko Meštrović 

73 

Feljton 

Kratka povijest mafije 

Distributeri: 

Tisak d.d. Zagreb 

Distri-Press d.o.o. Zagreb 

Sljedeći broj objektiva u prodaji od 21. Svibnja 


Piše: Andrea lAtInOvIĆ 

Snimke: PIXsell 

Ministar turizma Veljko 

Ostojić optimistično 

gleda na predstojeću 

turističku sezonu 

koja je uspješno započela 

uskrsnim blagdanima. Iako djeluje prilično 

samozatajno, iza njega je dugogodišnja 

uspješna karijera. Na ministarsku je 

dužnost došao s mjesta predsjednika uprave 

porečke Riviere Adrije d.d. Član je IDSa 

od 1992., a u prvoj koalicijskoj Vladi Ivice 

Račana 2000. bio je zamjenik ministra 

turizma; potom je postao članom poglavarstva 

Istarske županije za turizam i ruralni 

razvoj. Na mjesto predsjednika uprave u 

porečku Rivieru d.d. (danas Riviera Adria 

d.d.) došao je s mjesta predsjednika uprave 

pulske tvrtke Brijuni Rivijera d.o.o., u kojoj 

je tu visoku dužnost obnašao od 2004. 

Rođen je 1958. u Pazinu, diplomirao 1981. 

na zagrebačkom Fakultetu za vanjsku trgovinu, 

a karijeru je počeo 1985. u SOURu 

"Istra Jadran Pula", gdje je radio na poslovima 

hotelijerskog savjetovanja te 1989. 

postao zamjenikom glavnoga direktora. Od 

1991. godine na dužnosti je direktora poduzeća 

za turistički marketing "Istra Adria 

Marketing", a 1995. preuzima dužnost direktora 

županijske Turističke zajednice. 

Vrlo je aktivan i u javnom sektoru kao član 

turističkog vijeća Hrvatske turističke za- 

14 


veljkO OstOjIĆ, MInIstAR tURIzMA 

Turistički PDV 

od 10% stupa na 

snagu početkom 

sljedeće godine 

jednice te je predsjednik Kamping udruženja 

Hrvatske. Član je i gospodarskog savjeta 

predsjednika Republike Ive Josipovića. 

Krenimo, naravno, od najaktualnijeg: 

rezultati dolaska gostiju za 

Uskrsne blagdane daju nam razloga 

za optimizam, zar ne? Predsezona 

je odlično startala. Očekujete li 

da ćemo ove godine ostvariti istu razinu 

turističkog prometa ili možda 

ipak preskočimo još jednu ljestvicu 

više? 

Ova će godina biti izazovna i složena 

zbog niza okolnosti – još uvijek nestabilne 

gospodarske situacije u Europi, snažnije 

konkurentske utakmice mediteranskih 

zemalja, dva velika sportska događaja 

itd. Ipak, neovisno o tome, ja sam optimi- 

Jasne smjernice razvoja 

hrvatskog turizma dat 

će nacionalni strateški 

dokument – Strategija 

razvoja hrvatskog 

turizma, koja bi trebala 

biti završena do jeseni 

ove godine 

stičan i bio bih zadovoljan da ponovimo 

prošlogodišnje fizičke pokazatelje turističkog 

prometa te da za tri do pet posto povećamo 

prihode od turizma. Kako bi turistički 

rezultati bili u skladu s očekivanjima, 

vrlo je važno da u suradnji s partnerima iz 

privatnog i javnog turističkog sektora što 

kvalitetnije pripremimo i provedemo aktivnosti 

te ispunimo ciljeve koje smo zacrtali 

za ovu godinu. Osim toga, za povećanje 

prihoda u turizmu potrebno je povećati 

kvalitetu ponude i usluge pa zato Ministarstvo 

turizma kroz sve programe, koje provodi 

samostalno ili u suradnji s drugim institucijama, 

potiče ulaganje u kvalitetu. 

Naravno, do povećanja prihoda u turizmu 

trebale bi dovesti i mjere koje će Ministarstvo 

turizma provesti u iduće četiri godine, 

među kojima treba naglasiti poticanje investicija 

i privatizaciju turističkih tvrtki u 

državnom vlasništvu. 

Hoće li i ova Vlada očekivati da državni 

proračun ponovno spasi turistička 

sezona, kako je to i inače bio 

dosadašnji običaj? 

Turizam je sigurno jedan od ključnih 

sektora gospodarstva Hrvatske, no fokusiranje 

na razvoj samo jedne grane rizičan je 

potez za gospodarstvo bilo koje zemlje. U 

predizbornom programu aktualne Vlade, 

posebno je istaknuta važnost razvoja svih 

sektora gospodarstva, kao i svih dijelova 

Hrvatske, što znači da nitko od turizma 

ne očekuje da bude jedini generator razvo- 

Smanjenje PDV-a na turističke usluge jedan je od šest strateških 

ciljeva Ministarstva turizma u četverogodišnjem mandatu, a 

činjenica da je uvođenje diferencirane stope PDV-a usuglašeno 

već na početku mandata, dokazuje kako je turizam jedan od 

strateških sektora hrvatskoga gospodarstva 


InteRvjU / veljkO OstOjIĆ 

ja. Činjenica jest da turizam u Hrvatskoj 

ima potencijala biti jedan od pokretača razvoja 

te da ga Vlada vidi kao strateški bitan 

element koji može u relativno kratkom 

vremenu povući naprijed ukupno gospodarstvo. 

Naime, sve zemlje svijeta žele turizam 

iz niza razloga, od „prelijevanja“ ino 

akumulacije, preko zapošljavanja do tzv. 

domaćeg izvoza, njegovih multiplikativnih 

efekata na ostale gospodarske grane te stabilizatora 

platne bilance. 

No, jesu li naši kapaciteti potpuno 

spremni za jedva dva mjeseca koliko 

na koncu imamo sezone? 

Rezultati ankete o ulaganjima u turizam 

u 2012. godini, koju je provelo Ministarstvo 

turizma, pokazuje kako će ulaganja 

javnog i privatnog sektora u turizam ove 

godine iznositi gotovo 1,1 milijardu kuna ili 

37 posto više nego 2011. godine. Ako se u 

obzir uzmu i ulaganja malih i srednjih poduzetnika, 

koja nisu obuhvaćena anketom, 

procjenjuje se da će se za pripremu ovogodišnje 

turističke sezone investirati oko 1,5 

milijardi kuna. Najveći porast ukupnog 

ulaganja imat će hotelski sektor, koji u turizam 

ove godine planira investirati 885 milijuna 

kuna ili 49 posto više nego 2011. godine. 

Provedena anketa i dobiveni rezultati 

dokaz su snage turističkog sektora i njegove 

spremnosti na nove investicije. Vjerujem 

da će mjere koje planira provesti Ministarstvo 

turizma s ciljem olakšavanja 

investicija, smanjenje PDV-a od 2013. godine, 

kao i primjerice program HBOR-ovih 

kredita za turizam, dodatno ojačati konkurentnost 

turističkog sektora i Hrvatsku 

učiniti još privlačnijom destinacijom na 

svjetskoj turističkoj karti. 

Što ste zapravo zatekli kada ste 

preuzeli ovu zahtijevnu dužnost? 

Što Vas je dočekalo, ima li i u Vašem 

resoru „kostura iz ormara“? 

Pred hrvatskim je turizmom mnogo izazova. 

Ne želim se osvrtati u prošlost i ana- 

16 


Što se zbiva na relaciji SDP – 

IDS? Je li točno da su odnosi 

zahlađeni, jer se SDP navodno 

svojim kadroviranjima miješa 

u IDS-ovo „leno“ – Istru? Pretpostavljam 

da će odgovor ipak 

biti diplomatski, no, sve su 

jači glasovi da odnosi nisu baš 

idilični... 

Kao ministar u Vladi RH mogu reći 

da izuzetno dobro surađujem s kolegama 

iz SDP-a. Osobno mislim da je 

suradnja IDS i SDP-a dobra, što se 

pokazalo i u zadnjih sedam godina 

zajedničkog obnašanja vlasti u Istri. 

lizirati prethodnike, već mi je cilj provesti 

sve planirane mjere te podići konkurentnost 

hrvatskog turizma i Hrvatsku učiniti 

još kvalitetnijom i poželjnijom turističkom 

destinacijom. S obzirom na moje 

dosadašnje profesionalno iskustvo u turizmu, 

imam jasnu viziju onoga što želim provesti 

i promijeniti, kako bih olakšao i poboljšao 

poslovanje svim subjektima koji 

djeluju u turizmu. Prva mjera, za koju sam 

se zalagao od preuzimanja mandata, a riječ 

je o smanjenju PDV-a u turizmu na 10 

posto, na snagu bi trebala stupiti 1. siječnja 

2013. godine, zbog čega sam izuzetno zadovoljan. 

Naime, smanjenje PDV-a na turističke 

usluge jedan je od šest strateških 

ciljeva Ministarstva turizma u četverogodišnjem 

mandatu, a činjenica da je uvođenje 

diferencirane stope PDV-a usuglašeno 

već na početku mandata, dokazuje 

kako je turizam jedan od strateških sektora 

hrvatskoga gospodarstva. Osim toga, 

konkurentnost turističkog proizvoda nastojimo 

podići i kroz druge aktivnosti – izmjenama 

nekih zakona u turizmu, privatizacijom 

turističkog portfelja u većinskom 

državnom vlasništvu te privlačenjem novih 

investicija. Tako je, primjerice, krajem 

prošlog mjeseca Hrvatski sabor prihvatio 

Rezultati ankete o ulaganjima u turizam u 2012. 

godini, koju je provelo Ministarstvo turizma, 

pokazuje kako će ulaganja javnog i privatnog 

sektora u turizam ove godine iznositi gotovo 1,1 

milijardu kuna ili 37 posto više nego 2011. godine 

ciljane izmjene i dopune Zakona o ugostiteljskoj 

djelatnosti, s ciljem pojednostavljenja 

procedure i time olakšavanja poslovanja 

u turističkom sektoru. Izmjene ovog 

zakona bile su nam jedan od ključnih zadataka 

prije početka ovogodišnje sezone, 

kojima smo spriječili moguće zatvaranje 

velikog broja kampova, a time i očuvanja 

radnih mjesta. Također, Ministarstvo turizma 

iniciralo je izmjene i dopune Zakona 

o turističkom i ostalom građevinskom 

zemljištu neprocijenjenom u postupku 

pretvorbe i privatizacije, koji je donijet u 

srpnju 2010. godine. Također, krajem ove 

godine predložit ćemo cjelovite izmjene 

Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti i Zakona 

o pružanju usluga u turizmu te izmjenu 

zakonske regulative vezane uz sustav turističkih 

zajednica. 

Kao dugogodišnji čovjek iz tog resora, 

sigurno nam možete precizno 

reći dvije stvari: što biste naveli kao 

plus hrvatskog turizma, a što kao 

minus? 

Prednosti Hrvatske su nesumnjivo očuvani 

okoliš i Jadransko more, kao i blizina 

europskom emitivnom tržištu te potencijal 

u razvoju selektivnih oblika turizma (bike, 

gourmet, agroturizam i sl.), a naša velika 

prednost je i ulazak u EU što će omogućiti 

dodatni poticaj razvoju našeg turizma i 

njegovom novom tržišnom i marketinškom 

pozicioniranju. Osim toga, specifičnost Hrvatske 

je što na relativno malom prostoru 

obiluje nizom raznolikosti i pruža brojne 

mogućnosti za razvoj različitih vrsta turizma. 

Ipak, prema studiji Svjetskog gospodarskog 

foruma, Hrvatska se na ljestvici 

konkurentnosti u svijetu nalazi na 34. mjestu, 

u Europi na 24. mjestu, a od devet mjerenih 

mediteranskih zemalja na osmom 

mjestu. Ovi podaci za nas predstavljaju velik 

izazov. U Ministarstvu turizma upravo 

radimo detaljan prikaz našeg mjesta na 

ljestvici konkurentnosti uz kojeg će, dakako, 

ići i prijedlog o tome kako povećati konkurentnost 

po pojedinoj grupi aktivnosti. 

Svjesni smo da je to zadaća za cijelo desetljeće, 

a ne za samo nekoliko mjeseci pa stoga 

pomake želimo raditi postepeno. Jasne 

smjernice razvoja hrvatskog turizma dat će 

nacionalni strateški dokument – Strategija 

razvoja hrvatskog turizma, koja bi trebala 

biti završena do jeseni ove godine. 

Godinama govorimo o tome da 

treba prestati sa starom, socijalističkom 

praksom kako je gostu do- 

Izmjene Zakona o 

ugostiteljskoj djelatnosti 

bile su nam jedan od 

ključnih zadataka prije 

početka ovogodišnje 

sezone, kojima smo 

spriječili moguće 

zatvaranje velikog 

broja kampova, a time i 

očuvanja radnih mjesta 

voljno ponuditi krevet i Sunce, ali ne 

čini se da smo se pokrenuli s te točke... 

Možemo li uopće, u ovoj recesiji, 

razmišljati o konačnom širenju 

turističke ponude? 

S obzirom da smo najbliže toplo more 

većini europskih zemalja te da imamo dobro 

razvijenu prometnu infrastrukturu, 

ubuduće ćemo nastojati Hrvatsku pozicionirati 

i kao prepoznatljivo odredište za produžene 

vikend odmore te za odmor i izvan 

ljetne sezone. U tom smjeru, veliki izazov 

vidim upravo u širenju turističke ponude, 

odnosno razvoju selektivnih oblika turizma 

poput gourmet, golf, bike ili agroturizma, 

koji moraju pronaći svoje mjesto u 

ukupnoj ponudi, bez obzira radi li se o kontinentalnim 

ili priobalnim županijama. 

Njihov daljnji razvoj preduvjet je definiranja 

Hrvatske kao zemlje doživljaja za različite 

turističke segmente u ukupnom marketinškom 

i promotivnom pristupu, ali i 

razvoju hrvatskog turizma u cijelosti. 

Krenimo na investicije o kojima je 

potpredsjednik Vlade g. Čačić naveliko 

govorio. Kakve očekujete u turizmu? 

Očekujemo kvalitetne investitore i investicijske 

projekte koje će hrvatski turizam 

dignuti na višu razinu kvalitete. Naravno, 

Ministarstvo turizma bit će svim potencijalnim 

investitorima kvalitetan i pouzdan 

partner, a kroz sve izmjene zakona koje 

smo proveli i koje ćemo provesti, nastojat 

ćemo stvoriti pozitivno poslovno ozračje te 

tako olakšati poslovanje svim novim investitorima 

u turizmu. 

Što je s najavama g. Štroka o novim 

ulaganjima u turizam? 

Iako proces privatizacije operativno vodi 

Agencija za upravljanje državnom imovinom, 

mogu reći da svi zainteresirani za 

privatizaciju turističkih poduzeća u državnom 

vlasništvu, ako zadovoljavaju potrebne 

uvjete, mogu predati svoje ponude i prijaviti 

se na natječaje koji su tijeku ili će biti 

raspisani. Dapače, veliki interes i kvalitetne 

ponude omogućit će da se odabere najbolji 

investitor i projekt. 

Sami smatrate da nema razloga 

da država bude vlasnik turističkih 

kompanija. Što će se po tom pitanju 

učiniti? 

Ne vidim nikakva razloga da država 

bude vlasnik turističkih kompanija, jer su 

performanse privatnog sektora jednostavno 

neusporedive s performansama nekog 

poduzeća kojim upravlja država. Smatram 

da turistička poduzeća, pogotovo ona koja 

loše posluju i nisu konkurentna na tržištu, 

prije svega treba vratiti u „igru“, što bi trebala 

omogućiti nova vlasnička i financijska 

struktura. Upravo zato, jedan od prioriteta 

Ministarstva turizma je privatizacija preostalih 

13 turističkih tvrtki u državnom vlasništvu, 

koju želimo dovršiti u sljedeće dvije 

godine. Natječaji za neke od njih već su 

objavljeni i prikupljaju se ponude, a izrađen 

je i katalog investicija s detaljnim informacijama 

o svakom poduzeću, što će, vjerujem, 

uvelike pomoći potencijalnim investitorima 

kod donošenja odluke. 

Privatni iznajmljivači su Vam zamjerili 

što njihova predstavnika 

nema ni u novom sazivu Turističkog 

vijeća... 

Privatni iznajmljivači bitna su karika turističke 

ponude Hrvatske, u kojoj sudjeluju 

s oko 40 posto ukupnih kapaciteta. Shvaćajući 

njihovu važnost, Ministarstvo turizma 

će u ovom mandatu raditi na unaprjeđenju 

njihove ponude te jačanju suradnje i stvaranju 

organizirane strukture koja će povezati 

i centralizirati sve one koji nude privatni 

smještaj. Nakon takva objedinjenja, odnosno 

jačanja i povezivanja, vjerujem da će i 

predstavnici privatnog smještaja sudjelovati 

u svim bitnim službenim turističkim tijelima. 

Najavili ste projekt restrukturiranja 

sustava turističkih zajednica 

s ciljem profesionalizacije, depolitizacije 

i decentralizacije. Što to točno 

znači? 

Profesionalizacija i restrukturiranje sustava 

turističkih zajednica jedan je od prioriteta 

Ministarstva turizma. Trebale bi 

se jasnije definirati uloge pojedinih razi- 

U kojoj fazi je i što se događa s 

projektom Brijuni rivijera? Javnosti 

sada ništa više nije jasno, 

nakon što je istarski župan i šef 

Vaše stranke Jakovčić pozvao 

investitore da odustanu. Je li i 

taj, kako je najavljivan, najveći 

turistički projekt u državi samo 

mjehur od sapunice? 

Kada je riječ o Brijuni rivijeri, radi 

se o projektu koji je važan ne samo 

za istarski već i za hrvatski turizam 

i gospodarstvo. Nadam se da će 

ovaj projekt uspjeti unatoč trenutnom 

stanju globalnog gospodarstva 

te cijeni kapitala. Za lokaciju Sveta 

Katarina - Monumenti natječaj je 

zatvoren i donesena je odluka o 

dodijeli koncesije na pomorsko 

dobro tvrtki Kermas Vod Četiri 

za izgradnju dvije luke nautičkog 

turizma, što je prihvatila i Vlada RH 

na 20. sjednici. Što se tiče lokacija 

Hidrobaze i Pinete, natječaj je produljen 

do 16. svibnja 2012. godine. 

Pričekajmo do kraja natječaja pa 

ćemo moći dati konačnu ocjenu 

uspješnosti ovoga natječaja. 

na u sustavu turističkih zajednica. Lokalna 

bi razina trebala obavljati informativnu 

funkciju, organizirati pojedine manifestacije 

i informativne punktove za goste te, 

naravno, biti pokretači novih proizvoda i 

motiva dolaska. Regionalne turističke zajednice 

bi se trebale pretvoriti u DMO te 

obavljati dio promotivne funkcije, dok bi se 

nacionalna turistička organizacija trebala 

baviti nacionalnom turističkom promidžbom. 

Osobno imam pozitivan stav prema 

sustavu turističkih zajednica i mislim da 

su one odigrale veliku ulogu u organiziranju 

i promociji hrvatskog turizma. Napravile 

su velik posao i oko uređenja mjesta, 

u informativnoj funkciji, a u nekim su regijama 

kreirale i nove proizvode te time 

redefinirale turistički imidž regije. Međutim, 

turističke zajednice moraju biti još aktivnije, 

a snažnije se u cijeli proces treba 

uključiti i privatni sektor. Pitanje kvalitetnog 

upravljanja destinacijom je ključ njezina 

uspjeha, a turistička zajednica mora 

biti spoj privatnog i javnog i mora preuzeti 

odgovornost za turistički uspjeh pojedinog 

odredišta. 


18 


PReMIjeR vs eUROPskA kOMIsIjA 

Milanovićevo "mlako" NE 

svecima iz Bruxellesa 

Milanovićev rizik u odbijanju prigovora iz prvog 

monitoringa Europske komisije zapravo nije malen. 

Politički analitičari upozorili su Vladu kako je moguće 

kašnjenje s ulaskom u punopravno članstvo Unije 

Piše: karlo BeRgMAn 


Premijer Zoran Milanović pokazao 

je proteklih dana želju 

da ga, osim hrvatske, poslušno 

slijedi i europska politička 

elita. Takav se zaključak nameće 

iz još nezavršene prepirke s Bruxellesom, 

nastale nakon izvješća Europske 

komisije o monitornigu, odnosno iz 

rasprava koje su nakon toga uslijedile. 

Odbijajući ocjene da je Vlada srušila kriterije 

po kojima je zatvoreno 23. poglavlje 

pregovora s EU, Milanović je pokazao da 

će voditi politiku koju smatra najboljom, 

čak i po cijenu sukoba s Unijom u kojoj 

Hrvatska tek treba postati punopravna 

članica. Riječ je o riziku, ali doima se da 

za njega premijer ima podršku dobrog dijela 

javnosti, te čitave vladajuće Kukuriku 

koalicije. 

Premijerove poruke Bruxellesu ekspresno 

je podržala i HNS-ova dr. Vesna Pusić, 

ministrica vanjskih i europskih poslova, 

kao i drugi vodeći ljudi vladajuće 

koalicije. 

Suština nesporazuma s Bruxellesom 

leži u imenovanju ministara – konkretno 

Radimira Čačića i Slavka Linića – u 

nadzorni odbor Ine. To se imenovanje u 

Europskoj komisiji doživljava kao sukob 

interesa, dok ga hrvatska Vlada smatra 

zaštitom nacionalnih interesa i presedanom 

u upravljanju državnom imovinom. 

Banski dvori naglašavaju kako imenovanje 

ministara u nadzorne ili upravne odbore 

javnih tvrtki neće postati pravilo, ali 

da je situacija u Ini izvanredna i iziskuje 

„najjače ljude“ za raščišćavanje meteža 

stvorenih u vlasničkim odnosima Ine 

i mađarskog MOL-a. 

Osim na imenovanje ministara u nadzorne 

odbore, Europska komisija prigovara 

i zbog poreza nametnutog telekomunikacijskim 

operaterima. Oni su, kao 

i Ina, u vlasništvu tvrtki iz zemalja EU-a, 

pa se cijela priča može shvatiti i kao EUzaštita 

vlastitog kapitala, odnosno kao 

znak uspješnog lobiranja koje su moćne 

kompanije obavile u Bruxellesu. 

Osim na imenovanje 

ministara u nadzorne 

odbore, Europska 

komisija prigovara i 

zbog poreza nametnutog 

telekomunikacijskim 

operaterima 

rizik nije mali 

Milanovićev rizik u odbijanju prigovora 

iz prvog monitoringa Europske komisije 

zapravo nije malen. Politički analitičari 

upozorili su Vladu, u raznim medijima, 

kako je moguće kašnjenje s ulaskom 

u punopravno članstvo Unije, predviđeno 

za 1. srpnja, jer je dovoljno da samo jedna 

zemlja članica, od njih dvadesetak koje 

još nisu ratificirale sporazum, bude nezadovoljna 

i stavi odluku „na led“ dok Hrvatska 

ne promijeni svoje ponašanje. 

Analitičar Jaroslav Pećnik izjavio je: 

„...objašnjenje Vesne Pusić da će to Europa 

razumjeti je smiješno. Europski kriteriji 

postoje i ne možemo se praviti da je 

drugačije. Za domaću publiku insistiranje 

na tome ime posebnu težinu jer se 

radi o Ini, u kojoj je suvlasnik mađarski 

Mol, a Čačiću se sudi zbog prometne nesreće 

u Mađarskoj, pa se pojavljuju špekulacije 

da će umjesto brige o državnom 

interesu, zapravo spašavati sebe od sigurne 

kazne. Bez obzira na to kakva bude, za 

takvu prometnu nesreću, sigurno će biti 

neka kazna koja će ga eliminirati iz politike.“ 

Da će Vlada i premijer Zoran Milanović 

u konačnici, kad se slučaj „smiri“ 

u medijima, popustiti, smatra politolog 

Davor Gjenero, koji u jednom komentaru 

kaže: „Hrvatska se neće moći poigravati 

s rješenjem koje EK ne prihvaća. Poruka 

EK je poslana, nacionalni interesi se 


PReMIjeR vs eUROPskA kOMIsIjA 

mogu štititi u tim kompanijama i bez da 

ministri sjede u NO. Pretpostavljam da će 

na kraju Vlada ipak popustiti.“ 

Takav razvitak događaja vjerojatno 

očekuje i šef delegacije Europske komisije 

u Hrvatskoj Paul Vandoren. On je hrvatskoj 

javnosti kratko, u jedno intervjuu, 

poručio: „Moja je preporuka pažljivo pročitati 

izvješće o monitoringu Komisije i 

bez odgode posvetiti se preostalim područjima 

koja izazivaju zabrinutost. To je 

ključno ne samo kako bi se održala obećanja 

i podržao proces ratifikacije u državama 

članicama EU nego i kako bi se zemlja 

na najbolji mogući način pripremila 

za članstvo.“ 

novitet u politici 

Vandoren je dodao kako bi se Zagreb 

trebao konsultirati s Bruxellesom oko 

izrade novog Zakona o sprječavanju sukoba 

interesa, kako bi se ovakvi slučajevi 

ubuduće izbjegavali. 

Ipak, razmjenom misli ključnih ljudi 

hrvatske politike i briselskih birokrata 

zaduženih za Hrvatsku nije se došlo niti 

do dogovora, niti do promjene stajališta 

jedne od strana. Imenuje li Vlada Čačića 

i Linića u nadzorni odbor Ine, riskirat će 

odgodu članstva, te se time zaplesti u političku 

krizu koju je lako mogla izbjeći. 

Posebno je osjetljivo imenovanje Radimira 

Čačića u nadzorni odbor Ine, zbog 

suđenja koje taj nepopularni političar 

ima u Mađarskoj, a koje bi javnost mogla 

shvatiti kao žrtvovanje nacionalnih interesa 

da bi se pogodovalo privatnim interesima 

prvog potpredsjednika Vlade. 

Mudro bi bilo da Milanović makne Čačića 

iz te kombinacije, ali nastavi insistirati 

na ministarskom nadzoru Ine, imenujući 

uz Linića nekog drugog nekompromitiranog 

ministra. 

Samo načelo da Banski dvori ne klimaju 

glavom pred svim zahtjevima Bruxellesa, 

inače, veliki je novitet u hrvatskoj 

politici i nije neobično što su građani dobrim 

dijelom podržali „svojeglavoga“ premijera. 

Vlade Ive Sanadera i njegove zamjenice, 

Jadranke Kosor, bez odmaka su 

20 


Samo načelo da Banski dvori ne klimaju 

glavom pred svim zahtjevima Bruxellesa, 

inače, veliki je novitet u hrvatskoj politici i 

nije neobično što su građani dobrim dijelom 

podržali "svojeglavog" premijera 

prihvaćali sve naputke Bruxellesa, vodeći 

isključivo brigu o jedinoj politici kojom 

su se bavili – pristupu Uniji. Mnoštvo je 

primjera krajnje snishodljivog ponašanja 

hrvatskih lidera prema eurobirokoratima 

uočeno proteklih godina. Sanader je, posve 

nepotrebno, naredio da se ispred svih 

državnih zgrada izvjese zastave Europske 

unije, što je prazna gesta dostojna prezira, 

dok je Kosor isključivo slušala sve što 

joj Bruxelles kaže, uključujući prihvaćanje 

arbitraže o hrvatsko-slovenskoj granici. 

terorist Milanović 

Milanovićevo mlako "ne" Bruxellesu 

stoga se može shvatiti kao neočekivana 

nova kvaliteta u domaćoj političkoj ponudi. 

Istodobno s njime došlo je i do trzavica 

s američkim veleposlanstvom, koje je nad 

premijerom provelo rutinsko informativno 

„klistiranje“ u trenutku kad je vadio 

vizu za posjet SAD-u, odnosno za odlazak 

u Chicago na summit NATO saveza. 

Pitati premijera jedne savezničke države 

hoće li se baviti terorizmom neukusna je 

djelatnost čak i ako dolazi od Sjedinjenih 

Država. 

Iako će premijer u SAD otići, dok će 

se prijepori s Bruxellesom najvjerojatnije 

okončati u tišini i bez štete za zemlju, 

pokazalo se da premijer Zoran Milanović 

nije „čovjek bez svojstava“, politički 

birokrat na kakve smo navikli. Za sada 

ne iskazuje provincijalnu naviku slušanja 

inozemnih savjeta, pa izgleda kako 

su točne kuloarske priče da eu-diplomati 

nisu, uoči parlamentarnih izbora, bili 

sretni njegovim dolaskom na vlast. Za 

razliku od prethodnika, Milanović pokazuje 

da ima vlastito mišljenje o međunarodnim 

odnosima i jasno ga iznosi, 

preuzimajući rizik takva političkog ponašanja 

na sebe i svoju vladajuću ekipu. 

Možemo samo špekulirati što bi bilo 

da su i premijeri prije Milanovića mislili 

svojom glavom i držali distancu prema 

zahtjevima Europske unije. Možda se veleposlanik 

Europske komisije ne bi ponašao 

kao da je on hrvatski premijer, što bi 

bila dobra vijest za budućnost.

sUMORnA slIkA HRvAtske 

Zemlja 

uplašenih 

ljudi 

Kao u nekom filmu s Bruceom 

Willisom u glavnoj ulozi, 

Ostojićev je MUP napravio 

pravi desant na jedan od 

najljepših hrvatskih otoka, 

zaboravivši pritom da 

pendrecima ne treba ići na 

gladne i siromašne radnike, 

već na one koji su sustavno 

pljačkali ovu jadnu državu. 

Premijeru, tako se ne upravlja 

državom, skrhanom od pljačke, 

lopovluka, bezvlađa i beznađa 

Piše: ema HenčIĆ 


Plin je zapravo poskupio oko 30, 

a ne 20-ak posto kako je Vlada 

najavljivala; struja će kućanstvima 

biti viša za stotinjak 

kuna, a ne kako je Vlada najavljivala, 

nešto manja. Ne morate kupiti dva 

22 


para cipela, kupite jedan, u svom bezobrazno-provokatorskom 

stilu poručuje potpredsjednik 

Vlade i ministar gospodarstva 

Čačić. Problem je u tome što taj isti Čačić, 

kojega već godinama optužuju da ne isplaćuje 

plaće radnicima u (neformalno) svojim 

tvrtkama, ne shvaća da građani uglavnom 

više nemaju ni za taj jedan par. Ako 

nemaju kruha, neka jedu kolače, zacijelo je 

sljedeće što će izjaviti taj vrli gospodarstve- 

nik, kojemu ni cijela brigada PR-stručnjaka 

ne može pomoći u obuzdavanju vlastitog 

ega i samoveličine. 

Čačiću 100, 120 ili 150 kuna ne znači ništa; 

možda on nikada nije ni vidio kako 

izgledaju te novčanice, jer barata samo 

onim krupnima, najvjerojatnije u eurima. 

Čovjeku koji sada već doista teško preživljava, 

tih je 120 kuna nužno u lancu daljnjeg 

preživljavanja. Čačić to vjerojatno ne 

može razumjeti, kao što ni Marija Antoaneta 

nije mogla shvatiti glad vlastitog naroda. 

On ne shvaća da su ljudi na rubu, ne 

samo egzistencijalne već i psihološke izdržljivosti. 

Ne razumije da je tanka granica 

između očaja i nasilja, jer ga nije ni briga. 

Njegov je cilj nametanje vlastite gospodarske 

i političke strategije, a hoće li pritom 

pasti više ili manje žrtava, potpuno je nevažno. 

policijom na gladne 

Kada su nam u predizbornoj kampanji 

obećavali bolji život, naravno da tako nisu 

iskreno i mislili. Razmišljali su samo o svojim 

pozicijama, gdje će koga ugnijezditi i 

progurati i kako će kojega HDZ-ovca maknuti. 

Dvije su godine, još od onog čuvenog 

ručka u Kukuriku restoranu dijelili fotelje i 

međusobno se raskusuravali što će i komu 

će što u krilo pasti. Danas, gotovo pet mje- 

seci nakon što su preuzeli vlast, potpuno je 

jasno da su na nju došli nespremni. 

Napravili su odmah sve ono što su rekli 

da neće – od podizanja stope PDV-a, do cijene 

svih energenata, pravdajući se da nam 

sada mora biti gore, da bi nam sutra bilo 

bolje. Da predugo plaćamo prenisku cijenu 

struje i da to tako ne može. Najavili su 

i povećanje cijene cestarina; čim je ustoličen 

novi ministar, prvo čime se obratio jav- 


sUMORnA slIkA HRvAtske 

nosti jest – loša vijest. Vjerojatno bivši ministar 

Komadina nije imao ni snage, a ni 

morala sudjelovati u ovom cirkusu koji se 

događa nama pred očima. Ljudi se na prvomajskom 

otužnom blagdanu doslovce 

tuku za porciju graha, tog sirotinjskog jela. 

No, sirotinja više nema ni za takvu sirotinju. 

Nije trebalo dugo da koalicija demonstrira 

silu, poslavši 200-injak specijalaca 

u pravu okupaciju otoka Brača i opljačkanih 

radnika „Jadrankamena“, koji su vlastitim 

tijelima bili spremni braniti svoju 

razrušenu i devastiranu tvrtku. Kao u nekom 

filmu s Bruceom Willisom u glavnoj 

ulozi, Ostojićev je MUP napravio pravi desant 

na jedan od najljepših hrvatskih otoka, 

zaboravivši pritom da pendrecima ne 

treba ići na gladne i siromašne radnike, već 

na one koji su sustavno pljačkali ovu jadnu 

državu. 

Premijeru, tako se ne upravlja državom, 

skrhanom od pljačke, lopovluka, bezvlađa 

i beznađa. Ne mogu ministri izlaziti u javnost 

samo s katastrofičnim vijestima, koje 

im sleđuju razum, jer već sada nemaju načina 

za preživljavanje. Ma koliko situacija 

državne blagajne bila loša, Vlada ima jezivu 

komunikaciju s javnošću. Preciznije, 

ili je uopće nema, ili kada se oglašavaju, u 

pravilu je to na neadekvatan, najčešće upozoravajući, 

gotovo zastrašujući način. Potpuno 

je jasno da je ova vlast svoje najdrastičnije 

poteze odlučila povući odmah u 

prvoj godini mandata, kako to obično i savjetuju 

stručnjaci za marketing i promociju. 

Nakon prvotnog nezadovoljstva, koje 

se vremenom stiša, Vladi potom preostaju 

iduće tri godine kako bi pokušala ispraviti 

sve „krive Drine“ koje joj je bivša vlast ostavila. 

Na žalost ili na sreću, teško je danas to 

uopće znati, na gotovo identičan način ova 

je koalicija tako i prvi put izgubila vlast, 

2003. godine. Bez ikakve izlazne strategije 

i s gomilom nepopularnih mjera koje je 

morala uvesti, tadašnja je koalicija strogoću 

tretirala na najslabijima – od trudnica 

do radnika. A, prisjetimo se, globalne recesije 

tada nije bilo ni u naznakama. 

Mrtva opozicija u svojim sinekurama 

– Ova vlast shvatila je svoju vladavinu 

kao nešto što prije svega ima prioritet u zadovoljenju 

budžetskih, fiskalnih i svih drugih 

državnih potreba. Pritom su naslijedili 

sve načine od bivše vlasti kako bi to postigli, 

te su još i smislili nešto svoje kako bi 

skupili što više novca – izjavit će nedavno 

ekspresno smijenjeni ugledni gospodar- 

24 


stvenik Vladimir Ferdelji, upozoravajući da 

Vlada ne vodi u gospodarski dobrom smjeru 

državu. Čak je i on napomenuo kako se 

iz Banskih dvora često čuju gotovo prijetnje 

ljudima. 

Vladi je s jedne strane olakšan posao, jer 

na političkoj sceni u ovom trenutku oporba 

gotovo i ne postoji. Ona se svodi na sporadična 

javljanja i kritike HDZ-ove šefice 

Jadranke Kosor, koja nasumično udara po 

Vladi, ali ne zato jer skrbi za hrvatske građane, 

posebice one koji su glasovali za njezinu 

stranku, već prije svega u cilju vlastite 

samopromidžbe uoči izbora novog predsjednika 

HDZ-a. Milanovićevu ekipu gotovo 

nitko od političkih suparnika ne proziva, 

izuzev Dragutina Lesara i njegovih Laburista, 

koji su se prometnuli u jedinu istinsku 

oporbu u državi. Stoga je potpuno ja- 

Ma koliko situacija 

državne blagajne 

bila loša, Vlada ima 

jezivu komunikaciju s 

javnošću. Preciznije, 

ili je uopće nema, ili 

kada se oglašavaju, 

u pravilu je to na 

neadekvatan, najčešće 

upozoravajući, gotovo 

zastrašujući način 

sno zašto upravo ta stranka i njezin čelnik, 

koji gotovo da i nemaju ozbiljan program, 

sve više skaču na ljestvici popularnosti. 

Govore jasno i glasno sve ono što se događa 

u državi, preuzevši na taj način i ulogu 

sindikata (što je Lesaru navada iz vlastite 

prošlosti), apeliraju da se s ljudima prestane 

postupati kao s običnom marvom, kako 

to pojedinci iz vlasti sustavno rade. Pa u 

ovako kaotičnoj situaciji, koga uopće briga 

imaju li Laburisti ikakav ozbiljan program, 

kada su postali glasnogovornici građana 

slomljena duha i crne budućnosti? Ne treba 

stoga čuditi ako po popularnosti uskoro 

nadmaše i samu koaliciju, koja je na prvim 

mjestima isključivo zbog katastrofičnog 

HDZ-a, ali pada sve brže. 

„pokolj“ u HdZ-u 

U HDZ-u svi o svemu znamo, o svim 

procesima, tko s kim razgovara, kada, gdje, 

kakvi se dogovori obavljaju, tko što komu 

nudi, polutajanstveno je izjavila još uvijek 

aktualna predsjednica HDZ-a Kosor, ne 

mogavši pritom sakriti vidno razočaranje 

činjenicom da su njezini dojučerašnji prvi 

suradnici mahom pohrlili u stožer Tomislava 

Karamarka, koji u ovom času figurira 

kao najveći favorit među pretendentima na 

predsjednički tron. Iako mu se takva percepcija 

u javnosti lako može obiti i o glavu 

te pokazati kao dvosjekli mač. 

Budući da se u ovom trenutku u HDZ-u 

međusobno ucjenjuju, šalju tajne prijeteće 

poruke, a navodno upućuju i ozbiljne prijetnje 

opasne za život, kako su to istaknuli 

neki kandidati, ta stranka, formalno i dalje 

najveća, jednostavno nema vremena za 

kontroliranje poteza sadašnje vlasti. Oni, 

naime, ne uspijevaju kontrolirati ni vlastiti 

unutarstranački stroj, kao ni spriječiti 

brutalne okršaje uoči Dana D., 20. svibnja, 

kada će i ta stranka dobiti novog (starog?) 

kapetana/icu. Potpuno je, dakle, iluzorno 

očekivati od njih ikakve konstruktivne 

prijedloge glede srljajućih poteza Vlade. U 

20-ak godina hrvatske države, teško se prisjetiti 

političkog trenutka u kojem nije bilo 

baš nikakve opozicije, a Hrvatska upravo 

to razdoblje prolazi. 

I to je stvarnost u kojoj živimo i koju valja 

preživjeti. Tragično je da se u Hrvatskoj 

stalno događaju isti procesi, iz kojih ništa 

ne naučimo – desnica na vlasti ponaša se 

„socijalno“, kupujući vlastiti ostanak na pozicijama 

raznim davanjima, uništavajući 

time zdravu jezgru gospodarstva. A ljevica 

na vlasti redovno povlači okrutne, neoliberalne 

poteze kojima dodatno osiromašuju 

građane i uništavaju im duh. Ljevica prijeti, 

a to bi se očekivalo upravo suprotno, od 

desnice. To je dokaz da u ovoj državi ništa 

nije normalno pa tako ni tzv. demokracija. 

Ona je doista još u povojima i tako već 20 

godina, iako je već trebala proći pubertetske 

mušice i stasati na zdrave noge. 

– Toliko je bilo u životu stvari kojih smo 

se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti 

– davno je rekao genijalni um Ivo Andrić. 

Građani ove zemlje već 20 godina žive 

imitaciju života – točno toliko traje njihov 

strah, bez obzira koja je politička opcija na 

vlasti. A moguće je da tako i ostane.

Vilim 

Ribić 

Svojevremeno sam upozorio na apsurde: 

na željeznici 43% radnika ima osnovnu 

školu, a u obrazovanju 80% radnika ima 

VSS. Prosječna plaća na željeznici veća je 

13% od one u obrazovanju 

Odlučnost, izravnost i odrješitost Slavka 

Linića svakako je vrlina. Ona očito 

impresionira dio javnosti nakon godina 

neartikuliranih politika i političara. Bilo 

bi sjajno kada bi tog čovjeka pratile i druge 

vrline, kao npr. upućenost, pravednost, 

političko poštenje i širina shvaćanja... Na 

žalost sve upućuje da se radi o čovjeku jedne 

dimenzije, hipostazi ideje tehnokrata 

koji poznaje samo profit i efikasnost. 

Slavko Linić najavio je smanjenje plaća 

u javnom sektoru do kraja ove godine. 

Pritom je dodao da će ga to posvađati 

sa sindikalnim vođama. Zanimljivo, on 

unaprijed zna ishod pregovora. On dakle, 

pregovore shvaća kao ultimatum, a 

ne kao dijalog u okviru kojega bi možda 

i on mogao promijeniti mišljenje ili postići 

neku vrstu kompromisa. Takva vrsta 

isključivosti radikalizira socijalni ambijent. 

Ona šalje poruku da su svi nerazumni, 

svi neodgovorni i svi destruktivni, 

osim njega. 

Nije jasno komu u javnom sektoru misli 

smanjiti plaće. Plaće je moguće smanjiti 

svima, ali bi taj postupak bio duboko nepošten, 

jer nisu svi ljudi u javnom sektoru 

u jednakom položaju niti su se svi jednako 

odricali u krizi. Konstatacija kako javni 

sektor do sada nije dao doprinos krizi nije 

istinita, barem ne u cijelosti. 

Zaposlenici na državnom proračunu do 

sada su se odrekli 7,4 milijardi kuna od 

2009. godine (smanjenje osnovice za 6%, 

odricanje od božićnica, od ugovorenog rasta 

plaća i sl.). To su ogromni novci koje bi 

sposobna politika znala kapitalizirati. 

Inače, javni sektor čini pet velikih područja: 

javna poduzeća, javne službe (ob- 

ribanje 

razovanje, zdravstvo), državne službe 

(policija, vojska...), državna uprava i lokalna 

uprava. Njihov položaj dijametralno 

je suprotan. Neki stoje jako dobro (javna 

poduzeća i lokalna uprava, i to najbolje 

u zemlji) a neki su godinama zapostavljeni 

(državna uprava, obrazovanje). Svojevremeno 

sam upozorio na apsurde, primjerice 

na željeznici 43% radnika ima 

osnovnu školu, a u obrazovanju 80% radnika 

ima visoku stručnu spremu. Prosječna 

plaća na željeznici veća je 13% od one 

u obrazovanju. 

Moguće je plaće smanjiti onima koji nisu 

dali doprinos izlasku iz krize, a moguće je 

plaće smanjiti samo korisnicima državnog 

proračuna, neovisno o njihovu položaju i 

dosadašnjim odricanjima, jer je to najjednostavniji 

mod svake impotentne politike. 

Godinama su plaće svih korisnika državnog 

proračuna zaostajale za plaćama u 

privredi. Godinama se to i prije krize poticalo 

u ime rasterećenja gospodarstva, što 

upućuje da se tu radi o ideologiji. Tu mantru 

ponavljale su međunarodne financijske 

institucije, sve vlade do sada i prokapitalski 

mediji iz svih truba. 

Posljedice kontinuiranog pritiska su zaostajanje 

plaća svih korisnika državnog 

proračuna u prošlom desetljeću. U državnoj 

upravi to zaostajanje iznosi čak 30% u 

relativnom smislu, što znači da se za toliko 

pogoršao položaj državnih službenika u 

odnosu na radnike iste kvalifikacije u gospodarstvu. 

U obrazovanju i zdravstvu to 

iznosi manje, 11%, zahvaljujući stanovitim 

dodacima koje su sindikati, s većom štrajkaškom 

moći, uspjeli izboriti. Čak i sada u 

vrijeme krize, pogoršava se relativni polo- 

žaj državnih službenika jer cijena rada u 

gospodarstvu raste, doduše po veoma niskim 

stopama. Od travnja 2009. godine 

plaće su u državnoj upravi realno pale za 

11,3% zbog inflacije, a čak su se i relativno 

pogoršale u odnosu na prosječnu plaću 

u privredi za 5,4% u tom razdoblju. Danas 

početnik sa završenim diplomskim studijem 

i s jednom godinom staža ima plaću 

17% nižu od prosječne plaće u privredi. 

Iz ovoga je potpuno vidljivo zašto je državna 

uprava ostala bez kvalitetnog kadra, 

bez kojega, uvjeren sam, niti jednoj politici 

nije moguće ostvariti planirane i obećane 

ciljeve. Valja spomenuti da niti u drugim 

zemljama državni sužbenici ne uživaju visoke 

plaće, ali te plaće nisu toliko niže da bi 

predstavljale razlog za napuštanje državne 

službe ili toliko niže kako to može ispasti 

u Hrvatskoj. 

Posebno je zanimljiv apsurdni nered u 

plaćama unutar javnog sektora. Godinama 

prije krize javna poduzeća i lokalna 

uprava pumpale su rast plaća, što je izazivalo 

veći rast i u privatnom sektoru (po 

stopama od 7% prosječno), a za svima njima 

pokušavale su trčati javne i državne 

službe. Ne samo kada je riječ o plaćama 

već i po broju zaposlenika prednjače javna 

poduzeća (dvostruko više nego u EU), 

koja su očita mjesta najvećih neracionalnosti 

u zemlji. Teško je ne povezati tamo 

otkriveni kriminal s izdašno kupovanim 

socijalnim mirom. Međutim, u državnoj 

upravi politika nije imala tu priliku, pa 

nije niti davala ustupke zaposlenicima. 

Slično je i s javnim i državnim službama. 

Zapostavljenost tih sektora vidljiva je i 

prema nedostatnom broju zaposlenika u 

obrazovanju, zdravstvu i policiji u međunarodnim 

usporedbama. 

Posebna je epizoda odnos plaća između 

lokalne i državne uprave. Primjerice, 

pravnik koji radi u lokalnoj upravi, prima 

bitno veću plaću (i do 60%) od kolege mu 

istih kvalifikacija na istom radnom mjestu 

u državnoj upravi. Nismo našli niti jednu 

zemlju u kojoj postoje ovakve razlike, a 

ako postoje one su neznatno veće u korist 

državne uprave. U Hrvatskoj i dalje imamo 

dvostruke sustava plaća, protivno temeljnom 

načelu o jednakoj plaći za jednaki 

rad. 

Slavko Linić o tome ništa ne zna. Štoviše, 

ne zanima ga. Ali vodi politiku plaća. 

To mi se ne čini niti razumno, niti odgovorno, 

a najmanje politički pošteno. 


26 

U OčekIvAnjU nOvOg zAkOnA 

Blockbuster na 

HRT-u u režiji 

Vlade i prijatelja 

Isticanjem kandidature Gorana Rotima, 

vanjskopolitičkog novinara i urednika Hrvatske 

televizije za ravnatelja HRT-a, te kuloarskim 

najavama da će se za isto šefovsko mjesto 

kandidirati Stipe Orešković, bivši top menadžer 

Pavićeva EPH-a i Ivana Šoljan, izvršna 

direktorica T-Coma, počela je nova faza rata za 

preuzimanje najmoćnijeg medija u državnom 

vlasništvu koji bi trebao biti u funkciji, što mnogi 

zaboravljaju, javnog servisa 

Piše: Miroslav edvin HABek 


U 

sjeni nepostojeće medijske 

strategije nove vlasti i višemjesečnoga 

kaotičnog nesnalaženja 

njihovih čelnika što 

učiniti i kako urediti medije 

u državnom vlasništvu – Vjesnik je prošlog 

mjeseca ugašen, Hrvatska izvještajna novinska 

agencija (Hina) u Saboru je tek načeta, 

a HRT je svakim danom u sve većem 


kaosu. Naime, odgađanjem najavljenih izmjena 

i dopuna Zakona o HRT-u koje se 

od nove vlasti očekuju već punih pet mjeseci, 

Kukuriku koalicija je i najodgovornija 

što na Prisavlju više nema pravila igre te se 

rasplamsao rat, kako upućeni tvrde, nepopravljivo 

suprostavljenih – onih na odlasku 

i onih koji taj odlazak jedva čekaju. 

Pritom su kolateralne žrtve velike – prvenstveno 

gledatelji zbog katastrofalnog 

pada kvalitete programa, ali i mnogi HRTovi 

profesionalci koji u razbuktaloj borbi za 

fotelje sada 'padaju' kao žrtve kreativnog 

tumačenja pravila slabo kontroliranih prisavskih 

moćnika. Mnogih na odlasku, a nekih 

i pod istragom. 

Tako je, primjerice, prije desetak dana 

na portalima objavljena 'vrišteća' vijest da 

je Hloverka Novak Srzić, koju povezuju s 

aferom Core media koju istražuje i DORH, 

upala u redakciju 'Hrvatske uživo' i galamila 

na kolegice Sanju Mikleušević Pavić i 

Maju Sever optužujući ih za mobbing jer su 

potpisale dopis u ime HND-a kojim se traži 

njezino uklanjanje s ekrana. Samo tri dana 

nakon toga, Maji Sever uručena je i opomena 

pred otkaz zbog navodne neprofesionalnosti 

u inače, prema mišljenju struke, 

profesionalno napravljenom prilogu emitiranom 

još u siječnju ove godine (!?). 

pljušte opomene pred otkaz 

Odluku o opomeni pred otkazom je, pak, 

potpisao Marko Ugarković, član 'uprave na 

odlasku ' koji je još, onako usput, 21. ožujka 

dao ostavku. 

DORH O VJeSnIkU, HInA nA 

čekAnJU 

U sjeni gašenja Vjesnika i prestanka izlaženja te novine koju su pratile 

kaotične i često suprostavljene izjave ministara Čačića, Linića i ministrice 

Zlatar – koji su najavljivali stečaj, pa stečaj s preustrojem ali i (kasnije 

neuspješnu) prodaju te novine sa 14 milijuna kuna gubitka, prošla je gotovo 

nezapažena vijest da je Vjesnik d.d. – Tiskara Vjesnik zatražila mišljenje 

DORH-a oko podjele nekadašnje imovine jedinstvenog Vjesnika. Uglavnom, 

za uknjiženje imovine nad nekretninama i više od 32.000 kvadrata zemljišta 

bivšeg Vjesnikova kompleksa koje se procjenjuje na gotovo 80 milijuna eura. 

Posjećamo, Vjesnikova tiskara ima 63 posto zemljišta i nekretnina, austrijska 

Styria – izdavač Večernjeg lista i 24 sata 11 posto koliko i Agrokor preko 

Tiska, a Ninoslav Pavić sa svojim skrivenim partnerima u Allegheny financialu 

(bivšem Hypo Adria Consultantsu) ima (ili imao je) 12 posto. 

– Proces uknjiženja je u tijeku, mi sada moramo etažirati zgradu i podnijeti 

zahtjev za uknjižbu. DORH-u smo poslali svoj zaključak na razmatranje je li 

on suglasan i podržava li on podjelu koju smo zamislili prema suvlasničkim 

udjelama. DORH je to zaprimio, ali na to još nisu odgovorili. Prema posljednim 

procjenama Zagrebačke banke iz rujna prošle godine, vrijednost 

zemljišta i nekretnina iznosi oko 80 milijuna eura – poručio je Zlatko Šoštarić, 

predsjednik Uprave Tiskare Vjesnik koji je dopis DORH-u poslao sredinom 

travnja. 

No, nakon, prema svemu sudeći, definitivnog kraja lista Vjesnik – otvorio se 

još jedan front s medijima u državnom vlasništvu. Naime, održana je saborska 

rasprava o godišnjem izvješću o radu Upravnog vijeća Hine od 1. svibnja 

2010. do 30. travnja 2011. s dopunom do kraja prošle godine. Uglavnom, 

saborska većina i oporba usuglasile su se da je Hina potrebna Hrvatskoj kao, 

kako je istaknuto, javni servis informacija te da Hini država treba pomoći da 

prevlada financijske teškoće. 

– Sasvim sigurno da se Hinu ne smije i neće ukinuti – poručio je predsjednik 

saborskog Odbora za medije Branko Vukšić ističući da je Hina radila puno 

profesionalnije nego neki drugi mediji, ali ne i na razini na kojoj je trebala 

raditi. Međutim, zastupnici se nisu složili oko zaključka da se ne prihvati 

izvješće Hinina Upravnog vijeća te razriješi ravnateljica Hine Smiljanka 

Škugor Hrnčević i imenuje v. d. ravnatelj, što je predložila vladajuća većina 

jer, kako je istaknuto, saborski Odbor ne može razrješavati ravnatelja Hine. 

Glavni prigovori su gubici i odgoda preobrazbe Hine. Izvješće Upravnog 

vijeća ocijenjeno je nekvalitetnim. Uglavnom, smjena nije bilo – dosad. Hina 

je na čekanju. 

U obranu Maje Sever odmah je ustalo 

Hrvatsko novinarsko društvo navodeći da 

nije napravila nikakav urednički propust te 

da je riječ o cenzorskom zastrašivanju novinarke, 

ali i svih njezinih kolega koji kritiziraju 

rad Uprave i Uredništva HTV-a. 

– Dosta profesionalno od upravljačkih 

struktura. Sljedeći put će me mlatnuti 

toljagom po glavi – naglasila je tada 

Maja Sever ne sluteći da će pet dana poslije, 

3. svibnja, na sam Dan slobode medija, 

dobiti i prijavu Etičkom povjeren- 

stvu. Zbog čega, nije navedeno. 

Rat 'uprave na odlasku' i HRT-ovih profesionalaca 

daje za pravo mnogim zlobnicima 

koji tvrde da bi, umjesto 'mlaćenja toljagom', 

HRT uskoro mogao snimiti tragediju 

sa samim sobom u naslovnoj ulozi. No, najnovije 

sukobe na Prisavlju bilo bi ipak nepošteno 

pripisati samo nervozi onih na odlasku 

ili onih koji bi trebali otići s HRT-a. 

Za tu su sadašnju kaotičnu situaciju, profesionalci 

tvrde, najodgovorniji političari 

koji od preuzimanja vlasti odgađaju dono- 


HRt U OčekIvAnjU nOvOg zAkOnA 

šenje novih pravila igre u stvaranju, podsjećamo, 

javne radiotelevizije. Kako cinici 

tvrde, vijest o kandidaturama za ravnatelja 

HRT-a bila bi vijest od samo pet redaka 

da je Hrvatska normalna zemlja. Odnosno, 

da imamo političare koji znaju što je javni 

servis i medijska strategiju te da, kao i posljednju 

'sitnicu', slučajno imaju i već pripremljen 

novi zakon o državnoj radioteleviziji 

kao javnom servisu. Naime, prema najavama 

– po tom novom zakonu napokon bi se 

trebao definirati na koji će se način birati 

novi ravnatelj – uprava, nadzorni odbor, i 

glavni urednik te bi se napokon trebala odvojiti 

upravljačka i urednička politika HRTa. 

Dakle, uredila bi se nova pravila u upravljanju 

i stvaranju programa na sve lošijem 

HTV-u. 

No, s izmjenama i dopunama zakona o 

HRT-u se odugovlači, kandidature za ravnatelja 

ispucavaju se u prazno uz istovremeno 

prepucavanje političara da uvijek oni 

iz drugih stranaka žele zavladati HRT-om. 

Konkretno, laburiste se optužuje da preko 

šefa saborskog Odbora za medije Branka 

Vukšića žele zavladati HRT-om, a oni 

uzvraćaju da Radimir Čačić, ministrica 

kulture Andrea Zlatar i HNS, iza leđa SDPu, 

pokušavaju preuzeti HRT. 

Od najavljene zajedničke suradnje na 

izradi izmjena i dopuna zakona se odustalo, 

a u međuvremenu su čak i profesionalci angažirani 

na smjernicama za izradu i dopunjivanja 

spornog zakona izgubili trag – tko 

vodi tu priču i do kuda se došlo. Potvrdio je 

to nedavno i Goran Rotim, najavljujući svoju 

kandidaturu za ravnatelja HRT-a u intervjuu 

Forumu. 

– Tko su ljudi koji Zakon pišu i prepravljaju 

ne znamo ni ja niti moji kolege 

na HRT-u. Ja sam vodio posebnu radnu 

skupinu ogranka Hrvatskoga novinarskog 

društva na HTV-u koja je dala svoje 

smjernice za izmjene Zakona. Njih smo 

poslali i Ministarstvu kulture. Iz prvog 

nacrta Zakona vidi se da je Ministarstvo 

neke naše ideje uzelo u obzir. Uslijedili su 

potom drugi, a onda i treći nacrt izmjena 

toga Zakona s datumom 28. ožujka. 

Ti papiri kolaju, ne znam kako, ali nekako 

onda dođu i do nas, i mi se očitujemo. 

No, i laburisti su izišli sa svojim prijedlogom 

Zakona. Čini mi se da su njihov 

i ministarski prijedlog komplementarni 

i kompatibilni te da nekih velikih razlika 

nema – poručio je Rotim naglašavajući 

da mu prepucavanja laburista i HNS-a 

zvuče 'jako neozbiljno i da nije dobro da 

se to događa'. 

28 


plan restrukturiranja 

S druge pak strane Rotim djeluje neozbiljno, 

barem prema Vukšiću. I to naročito 

Rotimova najava kandidature i njegovi navodi 

o 'kompatibilnosti i komplementarnosti' 

laburističkog i HNS-ovskog – ministarskog 

prijedloga zakona. 

– Nema kandidature za ravnatelja jer nije 

raspisan natječaj. To neki rade solo – u funkciji 

samopromocije koja je, inače, legitimna. 

Hrvatski laburisti su dali u proceduru svoje 

izmjene i dopune Zakona o HRT-u, a u kojoj 

je fazi Zakon koji najavljuje Vlada, a u izradi 

kojeg smo ispočetka radili ministrica Zlatar 

i ja, ne znam. Ne znam jer mi se ne šalju više 

nikakve obavijesti o tome. Uglavnom – jednostrani 

otkaz suradnje nakon konferencije 

za novinare u kojoj su Hrvatski laburisti 

rekli kakvo je stanje stvari. Ponavljam, mi 

smo za liberalni zakon koji stvara okvir za 

javnu televiziju. Ono što je bilo predloženo 

– ono što sam dobio kao predsjednik sabor- 

Gospodin Stipe Orešković 

zapravo radi spin. Nakon 

svega što je on učinio 

i što je sve uništio ne 

bi trebao da do kraja 

'zakuca' i HRT pod zemlju 

– kaže Elizabeta Gojan 

VRIJeMe Je 

ZA ODlAZAk 

BRUne 

kOVAčeVIćA 

Nakon sve učestalijih najava o 

čistkama koje će neumitno doći 

nakon usvajanja izmjenjenog i 

dopunjenog Zakona o HRT-u, kako 

cinici primjećuju, predsjednik Uprave 

Josip Popovac povukao se u ilegalu, 

a s vjetrometine se mudro izmaknuo 

i ravnatelj HTV-a. No, sudeći prema 

posljednjim istupima – svoju vrijednost 

odlučio je dokazati glavni urednik 

HTV-a Bruno Kovačević. Pozivajući 

se tako na navodne najnovije podatke 

o gledanosti, koji dokazuju da je 

nakon devet godina strmoglavog 

pada HRT uspio preokrenuti trend i 

počeo povećavati, ali blago, rast gledanosti 

– Kovačević je optimistično 

najavio da će se Dnevnik do jeseni 

uspjeti približiti konkurenciji. Neki 

bi rekli sramotno – uspjeh proglasiti 

približavanjem konkurenciji. 

– Naravno da je to sramota. Za to su 

krivi svi oni koji uređuju program, svi 

ti izvršni urednici koji potpisuju ono 

što je danas Dnevnik – poručio je 

Goran Rotim u Forumu ističući svoju 

kandidaturu za ravnatelja HRT-a. 

Usputno je i bocnuo Kovačevića na 

prenapuhanosti budžeta za sport 

za kojeg na HTV-u ima 112 milijuna 

kuna, dok za informativni program 

ima gotovo pet puta manje. Zlobnici 

bi rekli da je i tih 112 milijuna kuna 

možda premalo što bi sve Bruno 

Kovačević uspio napraviti za 'svoje' 

skijanje – bijelu stazu, štapove i 

Kosteliće. Osim toga, mnogi mu 

zamjeraju i uredničku cenzorsku 

politiku zbog koje su 'najkvalitetniji 

ljudi bačeni na rezervne položaje', a 

i vješto se izbjegavaju praćenja bilo 

kojih škakljivih tema koje otvaraju, 

naravno, drugi mediji za koje će se 

do jeseni HRT valjda približiti. I to će 

biti uspjeh. Gotovo jednak uspjeh kao 

i njegova izjava u Nacionalu 'Ako me 

politički smijene, a ne zbog nekompetentnosti, 

to nas vraća u ružna 

vremena'. Ružna vremena dolaze. 

skog Odbora za medije u radnoj verziji, bio 

je znak za uzbunu – znak za crveno svjetlo 

– dodao je Vukšić napominjući da je prema 

tom prijedlogu HRT i dalje trebao biti televizija 

koja nije javna – odnosno neće obavljati 

funkciju javnog servisa. Prema njegovim 

riječima, u ovom trenutku politika ne 

upravlja televizijom. Ne upravlja niti jedna 

stranka – upravljaju pojedinci, no u budućnosti 

bi to opet mogli biti neki na vlasti, tvrdi 

laburist na čelu Odbora za medije te dodaje 

da u budućem rješavanju situacije oko 

tog javnog servisa probleme stvaraju sukobi 

unutar Kukuriku koalicije. No, to je, poručuje 

Vukšić – njihova stvar. 

– Ministrici Zlatar smo prije dva mjeseca 

dali svoj prijedlog. No, kada smo vidjeli 

što je nastalo iz tog prijedloga – to je bilo 

nešto sasvim drugo. Ni Lukašenko se ne bi 

toga stidio. Mi smo obavili svoj posao kao 

Hrvatski laburisti, a kasnije – kao šef saborskog 

Odbora za medije nisam pozvan ni 

na jedan sastanak – formalni ili neformalni 

sastanak o promjenama zakona o HRTu. 

To je, naravno, pravo vladajućih – zaključuje 

Vukšić. 

No, ako nije bio pozvan on – na sastanak 

o budućem preustroju Hrvatske radiotelevizije 

vladajući su u ožujku pozvali istaknute 

novinare i urednike javne televizije. 

Konkretnije, potpredsjednica Vlade Milanka 

Opačić pozvala je na razgovor Gorana 

Rotima, Mirjanu Rakić, Zorana Šprajca, 

Zvonka Varošanca te naknadno i Sanju 

Mikleušević Pavić. Navodno je tamo bilo i 

'čerupanja' oko budućih funkcija. No, osim 

toga – bilo je i riječi o ukidanju već potpisanog 

'zloglasnog' plana restrukturiranja 

HRT-a – posljednjeg pokušaja u mandatu 

bivše HDZ-ove vlasti da se državna televizija 

reorganizira i to, između ostalog, otpuštanjem 

389 od oko 3400 zaposlenih 

te praktičnim ukidanjem dramskog i dokumentarnog 

programa te djelomičnim 

izdvajanjem, vjerovali ili ne, obrazovnog 

programa koji bi išao u vanjsku produkciju. 

Samo time bi, a pojedinosti tog plana 

dosad je jedino objavio Objektiv, HRT 

bio praktički ukinut kao javni servis jer 

bi sadržaj svog budućeg programa radio s 

manje ljudi u 'domaćoj proizvodnji' i to u 

trenutku kada planira pokretanje još dva 

kanala – obiteljskog kanala HTV3 i vijesti 

i magazinskih sadržaja na specijaliziranom 

kanalu HTV 4. Iako je tada donesena 

ta ozbiljna odluka, sastanak s ljudima 

sazvan je neozbiljno – tvrdi Rotim dodajući 

da čerupanju oko fotelja na HRT-u na 

tom sastanku nije svjedočio. 

Ministrica Zlatar naš 

je prijedlog o HTV-u 

prepravila da se toga 

ne bi stidio ni ministar 

Lukašenko – kaže 

Branko Vukšić 

– Tema razgovora bila je isključivo izmjena 

Zakona o HRT-u. S nama je još bila 

i Zrinjka Peruško, a s druge strane stola bili 

su Milanka Opačić, njena pomoćnica i ministrica 

Zlatar. Zašto je bio baš taj sastav, ne 

znam. Ali mogu reći da je bilo malo neozbiljno 

pozivati ljude na takav sastanak telefonom, 

ne govoreći onomu koga se poziva 

tko je sve pozvan. No, svi smo mi tamo 

dobro nastupili i pri kraju sastanka pitao 

sam gospođe Opačić i Zlatar – možemo li se 

usuglasiti da smo postigli minimalni konsenzus 

oko toga da Vlada poništi Plan restrukturiranja 

HRT-a koji je loš, da se što 

prije krene u izmjene Zakona o HRT-u i da 

se produlji privremeni Ugovor između Vlade 

i HRT-a do daljnjega.... „Da“, gospođe 

Opačić i Zlatar su pred svima to potvrdile. 

Nekoliko dana kasnije naša je Uprava povukla 

Plan restrukturiranja koji je tih tjedana 

počela provoditi. Taj je plan potpisan 

između naše sadašnje Uprave i bivše Vlade, 

a mi smo tražili od nove da ga poništi jer je 

loš i ne mora obvezivati novu Vladu – zaključio 

je Rotim i dosad jedini objavio barem 

dio plana i načina na koji ekipa vladajućih 

možda i misli 'srediti' sadašnji kaos na 

HRT-u. Naravno, vladajući o tome zasad 

znakovito šute, no Rotim je – najavljujući i 

svoju ravnateljsku kandidaturu iznio i neke 

stavove koji bi se mogli naći u službenom 

'ministarskom' prijedlogu zakona. Primjerice 

– da se zakonom propiše da u budućnosti 

dramskog, dokumentarnog, dječjeg, 

obrazovnog, znanstvenog i zabavnog programa 

bude najmanje 50 posto u vlastitoj 

produkciji, da se glavnog urednika bira 

uz obvezujuće mišljenje zaposlenika te da 

Nadzorni odbor HRT-a, imenovan od Vlade 

putem Sabora, bira glavnog ravnatelja 

HRT-a. Osim toga, naglasio je i da su mnogi 

od serijala koji se prikazuju ili su bili prikazani 

na HTV, a nastalih u outsourcingu 

– zloglasnoj vanjskoj produkciji, mogli napraviti 

u produkciji HRT-a . Postavio je i pitanje 

i čemu služi veliki nesrazmjer u podjeli 

novca u 'programskog kolaču' za 2012. 

godinu. Naročito što se za informativni 

program dodjeljuje 22 milijuna kuna – trećinu 

manje nego 2007. godine, a istovremeno 

sportu dodjeljuje ogromnih 112 milijuna 

kuna od njih ukupnih 320. 

orešković ni pod koju cijenu 

Rotim je uvjeren i da bi, ako bi se tražilo 

obvezujuće mišljenje zaposlenika 

HRT-a pri izboru glavnog ravnatelja, dobio 

više od 50 posto potpore – no smatra 

i da to izjašnjavanje nije logično. Baš kao 

što logični nisu i snovi i želje – njega i Stipe 

Oreškovića i Ivane Šoljan koji se u kuloarima 

spominju kao kandidati za novog 

ravnatelja HRT-a. Naime, takva je ocjena 

Elizabete Gojan, novinarske legende i 

predsjednice ogranka Hrvatskoga novinarskog 

društva pri HRT-u. 

– Rekla bih da je to želja svakog od njih 

troje ponaosob. To ja tako doživljavam. Mislim 

da se gospođa Šoljan bavi puno većim 

poslovima nego što je HRT, a da gospodin 

Stipe Orešković zapravo radi spin. 

Nakon svega što je on učinio i što je sve uništio, 

ne bi trebao da do kraja 'zakuca' i HRT 

pod zemlju. Što se tiče gospodina Rotima – 

on ima veliku želju, što je vidljivo i po njegovim 

dosadašnjim kandidaturama. No, zaključno 

– mislim da su to samo snovi i želje 

to troje ljudi – poručila je Elizabeta Gojan 

poručivši da su, prema njezinu mišljenju, 

izmjene i dopune Zakona o HRT-u trebale 

biti odavno gotove, a da pitanje zašto to već 

davno nije učinjeno – treba postaviti isključivo 

ministrici kulture Andrei Zlatar. 

– Rotim sam obilazi pojedine adrese, nisam 

nikada s njim bila u izaslanstvu i nisam 

se susrela s ministricom kulture Andreom 

Zlatar i potpredsjednicom Vlade za 

društvena pitanja Milankom Opačić. Što se 

tiče Uprave, nisam bliska s njima tako da ne 

znam je li se odustalo od starog programa 

restrukturiranja HRT-a – zaključuje Elizabeta 

Gojan komentirajući navode kolege 

Gorana Rotima. No, ako su s jedne strane 

najavljene kandidature za ravnatelja HRTa 

izraz želja ili snova, neke mogu biti i shvaćene 

mnogo prizemnije – recimo kao ulaženje 

u sukob interesa. Barem tako smatra 

Branko Vukšić. 

– Stipu Oreškovića znam iz Šuvarovih 

vremena. Mislim da vlast nije toliko nesmotrena 

da bi čovjeku koji je drmao EPH-om, 

zbog navodnog razmimoilaženja s Ninoslavom 

Pavićem, dao javni medij u ruke. To je 

preveliki sukob interesa, a mislim da je lobiranje 

za takvu opciju nemoguće jer nitko 

nije pao s kruške – zaključio je Vukšić. 


Piše: Romano BOlkOvIĆ 


Prije mjesec-dva Andrea Latinović 

pokušala me je nagovoriti 

na grijeh: da kao liberal 

napišem tekst o sadašnjem položaju 

HSLS-a: naravno, nije 

tu Andrea mislila tek na dnevnopolitičku 

konjukturu, nego je, ženski lukavo, smjerala 

na provokaciju: htjela je da napišem 

tekst o hrvatskim liberalima u zlohudim 

vremenima u kojima je spomen liberalnog 

gotovo psovka. 

Isprva mi se ideja učinila izazovnom, jer 

mi pred očima zaiskrio autohtoni Denkverbot; 

da objasnim: Žižek misli da je odnos 

političkog angažmana i refleksije o stanju 

stvari određen stanovitim Denkverbotom, 

zabranom čak i zamišljanja neke moguće 

alternative predominantnom liberalnodemokratskom 

globalnom kapitalističkom 

poretku. On misli da se svaki takav pokušaj 

smjesta denuncira kao protototalitarni 

– ako bi bio dosljedno realiziran, nužno 

bi završio u nekom novom obliku gulaga. 

Mene je teško na bilo što nagovoriti, zna 

to Andrea, godinama se poznajemo, i već 

je vjerojatno i zaboravila na tu svoju ideju, 

ili šalu, kadli sam joj odlučio udovoljiti: ne 

bih, ali smrtonosna kombinacija deadlinea 

i kratke prepiske s panditom Kuljišem išla 

joj je na ruku; da ne duljim, ovako je to bilo: 

Ne znam više što je tome prethodilo, no 

Denis mi je poslao kratak mail točno ovakva 

sadržaja: „Ta kombinacija je i onako 

od početka bila potpuno promašena kao 

HRVATSKA +SOCIJALNO +LIBERAL- 

NA stranka, zapravo kriptonacionalistička 

kvazisocijaldemokratska tobož liberalistička 

stranka kohabitacije s Tuđmanom 

i „umjernog napretka u okvirima zakona“. 

Kad je identificirao neke kapitalističke 

sponzore, Darinko ih je pokušao „liberalizirati“, 

ali se ubrzo vidjelo da se bez drniškog 

karizmtika Budiše ne može ni koraka, pa 

hop natrag u devedesete – Budiša u HSLS, 

Pašalić u HDZ, a to nazadnjaštvo bilo je nemoderno 

i onda kad se izvorno pojavilo, s 

tim da je Tuđman barem bio beskompromisni 

fašist koji se nije prenemagao oko 

ideologije, etničkog čišćenja i otvaranja 

konc-logora po Bosni... Ili – kvazisocijalkršćnska, 

pojma nemam, ali među začinjavcima 

skoro nitko nije išao u crkvu...“ 

ja sam kao prazan ekran... 

Mene je teško na bilo što nagovoriti, osim 

na raspravu: kad se treba pravdati, ispisat 

30 


cRvenI I cRnI 

Snail mail 

o liberalnoj 

demokraciji 

HSLS ovdje i nije imao šanse, u tom crvenocrnom 

ruletu hrvatske politike 2010-ih, u kojem 

je sudjelovalo sve, od Amerike i Engleske, do 

ispostava u Gajevoj, od Bajića do Ive koji je 

prvih mjesec dana bio pravi suparnik HDZ-u 

kojeg-treba-povijesno-demontirati, i iako sam 

sam sudjevao u tom porazu HDZ-a, i to nemalo, 

nemojmo se sad praviti nevješti i poricati aktere 

i sudionike tog milenijskog boja 

ću i Mahabharatu pro bono, u dahu; kako 

sam pročitao mail, tako sam stao pisati odgovor, 

koji donosim bez ikakve redakcije: 

Ja mislim da tu nikako nije riječ o divergentnim 

ideološkim motivima koji se amalgamiraju 

u drveno željezo, i to iz dva razloga: 

sve kad bi o tome i bila riječ, bio bi to 

posve postmoderni ideološki projekt, kakvima 

Hrvatska, ali i ovaj svijet ne samo da 

vrvi posljednjih desetljeća nego su naprosto 

čedo svoga doba; u svojoj nedavnoj kolumni 

o tome sam napisao i ovo: „Ako je Bandićeva 

predsupilovska PR-pirotehnika simbolizirala 

pokušaj revivala devedesetih na 

next level, beskrajno dirljivi napor da se nakon 

oca domovine Franje Tuđmana i predsjednika 

građanina Stipe Mesića, pojavi i 

svehrvatski predsjednik, onaj koji rehabili- 

tira hrvatstvo nakon što je Stipe prereagirao 

na Franju, Manolićeva opaska nema ništa 

od te poze: ona je autentično prisjećanje 

na izvornu HDZ-ovu kompozitnu ideologiju 

Starčevićeve državotvornosti, Radićeva 

republikanizma i antifašističkog nasljeđa 

Hebrangove ljevice. To je naime ideološki 

bricolage Tuđmanove ideologije, kako 

je opisan u programskim dokumentima 

HDZ-a s kraja osamdesetih i početka devedesetih. 

Takozvane postliberalne ideologije 

redovito su patchwork krajnje heterogenih 

motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički 

populizam, Blut-und-Boden-ukorijenjenost, 

aristokratsko-vojnička elitistička 

etika etc. etc.; uporišna točka totalizacije 

ovakva ideološkog polja poseban je njegov 

element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. 

Evo o kakvoj je praznini riječ: „Ja 

sam kao prazan ekran na koji ljudi posve 

različitih političkih orijentacija projektiraju 

vlastite vizije.“ Riječ je o jednoj od presudnih 

rečenica Obamine autobiografije. On 

je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi 

vidjeti, reći će Simon Critchley. 

Vratimo se temi: 

HSLS je dakle kao patchwork heterogenih 

ideoloških motiva sasvim suvremena 

pojava. Ipak, je li tu riječ o nečemu što je hrvatska 

posebnost i presedan. Prvo ono lakše: 

H u kratici koja je i program. Naravno da 

je bilo neophodno kazati hrvatski liberali u 

vrijeme obnove državnosti. Pa zaboga, jasno 

je da nema stvaranja nacionalne države, 

ili njene obnove, bez tog nacionalnog naboja: 

ni Gotovac, kao što je pokazao Buden, 

nije manji nacionalist od Budiše, ako je to 

uopće potrebno dokazivati. Nije, jer je u vrijeme 

emancipacije Hrvatske iz SFRJ oglasiti 

to H naprosto bilo de rigeur. Onaj bitan 

prigovor, da nacionalo i liberalno ne idu 

ruku pod ruku, da su proturječni, također je 

povijesno promašen: fenomen se nacionalnog 

ne iscrpljuje u lokalnim pripetavanjima 

(oko) Hrvata i Prečana, u nedotupavoj diskusiji 

oko nacionalne i građanske države, 

najmanje u spomenu nekakve oksimoronske 

tihe građanske većine, baš kao što liberalno 

nema puno toga s koncepcijama liberalizma 

19. stoljeća, te se ono u nas danas 

ne razumije - doduše, i opet povijesno gledano, 

liberalne ideje i nisu ovdje naišle na 

posebno plodno tlo, mada bi i Otac domovine, 

mislim na Starčevića, tu i tamo imao 

ponešto s liberalizmom – nego kao neoliberalno, 

dakle iz temelja pogrešno. Citirat ću 

jedan pasus Kurelićeva teksta o tome, jer će 

nas on ujedno približiti i ovom socijalnom 

momentu abrevijature: 

kosor bez puno pogrešaka 

„Neoliberalizam u svom pravom značenju 

grana je liberalizma koja drži da je temeljno 

ljudsko pravo pravo vlasništva i da 

tržište garantira najracionalniju alokaciju 

resursa. U svojoj izvornoj varijanti (Mises) 

bio je kapitalistički odgovor na pojavu 

planske ekonomije, za vrijeme Hladnog 

rata postaje oružje za kritiku totalitarizma 

(Hayek), a u suvremenim liberalnim demokracijama 

služi kao ideološki temelj konzervativizma 

(Friedman i ostali). Neoliberalizam 

je kao argument za minimalnu vladu 

odigrao presudnu ulogu u kritici keynesijanskog 

liberalizma te formiranju politike 

Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Isto 

tako, politike uspostave univerzalnog slobodnog 

tržišta za koje su se zalagale brojne 

američke administracije neoliberalne 

su po definiciji. Bilo kako bilo, prvi i neposredni 

neprijatelj neoliberalizma u liberalnim 

demokracijama je liberalizam shvaćen 

na američki način (socijaldemokracija u europskom 

političkom vokabularu).“ 

Očito, socijalni liberalizam i nije neko hrvatsko 

iznašašće. Jasno da nije, jer o tome 

svjedoči već i ova natuknica, koja, indikativno, 

nema svoj hrvatski prijevod: 

Darinko Kosor nije napravio puno grešaka: 

i ja bih razgovarao s Rohatinskim, i, da 

je ishod razgovora koji su trajali duboku do 

u kolovoz bio drukčiji, danas bi o Darinku 

Kosoru govorili kao budućem predsjedniku 

države, čudesno talentiranom političaru, 

uskrsitelju ideje liberalnog u doba svekolike 

petodnevne horvatovske kritike svega liberalnodemokratsko 

postojećeg i koječega 

slavojevski nepostojećeg. Dakle, HSLS 

ovdje i nije imao šanse, u tom crveno-crnom 

ruletu hrvatske politike 2010-ih, u kojem 

je sudjelovalo sve, od Amerike i Engleske, 

do ispostava u Gajevoj, od Bajića do Ive 

koji je prvih mjesec dana bio pravi suparnik 

HDZ-u kojeg-treba-povijesno-demontirati, 

i iako sam sam sudjevao u tom porazu 

HDZ-a, i to nemalo, nemojmo se sad 

praviti nevješti i poricati aktere i sudionike 

tog milenijskog boja. HSLS nije bio predviđen 

u novoj vlasti! HSLS je bio nepotreban 

i iz posebnih razloga – oprosti na ponavljanju, 

ali moram: 

U Hrvatskoj se od obnove njene državnosti 

pokušava nametnuti ideja o nosivom 

antagonizam društva na koji je moguće 

svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: 

ideja o prasukobu crvenih i crnih, 

partizana i ustaša. O tome sam u „Obzoru“ 

ne tako davno napisao sljedeće: „U Hrvatskoj 

se naime ustrajno pokušava vlada- 

ti tako da se dinamika društvenih procesa 

umjetno antagonizira oko dva politička 

pola: totalitet društvenih proturječja reducira 

se na apovijesni konflikt zasnovan 

po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane 

tako se politički perpetuira pozicija moći 

hrvatskog političkog establishmenta, dok 

se s druge evokacijom ekstremnih ideologija 

u Hrvatskoj suspendira bilo kakva 

mogućnost artikuliranja građanske pozicije: 

ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo 

polje političkog, ne ostavljajući prostor 

nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno 

onemogućuju, jer upravo s te 

pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. 

stoljeća postaju passé, politički anakroni i 

suvišni.“ 

partizani i ustaše 

Otkud ta volja da se hrvatsko društvo podijeli 

bipolarno, a stranačka scena bipartijno? 

I, je li možda ovakva optika simplifikacija: 

ima ih koji svođenje stranačke scene na 

sukob crvenih i crnih upravo tako vide, argumentirajući 

da je bipolarnost svojstvena 

liberalnoj demokraciji, a kada je riječ o ideološkoj 

bipolarnosti, nje u Hrvatskoj gotovo 

da i nema osim kao medijske doskočice. 

Pa ipak, iako znamo da takva apriorna 

demarkaciona linija ne postoji, mi se ipak 

vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom 

planu vječno razdvaja na Hrvate i 

ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, 

ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, 

patriote i jugonostalgičare, urbane i 

turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne, 

koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog 

i nacionalnog, avangardu radničkog 

i nacionalnog pokreta, ukratko za urantagoniste 

svih društvenih, kulturnih i 

političkih sukoba. Sve te kategorije – ljevice 

i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno 

partizana i ustaša – u političkom su 

smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba 

ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što 

je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, 

odnosno uvijek već determinirana pritiskom 

izvana, koji je glavni faktor politike u 

Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, 

pa izgleda kao da se to odvija sukob između 

komunista i fašista, unatoč tomu što 

danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni 

drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija 

kojom se nadomješta nepostojanje 

stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture 

koje se bore za povlašteni položaj u 

društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne 

razlike, ta se razlika artikulira kao 

ostatak starog antagonizma. 


sOcIjAllIBeRAlI 

Kad se već insistira na nekakvom prasukobu 

koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP 

i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se 

kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu 

društvenog dizajna suvremene Hrvatske, 

HDZ i SDP oslanjaju se na mutne 

reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, 

o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na 

nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj 

povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju 

o njoj. Time HDZ i SDP proizvode 

circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest 

nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, 

iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. 

svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest 

opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj 

´41., a naša povijesni narativ boluje od karcinoma 

fabule: napreduje nazadujući, degenerira. 

Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po 

zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih 

i crnih imaju dvije funkcije: jedna je 

spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje 

potrebe jednih za drugima 

čime se legitimira povijesna neophodnost 

nomenklature koja Hrvatskom vlada od 

njena osamostaljenja, dok je druga konformistička 

laž koju o sebi proizvodimo u sferi 

društvene refleksije. 

Ta podjela, kao laž za koju znamo, pa ipak 

se vladamo kao da je nismo svjesni, ideološka 

je laž koju valja pobliže objasniti kako 

bismo shvatili mehanizam naše oportunističke 

samoobmane, ali i način vladanja današnjom 

Hrvatskom. 

prasukob 

Ideologija razlikuje ideološki smisao, 

nivo ideologije kao sustava teorijskih postulata 

koji tvore ideološko znanje, od nivoa 

ideološke (s)tvarne egzistencije, ideološkog 

rituala koji determinira ideološko 

vjerovanje. To vjerovanje, ideološka fantazma, 

zasniva se na materijalnoj egzistenciji 

ideologije, na njenom ritualu, i strukturira 

društvenu stvarnost. Drugim riječima ovdje 

nemamo posla s krivom svijesti, s ideologijom 

kao znanjem koje nije svjesno svojih 

pretpostavki; ovdje je na djelu zabluda 

koja determinira samo naše djelovanje: ideološka 

fantazma koja je na djelu u socijalnoj 

praksi. Takva je iluzija dvostruka: tu previđamo 

i samo iluzioniranje i njegov sadržaj. 

Razlikujući se od obične, ideološka fantazma 

uvijek unaprijed uračunava svoj neuspjeh: 

alibi načelne nemogućnost totalizacije, 

ideološka će fantazma apriori pronaći 

u metodološki jasno predviđenim „mangupima 

u vlastitim redovima“. Ona je ta 

32 


Kad se već insistira na 

nekakvom prasukobu 

koji bi čuvao eho klasne 

borbe – SDP i HDZ, 

nužno je anticipirati, ne 

javljaju se kao zastupnici 

kapitala i rada 

koja generira „unutarnje neprijatelje“, kao 

strukturno neophodan moment ideološke 

djelotvornosti. 

Otuda je moguće kazati da je jasno kako 

je sasvim jasno da je bipolarizacija hrvatske 

politike simplifikacija, pa ipak mi se u našoj 

društvenoj svakodnevici ponašamo baš 

kao da toga nismo svjesni: kao da je nekakav 

praantagonizam crvenih i crnih prirodna 

datost. 

Da stvar bude gora, taj se prasukob u hrvatskoj 

povijesti ne svodi na onaj ustaša i 

partizane, štoviše nije svodiv ni na dvije 

totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća, 

nacizam i komunizam, koji su u Hrvatskoj 

– jer jedno zlo nikada ne dolazi samo – 

imali svoje autohtone inačice. Primjerice, 

moguće je prizvati u sjećanje tridesete godine 

i polemiku Kerubina Šegvića i Miroslava 

Krleže: pišući o to sukobu, književni 

teoretičar Zoran Kravar apostrofira „odrješiti 

kulturnopolitički dualizam“, „sliku 

hrvatskog društva kao poprišta samo dviju 

nepomirljivih političkih volja", one "idealističke" 

kao krajnje desne, i one materijalističke 

kao krajnje lijeve. Sam Kravar, 

sumirajući raspravu o sudbini hrvatskoga 

naroda u 20.stoljeću, zaključit će da se 

„hrvatski narod u svim velikim kušnjama 

modernog doba ... ponašao kao društveni 

organizam s nedjelotvornom sredinom, a s 

dobro organiziranim ekstremima.“ Očito, 

u Hrvatskoj je ova optika dugovječna, no 

bez obzira na povijesne mijene razlog joj 

je jedinstven: pretpostavljeni raskol društva 

na ekstreme vapi za zlatnom sredinom 

građanske neutralnosti. Hoće se reći: i tridesetih 

i danas između ljevice i desnice, u 

masivnom sukobu crvenih i crnih, zagubio 

se građanin: protagonist liberalne demokracije. 

I stvarno, izgleda da je i danas tako: povijesno 

pomirenje Udbe i Norvala kao da je 

porodilo crvenocrni hrvatski rulet koji već 

farsično opetuje vlastitu povijest. U Hrvat- 

skoj, čini se, nema veće nemeze od liberalne 

demokracije, u političkom, ili neoliberalizma, 

u ekonomskom smislu: ovaj potonju 

agitpropu služi da bi se diskvalificirao ovaj 

prvi liberalizam, jer je, in ultima linea, našem 

antifašizmu koji nažalost nije bio i antitotalitarizam 

jedina opasnost moguća neutralna 

instanca liberalnodemokratske 

zainteresiranosti za lustraciju, koju je kudikamo 

lakše izbjeći u konfrontaciji s nasljeđem 

proustaške desnice. Tu se rađa potreba 

za suspenzijom građanske politike, 

građanstava, same liberalne demokracije, 

tu je rodno mjesto zazora spram novonastalih 

okolnosti demokratskog pluralizma, 

ulaska u svijet zapadnih demokracija, napokon 

tu se javlja potreba za stalnim generiranjem 

sukoba crvenih i crnih, ne bi li se 

sve dok je opasnosti od crne internacionale 

sugerirala povijesna neophodnost narodne 

fronte. Onaj tko misli da je ova terminologija 

anakrona, nikada nije sjedio u društvu 

onih koji već više od dva desetljeća odlučuju 

o političkom životu ove zemlje. 

No, pokušajmo se na koncu odmaknuti 

od deskriptivnog pojma građanstva, od 

onoga što ono jest, i pogledati ono što bi liberalna 

demokracija u nas trebala biti: što 

bi to građanstvo u normativnom smislu u 

Hrvatskoj uopće značilo? 

Od Krležinih i Šegvićevih dana do dandanas, 

s građanstvom je jedno te isto: građanstva 

i građanina u nas nema! Na mjestu 

fantazme o nacionalnom pomirenju, koja 

je vladala devedesetih, stupila je ona o neutralnom 

građaninu, o socijalnom središtu 

oko kojega i u kojemu bi se željeli naći svi 

koji na političkoj sceni nešto znače, svodeći 

i HDZ i SPD na light stranke/partije lišene 

bilo kakve supstance: kao kava bez kofeina, 

tako je HDZ u Sanaderovo vrijeme ushtio 

biti lišen nacionalističkog balasta (zanimljivo, 

upravo je taj sastojak onaj za kojim poseže 

Jadranka Kosor danas – Tuđmanov 

revival, naime), baš kao što je SDP, po napucima 

ideologa moćnog medijskog holdinga, 

trebao biti lib-lab strankom lišenom 

socijalnih obzira, više-manje posvećenom 

promicanju kapitalizma u izgradnji države 

blagostanja. Ali, kako kaže pametni i toliko 

prešućeni Buden:“…to mjesto… namijenjeno 

neutralnom građaninu, potpuno je prazno. 

Odnosno, ondje se nalazi građanstvo 

kao puki socijalni sloj, a ne kao osviještena 

socijalna pozicija koja na temelju jasnih 

građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje 

društveni život u njegovu moralu, pravu 

i politici.“ Uostalom, možda je građanstvo 

kao građanstvo anakronizam? U jednoj 

diskusiji čuo sam i ovakav stav: 

„Ono kao subjekt – politički, kulturni, 

moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, 

tako ne ni drugdje. Kad je pak riječ 

o praznom mjestu građanstva, dakle 

upotrebljavamo taj pojam kao normativnu 

kategoriju - subjekt prosvjećenosti, kantovskog 

punoljetstva, autonomije, moralnosti, 

kulturne i svake druge kritike, itd. 

Ukratko, hrvatsko građanstvo definirano 

je jedino njegovim aktualnim odsustvom, 

ili bolje, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj 

samo je efekt njegova stvarnog odsustva. 

No danas nas građanstvo više ne 

mora zanimati ni kao normativna kategorija, 

jer procesi raspada ne samo institucija 

nacionalne države, nego i samoga 

društva, tako su daleko otišli, da se samo 

zamišljanje takvog jednog subjekta kao 

središta društva čini iluzornim. Građanstvo 

nema normativnu moć, ono nema ni 

jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku 

bazu, u smislu klasičnih kategorija. 

Građanstvo je kategorija industrijskog 

modernizma, jedan od njegovih glavnih 

kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski 

modernizam je propao. Nema više 

klasične industrijske radničke klase na nekom 

teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg 

elementa, građanske klase.” 

Žižekova Cosa nostra 

No postoji još jedan razlog zbog kojega 

ova ideološka fantazma o prasukobu 

crvenih i crnih tako tvrdokorno ustrajava: 

problem je u samom građaninu, naime. 

Osporavanje „apstraktnog građanina” 

prodiskutirana je tema, ali vjerojatno najlucidniji 

liberal ovih prostora, Tarik Haverić, 

u jednom svome mailu duhovito 

mi tumači tu nevolju s građaninom: „Apstraktnom 

građaninu pripisuje se pogrešna 

uloga, koja se onda osporava; njegova 

je vrijednost isključivo instrumentalna. 

Nitko još nije osporavao geometriju zato 

što nigdje ne postoji ravan bez debljine 

ili točka bez dimenzija. Zato to i jesu apstrakcije. 

U izvodu iz mog teksta važna je 

riječ navodno; neki kritičari predstavljaju 

liberalizam kao učenje koje ima za cilj 

"stvaranje" apstraktnog građanina, lišenog 

svih socijalnih veza. A radi se samo o 

sredstvu, korisnoj fikciji (bez fikcija se npr. 

javno pravo ne može zamisliti. Kontraktualističke 

teorije pozivaju se na društveni 

ugovor, mada ga empirijski niko nikada 

nije potpisao, ni vi ni ja ni Žižek). Građanin 

je, u političkoj filozofiji, sjedište onoga 

što je svima zajedničko, a nikome svojstve- 

no.“ Čemu opet Žižek? U eseju „Fantazma, 

demokracija, razlika“ Žižek kaže: „…idealno 

izjednačavanje svih društvenih razlika 

u pojmu građanina, subjekta demokracije, 

moguće je samo zajedničkom povezanošću 

s nekom nacionalnom Stvari.“ Ako 

je tako, a ne kako Haverić tumači, onda 

možemo kazati da je s građaninom načelan 

problem zato jer je subjekt demokracije 

moguć tek na osnovu zajedničke povezanosti 

s partikularnom nacionalnom stvari 

– zato jer je građanin spreman apstrahirati 

od svih svojih konkretnih i posebnih 

različitost i biti idealno izjednačen mimo 

svih društvenih razlika tek ukoliko to mjesto 

ujednosti, ta točka identiteta, jest nacionalni 

identitet. Nacionalni identitet koji 

pozitivira odsutnost svake druge određenosti 

građanina kao subjekta demokracije: 

jer, on je to bez obzira na rasu, spol, 

konfesiju… On je apstraktan, subjekt lišen 

biti, subjekt bez identiteta, koji kao građanin 

pristaje biti jednak, ako je kao pripadnik 

nacije isti: ako participira na istoj nacionalnoj 

stvari. Društveni se identitet na taj 

način uspostavlja kao nacionalni identitet, 

naša stvar, kao pozitivacija manjka društvenoga 

identiteta. 

Iz takve perspektive, ako građanin nije 

ono što je svima zajedničko, a nikomu svojstveno, 

nego sudionik na nečemu što Žižek 

duhovito koncipira kao cosa nostra, 

onda su crveni i crni zaista duboko položeni 

usred hrvatske socijalne strukture kao njen 

zaglavni kamen. Jer, kao što vidimo, već cijelo 

jedno stoljeće i pol, od moderne naovamo, 

perenira taj raspad na ekstreme koji 

se trude prikazati maticom hrvatskog političkog 

života, štoviše centrumaškom gra- 

Ako Hrvatska u EU 

želi ući kao uljuđena 

demokratska zemlja, 

nužno je bolno suočenje 

ne s istinom, već s 

fundamentalnom laži 

vlastite stvarnosti. 

Tada će crveni i crni, 

vjerojatno već i oni 

sami umorni od samih 

sebe, otići na zaslužen 

počinak 

đanskom politikom, koja se za svake krize 

demokratske forme raspada u svojoj nacionalnoj 

jezgri i, kao što je to pokazala secesija 

Manolića i Mesića od Tuđmana, vice versa: 

kad dođe do nesporazuma oko toga što 

je to cosa nostra, ta naša stvar, dolazi u pitanje 

i sama demokratska forma, o čemu 

svjedoči filibastering u doba parlamentarne 

krize 1994. godine. 

Crveni i crni simplificiraju naš društveni, 

politički i ukupni javni život, no oni su 

ideološka laž koja ga kao fantazmatski vehikulum 

pokreće. Nasljedstvo totalitarnih 

ideologija koje nas i danas more vapi 

za liberalnom demokracijom, ali, je li baš 

slučajno što se Hrvatska tolika desetljeća 

bezuspješno trudi u potrazi za – građaninom? 

Što, naime, ako je ovaj amalgam nacionalnog 

i socijalnog najdublji osnov građanskoga 

politike uopće, horizont njena 

svijeta? 

Odgovor je obeshrabrujuć, možda i strašan, 

ali, pogledajmo kartu suvremene Europe 

i iskreno se upitajmo: Ako ne liberalna 

demokracija, ne prestaje li nam onda kao 

mogućnost (inter)nacional-socijalizam? 

Suvremena Europa zasniva se upravo na 

posttotalitarnoj paradigmi kao jamstvu zajedništva. 

Pomak od antifašističke paradigme 

prema antikomunističkoj, pomak je 

od blokovski podijeljene Europe k Europi 

u kojoj je rušenje berinskoga zida, simbola 

te podjeljenosti, metaforiziralo oslobođenje 

od obaju totalitarizama prošloga vijeka. 

U Hrvatskoj, naprotiv, na djelu je suradnja 

revolucionarnih ekstremizama: jučer kroz 

ideologem „nacionalnog pomirenja“, danas 

kroz dijalektiku crveno-crne reprodukcije 

moći na vlasti. Naravno, ti ekstremizmi 

ne predstavljaju manifestni programski sadržaj 

politika HDZ-a i SDP-a, ali su latentno 

pogonsko gorivo ovih stranaka lišenih 

jasne ideološke distinkcije. 

Ako Hrvatska u EU želi ući kao uljuđena 

demokratska zemlja, nužno je bolno suočenje 

ne s istinom, već s fundamentalnom 

laži vlastite stvarnosti. Tada će crveni i crni, 

vjerojatno već i oni sami umorni od samih 

sebe, otići na zaslužen počinak. 

Mi danas imamo socijaldemokratsku 

Hrvatsku, i jednu neuspješnu pretvorbu 

HDZ-a iz pokreta u demokršćansku stranku. 

Imamo crvene i crne: posrne li ova zemlja 

ekonomski, imat ćemo smeđe: nacional-socijalizam. 

Ionako zemljom u 

podmetu vladaju nacional-komunisti. 

U toj perspektivi, mislim, liberalna demokracija, 

ili socijalni liberalizam, kudikamo 

je bolja perspektiva. 


sUMRAk gRAđAnskIH slOBOdA 

Čikaška 

škola s 

Markova 

trga 

Za Hrvatsku je kaznenopravna 

škola zagrebačkog 

sveučilišta postala vrhovno 

kreatorska, kao čikaška 

škola za ekonomski krajolik 

zapadne hemisfere. Jedni 

društvo svode na svemoć 

lijepe brojke, drugi na 

pogubnost uglađenih riječi 

Piše: jasna BABIĆ 

Internetsko društvo, poznato pod 

nazivom Anonymous, prošloga 

tjedna pozivao je na ulične demonstracije 

protiv zakonskoga 

teksta koji je upravo izglasan 

u američkom kongresu. Zakonski akt, 

označen kraticom CISPA, dozvoljava represivno-nadzornim 

ustanovama SADa 

da nadziru svekoliku komunikaciju putem 

interneta. „Stabilnost i sigurnost“, 

u najkraćim crtama glasi obrazloženje 

američkog zakonodavaca, koji istim za- 

34 



sUMRAk gRAđAnskIH slOBOdA 

konom, prilično previdivo, nastavlja s eksploatacijom 

terorističkoga napada 11. 

rujna 2001. 

No, ako je dio američke populacije 

ostao dulje od deset godina zamrznut u 

terorističkoj stravi, na redu je cyber-naraštaj 

koji polako dolazi k sebi. Barem u 

Americi, pojavljuje se svijest koja korespondira 

s „Doktrinom šoka“ Naomi Klein: 

kako s 11. rujna 2001. i kreiranjem 

novog vanjskoga neprijatelja započinje 

najuspješnija faza čikaške ekonomske 

škole neoliberalizma po zapadnoj hemisferi. 

Njezina invazija ogleda se u sve većoj 

praznini svjetskoga prostora: od likvidacija 

cijelih industrijskih grana na 

samom američkom kontinentu do naoko 

tričavih ljudskih pojava poput ribara 

na obalama Šri Lanke. Kada su sa svojim 

brodicama otjerani s plaže vlastitoga 

zavičaja, vlasnici obližnjih hotela za kratotrajni 

odmor i rekreaciju američke financijske 

elite, upotrijebili su gotovo iste 

riječi koje danas rabi Danko Končar, privatni 

investitor u Puli. Na Šri Lanki ribari 

su smrdjeli, pulsko brodogradilište stvara 

nepodnošljivu buku Končarevoj klijenteli 

koja vapi za mirogojskom tišinom. 

Ukratko, ne treba studirati na čikaškom 

sveučilištu da se shvati što hoće njegovi 

đaci, čvrsto ukorijenjeni u administraciji 

svoje države i rasprešeni po 

okolnom univerzumu. Dovoljno je pogledati 

film Wall Street. Zbrajajući novac 

nad razvalinama poduzeća kojega je uništio, 

kratko i jasno kaže: „Ja ne proizvodim, 

ja posjedujem...“ 

prizori pošasti 

I sad odjednom, eto, proglas kojim se 

Amerikanci pozivaju na ulice retorikom 

građanskih pokreta nekadašnjeg Varšavskoga 

pakta. Ovoga puta nije riječ o plaćama, 

gubitku radnih mjesta i pobuni 

protiv zločinačke internacionale s Wall 

Streeta koja čine supstanciju ekonomskih 

kretanja 21. st, nego o obrani zadnje 

instance komunikacijske slobode 

– onoga za čim žudi društvo bez posjed- 

36 


Dovoljno je pogledati film Wall Street. 

Zbrajajući novac nad razvalinama 

poduzeća kojega je uništio, kratko i jasno 

kaže: „Ja ne proizvodim, ja posjedujem...“ 

ničkih, vlasničkih i financijskih ambicija. 

„Zapamtite da imate pravo prosvjedovati 

ako brinete za slobodu govora, za vaše 

pravo na privatnost i cenzuru“, kaže videoproglas 

Anonymousa, kao da je 1990. u 

Hrvatskoj i kao da ispod njega stoji potpis 

uvelike mlađeg Ivana Zvonimira Čička. 

No, Čičak je svoje obavio. Američka 

ambasada u Zagrebu danas puno redovitije 

ugošćuje vodeće birokrate hrvatske 

države, koji vape za pozornošću američkih 

banaka i korporacija, religijski vjerujući 

u blagoslov njihovih „investicija“. 

Istodobno, pred nama stoji najpoznatiji 

rezultat američke ekonomske nazočnosti: 

CMS u Sisku, koji se pred prvim 

naletom krize evakuirala poput američkih 

trupa iz Vijetanama, ostavljajući za 

sobom slične prizore pošasti. Danas je 

Sisak ne samo podloga uništene tvornice 

koja se gradila od 30-ih godina 20.st, 

nego cijeli grad na samrti, premda stariji 

od SAD-a. Jesu li domaći političari ispitali 

uzroke i razloge hitnoga nestanka 

američkih vlasnika? Dakako, nisu. 

Naime, ministar financija Slavko Linić 

odjurio je u SAD po novih 1, 5 milijardi 

dolara, točno u skladu s praktičnim potrebama 

čikaškoga ekonomskoga razvo- 

Stvarnu prirodu 

procesa koji vodi 

u finu, bezbolnu, 

anesteziranu političku 

diktaturu najzornije 

iskazuju tri segmenta te 

svekolike pravne zaštite: 

homosekualci, žene i 

srpska manjina 

ja financijske derivacije: novim dugovanjima 

vraćati stara. 

Masovne američke demonstracije u 

jesen 2011. protiv vlastitoga ekonomskog 

establišmenta definitivno su otkrile 

komunikacijsku moć interneta. Postao 

je alat koji služi solidarnom okupljanju 

„unutarnjega neprijatelja“, nasuprot svih 

ostalih društvenih okupljališta pod videonadzorom. 

Logično je da čikaški đaci i 

sljedbenici, uznemireni mirisom sirove 

ribe i zvukom žive industrijske aktivnosti 

od Kongresa zahtijevaju identičnu 

obranu interneta od živoga ljudskog govora. 

Na isti je način logično da, korak po 

korak, u Hrvatskoj zavode tehničku kontrolu 

trgova i parkirališta, dok sam predsjednik 

Ivo Josipović biranim riječima lobira 

za nadzor cyber-populacije. Samo je 

argumentacija drukčija. Što je u Americi 

pitanje nacionalne sigurnosti, u Hrvatskoj 

sa sve manje autora, postaje pitanje 

autorskih ili bilo kojih drugih selektivnih 

prava. 

pravna konsolidacija 

„Sigurnost i stabilnost“, ponavlja Josipović, 

pravnik, nesvjestan da svoje sveukupno 

djelo sažima u tipičnu mantru 

američkoga poretka. 

Hrvatska je 1991. proživjela šok puno 

strašniji od američkog 11. rujna. No, u 

njezinoj logističkoj pozadini nisu se mogle 

suspendirati građanske slobode i prava 

– najveći ideološki mamac Zapada za 

dotadašnji istočni lager, ali istodobno najpodobniji 

izgovor i opravdanje za logističko-nacionalistički 

kaos i poduzetno 

ratno profiterstvo. Ali je šok od apokaliptičke 

slike Vukovara i Srebrenice iskorišten 

za pripremu terena na kojemu će 

carevati ponajbolja američka klijentela 

vječnih dužnika. Dok je nacija brojala 

mrtve, politički je etablirana cijela 

klasa domaćih kapitalista, apsolutno 

nesposobnih da shvate proizvodnu funkciju 

privatnoga vlasništva u svojim rukama. 

Ali velikih uvoznika, potrošača i zajmoprimaca. 

Poanta je da ZAMP čini uzor pravnoga modusa 

koji nužno završava ukidanjem mogućnosti 

izbora – fundamenta građanske slobode 

Onda je nakon 1999. nastupila primjerena 

konsolidacija države, nipošto i nikako 

ekonomska, nego pravna. Nimalo 

slučajno, sređivanje glazbenih autorskih 

prava, ZAMP, bio je jedan od njezinih 

pionirskih poteza. Manje je važno da je 

ekskluzivno jednu profesiju zapala zakonom 

zajamčena dadžbina na zamalo 

cijelu audio-tehnologiju, naravno, uvezenu. 

Poanta je da ZAMP čini uzor pravnoga 

modusa koji nužno završava ukidanjem 

mogućnosti izbora – fundamenta 

građanske slobode. 

Od tada do danas, za Hrvatsku je kazneno-pravna 

škola zagrebačkog sveučilišta 

postala vrhovno kreatorska, kao 

čikaška škola za ekonomski krajolik zapadne 

hemisfere. Jedni društvo svode na 

svemoć lijepe brojke, drugi na pogubnost 

uglađenih riječi. 

„Slično liječničkoj profesiji, odgovornost 

koju pravnici imaju prema sudbinama 

drugih velika je i traži da svaki od 

nas o tome vodi računa“, zapisat će s po- 

nosom Ivo Josipović 2007., oglašavajući 

dvije profesije, svoju i liječničku, novom 

božanskom instancom Hrvatske, koje 

uzimaju u zaštitu socijalno nemoćne i fizički 

hendikepirane. 

Provodeći misiju, osobno je postao 

predsjednik. Potom je ustrojen sastav 

današnje Vlade: pod vodstvom Zorana 

Milanovića, Josipovićeva ponajboljeg 

studenta, u njezinom su sastavu najmanje 

dva fetišista Wall Sreeta i čak tri doktora 

medicine. Uz jurnjavu za kreditnom 

milošću čikaških izdanaka, Hrvatska je 

postala velika krčavina na kojoj socijalno 

slabi i ugroženi konkuriraju još slabijima 

i ugroženijima. Reprezentirani su u 

nevladinom sektoru, koji uvelike pomaže 

da se društvena sloboda i ekonomska 

moć unakazi u nemoćni vapaj za državnim 

zagrljajem. 

pravo jajnih stanica 

Godine 2007. bila je 31.752 nevladine 

organizacije, do početka ove godine nji- 

hov je broj narastao na više od 45.000. 

Dakako, brojke nisu učinak ovozemaljske 

društvene samovolje, nego društvenih 

uvjeta, koji ne ostavljaju nikakav 

alternativni izbor. Političkoj reprezentaciji 

američkih dužnika na Markovu trgu 

daju prigodu da šire svoju infrastrukturu 

i nomenklaturu kojekakvim uredima 

za NGO i ljudska prava, da sponzorstvima 

pomalo korumpiraju biračko tijalo i 

istodobno grade grandioznu fikciju nekakve 

društvene sile podno Markova trga. 

Stvarnu prirodu procesa koji vodi u finu, 

bezbolnu, anesteziranu političku diktaturu 

najzornije iskazuju tri segmenta te 

svekolike pravne zaštite: homosekualci, 

žene i srpska manjina. 

Umjesto da se odvija u ginekološkoj ordinaciji, 

u ime zakonodavne zaštite, mjesecima 

i godinama trajala je vulgarna 

saborska rasprava o ženskim reproduktivnim 

organima. Konačno rješenje nije 

obranilo pravo žene da same biraju, nego 

pravo – jajnih stanica. Gay pride preobražen 

je u politički marš homoseksualaca 

pod zaštitom policijske palice. Javni ponos 

na svoju homoseksualnu orijentaciju, 

sam od sebe, odrekao se prava na zaštićenu 

privatnost seksualnih navika i preferenca. 

Pitanje nacionalne i vjerske pripadnosti, 

nepristojno u svakoj pristojnoj 

zajednici, preobrazilo se u zaštićenu srpsku 

manjinu – progesionalni simbol demokratske 

Hrvatske. Na Ličkim terenima 

istodobno cijela srpska naselja progutale 

su šume, najtraženija hrvatska građa 

na zapadnim tržištima. Od istoga drveta 

radi se namještaj koji Hrvatska uvozi plaćajući 

američkim kreditima. 

Lijepo se vidi: ako hrvatska pravno-liječnička 

birokracija nije dorasla vještinama 

Wall Streeta, daleko je nadmašila 

Ameriku u pravnom rastakanju društva 

na bespomoćne, ugrožene i pomirene 

sa sudbinom. Tako je vijest o akciji 

Anonymusa, protiv epohalnog nasrtaja 

na internet, ustrajala u domaćim medijima 

neusporedivo kraće od analnih nevolja 

jednoga ministra. 




Ministar obrazovanja, 

znanosti i sporta Željko 

Jovanović, otkako je došao 

na to mjesto, puno 

zuji. Prvo je zujio po nogometnim 

močvarama, a kad je vidio da tu 

nema plodnog tla, prebacio se iz eksterijera 

u interijere. Školske zgrade. On i njegovi 

prijatelji iz Kukuriku koalicije imaju strašan 

plan. Obnoviti školske zgrade, neke 

nadograditi, a pri tom kažu da je to jaka 

antirecesijska mjera. Možda jest za građevinare, 

ali za obrazovni sustav teško. Nije 

lako povući paralelu između uštede energije 

i zemlje znanja. No rekli smo već – Jovanović 

puno zuji – pa nije stao samo na 

zgradama, već je ponudio i neke konkretne 

korake. Tako ministar namjerava uvesti 

obveznu godinu dana predškolskog odgoja, 

elektroničke imenike gdje je to moguće, 

zdravstveni i građanski odgoj u osnovnim 

školama, nove gimnazijske programe, 

elektroničke upise u srednje škole, te zabraniti 

učenicima da se poslije 31. ožujka sele 

iz jedne škole u drugu (osim ako je riječ o 

promjeni mjesta stanovanja). Uvodi i licenciranje 

ravnatelja, programske ugovore 

za visoko školstvo te umirovljenje profesora 

starijih od 65 godina. Već od iduće školske 

godine uvest će se strukovne gimnazije 

– ekonomska, turistička i tehnička – čiji će 

programi biti eksperimentalni. 

Ispred svih ovih najava iz resornog ministarstva 

poručuju kako se sprema velika 

reforma školstva. Hrvatska je zanimljivost 

da tko god dođe na ministarsko mjesto (čak 

i ako je iz iste stranke) uvijek i iznova kreće 

s analizom stanja i najavom te takozvane 

velike reforme školstva. Je li i ovog puta riječ 

o kozmetici ili se pak spremaju dubinske 

promjene? Ravnatelj zagrebačke prirodoslovne 

škole Vladimir Prelog Željko Stić ne 

želi unaprijed suditi što će ministar u svom 

mandatu napraviti za školstvo, ali je s nama 

podijelio svoja razmišljanja. 

– Sigurno da su ovi neki najavljeni potezi 

dobri, primjerice informatika. Nevjerojatno 

je da sada gimnazijalci u 21. stoljeću 

slušaju informatiku samo u jednoj godini. 

38 


RefORMA ŠkOlstvA 

'Kozmetika' 

poružnjuje 

izgled 'zemlje 

znanja' 

Sve mjere koje najavljuje ministar Jovanović 

neće bitno unaprijediti školstvo kojemu su 

potrebne prave dubinske promjene. No nije 

samo ministarstvo ono koje bi to trebalo 

napraviti. Reforme su moguće i odozdo 

Također, mislim da je dobra stvar uvođenje 

strukovnih gimnazija, kao i licenciranje 

ravnatelja. Licenciranje je dobro jer se ravnatelj 

tako zaštićuje od stalnog reizbora, ali 

i povećava mu se odgovornost za svoj rad, 

a samim tim i mogućnost otkaza. Također, 

može biti poslan raditi bilo gdje, a ne da je 

vezan uz mjesto stanovanja. Upravo takav 

primjer ima Italija. 

Mnogobrojni problemi 

Osvrnuo se i na, prema njegovim rječima, 

još jednu vrlo važnu stvar. 

– Jako mi je drago da je na nedavnom 

skupa ravnatelja u Zadru, ministar kazao 

kako će se školstvo ponovno vratiti iz 

lokalne samouprave na državnu razinu. 

Školstvo mora biti centralizirano, jedino se 

tako može nešto mijenjati. Danas imamo 

slučajeve da neke županije obrazuju učenike 

za zanimanja koja uopće ne postoje ni u 

toj županiji, a skoro ni u Hrvatskoj. Upisivati 

učenike za radna mjesta kojih nema je 

suludo. Ipak moram reći da sve ove najave 

ne vidim kao pravu reformu školstva – govori 

nam Stić. 

Dodaje i da obavezno treba uvesti malu 

maturu. Pitamo ga nije li to dodatan stres 

za školarce? 

– Veći je stres učeniku kada dođe u srednju 

školu i vidi da znatno manje zna od 

svojih kolega, pa počne dobivati jedinice. 

Danas imamo hiperinflaciju odlikaša u osnovnim 

školama. Jasno je i zašto. Profesori 

u malim sredinama popuštaju pritisku roditelja 

i idu linijom lakšeg otpora. Ocjene iz 

osnovne škole trebaju ulaziti u obzir prilikom 

upisivanja srednje, ali prijemni bi bio 

taj koji bi nosio više bodova – smatra. 

Ravnatelj Preloga ukazuje na još jedan 

veliki problem. 

– U Hrvatskoj danas roditelji učenika 

rade u kapitalizmu, a učenici u socijalizmu. 

Govorim o radnom vremenu. Roditelji često 

s posla dolaze kasno navečer, a djeca su 

svoju nastavu zgotovila u 13. Tko će im dati 

ručak i kontrolirati ih što rade? U školama 

moramo ponuditi ručkove, učenje, ali i 

izvannastavne aktivnosti – naglašava Stić. 

Često se u našim medijima govori kako 

su učenici preopterećeni ogromnim brojem 

predmeta te da treba smanjiti broj onih 

obveznih i povećati broj izbornih kako bi se 


RefORMA ŠkOlstvA 

učenicima omogućilo da sami biraju što će 

učiti prema svojim afinitetima. Stića smo 

pitali treba li izbaciti primjerice zemljopis 

i povijest iz prirodoslovnih škola? 

– Ne treba, jer učenik mora imati širinu 

općeg znanja. Opasno je obrazovati nekoga 

za usko specijalizirano zanimanje, jer smo 

svjedoci kako se tržište rada konstantno 

mijenja, a samim tim i opasnost od otkaza. 

Osim toga mnogi učenici ni ne znaju što 

žele kada upisuju srednju školu, a mnogi to 

ne znaju ni kada upisuju fakultet. No bez 

obzira na to, unutar pojedinih predmeta 

treba doći do promjena. Ne mogu povijest 

jednako učiti oni u gimnazijama i strukovnim 

školama. Opširnost svakog predmeta 

bi se trebala prilagoditi – zaključuje Stić. 

S druge strane, profesor s Učiteljskog fakulteta 

Milan Matijević smatra da treba 

ograničiti broj obveznih predmeta. 

program pedeset godina isti 

– Svakako bih preporučio smanjenje liste 

obveznih nastavnih predmeta u svim općeobrazovnim 

i strukovnim školama, te uvođenje 

liste izbornih predmeta i stupnjeva (A 

i B) za razinu nekog predmeta koju učenik 

želi birati. Usputna napomena: Program 

osnovne škole je već pedeset godina dizajniran 

za potrebe nastavka školovanja u gimnaziji, 

a u gimnaziju nastavlja školovanje 

samo jedna četvrtina populacije već dvadesetak 

godina, a trećina odlazi u obrtničke 

škole i ostala trećina u strukovne četverogodišnje 

škole. Dakle, obvezna osnovna 

škola ne priprema za nastavak školovanja 

za zanimanja. Učenici ništa ne rade rukama 

osam razreda osnovne škole, a onda se 

očekuje da takva djeca upisuju obrtničke i 

industrijske škole! – upozorava Matijević i 

dodaje da je zapazio da napredak obveznog 

obrazovanja ponajviše koče oni koji bi trebali 

na tom raditi kao što su nastavnički fakulteti 

i HAZU. 

Zbog navedenog smatra da ni mjere ministra 

Jovanovića nisu baš najsretnije rješenje. 

– Mnogo je bolje smanjiti listu nastavnih 

predmeta, a listu novih kompetencija (npr. 

40 


ŠTO kAžU SInDIkATI? 

Branimir Mihalinac, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, 

kaže da je potreban politički konsenzus kako bi se provela prava reforma školstva. 

Isto tako kaže da bi je trebalo dići na razinu ustavnog zakona. 

– Važno je da se to postigne kako bi se školstvo razvijalo bez obzira tko je na vlasti, 

a ne da se termin reforma školstva upotrebljava u dnevnopolitičke svrhe. Uvijek se 

ispočetka rade nekakve analize kada neki novi ministar dođe na vlast. To je smiješno. 

Treba utvrditi stvarne, a ne političke ciljeve i krenuti. 

Smatra da se treba okrenuti strukovnom obrazovanju, ali i razvijati cjeloživotno učenje. 

Ističe što hrvatskom obrazovanju nedostaje: 

– Ključ leži u malom i srednjem poduzetništvu. Nažalost u nas još uvijek postoji 

antipoduzetnički mentalitet, a mediji tu famu samo šire. Još je veći problem što naše 

obrazovanje ne razvija nikakav poduzetnički duh. To bi trebao biti zaseban predmet 

kako bi od najranijih dana stvorio u djece takav način razmišljanja. Djeca bi tu mogla 

raditi na nekim samostalnim programima, a i poslodavci bi se trebali uključiti u razvijanje 

tih vještina. Bez toga nema novih radnih mjesta. 

Mihalinac zaključuje da u pravoj reformi školstva ne smije biti politike, već da političari, 

struka, poslodavci i sindikati u široj javnoj raspravi nađu zajednički jezik, stvore viziju i 

krenu u ostvarivanje, a ne da svaki ministar krene ispočetka, pogotovo kada je riječ o 

čovjeku koji dolazi iz medicine, jer mu treba dobra godina dana da se uhoda u posao. 

A to je izgubljena godina. 

– Ovo što sada Jovanović promovira su tehničke mjere za zabavu masa. Hoće li vjeronauk 

ili neće i slično. To nije reforma. Bojim se da će doći do nekih važnijih promjena. 

građanski odgoj, poduzetništvo, seksualni 

odgoj, ljudska prava...) ugraditi u postojeće 

nastavne predmete ili učiti o tim pitanjima 

u vidu nastavnih projekata, istraživanjem 

i otkrivanjem te drugim metodama aktivnog 

i iskustvenog učenja. 

Sa Stićem se ne slaže ni oko male mature. 

– Uvođenjem male mature ne dobiva se 

mnogo na unapređenju procesa učenja i poučavanja, 

a unosi se još više stresova u život 

učenika i njihovih roditelja, pa bih nekoliko 

Kod nas se svašta 

misli pod praktičnom 

nastavom, pa da budem 

jasan – ja sam za 

uvođenje u školu mnogo 

više učenja i rada 

rukama, koristeći razne 

alate i aparate, uređaje 

i simulacije, a radi 

stjecanja radnih navika 

i kompetencija 

puta razmislio prije uvođenja te „novotarije“ 

u naše školstvo. 

No zato se svi naši sugovornici slažu u 

oko kvota upisa i načina učenja. Kažu kako 

je jako važno izbalansirane upisne kvote ne 

samo na fakultetima već i u srednjih školama, 

jer „koji je smisao trošiti vrijeme i novac 

kako bi se obrazovao netko tko nema mjesta 

na tržištu rada“. Osim toga, sustav treba 

odmaknuti od 'bubanja' i prilagoditi ga 

da učenici razvijaju kognitivne sposobnosti 

kroz praktičnu nastavu. 

– Kod nas se svašta misli pod praktičnom 

nastavom, pa da budem jasan – ja 

sam za uvođenje u školu mnogo više učenja 

i rada rukama, koristeći razne alate i aparate, 

uređaje i simulacije, a radi stjecanja 

radnih navika i kompetencija. Te se kompetencije 

ne mogu stjecati čitanjem knjiga, 

slušanjem predavanja i gledanjem prezentacija 

– kaže Matijević 

Stić naglašava da dosadašnji način prakse 

u srednjim strukovni školama nije dobar. 

– Neke tvrtke uopće ne uzimaju praktikante, 

jer se onda njihov zaposlenik mora 

baviti s njima, a ne svojim radom. Država 

stoga tim tvrtkama mora nešto dati zauzvrat, 

možda neke porezne olakšice. Pa onda 

imamo slučajeve kada praktikanti kuhaju 

kavu i čiste pod, a uopće ne sudjeluju u po- 

slu zbog kojeg su na praksi. A na kraju imamo 

trgovačke lance koji jedva čekaju uzeti 

praktikante koji im pune police i obavljaju 

slične stvari jer tako smanjuju troškove 

rada. 

Od Ministarstva smo tražili da nam pojasne 

mjere i obrazlože nam smjer u kojem 

žele da se naše školstvo razvija, ali oni su se 

do zaključenja našeg lista oglušili na upite. 

Bez obzira što je 'Kuća pravde', kako ju 

je nazvao jedan naš sugovornik, vjerojatno 

najbitnija u reformi školstva, jer mora postaviti 

okvire kako će se ono razvijati, po- 

stoje pozitivni primjeri koji dokazuju kako 

se stvari mogu poboljšati bez iščekivanja 

što će država napraviti. Vjerojatno najbolji 

primjer za to je zagrebačka Elektrotehnička 

škola. Oni su u proteklih nekoliko godina 

iz fondova Europske unije izvukli skoro 

dva milijuna kuna, bez obzira što su im 

razne agencije koje su im radile na projektima, 

kako Klarić tvrdi, bile više prepreke 

nego potpora. No to je jedan sasvim drugi 

problem. 

– Preko fondova EU školu smo opremili 

s najmodernijom opremom. Osim toga napravili 

smo strateški dokument kako bi se 

škola trebala razvijati u sljedećih 5, 6 godina. 

Na tom projektu skupa s nama radio je 

Program osnovne škole već je pedeset godina 

dizajniran za potrebe nastavka školovanja u 

gimnaziji, a u gimnaziju nastavlja školovanje 

samo jedna četvrtina populacije već dvadesetak 

godina, a trećina odlazi u obrtničke škole i ostala 

trećina u strukovne četverogodišnje škole 

europski stručnjak iz kopenhageškog Instituta 

za školstvo. Glavni cilj tog dokumenta 

je bolje usmjeravanje pojedinih učenika 

prema njegovim sklonostima, odnosno 

način na koji ćemo mu to omogućiti – kaže 

nam ravnatelj. 

No oni su i do sada radili na razvijanju 

kompetencija učenika u izvanškolskim aktivnostima. 

nije sve tako sivo 

– Preko fondova naši su se profesori dodatno 

obrazovali u inozemstvu, recimo u 

vezi briselske tvrtke koja se bavi inovacijama 

koja se tiču pametnih domova. Stekli su 

tako certifikate da u ime njih mogu držati 

tečajeve i to smo ponudili našim učenicima 

pa i oni na taj način mogu dobiti licencu 

da su obrazovani u tom pogledu što će im 

kasnije, pogotovo kad Hrvatska uđe u EU, 

jako koristiti na tržištu rada – kaže Klarić 

i dodaje da se tim profesorima ne plaćaju 

prekovremeni, nego da honorare dobivaju 

od roditelja djece. 

Nije ovo jedini projekt. Slično su napravili 

i s obnovljivim izvorima energije. Nabavili 

su najmoderniju opremu, ali zanimljivo 

nisu je imali gdje smjestiti zbog nedostatka 

prostora. Škola je imala derutnu dvora- 

nu koju su nastavnici besplatno (!) obnovili 

kako bi svojim učenicima mogli održavati 

izvanškolsku nastavu u pogledu obnovljivih 

izvora energije. 

– Ponavljam, vrlo je važno što će učenici 

osim klasične izobrazbe preko ovih dodatnih 

aktivnosti dobiti potvrdu koja će im 

vrijediti svugdje u svijetu. Moram napomenuti 

i da smo iskoristili novac iz fondova za 

mobilnost učenika. Upravo u ovom trenutku 

15 naših učenika je u Engleskoj na tri 

tjedna gdje obavljaju praksu za što će također 

dobiti uvjerenje. 

Hrvatskoj je uzor u pogledu prakse u 

strukovnim školama Njemačka koja ima 

takozvani dualni sustav u kojem je jako 

puno prakse u kojoj su učenici aktivni sudionici, 

a ne pasivni promatrači. Ministarstvo 

je krenulo s analizom stanja i pokušajem da 

se Hrvatska približi njemačkom modelu, 

ali Klarić naglašava da je prema tom putu 

moguće krenuti i odozdo, točnije od samih 

škola. Na primjeru 'njegove' Elektrotehničke 

škole jasno je i zašto to misli. 

– Mi smo navrijeme uočili trendove i za 

to smo se pripremali. To moraju raditi i druge 

škole. Nastava kakva se još uvijek provodi 

u školama je davno svršeno vrijeme. 

Ključ je u nastavnicima. Bez njihova dodatnog 

obrazovanja i usavršavanja nema rezultata. 

Netko će reći kako Hrvatska može imati 

kvalitetne i motivirane nastavnike kad 

su slabo plaćeni. No na primjeru Elektrotehničke 

škole jasno je, da bez obzira na sve 

financijske probleme, nastavnici itekako 

dobro prihvaćaju promjene s vizijom. U suprotnom 

ne bi obnavljali derutnu dvoranu. 

Klarić uskoro ide u mirovinu i, kako nam 

je sam rekao, najdraže mu je što u zbornici 

ostavlja odlične međuljudske odnose. 

– Više smo mi sami postigli kroz EU fondove 

nego ministarstvo u svih ovih 20 godina 

– zaključuje ovaj uspješni ravnatelj. 

Malo je Klarić zujao po medijima posljednjih 

godina, ali zato je puno meda dao 

svojoj školi. Nadamo se da Jovanović na 

kraju svoga mandata neće biti označen kao 

trut bez obzira na zujanje. 


portfolio 

42 

Objektiv 27. veljače 2012. 

PUCA MATADOR, 

bojana terakota, 2011. 

Vedran 

Staničić 

Kipar Vedran Staničić rođen je 1974. godine u 

Splitu. Diplomirao je na Umjetničkoj akademiji 

Sveučilišta u Splitu, gdje nakon studija neko 

vrijeme radi kao vanjski suradnik na Katedri za 

povijest umjetnosti. Iza njega je niz samostalnih 

i skupnih izložbi u Hrvatskoj, a radovi mu se 

nalaze u nekoliko cijenjenih privatnih zbirki. Od 

2011. godine član je HDLU-a Zagreb. Živi i radi u 

Zagrebu i Splitu. U posljednje vrijeme zaokupljen 

je ciklusom lascivno zaigranih terakotnih ženskih 

figura, koje naziva Buhtlicama. 

27. veljače 2012. Objektiv 43

44 

sPOR 'POtROŠAč' – Ht 

Što je san, a što 

java, Županijski sud 

s HT-om spava 



Četrdeset dvije tisuće korisnika 

telefonskih usluga, koji su 

udruzi Potrošač dali punomoć 

za tužbu protiv HT-a zbog nezakonitog 

naplaćivanja pretplate, 

vjerojatno nikad neće dobiti odštetu 

od telekomunikacijskog diva, zbog niza 

čudnih i sumnjivih obrata na Županijskom 

sudu u Zagrebu. Kako je Objektiv pisao u 

više navrata, Općinski sud još je u travnju 

2007. donio presudu da HT nije smio korisnicima 

naplaćivati pretplatu i zauzvrat 

ne nuditi nikakve telekom-usluge, a nakon 

HT-ove žalbe na presudu spis je narednih 

pet godina stajao u ladicama Županijskog 

suda. Iz Potrošača su kroz sve navedeno 

vrijeme sudu slali požurnice i alarmirali 

mali dio medija koji nije bio ucijenjen 

HT-ovom marketinškom mašinerijom, da 

bi pravosudna bitka kulminirala 11. travnja 

ove godine. Iz Potrošača su tada zatražili 

da se s predmeta izuzme sutkinja Dubravka 

Burcar koja u pet godina nije uspjela 

ili, vjerojatnije, željela, donijeti pravomoćnu 

presudu. Glasnogovornik Županijskog suda 

Krešimir Devčić potvrdio je novinarima 

Objektiva sredinom travnja da je zahtjev za 

izuzeće zaprimljen i da će o njemu odlučivati 

predsjednik suda Ivan Turudić, a sve 

što je uslijedilo spada u bizarnije slučajeve 

hrvatskog pravosuđa, kojemu bizarnosti ionako 

ne nedostaje. Sa Županijskog suda, 

vjerojatno uzrujani medijskim napisima o 

petogodišnjem čuvanju leđa moćnom teleoperateru, 

ovog su puta reagirali hitro i već 

Nakon teksta u prošlom 

broju Objektiva o sporu 

koji udruga Potrošač 

vodi s HT-om, nastala je 

konfuzija. Sad se više ne 

znaju ni osnove spora. Je 

li on spor male ili velike 

vrijednosti, odnosno 

presuđuje li u njegovu 

slučaju sudsko vijeće ili 

sudac pojedinac? Jednom 

rečenicom – Županijski 

sud petlja s osnovama 

prava 

17. travnja, šest dana od zaprimanja zahtjeva, 

odbili sa slučaja izuzeti sutkinju Burcar, 

tvrdeći da je njezino sudsko vijeće donijelo 

pravomoćnu presudu još – 6. ožujka! 

odluka putuje danima 

Taj skandalozan odgovor pobudio je odmah 

niz sumnji: kako je moguće da je pravomoćna 

presuda u sporu HT – Potrošač 

donesena 6. ožujka, ako ni 41 dan kasnije, 

kad su iz Potrošača zatražili izuzeće sutkinje, 

odluka još nije stigla do Općinskog 

suda? Kako je nadalje, moguće, da glasnogovornik 

suda Krešimir Devčić, na zadnji 

upit Objektiva, također nije znao da je sutkinja, 

tj. njezino vijeće odluku donijelo gotovo 

mjesec i pol dana ranije?! 

– Malo čudno izgleda da je glasnogovornik 

suda dobio pogrešnu informaciju da je 

predmet u rješavanju, a on je već bio riješen. 

Zdravom logikom moglo bi se zaključiti 

da predmet još nije bio riješen u trenutku 

slanja zahtjeva za izuzeće sutkinje – odgovorili 

su sudu iz Udruge Potrošač, otvoreno 

sumnjičavi zbog niza gafova i nedosljednosti 

suda sa Zrinjevca, gafova koji ozbiljno 

upućuju na nezakonito postupanje. 

Još je jedan detalj izuzetno bitan i mogao 

bi srušiti spornu, mnogi će reći i fantomsku 

presudu Županijskog suda. Naime, 

u odgovoru glasnogovornika Devčića stoji 

da je drugostupanjsku presudu donijelo 

sudsko vijeće, premda je u parnici Potrošač 

– HT riječ o sporu male vrijednosti, pa ga, 

sukladno Zakonu o parničnom postupku, 

rješava sudac pojedinac, a ne sudsko vijeće! 

Naime, sporom male vrijednosti definiraju 

se svi sporovi u kojima su potraživanja ma- 

kAkO nAS MInISTAR MIlJenIć 

PODUčAVA ŠTO Je SPOR MAle 

VRIJeDnOSTI 

Upit o tome kako se u predmetu male vrijednosti može dogoditi da, protivno 

zakonu, odluku donosi sudsko vijeće, a ne sudac pojedinac, adresirali smo i 

ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću. 

– Prema Zakonu o parničnom postupku (ZPP), u građanskim postupcima u 

prvom stupnju u pravilu sudi sudac pojedinac, osim ako sam ZPP propisuje 

drugačije. Sukladno članku 18. ZPP-a, odluka vijeća ne može se pobijati u slučaju 

da je vijeće donijelo odluku u sporu u kojem je trebao odlučivati sudac pojedinac 

– rekli su u Ministarstvu pravosuđa i pojasnili što je to spor male vrijednosti. 

– Sporovi male vrijednosti su svi sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na 

potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10 tisuća kuna, a ako je riječ o 

postupku pred trgovačkim sudovima, granica je 50 tisuća kuna. 

Županijski sud, međutim, insistira da se u slučaju HT – Potrošač ne radi o sporu male 

vrijednosti, tvrdeći da se osim novčanog dijela tužbeni zahtjev odnosi i na utvrđivanje 

ništavosti dopunskog ugovora o koncesiji s HT-om. Na sudu imaju opravdanje i za 

činjenicu da je tužba protiv HT-a, nakon koje bi uslijedilo još 42 tisuće istih, skupljala 

prašinu zadnjih pet godina. Predmet se, požalili su se, izuzetno složen te je zahtijevao 

od sudaca konzultiranje brojne teorijske i stručne literature. Jasno je za zaključiti 

da je odgovor Županijskog suda suprotan odgovoru Ministarstva jer se u konkretnom 

slučaju radilo upravo o sporu do 5 tisuća kuna vrijednosti, a činjenica da se tražilo i 

poništenje dodatka ugovora, ne utječe na utvrđivanje činjenice je li se radi o predmetu 

male vrijednosti. Naime, vrijednost predmeta spora utvrđuje se sukladno nominalno 

postavljenom tužbenom zahtjevu, a ako to nije slučaj, što je u konkretnom slučaju 

bio, vrijednost predmeta spora mora se utvrditi na prvom ročištu u prvostupanjskom 

postupku. Da se stvarno radi o sporu male vrijednosti potvrdio nam je indirektno u 

prvom odgovoru i glasnogovornik Devčić da bi se poslije toga predomislio. Zbog 

čega, to je samo njemu poznato. 

nja od 5 tisuća kuna, što je i ovdje bio slučaj, 

jer se radilo o tzv. pilot-tužbi Potrošača 

i još šest korisnika usluga HT-a, nakon čije 

bi pravomoćne presude uslijedile masovne 

tužbe 42 tisuće ljudi koje su Potrošaču dali 

punomoć. Taj bi udarac financijski nokautirao 

moćnu telekom korporaciju, a kronologija 

ovog slučaja govori kako se Županijski 

sud upregao da se upravo to nikada ne 

dogodi. Ipak, iz udruge Potrošač ni dalje ne 

odustaju. 

Slična situacija i u Sad-u 

Najskandaloznije od svega jest što ni gotovo 

dva mjeseca od navodne pravomoćne 

presude ne znaju njezin sadržaj, kao ni 

to tko je točno riješio predmet. Iz Potrošača 

su od Županijskog suda zatražili da im 

dostavi izjave članova vijeća koji su navodno 

odlučivali o drugostupanjskoj presudi 

6. ožujka. Osim cijelog niza kontradiktornih 

izjava glasnogovornika Devčića, povećanu 

i dodatnu sumnju nad HT-om suge- 

riraju i nedavni skandali iz zemalja regije. 

Tako je Deutsche Telekom (DT), većinski 

vlasnik HT-a, pristao koncem prošle godine 

platiti 95 milijuna dolara američkom pravosuđu 

kako bi izbjegao sudsku tužbu za korupciju 

u Makedoniji i Crnoj Gori, nakon što 

je Magyar Telekom, također u DT-ovom većinskom 

vlasništvu, nudio mito crnogorskim 

i makedonskim državnim službenicima, 

kako bi im sačuvali monopolski položaj 

na tržištu. Optužbe za kriminal obustavljene 

su jer je telekomunikacijskom gigantu elegantnije 

bilo platiti 95 milijuna dolara. No, 

zašto u ovom slučaju nije bilo šale, a u hrvatskoj 

tužbi udruge Potrošač svjedočimo, najblaže 

rečeno, pravosudnoj farsi? Zato što je 

korupciju u Crnoj Gori i Makedoniji pod povećalo 

uzeo SEC, američka agencija za nadzor 

financijskih usluga, jer su DT-ove dionice 

u to vrijeme bile izlistane na njujorškoj burzi. 

Za loptanje s državom i pravosuđem Hrvatska 

je ipak mnogo pogodnije mjesto od 

SAD-a. 


sAd – zeMljA sIROMAŠnIH 

Najmoćnija država 

svijeta, zemlja je 

lažnoga bogatstva 

Sto milijuna Amerikanaca živi u siromaštvu, 

dodatnih pedeset milijuna ispod granice 

siromaštva. Sjedinjene Američke Države imaju 

312 milijuna stanovnika. U konačnici, to znači 

da 50 posto stanovništva živi u siromaštvu 

46 


Piše: liljana jAzBInŠek 

Američki se san temelji na 

uvjerenju da i osobe skromnog 

porijekla mogu uspjeti 

u životu, ali i obogatiti se. 

Potaknuti lakim kreditima, 

jeftinim fosilnim gorivima te cestama 

koje je subvencionirala vlada, američka 

su poslijeratna naselja nicala velikom 

brzinom te nadahnula svijet cjelovitom 

vizijom, koju su najbolje ocrtale televizijske 

serije iz pedesetih godina prošlog 

stoljeća. Od 2000. do danas u siromaštvo 

je, zbog rasta cijena goriva i propasti 

hipotekarnog tržišta, bačeno pet milijuna 

stanov nik a a mer ič k ih predgrađa. 

U recesiji koja je trajala od 2007. do 2009. 

milijuni su izgubili posao pa nisu zbog 

toga mogli otplaćivati stambeni kredit te 

su – sudskom ovrhom – izgubili i dom. U 

prošlom desetljeću novog stoljeća trend 

se nastavio pa je broj izrazito siromašnih 

Amerikanaca rekordno rastao, čime su 

'izbrisani' uspjesi postignuti na tom planu 

u devedeset im god ina ma prošlog stoljeć a. 

Službeni kriterij siromaštva je pogled na 

četveročlanu obitelj s prihodom manjim 

od od 22 tisuće i 300 dolara godišnje. Prosječni 

prihod američkog kućanstva prošle 

je godine pao na najnižu razinu u prošlom 

desetljeću, dok je stopa siromaštva 

bila najviša u posljednjih 17 godina. Više 

od trećine tih ekstremno siromašnih ljudi 

su djeca. Zaista, više od polovice sve dje- 

PARA nA PARU, 

UŠ nA FUkARU 

Ipak, nije sve u SAD-u tako sivo. 

Prema nekim izvorima, dok se stopa 

siromaštva naglo povećala, nekima 

je situacija danas bolja nego 

početkom ove godine. Vrhunskim 

menadžerima i upraviteljima 

plaće su porasle u prosjeku 

između 27 i 40 posto. 

Među njima je i znatan broj onih 

koji godišnje primaju i više od 100 

milijuna dolara. 

ce mlađe od šest godina koja žive sa samohranom 

majkom su siromašna. U izvješću 

Zavoda za popis stanovništva kaže 

se kako siromašne obitelji u SAD-u gotovo 

sva primanja troše na osnovnu brigu o 

djeci i obvezne kućanske troškove. Veliki 

problemi nastaju ako im je potreban dodatan 

novac za lijekove ili transport. 

problemi zdravstvene skrbi 

Pritom treba uzeti u obzir da su Amerikanci 

jedina nacija u razvijenom svijetu 

bez zdravstvenog osiguranja kojeg imaju u 

zapadnoj Europi, Japanu, Kanadi, Australiji... 

Ako obole, američki se građani moraju 

boriti sa dvije stvari: samom bolesti i 

strahom od financijskoga bankrota. Milijuni 

Amerikanaca bankrotiraju svake godine 

radi medicinskih troškova, a još deseci 

tisuća umiru zbog toga što nemaju 

osiguranje. I ne treba vjerovati glasinama 

kako onima koji ga plate SAD nudi najbolju 

moguću medicinsku skrb. Svi koji plate 

bilo gdje u svijetu dobit će „najbolju“ skrb, 

većini je ipak potrebna samo solidna, pa 

i nužna skrb. Državnu pomoć za nabavu 

hrane u obliku bonova sad prima gotovo 46 

milijuna Amerikanaca. Svako peto dijete 

odrasta u siromaštvu koje je najizraženije 

na jugu zemlje – pokazuju najnoviji statistički 

podaci američkih državnih institucija. 

U većini zemalja visoko je obrazovanje 

besplatno ili poprilično subvencionirano 

od strane države. U SAD-u vas sveučiliš- 


sAd – zeMljA sIROMAŠnIH 

na diploma može stajati i više od 100.000 

dolara. Ako ste dovoljno sretni, možda ćete 

moći dobiti kredit pomoću kojeg ćete otplatiti 

školovanje, a zatim cijeli radni vijek 

potrošiti na njegovo vraćanje – i dobrodošli 

u američki svijet dužničkog ropstva. 

Najveći broj siromašne djece živi u Kaliforniji, 

dva milijuna, a slijede Teksas (1,8 

milijuna), Florida i New York s po milijun 

siromašne dijece. Promatrano u postocima, 

Mississipi je najsiromašniji i u 

toj državi je svako treće dijete ispod granice 

siromaštva, a odmah slijede glavni 

grad Washington i New Mexico. Najmanji 

broj siromašne djece je zabilježen 

u New Humpshireu, ispod deset posto. 

Zaključak brojki je zastrašujući, sto milijuna 

Amerikanaca živi u siromaštvu, dodatnih 

pedeset milijuna ispod granice siromaštva. 

Sjedinjene Američke Države 

imaju 312 milijuna stanovnika. U konačnici, 

to znači da 50 posto stanovništva živi u 

siromaštvu. 

Zarobljeni u vlastitom siromaštvu 

U SAD-u 42 posto iz obitelji koje najmanje 

zarađuju ostaje u tom sloju, a u 

Danskoj 25 posto. Upućeni iz redova liberala 

već dugo naglašavaju razlike među 

slojevima, ali pažnja koju tomu u novije 

vrijeme pridaje desnica, prava je novost. 

Ta se činjenica pripisuje dubinskom utjecaju 

siromaštva na društvo, zbog kojega 

siromašna djeca već u samom početku 

zaostaju, kao i netipično visokim sveučilišnim 

školarinama, zbog čega je osobama 

bez fakultetske diplome jako teško 

napredovati u poslovnom smislu. Stoga 

je vjerojatnije da će američka djeca slijediti 

obrazovni primjer svojih roditelja, 

čime se dodatno naglašava značaj obiteljskog 

pod r ijet la i nemog ućnost k reta nja. 

Osim toga, najmanje pet novih velikih 

studija došlo je do zaključka da SAD obilježava 

manji stupanj pokretljivosti u odnosu 

na druge razvijene države. Prema 

rezultatima jednog od projekata, 42 posto 

osoba rođenih u obiteljima koja najmanje 

zarađuju ostaje u tom sloju i u 

48 


Amerikanci su jedina nacija u razvijenom svijetu 

bez zdravstvenog osiguranja kojeg imaju u zapadnoj 

Europi, Japanu, Kanadi, Australiji... Ako obole, 

američki se građani moraju boriti s dvjema stvarima: 

samom bolesti i strahom od financijskog bankrota 

odrasloj dobi, što ukazuje na određenu 

razinu trajnih zapreka, jer je taj postotak 

mnogo viši nego u Danskoj (25 posto) 

i Britaniji (30 posto). Istodobno, samo 

osam posto američkih najsiromašnijih 

uspije se uspeti u petinu najbogatijih. U 

usporedbi s njima, to polazi za rukom 

12 posto Br itanac a i 14 posto Danac a. 

Dok se liberali često tuže na neobično velik 

prihodovni jaz u SAD-u, mnogi konzervativci 

tvrdili su da je sustav pravedan 

jer je mobilnost visoka, što bi značilo da 

se bilo tko može uspeti na viši društveni 

i gospodarski položaj. No, sad dokazi navode 

na zaključak kako je SAD zemlja s 

manje jednakosti, ali i manje pokretljivosti. 

Unatoč silnim govorancijama o SADu 

kao besklasnom društvu, oko 63 posto 

Amerikanaca rođenih u petini stanovnika 

s najvišim prihodima ostaje u gornje 

dvije petine. 

Najznakovitija usporedba jest ona sa susjednom 

Kanadom. Miles Corak, ekonomist 

iz Ottawe, otkrio je da samo 16 po- 

Državnu pomoć za 

nabavu hrane u obliku 

bonova sad prima gotovo 

46 milijuna Amerikanaca 

sto Kanađana iz jedne desetine obitelji s 

najnižim prihodima ostaje u toj skupini i 

u odrasloj dobi, u usporedbi s čak 22 posto 

istih Amerikanaca. Čini se da je nemobilnost 

najprisutnija na vrhu i na dnu: 

dobrostojeće obitelji prosljeđuju nasljednicima 

sve povlastice, a najsiromašniji se 

ne mogu izvući iz klopke u koju su zapali. 

Amerikanci se dugo hvale odbacivanjem 

klase, odnosno besklasnim društvom, a 

donedavno o tome nije bilo gotovo nikakvih 

podataka. Prema nalazima iz više od 

50 studija iz devet zemalja, najmobilnije su 

– što nisu i neočekivani rezultati – Kanada, 

Norveška, Finska i Danska. nasuprot 

njima, Velika Britanija i SAD našle su se na 

kraju te ljestvice. Sredinu su zauzele Švedska, 

Njemačka i Francuska. Sjedinjene Države 

nemaju razrađenu sigurnosnu mrežu, 

poput ostalih bogatih i razvijenih zemalja, 

zbog čega su djeca izloženija okolnostima 

koja im onemogućuju napredak. 

Moralna ekonomija za većinu, ne 

manjinu 

Sveprisutno siromaštvo i dodatno smanjenje 

socijalne pomoći stvorilo je potrebu 

za moralnom ekonomijom za većinu, 

ne manjinu. Još donedavno „moralni“ problemi 

u politici su se vrtili oko seksualnih 

sklonosti, reproduktivnog ponašanja 

ili osobnog ponašanja predsjednika. Ekonomska 

politika, uključujući smanjivanje 

poreza bogatima, pitanja subvencija i vladine 

zaštite osiguravajućih društava, farmaceutskih 

tvrtki i financijskih deregulacija, 

bila je uglavnom obavijena maglom 

propagande ili se jednostavno smatrala 

previše složenom za razumijevanje običnog 

Amerikanca. 

Sad, čini se u teškim trenucima, magla 

se podigla i izgleda da je posvuda glavna 

tema rasprave, moralnost modernoga financijskog 

kapitalizma. Demonstranti su 

to postigli uglavnom kroz simboličnu snagu 

svojih djela: imenujući Wall Street, srce 

financijskog kapitalizma, neprijateljem te 

pozivajući beskućnike i siromašne na svoja 

mjesta okupacije. Pa, naravno, slogan 

„Mi smo tih 99 posto“ ponavlja kako skoro 

svi mi patimo zbog nesmotrenog profitiranja 

probrane šačice ljudi (možda i nisu 

tako daleko od istine: povećanje prihoda 1 

posto najbogatijih u prethodna tri desetljeća 

je otprilike jednak gubitku 80 posto 

najsiromašnijih). Moralna ekonomija našeg 

vremena bi se sigurno uhvatila ukoštac 

s razuzdanim gomilanjem bogatstva na račun 

većine i njihovom gramzljivošću za još 

više novca i kad ga imaju sasvim dovoljno. 

Posebno bi, također, osudila stvaranje još 

većeg sloja ljudi koje nazivamo „siromašnima“ 

i koji se, u sjeni prekomjerne potrošnje 

i otpada onih najbogatijih od jedan posto, 

bore samo za golo preživljavanje. 

Neki stručnjaci osporavaju te brojke 

koje govore o siromaštvu, uz tvrdnje da 

u obzir pri istraživanju i analizi, nije uzeta 

pomoć koju siromašni dobivaju uglavnom 

putem programa markica za hranu, 

niti regionalne varijacije u cijenama života. 

Ustvari, koliko god da su loše, službene 

brojke ne govore cijelu priču. Situacija 

siromašnih je zapravo znatno lošija. Službeno, 

granica siromaštva se računa kao tri 

puta minimalni budžet za hranu i prvi put 

je predstavljen 1959. godine te podešen za 

inflacije u cijenama hrane. Drugim riječima, 

granica siromaštva u SAD-u ne uključuje 

cijenu stanovanja, goriva, prijevoza ili 

cijenu zdravstvene zaštite, čija cijena raste 

brže od cijene osnovnih namirnica. Tako 

mjerenje siromaštva grubo podcjenjuje realnu 

cijenu življenja. Jednim dijelom, sve 

ovo je bio neizbježni ishod desetljećima 

duge poslovne mobilizacije s ciljem smanjenja 

cijene rada oslabljivanjem sindikata 

i mijenjanjem javnih politika koje su štitile 

radnike i te iste sindikate. Neizbježno, 

sveukupni utjecaj kampanje za smanjenje 

udjela rada u državnoj zaradi značio je da 

sve veći broj Amerikanaca nije bio u mogućnosti 

zaraditi čak niti za život u siromaštvu. 

Siromašni – i crni – bili su beskrajno koristan 

retorički omot, propagandna misao 

korištena za osvajanje izbora i time veće 

zarade. Ipak, retorika je bila bitna. Niz novih 

mislilaca, političkih organizacija i lobista 

u Washingtonu, promovirali su poruku 

u kojoj su državne probleme uzrokovali siromašni, 

nesposobni za promjene, skloni 

kriminalu i seksualno promiskuitetni, koje 

je previše razmazio velikodušni sistem socijalne 

pomoći koji imaju. 

Istinska patnja je brzo stigla, zajedno s 

velikim mjerama štednje u programima 

pomoći siromašnim u zavisnosti od nji- 

hovih primanja. Izvedbe mjera štednje su 

same bile opet prekrivene oblakom propagande, 

ali su kumulativno istrošile sigurnosnu 

mrežu koja je štitila i siromašne i 

radnike, pogotovo one s niskim primanjima, 

što je značilo žene i manjine. Kad je 

Ronald Reagan ušao u Ovalni ured 1980. 

godine, put za uvođenje mjera štednje u 

programe siromašnih je bio uglađen, a do 

1990. godine su demokrati, u potrazi za izbornim 

strategijama koje bi povećale financijsku 

pomoć za kampanje od velikih 

biznisa i vratila ih na vlast, podigli tu zastavu. 

Upravo je Bill Clinton vodio kampanju 

pod sloganom „okončajmo socijalnu po- 

U većini zemalja 

visoko obrazovanje je 

besplatno ili poprilično 

subvencionirano od 

strane države. U SAD-u 

vas sveučilišna diploma 

može stajati i više od 

100.000 dolara 

moć kakvu poznajemo“. 

osim vanjskih ratova – američki 'rat 

protiv siromašnih' 

Rat protiv siromašnih na federalnoj razini 

uskoro je potom usklađen u državnim 

zgradama Kongresa, gdje su radile institucije 

poput Američke federacije za djecu, 

Američkog vijeća za razmjenu zakonodavstva, 

Instituta za slobodu i Mreže državne 

politike. Njihova lobistička agenda je bila 

ambiciozna, uključujući privatizaciju javnih 

servisa velikih razmjera, smanjenje 

poreza na biznis, povrat starih regulacija 

zaštite okoliša i potrošača, slabljenje sindikata 

javnog sektora i mjerâ (poput zahtjeva 

za fotografskom identifikacijom) koje 

bi ograničile pristup glasačim listićima za 

studente i siromašne. Ali, siromašni su bili 

njihova glavna meta i opet, posljedice su se 

osjetile u životu bez zastoja. 

Velika recesija je opasno pogoršala sve te 

trendove. Institut za ekonomsku politiku je 

izvijestio kako se tipično domaćinstvo, koje 

je već vidjelo pad zarade od približno 2.300 

dolara između 2000. i 2006. godine, izgubilo 

dodatnih 2.700 dolara između 2007. i 

2009. godine. I onda kad je „oporavak“ stigao, 

iako nesigurno, uglavnom se zadržao 

u industrijama s niskim plaćama, koje su 

činile skoro pola prisutnog rasta. Proizvodnja 

se nastavila stezati, dok je tržište rada 

izgubilo 6,1 posto plaća za zapošljavanje. 

Nova ulaganja, kada bi se uopće dogodila, 

više su išla u mašineriju nego u novu radnu 

snagu, zbog čega su stope nezaposlenosti 

ostale alarmantno visoke, teško se smanjujući 

u dugom razdoblju. 

Recesija je izazvala također daljnja smanjenja 

programa socijalne pomoći. Pošto je 

novčana pomoć, zahvaljujući takozvanoj 

reformi sustava socijalne pomoći, postala 

tako teška za je dobiti, a programi državne 

pomoći onesposobljeni, federalni program 

markica za hranu nosio je veliki dio 

tereta pomoći siromašnima. Preimenovan 

u „Program pomoći dopunskom prehranom“, 

program je potpomognut sredstvima 

iz Zakona o oporavku i beneficije su 

privremeno narasle. Ali Kongres je nekoliko 

puta pokušao sasjeći sredstva za program, 

pa čak i preusmjeriti jedan dio u poljoprivredne 

subvencije, a napor, iako još 

nije urodio plodom, uložen je da se onemoguće 

markice za hranu svakoj obitelji čiji je 

član radnik koji štrajka. 

Organizirana desnica, naravno, opravdava 

svoje drakonske politike prema siromašnima 

moralnim argumentima. 

Namjerno neznanje i okrutnost svega 

toga ostavlja šokiranim svakoga – i, nažalost, 

biti šokiranima je bilo sve što smo radili 

desetljećima. Zato nam je očajnički bio 

potreban pokret za novi vid moralne ekonomije. 

Pokret „Okupirajmo Wall Street“, 

koji je već promijenio nacionalni razgovor, 

mogao bi biti njegov početak, ali s druge 

strane, nastavi li djelovati kako to sada čini, 

od njega neće biti ništa bitno i trajno za erodirano 

američko društvo, koje je tako daleko 

od „američkog sna“, da se može lako učiniti 

kao da on nikad stvarno nije postojao. 


50 

dIvljI (jUgO)zAPAd 

Argentinska 

otimačina razjarila 

Španjolsku i EU! 


Španjolski je Repsol YPF nedavno otkrio golemo 

nalazište nafte i plina u Argentini, no radost mu je 

kratko trajala jer ga je Argentina nacionalizirala 

Piše: Ozren POdnAR 

Jadni Španjolci: povrh svih ekonomskih 

nevolja koje ih muče, 

još im je Argentina otela naftnu 

kompaniju, preciznije njen 

važan dio – YPF! Sporni se 

YPF do prije nekoliko dana nalazio u sastavu 

Repsol YPF-a, divovske multinacionalne 

kompanije formirane 1999. Te je 

godine španjolski Repsol legalnim putem 

kupio argentinski YPF, a kompanija 

stvorena tim preuzimanjem uvrstila 

se među deset najvećih na svijetu u naftnom 

i plinskom biznisu. Repsol YPF je 

prije nasilnog izdvajanja argentinskog dijela 

kompanije poslovao u 29 zemalja, zaposljavao 

37.000 ljudi, posjedovao 12 rafinerija 

i prodavao gorivo u preko 6000 

pumpi u Španjolskoj, Portugalu, Italiji i 

Južnoj Americi. Sada je Repsol YPF opet 

samo Repsol, zahvaljujući revolveraškoj 

akciji argentinskih vlastodržaca. 

Predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner 

16. je travnja pred Kongresom predstavila 

nacrt zakona prema kojemu njena 

država preuzima 51 posto vlasništva nad 

YPF-om. Od tog dijela, 51 posto pripalo je 

središnjoj državnoj vlasti, a 49 posto argentinskim 

provincijama. Prihvaćanje prijedloga 

zakona u Kongresu ni u jednom 

trenutku nije došlo u dvojbu. Prvo je 26. 

travnja senat glasao 63 : 3 u korist besramne 

zamisli državne vrhuške, da bi u noći 

s 3. na 4. svibnja i donji dom obavio svoj dio 

prljavog posla sa 207 glasova za i 32 protiv. 

Zastupnici su svoj neustrašivi čin proslavili 

neobuzdanim slavljem, kojemu se pridružilo 

nekoliko stotina "navijača" ispred 

Kongresa, pjevajući peronističke pjesme. 

Neupućeni je prolaznik mogao zaključiti 

da je argentinska reprezentacija osvojila 

neki važan trofej ili da je barem oslobođeno 

Falklandsko Otočje, odnosno Islas Malvinas, 

kako glasi španjolski naziv spornog 

lokaliteta. 

Predsjednica je zahvalila oporbi što je 

domoljubno i naftoljubno podržala njenu 

BAnkROT 2001.: 

SJećAnJA nA 

kATASTROFU 

Prije nešto više od deset godina 

Argentinci su doživjeli šok kad im se 

u roku od nekoliko mjeseci urušio 

bankarski sustav. Kako su postajali 

svjesni da će država uskoro objaviti 

default – obustavu otplate dugova – 

mnogi su selili ušteđevinu u Urugvaj, 

koji slovi kao južnoamerička Švicarska 

i sigurno utočište ugroženog kapitala. 

Kad je većina krupnih poduzetnika 

iznijela novac iz uzdrmane Argentine, 

počela je završna faza krize. I vojska 

običnih građana dosjetila se da joj 

ušteđevina nije sigurna, pa je počeo 

stampedo na domaće banke. Ove su 

se zabarikadirale pred naletom gomile 

očajnika. Budući da nijedna banka 

nema u trezoru dovoljno da isplati sve 

štediše, intervenirala je država i uvela 

dvije omražene mjere: pretvorila je sve 

štedne uloge u domaću valutu, peso, i 

ograničila isplate na samo 250 

pesa tjedno po računu. Po službenom je 

tečaju to bilo 250 dolara, a po stvarnom, 

uličnom - 80 dolara. Mali poduzetnici, 

od kojih većina nije na vrijeme izvukla 

pare iz banaka, bili su potučeni. U prosincu 

2001. izbili su masovni prosvjedi 

protiv vlastodržaca i do ostavki i bijega 

odgovornih. U razmaku od par tjedana 

kroz predsjedničku je palaču prošlo 

pet kratkotrajnih predsjednika. Jedan 

od njih, Adolfo Rodriguez Saa, pred 

Kongresom je objavio prestanak otplate 

inozemnih dugova, koji su s kamatama 

dosegli 145 milijardi dolara. Tek je Eduardo 

Duhalde čvršće primio uzde u ruke 

i započeo dugu i bolnu restrukturaciju 

platnog sustava i gospodarstva. Proizvodnja 

je godinu dana bila zamrznuta, 

nezaposlenost je zahvatila četvrtinu 

radno aktivnog stanovništva, kreditne 

kartice i krediti su bili ukinuti, a bankovni 

su računi odblokirani tek nakon godine 

dana. 

Ništa se slično ne smije ponoviti, 

zacijelo se zavjetovala Cristina Fernandez 

de Kirchner. Od ostvarenja tog sna 

dijeli je samo još poneka nacionalizacija 

stranih kompanija. 

vladu lijevog centra. 

– Želimo da YPF bude sredstvo razvoja 

naše zemlje – izjavio je oporbeni senator 

Ernesto Sanz oduševljen vlastitim glasom 

"za" otimačinu i sviješću da Španjolskom 

ne vlada Margaret Thatcher, nego Mariano 

Rajoy. I da je španjolska ratna mornarica 

znatno slabija od britanske. 

Predsjednica je otimačinu pokušala 

opravdati tvrdnjom da španjolski vlasnik 

nije dovoljno ulagao u kompaniju i da ju 

Španjolski je ministar 

vanjskih poslova 

Jose Manuel Garcia- 

Margallo obznanio 

da je njegova država 

predložila Europskoj 

uniji niz protumjera koje 

uključuju prijavu slučaja 

Svjetskoj trgovinskoj 

organizaciji i slabljenje 

gospodarskih odnosa s 

Argentinom 

je kočio u proizvodnji; zbog toga je prošle 

godine Argentina prvi put od španjolskog 

preuzimanja YPF-a morala uvesti 

više benzina i plina nego što ih je proizvela. 

Prije desetak godina, njihova je zemlja bila 

izvoznik nafte i plina, da bi u međuvremenu 

spala na uvoznika istih energenata po 

cijeni od više milijardi dolara godišnje. Međutim, 

za te nepovoljne okolnosti nisu bili 

krivi španjolski vlasnici YPF-a, već unutrašnje 

argentinske manjkavosti. 

nafta ispod Mrtve krave 

Pravi je razlog eksproprijacije YPF-a nedavno 

otkriće golemih naslaga plina i naf- 


dIvljI (jUgO)zAPAd 

tnog škriljca, iz kojeg se posebnom tehnologijom 

može izvlačiti sirova nafta. Nalazišta 

otkrivena na području Vaca Muerta (Mrtve 

Krava) u provinciji Neuquen navodno 

su treća najveća na planetu. Samo dva 

mjeseca prije nacionalizacije Repsol YPF 

je procijenio količinu nafte i plina pronađenog 

u Argentini na 23 milijarde barela, 

dovoljno da država udvostruči proizvodnju 

energenata u roku od deset godina. Sad će 

ta nalazišta eksploatirati sama Argentina, 

umjesto da od njih koristi ima i nekakav 

Repsol samo zato što je prije 13 godina platio 

silne novce za preuzimanje YPF-a. 

Stručnjaci kažu da će Argentini trebati 

strateški partneri da bi uzmogla iskorištavati 

naftni škriljac, jer je tehnološki postupak 

složeniji od vađenja čiste nafte. Domaći 

su dužnosnici već stupili u kontakt 

s predstavnicima brazilskog Petrobrasa i 

francuskog Total Australa, a u planu su im 

i pregovori s Chevronom, ExxonMobilom i 

52 

Predsjednica Argentine otimačinu je 

pokušala opravdati tvrdnjom da španjolski 

vlasnik nije dovoljno ulagao u kompaniju i da 

ju je kočio u proizvodnji; zbog toga je prošle 

godine Argentina prvi put od španjolskog 

preuzimanja YPF-a morala uvesti više 

benzina i plina nego što ih je proizvela 


Apacheom, koji imaju iskustva s naftnim 

škriljcem. 

Dok u Argentini vlada euforija, 90 posto 

anketiranih Španjolaca izjasnilo se 

protiv nacionalizacije YPF-a. Iako je izvjesno 

da Španjolska neće i ne može na 

ovaj kriminalni čin reagirati silom, Argentina 

neće proći jeftino. Bivši će se vlasnici 

nastojati domoći odštete, čak i ako 

ona ne bude odgovarala stvarnoj protuvrijednosti 

zaplijenjenog udjela u YPF-u. 

Predsjednik Repsolove centrale u Madridu, 

Antonio Brufao, objavio je da će tražiti 

deset i pol milijardi dolara naknade, 

makar morao Argentinu tužiti međunarodnim 

sudovima. Brufao se pozvao i na 

Sporazum o zaštiti međusobnih ulaganja, 

koji su dvije države sklopile devedesetih. 

Njegova je uprava ujedno zaprijetila svim 

kompanijama ili ulagačima koje bi pomagale 

Argentini u daljnjem iskorištavanju 

izvora fosilnih goriva pronađenih dok je 

YPF bio u španjolskim rukama. 

Španjolski je ministar vanjskih poslova 

Jose Manuel Garcia-Margallo obznanio 

da je njegova država predložila Europskoj 

uniji niz protumjera, koje uključuju prijavu 

slučaja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i 

slabljenje gospodarskih odnosa s Argentinom. 

Unija bi mogla "odmetničkoj državi" 

oduzeti trgovinske povlastice dodijeljene 

zemljama u razvoju te obustaviti pregovore 

s južnoameričkim trgovinskim blokom 

Mercosur, kojemu pripada i Argentina. U 

tom bi slučaju EU nastavila poslovati pojedinačno 

s ostalim članovima Mercosura – 

Brazilom, Urugvajem i Paragvajem. EU je 

u međuvremenu potvrdila punu podršku 

Španjolskoj u nastojanjima da od Argentine 

izvuče bar pristojnu odštetu. Između 

ostalih, Madridu je podršku izrazio britanski 

ministar vanjskih poslova William Hague, 

ne propustivši priliku da malo prišarafi 

vjekovne južnoameričke neprijatelje. 

repsol neće dobiti ni centa! 

Neki su analitičari upozorili da će potencijalni 

ulagači od sada mnogo više oklijevati 

prije nego što bi svoj novac prepustili na 

milost i nemilost argentinskim vlastodršcima, 

koji svakih desetak godina dignu poveću 

frku na međunarodnom planu. Prije 

točno 30 godina u tijeku je bio argentinskobritanski 

rat oko Falklanda, koji je završio 

"pobjedom gostiju"; u sezoni 1991/1992. cijeli 

je svijet strepio zbog 15-mjesečne suspenzije 

Diega Maradone, koji je kažnjen 

zbog dopinga; 2001/2002. Vlada je proglasila 

državni bankrot i prestala vraćati inozemne 

dugove. 

Argentina očito ne planira popustiti ni 

u ovom slučaju. Prema izvještaju u argentinskom 

dnevniku La Nacion, zamjenik 

ministra gospodarstva Axel Kicillof, kojeg 

je Fernandezova imenovala da pomogne 

u upravljanju nacionaliziranog YPF-a, 

izjavio je da "Repsol neće dobiti ni centa". 

Unatoč rizicima sankcija i odljeva ulagača, 

većina stanovnika zemlje gauča podržava 

odluku Vlade i Kongresa, a popularnost 

predsjednice Cristine prijeti doseći 

i obljubljenost neumrle Evite Peron, koja 

je prije smrti od raka bila osobito omiljena 

u – Španjolskoj. Iz izvora bliskoj Cristini 

procurilo je da YPF neće biti zadnja nacionalizacija, 

već da će uskoro posegnuti i za 

rudarskim kompanijama. Provede li i to u 

djelo, ne gine joj holivudski mjuzikl po uzoru 

na "Evitu". Samo što njen lik neće tumačiti 

ocvala Madonna, nego svježija i prpošnija 

Lady Gaga.

14 dana 

SVIJET 

Izvanzemaljci i Zemljani 

Astronom Sergei Smirnov objasnio 

je zašto Zemljani još uvijek nisu popili 

kavu s izvanzemaljcima. Tvrdi da je 

razlog tome što nas smatraju idiotima. 

Čak nas ogovaraju diljem svemira i govore 

ostatku svemirske ekipe da smo opasni 

i da nam se ne prebližavaju. Ove Ser- 

gejeve izjave zvuče kao da ih je izgovarao 

na LSD-u, ali kada Zemljanin malo bolje 

razmisli, svaka mu je na mjestu. Koji bi 

normalni izvanzemaljac došao na planet 

gdje cjeloklupna civilizacija boluje upravo 

od – civilizacije. Rekao bi Derrick Jensen 

:„Civilizacija je bolest, veoma zarazna 


bolest koja ubija zemljište, koja ubija one 

koji žive sa zemljom ili na njoj, koja pokušava 

da ubije sve koji ne pristaju da postanu 

njeni robovi.“ E, to smo danas mi, 

Zemljani: robovi dionica, tvornica, cica, 

pica, pa čak i bolnica. Jer od civilizacije se 

ne umire na svježem zraku. 


A(pp)l(e) 

Capone 

Apple, jednako kao 

i sve druge američke 

kompanije, od Amazona 

do Googlea, koristi 

sve moguće rupe 

u zakonu, pa čak i jednu 

koju su sami "probušili", 

kako bi platili 

što manje poreza. 

Između ostalog, piše 

New York Times, svoje 

investicije provode 

kroz ured u Renu 

u Nevadi (sjedište je u 

Cupertinu u Kaliforniji) 

kako bi izbjegli 

korporativni porez 

od 8,84% koji vrijedi 

u Kaliforniji. Prodaju 

iTunesa u Europi, 

Africi i Bliskom istoku 

knjiže kroz ured 

u Luksemburgu kako 

bi iskoristili tamošnji 

niži porez. Profit pak 

provlače prvo preko 

Irske pa Nizozemske i 

do Kariba u manevru 

poznatom kao "Double 

Irish With a Dutch 

Sandwich"; na kraju 

plate zbilja mali porez 

od 9,8%. 

54 


Uvoz – izvoz kroz gepek 

14 dana Svijet 

Prošlog tjedna boravio sam u Varšavi s grupom hrvatskih 

novinara. Među ostalim, razgovarali smo i s poljskim 

ministrom poljoprivrede Marekom Sawickim. Na naš upit 

kakva je poljoprivredna razmjena između Hrvatske i Poljske, 

Marek je kazao: Genijalna, mi svako ljeto u gepeku nosimo 

u Hrvatskurajčice, a vraćamo se s maslinovim uljem, 

vinom, rakijom. No pošto i mi i on dolazimo iz bivših komunističkih 

zemalja, navikli smo na poruke između redaka. 

Marek nije htio reći – e, moji Hrvati, jeste nesposobni, 

kod nas u Poljskoj ne raste vinova loza, a mi kao i svaki 

drugi sjeverni narod voli popiti, ali bez obzira na sve to, niste 

u stanju plasirati ni svoje vino, a kamoli što drugo – pa 

je zato okrenuo odgovor na zezanciju. Da se razumijemo, 

nije ni taj gepečki uvoz-izvoz za svakoga loša stvar, mnogi 

su se dubrovački muškarci tijekom rata sakriveni u gepeku 

izvezli iz okupiranog Dubrovnika na frankfurtski kauč, a 

kasnije su uvezli braniteljske mirovine. Ali opet... 

Krik od 120 milijuna dolara 

Poznati rad norveškog 

slikara Edvarda Muncha 

iz 1895. prodan je za 119,92 

milijuna dolara u New Yorku, 

čime je postao najvrednije 

djelo ikada prodano 

na dražbi. Aukcija 

kuće Sotheby's trajala je 

samo 12 minuta, a dražba 

je povremeno rasla više 

od 10 milijuna u minuti. 

Bi li Munchov Krik dosegnuo 

ovakvu cijenu i da 

nije kriza, sami procijenite. 

Eto što je nama naša borba 

dala: u kapitalizmu se i depresija 

prodaje po nevjerojatnim 

cijenama. 

Fejsbučki mit 

Jedna od najvećih 

zabluda 21. stoljeća je 

da je Facebook sjajan 

marketinški alat. Što 

je to sjajno u činjenici 

da tvrtka može komunicirati 

sa svojim 

konzumentima? Možda 

to što je mogu pljuvati 

preko komentara 

i statusa, pa onda oni 

to ne smiju brisati, jer 

će ih onda ovi optužiti 

za cenzuru. Mnogo bolji 

marketinški alat je 

primjerice forum. Komentiranje 

i hvaljenje 

tvrtke između redaka 

na forumu može djelovati 

kao nepristrano, 

što Facebook zasigurno 

nije. No bez obzira 

što tvrtke smatraju da 

bez Facebooka nema 

poslovanja, ostaje nejasno 

kakvu korist one 

vide od toga. Poznati 

brendovi se ionako 

prodavaju, a do onih 

nepoznatih na Facebooku 

nećete ni doći. 

Taj Facebook je najveći 

paradoks modernog 

vremena. U svijetu 

gdje je vrijeme novac, 

a koji bi u budućnosti, 

kako tvrde neki futurolozi, 

mogao postati 

i valuta, Facebook 

je idealan način za gubljenje 

vremena, kako 

poslovnog, tako i privatnog. 

Trava je za domaće, a ne za 

mene... 

Odluka Nizozemske da zabrani pušenje marihuane 

turistima je zaista u suprotnosti sa zdravim razumom, 

isto kao što je to i sama trava. Ruku na srce, 

Amsterdam nije neki grad za vidjeti – iako ga zovu 

Venecijom sjevera, daleko je on od mediteranske ljepotice, 

ne samo geografski – i turisti dolaze upravo 

tamo kako bi se bez straha od pandurije mogli napušiti 

(dobro, i zbog izloga). Da se razumijemo, trava 

je droga, i to ne sasvim bezopasna, ali upravo je ona 

znatno pridonijela gospodarskom rastu Nizozemske 

preteklih desetljeća. S obzirom na ipak moguću štetnost 

marihuane – umjesto da se samo i jedino turistima 

dozvoli njeno pušenje, jer su oni tu svega nekoliko 

dana, pa ni ne bi osjetili posljedice konstantne 

konzumacije – ne – konzervativna nizozemska vlast 

zabranjuje pušenje marice ljudima koji dostavljaju 

lovu u nizozemski proračun, a dozvoljavaju domaćima 

koji je mogu pušiti od jutra do sutra, a trava upravo 

tada može pokazati i ono drugo, zajebano lice. Ja 

sam prvi za da Hrvatska dopusti prodaju marihuane 

u coffee shopovima, ali jedino strancima. Porastao 

bi turistički promet, i ne bi nas interesiralo jesu 

li EURO i Olimpijske igre atak na dolazak gostiju na 

Jadran. A Hrvatima ta zabrana ne bi smetala. Oni su 

ionako svakodnevno napušeni od politike. 

Treći svjetski 

ekonomski rat 

– Mi smo u III. 

svjetskom ratu, to 

je ekonomski rat, a 

oružje je dug. Vođeni 

smo idejom da se 

izbrišu organizacije 

kao što su IMF. Vjerujemo 

da su u potpunosti 

korumpirane – 

istaknuo je aktivist 

pokreta Occupy Jamie 

Kelsey-Fry. Kao 

svijetli primjer naveo 

je Island. 

– Njihova su djela 

inspirirajuća. Nisu 

učinili sve da vrate 

dugove, već su sami 

počeli prepravljati 

svoj ustav. Na sud tjeraju 

sve bankare koji 

su državu doveli na 

prosjački štap. Sami 

preuzimaju kontrolu. 

Tko je ovdje lud? 

Forza Delio Rossi 

Sad već bivši trener Fiorentine Delio 

Rossi bespomoćno je gledao kako 

se njegovi igrači na čelu s Adem Ljajićem 

šetaju terenom, dok violama 

za to vrijeme prijeti ispadanje iz Serie 

A. Igrala se tek 32. minuta kada 

je zbog prekomjerne doze nonšalancije 

odlučio zamijeniti mladog Srbina. 

Ljajić je izlazeći s terena ironično 

zapljeskao treneru, a ovaj, iznerviran 

do boli, obračunao se šakama s 

lijenom zvijezdom. Poslije se ispričao, 

ali predsjednik Firentine bio je 

neumoljiv – dao je Rossiju otkaz. No 

bez obzira na gubitak posla, Dellio je 

za prave nogometne ljubitelje istinski 

heroj. S tim razmaženim, preplaćenim 

zvijezdama moraš šakama, 

jer njih zaboli i za klub za koji igraju 

i navijače koji ne spavaju zbog njihovih 

poraza, a posebno za trenera 

koji će prvi biti na udaru zbog njihova 

nezalaganja. Takvi igrači, ako im 

se ne igra, točnije ne gine na travnjaku, 

uopće ne bi trebali biti zamijenjeni, 

nego bi se oni sami trebali zamijeniti. 

No to je do sada viđeno samo 

jednom u povijesti. Legendarni marokanski 

vratar Khalid Askri sam je 

sebe zamijenio nakon što je primio 

pacerski gol. Ljajiću to nije bilo ni na 

kraj pameti. Igrao on nogomet za ljubičastu 

momčad za nekoliko milijuna 

eura godišnje, ili za neku tirkiznu 

na Play Stationu, njemu je svejedno – 

zaboli ga racku. Ali nakon ataka trenera, 

zabolili su ga i neki drugi dijelovi 

tijela. Zato forza Delio Rosi, reci 

ti njima. 

Bolivijski predsjednik Evo Morales naredio je vojsci zauzimanje kompanije Transportadora 

de Electricidad, koja je dosad bila u vlasništvu španjolske energetske korporacije 

Red Electrica. Kao razlog renacionalizacije tvrtke navedeno je nedovoljno 

ulaganje Španjolaca u infrastrukturu. Britanija, Irska, SAD, Portugal, Grčka, Italija, 

a posebice Španjolska su se naravno zgrozili ovom okrutnošću Moralesa, isto kao što 

se zgražavaju nad diktatorom Bjelorusije Lukašenkom. S druge strane nezaposlenost 

u tim 'groznim zemljama' je manja od 5%, a ove 'zgrožene' ne mogu zaposliti nijednog 

novog radnika. Jasan je i nihov cilj zgrožavanja: Bjelorusija i Bolivija su potencijalno 

novo igralište svjetskih korporacija, ali ni to ne bi pomoglo da se zaposlenost u 'zgroženim' 

državama poveća. Jer nijedna 'njihova' tvrtka ne posluje u matičnoj zemlji, a većina 

ih ni ne plaća porez, da ne govorimo o investicijama, ulaganjima i društveno odgovornom 

poslovanju. Morales im je jednostavno (a što je jednostavnije od uvjeravanja 

preko vojske) rekao da ne može više tako. 


56 


AfgAnIstAn POslIje AMeRIkAnAcA 

Ni Rambo ne bi 

riješio situaciju 

Američko rušenje talibanskog režima 

vratilo je vojno-političku scenu u 

Afganistanu na početnu točku "svih 

protiv sviju" na kojoj se nalazila 

nakon odlaska sovjetske vojske 

Piše: jasmin kRPAn 

Kad američke vojne snage zajedno 

s NATO saveznicima, 

među kojima su i hrvatski 

vojnici, odu iz Afganistana, 

centralni azijski lonac prepun 

potencijalnih uzroka sukoba mogao 

bi opasno zakuhati. Afganistanski prostor 

ima elemente zajedničkog nazivnika 

za Pakistan, Indiju, istočni Iran, kinesku 

zapadnu provinciju Xinjiang i bivše 

sovjetske centralnoazijske republike Turkmenistan, 

Uzbekistan, Tadžikistan i Kirgistan. 

Tomu spletu zemalja treba pridodati 

i zemlju majku militantnog islama 

na svim meridijanima – Saudijsku Arabiju 

koja, gdje god to može, silom novca 

pokušava nametnuti svoju varijantu islama 

financirajući od grupa bombaša samoubojica 

do vojnih prevrata. Nažalost, 

taj zajednički nazivnik ključni je čimbenik 

za provođenje politike jednih prema 

drugima, utemeljene na načelu „nek susjedu 

crkne krava“. 

Zajednički se nazivnik, uvjetno rečeno, 

tih zemalja nalazi u etničkim grupama 

koji žive na tim prostorima. Tadžiki, 

Uzbeki, Paštuni, Ujguri, Turkmeni, Hazari 

podijeljeni su državnim granicama. 

Negdje je jedna grupa u manjini, negdje 

u većini. Tako podijeljeni predstavljaju 

čimbenike nestabilnosti. Nastajanje nacionalnih 

država i moderni tijekovi trgovine 

i kapitala stvorili su nove podjele, različite 

od stoljetnih trgovačkih puteva koji 

su činili sustav međusobnog opstanka. 

Dolaskom ideologija od nacionalističkih 

do islamističkih prostor Afganistana, sa 

svojim etničkim ekstenzijama u drugim 

državama, dodatno se zakomplicirao. Dojučerašnji 

„dobri momci“ postali bi preko 

noći „zli momci“. Upravo su talibani primjer 

toga. Malo je koja zemlja imala toliko 

neškolovanu vlast kao što je to bio 

slučaj s Afganistanom u vrijeme vladavine 

talibana. Tako ministar obrazovanja u 

talibanskoj vladi Sejid Giasudin, jednako 

kao i ministar visokog školstva Hamidulah 

Nimani nisu imali baš nikakvo formalno 

obrazovanje; ništa bolji nisu bili 

ni drugi ministri, tek ih je nekolicina bila 

školavana u pakistanskim medresama 

gdje su bubali napamet Kuran na arapskom 

koji ionako nisu razumijeli, te osnove 

pismenosti. Taj je podatak važan zbog 

nečega drugoga. Ti takvi nepismeni ministri 

i drugi talibanski funkcionari bili su u 

službenim posjetima u SAD-u. Razlog je 

jednostavan. Afganistan je zemlja koja se 

ne može zaobići kako bi se plin iz bogatih 

nalazišta u Turkmenistanu transportirao 

prema velikim azijskim potrošačima 

Vjerski ortodoksni talibani u vrijeme svoje 

vladavine pokrenuli su žestoku borbu protiv 

droge. Proizvodnja maka, sirovine za heroin, 

a Afganistan je jedna od glavnih zemalja 

proizvođača, drastično je smanjena 


AfgAnIstAn POslIje AMeRIkAnAcA 

Razlika u broju poginulih između NATO 

koalicijskih snaga i ondašnjih sovjetskih je s 

jedne strane u superiornoj opremljenosti NATO 

vojnika u odnosu na ondašnje sovjetske, te u 

činjenici da su mudžahedini koji su se borili 

protiv Rusa imali golemu logističku, materijalnu i 

obavještajnu pomoć od strane SAD-a 

Kini i Japanu. U vrijeme vladavine talibana 

velike kompanije Exxon, Shell, Gaz de 

France, Mitsubishi planirale su gradnju 

plinovoda prema Kini i Japanu. 

vrlo važna zemlja 

Ni jedan nije mogao ignorirati Afganistan 

kao ključnog uzročnika nestabilnosti 

u cijeloj regiji i jedan od transportnih čvorova. 

Posjeti SAD-u, gdje su primljeni i sjedišta 

kompanija, totalno nepismene talibane 

nisu nimalo impresionirali. Što je i 

logično. Sa „srednjim vijekom“ u svojim 

glavama naprosto nisu mogli shvatiti kakve 

im se „državničke“ perspektive otvaraju 

uđu li u deal s velikim kompanijama. 

Što je npr. pustinjsko pleme Saudi shvatilo 

pa su od naftnih kompanija dobili ne samo 

novac već i privatnu državu – Saudijsku 

Arabiju. Ostatak priče je poznat. Američka 

vojna mašinerija srušila je talibansku vlast. 

No, pokazalo se kako je bilo jednostavno 

srušiti talibansku vlast, a puno teže očuvati 

novu vlast koju su instalirali. Time se američka 

politika susrela s istim problemom s 

kojim se prije njih suočio i Sovjetsku savez. 

100.000 američkih vojnika i 42.000 vojnika 

iz NATO zemalja, među kojima i hrvatski, 

ne uspijevaju u Afganistanu osigurati 

mir i stabilnost. Američki porezni obveznici 

do sada su platili račun za rat u Afganistanu 

476 milijardi dolara. 

Pokazalo se kako je instalirani afganistanski 

režim, s članovima s kojim su se 

službeno sastajali i hrvatski političari jednako 

„moćan“ kao i onaj koji su instalirali 

Rusi. Predsjednik Islamske Republike 

Afganistan Hamid Karzai prilično je mutna 

osoba, a korupcija u vladi prelazi sve razumljive 

pojmove. 

Sad je, nakon ruskog i američkog iskustva 

jasno kako talibani ne mogu biti vojno 

poraženi do 2014., za kad je predsjednik 

Obama najavio potpuno povlačenje ame- 

58 


ričke vojske iz Afganistana. Prošle godine 

povučeno je 10.000 američkih vojnika, 

a do sredine 2012. bit će ih povučeno još 

23.000. Već povlačenje ovih 33.000 vojnika 

slabi ionako slabašan režim Hamida 

Karzaija. Valja pri tome imati na umu kako 

većina vojnika NATO koalicije, poput hrvatskih 

vojnika, ne učestvuje u borbenim 

akcijama. Slabost kabulskog režima dodatno 

uzrokuje Pakistan koji potpomaže Hakamije, 

pobunjeničku grupu koja se bori 

protiv američkih i NATO snaga. Naime, 

antiameričke snage u Afganistanu nisu jedinstvene. 

Američko rušenje talibanskog 

režima vratilo je vojno-političku scenu u 

Afganistanu na početnu točku „svih protiv 

sviju“ na kojoj se nalazila nakon odlaska 

sovjetske vojske. Sada u Afganistanu 

paralelno, ali ne koordinirano, djeluju obnovljene 

talibanske snage kao i snage mudžahedina 

poput tzv. Hakami grupacije, 

koja potiče iz jednoga paštunskog plemena 

i vojne grupacije pod vodstvom Gulbudina 

Hekmatyara koji je bio jedan od vođa 

u borbi protiv sovjetske vojske, a sad protiv 

američke vojske i režima u Kabulu. Naravno, 

pripadnici Hakamija i Hekmatyatrove 

„vojske“ komuniciraju uglavnom preko nišana. 

proizvodnja heroina 

Gospodarstvo Afganistana crna je rupa 

još od vremena kad su carska Rusija i imperijalna 

Velika Britanija nacrtale njegove 

granice kao tampon zonu, ničiju zemlju, 

između svojih interesnih sfera. Raj za sve 

vrste „zabranjenog voća“ pa tako i proizvodnju 

narkotika. Vjerski zastupljeni talibani, 

u vrijeme svoje vladavine, pokrenuli 

su žestoku borbu protiv droge. Proizvodnja 

maka, sirovine za heroin, a Afganistan 

je jedan od najvećih svjetskih proizvođača, 

drastično je smanjena. Padom talibanskog 

režima i dolaskom „demokracije“ pod 

vodstvom Hamida Karzaija Afganistan sirovine 

za heroin ne samo da je obnovljena 

već je povećana i dostignute su rekordne 

razine. Taj dio afganistanskog GDP-a 

ima sjajnu stopu rasta. A transport opijata 

postao je zarada sa strane i za neke pripadnike 

NATO koalicije. Ima li se to u vidu – 

svojedobna izjava predsjednika Hrvatske 

gospodarske komore Nadana Vidoševića 

kako je Afganistan sjajno mjesto za hrvatske 

gospodarstvenike, te otvaranje podružnice 

HGK u Kabulu teško da se može 

nazvati bilo kako osim – znanstvene fantastike. 

Sve što Afganistan trenutačno doprinosi 

svjetskoj ekonomiji poplava je heroina 

na ulicama gradova od Karačija do Zagreba 

i New Yorka i Petrograda. 

Odlazak ruske vojske iz Afganistana za 

obične stanovnike te zemlje bio je daleko 

tragičniji od njezina dolaska. Autor ovih 

redova imao je prilike boraviti u Afganistanu 

za vrijeme ruske okupacije. Svakodnevni 

život prilično je sličio na sadašnju situaciju. 

Napadi na ruske konvoje, sporadične 

borbe s ruskom vojskom, bombe u grado- 

vima. Civilne žrtve bile su relativno male. 

Ruske je vojnike silno zanimala trgovina. 

U Kabulu je postojala tzv. „Brežnjevljeva“ 

tržnica gdje su ruski vojnici i Afganistanci 

uspješno trgovali. Tadašnje grupacije koje 

su se borile protiv ruske vojske nisu imale 

dovoljno snage za velike vojne ofenzive. No, 

stalne pogibije ruskih vojnika, golemi troškovi 

boravka ruskih vojnika u Afganistanu 

i prateće logistike doveli su na kraju do povlačenja. 

Slično je i danas. 

Broj poginulih u deset ruskih ratnih go- 

dina bio je 13.310. Broj američkih žrtva je 

daleko manji – 1954 američkih vojnika i 

1030 iz snaga koalicije od kojih je najviše 

poginulo britanskih vojnika, 410 i 158 kanadskih, 

što je do travnja 2012. ukupno 

2984 poginulih. Razlika u broju poginulih 

između NATO koalicijskih snaga i ondašnjih 

sovjetskih je s jedne strane u superirornoj 

opremljenosti NATO vojnika u odnosu 

na ondašnje sovjetske, te u činjenici 

da su mudžahedini koji su se borili protiv 

Rusa imali golemu logističku, materijalnu 

i obavještajnu pomoć od strane SAD- 

a kakvu sadašnji afganistanski borci protiv 

američke vojske nemaju. No, bez obzira 

na tehničku superiornost koju ima nad nekadašnjom 

sovjetskom vojskom i američka 

vojska je pred povlačenjem iz Afganistana. 

Zadnji vojnik trebao bi napustiti Afganistan 

2014. 

Plan je da do kraja ove godine afganistanska 

vojska i policija broji 378.000 pripadnika 

te da oni budu ti koji će osiguravati 

mir u Afganistanu nakon što se američke 

i koalicijske, među njima i hrvatske, snage 

povuku. No, ako 100.000 visoko uvježbanih 

profesionalnih američkih vojnika plus 

koalicijski koji sudjeluju u borbenim operacijama, 

opremljeni najsuvremenijom opremom 

koja se može zamisliti nije u u stanju 

osigurati mir, puki je optimizam očekivati 

kako će to uspjeti, na papiru brojnim, afganistanskim 

snagama. Slično su razmišljali 

i Rusi, a autor je ovih redova imao priliku 

svjedočiti kako se tako uvježbane i opremljene 

afganistanske snage raspadaju brzinom 

kojom se otapa sladoled na ljetnoj 

vrućini. Upravo njihovim raspadom tali- 

bani su došli do teškog oklopnog naoružanja 

i borbene avijacije. Velika je vjerojatnost 

kako će se to ponoviti. 

povratak u tišini 

Nestabilnost Afganistana do koje će 

doći nakon odlaska američkih snaga, i 

ponovnog pokretanja plemensko etničkog 

rata svih protiv sviju iskoristit će i 

„susjedi“ kako bi si međusobno zagorčali 

život. Saudijska Arabija neće propustiti 

priliku pokušaja destabilizacije Irana, 

kao što je to preko Afganistana i talibana 

već činila. Kao što ni Iran neće odustati 

od podrške šijitima u Afganistanu. 

Svaka destabilizacija Irana bit će „dobrodošla“ 

negdje drugdje. Indiji će itekako 

biti važan maksimalan utjecaj u postameričkom 

Afganistanu, gdje je već sad 

jako prisutna, kako bi barem smanjila 

pakistansko korištenje talibana ili nekih 

Afganistan će se vratiti 

tamo gdje je i bio 

1988. nakon odlaska 

sovjetske vojske. 

Na prag strašnoga 

međuetničkoga 

građanskog rata 

drugih grupacija u sukobu s Indijom oko 

Kašmira. Sudbina onog što bismo nazvali 

afganistanskim narodom. Što je u stvarnosti 

skup plemskih i etničkih dijelova, 

ponovit će se – platit će najveću cijenu 

u izgubljenim životima i sakaćenjima od 

strane plemenskih gospodara rata i trgovine 

narkoticima. Stotine tisuća izbjeglica 

opet će preplaviti okolne zemlje i neće 

moći preživjeti bez međunarodne pomoći. 

Velike svjetske korporacije ostat će bez 

plinovoda i naftovoda od bogatih nalazišta 

do rastućih ekonomija poput kineske 

i indijske. Afganistan će se vratiti tamo 

gdje je i bio 1988. nakon odlaska sovjetske 

vojske. Na prag strašnoga međuetničkoga 

građanskog rata. 

Američki vojnici, kad se vrate kući, 

neće biti na dočeku zasipani cvijećem na 

njujorškoj Petoj aveniji. Vratit će se u tišini, 

kao što su se i ruski vojnici, nakon povratka 

iz Afganistana u tišini razišli kućama. 


HRvAtskA kAO slOvenIjA 

Kakvi će biti odnosi 

Hrvatske i BiH nakon 

ulaska u EU 

Iz Sarajeva: Ivan lOvRIĆ 

Do 1. srpnja iduće godine, sudeći 

prema dosadašnjem 

načinu (ne)rješavanja međudržavnih 

otvorenih pitanja, 

donijet će se dramatične 

promjene i ozbiljne posljedice u odnosima 

između Hrvatske i BiH. Između Hrvatske i 

BiH niz je ozbiljnih neriješenih pitanja. Uz 

politička pitanja, kao što su granični sporovi, 

neriješeni odnosi iz područja radnog 

prava, zapošljavanja, socijalne zaštite i mirovina, 

koridora preko Neuma, statusa 

Luke Ploče, ostaje i niz pitanja o imovinskopravnim 

odnosima iz područja energetike, 

kao i trgovinskih odnosa koji će posebno 

utjecati izravno negativno na gospodarstva 

obiju zemalja. Sudeći prema primjeru 

odnosa Slovenije i Hrvatske, kada je Slovenija 

bila u procesu ulaska u EU, odnosi između 

dviju zemalja značajno su se pogoršali, 

premda su do tada bili izuzetno dobri. 

Premda u Zagrebu tvrde kako oni svojim 

istočnim susjedima neće praviti probleme 

kakve je Zagrebu pravila Ljubljana, činjenica 

je da Sarajevo i Zagreb, odnosno Beograd 

i Zagreb nikada nisu imali dobre odnose 

kao što su ih imali Slovenija i Hrvatska 

pa je sve usložnjeno toliko da će svoje odnose 

Zagreb i Ljubljana rješavati i nakon što 

Hrvatska sredinom iduće godine postane 

članica EU. Iluzorno je očekivati da sličnih 

pa i gorih problema neće biti između Zagreba 

i Sarajeva te Zagreba i Beograda, prije 

svega jer su polazne pozicije mnogo lošije 

nego što su nekada bile između Zagreba 

i Ljubljane. 

60 


U analizi Vanjskopolitičke inicijative iz 

Sarajeva, nevladine neprofitne organizacija, 

osnovane 2004. godine, „Pristupanje 

Republike Hrvatske Europskoj uniji Otvorena 

pitanja između BiH i Hrvatske i posljedice 

po BiH“ upozorava se kako će se 1. 

srpnja 2013. godine na nov način otkriti negativne 

posljedice do sada otvorenih i neriješenih 

pitanja između Hrvatske i zemalja 

regije. 

bruxelles umjesto Zagreba 

Bez riješenih mnogih otvorenih pitanja na 

ovom terenu ukupna situacija u BiH, posebno 

ekonomska ali time i politička, može se 

samo pogoršati, upozoravaju iz VPI, naglašavajući 

kako će se u tom slučaju iskazati posljedice 

proistekle iz zaostajanja u usklađivanju 

standarda s onima koje će, posebno u 

sferi ekonomije, primjenjivati Hrvatska kao 

članica Unije, pri čemu će standardi u njezinu 

susjedstvu biti nekompatibilni s novim 

standardima u Hrvatskoj. Posljedice će osjeti 

i zemlje CEFTA-e, ali i Hrvatska a sva neriješena 

pitanja, bila ona bilateralna ili regionalna, 

mogu imati veoma negativne, pa i 

dugoročne posljedice ne samo za političke, 

ekonomske i društvene odnose već mogu 

postati i faktor destabilizacije u regiji, upozoravaju 

iz VPI. Njihovim nerješavanjem do 1. 

srpnja iduće godine ta pitanja postaju ne više 

pitanja između BiH i Hrvatske nego pitanja 

između zemalja EU-a i BiH. U VPI ističu i da 

je poseban problem grupa neriješenih pitanja, 

zbog same mogućnosti njihova rješavanja, 

prouzročenih unutrašnjim odnosima u 

BiH, odnosno nedovršenom ustavnopravnom 

arhitekturom te zemlje. 

Zaključak je VPI da nema rješenja za 

otklanjanje negativnih posljedica ulaska 

Hrvatske u EU za BiH izvan što bržega 

i konkretnijeg podizanja svih neophodnih 

standarda funkcioniranja države te 

izjednačavanja sa standardima EU koji će 

se od 1. 7. 2013. primjenjivati u Hrvatskoj. 

Neriješena i godinama otvorena bilateralna 

pitanja između dviju država s ulaskom 

Hrvatske u EU postaju otvorena pitanja između 

BiH i EU. Neka od njih posebno su 

s značajna za Uniju, poput neriješenih pitanja 

granice između dviju država, i na kopnu 

i na moru, korištenja Luke Ploče, prolaz 

kroz Neum, graničnim prijelazima za 

uvoz i izvoz roba između dviju zemalja odnosno 

u EU. 

Hrvatska gubi regionalno tržište? 

Nakon ulaska Hrvatske u EU za nju prestaje 

članstvo u CEFTA-i, sporazum kojim 

su regulirani trgovinski odnosi zemalja regije. 

Hrvatsko će tržište postati unutrašnje 

tržište EU-a, čime će se promijeniti uvjeti 

trgovinskih odnosa Hrvatske s članicama 

CEFTA-e. Hrvatski će izvoznici izgubiti 

carinske povlastice prema zemljama 

regije. U Hrvatskoj, ali i u članicama CEF- 

TA-e do sada je učinjeno malo ili ništa na 

pripremi za buduće uvjete trgovine. U budućim 

će trgovinskim odnosima Hrvatske 

i članica CEFTA-e biti ključni potpisani 

Sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju 

između članica CEFTA-e i EU-a. Hrvatskoj 

su u regiji najvažniji trgovinski partneri 

BiH pa Srbija. Uvoz iz Hrvatske u BiH u 

2010. godini iznosio je 1,05 milijardi eura. 

Izvoz iz BiH u Hrvatsku u isto vrijeme iznosio 

je 547,40 milijuna eura. Izvoz iz BiH u 

Hrvatsku iznosi 16 posto od ukupnog izvo- 

Inventura neriješenih pitanja između Hrvatske i BiH 

počinje u području pogranične problematike, potom 

posebno u pitanjima inspekcijskih službi, trgovine 

industrijskim i poljoprivrednim proizvodima, u području 

imovinskopravnih odnosa, statusa Luke Ploče, 

prometnih koridora, državljanstva i putnih isprava, 

elektroenergetike, trgovinskih odnosa itd. 


HRvAtskA kAO slOvenIjA 

za iz BiH na strana tržišta. Odnos najvažnijih 

trgovinskih partnera dovode se u pitanje 

s ulaskom Hrvatske u EU, jer bi prema 

sadašnjima mogućnostima BiH u europsku 

Hrvatsku mogla izvoziti jedino ribu i sirovu 

kožu za čiji izvoz u Uniju ispunjava uvjete. 

BiH nema uvjeta za dokazivanje postojanja 

veterinarskih i fitosanitarnih standarda u 

oblasti sigurnosti, prije svega hrane. Većina 

tih problema proteže se i na slučajeve tranzita 

robe za pojedine treće zemlje, a kroz zemlje 

EU-a. 

Izvoz BiH u Hrvatsku u prvom kvartalu 

pao je za 10,6 posto. Već treći mjesec evidentan 

je negativan trend u vanjskotrgovinskoj 

razmjeni BiH s Hrvatskom kroz 

pad izvoza i rast uvoza. U prvom kvartalu 

ove godine izvoz BiH manji je za 10,6 posto, 

dok je uvoz porastao za 0,2 posto, a rezultat 

je izrazito niska pokrivenost uvoza izvozom 

koja je pala na 46,3 posto. U istom razdoblju 

lani, pokrivenost uvoza izvozom bila 

je puno povoljnija - 51,8 posto, a 2010. godine 

iznosila je čak 56,7 posto. 

Najznačajniji proizvođači i izvoznici prehrambene 

i duhanske industrije Hrvatske 

sastali su se nedavno s potpredsjednikom 

hrvatske Vlade Nevenom Mimicom i zatražili 

zaštitu interesa hrvatskih izvoznih kompanija 

koje će teško pogoditi izlazak iz CEF- 

TA-e. Nakon što Hrvatska postane članica 

EU-a, izgubit će povlastice bescarinskog 

režima s državama regije. Nakon ulaska u 

EU, hrvatski proizvodi u BiH i u ostalim državama 

regije izvan EU bit će znatno skuplji 

zbog obračuna carinskih nameta kojih 

su ranije bili oslobođeni. 

Europske će komisije uskoro početi pregovore 

s članicama CEFTA-e, kako bi se 

izmijenili postojeći trgovinski ugovori na 

način da Hrvatska zadrži što više bescarinskog 

režima s državama regije i nakon 

što postane članica EU-a. Prema informacijama 

iz BiH ali i iz drugih zemalja članica 

CEFTA-e, one neće propustiti priliku za 

uvođenja carina Hrvatskoj za zaštitu domaće 

prehrambene i duhanske industrije. 

biH bi izlaz na otvoreno more 

Ugovor o državnoj granici između BiH i 

Hrvatske potpisan je 30. srpnja 1999. godine. 

Međutim, nijedan dokument vezan uz 

granicu s Hrvatskom do sada nije ratificiran 

u Parlamentarnoj skupštini BiH kao ni 

u Hrvatskom saboru (osim Sporazuma o 

tranzitu u i iz Ploča i kroz Neum, koji je ratificiran 

u Parlamentu BiH, ali ne i u Saboru 

RH), pa je čitava granična linija s Hrvatskom 

otvoreno pitanje. Problem su granica 

62 


na kopnu, moru, izgradnja mosta kopno – 

Pelješac, status Luke Ploče, slobodni tranzitiz 

Luke Ploče preko Hrvatske do BiH te 

slobodni tranzit preko Neuma za dubrovačko 

područje i obratno. 

Hrvatska je u ožujku 2006. godine dostavila 

stajalište vezano uz granicu u području 

općine Neum, osporavajući pripadnost dijelova 

teritorija BiH Velikog i Malog Škoja 

i rta Ponta Klek u području poluotoka Klek 

dok su s druge strane iskazali stav da granica 

između BiH i Hrvatske treba biti povučena 

sredinom toka rijeke Une od naselja 

Ivanjska do ušća rijeke Une u Savu. 

U Zagrebu je 5. srpnja 2010. održana zajednička 

sjednica dviju komisija za granice; 

obje su strane izrazile suglasnost da treba 

nastaviti rad u cilju osiguranja uvjeta 

potrebnih za ratifikaciju Ugovora o granici 

između BiH i Hrvatske. U međuvremenu 

je kao opcija rješavanja spornih problema 

kao način njihova rješavanja otvorena i 

mogućnost za međunarodnom arbitražom. 

Što se tiče granice na moru iz BiH smatraju 

da prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o 

pravu mora (16. studenoga 1994.) Hrvatska 

jednostrano primijenila ravnu polaznu crtu 

povučenu od otočića Vodnjak kod Hvara do 

rta Proizd na Korčuli utvrdivši tako svoje 

unutrašnje vode. U BiH smatraju da je tako 

Hrvatska zatvorila morsko područje BiH 

unutar svoga jednostrano proglašenog suvereniteta. 

U kontekstu pitanja do sada neusuglašene 

morske granice između dviju 

država nalazi se i spor dviju država u vezi s 

izgradnjom mosta između kopna, kod mjesta 

Komarna, i Pelješca. 

Sporazum o slobodnom tranzitu preko 

teritorija Hrvatske u i iz Luke Ploče i preko 

BiH u Neumu potpisan je 22. studenoga 

1998. godine u Zagrebu. Ratificiran je u 

Parlamentu BiH, ali ne i u Saboru RH. 

Slobodan tranzit preko teritorija Hrvatske 

u Luci Ploče i iz nje te preko teritorija 

BiH u Neumu dobivaju na važnosti i opre- 

Nakon ulaska Hrvatske 

u EU za nju prestaje 

članstvo u CEFTA-i. 

Hrvatski će izvoznici 

izgubiti carinske 

povlastice prema 

zemljama regije 

djeljenjem obiju država za Jadransko-jonski 

koridor koji prolazi kroz sedam država, 

počevši od Italije (Trsta) kroz Sloveniju, Hrvatsku, 

Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, 

Albaniju do Grčke (Kalmata). 

U Ljubljani je 2004. godine potpisana 

zajednička izjava ministara prometa BiH, 

Hrvatske, Crne Gore i Albanije, a Vijeće 

ministara BiH je 2009. godine zadužilo Ministarstvo 

komunikacija i prometa da izradom 

studijske i projektne dokumentacije 

istraži najpovoljnije pravce Jadransko-jonske 

autoceste (JJC) od granice s Hrvatskom 

do granice s Crnom Gorom. 

Prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju 

s EU-om BiH se obavezala na razvoj 

osnovne regionalne mreže jugoistočne Europe 

(MoU SEETO) na kojoj se nalazi JJC, 

što je ubuduće dio Transeuropske transportne 

mreže (TEN-T). BiH i Crna Gora definirale 

su kontaktnu točku JJC-a, a Hrvatskoj 

je upućena inicijativa za definiranje kontaktne 

točke između BiH i Hrvatske. 

opstrukcije republike Srpske 

Pregovori o Sporazumu o uređenju imovinskopravnih 

odnosa između BiH i Hrvatske, 

kojim bi se uredili ti odnosi prije i 

nakon stjecanja nezavisnosti dviju država, 

s različitim intenzitetom i u konačnici neuspješno, 

vode se još od 1996. godine. U 

nekoliko navrata taj je sporazum bio pred 

potpisivanjem, da bi bio blokiran zbog neslaganja 

Vlade Republike Srpske jer u njega 

nisu bili ugrađeni stavovi koji se od samog 

početka u vezi sa sporazumom zahtijevaju 

s njihove strane, a na koje Hrvatska ne pristaje, 

a to su stanarska prava izbjeglih Srba 

iz Hrvatske. 

U međuvremenu hrvatska strana nepostojanje 

ovog sporazuma ističe kao razlog 

što još uvijek ne dolazi do povrata značajne 

imovine BiH u Hrvatskoj i što se u ovom segmentu 

ne poštuje i ne primjenjuje Aneks 

G Sporazuma o pitanjima sukcesije (potpisan 

2001. u Beču) kojim se države sukcesori 

obvezuju da će na svojem teritoriju štititi 

privatnu svojinu i stečena prava građana i 

pravnih osoba bivše SFRJ. 

Nakon više sastanaka utvrđen je tekst 

sporazuma koji je poslan vladama BiH entiteta 

i Distrikta Brčko na suglasnosti. Vlada 

RS-a je odbila suglasnosti zatraživši 

promjenu teksta jer, prema njima, sporazum 

ne jamči ostvarivanje prava na povrat 

stanova u Hrvatskoj na kojima su postojala 

stanarska prava i, uopće, rješavanje imovinskih 

prava izbjeglih ili prognanih lica iz 

Hrvatske.

kulturoskop 

Piše: jasmin kRPAn 

Dobitnici i luzeri potpora 

Ministarstva za izdavanje knjiga 

Postoje u zagrebačkoj knjižnici 

Bogdan Ogrizović tri police 

s knjigama koje njenih 16.447 

aktivnih članova prilično sustavno 

zaobilaze. A, čudan je 

taj svat – član knjižnice Bogdan Ogrizović. 

Probirljiv, stalno traži nešto bolje, zanimljivije. 

Krimići bi, po njemu, trebali biti 

zanimljivi, ljubavni romani dojmljivi poput 

Okruga Madison, a priče čitke poput 

Kiše Somerseta Maughama. 

I budi ti sad jedan od šest stotina hrvatskih 

književnika koliko ih je registrirano u 

dva književnička ceha. Kutak koji članovi 

knjižnice zaobilaze upravo su police s djelima 

hrvatskih književnika. Kako pišu jed- 

ne dnevne novine u članku (apelu) za pomoć 

hrvatskim književnicima izdavaštvu, 

većina njihovih knjiga proda se u manje 

od pet stotina primjeraka. Ima li neke tajne 

u tome – tajne nema, ali ima nešto drugo. 

Većina tih knjiga objavljuje se uz financijsku 

potporu države. Hrvatski izdavači, 

a ima ih kao glista poslije kiše, godinama 


već jadikuju tražeći od države više novca. 

Škrtari li država kad je riječ o knjigama? 

Nedavno je Ministarstvo kulture objavilo 

koji će naslovi dobiti potporu za izdavanje, 

a koji su odbijeni. Na tim listama nalaze se 

mnogi odgovori vezani uz izdavaštvo i njegovu 

tobožnju krizu. 

Za razliku od drugih dijelova vlasti gdje 

javnost, ako već ne javnost, ono mediji, odmah 

skače na nesuvislo trošenje proračunskog 

novca, kultura je, poput neke fine 

gospođice koju gadosti uličnih prostaka, u 

ovom slučaju to su mediji, uporno zaobilaze. 

Milijuni i milijuni proračunskih kuna 

odlaze bez puno traga i s još manje učinka 

u kulturni bezdan. Tako većinu knjiga 

koje tobože izdaju izdavačke kuće, od kojih 

rijetke pobuđuju čitateljski interes, zapravo 

izdaje Ministarstvo kulture. Izdavači 

su tek posrednici u tom bizarnom procesu. 

Tvrtka izdavača, forme radi, pojavljuje 

se na stranicama knjiga, a "muziku" plaća 

Ministarstvo kulture. Pa, ako su Ministarstvo 

prometa ili unutrašnjih poslova hardware 

države, Ministarstvo kulture je njegov 

software. Shodno tomu može Hrvatska 

mijenjati procesore (čitaj vlade), hard diskove 

(ministarstva) do besvijesti, ali sve je 

to uzaludno dok ih pokreće jedan te isti, 

davno zastarjeli, software. 

krug ministarstvo – izdavači 

Pogledajmo stoga kako funkcionira 

slavno hrvatsko izdavaštvo koje ukoričuje 

svu pamet, prošlost, sadašnjost i budućnost 

duhovnoga bogatstva ove zemlje. 

Prije nastavka priče autor ovih redova 

želi napomenuti kako su materijali Ministarstva 

kulture o prihvaćenim i odbijenim 

potporama za izdavanje štivo daleko 

zanimljivije od mnogih knjiga za koje isto 

daje novce. Posebno je zanimljiv odjeljak 

odbijenica koji vrvi zanimljivostima, neočekivanim 

zapletima, trash rješenjima 

kakva može smisliti samo tupa činovnička 

glava. Popis odbijenica burleska je epohalnih 

razmjera. Literatura vrijedna čitanja 

koju ovaj novinar toplo preporučuje. 

Odjeljak u kome se navode knjige kojima 

je Ministarstvo kulture odbilo dati 

potporu za izdavanje ima, uključujući naslovnu 

stranu, šezdeset i pet, kako bi nekad 

partijski aparatčiki rekli, "gusto" tipkanih 

stranica. "Gusto" tipkana stranica 

odavala je silan misaoni napor rukovodećih 

partijskih struktura za opći boljitak, te 

64 


kulturoskop kulturoskop 

Nakladnički 

posao ide bez 

nekog velikog 

rizika, troškove 

izdavanja 

knjiga ionako 

pokriva država. 

I kad nakladnici 

"izdaju" knjige 

(a zapravo 

ih izdaje 

država), onda 

ih ministarstvo 

kupuje kroz 

program otkupa 

knjige 

stoga nije čudo što su i današnje "strukture" 

zadržale taj običaj "gustog" tipkanja. 

Već na prvo listanje prijavljenih vidljivo 

je kako je svatko u Hrvatskoj komu je 

u trenutku nadahnuća palo na pamet izdati 

knjigu i čvaknuti neku paru od Ministarstva 

poslao prijavu. U odjeljku odbijenica 

tako je nabrojano 1224 knjiga kojima 

je Ministarstvo kulture odbilo dati potporu 

za izdavanje. S obzirom da je 500 

knjiga dobilo potporu, jednostavna računica 

kaže kako su hrvatski književnici i 

ini prošle godine što napisali, što sklepali 

1724 knjige! Jer svaka knjiga uvijek ima 

nekog autora. Jezikom hladnog statističara 

moglo bio se reći kako je to veliki trijumf 

hrvatskog spisateljstva. 2.04 knjige 

po glavi registriranog književnika. Uz 

čudo hrvatske naive dakle postoji i čudo 

hrvatskog izdavaštva izraslo pod rukom 

ministrice Zlatar-Violić. A, da je tako, 

argumenti za to se mogu naći na popisu 

autora i djela koje je Ministarstvo kulture 

odbilo financirati jer su (valjda) manje 

vrijedna ili narodski rečeno – traljavo 

napisana. Zdrava logika kaže da su djela 

koja je Ministarstvo odlučilo izdati, tj. dati 

im novčanu potporu, daleko zanimljivija, 

vještije napisana, jednom riječju važnija 

za hrvatsku kulturu od onih koja su završila 

na metaforičkom smetlištu Ministarstva 

kulture. Neke od najuglednijih institucija 

poput Hrvatske akademije znanosti 

i umjetnosti doživjele su pravi "pokolj", 

tj. skupile su rekordan broj odbijenica za 

subvencijioniranje uradaka slavnih akademika. 

Što nam to govori? Kako su radovi 

akademika nebitni za hrvatsku kulturu? 

Ili da su akademici persone labave 

pismenosti? Odgovor se krije u probav- 

nom sustavu Ministarstva kulture. Ništa 

bolje nije prošla ni Hrvatska sveučilišna 

naklada. Ni Hrvatsko društvo pisaca nije 

bolje prošlo. I oni su sa svojim zahtjevima 

za potporu većma poljubili vrata. Kad se 

gledaju imena autora odbijenih djela, ima 

tu zaista zvučnih imena. Od mrtvih poput 

Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže, 

Ive Andrića pa do živih u rasponu od 

Marka Grčića, pjesnika i diplomata Drage 

Štambuka, Željka Ivankovića pa do najbolje 

živuće hrvatske spisateljice za djecu Sanje 

Pilić. Kad je tako, za očekivati je kako 

je među 500 naslova kojima je odobrena 

potpora najbolje od najboljeg što hrvatsko 

pero i izdavaštvo može ponuditi. 

Međutim – šipak! Već letimičan pogled 

na 28 "gusto" tipkanih stranica s popisom 

odobrenih naslova pokazuje da su na obje 

liste uglavnom ista imena. Rješenje ove 

zagonetke vrlo je jednostavno. Izdavači 

naprosto prijavljuju na natječaj sve naslove 

koje bi htjeli izdati, a Ministarstvo onda 

svima udijeli ponešto. Strpljivim pregledavanjem 

oba popisa vidi se kako se i autori 

se pojavljuju na raznim izdavačkim listama. 

Pa na jednoj bivaju odbijeni, a na 

drugoj prihvaćeni. Na primjer agilna izdavačka 

kuća Fraktura prijavila je vjerojatno 

svoj puni godišnji izdavački program. 

41 naslov im je odbijen, 14 naslova im je 

prošlo, za što od Ministarstva dobivaju 

227.000 kuna. Odbijenica se uglavnom 

odnosi na komercijalne naslove koji pripadaju 

kategoriji međunarodnih hitova 

pa i nema logike da takvu literaturu Ministarstvo 

subvencionira. Posebno kad je riječ 

o pomodnim krimićima, poput trenutačno 

in skandinavskih autora koji, kad je 

riječ o literarnoj vrijednosti tih djela neće 

trajati više od jedne do dvije sezone. No, 

to ne znači da Ministarstvo ne brine i o toj 

vrsti literature. Te je naslove moguće pronaći 

u drugoj natječajnoj kategoriji – onoj 

koja se zove "otkup" knjiga. Kao i Fraktura 

jednako su prošli i Hrvatska akademija 

znanosti i umjetnosti i Sveučilišna naklada. 

I oni su na popisu "dobitnika". Utješno, 

znači nisu akademici totalni luzeri. 

Popis "odbijenica" zapravo je puka iluzija 

o strogosti i visokim kriterijima ministarstva. 

Besmislenih naslova i autora ima 

na obje liste. Logika dodjeljivanja potpora 

je jasna – svakom po nešto kako se nikomu 

"ne bi zamerili, kaj ne?" Osim Frakture 

i drugi izdavači dobili su svoj dio kolača. 

Izdavačka kuća bivšeg doministra 

kulture Branka Čegeca dobila je potporu 

od 119.000 kuna za deset naslova, Algoritam 

220.000 kuna, Durieux 90.000, Hrvatsko 

društvo pisaca 72.000, Jesenski i 

Turk 77.000, Naklada Ljevak 181.000, 

Školska knjiga 184.000, Obrt za nakladništvo 

i posredništvo "Sandorf" 82.000 

kuna, Vuković i Runjić 102.000, itd, itd, 

itd. Sve u svemu, Ministarstvo kulture dodijelilo 

je izdavačima 6,363.000 kuna. A 

nakladnici kukaju i traže još i još! 

Zapravo nakladnički posao uopće nije 

loš. Ide bez nekog velikog rizika, troškove 

izdavanja knjiga ionako pokriva država. 

I kad nakladnici "izdaju" knjige (zapravo 

ih izdaje država), onda ih ministarstvo 

kupuje kroz program otkupa knjige. Tako 

je na primjer u pet mjeseci prošle godine, 

o čemu su dostupni podaci na internet- 

skoj stranici Ministarstva kulture, država 

od izdavačke kuće Fraktura otkupila knjiga 

za 471.000 kuna. Ponovi li se isto i ove 

godine pa Ministarstvo kulture opet kupi 

od Frakture knjige za koje je dalo novce da 

se izdaju, može se reći kako je riječ o finom 

posliću. Ta poslovna politika bez rizika, 

kakvo je naše izdavaštvo, priljepljeno 

na Ministarstvo kulture, kod naših istočnih 

susjeda zove se "lezi lebe da te j...m". 

Valjda je sad, kad se zna tko je glavni kupac, 

jasno zašto su izdavači insistirali na 

fiksnoj cijeni knjiga. 

Medijska jadikovka 

Kad je tako, izdavači nemaju ni najmanje 

potrebe pokušati prepoznati senzibilitet 

čitalačke publike. A, čemu i bi? Pa ne 

žive oni od čitalačke publike, već od dobrih 

odnosa s birokratima u Ministarstvu 

kulture. Tko je barem letimično pročitao 

rastezljive uvjete za potporu nakladništva 

i otkup knjiga, lako može zaključiti gdje 

leži jedan od osnovnih uzroka "krize" u 

izdavaštvu (čitaj izdavanju knjiga koje publika 

ne želi čitati). Samo potpuni blesan 

može vjerovati kako je netko u Ministarstvu 

kulture zaista pročitao 1724 knige 

prijavljene za potporu kako bi vidjeli što 

valja, što ne valja, što je bitno za hrvatsku 

kulturu i na osnovu toga dijelili novac!? 

Jer da je tako, prozori Ministarstva kulture 

bili bi osvijetljeni iz noći u noć i tako 

365 dana u godini. Medijska jadikovka izdavača 

o tome kako blentavi hrvatski građani 

ne kupuju knjige zapravo je bacanje 

prašine u oči javnosti i ima jedan osnovni 

cilj – pod svaku cijenu zadržati postojeću 

situaciju poslovanja bez rizika. 

Na pitanje hoće li jednoga dana ljudi u 

ovoj zemlji početi kupovati knjige, autor 

ovih redova misli da će se to dogoditi kad 

netko s dovoljno pameti i hrabrosti prereže 

dotok novca iz proračuna, za koji se ne 

mora nikomu položiti račun, i zamijeni ga 

beskamatnim kreditima koje bi svaki izdavač 

morao, nakon određenog roka, vratiti 

u kasicu prasicu Ministarstva kulture. 

Tad će izdavači preuzeti punu odgovornost 

za svoj posao i početi raditi kao sav 

normalan svijet. U konačnici to će značiti 

da će sposobni potruditi se prepoznati 

senzibilitet čitatelja koji će tada kupovati 

njihove knjige. Nesposobne će Sava odnijeti. 

I to je to. 


185 gOdInA HRvAtskOgA glAzBenOg zAvOdA 

Glazbenjak u 

21. stoljeću 

Atraktivna lokacija HGZ-a mogla bi privući 

interes kada Muzička akademija useli u 

svoju novu zgradu 

Piše: dodi kOMAnOv 


Hrvatski glazbeni zavod ove 

je godine sustigla okrugla 

obljetnica – 185 godina 

od osnutka, točnije od 

18. travnja 1827., kada je u 

zgradi Kraljevske znanstvene akademije 

na Gornjem gradu održan prvi javni koncert 

mladoga Zagrebačkog filharmoničkog 

društva. Premda su pravila i ime društva 

potvrđeni i odobreni u Budimu tek u svibnju, 

a službena dozvola za rad izdana je u 

Zagrebu tek u lipnju 1827., 18. travnja smatra 

se rođendanom Hrvatskoga glazbenog 

zavoda. To, pak, ime postaje službeni naziv 

tek 1925., kao šesti po redu nakon nekoliko 

izmjena tijekom 19. stoljeća. Tih 185 godina 

HGZ-a koji je temeljna, nezaobilazna 

i dugo vremena jedina i vodeća institucija 

za područje cjelokupnog razvoja i kvalitete 

glazbenog života i umjetnosti u praktički 

svim aspektima, od svih razina obrazovnog 

sustava do javnoga koncertnog života, 

ujedno ispisuju i povijest Zagreba, posebno 

u okvirima slojevitosti i intedisciplinarnosti 

društvene i kulturološke perspektive. 

A kako je danas? Što je HGZ danas, koje 

je njegovo mjesto, gdje je njegova budućnost? 

Postojani sinonim starog Zagreba i 

ustrajanja na tradiciji, legendarna koncertna 

dvorana, prostor u kojem djeluje Muzička 

akademija, društveni ansambli – 

HGZ kao da već desetljećima ne mijenja te 

svoje, tako da kažemo, kooordinate i obilježja. 

U najeksponiranijem segmentu – a 

to je akustički izvanredno kvalitetna Velika 

dvorana – odolijevajući „konkurenciji“ 

Lisinskog skoro 40 godina, istodobno 

66 


strpljivo čekajući da podstanar – Muzička 

akademija – dobije svoju zgradu i iseli iz 

Gundulićeve. Djelatnosti HGZ-a u posljednjih 

nekoliko godina profilirale su se projektom 

dobro primljenih interdisciplinarnih 

predavanja te istraživačko-izdavačkim 

projektom pokrenutim 2008. Sabrana djela 

Blagoja Berse. Sve to u, čini se, uspješnom 

nastojanju HGZ-a da prezervira značajke 

koje su HGZ odlikovale od početka te 

da upravo, oslanjajući se i crpeći iz vlastite, 

treba reći bogate, baštine nastavi kontinuitet 

i gradi budućnost. 

odlazak Muzičke akademije 

Ta pomalo elitna pozicija HGZ-a, koji je 

udruga građana, a čiji je rad Ravnateljstva 

volonterski, s osiguranim financiranjem od 

iznajmljivanja prostora Muzičkoj akademiji 

te od iznajmljivanja Velike dvorane za koncerte 

uz sredstava Gradskog ureda za kulturu 

i Ministarstva kulture, pluseve bilježi 

postignućima u navedenim projektima. Međutim, 

pitanje je hoće li ta pozicija biti dovoljno 

jaka da odoli ne tako dalekim promjenama 

(financijskim i koncepcijskim) koje će 

donijeti odlazak MA. Jer, nova zgrada MA 

više nije projekt – na Trgu Maršala Tita radovi 

napreduju. A premda se stalno govori 

da će dio prostora koje MA sada koristi nastaviti 

koristiti i nakon preseljenja u novu 

zgradu, teško je vjerovati da će tako i biti, i 

stoga jer to ne bi bilo niti primjereno. U tom 

smislu spominjalo se kako bi u Gundulićevoj, 

dakle, u prostoru HGZ-a ostao Klavirski 

odjel. 

Izvjesno je da će odlaskom MA i percepcija 

HGZ-a u javnosti postati drugačija, kao 

i da će se pojaviti interes za atraktivnom lokacijom 

i prostorom u samom srcu Zagreba, 

izgrađenim 1876., a dograđenim 1895. (kada 

je zaglavni kamen postavio Car Franjo Josip 

I.). A možda će se postaviti i pitanje punog 

vrednovanja Velike dvorane i pristupa koji se 

već godinama temelji iskljućivo na iznajmljivanju, 

bez ikakve profiliranosti i bez vlastitih 

ciklusa. Koliko se zna, HGZ nije ponovno 

stvorio ni svoj nekadašnji sloj podupirućih 

članova i velikih mecena (prinos današnjeg 

članstva simboličan je i ne može se napraviti 

usporedba, a jedina ozbiljna donacija bila 

je koncertni klavir Steinway&Sons koji je 

HGZ-u 1995. doniralo Sorosevo Otvoreno 

društvo). Jezikom današnjice rečeno, HGZ 

nema svoje sponzore, donatore i partnere. 

Djelatnosti HGZ-a u posljednjih nekoliko godina profilirale 

su se projektom dobro primljenih interdisciplinarnih 

predavanja te istraživačko-izdavačkim projektom 

pokrenutim 2008. Sabrana djela Blagoja Berse 

Što sutra? 

Je li problem u nedostatnim sredstvima 

ili u zanemarivanju uzusa (suvremenog) 

poslovanja? Predsjednik Ravnateljstva 

HGZ-a Marcel Bačić u nedavnom 

intervjuu Vjesniku rekao je kako je HGZ 

za ovu godinu dobio 17.000,00 kuna (vjerojatno 

za program) kao i da budućnost 

HGZ-a vidi u fokusiranju na koncertnu 

dvoranu. „Brigu“ oko Velike dvorane (ali 

i oko Male dvorane kada MA ode iz Gundulićeve), 

HGZ bi trebao prepustiti ili podijeliti 

s nekom marketinškom agencijom i 

koncertnim menadžerom – npr. s konver- 

tnom poslovnicom Art Agent, i sasvim je 

sigurno da bi Velika dvorana tada zaživjela 

na drugačiji način kao što bi to osvježilo 

i financijsku sliku HGZ-a. A to bi, pak, popločalo 

put prema nužno novoj artikulaciji 

HGZ-a kao cjeline kada MA ode iz njegova 

prostora. 

Hoće li HGZ u budućnosti težište i naglasak 

staviti na muzikološku djelatnost i 

na izdavaštvo i postati neka vrsta središta 

u tom smislu (Arhiv i knjžnica HGZ-a bogati 

su građom i vrijednim ostavštinama), 

ili će postati sjedište jednog ili više profesionalnih 

ansambala, ili će nastaviti iznaj- 

mljivati dio svojih prostora i dalje... (mogućnosti 

ima još), vidjet će se s vremenom. 

Ali, vremena nema baš mnogo i bilo bi dobro 

kada bi Hrvatski glazbeni zavod samo 

15 godina prije svog 200. rođendana ozbiljnije 

prionuo tom poslu, na način kako npr. 

vodi izvanredno složen i kvalitetan projekt 

Sabrana djela Blagoja Berse. Ne treba sumnjati 

da bi HGZ mogao naći u tom smislu 

sugovornike koji bi pružili ruku i pomogli 

da Hrvatski glazbeni zavod i u 21. stoljeću 

nastavi svoj život na dobrobit sviju, 

kao pravi hram glazbe i jedno od najljepših 

mjesta Donjeg grada. 


MAtkO MeŠtROvIĆ, člAn gORgOne 

Bili smo izuzetna 

avangardna i 

jedinstvena pojava 

Iznenadio sam se kad sam vidio da u opisu limenke 

piše ''punktirano''. Dakle, 1961. godine naša je tadašnja 

carina uredno provjerila što se nalazi u konzervi na kojoj 

je naznačeno da sadrži ''izmet umjetnika''. Tako stoji 

stvar s umjetnošću i vlastima 

Piše: Marijan gRAkAlIĆ 

Prof. dr. Matko Meštrović jedna 

je od nezaobilaznih osoba 

prisutnih u oblikovanju 

umjetničke scene u Hrvatskoj 

krajem pedesetih i tijekom 

šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sudionik 

je i svjedok pokreta, ideja i nadahnuća 

koja su dalekosežno odredila umjetničku 

praksu. Autor brojnih članaka, rasprava 

i knjiga s područja likovnih umjetnosti i 

dizajna, interdisciplinske kritičke teorije 

i medijske tehnologije. Znanstveni je savjetnik 

u Ekonomskom institutu, Zagreb, 

sada u statusu emeritus. 

Nedavno je u produkciji HTV-a u Muzeju 

suvremene umjetnosti u Zagrebu 

premijerno prikazan dokumentarni film 

''Gorgona''. Tu umjetničku zajednicu činili 

su slikari Marijan Jevšovar, Julije Knifer, 

Đuro Seder i Josip Vaništa, arhitekt 

Miljenko Horvat, povjesničari umjetnosti 

i konceptualni umjetnik Dimitrije Bašičeviće 

Mangelos, kipar Ivan Kožarić, te kritičari 

Matko Meštrović i Radoslav Putar. 

Ujedno, to je bio povod, ali ne i razlog ovom 

razgovoru, budući da je njih daleko više. 

– I ja sam počeo kao novinar, likovni 

kritičar na Radio Zagrebu 1956. godine. 

Bili smo smješteni u Jurišićevoj broj četiri. 

Tada smo imali magnetofone ''Nagre'' 

68 


i to je bilo prilično teško i glomazno, nespretno 

da se nosi naokolo. Nedavno sam 

ispričao jedan događaj iz tog vremena. Naime, 

uskoro će biti postavljena izložba pokojnom 

slikaru Antunu Motiki. U to davno 

vrijeme dogovorio sam intervju s njime 

i bila je prilika da se to napravi u studiju, u 

Šubićevoj. Bile su to male sobe, s plafona su 

visjele žice i o njima obješen krupni mikrofon. 

Motika nije htio ući u takav minijaturni 

i ružan studio. Ogledavao se i pribojavao 

da je to što visi neki "homunculus" pa sam 

prvi ušao u studio kako bi se on uvjerio da 

je tu sve u redu. Na kraju, ipak je sve to nekako 

prošlo. 

Zanimljivo je da je novinarstvo 

tada pružalo prostor da se ljudi zarana 

u njemu ogledaju. Čitav niz 

pojedinaca počeo je svoju intelektualnu 

i javnu karijeru na Radio Zagrebu 

i kasnije na televiziji. 

Dakako. No ja sam imao jedan hendikep. 

Od pučke škole imao sam samo jedan 

razred. Drugi, treći i četvrti bili su ratni. 

Kako je Split bio pod talijanskom vlašću u 

prvom dijelu II. svjetskog rata, moja je obitelj 

otišla u Makarsku, jer je ondje bila Hrvatska 

i građani nisu bili podvrgnuti talijanizaciji. 

Eto, otac mog prijatelja Stjepana 

Gamulina strijeljan je tada u Splitu, a bio je 

direktor gimnazije, jer se nije slagao s takvom 

politikom. Moja prva osnovna škola 

je ona zgrada u kojoj je sada muzej Emanuela 

Vidovića, odmah kraj Srebrnih vrata. 

Danas mladi ljudi imaju krive ili nikakve 

predodžbe o tome što znači okupacija. Posljednjih 

sam godina često na Cresu, gdje 

se jednom godišnje održavaju dani posvećeni 

renesansnom filozofu Frani Petriću i 

tu sam prvi put od starosjedioca čuo kako 

je bilo strašno stanje za vrijeme talijanske 

okupacije. Ako su nekomu našli Sveto pismo 

na hrvatskome, odveli bi ga pred zid. 

Preživjeli smo zahvaljujući mojoj majci 

koja je imala iskustvo Prvog svjetskog 

rata i poznavala je sve jestive trave. No, ja 

sam se razbolio. Tako smo se morali vratiti 

u Split. Italija je već bila pala, a po završetku 

rata krenuo sam s obzirom na uzrast 

odmah u gimnaziju. U trećem razredu gimnazije 

jedan stari profesor zamijetio je 

da nešto sa mnom nije u redu. Digao me 

i zapitao: reci mi što je glagol. Šutio sam, a 

nisam znao odgovoriti ni na njegovo pitanje 

što je pridjev ni što je imenica. Izbacio 

me iz razreda. To je bio veliki šok za mene 

i ja više nisam uspio dovršiti niti jednu zadaću 

iz hrvatskoga. Pisao sam obično s 

mukom neku veliku rečenicu koju ne bih 

znao završiti, a onda bi zvonilo zvono i to bi 

bio kraj. Tek u sedmom razredu desilo se 

čudo. Što je bio razlog da sam se opustio, 

ne znam, ali sjećam se dobro da sam pisao 

o mrtvim dušama. Tamo, u Marmontovoj 

ulici bila je jedna knjižara. U praš- 



nom izlogu stvarno su bile ''Mrtve duše'' 

od Gogolja, no ja nisam shvatio to u tom 

značenju pa sam počeo pisati alegorijski i 

maštati. Napisao sam nešto vrlo slikovito 

i dobio odličan. Na kraju sam oslobođen 

mature jer sam imao jako dobre ocijene – 

rekao mi je. 

Potom dolazite u Zagreb i studirate 

na Filozofskom fakultetu povijest 

umjetnosti. 

Da, 1952. godine došao sam u Zagreb i 

položio prijemni ispit kod asistenta Radoslava 

Putara, s kojim ću se kasnije naći zajedno 

i u Gorgoni. Mislim da je taj susret 

bio presudan trenutak, on je vidio nešto u 

meni i pokazao mi je priličnu pažnju. Izvukao 

je iz mene neke misli i stavove koji su 

se pokazali vrijednima. Bio je izvanredan i 

veoma oštar likovni kritičar i zajedno s Dimitrijem 

Bašićevićem od presudnog utjecaja. 

Stjecajem okolnosti, već 1956. postao 

sam im kolega u istom poslu. Ohrabren njima 

veoma sam rano grunuo s prvim tekstovima 

i dakako zarana dobio po glavi. 

To se odnosi na likovne kritike 

koje ste emitirali na Radio Zagrebu, 

a koje nisu bile, kako se veli, uz dlaku? 

Da. Morate znati kakve su prilike bile. 

Postojala je i otvorena i prikrivena borba 

protiv konzervativnih, ne više samo građanskih, 

poimanja u umjetnosti. Ona je 

dolazila i iz akademskih krugova, uz to, 

kao i uvijek, bila je tu i borba za društveno 

utjecajnu poziciju, za moć. Tada to još 

nisam znao čitati. Tako sam nakon jednog 

mog kritičkog prikaza o heterogenoj grupi 

Mart, koja se okupljala oko Hegedušića i 

njegove majstorske radionice doživio prvu 

suspenziju. Meni se ta moja tadašnja kritika 

i nije činila nečim posebnim. Nakon što 

je tekst emitiran, pozvao me je šef redakcije 

Ervin Peratoner u svoju sobu. Rekao mi 

da sjednem, a sam je ostao stajati oslonjen 

na svoj stol i uporno šutio. To mi je djelovalo 

pomalo teatralno pa sam se nakon nekog 

vremenna počeo smijati. Onda me upozorio 

da se ne smijem. „Dolazim od direktora 

Ivana Šibla, tražio je da Vam damo otkaz, 

zbog intervencije Andrije Štampara. No, 

dobro ste prošli, dobili ste samo tri mjeseca 

zabrane javljanja u eter“, rekao mi je. 

Za to doba bile su to stvarno moćne 

veze za nadziranje novinara, odnosno, 

likovnog kritičara. 

Hegedušić je bio ozlojeđen što se neki ba- 

70 


lavac tu nešto usuđuje primjećivati. On je 

odmah potegnuo i samog predsjednika Jugoslavenske 

akademije znanosti i umjetnosti, 

Andriju Štampara. Dakle, bilo je to 

doba kada se nemilice koristila pozicija, 

čak i protiv takvih slučajeva nepovoljne likovne 

kritike. Eto i Radoslav Putar je u to 

doba doživio nešto strašno. Njega je Vanja 

Radauš jednom prilikom presreo u Knjižari 

akademije na Preradovićevu trgu te ga 

uhvatio za prsa i opalio ćuškama po licu. 

Možete li to zamisliti? Kakva je to bila osionost. 

Dakle, nastanak Gorgone vezan je 

i uz proživljavanje takva negativnog iskustva. 

Ne bih rekao da se to može generalizirati, 

ali za osobe koje sam spomenuo to je 

iskustvo bilo prisutno i dakako krajnje neugodno. 

Gorgona je suma svih 

svojih definicija. Ipak, ja 

se ne bih mogao izjasniti 

da apsolutno prihvaćam 

sve što se pojavilo 

kod ljudi koji su činili 

Gorgonu, ali dakako, 

to ne znači da ne mogu 

izjaviti, poput Kožarića, 

kako sam jako sretan 

Sad kada ste spomenuli Gorgonu, 

moram primijetiti kako ovaj film što 

je sada o njoj napravljen ustvari posjeduje 

jednu snažnu notu intimnosti, 

onakvu kakvu posjeduju ljudi 

koji se međusobno vole i razumiju. 

Ta značajka u njemu dolazi najprije 

do izražaja. 

Primijetio sam već i u najavi ovog filma 

kako se govori da se radi o grupi istomišljenika. 

To je posve krivo. Bilo je to druženje 

ljudi divergentnih profila i fizičkih i psihičkih 

i po habitusu. Ali, postojalo je nešto bitno. 

To da smo svi mi u Gorgoni bili spremni 

priznati potpunu autonomnost onog 

drugog, svakoga od nas. Na koji je način to 

druženje i sama Gorgona na mene djelovala, 

vidio sam kasnije. Svojedobno, kad sam 

napustio novinarski posao, sačinio sam 

knjigu gdje je bio sadržan izbor iz onoga što 

sam pisao i objavljivao u vrijeme moga kritičarskog 

djelovanja, od 1956. pa do 1964. 

Prije par godina pak, nazvao me Marko 

Grčić i rekao mi kako je u antikvarijatu i da 

drži u rukama tu moju knjigu „Od pojedinačnog 

općem“. „Ma daj“, rekao sam iznenađen, 

a on mi reče kako je to najbolje što 

sam ikada napisao i da bi bilo dobro da to 

ponovno objavim. Prvo sam pomislio kako 

se on šali, no pitao sam i druge bliske ljude 

i svi su potvrdno odgovorili. Eto, našao 

se i jedan nakladnik kojem je to bilo zanimljivo, 

pa je knjiga ponovno objavljena. Tu 

je bilo i razmišljanja što da se stavi na ovitak 

knjige kao informativni naglasak. Odabrao 

sam završnu rečenicu iz teksta u katalogu 

prve izložbe Novih tendencija: „jedno 

samo nije ništa, tek sa svima drugima je 

sve.“ Možda je to ideja koja je temeljno sadržana 

i u Gorgoni. 

To je jedna situacija koja se pokazala 

kroz cijelu njenu djelatnu 

praksu, ali i instituciji anti-časopisa. 

Naravno i kroz onu neposrednost 

Gorgone koja je ostvarena kroz 

oblik svojevrsne zajednice. 

Svakako je časopis bio ono što je ostalo 

iza grupe, no tu je bilo i mnogo drugog pa i 

individualni autorski opusi pojedinih članova. 

I sâm sam tada posredovao u izložbama 

koje su bile markantne i autentične 

unatoč skromnim uvjetima s kojima smo 

raspolagali u Galeriji G, u salonu okvira 

Šira. Zidić je te davne priredbe s naklonošću 

pratio, no zasigurno je to tada bilo veoma 

originalno i samosvojno društveno 

zbivanje. Upravo se u Novim tendencijama 

koje se tada javljaju ističu grupe, odnosno 

kako ste fino primijetili zajednice umjetnika, 

a ne toliko pojedinci. Već prva izložba 

koja je 1961. godine postavljena u Galeriji 

suvremene umjetnosti na Katarininu trgu 

je to veoma očito pokazala. No, kad sam 

već to spomenuo, želio bih još nešto reći. 

Gorgona je prva prepoznala i prihvatila 

Nove tendencije. Ima jedna dragocjena fotografija. 

Kada su prvi radovi u ljeto 1961. 

godine stizali u galeriju s carine, unosile 

su se kutije i sanduci s pristiglim radovima. 

Tada se cijela grupa postavila u stav 

mirno i pozdravila novu umjetnost. Bile 

su to izuzetne situacije i tek danas se one 

pokušavaju cjelovitije objasniti. Prije dvije 

godine bila je u Karlsruheu, u Centru za 

umjetnost i medijske tehnologije priređena 

velika retrospektiva dokumenata i djela 

za cijelo razdoblje tih događanja, od 1961. 

do 1973. godine. Postalo je posve neupitno 

da se radi o izuzetno avangardnoj i dapače 

jedinstvenoj pojavi. Osobito je bio značajan, 

nakon krize pokreta Nove tendencije, 

nastavak s veoma razrađenim programom 

izložbi i simpozija za 1968. godinu, posvećenim 

vizualnim istraživanjima i kompjutoru, 

kad se pojavio i tada u svijetu jedinstveni 

časopis Bit-International. Stara 

zgrada Gradske galerije suvremene umjetnosti 

na Katarininu trgu 2 postala je tada 

jedna od najpoznatijih zagrebačkih adresa. 

Šteta što nije i danas barem markira- 

na kao autentični spomenik svjetski značajnih 

događanja. 

Postoji određeni napor u djelovanju 

Gorgone da se dokine slika, da 

se predstavi anti-slika. U tom pogledu 

bilo je i mnogo drugih takvih 

''anti'' ideja, no dakako i čiste igre i 

visoke akribije u Vaništinom izvođenju. 

Glavnina njegovih ranijih djela nije danas 

poznata. On je u početku imao veoma 

razvijenu slikarsku komponentu svoga dje- 

lovanja. Kada sam došao u Zagreb, zatekao 

sam njegovu i Stančićevu izložbu u Muzeju 

za umjetnost i obrt, a onda još jednu 1955. 

na istom mjestu kad su uz Vaništu i Stančića 

izlagali Ljubo Ivančić, Valerije Michieli i 

Ivan Kožarić. Ta je izložba bila prekretna, 

jer je prekinula sa svime što se od dotadašnje 

produkcije moglo očekivati. U njihovim 

djelima pokazuju se novi duboko proćućeni 

iskazi osobnih odnosa i dilema, s momentima 

tjeskobe pa čak i tamne lirike, 

tu su i dramatične geste u velikim figurama 

Michielija, razdrte u obradi materijala 

i fizionomije teškog izraza. I Kožarićevo intuitivno 

poimanje prostora. Bilo je kod Vanište 

već tada dosta izrazite negacije uvriježenog, 

da bi se kasnije sve svelo na onu 

njegovu horizontalnu liniju, koja sabire i 

otvara neizvjesnost praznog. Time je 1964. 

zaključio svoj slikarski opus. Ta negacija na 

svoj je način analogna Manzonijevu poništavanju 

"umjetničkog", ali nije značila desakralizaciju. 

Ta ideja, tako reći anti-svetosti, 

bila je tada veoma avangardna. 

Da. Najradikalniji je bio baš Manzoni. 

Za prvu izložbu Novih tendencija 1961. 

godine pisao mi je da će poslati tri rada. 

Jednu sliku, jednu liniju i jednu stvar u 

konzervi koju je nazvao ''Kunstlerscheisse'', 

odnosno izmet umjetnika. On je svoj 

izmet smještao u seriju numeriranih limenki. 

Također, njegove linije bile su povučene 

na dugoj traci papira, smotane 

i smještene u tuljak. Na izložbi mu nisu 

prihvaćena ta dva rada pa ih je on poslao 

meni. Bio sam uvjeren da je uspio u svojoj 

simboličnoj nakani, jer su ti radovi prošli 

carinu. Nisam primijetio da su na carini 

s tim imali problema. Vidio sam da je 

tuljac bio otvaran, no limenka je djelovala 

nedirnuto. Naime, štos je bio u tome da 

kada promatrate limenku kao izložak ne 

vidite što je u njoj, morate vjerovati da je 

to ono što umjetnik kaže, odnosno u ono 

što je deklarirao na limenki. Isto tako, da 

je dužina smotane linije točno onolika koliko 

piše na tuljcu. Osamdesetih godina 

odnio sam tu limenku u Pariz u jednu galerijsku 

kuću. Nakon nekog vremena stigao 

mi je zapis od galeriste s ekspertizom 

djela. Iznenadio sam se kad sam vidio da 

u opisu limenke piše ''punktirano''. Dakle, 

1961. godine naša je tadašnja carina 

uredno provjerila što se nalazi u konzervi 

na kojoj je naznačeno da sadrži ''izmet 

umjetnika''. Tako stoji stvar s umjetnošću 

i vlastima. 



No, toj izložbi Novih tendencija 

prethodio je Venecijanski bijenale i 

neki susreti koji su se tu zbili neposredno 

poslije u Zagrebu. 

U Gradskoj galeriji suvremene umjetnost 

u Gornjem gradu naišao sam na Ivana 

Picelja, koji je bio u društvu s Almirom 

Mavignierom. Upoznao me s njim i otišao. 

Ovaj je bio u Zagrebu na proputovanju iz 

Venecije. Odmah smo se pronašli glede 

naših dojmova s Bijenala, posebno oko slikara 

Piera Dorazija i zadržali se u razgovoru 

dokasno. Tako smo počeli suradnju. 

Mavignier je predložio dva projekta. Jedan, 

da po mom izboru bude napravljena 

izložba jugoslavenskog slikarstva kod 

Kurta Frieda u Ulmu, koji je bio vlasnik lokalnog 

lista i svesrdno je pomagao umjetnost, 

u svome stanu priređivao je razne 

susrete i izložbe. Ja sam tim prijedlogom, 

dakako, bio izazvan. Drugi je prijedlog bio 

da će Mavignier sa svoje strane prirediti 

listu još nepoznatih umjetnika koji rade 

slično kao Piero Dorazio. S tim sam njegovim 

prijedlozima otišao Boži Beku koji je 

bio ravnatelj Suvremene galerije i u mene 

imao puno povjerenje. On je zamisao odmah 

prihvatio. Tako je započela naša suradnja 

i organizirana je izložba, Jugoslawische 

Malerei krajem proljeća u Ulmu 

i Nove tendencije početkom ljeta u Zagrebu. 

Mavignier je zadržao pravo da ima zadnju 

riječ za one stvari koje će biti izložene 

na prvoj izložbi Novih tendencija. Tu je valjda 

zapelo s Manzonijem i njegovom konzervom. 

I Vi sada spominjete, ali i u filmu o 

Gorgoni se spominje Božo Bek. Neki 

će ga možda pamtiti kao posljednjeg 

sekretara Saveza komunista grada 

Zagreba, no činjenica je kako je on 

bio osoba koja je razumjela i voljela 

umjetnost i neprestano se trudila na 

njenom afirmiranju. 

Ah, zasigurno. Mogu vam ispričati 

nešto što je meni bilo jako važno kada 

se radi o Boži Beku. U ljeto 1953. godine 

profesor Prelog odveo je studente u Zadar. 

Imali smo zadatak da opišemo, po 

metodi povjesničara umjetnosti, one preživjele 

spomenike nakon groznoga razaranja. 

To je bilo moje prvo praktično iskustvo 

i to već nakon prve godine studija. 

Bili su tu, naravno i stariji kolege. Smjestili 

su nas u nekoj velikoj sobi gdje smo 

uglavnom bili svi na okupu. Jedan dan je 

među nas ušetao visoki vojnik s čizmama 

i u uniformi. Svi su skočili prema njemu, 

72 


ja nisam znao tko je to. Kada je otišao, rekli 

su mi da je to Božo Bek koji je bio na 

odsluženju vojnog roka u nekoj jedinici u 

blizini Zadra. Čuo je da smo tu pa nas je 

došao posjetiti. Više o njemu saznao sam 

tek kasnije, a neke važne pojedinosti još 

kasnije. Povijest umjetnosti studirao je u 

Lenjingradu i godine 1948. pobjegao u zadnji 

čas prije rezolucije Informbiroa protiv 

ondašnje Jugoslavije, zajedno s Gajom 

Petrovićem. No, ono što je relevantno za 

nas jest činjenica da je, kada se opet uspostavila 

normalna komunikacija sa Sovjetskim 

savezom, imao priliku u Moskvi 

upoznati opus Kazimira Maljeviča koji 

nije bio izložen, ali je bio dostupan pod 

određenim uvjetima. Bek je bio veoma 

osviješten, naravno i politički. 

I u umjetnosti i u 

znanosti kreativan 

moment je po svojoj 

naravi identičan 

Zasigurno je to razumijevanje doprinijelo 

cijelom tom fenomenu, 

jer se ustvari radilo o promjenama 

u umjetnosti koje su radikalne, 

koje će dokinuti same sebe i kao što 

smo već napomenuli desakralizirati 

umjetnost. 

Da. Vidite, Abraham Moles, francuski 

znanstvenik, bio je jedna od ključnih figura 

u zbivanjima tih šezdesetih godina. On 

je bio prisutan u Novim tendencijama, ali 

je isto tako bio pionir u pitanjima informacijske 

estetike. Doktorirao je i fiziku i filozofiju 

pa je već 1958. godine objavio knjigu 

„Teorija informacije i estetska percepcija.“ 

Tu se pokazala kao važnom jedna bitna postavka 

koja se inače zanemaruje. I u umjetnosti 

i u znanosti kreativan moment je po 

svojoj naravi identičan. Prema tome anticipacija, 

intuitivnost, metodički postupak i 

istraživanje, bilo ovakvo ili onakvo, ukazuju 

da čovjek kad istražuje istražuje u sebi, 

bilo da se tu radi o nekom subjektu, objektu 

ili materiji. Ako je nešto i nepredvidivo, 

istraživanje ipak sadrži te komponente. Ta 

shvaćanja nisu ušla u navike prosječnog 

čovjeka. 

Postoji mnogoznačna perceptivnost 

Gorgone, tako u mnogim primjerima 

i fotografije iz tog doba 

ukazuju na paradoksalnost, moguće 

i apsurd. Tu mislim, recimo, 

na fotografiju Pavla Cajzeka na kojoj 

je snimio u izlogu ''Posrednika'' 

u Vlaškoj ulici neku letvu sa četiri 

dodatne daskice koja uistinu djeluje 

dobro napravljenom, ali s nekom 

posve besmislenom svrhom. Tu si 

prekrasne igre cilindrima i određena 

ritualnost. 

Očito se radi o osviještenoj ili manje 

osviještenoj potrebi za razbijanjem konvencija. 

Gorgona je to činila svojim ritualima 

i postupkom izmišljanja neobičnog u 

običnome. Često je način da se to ostvari 

bila još naglašenija konvencija, gotovo karikaturalno. 

Htjelo se konvencije dovesti u 

sumnju na način da se ono o čemu je riječ 

naglasi, ismije, recitira i tako dalje. U tom 

pogledu može se niz tih pojava pa i samu 

Gorgonu, klasificirati kao protokonceptualnu 

umjetnost. Ali, tu se ne radi samo 

o konceptu. Radi se i o zahvatu, ambijentu, 

ponašanju. Konceptualna će umjetnost 

tako reći, evo, ovaj kontinent ćemo pomaknuti 

ovdje, i sada nastaje nova geografska 

situacija. To je preokupacija konceptualne 

umjetnosti. No, ovdje je riječ i o habitusu, 

dakle i o provokaciji. 

Za kraj i nešto o mitopoetici, naime 

Gorgona nije slučajna. Ostaje neprovidno 

zašto je sve to baš Gorgona. 

Eh, Piero Manzoni je odmah prepoznao 

o čemu se radi i poslao svoje prijedloge. 

Pisao mi je o tome: „Beskrajno ti hvala za 

moja dva projekta za Gorgonu. Gorgona mi 

se jako sviđa.“ Ha, ha. To je bilo 1961. godine. 

U filmu su pozvali Marka Grčića kao 

eksperta da objasni što je mitsko značenje 

Gorgone. Jako se trudio, naveo je mnogo 

toga. Vaništa je to znao unaprijed, kad je 

zapisao: „Gorgona je suma svih svojih definicija.“ 

Ipak, ja se ne bih mogao izjasniti 

da apsolutno prihvaćam sve što se pojavilo 

kod ljudi koji su činili Gorgonu, ali dakako, 

to ne znači da ne mogu izjaviti, poput 

Kožarića, kako sam jako sretan. Radi se o 

unutarnjoj slobodi, koju nije lako postići. 

Uostalom, Kožarić je lijepo rekao u filmu o 

Gorgoni: „sloboda je rijetka ptica.“

feljton Piše: 

KRATKA POVIJEST MAFIJE 

(3. dio) 

SAD u 

suradnji s 

mafijom 

Sicilijanskog šefa mafije Don 

Cala ostavili smo u trenutku 

kad se Mussolini bezuspješno 

obrušio na vladara Sicilije. 

Don Calo započeo je provođenje 

doktrine "Post fata resurgo!" - Do 

uskrsnuća! Ratna sreća nije bila dugo naklonjena 

Benitu Mussoliniju. Saveznici 

su se odlučili iskrcati na Siciliju kao strateškoj 

točki za prve prodore na okupirani 

prostor zapadne Europe. Do iskrcavanja 

je došlo 9. srpnja 1943. Još je jednom 

splet povijesnih okolnosti bio naklonjen 

Mafiji. Američki vojni planeri i zapovjednici 

nisu bili raspoloženi za pogibiju svojih 

vojnika. Odlučili su, kao i Garibaldi i 

Mussolini prije njih, diskretno pozvati u 

pomoć sicilijansku mafiju. U to je vrijeme, 

iako u zatvoru, najjačim ogrankom 

američke mafije upravljao Lucky Luciano. 

FBI je uspostavio prve kontakte s 

njim. Ubrzo je Lucky Luciano premješten 

u ugodniji zatvor Meadows, bliže svojim 

podređenima. U sve češće posjete dolazili 

su Lucianovi suradnici. Što su dogovarali, 

nije poznato. Američkim povjesničarima 

dugo je trebalo da uopće dokumentiraju 

kontakte između Luciana, FBI-a i 

vojnih krugova. Te su kontakte američke 

institucije desetljećima demantira- 

leonard BIseR 

Američki vojni planeri i zapovjednici nisu 

bili raspoloženi za pogibiju svojih vojnika 

prilikom iskrcavanja na Siciliju. Odlučili su, 

kao i Garibaldi i Mussolini prije njih, diskretno 

pozvati u pomoć sicilijansku Mafiju 

le. Kao što smo rekli saveznici su se iskrcali 

na Siciliju 9. srpnja 1943. Pet dana kasnije, 

daleko od fronta, u unutrašnjosti Sicilije, 

iznad mjesta Villalbe, mjesta ni po čemu 

važnom osim što je u njemu živio Don Cala, 

letio je nisko iznad krovova saveznički zrakoplov. 

Letio je toliko nisko da su stanovnici, 

koji su promatrali zrakoplov iznad svojih 

glava vidjeli na njegovu boku žutu zastavicu 

s velikim slovom "L" na njoj. Iz zrakoplova 

je izbačena najlonska torbica na kojoj je 

bila jednostavna adresa od tri riječi "Za Don 

Cala" i u njoj maramica sa slovom "L". Torbica 

je odnešena Don Calu. Istog dana jedan 

je mladi seljak odjahao iz Villalbe s pismom 

Don Cala. Upućeno je Don Gencu, kasnijem 

nasljedniku Don Cala. Poruka Don Cala na 

kraju je došla i do savezničkih zapovjednika. 

I tako je krenulo tajnovito dopisivanje 

šefa mafije i saveznika. Jedanaest dana nakon 

iskrcavanja na Siciliju jedan je američki 

džip s dva vojnika i jednim civilom punom 

brzinom prašio prema Villalbi. Na džipu je 

bila velika zlatnožuta zastava s crnim slovom 

"L" u sredini. No, na jednom raskršću 

vozač je promašio skretanje i džip je naletio 

na talijansku patrolu koja je zapucala. Jedan 

je američki vojnik poginuo, a džip se okre- 


nuo i pobjegao natrag. Istog dana ponovljen 

je odlazak u Villalbu, no ovoga puta s tri tenka, 

od kojih je jedan opet imao žutu zastavu 

sa slovom "L". Uz klepetanje gusjenica tenkovi 

su ušli u Villalbu i zaustavili se. Američki 

oficir koji je izišao iz tenka sa žutom zastavom 

okupljenim je znatiželjnicima, na 

talijanskom jeziku s američkim naglaskom, 

rekao da odmah potraže Don Cala. Nakon 

nekog vremena do trga se mirnim hodom 

spustio krupan čovjek odjeven u košulju i 

hlače, sa šeširom navučenim nisko na čelo i 

crnim naočalama debelih okvira na očima. 

Bio je to Don Calo. Šef sicilijanske mafije. 

Došavši do oficira ništa nije govorio. Izvadio 

je, bez riječi, maramicu sa slovom "L" i onako 

krupan, s viškom kilograma mukotrpno 

se uvukao u američki tenk. Tenk je zaškripio 

gusjenicama i krenuo. Nakon šest dana 

Don Calo se vratio u velikom automobilu u 

pratnji dvaju američkih oficira. U međuvremenu 

saveznici su osvojili Siciliju. Mafija je 

preživjela. Doktrina "Do uskrsnuća" pokazala 

se pametnom. 

Saveznički prijatelji 

Sicilijanci nisu čekali kako bi ispostavili 

račun za usluge saveznicima. Dan nakon 

Don Calova povratka kući, na kojoj je 

još stajala ispisana parola "Post fata resurgo!", 

uz prisustvo američkih oficira, okupili 

su se njegovi suradnici. Svi su proglašeni 

službenim prijateljima saveznika. Ovlašteni 

su nositi oružje, a sam Don Callo proglašen 

je gradonačelnikom Villalbe. Ponovno su 

postali legalna vlast! Iako je Don Callo formalno 

bio tek gradonačelnik male Villalbe, 

njegova stvarna moć bila je daleko veća. O 

tome nitko na Siciliji nije imao iluzija. Amerikanci 

su mu za prve dane gradonačelnikovanja 

dali nekoliko kamiona cipela, brašna, 

sira i drugog. Uskoro je u malu Villalbu započela 

stizati procesija posjetitelja s rukama 

punim darova za Don Cala, kao da dolaze 

na srednjovjekovno poklonstvo vladaru. U 

savezničkom stožeru imao je Don Calo svog 

čovjeka za vezu u američkoj uniformi. Jednog 

od pripadnika generacije koja je naslijedila 

Al Caponea, zloglasnog Vita Genovesa. 

Nije prošlo puno vremena i sicilijanska mafija 

započela je burne ekonomske aktivnosti 

pod američkom zaštitom američkih vojnih 

snaga. U to ratno vrijeme vladala je nestašica 

roba svih vrsta. Kako je američka vojska 

napredovala talijanskim kopnom, tako 

je iza nje mafija ulazila u "rupe" i preuzimala 

74 


feljton feljton 

ekonomiju u svoje ruke. Kad ju je uzela, odlučila 

je da ju više ne ispušta. 

Sicilijanska je mafija duboko ušla u političko 

tkivo Italije. Postavljala je i smjenjivala 

ministre i vlade kako joj se prohtjelo, a 

njeni zlokobni prsti prisutni su u Italiji i danas. 

No, danas nije jedina. Nakon pada Berlinskog 

zida na sceni su se pojavile nove, još 

okrutnije mutacije nastale po obrascu spleta 

politike i kriminala kakav se dogodio na Siciliji 

i ekonomskih implozija bivših komnuističkih 

zemalja. No, infiltracija u političke i 

ekonomske pore društva, za što je sicilijansko-američkoj 

mafiji trebalo cijelo stoljeće, 

postkomunističke bande postigle su za desetljeće. 

Otac Al Caponea - Gabriele - bio je tek jedna 

kap u rijeci talijanskih doseljenika što se 

početkom XX. stoljeća slila u Ameriku. Za 

razliku od mnogih u Ameriku je poveo i su- 

Američkim 

povjesničarima dugo 

je trebalo da uopće 

dokumentiraju kontakte 

između Luciana, FBI-a i 

vojnih krugova 

prugu Teresinu. Caponeovi su bili mirna, 

povučena obitelj. Otac je bio pažljiv prema 

obitelji, nikada nije tukao djecu, što je bila 

česta pedagoška mjera među doseljenicima. 

Petogodišnji Al Capone krenuo je u školu. U 

to vrijeme škole po sirotinjskim četvrtima 

New Yorka bile su daleko od slike današnje 

škole. Bile su to rigidne, u suštini vjerske 

ustanove u kojima je fizičko kažnjavanje 

bilo osnovni oblik održavanja reda i discipline. 

Učiteljice su uglavnom bile mlade Irkinje, 

često tek nekoliko godina starije od svojih 

đaka. Za učiteljski posao pripremale su 

ih časne sestre. Drugih znanja osim elementarne 

pismenosti koje bi prenijele učenicima 

nisu imale. Godišnja plaća priučenih učiteljica 

bila je prilično velika – 600 dolara godišnje. 

Učiteljice su često fizički kažnjavale 

učenike, a ponekad bi se stariji učenici po- 

tukli s učiteljicama. Mladi Capone u prvim 

je godinama školovanja bio prilično dobar 

đak. U četrnaestoj godini, ušavši u pubertet, 

Capone je počeo dobivati sve lošije ocjene. 

Jedan dan kad ga je učiteljica uobičajeno 

odalamila, izgubio je živce, pa ne samo da 

joj je vratio već ju je prebio na mrtvo. Tako 

je završeno njegovo školovanje. U to vrijeme 

obitelj Capone preselila se u novu, bolju četvrt. 

No, Al nije više nije imao volje za školovanje. 

U novoj će četvrti upoznati dvoje 

ljudi koji će značajno utjecati na njegov život. 

Buduću suprugu Mae, i gangstera Johna 

Torria. 

John Torrio bio je nova, amerikanizirana 

generacija gangstera, starija generacija 

još je na cipelama imala sicilijanske zemlje, 

uvijek odjeven u elegantna odijela, uglačanih 

cipela. Niskog rasta, bez izrazite fizičke 

snage, svoje je sposobnosti temeljio na inteligenciji 

umjesto na mišićima. Bio je idol većini 

petnaestogodišnjaka u kvartu. Među 

onima koji su povremeno obavljali sitnice 

za Torria bio je i mladi Capone. Krećući se 

u njegovoj blizini, Al Capone je naučio neke 

od temeljnih mudrosti koje će i sam primjenjivati 

u svom radu. Prvo; kako je za pridobivanje 

poštovanja okruženja potrebno voditi 

uredan obiteljski život, i drugo kako 

treba obiteljski život odvojiti od posla. Uzorna 

katolička porodica u privatnom životu 

bila je moralno pokriće za gangsterski profesionalni 

život. 1909 John Torrio otišao je u 

Chicago, a Capone nastavio svoje druženje 

s pripadnicima sicilijanskoga kriminalnog 

svijeta u New Yorku. No, to druženje nije 

bilo predznak njegova budućeg života. Mnogi 

drugi Caponeovi vršnjaci živjeli su slično. 

U to predprohibicijsko vrijeme kriminalci 

su bili ljudi iz susjedstva koji se veličinom 

svog bogatstva nisu bitno odvajali od drugih 

stanovnika četvrti. Za mlade kretanje u njihov 

blizini nije bilo najveće od mogućih zala 

koje je nudila ulica. Kao i većina mladih Al 

je živio u roditeljskoj kući. Otac je napokon 

ostvario san s kojim je došao u Ameriku – 

otvorio je vlastitu brijačnicu i obitelji je krenulo 

nabolje. I Al je počeo raditi kako bi doprinio 

obiteljskom boljitku. Nakon odlaska 

Johna Torria Capone je upoznao Frankiea 

Yalea, čije je talijansko prezime glasilo Ioele. 

Yale je bio čovjek koga su se mnogi bojali. 

Za razliku od Torria, ugled je stekao agresivnošću 

i snagom. Po preporuci Torria, Yale je 

u svom lokalu “Harvard Inn” zaposlio osamnaestogodišnjeg 

Caponea. Capone je bio 

pipničar, konobar, a kad bi se neki gost napio 

preko mjere i izazivao gužvu i izbacivač. 

Jedne večeri mladom Caponeu zapela je za 

oko lijepa djevojka. Došao je do stola i počeo 

joj se udvarati ne baš džentlmenskim rječnikom. 

No, među društvom za stolom zatekao 

se i njen brat Frank Galuccio komu se 

takvo udvaranje sestri nije nimalo dopalo. 

Galuccio je skočio i udario Caponea. Ovaj 

se na to izbezumio od bijesa i započela je žestoka 

tuča. U jednom trenutku Galuccio je 

izvadio nož i nekoliko puta potegnuo po Caponeovu 

licu. Od te je večeri na licu "Velikog 

Ala" ostao ožiljak koji mu je donio nadimak 

“Scarface”. Istina, nikad se nitko nije 

usudio izgovoriti taj nadimak u Caponeovu 

prisustvu. Galuccio je otišao, u to vrijeme 

mladom, sicilijanskom kriminalcu Lucky 

Lucianu požaliti se na Caponea. Luciano se 

sastao s Capeoneovim zaštitnikom Yaleom i 

dogovorio da se stvar riješi time što će se Capone 

ispričati Franku Galucciu. 

Radeći kod Yalea, Capone nije pokazivao 

nikakve sposobnosti koje bi naznačile njegovu 

buduću karijeru. U devetnaestoj godini 

upoznao je prekrasnu plavokosu irsku 

djevojku Mae Caughin, dvije godine stariju 

od njega. Njeni roditelji u početku su se protivili 

vezi, no nakon što je 4. prosinca 1918. 

rođen unuk – Albert Francis "Sonny" Capone, 

popustili su. Kum Caponeovu sinu bio je 

John Torrio. S predivnom ženom i djetetom 

Al se Capone posvetio običnom životu. Prestao 

je raditi kod Yalea. Mlada obitelj preselila 

se u Baltimore gdje se Capone zaposlio 

kao knjigovođa u građevinskoj firmi jednog 

talijanskog doseljenika. U novoj profesiji 

pokazao se marljivim. Odlično se snalazio 

s brojkama i bio pouzdan. Budući najmoćniji 

gangster dvadesetog stoljeća, možda bi 

ostatak života proveo kao knjigovođa da mu 

iznenada nije preminuo otac. Kada je nestalo 

autoriteta oca, koji je kod patrijarhalno 

odgojenog Ala imao veliku važnost, upražnjeno 

mjesto oca zauzeo je John Torrio. 

U to je vrijeme Torrio bio u Chicagu gdje 

su se otvarale neslućene poslovne mogućnosti, 

od kocke, prostitucije do ilegalnog alkohola. 

Grad na rubu “divljeg zapada” bio je preplavljen 

kriminalom, korupcijom i nasiljem. 

Ključni čovjek čikaške kriminalne scene 

bio je Jim Colosimo koji je zajedno sa svojom 

ženom Victorijom Moresco držao pod 

kontrolom javne kuće. Kad se posao s bordelima 

razvio toliko da je to prelazilo njego- 

ve upravljačke sposobnosti Colosimo je pozvao 

iz New Yorka Johna Torria da mu on 

vodi posao s javnim kućama. Colosimo je 

bio vulgaran, razmetljiv prostak. Volio se, 

poput današnjih tranzicijskih tajkuna razmetati 

bogatstvom. Na svakom prstu imao 

je dijamantni prsten. Cijela mudrost njegovog 

poslovanja svodila se na puko reketarenje 

javnih kuća. Kad su pojavile se naznake 

nadolazeće prohibicije, Colosimo je ležerno 

odmahnuo rukom i rekao Torriu kako tu 

neće biti novaca za njih. Međutim, inteligentni 

Torrio mislio je suprotno. 

Došavši u Chicago, mladi je Capone imao 

u početku odbojnost prema poslovanju s 

prostitucijom. No, zarada je, u usporedbi s 

poslom knjigovođe, bila prevelika da bi moralni 

obziri prevladali. Talentirani i vjerni 

Capone vrlo je brzo postao ne samo za- 

John Torrio bio je 

nova, amerikanizirana 

generacija gangstera 

– starija generacija 

još je na cipelama 

imala sicilijanske 

zemlje – uvijek odjeven 

u elegantna odijela, 

uglačanih cipela 

poslenik već partner Johna Torria. Nedugo 

nakon dolaska Capone je u otmjenom dijelu 

Chicaga kupio kuću u koju je smjestio ženu 

i dijete, majku i drugu blisku rodbinu. Dva 

brata pridružila su mu se u poslu. U duhu 

talijanskoga katoličkog juga, i Capone je idealizirao 

obitelj. Za otmjeno susjedstvo Capone 

je bio uspješni trgovac rabljenim namještajem. 

Caponeova karijera u redovima 

mafije u to vrijeme razvijala se bez dramatičnih 

skokova ili padova. Uostalom, tada je 

bilo poprilično gangstera koji su itekako bili 

poznatiji od Caponea, a danas su zaboravljeni. 

Capone je polako i uporno širio svoje buduće 

carstvo na području milijunskog Chicaga. 

Gubitak brata 

Na izborima 1924. mafija je bila prilično 

angažirana. Kako je bilo puno nasilja na izbornim 

mjestima, policija je poslala veliku 

grupu naoružanih policajaca u civilu. Brat Al 

Caponea Frank, koji je upravo završio jedan 

“poslić” naletio je, ne prepoznavši ih, na automobil 

pun policajaca u civilu. Na njegovu 

nesreću policajci su njega prepoznali i zapucali. 

Tijelo Franka Caponea bilo je izbušeno 

mecima kao vreća. Capone je pojačao pritisak 

i riješio izbore u svoju korist. No, cijena 

pobjede, gubitak brata, dugo ga je progonila. 

Sprovod koji je organizirao poginulom 

bratu bio je faraonskih razmjera. Šef čikaške 

policije na sprovod je poslao iste policajce 

koji su izrešetali Caponeova brata. No, Capone 

se nije dao isprovocirati. S dvadeset i 

pet godina Capone je bio prilično iskusan, a 

njegovo ime već je imalo težinu u Chicagu. 

Krhki mir koji je vladao među gangsterskim 

grupama uskoro je otišao k vragu. Uzrok je 

bio golemi novac koji je naglo dolazio od krijumčarenja 

alkohola nakon uvođenja prohibicije. 

Rat koji će započeti pokazat će pravu 

prirodu Al Caponea, kako diplomatsku, 

tako i onu beskrupuloznog ubojice. Tko god 

je htio preuzeti kontrolu nad Chicagom, trebao 

je pokoriti nekoliko dobro naoružanih 

bandi. Dvije najzloglasnije bile su irska koji 

je vodio Dion O'Banion, i druga, sicilijanska, 

braće Genna. Caponeov šef, inteligentni 

Torrio, krenuo je s diplomatskim inicijativama 

prema tim bandama. No, u pozadini 

su išle i druge, "ratne" pripreme. Diplomacija 

je propala i Dion O'Banion i braća Genna 

otišla su s kuglama u glavama na onaj svijet. 

Pogreb Diona O'Baniona postavio je nove 

standarde u gangsterskim pogrebnim pro- 


cesijama. Ispred i iza lijesa ubijenoga gangstera 

išlo je šest tisuća ljudi, a na groblju je 

povorku čekalo još pet tisuća ljudi. Novine 

su se natjecale u krasnorječivosti u opisu 

pogreba. Torrio i Capone tom su likvidacijom 

vođe protivničke bande dobili veliki teritorij 

za širenje alkoholnog biznisa i riješili 

se potencijalnog napadača. Naravno, nakon 

toga morali su podići standarde vlastite sigurnosti. 

Broj onih koji su željeli osvetu nije 

bio mali. Opasnost je bila toliko ozbiljna da 

je John Torrio, koji je ionako jedva preživio 

jedan pokušaj likvidacije, zaključio kako takvo 

gomilanje novca postaje prerizično zbog 

opasnosti da bude ubijen. Odlučio je povući 

neočekivani potez, napustio je Chicago i 

vratio se u New York. 

na vrhu piramide 

Preuzevši kormilo, Al Capone je postao 

najznačajniji čovjek na čikaškoj gangsterskoj 

sceni. Kako bi istaknuo svoju moć, 

"upravu tvrtke" preselio je u prestižni Metropole 

hotel. Cijena mjesečnog najma luksuznoga 

peterosobnog apartmana bila je, 

za to doba, vrtoglavih 1.500 dolara mjesečno. 

Postavši mafijaški šef, započeo je graditi 

i sliku o sebi u javnosti. Novinar Harry Read 

postao je njegov prvi savjetnik za odnose s 

javnošću. Strategija u odnosima s javnošću, 

koju mu je predložio Read, glasila je – Capone 

mora u javnosti ostaviti sliku dobrog 

momka. 

Capone se počeo pojavljivati u Operi, na 

prestižnim sportskim natjecanjima i društvenim 

zbivanjima. Postao je važan dio 

društvene kreme. Novine su bile pune njegovih 

slika u društvu bogatih, slavnih i utjecajnih 

osoba, koje se nisu libile slikati se uz 

njega. Očaravao je javnost elegancijom. Nitko 

ga nije vidio s neuredno svezanom kravatom, 

zgužvanim odijelom ili prljavim cipelama. 

Nikada više nakon Caponea neće 

jedan gangster imati tako pozitivan publicitet. 

Čitatelj se može zapitati kako je to moguće. 

Odgovor je jednostavan; Capone nije 

preplavio ulice Chicaga jeftinim heroinom 

već alkoholom. A pili su svi. Od besposličara 

s uličnih uglova do čikaške društvene elite. 

U vrijeme kad je cijela Amerika pila ilegalna 

alkoholna pića gangster koji ih je opskrbljivao 

bio je društveno prihvatljiva ličnost. 

Krajem 1925. Capone je otišao sa sinom 

Sonnyiem u New York na operaciju kojom 

je trebalo ukloniti kroničnu infekciju uha 

od koje je Sonny bolovao. Posjetio je Franka 

Yalea kod koga je nekada radio kako bi dogovorili 

isporuke viskija iz Kanade za kojim 

je bila velika potražnja. Yale je pozvao Capo- 

76 


feljton feljton 

nea na božićnu proslavu u Adonis klub. No, 

dan prije proslave saznao je preko doušnika 

kako se jedna protivnička gangsterska 

grupa priprema pokvariti im večer. Savjetovao 

je Caponeu da ne dolazi na proslavu 

kako bi se izbjegla gužva. Međutim, Capone 

je insistirao da sve ostane kako je dogovoreno. 

Imao je i on svoje planove iznenađenja. 

Kad su na večer proslave, oko tri ujutro 

u klub došli članovi protivničke bande, nisu 

se pošteno ni snašli kad je Capone dao znak 

svojim ljudima. Otvorila su se vrata pakla. 

Caponeovi momci izrešetali su ih u komadiće. 

Pod je bukvalno bio prekriven ljudskom 

krvlju i raznesenim dijelovima tijela. Pokolj 

je kasnije dobio naziv "Masakr u Adonis 

klubu". Time je Capone dao jasan znak svima 

kako je Chicago centralno mjesto mafije 

i kontrolira se odatle. New York i drugi 

gradovi tek su periferija gangsterske impe- 

Caponeovi su bili mirna, 

povučena obitelj. Otac 

je bio pažljiv prema 

obitelji, nikada nije 

tukao djecu, što je bila 

česta pedagoška mjera 

među doseljenicima 

rije izrasle na prohibiciji. A, Cezar je on – Al 

Capone. Novine su nakon "Masakra u Adonis 

klubu", ne bez doze lokalpatriotske zavisti, 

proglasile Caponea "najvećim gangsterskim 

vođom u povijesti". 

Povratak u Chicago bio je trijumfalan. 

Ne samo što je poslao jasnu poruku bandama 

u New Yorku već je i sklopio odličan posao 

s uvoznim viskijem. Organizirao je veliku 

transportnu mrežu koja je bez prestanka 

dopremala viski iz Kanade. No, uskoro je jedan 

neplanirani incident pokvario Caponeovu 

poslovnu idilu. Mladi pomoćnik javnog 

tužitelja Billy McSwiggin odlučio je provesti 

večer s prijateljem u jednoj od Capneovih 

ilegalnih točionica alkohola. Na putu im se 

ispraznila guma na kotaču automobila pa su 

stopirali. Pokupio ih je gangster O"Donnell, 

smrtni neprijatelj Caponea. U obilasku loka- 

la pijana irska grupa završila je nedaleko restorana 

Hawthorne Inn., u kome je s društvom 

večerao Al Capone. Šapat o tome kako 

Irci kruže njegovim područjem Capone je 

doživio kao uvrjedu. Dio njegove strategije 

bilo je rezanje u korijenu svakog nepoštivanja 

njegova poslovnog područja. Capone i 

društvo izišli su iz restorana i smjestili se u 

automobile i čekali. Uskoro je mala grupa pijanih 

Iraca izašla na ulicu. Capone nije znao 

da je među njima i pomoćnik javnog tužitelja. 

Zaštektali su thompsoni i Irci su pali pokošeni. 

Drugi dan digla se velika povika u 

tisku protiv gangsterskog nasilja. Iako moralni 

lik državnog službenika pijanice nije 

bio uzoran, javnost se ovoga puta okrenula 

protiv Caponea. Kao i obično policija nije 

mogla skupiti niti jednog dokaza protiv Caponea. 

Zid šutnje bio je neprobojan. Nemoćna 

policija krenula je tada posredno na Caponea 

i svoju frustraciju pretvorila u seriju 

racija protiv Caponeovih lokala i bordela, a 

podmetnuto je i nekoliko požara koji su nanijeli 

veliku štetu njegovim poslovima. Policijska 

je osveta bila žestoka, Capone se povukao 

pred njihovim gnjevom i sljedeća tri 

mjeseca proveo izvan grada. 

Tri mjeseca koja je proveo u osami, istina 

– cijelo je vrijeme bio okružen velikim brojem 

tjelesnih čuvara – dala su mu prilike 

razmišljati o sebi, svom životu, i svojoj ulozi 

na "ovom svijetu". Počeo je ozbiljno razmišljati 

o povlačenju. Uostalom, nije li njegov 

idol, i drugi otac, John Torrio učinio isto. No, 

Capone je shvatio kako je otišao preduboko 

te bi povlačenje značilo provesti duge godine 

u skrivanju. Odlučio je riskirati i vratiti 

se u Chicago. Započeo je složene pregovore s 

čikaškom policijom o predaji. Iako je to nekima 

zvučalo kao hereza, Capone je dobro 

znao što radi. Nakon teških pregovora Capone 

se 28. srpnja 1926. pojavio, praćen gomilom 

novinara i fotoreportera pred licem 

pravde. A, pravda, u vidu policije, nije mogla 

prikupiti ni jedan dokaz protiv Caponea. 

Odlučio je vratiti svoj "dobri" lik u javnosti 

narušen ubojstvom zamjenika javnog tužitelja, 

tako što će prekinuti ubijanja na ulicama 

grada. Ponudio je ljutom protivniku 

gangsteru Hymie Weissu savezništvo. No, 

ovaj je to bez puno razmišljanja odbio. Sljedeći 

dan Weiss je izrešetan. Čikaške novine 

opet su počele dizati glas proti gangsterskog 

ubijanja usred bijela dana. Capone je 

organizirao "mirovnu konferenciju" za koju 

se pobrinuo da dobije veliki publicitet, kao 

i njegova uloga u njoj. Ponudio je okupljenim 

gangsterima "veliki plan". Prvo – više 

neće biti ubijanja po ulicama, i drugo – ona 

koja su do tada učinjena neće biti osvećivana. 

Caponeova snaga, demonstrirana nedavnom 

likvidacijom Hymie Weissa koji je 

sličnu ponudu odbio, bila je dovoljno uvjerljiva. 

Gangsteri su plan prihvatili i sljedeća 

dva mjeseca na ulicama Chicaga zavladao 

je nezapamćeni mir. No, novac u igri bio je 

prevelik da bi mir ostao dugotrajan. Početkom 

1927. Caponeov bliski prijatelj Theodore 

Anton zvan "Toni Grk" ubijen je. Capone 

je doživio emotivni slom. Opet je počeo razmišljati 

o povlačenju. Otišao je toliko daleko 

da je u svoju kuću pozvao grupu novinara, 

smjestio ih u raskošnu kuhinju i dok im je 

pripremao špagete glasno lamentirao o povlačenju. 

Ne zna se koliko je to bila ozbiljna 

ideja, ili samo sjajan medijski potez, no opasnost 

da naleti na metak sa svojim imenom 

na njemu bila je više nego realna. S druge 

strane, korporacija koju je izgradio, i okus 

moći koji je išao uz nju, imao je svoju težinu. 

Capone je sebe doživljavao ne kao gangstera 

već kao poslovnog čovjeka koji je zapošljavao 

tisuće siromašnih talijanskih doseljenika 

koji su radom u njegovoj "firmi" hranili 

svoje obitelji. Ti su argumenti bili dovoljno 

uvjerljivi kako bi napuštanje posla ostavio 

za budućnost. 

prijestolnica kriminala 

Capone je od Chicaga stvorio prijestolnicu 

kriminala. Izgledalo je kako će mafija zauvijek 

imati milijunski grad u svojim rukama. 

Oduzeti im Chicago, činilo se, moguće 

je samo vojnom operacijom većih razmjera. 

No, u pozadini zbivanja koja su držala pozornost 

javnosti u svibnju 1927. američki vrhovni 

sud donio je, naizgled nevažnu odluku, 

koja će na kraju slomiti Caponea. Padom 

Caponea započet će i pad moći mafije. 

Vrhovni sud donio je odluku u procesu 

protiv sitnog gangstera Manny Sullivana 

kako mora prijaviti prihode od ilegalne 

trgovine alkoholom i platiti porez na te prihode. 

U objašnjenju te dalekosežne odluke 

rečeno je kako je prijavljivanje ilegalnih prihoda 

protivno pravu optuženika da ne kaže 

išta što mu može štetiti, ali ipak nije protivno 

ustavu. O kakvom se pravu radi čitatelju 

će biti jasno ako se sjeti bilo kojeg američkog 

filma u kojem razbješnjeni pajkan, jedva se 

suzdržavajući da negativca ne raspali po gubici, 

recitira: "Imate pravo šutjeti, sve što kažete 

može i bit će korišteno na sudu protiv 

vas, imate pravo naodvjetnika… itd, itd." 

Ta je odluka Vrhovnog suda u "Sullivanovu 

slučaju" otvorila put za potpuno drugačiji 

pristup Caponeu i drugim gangsterima. 

Stvorila se šansa kojom je država u ratu s 

Budući najmoćniji 

gangster dvadesetog 

stoljeća, možda bi 

ostatak života proveo 

kao knjigovođa da mu 

iznenada nije preminuo 

otac. Kada je nestalo 

autoriteta oca, koji 

je kod patrijarhalno 

odgojenog Ala imao 

veliku važnost, 

upražnjeno mjesto oca 

zauzeo je John Torrio 

mafijom mogla zaobići zid šutnje koji je svaku 

istragu, ili suđenje pretvarao u lakrdiju. 

Capone, kao i najšira javnost nije imala pojma 

o "Sullivanovu slučaju". Capone je imao 

prečih poslova. Radio je na svom PR-u. Žalio 

se novinarima: "Devedeset posto Čikažana 

pije i kocka. Ja im pružam kvalitetna 

pića, i pristojne uvjete za kockanje. Ali me 

nitko ne cijeni. Tretiraju me kao bogatoga 

gorilu." Ta slika u javnosti išla mu je sve više 

na živce. Kad je otišao na putovanje u Kaliforniju 

na svakom mjestu bi ga dočekivale 

gomile do zuba naoružanih policajaca. Na 

povratku u Chicago dočekalo ga je šest policajaca 

sa sačmaricama. 

– Čemu artiljerija? – pitao ih je iznervirani 

Capone. Otišao je u Miami gdje je iznajmio 

kuću. No, ni tu ga nisu dočekali otvorenih 

ruku. Uskoro je kupio veliku kuću 

sa 14 soba, u španjolskom stilu, okruživši 

ju neprobojnim betonskim zidom. Proljeće 

1928. gospođa Capone provela je u obnavljanju 

kuće ne pitajući što koliko košta. 

U međuvremenu poslovi s viskijem nisu išli 

glatko. Capone je bio uvjeren kako njegov 

partner u uvozu viskija Frank Yale radi iza 

njegovih leđa. Prvog rujna Frank Yale mirno 

je ispijao piće u jednom njujorškom ilegalnom 

baru kad ga je barmen pozvao i rekao 

kako ga netko zove na telefon. Yale je 

uzeo slušalicu i ono što je čuo natjeralo ga 

je da problijedi. Bez riječi je izašao iz bara 

i sjeo u svoj automobil. No, nije stigao ruke 

staviti na volan. Kiša metaka prikovala ga 

je za sjedalo. Tako je automat thompson 

prvi put upotrijebljen za gangstersku likvi- 

daciju na ulicama New Yorka. 

U međuvremenu Federalna porezna 

uprava, daleko od medijske pozornosti, 

osnovala je specijalni policijsko-obavještajno-revizorski 

odjel s ciljem da skupi sve dokumente 

vezane uz Caponeove prihode i 

rashode. Na čelu odjelu našao se Elmer Irey, 

a glavni "kopač" po dokumentima bio je neumorni 

Frank Wilson. Na mjesto javnog tužitelja 

u Chicagu vlada je postavila Georga 

Emersona Johnsona s Caponeom kao primarnim 

ciljem. 

U ljeto 1928. Capone je upravu svoje kriminalne 

korporacije preselio u luksuzni čikaški 

hotel Lexington. Unajmljena su cijela 

dva kata. U Caponevu uredu postavljena 

su tajna vrata kako bi mogao, u slučaju potrebe, 

neopaženo pobjeći. Poslovi su išli kao 

i obično, no glavobolju mu je zadavao Bugs 

Moran. Jedan od konkurenata koji je uporno 

pokušavao likvidirati neke od Caponeovih 

najbližih suradnika. Capone je odlučio 

riješiti se Bugs Morana jednom zauvijek. 

No, ono što je trebao biti jednostavan posao 

pretvorilo se u događaj pod nazivom "Pokolj 

na Valentinovo" koji je ponovno narušio 

sliku Caponea u javnosti. Plan je bio namamiti 

Morana s kamionom punim pića u 

klopku i likvidirati. Dvojica ubojica, prerušenih 

u policajce, došli su na mjesto klopke 

i zatekli sedam Moranovih gangstera. Izrešetali 

su ih tako temeljito da je garaža u kojoj 

je bila organizirana klopka sva bila u krvi, 

a komadići tijela ubijenih po zidovima. No, 

među ubijenima nije bilo Bugsa Morana. 

Kad je stigla policija jedan od Moranovih 

gangstera, Frank Gusenberg, iako pogođen 

sa 22 zrna još je bio živ. Kad ga je policija pitala 

tko je pucao, prošaptao je, dok ga je život 

napuštao u vidu goleme lokve krvi koja 

se širila pod njim: "Nitko nije pucao. " 

Svima je bilo jasno tko je stajao iz pokolja. 

Capone je, naravno, imao čvrst alibi. U 

vrijeme događaja bio je na Florodi u svojoj 

kući. Negativni publicitet potaknut tim događajem 

prevazišao je sve što je ikada napisano 

u znak ogorčenja zbog gangsterskih 

obračuna. Ime Al Caponea postalo je tako 

poznato po zlu u svakom kutku Amerike. 

No, golemi publicitet nanio je Caponeu štetu 

i na posredan način. Događaj je uzrujao 

i predsjednika Sjedinjenih Država Herberta 

Hoovera. Naredio da se federalne agencije 

prime Caponea. 

– Hoću tog čovjeka u zatvoru! – naredio 

je. 

U sljedećem broju: Caponeov boravak 

u zatvoru i njegova smrt 


PčelARskA UdRUgA degenIjA 

Zdravlje 

iz prirode 

za najmlađe 

Cilj nam je ukazati mladim 

sportašima i njihovim obiteljima, 

kao nužnoj potpori, na važnost 

izbacivanja šećera iz prehrane i 

uvođenja meda i pčelinjih proizvoda 

Pčelarska udruga „Degenija“ 

u suradnji s Gradskim uredom 

za poljoprivradu i šumarstvo 

već treću godinu zaredom 

uspješno provodi projekt pod 

nazivom „Edukacija sportaša o važnosti 

konzumacije meda i pčelinjih proizvoda“. 

Područje djelovanja PU „Degenije“ je, između 

ostalog, edukacija sportaša, kako vrhunskih, 

tako i rekreativnih, o važnosti i 

prednostima uvođenja meda i pčelinjih 

proizvoda u svoju prehranu, a glavni cilj 

projekta je na zanimljiv i pristupačan način 

najmlađim naraštajima od najranijih 

sportskih dana stvoriti tu izuzetno važnu i 

korisnu prehrambenu naviku. 

Vrijeme u kojem živimo, uza sve prednosti 

koje nam pruža, na žalost nudi nam 

78 


hranu jako loše kvalitete. Pretjerana upotreba 

pesticida, dodavanje raznih aditiva, 

konzervansa u hranu, prekomjerno obrađena 

hrana itd., na žalost roditeljima i djeci 

ne ostavlja previše izbora. Postoji potreba 

edukacije roditelja i djece o upotrebi prirodnih 

proizvoda. Također, postoji trend 

prekomjerne konzumacije šećera, a samim 

time i trend prekomjerne tjelesne težine 

kako kod djece, tako i kod odraslih. 

Postavlja se razumno pitanje: zašto konzumirati 

rafinirani, bijeli šećer, kada postoji 

med koji je, osim što je finiji i ima bogatiji 

okus, iznimno zdrav i prirodan proizvod? 

– Cilj nam je ukazati mladim sportašima 

i njihovim obiteljima, kao nužnoj 

potpori, na važnost izbacivanja šećera iz 

prehrane i uvođenja meda i pčelinjih proi- 

zvoda. Pozitivni efekti su višestruki, od povećavanja 

sportske efikasnosti, sportskih 

rezultata, do poboljšanja zdravstvenog stanja 

općenito u vidu smanjenog broja izostanaka 

s treninga – istaknuo je David 

Pikutić, profesor kineziologije s dugogodišnjim 

iskustvom u radu s najmlađim uzrastima 

i jedan od voditelja projekta. 

Glavni način provedbe projekta je održavanje 

edukativnih radionica uz demonstraciju 

rada na pčelinjaku koje provodi 

Anđelko Pikutić, predsjednik PU „Degenija“, 

glavni voditelj projekta i pčelar s tridesetogodišnjim 

iskustvom. Djeca imaju 

priliku pomoću apisarija ili „staklene košnice“ 

vidjeti kako izgleda pčelinje društvo 

sa pčelama radilicama, maticom i trutovima. 

Također provode se predavanja o štetnosti 

konzumacije kako prerađene hrane, 

tako i rafiniranog šećera te o mogućnosti 

i potrebi zamjene za med i ostale pčelinje 

proizvode. Svi sudionici konzumiraju med, 

cvjetni prah, medenjake te se na taj način 

upoznaju s pčelinjim proizvodima. 

Posebnu suradnju PU „Degenija“ ostvaruje 

sa Zagrebačkom judo školom koja radi 

s djecom predškolskog i osnovnoškolskog 

uzrasta, a takav model suradnje nastojat 

će primijeniti i na druge sportske klubove, 

udruge, škole i ostale sportske organizacije 

koje se odazovu pozivu na uključivanje 

u projekt. 

Ove je godine u pripremi projekt kojim 

se nastoji proširiti područje djelovanja i na 

ostale sportske klubove u Gradu Zagrebu 

i promovirati zdrav način prehrane široj 

populaciji.

lifestyle Piše: 

Novi Androidov 

saveznik u borbi protiv 

Iphona: Ubuntu 

Uzevši u obzir jaku prodaju Iphone 

uređaja na Američkom tržištu, 

Android je prisiljen izmišljati nove 

stvari kojima će privući nove kupce. 

Novo je savezništvo s Ubuntu linuxom. 

Htjeli ste kupiti nova računala za 

kućnu uporabu ili za firmu? Nekakav 

laptop ili stolno računalo? Ne, kupit 

ćete novi smartphone koji ima Android 

i Ubuntu linux u sebi. Zamislite 

da sve što ste dosad radili na PC računalima 

odsad radite na mobitelu. Uz 

to vam treba samo tipkovnica, miš i 

monitor. I onda na mobitelu pokrećete 

Ubuntu i otvarate normalne aplikacije 

na njemu, web pretraživači su normalne 

veličine, radite na pravom kompu s pravim 

aplikacijama. Kad završite s radom, 

smartphone spremite u džep i svoj posao 

uvijek imate kod sebe s totalnim osjećajem 

mobilnosti. Čak i sam Ipad iako je 

malen i nije ništa strašno težak, nakon 

određenog vremena postaje problem u 

slobodi mobilnosti i nemate ga namjeru 

stalno nositi sa sobom, a da ne govorimo 

o laptopima koji su teški i veliki. 

darko PAžIn 

Kad je Ubuntu pokrenut, na Android 

Smatphoneu te dvije platforme dijele iste 

Linux kernele tako da neće biti usporeni 

kao da koristite dva različita operativna 

sustava, već će raditi kao dva savršena 

partnera. Android će normalno raditi kad 

koristite samo smartphone, a kad ga spojite 

na monitor tada se pojavljuje Ubuntu 

radna površina i djeluje kao normalno 

stolno računalo. Možete normalno otvarati 

i instalirati standardne programe za 

obradu slika, tekst procesore i slično. 

Pošto je Ubuntu inače mali, ne zauzi- 


ma više od 2GB i u sebi već sadrži aplikacije 

za email, internetske pretraživače, 

muziku, foto editiranje i ostale stvari. I 

ako poželite instalirati više aplikacija iz 

širokog spektra Ubuntu programa koji 

su zbog svog open sourcea većinom besplatni, 

neće biti problem sa mjestom za 

pohranu podataka jer ga noviji smartphonovi 

imaju. 

Na žalost, Ubuntu za Android neće biti 

nešto što ćete moći preuzeti s interneta 

i instalirati na svoj postojeći smartphone, 

iako bi vjerojatno vaš sadašnji smartphone 

bio u mogućnosti to pokrenuti. 

Trenutno se ide u pregovore s proizvođačima 

telefona koji će optimizirati perfomanse 

za svaki smartphone posebno, da 

se naprave sve potrebne poveznice između 

Androida i Ubuntua. Pojava Ubuntua 

za Android planirana je već do kraja ove 

godine na novim višejezgrenim smartphonovima. 

Ovdje su neki primjeri kako će Ubuntu 

biti integriran u Android: 

• Web stranice koje ste otvorili u Androidu 

će se automatski otvoriti i u 

Ubuntu kad ga spojite na monitor. Također 

će se promijeniti iz mobilnog web sučelja 

u klasično. 

• Moći ćete vidjeti, pretraživati i pokretati 

Android aplikacije unutar Ubuntua 

• Prihvaćati i editirati slike i videa te ih 

spremati nazad na Android 

• Wi FI mreže i postavke djeljive su između 

Androida i Ubuntua 

• Pretraživanje kontakata s telefona na 

Ubuntu radnoj površini 

• Koristi Dialer app za pozive na telefonu 

dok radite u Ubuntu sučelju 

• Čitate i odgovarate na sms poruke s 

normalnom tipkovnicom dok radite u 

Ubuntu sučelju 

• Android kalendar je sinkroniziran s 

Ubuntu kalendarom 

• Računi socijalnih mreža sinkronizirani 

su između Androida i Ubuntua 

Predstavljen 

Gatekeeper 

Mac App Store najsigurnije je 

mjesto za preuzimanje programa 

za Mac, ali Apple želi zaštititi svoje 

korisnike kad preuzimaju aplika- 

80 


lifestyle lifestyle 

cije i sa drugih mjesta. Gatekeeper 

je novi proizvod u OS X Mountain 

Lion koji pomaže korisnicima u zaštiti 

od preuzimanja i instaliranja 

zločudnih programa. Trenutno se 

predstavlja korisnicima koji razvijaju 

svoje aplikacije i od istih se traži 

da instaliraju Developer ID certifikat, 

tako da Gatekeeper može prepoznati 

razvojni tim i da se ne radi o 

nekom zloćudnom programu. 

Ideja o potpunoj zaštiti od zloćudnih 

programa ili kontrola što ste instalirali 

na svoje računalo? Rijetko 

kad pas laje zbog sela pa tako čisto 

sumnjam da se ovdje radi o zaštiti 

korisnika od zloćudnih aplikacija 

kojih na Mac Os-u gotovo da 

i nema, već se više radi o zaštiti autorskih 

prava. Apple vas ustvari želi 

natjerati da sve programe kupujete 

preko Mac App Store-a, u kojem 

oni imaju svoju proviziju od svakog 

programa koji se proda. A do sada je 

preko App Storea prodano nekoliko 

stotina milijardi programa, a cijena 

je 10 centi po programu. I onda se 

ljudi čude što trenutno Apple vrijedi 

više nego 34 najveće europske banke 

skupa. Pitanje je hoće li im se Gatekeeper 

obiti o glavu, jer mnogi razvojni 

timovi ne žele biti „poznati“. 

Ekskluzivna 

kolekcija 

sunčanih naočala 

Ghetaldus 

Vintage 2013. 

U Zagrebu je predstavljena prva kolekcija 

sunčanih naočala Ghetaldus vintage, 

nastala pod kreativnim vodstvom 

modne dizajnerice Anamarije Brkić 

(A'marie) i kreativnog genijalca Maura 

Massarotta. Kolekciju sunčanih naočala 

među prvima su razgledali Nera Stipičević, 

Mara Bratoš, Jelena Perčin, Nevena 

Rendeli, Anamarija Asanović i brojni 

drugi. 

Kolekcija Ghetaldus Vintage za sezonu 

ljeto 2013. sažima intrigantnu modnu 

interpretaciju kultnih Ghetaldu- 

sovih modela koji su obilježili prošla 

desetljeća. Kolekcija Ghetaldus Vintage 

sastoji se od 10 modela proizvedenih 

od plastike i žice, u različitim bojama i 

veličinama. Plastični modeli izrađuju se 

posebnom tehnikom injekcioniranja, a 

nakon brojnih i pažljivih obrada, naočale 

se završno bojaju i lakiraju, te se u 

njih ugrađuju bojane organske leće kojima 

se prethodno nanosi zaštitni UV 

sloj. Metalni modeli sunčanih naočala 

izrađeni su od plemenitih materijala 

poznatih kao Alpaka i Monel, točnije 

od žice sačinjene od bakra, nikla, cinka, 

željeza i drugih elemenata u tragovima. 

Bojane i lakirane leće su kod metalnih 

modela također organske. Svi modeli 

sunčanih naočala Ghetaldus Vintage 

ručno su izrađeni i ručno bojani u tvornici 

Ghetalus nedaleko Zagreba, a karakterizira 

ih iznimno prihvatljiva cijena 

u rasponu od 400 do 440 kuna. 

PUMA 

predstavila 

najnovije modele 

za sezonu jesen/ 

zima 2012. 

U prostorima popularnog Lemon 

kluba u Gajevoj ulici 10, PUMA 

je uz pomoć svojih zaštitnih lica 

predstavila novu kolekciju za jesen/zimu 

2012. godine. 

Nove PUMINE kreacije odlikuju 

se kvalitetnim materijalima i kreativnim 

grafikama, a svaka od kolekcija 

odiše originalnošću koju 

samo Puma može ponuditi. 

PUMA trčanje AW2012 - svaki komad 

iz running kolekcije napravljen 

je s naglaskom na kvalitetu, 

udobnost i brzinu. Isnspiracija za 

koleciju potaknuta je radom s najbržim 

čovjekom na svijeu i najpoznatijim 

Puma manekenom Usainom 

Boltom. 

PUMA Fitness ženska kolekcija 

AW2012 - PUMA Fitness vjeruje u 

prave stvari: vaša odjeća za fitness 

treba radiiti jednako teško kao i 

vi tijekom vježbanja; Puma odjeća i 

obuća za fitness pomoći će vam da 

postignete sve ciljeve koje ste zacrtali 

za vrijeme vježbe. 

PUMA Social Lifestyle koleekcija 

AW2012 – ove sezone sport i lifestyle 

brand Puma ulazi dublje u 

Puma Social sportove i prilagođava 

svoju kolekciju „noćnim“ sportašima 

– onima kojima je sport druženje 

s prijateljima prilikom izlazaka 

i zabavljanje uz Social sportove kao 

pikado, biljar, ping pong... 

PUMA motorsport AW2012 – 

Puma dizajnira i kreira obuću i 

odjeću za najbolje vozače F1 i MotoGP-a 

od 1999. Uz momčad Ferrari-a, 

novosti u Formuli 1 su suradnja 

s Mercedesom i BMW-om. 

Novu Puminu kolekciju nosili su 

Puma manekeni glumac Rene Bitorajac, 

fotograf Damir Hoyka, pjevačica 

Natali Dizdar,gimnastičar 

Mario Možnik, nogometaš Josip Pivarić 

i triatlonka Željka Šaban. 

ELFS – HOLIDAYS 

proljeće/ljeto 

2012. 

Kako ostati vjeran svom prepoznatljivom 

modnom rukopisu a opet biti istovremeno 

progresivan i suvremen izgleda 

da baš svaki put uspijeva modnom 

dvojcu ELFS. Nakon što su svoju recentnu 

kolekciju prikazali na pisti ovosezonskog 

Cro-A-Portera, kolekcija pod 

nazivom Holidays dobila je i svoj vizualni 

identitet i snimanu modnu kampanju 

u kojoj je i ovaj put zablistala njihova 

muza – glazbenica Jelena Rozga. 

Upravo Jelena kao predvodnica ELFS 

generacije i ovaj put pokazuje kako 

ELFSi najbolje znaju što žene žele i vole. 

Haljina je bila i ostala njihov glav- 

ni simbol ženstvenosti, tako i ovaj put 

dominiraju uske i kratke haljine s brojnim 

i raznovrsnim printovima poput 

kipa slobode, sladoleda, leptirića, konjića, 

papiga i prepoznatljivim ELFS logotipovima. 

Osim hit haljina ljeta kolekciju prati 

i linija svečanih haljina od čipke s zlatnim 

ili srebrenim zakovicama, uskog 

ili lepršavog kroja. Holidays kolekcija 

upotpunjena je bazičnim komadima poput 

prozračnih tunika, kratkih minica, 

trenerki i T-shirtima ocrtanim šarenim 

graficizmom. Cijeli look zaokružen je i 

asesoarom, torbama, a novost su i sunčane 

naočale s istaknutim ELFS logom. 

Kao i svaki put dizajneri su osmislili i 

zanimljive muške T-shirt s printom fotoaparata, 

hrvatskih simbola i popularne 

pepsi kako bi zadovoljno prošetali 

na odmoru svoj najdraži dodatak, svoju 

snažniju polovicu. 


82 


Krešimir 

Fijačko 

sve sam "kum", ništa 

"Hrabro srce" Nije vrag da je 

Sotoni dosadno? 

Jesu li nam uredno najavljivali bolne 

rezove? Jesu. Jesmo li svjesni da bez 

bolnih rezova ne možemo van iz krize? Jesmo. 

Je l' režu? Režu, nego što. Je l' boli? 

Da, boli! Vidimo li već izlaz iz kome? Još 

ne vidimo, ali, bez brige, na kraju će sve 

biti dobro. Ako još nije dobro , znači da još 

nije – kraj. 

No, ima, dakako, u svemu tome i prilično 

puno iritantnih stvari. Recimo, sada 

kad znamo kako i do koje mjere su HEP 

ili HAC opljačkani, malo nas zbunjuju poskupljenja 

struje i najavljeno poskupljenje 

cestarina. Dojam je da sada svi mi – kroz 

uvećane cijene struje, primjerice, pomalo 

otplaćujemo ono što je popljačkano? I kao 

što kaže ona stara mudrost (jer ako itko 

i ako išta, imamo mi iskustava s poskupljenjima): 

koliko nas rastuže poskupljenja, 

toliko nas nasmiju obrazloženja. Ono, 

da „moramo (po cijenama) hvatati korak 

s Europom“, jer da smo još uvijek najjeftiniji 

kada se radi o cijenama struje. Ali 

smo i najjeftiniji po cijeni rada, a tu nitko 

ne spominje hvatanje koraka s Europom. 

Ako se doista radi o tome da nam je 

struja poskupila zato što netko, je li, mora 

otplaćivati dugove koje su (i) u HEP-u napravili 

oni koji su tvrdili da „znaju“ (vidi 

onu uspješnicu Jacquesa Houdeka, „HDZ 

zna!“), onda se smijemo osjećati poput 

onog aktera iz vica o Muji i Hasi (prava 

imena i adrese poznati redakciji). Ono kad 

ta dvojica provale u trezor banke i dohvate 

svaki po jednu golemu vreću i razdvoje 

se, svaki sa svojom vrećom. Nakon deset 

godina sretnu se opet, pa pita Mujo: „Je li, 

što je bilo u tvojoj vreći?“ Veli Haso: „A, 

bilo je jedno pedeset milijuna eura... Evo, 

živim na francuskoj rivijeri kao beg, i pomalo 

trošim... A u tvojoj vreći?“ Mujo se 

točka na 

tu snuždi, i veli: „A, samo nekakvi računi, 

masa njih...“ „I? Što si s njima učinio?“ 

upita ga Haso. „E, jeb'ga, pomalo ih otplaćujem!“ 

Tako nekako. Samo što mi nismo 

ništa maznuli, pa ni pogrešnu vreću, ali, 

jeb'ga, otplaćujemo pomalo... 

Ima toga još. Koliko nam je muka od 

onoga što sada u sudnici i šire saznajemo 

da su nam radili, toliko nas zasmijavaju 

ispričavanja i negiranja okrivljenika. 

Recimo, HDZ-ov mesar Fiolić navodno 

je priznao ne samo da je izveo muljažu s 

onom nekakvom kućom u Planinskoj ulici 

u Zagrebu (čista dobit u nečijem džepu 

– tridesetak milijuna kuna), nego i da je 

vodećim ljudima tada vladajuće stranke 

(bivšem ministru financija, ime poznato 

redakciji) „svakoga tjedna nosio i po dvadeset 

kila mesa“! Premda ga već i sama 

njegova statura demantira, rečeni bivši 

ministar snebiva se u novinama: „Dvadeset 

kila mesa tjedno?! Ma, dajte, pa tko to 

može pojesti?“ Maznuli tridesetak milijuna 

kuna samo u jednoj akciji? Ma, dajte, 

pa tko to može potrošiti?! Može se, može, 

tvrde izvori koji su konzultirali stručnu literaturu. 

Poput onoga tipa koji je spiskao 

teške milijuna što ih je dobio na lotu: „A, 

jeb'ga, većina love otišla je na žene, piće i 

na kocku, a ostatak sam rasprčkal...“ 

Ne znam, ali neki ljudi kojima je HDZ 

daleko manje drag nego meni, uvjeravaju 

me ovih dana kako je potpuno svejedno 

tko će pobijediti na tamošnjim unutarstranačkim 

izborima. Pobijedi li Jadranka 

Kosor – koma. Pobijedi li Karamarko – 

još ljepše za budućnost te stranke. A da 

je zanimljivo, zanimljivo je. Tu sve frcaju 

„ponude koje se ne mogu odbiti“ (sve sam 

„Kum“, ništa „Hrabro srce“), ucjene, divota 

jedna za ljude koji ni o čemu nisu ima- 

li pojma kad je trebalo imati pojma, a tu 

se bogme razbacuje i velikim rječetinama 

poput „izdaje“, kako Jadranka Kosor zamjera 

svojim dojučerašnjim poslušnicima 

koje sada može samo zalud karati zamjerajući 

im što su joj okrenuli leđa. Kara Jadranka, 

al' kara i Marko, pa bumo vid'li. U 

cijeloj toj unutarstranačkoj gužvi ipak treba 

odati priznanje Jadranki Kosor. Premda 

napola već zgromljena silinom borbe 

za malo vlasti u stranci koja je na optuženičkoj 

klupi, ona je ipak smogla snage 

da u Saboru (hvala televiziji na izravnim 

prijenosima) čita lekcije vladajućima, 

pri čemu, avaj, djeluje poput glumca koji je 

fulao i čin i predstavu. Aludirajući na ministra 

Jovanovića i njegovu retoriku, pita 

se „kakvu to poruku (zahvaljujući takvim 

ministrima i zastupnicima) Sabor šalje 

mladima i javnosti uopće“. Bumerang se 

vratio (to mu je navika): „A kakvu je to poruku 

(mladima i javnosti uopće) slao HDZ 

svojim ponašanjem i pljačkom u proteklih 

osam godina?!“ 

A da ne bi bilo kako samo politika prosipa 

svoje biserje, već da i u sferama više 

duhovnosti ima koječega, pobrinuo se 

ponovo velečasni Miklenić, glavni urednik 

Kaptolova „Vjesnika“, „Glasa Koncila“. 

Na jednoj prošlotjednoj tribini on se 

obrušio na „svjetsku vladu“ (?) koja, vidi 

on to, želi istrijebiti čovječanstvo, počevši 

od starih, nemoćnih i bolesnih. Čovjek 

bi ga još razumio da se obrušio na našu 

aktualnu vladu koja, recimo, želi nekoga 

„istrijebiti“ ili „eliminirati“: imao je Miklenić 

takvih bisera, a nezgodacija je što 

se to onda pripisuje Katoličkoj crkvi odnosno 

Kaptolu, koji se baš nije pretrgavao 

da se ogradi od takvih misaonih egzibicija. 

Ali, u redu, Milklenićevo je pravo 

da piše i govori što mu padne na pamet, 

bez obzira na posljedice. Nedavno sam 

negdje pročitao nešto zgodno o Sotoni 

koji djeluje sve u šesnaest, a čiji je najveći 

uspjeh u tome što je ljude uspio uvjeriti 

kako – on ne postoji. Zašto to spominjem? 

Zato što ni Sotona, očito, u svojoj 

zloći nije savršen, pa se tu i tamo, što bi 

se reklo, „preserava“. Pojavljuje se tamo 

gdje bi ga mogli prepoznati, i takve stvari 

– nije vrag da mu je dosadno? Evo, čini 

mi se, povremeno se pojavljuje na mjestu 

glavnog urednika jednog crkvenog lista, 

gdje ga svi mogu prepoznati...

k o n f e r e n c i j a 

U»inci Ulaska U eU 

Prehrambena industrija 

10. svibnja 2012., kongresni centar forum Zagreb, 

radnička cesta 50, Green Gold, Zagreb 

1 

Prijavite se već sada na 

broj 01 88 92 573 ili e-mail marketing@business.hr 

strana 

iskustva i 

PersPektive 

okviri i 

reGulative 

2 

PrilaGodbe 

tvrtki i uloGa 

države 

3

feat - Objektiv

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?