23_Forbes.pdf

OBAMA PREDSJEDNIK 

KOJI JE NEPRIJATELJ BIZNISa 

CARSTVO ŠPEKULANATA 

NAJtržeNIJE HRVATSKE DIONICE 

MONETARNA politika 

KUNA I POVJERENJE 

listopad, 2010. 

30 kn, 8,50 KM , 4,60 € 

Kako stvoriti 

radna mjesta

listopad 2010. 

4 Indeks 

6 Uvodnik 

8 Kolumne 

14 Fronta 

24 Kako stvoriti radna mjesta 

36 Ljudi i kompanije 

41 Kontekst 

54 Start-up 

64 Techno 

69 Financije 

78 ForbesLife 

82 Know-how 

Carstvo špekulanata 

14 Zagrebačka burza ove je 

godine gotovo zamrla. Najviše se trgovalo s 

dionicama velikih gubitnika čija sudbina još 

nije definirana. Tko preživi, zaradit će 

sadržaj 

60 

38 

48 

S naslovnice 

24 Liječenje nezaposlenosti 

Svakom otpuštenom može se osigurati 

novi posao, bez novca poreznih obveznika. 

Želimo li stvarati nova radna mjesta 

problemu treba pristupiti sa sasvim novih 

osnova 

ljudi i kompanije 

38 Uredi kojih nema Jedan od 

uspješnih projekata "Poslovnih anđela" 

Hrvoja Prpića istovremeno štedi novac 

poduzetnicima i otvara radna mjesta koja u 

Hrvatskoj dosad nisu postojala 

obama 

48 Predsjednik protiv biznisa 

Kontroverzni prilog Dinesha D’Souze koji 

je uznemirio Bijelu kuću analizira korijene 

predsjednikova neprijateljskog stava prema 

poslovnoj zajednici 

Groupon/KupiMe.hr 

58 Kopiraj i zaradi Nastala na filozofiji 

superuspješnog Groupona hrvatska 

tvrtka KupiMe.hr širi se iz Zagreba na 

regiju. Očekivanja su visoka 

78 

partnera odbio je svoje kompanije preseliti 

u globalna središta. I dalje je uspješan, a 

umjesto da je otišao k njima, partneri sada 

dolaze njemu. 

ForbesLife 

78 Pomama za Landom Ima ih 

samo sedam. Umjetnici se otimaju za njih. 

Svaka fotografija snimljena Polaroidom 

20x24 Land vrijedan je kolekcionarski 

primjerak 

64 

58 

Intervju 

60 Martin Varsavsky Unatoč 

uvjeravanjima svojih prijatelja i poslovnih 

listopad 2010 F o r b e S 3

index 

KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU 

Adris grupa 16 

Aerodrom Nikola Tesla 42 

Akcionarski fond 42 

Al-Meghari Abdel Baset 

50 

Amazon.com 56 

Amis Kingsley 82 

Andrić Ivo 82 

AOL 56 

Apple 12 

Arena Zagreb 20 

Ascendant Capital 

Advisors 34 

AT&T 27 

Atlantic grupa 18, 41 

Atlantska plovidba 15 

Badel 36 

Bandić Milan 20 

Baroya Ivan Stephen 22 

Bass Charles 82 

Beogradska burza 42 

BHP Billiton 75 

Biden Joseph 82 

BigLion 57 

Bijela kuća 24 

Bloomberg Michael 11 

Bolanča Sandra 17 

Bolden Charles 50 

Bonaparte Napoleon 82 

Brin Sergej 62 

British Telecom 61 

Brodosplit 37 

Bug 67 

Bulb d.o.o. 38 

Campbell Naomi 80 

Cargo 10 

CeBIT 64 

Češnovar Goran 17 

CF Industries 75 

Chou Peter 13 

CitySearch 57 

Close Chuck 80 

CNBC 76 

Coca Cola 31 

Columbia University 60 

Cordoba House 50 

Costco 56 

Đakovština 14 

Đakovština 19 

Đuro Đaković Holding 15 

Dalekovod 15 

Dalmacijavino 36 

Damor 36 

Dawkins Richard 82 

Delta 41 

Demertini Hugo 82 

Denton Agnus 45 

Deutsche Telekom 61 

Dietrich Marlene 82 

Dorfman Elsa 80 

Dow Jones 74 

Drašković Maja 23 

Droga Kolinska 41 

East Capital 41 

East Coast Aero Club 57 

Ebay 56 

EBRD 47 

Elektroprivreda Srbije 42 

Elop Stephen 12, 61 

Ericsson Nikola Tesla 16 

Facebook 55 

Fanon Frantz 51 

Federer Roger 80 

Fon 61 

Galliano John 82 

Gallup 28 

GAP 59 

Gazpromnjeft 42 

Genera 18 

Getyourgroupon.com 57 

Glavaš Branimir 10 

GlaxoSmithKline 23 

Glenn John 50 

Google 27, 56, 62 

Gošev Milan 23 

Groupon 55, 58 

Grujić Dragan 47 

Gujančić Nenad 43 

Harvard 25, 78 

HDZ 10 

Hepok 36 

Hg Spot 14, 38 

HNB 8 

Hrvatska vojska 36 

HT 15 

HTC 13 

Hussein Barack 50 

HŽ-Cargo 47 

IE Business School 62 

IFA 64 

IGH 15, 75 

INA 16 

Index.hr 59 

Infoarena 39 

Ingra 15, 20, 75 

InnerWorkings 56 

Insane Clown Posse 57 

Intel 75 

Investment Company 

Institute 77 

Istraturist 18 

Jadroplov 15 

jakovljević Ivo 23 

Janković Zoran 41 

Janša Janez 41 

Jazztel 61 

JC Penney 75 

Joel Billy 82 

Kahneman Daniel 45 

Kai-Shek Chiang 82 

Kandit 19 

KBC Split 22, 23 

KBC Zagreb 22 

Kedrosky Paul 27 

Kellog School of Management 

57 

Kerry John 28 

Kersten Larry 82 

Kerum Željo 10 

Keynes John Maynard 25 

Khan Shahrukh 78 

King Martin Luther 51 

Končar elektroindustrija 

16 

Konzum 41 

Kraken Opus 78 

Kravčenko Kiril 43 

Kroko International 39 

KupiMe.hr 58 

Land Edwin 78 

Leftkofsky Eric 56 

Lešević Svetlana 43 

Linux 12 

Lončar Saša 17 

M San 19 

Marković Ante 45 

Marshall John 82 

Marty Weitzman 25 

Mason Andrew 55 

Matić Davor 36 

Matić Mijo 19 

McAfee 75 

Mei-Ling Song 82 

Mercator 41 

Merck 22 

Merrill Lynch 77 

Mesić Stjepan 20 

Microsoft 12 

Mid Europa 41 

Milstein Cesar 61 

MIT 78 

MMF 8 

MOL 43 

Momentum brokeri 74 

Moss Kate 80 

Moving Boards 59 

Naftna industrija Srbije 42 

NASA 50, 53 

NASDAQ 74 

New Enterprise 

Associated 57 

New York Times 25 

Newsweek 53 

Nikšić Željko 38 

Nokia 12, 61 

Northwestern University 

55 

Nova Ljubljanska 

banka 41 

Obama Barack 48 

OffSpace 38 

OMV 43 

Oppenheim Igor 20 

Panasonic 66 

PayPal 27 

Penney Cash James 82 

Peter J. Laurence 82 

Pfizer 22 

Philips 66 

Piercy Mirage 82 

Pipunić Marko 19 

Pivovarna Laško 41 

Pogorilić Sani 23 

Polaroid 78 

Poštanska štedionica 42 

Potash Corp. 75 

PPK Valpovo 19 

Procter & Gamble 27 

Prpić Hrvoje 17, 20, 38 

Radilica 40 

Rand Ayn 34 

Razeghi Andrew 57 

Rezar Vedran 38 

Richard Lugar 28 

RIM 61 

Roche 23 

Rogožar Zlatko 47 

Russel Dora 82 

Samsung 66 

Sanader Ivo 10 

Sequoia Capital 62 

Sertić Vanja 59 

Sinclair Uptom 82 

Sinteza Invest Grupa 43 

Softbank 61 

Sony 66 

Šrot Bojan 41 

Stangler Dane 27 

Tedeschi Emil 20, 41 

Tehnika 14 

Telekom Srbije 42 

ThePoint.com 56 

Thurik Roy 27 

Tocqueville Alex de 51 

Todorić Ivica 19 

Toshiba 66 

Trausch Jennifer 80 

TripAdvisor 57 

Trumpf 39 

Udruga inovativnih 

proizvođača lijekova 23 

UNDP 39 

Urusov Aleksej 43 

US Export-Import Bank 

48 

US Steel 27 

USAID 43 

Vader Darth 44 

Validus 14 

Varsavsky Martin 60 

Viadukt 14 

Viatel 61 

Vitezić Dinko 23 

Vox Bono 57 

Vrdoljak Edo 23 

Vuga Robert 47 

Wall Streer Journal 48 

Wang Cher 61 

Wegman William 80 

Westwood Vivienne 78 

Whitton Charlotte 82 

WMD 38 

Wozniak Steve 27 

Ya.com 61 

Yahoo 56 

Yale Law School 26 

Yale School of 

Management 26 

YouTube 56 

Yunus Muhammad 27 

Zagrebačka banka 75 

Zagrebačka burza 18 

Zagrebačka pivovara 16 

Zaklada Kauffman 26 

Zavišić Aleksandar 43 

Zuckerberg Mark 55 

Zynga 56 

Željeznica Republike 

Srpske 47 

Žito 19 

4 F o r b e S listopad 2010

UVODNIK 

Nakladnik 

EPH media d.o.o.Zagreb, Koranska 2 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Art direktorica 

Sandra Pušćenik 

sandra_puscenik@eph.hr 

Financije i tržišta 

Mario Gatara (Analogika) 

mario_gatara@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, 

Merita Arslani, Jasmina Kuzmanović (Singapur), 

Tamara Jadrejčić (New York), Marko Stričević 

(Moskva) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Boris Benko 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

ODBOR DIREKTORA 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), 

Sanja Mlačak (marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), 

Nikola Francetić (informatika, tehnologija i razvoj) 

Igor Stažić (direktor EPH medija) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja novina: direktor Ivo Valečić, korporativne 

i marketinške komunikacije EPH: direktor Sven 

Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

Neprijatelji biznisa 

Za početak - Obama. Nakon prvog čitanja uznemirujućeg priloga Dinesha 

D’Souze (Obamin problem s biznisom) nisam bio siguran trebamo li ga 

objaviti u hrvatskom izdanju magazina. Na nekim mjestima potencijalno 

uvredljiv, obiteljski portret predsjednika zemlje od koje Hrvatsku dijeli pola 

kontinenta i ocean i ne mora biti relevantan za domaćeg čitatelja. Ali kada je to predsjednik 

SAD-a, države čiji utjecaj daleko nadilazi njezine granice, tada i naša javnost 

ima pravo pročitati mišljenje iz kuta koji u 

Hrvatskoj možda još nije uobičajen. Zapravo, 

obavezni smo joj to omogućiti. 

Je li Obama doista najveći neprijatelj 

američkog biznisa? Ono što je nesporno: sama 

činjenica da je prvi crni predsjednik SAD-a 

Obamu ne čini automatski i dobrim predsjednikom. 

Ne čini ga samo po sebi dobrim ni to 

što je većini svijeta “simpatičniji” od prethodnika. 

Bijela kuća reagirala je oštro. Pogledajte 

zašto (str. 48). 

Prebacimo priču na domaći teren i odmah 

možemo postaviti identično pitanje: zašto 

hrvatska vlada ima problem s biznisom? 

A očigledno je - ima ga, jer da je drukčije 

Hrvatska ne bi bila blizu dna europske ljestvice 

konkurentnosti, ne bismo živjeli u carstvu 

korupcije, sive ekonomije i upitne socijalne osjetljivosti. 

Korijene domaće mlitavosti ne treba tražiti u rodoslovnim stablima premijerke 

i njezinih, naslijeđenih ministara. Za razliku od Obame, profesora s čikaškog 

sveučilišta, njihov problem nema ideološku pozadinu (kakvu D’Souza pripisuje 

američkom predsjedniku). Oni su takvi jer ne znaju i ne usude se biti drukčijima. 

Takve smo ih, međutim, sami izabrali. 

U bogatoj raspravi o liječenju nezaposlenosti (str. 24) ovaj smo se puta odmakli 

od klasičnog nabrajanja “što Hrvatskoj zamjeraju strani investitori?”. Autorica Sanja 

Crnković-Pozaić i grupa Forbesovih američkih suradnika pokušali su pronaći izlaz 

iz krize kroz niz neortodoksnih prijedloga. Zaključak: Svakom otpuštenom može se 

osigurati novi posao, i to bez novca poreznih obveznika. 

Bilo da je riječ o udjelu zaposlenih u dobiti velikih kompanija ili poticanju 

samozapošljavanja po načelu - svaki čovjek poduzetnik, danas je svugdje najveća 

prepreka pretjerana državna regulativa i od države nametnuta cijena pokretanja biznisa. 

Američki autori zamjeraju saveznim državama visinu naknade za pokretanje 

tvrtki (d.o.o.): u Virginiji 100 dolara, u Massachusettsu 550, u Illinoisu 613… U 

Hrvatskoj je naknada 20.000 kuna, što je oko 3700 dolara. Jesmo li doista 37 puta 

bogatiji od Virginije? 

U SAD-u najveći problem proizlazi iz regulacija uspostavljenih u pedesetim 

godinama 20. stoljeća kako bi se uravnotežili utjecaji velikih korporacija i velikih 

sindikata. Hrvatska je tržišnu ekonomiju načelno prihvatila 1990., realno 1995., po 

završetku rata. Mnogošto je u međuvremenu “otišlo ukrivo”. 

Foto Berislava Picek / Grazia 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

6 F O R B E S LISTOPAD 2010

Maruška Vizek 

Kuna u zaleđu 

Tečajni sustav, model rasta zasnovan na osobnoj 

potražnji, visoki deficit tekućeg računa, visok vanjski 

dug i raširena pojava euriziranosti povezuju Hrvatsku 

sa zemljama čiji je motor rasta pregorio 

Koncem kolovoza Međunarodni 

monetarni fond objavio je 

analizu održivosti trenutačne 

razine tečaja valuta novih zemalja 

članica Europske unije koje nisu 

usvojile euro. Zabrinjavajući rezultati te 

analize indiciraju da su, kao posljedica 

recesije, valute onih zemalja članica koje 

imaju relativno fiksni tečajni sustav ili se 

nalaze u valutnom odboru postale precijenjene. 

Pomalo se parcijalno zaključuje 

da te zemlje (a riječ je o baltičkim zemljama, 

Rumunjskoj i Bugarskoj) jedino deprecijacija 

tečaja može spasiti od daljnjeg 

generiranja vanjskih neravnoteža u vidu 

deficita tekućeg računa bilance plaćanja i 

vanjskog duga. MMF-ova analiza pri tome 

ne uzima u obzir da sve te zemlje pate od 

visokog stupnja financijske euriziranosti, 

zbog koje bi svaka drastičnija deprecijacija 

ili devalvacija mogla generirati još veće 

vanjske i unutrašnje neravnoteže, umjesto 

da ih umanji. Usprkos svemu, uzimajući 

u obzir činjenicu da MMF svoje stavove 

o tečajevima valuta koje su se našle u 

metaforičkom zaleđu ne objavljuje olako, 

ovu analizu treba shvatiti kao vrlo ozbiljno 

upozorenje da je dosadašnji motor rasta 

perifernih europskih zemalja pregorio, a 

odabrani model razvoja financijskog sustava 

zbog visoke razine euriziranosti koči, 

umjesto da potiče rast. 

Da su kojim slučajem autori u 

analizu uključili Hrvatsku, koja de facto 

ima sustav fiksnog tečaja, premda se de 

jure hrvatski tečajni sustav klasificira 

kao upravljano plutanje, vjerujem da bi 

zaključak bio isti. Hrvatsku, osim sličnog 

tečajnog sustava, sa spomenutim zemljama 

povezuje i model rasta zasnovan na 

osobnoj potražnji, visoki deficit tekućeg 

računa, visoka razina vanjskog duga te 

raširena pojava euriziranosti. Euriziranost 

prije svega podrazumijeva raširenu 

praksu zaduživanja svih sektora u stranoj 

valuti ili uz valutnu klauzulu. I konačno, 

i Hrvatsku je kao i te zemlje zahvatila 

globalna ekonomska kriza, koja je potpomogla 

razotkriti sve domaće ekonomske i 

institucionalne slabosti i u međuvremenu 

se pretvorila u vrlo lokalnu stagnaciju. 

Hrvatska sa zemljama regije s precijenjenim 

valutama dijeli još jednu 

sličnost: deprecijacija tečaja u visoko euriziranim 

zemljama je jako rizična i može 

prouzrokovati novu recesiju. Deprecijacija 

Maruška Vizek je istraživačica na Ekonomskom institutu u Zagrebu 

Tečaj 

se, drugim riječima, može dopustiti samo 

onda kada monetarne vlasti zemalja u 

regiji stave euriziranost financijskog sustava 

pod kontrolu. No usprkos zdravoj 

logici koja govori da je svaka monetarna 

vlast dužna izgraditi povjerenje u domaću 

valutu i tako smanjivati pojavu eurizacije, 

nijedna središnja banka u srednjoj i 

istočnoj Europi dosad se nije uhvatila u 

koštac s eurizacijom. Iznimka je jedino 

Slovenija koja je svoj problem eurizacije 

financijskog i monetarnog sustava eliminirala 

tako da je službeno usvojila euro. 

Zadržavanje raširenosti eurizacije u 

budućnosti, međutim, implicira da će 

monetarne vlasti svih zemalja regije s 

fiksnim tečajnim sustavom, uključujući i 

Hrvatsku, inzistirati na stabilnom tečaju 

dok god to bude moguće. 

Problem inzistiranja na očuvanju stabilnosti 

tečaja jest što se iz današnje perspektive 

stabilni tečaj u zemljama regije 

čini malo vjerojatnim, a izglednost opcije 

usvajanja eura kao ultimativne alternativne 

strategije očuvanja stabilnosti tečaja 

smanjuje se proporcionalno s izbijanjem 

novih štrajkova u Grčkoj i Španjolskoj. U 

uvjetima ekonomske stagnacije ili izmjene 

Krajnje je vrijeme da HNB počne 

izgrađivati povjerenje u domaću valutu i 

smanjivati eurizaciju. Skoro usvajanje eura 

danas je posve neizgledno 

u načinu funkcioniranja ekonomije, tržišni 

mehanizmi jednostavno ne podržavaju 

željenu stabilnost. Na kraju dana tržište, 

a ne središnja banka, određuje vrijednost 

valute pa ako su makroekonomski fundamenti 

koji određuju ponudu i potražnju 

za valutom bitno izmijenjeni, stabilnost 

tečaja se u pravilu ne može održati. 

Paradoksalnost pokušaja održavanja 

stabilnosti tečaja može se vrlo lijepo prikazati 

i na primjeru Hrvatske. U razdoblju 

ekonomskog buma koji je trajao od 2000. 

do 2008. godine, tečaj kune prema euru je 

blago i vrlo kontrolirano aprecirao. Sta- 


Foto Vjekoslav Skledar / Cropix 

bilnost tečaja, odnosno jača aprecijacija, 

spriječena je deviznim intervencijama, a 

višak nastale kunske likvidnosti se sterilizirao. 

Aprecijacijski pritisci bili su posljedica 

nekoliko makroekonomskih procesa. 

Najvažniji od njih je snažan i kontinuiran 

priljev stranog kapitala u zemlju. Sav taj 

kapital, denominiran uglavnom u eurima, 

trebalo je konvertirati u kune, što je 

povećalo potražnju za domaćom valutom 

i izazvalo njezinu blagu aprecijaciju. 

Kapital je u zemlju stizao kroz strane 

direktne investicije usmjerene u privatizacijske 

procese velikih poduzeća u 

uslužnom i proizvodnom sektoru. Dotjecao 

je i kao posljedica zaduživanja domaćih 

banaka kod banaka majki u inozemstvu u 

svrhu financiranja kreditne ekspanzije. U 

inozemstvu se osim banaka zaduživala i 

država, ali i naša velika poduzeća koja su 

taj kapital trošila uglavnom za domaću 

potrošnju i tako pridonosila aprecijacijskim 

pritiscima na jačanje tečaja. 

I konačno, novac je u zemlju obilno 

stizao i tijekom turističke sezone, što je 

također pridonijelo sezonskim pritiscima 

na jačanje valute. No osim pritoka kapitala 

u zemlju, postoji još jedan činitelj koji je 

pridonio jačanju pritisaka na tečaja kune 

– zaduživanje države na domaćem tržištu 

kapitala. Pritisak je dodatno pojačan nakon 

što se Ministarstvo financija 2005. 

preusmjerilo na domaće izvore financiranja 

u pokušaju da se obuzda galopirajući 

vanjski dug. Državni apetit za likvidnošću 

bio je tako velik da je pojačao potražnju 

za kunama i kao posljedicu djelovao na 

daljnju aprecijaciju tečaja kune. 

Povijest nas dakle uči da, želimo li 

održati tečaj na sadašnjoj razini ili barem 

spriječiti dramatičniju korekciju vrijednosti 

kune u budućnosti, treba ili održati 

stabilan pritok stranog kapitala u zemlju 

ili pojačati potražnju za kunama u zemlji. 

Budući da Hrvatsku očekuje period produljene 

stagnacije ili u najboljem slučaju 

slabašnog rasta, ne treba očekivati jačanje 

potražnje za kunama. Na potražnju može 

utjecati i Hrvatska narodna banka dizanjem 

kamatnih stopa, no to bi u sadašnjim 

uvjetima bilo ravno ekonomskom 

samoubojstvu. S druge strane, nije za 

očekivati ni da će strani kapital pritjecati 

u zemlju istim tempom kao u godinama 

prije krize. Štoviše, ako se prilike budu 

pogoršavale, povećava se vjerojatnost 

odljeva kapitala iz zemlje. 

Budući da Hrvatska nije provela 

nužne strukturne reforme, nove direktne 

strane investicije, kao jedina poželjna 

forma ulaska stranog kapitala u zemlju, ne 

mogu se očekivati. Strani kapital moguće 

je dakle pribaviti jedino ako se država, 

banke i velika javna poduzeća u inozemstvu 

nastave zaduživati dosadašnjim 

tempom. To je i jedini izgledni scenarij 

za budućnost Hrvatske, jer ekonomija 

koja troši više nego što proizvodi, svoje 

dugove može vraćati samo tako da se 

nastavi zaduživati. Manje je izvjesna alternativa 

da počne proizvoditi. Drugim 

riječima, stabilnost tečaja može se održati 

jedino ako se dug države, građana i velikih 

javnih poduzeća povećava, odnosno 

u budućnosti podrazumijeva povećanje 

i javnog i vanjskog duga. No onog trena 

kada strani kreditori posumnjaju u vašu 

sposobnost da vratite dug, a povjerenje 

vjerovnika prema zaduženoj ekonomiji 

je obrnuto proporcionalno veličini duga, 

počinju špekulativni napadi na valutu i 

deprecijacija postaje neminovna. 

Ako se pak nekim čudom postigne 

nacionalni konsenzus pa nositelji vlasti 

preusmjere resurse u restrukturiranje i 

poticanje proizvodnje te se odluče na rezanje 

javne potrošnje, a građani i poduzeća 

se istodobno odluče na život u skladu s 

vlastitim mogućnostima, tečaj kune će 

neminovno oslabjeti. 

Možemo stoga zaključiti da će tečaj 

u budućnosti slabjeti neovisno o izboru 

ekonomske strategije; nastavak 

dosadašnjeg ponašanja može donijeti 

odgodu deprecijacije, a restrukturiranje 

i štednja će, barem u prvoj fazi, možda i 

ubrzati korekciju tečaja. Od korekcije nas 

jedino može spasiti brzo usvajanje eura, 

no taj se scenarij zbog trenutačnog stanja 

pojedinih zemalja članica eurozone čini 

sve daljim. 

Problem s deprecijacijom tečaja 

kune je u tome što, usprkos uvriježenom 

mišljenju u hrvatskoj javnosti, ona ne 

znači nužno i veći izvoz i gospodarski 

rast. Deprecijacija u euriziranim gospodarstvima 

za sobom povlači i povećanje 

zaduženosti ekonomskih subjekata zbog 

indeksiranja kredita za kretanje tečaja. 

Povećanje zaduženosti nadalje uzrokuje 

pad osobne i investicijske potrošnje, što u 

konačnici može izazvati novu recesiju. 

Budući da je usvajanje eura kao metoda 

sprečavanja deprecijacije sve manje 

izgledno, nužno je da se Hrvatska narodna 

banka počne pripremati za saniranje 

negativnih posljedica deprecijacije. 

Drugim riječima, nužno je da počne raditi 

ono što joj je posao: izgrađivati povjerenje 

u vlastitu valutu i smanjivati eurizaciju. 

Možemo se samo nadati da za taj posao 

još uvijek nije prekasno. 


politika 

Josip Glaurdić 

Oportunisti 

Političko natjecanje u Hrvatskoj se pretvorilo u 

gloženje klanova, što ipak ne objašnjava zašto na 

površinu isplivavaju nesposobni. Tko je tome kriv? 

Nakon Vladina odustajanja od 

svih značajnih reformi, rasplinule 

su se i posljednje dvojbe 

čak i kod najzagriženijih optimista. 

Sad, izgleda, konačno shvaćamo 

da je od svih kriza s kojima se nosimo 

daleko najveća kriza vodstva. Želite li 

potvrdu koliko nesposobni i kukavički 

naši lideri zapravo jesu, pokušajte zamisliti 

scenarij po kojem jedan - nije važno 

koji - od ministara nakon svog mandata 

dolazi u upravljačku strukturu kompanije 

u kojoj ste zaposleni. Kako biste se 

osjećali? Optimistični o budućnosti svoje 

tvrtke i njezinoj dugoročnoj poslovnoj 

strategiji? Ili možda rezignirani jer će se 

platna lista početi puniti novim zaposlenicima 

rodijački ili kumovski povezanih s 

pridošlicom? U najboljem biste slučaju 

mogli imati tek tračak vjere da će nova 

akvizicija donijeti sa sobom političke veze 

i pristup ugovorima s državnim firmama. 

Sam pogled na sastav kabineta, ali i na 

sastave stranačkih središnjica, jasno nam 

kazuje da kao zajednica očigledno jako 

griješimo u regrutaciji i promoviranju 

svojih lidera. Istina, stranačke liste na izborima 

jesu zatvorene, a same stranke su 

postale klijentelističke mašine u kojima 

su najvažnije veze i poznanstva. Bez obzira 

na to, svi ljudi na rukovodećim pozicijama 

izabrani su procedurom koja ipak 

zadovoljava glavne demokratske norme. 

Uostalom, činjenica da je političko natjecanje 

u Hrvatskoj pretvoreno u borbu 

nekoliko povećih klanova ljudi povezanih 

partikularnim interesima, a ne 

zajedničkom vizijom razvoja društva, 

ipak ne objašnjava zašto na površinu 

isplivavaju nesposobni. Pa i ovako nakaradno 

organiziranim i kadroviranim 

strankama bilo bi valjda bolje da ih vode 

sposobni lideri. Greška (barem ne potpuna) 

sigurno nije ni u glasačima, jer 

je njihov izbor limitiran na one koji su 

ponuđeni. Problem se ipak krije drugdje: 

u poolu iz kojeg se lideri regrutiraju i u 

kojem se legitimiraju - u našoj društvenoj 

eliti, koliko god amorfna bila. 

Dva primjera - oba splitska - koja 

dominiraju našim medijskim prostorom 

u posljednje vrijeme, indikativna su za 

ovu tezu. Prvi primjer je slučaj bivšeg 

premijera Ive Sanadera. Svima nam je u 

sjećanju svjež njegov odlazak s premijerske 

pozicije. Bilo bi se, međutim, dobro 

prisjetiti i njegovog dolaska na to mjesto, 

a i na događaje koji su tome izravno 

prethodili. Splitska riva i demonstracije 

protiv suradnje s haaškim tribunalom su 

jasno pokazali da se radi o vrhunskom 

političkom oportunistu i manipulatoru. 

Sam njegov izbor na čelo stranke uz 

pomoć otvorene prijevare u režiji Branimira 

Glavaša (kao i izborne makinacije 

i aklamatorske predstave dizanja ruku 

u HDZ-u koje su došle nakon toga) je 

demonstrirao koliko je pogrešno njegovo 

shvaćanje demokracije. Konačno, njegovo 

kvazi-blairovsko shvaćanje politike 

kao umjetnosti spina i njegova bahatost 

bez pokrića još dugo neće biti nadmašeni 

na našoj političkoj sceni. 

Međutim, ništa od toga nije bilo 

dovoljno da neka od najprominentnijih 

imena hrvatske društvene (pogotovo 

medijske i liberalne) elite Sanaderovu 

tehnologiju vladanja nazovu pravim 

imenom. Korijeni tako katastrofalno 

pogrešne procjene, koju su mnogi ponovili 

i u slučaju nove premijerke, su 

kompleksni. Ivo Sanader svojim obrazovanjem 

i intelektualnim habitusom 

toj eliti prirodno pripada. No je li ta pripadnost 

zaista dovoljno objašnjenje za 

carte blanche koju je dobio na praktično 

Kerum nije Bloomberg niti je Sanader 

Blair. Elitama odgovara davati im takav 

legitimitet jer politiku i demokraciju 

shvaćaju iskrivljeno kao Sanader i Kerum 

svim frontama svog političkog djelovanja? 

Nije. Odgovor ipak leži u nečem 

problematičnijem - u shvaćanju što su 

to politika i demokracija, koje je podjednako 

iskrivljeno kod većine članova 

hrvatske elite kao i kod Sanadera. 

Jer, bahatost ne samo da nije hrabrost, 

nego u demokratskom društvu nije niti 

dozvoljena kao modus ponašanja za nositelje 

vlasti. Politika nije samo forma, spin 

ili opsjena, već je stvarno umijeće uprav- 

dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih 

znanosti američkog Yalea 


Foto Zvonimir Barišin / Cropix 

ljanja koje mora imati sadržaj motiviran 

javnim interesom. Demokracija - pogotovo 

ona unutarstranačka, koja je iznimno 

važna - ne može se graditi na kosturima 

prijevare. HDZ se ne može transformirati 

u modernu stranku desnog centra tako 

da se grupa ljudi iz stranke odstrani, ali 

da način ponašanja, donošenja odluka, 

nepoštivanja protivnika i javnosti ostane 

potpuno isti. 

Najjednostavnije rečeno, u građenju 

demokratskog i otvorenog društva koje 

je sposobno stvarati vrijednosti i od tog 

stvaranja živjeti nema prečica. 

Splitskim elitama 

bilo je jasno da Kerum 

ulaskom u politiku želi 

spasiti svoje poslove 

Naizgled potpuno drugačiji, primjer 

splitskog gradonačelnika Željka Keruma 

nudi slične pouke. Split je grad koji je u 

velikoj mjeri zadržao malomišćanski 

karakter u kojem svi znaju sve o svima, 

pa tako Splićani jako dobro znaju poslovni 

put Željka Keruma u posljednja dva 

desetljeća. Znaju kako njegova kompanija 

tretira svoje zaposlene i koliko ih 

plaća. Znaju kakvim se metodama koristi 

u odnosu s dobavljačima i koliko 

odugovlači u plaćanju. Znaju koliko dugo 

je gradilište na hotelu Marjan de facto 

prazno. Znaju tko su mu poslovni part- 

Kao zajednica 

jako griješimo u 

regrutaciji svojih 

lidera. Kratkovidni 

oportunizam 

doveo nas je na 

rub financijskog, 

društvenog i 

moralnog bankrota 

neri, kartaški i barski pajdaši i na čemu se 

temelji njegov odnos s njima. 

Svima je, dakle, pred prošlogodišnje 

lokalne izbore bilo jasno da se tu ne radi 

ni o kakvom Michaelu Bloombergu, već o 

siledžiji koji pokušava spasiti svoj poslovni 

portfelj političkim utjecajem. Pri tome, 

naravno, ne mislim na stanovnike splitske 

periferije koji su za Željka Keruma glasovali 

iz očaja, protesta ili iz razočaranja 

velikim strankama, već na one koji se vole 

smatrati splitskom društvenom elitom. 

Njihov odgovor na Kerumovu političku 

karijeru je, istina, bio nešto drugačiji 

nego u Sanaderovom slučaju. Dio njih se 

iskreno usprotivio otvorenom stapanju 

privatnog i javnog (neki su se pri tome 

okrenuli prizemnom anti-“vlaškom” 

šovinizmu), ali se dobar dio i ukrcao na 

Kerumov vlak bisernim izjavama o novom 

gradonačelniku kao o nositelju “superiornih 

seljačkih gena” ili kao o čvrstoj 

ruci iz biznisa pod kojom će naš grad u 

kratkom roku procvjetati. Potonji nastavljaju 

davati Kerumovom režimu legitimitet 

čak i nakon svih njegovih arogantnih 

ekscesa, sve njegove rodbine i prijatelja 

postavljenih na odgovorne pozicije, kao 

i nakon šesnaest mjeseci tijekom kojih je 

Split samo nazadovao. 

Sve smo mi, dakle, i o Ivi Sanaderu i 

o Željku Kerumu znali i prije nego smo 

im omogućili da postanu to što su postali. 

I gdje nas je taj kratkovidni oportunizam 

doveo? Na rub financijskog, ali i 

društvenog i moralnog bankrota. 


Prizor u sjedištu Nokije tog rujanskog 

dana bio je po mnogočemu 

uobičajen. Gomila novinara, 

decentno uređena pozornica, 

za mikrofonom predsjednik Nadzornog 

odbora i novi CEO. Jedan je detalj 

na toj presici, međutim, bio neobičan. 

Dotadašnji šefovi kompanije, otkad je 

1967. uspostavljena uloga CEO, zvali su 

se – redom – Björn, Kari, Simo, Jorma 

i Olli-Pekka. Sve dobra, finska narodna 

imena. 

Novi CEO Nokije zove se, međutim, 

Stephen Elop. Po prvi puta u povijesti 

na čelu korporacije nije Finac već – 

Kanađanin. “Zajedno smo na Arktiku”, 

naglasio je Stephen na nastupnoj presici 

svoje sjevernjačke korijene kao da su, 

eto, njegovi djedovi zajedno s Fincima 

kanuima brazdali po zaleđenim 

bespućima u potrazi za tuljanima i 

sjevernim medvjedima. Sada bi Elop 

poput popularnih kanadskih “policajaca 

na konjima” u crvenim odorama trebao 

povesti konjicu u spas uzdrmanog skandinavskog 

giganta. 

Stephen Elop u Nokiju dolazi iz 

Microsofta, s pozicije šefa divizije koja, 

osim ostaloga, proizvodi Microsoft Office, 

jedan od naprofitabilnijih proizvoda 

u cijeloj tehnološkoj industriji. 

Ivo Špigel 

Juriš arktičke 

konjice 

Kako stvari sada stoje, Nokia gubi rat s 

pametnim telefonima. Koga bi Stephen Elop 

mogao pozvati na večeru? 

Dobit je, dakako, cilj svake kompanije. 

Njezina važnost za Nokiju dramatičnija 

je, međutim, nego za mnoge druge. Dobit 

kompanije pala je za čak 76 posto u 

2009. godini, sa 5 na 1,2 milijarde eura. 

Pad dobiti za četiri puta iz godine u 

godinu, bio je jasan signal za uzbunu. 

Nokia i dalje prodaje više mobitela 

nego itko drugi na svijetu. Onako 

ugrubo, na svakom trećem mobilnom 

telefonu ugravirano je ime tog finskog 

gradića. Zajedno sa SAP-om, GSM tehnologijom, 

Skypeom, Linuxom i Airbusom, 

Nokia je jedan od rijetkih europskih 

high-tech brendova za koje se 

može reći da su doista jaki i prepoznati 

na globalnoj razini. 

No vratimo se smjeni glavnog direktora, 

dovođenju Kanađanina Elopa 

i ishlapjeloj dobiti. Kamo je nestala? 

Ako bismo tražili jednu riječ , jednog 

uzročnika, taj uzročnik zvao bi se 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile 

revolucija 

smartphone. Smartphonei su telefoni 

nove generacije, oni kojima pipkamo 

prstima po ekranu, koji sve češće služe 

kao mala ručna računala, za surfanje 

po webu i Fejsu, pregledavanje i slanje 

mailova, plaćanje parkiranja, navigaciju 

– ukratko, sve manje i manje za razgovore, 

a sve više za gomilu drugih, “pametnijih” 

zadataka. 

Većina prodanih telefona danas ne 

pripada ovoj kategoriji, no ona ubrzano 

raste, a ti su proizvodi puno profitabilniji 

od ostalih. Drastična potvrda razlike 

u profitabilnosti je usporedba Nokije 

i Applea. U trećem kvartalu prošle godine 

Apple je, nakon napete borbe u 

prethodnim razdobljima, pretekao 

Nokiju i po profitabilnosti poslovanja 

zauzeo prvo mjesto u svijetu u segmentu 

mobilnih uređaja. Dakle, bez Macova, 

iPoda i ostalih proizvoda, gledajući 

samo mobitele, Apple je najprofitabilniji 

proizvođač mobitela na kugli zemaljskoj. 

Ovaj je podatak još impresivniji 

–a profitabilnost smartphone segmenta 

još izraženija – ako znamo da je Nokia 

u istom kvartalu iskrcala na svjetsko 

tržište 108,5 milijuna uređaja, a Apple 

svega 7,4! 

Povijesno gledano, Europa, a osobito 

Skandinavija, oduvijek je prednjačila 

Nokiji treba moćna platforma. A kako 

nema vremena za razvoj, u dilemi ‘build 

or buy’ nameće se odgovor ‘buy’ 

u mobilnoj telefoniji. GSM tehnologija 

danas je najrašireniji standard za mobilnu 

komunikaciju. Inicirala ga je 

1982. zajednica tadašnjih europskih 

“PTT-a”, a prva GSM mreža proradila 

je 1991. godine. Pogađate – upravo u 

Finskoj. No Amerikanci su proteklih 

godina preuzeli inicijativu. Prvo Apple 

s iPhoneom, a sada sve više i Google s 

Androidom, zavladali su tržištem pametnih 

telefona. U ratu operativnih 

sustava (“platformi”) Microsoft i Nokia 


potpuno su zalutali. Microsoft će uskoro 

pokušati povratak sa svojim potpuno 

obnovljenim sustavom Windows Phone 

7. Nokia je nedavno predstavila N8. 

Uređaj je najavljen kao “početak povratka”, 

ali nije izazvao ushićenje medija 

i prvih korisnika kakvom su se Finci 

nadali. Kada je pak riječ o platformi, 

Nokijin sadašnji glavni operativni sustav, 

Symbian, pokazao se nedorastao 

zahtjevima koje nameću uređaji nove 

generacije, pa kompanija sada radi 

paralelno na nekoliko fronti. Symbian 

nastoje unaprijediti, dok istovremeno 

u partnerstvu s Intelom razvijaju tzv. 

Meego platformu zasnovanu, slično kao 

Android, na Linuxu. Zanimljivo je da 

je glavni kreator Linuxa Linus Torvalds 

također Finac, ali već odavno živi i radi 

u Americi, pa je upravo ovih dana uzeo 

američko državljanstvo. 

Što i kako dalje za Fince s 

Kanađaninom za kormilom? Odgovor 

se zapravo nameće sam. Daljnjim 

Finci su odavno bili 

na vrhu globalnog 

tehnološkog 

razvoja. Finac je 

stvorio Linux, 

temelj današnjh 

mobilnih sustava. 

Zašto onda danas 

Finci zaostaju? 

razvojem i istraživanjem u velebnim 

laboratorijima u Finskoj, Indiji i Kini, 

Nokiji će trebati dosta vremena da 

izgradi doista moćnu platformu koja će 

biti ne samo ravnopravna, nego i bitno 

naprednija od američkih konkurenata. 

U munjevitim ciklusima današnje visoke 

tehnologije vrijeme je predrag- 

ocjeno i Nokia ga zapravo nema. A 

kad nemaš vremena za razvoj, u dilemi 

“build or buy” sam se po sebi nameće 

odgovor “buy”. 

Koga bi Nokia trebala kupiti? Koja 

je kompanija visoko pozicionirana u 

smartphone području, prepoznata kao 

lider na Android platformi, strateški 

vrlo bliska Googleu, ali i tradicionalno 

odlično povezana s Microsoftom, donedavnim 

poslodavcem Stephena Elopa? 

Kompanija koja je vrlo popularna u Americi, 

no s bazom na Dalekom istoku koji 

je također kritično važan za mobitelske 

ratove? I k svemu tome dovoljno mala 

da može biti predmetom akvizicije bez 

prevelike drame i golemog zaduživanja? 

Ta se kompanija zove HTC, a njezin 

CEO je Peter Chou. Mogao bih se kladiti 

da će uskoro, ako već nije, Peterov 

HTC zazvoniti, a iz Nokijinog uređaja s 

druge strane čut će se “Peter? Ovdje Stephen. 

Jesi li za večeru ovih dana? ” 

I da, to ste ovdje prvi put pročitali! 


ZAIGRANI 

u CarstvU 

špekulanata 

Prihvatimo li tezu da ljestvica najlikvidnijih 

zapravo predstavlja poredak ‘najpopularnijih’ dionica, 

čini se kako su domaći ulagači opsjednuti - gubitnicima 

MARIO GATARA 

Interes domaćih ulagača za dionice brodara i građevinara već dugo nije nikakva novost. 

Godinama ga vjerno iskazuju, slijepo slijedeći odavna formirani uzorak ponašanja koji ni 

“neka tamo kriza”, koliko god opasno priprijetila perspektivama sektora, nije značajnije 

izmijenila. Premda je ta ista kriza građevinarima drastično suzila kanale nekad iznimno 

izdašnog dotoka sredstava iz državne blagajne, umrtvivši pritom i domaće tržište nekretnina, 

a brodare suočila s vrlo nepovoljnim odnosom ponude i potražnje na globalnoj razini (zbog 

čega je BDI indeks svojedobno izgubio na vrijednosti frapantnih 90%), dionice tih kompanija 

svejedno i dalje plijene pozornost domaćih ulagača. Zbog te “ovisnosti”, svaka rang-lista izvedena 

iz podataka dostupnih sa Zagrebačke burze u pravilu obiluje dotičnim dionicama. Stoga se 

nameće pitanje – što onda ovdje radi HG Spot? Validus? Đakovština? 

Spomenuti tercet doista se na prvi pogled doima poput uljeza koji su u ovom slučaju iz Top 10 

ljestvice izgurali imena poput Viadukta ili Tehnike, narušivši dominaciju dvaju sektora s početka 

priče. A onda opet, ovo i nije uobičajena ljestvica “najlikvidnijih”, posložena prema kriteriju ostvarenog 

prometa. Na toj ljestvici, s prikupljenih 22 milijuna kuna Validus se nalazi daleko od vrha, 

na 26. mjestu, dok HG Spot (s nešto manje od devet milijuna kuna prometa) tavori na 42. mjes- 


tu, nekoliko mjesta iznad Đakovštine. 

Ona je pak prikupila svega 6,6 milijuna 

kuna prometa, što pak, podijeljeno na 

172 radna dana (zaključno s 10. rujna), 

iznosi mizernih 38 tisuća kuna dnevno. 

Ili nešto manje od 50 tisuća kuna ako se 

promatraju samo dani kojima se uopće 

trgovalo tim dionicama. 

Problem s ljestvicama likvidnosti 

koje se objavljuju po već uvriježenoj 

metodi (isključivo prema kriteriju 

ostvarenog prometa) je to što su 

podložne utjecaju cjenovnih oscilacija i 

promatraču nude bitno iskrivljenu sliku. 

Razlika je, naravno, u obujmu trgovine, 

što najbolje ilustrira primjer Đakovštine 

koja je 15. siječnja 2008. ostvarila otprilike 

600 tisuća kuna prometa, postigavši 

sličan rezultat i 22. veljače ove godine. 

Ono što u takvim listama nećete vidjeti 

jest podatak kako je prva cifra ostvarena 

uz prosječnu cijenu od 222 kune, a potonja 

s cijenom od 20 kuna po dionici. 

Dakle, učinak pukog zbrajanja kunskih 

iznosa iz kategorije ostvarenog prometa 

prilično je limitiran. 

Drugi je problem u činjenici da 

rangiranje prema kriteriju prometa ne 

diskriminira veličinu pojedine tvrtke 

čijim se dionicama trguje. Primjerice, 

6,3 milijuna kuna tek je pristojna cifra 

za HT (jednaka ovogodišnjem dnevnom 

prosjeku), no s tim ste novcem, uzimajući 

u obzir cijenu dionica početkom rujna, 

Đakovštinu mogli – preuzeti (bilo bi, u 

idealnim okolnostima, dovoljno za otprilike 

82% vlasničkog udjela). Prema 

tome, ograničiti se na kategoriju prometa 

značilo bi na neki način uspoređivati 

kruške i jabuke. 

Otud i metoda koju smo primijenili 

još prošle godine, pokušavajući 

“izmjeriti” likvidnost pomoću alternativne 

metodologije, stavljajući u prvi 

plan brzinu i tempo kojom se izmjenjuju 

vlasnici dionica. Vjerujemo da je takva 

definicija itekako relevantna za investitore 

koje, osim ostaloga, svakako zanima 

koliko brzo i jednostavno pojedinu dionicu 

mogu “zgrabiti” na tržištu ili je pak 

eliminirati iz svog portfelja. Uostalom, 

upravo brodari i građevinari pokazuju 

da stare navike umiru polako. 

Konačan rezultat tog pristupa je 

indikator koji smo nazvali koeficijent 

likvidnosti. Kako bismo ga učinili 

dinamičnijim, stvarajući što vjerniji 

prikaz zbivanja, vrijednosti su izračunate 

na dnevnoj bazi, da bismo u konačnici 

iz te šume podataka izvukli medijan 

(središnju vrijednost). Na taj su način 

ujedno otpala izdanja kojima se rijetko 

trguje, a bezuvjetnu vjernost domaćih 

investitora brodarima i građevinarima 

u manjoj je mjeri poremetio ranije 

spomenuti tercet. 

Nije ni čudno, budući da je samo tijekom 

ove godine (zaključno s 10. rujna) 

vlasnika promijenilo gotovo tri četvrtine 

ukupnog broja dionica HG Spota. U 

slučaju Đakovštine i Validusa ta se brojka 

Već treću 

godinu 

zaredom 

aktivnost 

domaćih 

investitora 

(jer stranaca 

nema ni 

za lijek) 

konstantno 

opada, a 

pad prometa 

brokerske 

kuće baca u 

očaj (i na rub 

bankrota) 

Najlikvidnije domaće dionice 

Rang 

Ime Naziv Državljanstvo Izvor 

Koeficijent 

likvidnosti 

Promet u 2010. 

(HRK m) 

Promjena u 

2010. (%) 

1 HG Spot d.d. HGSP-R-A 213,3 8,8 -58,10 100. - - 

2 Ingra d.d. INGR-R-A 158,3 92,3 -47,30 12. 4. 3. 

3 Validus d.d. VLDS-R-A 178,0 21,5 -44,50 72. 57. 10. 

4 Institut građevinarstva Hrvatske d.d. IGH-R-A 125,0 145,6 -34,40 11. 1. 1. 

5 Đakovština d.d. DKVS-R-A 79,9 6,6 -76,60 45. 79. - 

6 Dalekovod d.d. DLKV-R-A 77,9 135,6 -13,50 14. 5. 4. 

7 Uljanik plovidba d.d. ULPL-R-A 96,8 46,6 -7,60 30. 3. 6. 

8 Atlantska plovidba d.d. ATPL-R-A 64,6 198,5 -11,50 18. 2. 2. 

9 Jadroplov d.d. JDPL-R-A 58,6 33,4 -10,30 21. 10. 5. 

10 Đuro Đaković Holding d.d. DDJH-R-A 40,1 11,4 -19,10 6. 6. 12. 

Rang 

2007 

Rang 

2008 

Rang 

2009 



Usprkos velikim oscilacijama, negativan je trend lako uočljiv 

Kategorija ostvarenog prometa nije jedina determinantna likvidnosti 

kreće nešto ispod 60%, što je daleko od 

korespondirajućih vrijednosti koje prevladavaju 

kod većini omiljenih brodara 

i građevinara. Usporedbe radi, u slučaju 

Ingre i IGH, koji zatvaraju Top 5 ljestvice 

najlikvidnijih, vlasnika je u nepunih devet 

mjeseci ove godine promijenilo tek 

nešto više od trećine ukupnog broja dionica. 

A njihovim se dionicama trgovalo 

baš svaki dan (tijekom ove godine), što 

za tri “uljeza” nije slučaj i opisani nesrazmjer 

čini još fascinantnijim. 

No nije (veliki) obujam trgovine jedina 

dodirna točka koja spaja HG Spot, 

Validus i Đakovštinu, te ih u određenoj 

mjeri odvaja od izdanja koja već tradicionalno 

uživaju naklonost domaćih 

ulagača. Komadić statistike potkrepljuje 

tezu da je visok plasman spomenutog 

terceta zapravo izravan plod opsesije 

malih igrača. Riječ je o prosječnoj vrijednosti 

transakcije, koja se kreće od 

2600 kuna u slučaju Đakovštine do otprilike 

4300 kuna za Validus (HG Spot je 

negdje između). To je pak daleko ispod 

odgovarajuće vrijednosti za dionice IGH 

koja se kreće oko 15 tisuća kuna po transakciji 

(HT da i ne spominjemo). 

Taj je tercet drugim riječima poslužio 

kao poligon za čistu špekulativnu igru, i 

to u najgorem smislu. Zašto? Pa dovoljno 

je pogledati rezultat od početka godine. 

HG Spot je izgubio gotovo 60%, Validus 

45%, dok je Đakovština u nepunih 

devet mjeseci ove godine ostala bez tri 

četvrtine tržišne kapitalizacije. Gomila 

ulagača (koji riskiraju relativno skromne 

iznose) i strmoglavi pad cijene, 

uvelike podsjećaju na pokušaj “hvatanja 

padajućeg noža”. Uostalom, agonija 

(u kontekstu pada cijene dionica) nije 

trajala kratko. Za razmak od gornje do 

donje granice fluktuacijskog raspona 

cijene trebalo je najmanje tri mjeseca 

(ili šest mjeseci u slučaju Đakovštine ili 

Validusa). Neuobičajeno veliki obujam 

trgovine u kombinaciji s negativnim 

trendom nepogrešivo upućuje na 

rasprodaju, koju intenzivan pad cijene 

itekako opravdava, što onda objašnjava 

i visok koeficijent likvidnosti. Ali netko 

se morao naći i na drugoj strani, uporno 

gutajući sve te dionice, svjestan pritom 

Dionice s najvećim prometom 

Rang 

Ime Naziv Državljanstvo Izvor 

Koeficijent 

likvidnosti 


(mil. HRK) 


(mil. HRK) 


(mil. HRK) 


(mil. HRK) 

1 Hrvatske telekomunikacije d.d. HT-R-A 21,6 1.081,9 1.443,8 2.402,2 1.760,2 

2 Zagrebačka pivovara d.d. ZAPI-R-A - 198,5 93,3 62,8 77,7 

3 Atlantska plovidba d.d. ATPL-R-A 64,6 198,5 845,8 1.586,2 1.039,1 

4 Adris grupa d.d. ADRS-P-A 30,0 167,9 1,301,0 821,6 276,5 

5 Institut građevinarstva Hrvatske d.d. IGH-R-A 125,0 145,6 758,5 1.032,9 524,1 

6 Dalekovod d.d. DLKV-R-A 77,9 135,6 831,2 656,7 492,5 

7 Ericsson Nikola Tesla d.d. ERNT-R-A 23,7 127,9 947,4 884,4 196,2 

8 INA d.d. INA-R-A 3,1 120,9 1.554,7 1.769,8 218,0 

9 Ingra d.d. INGR-R-A 158,3 92,3 836,1 590,2 299,5 

10 Končar elektroindustrija d.d. KOEI-R-A 27,7 90,0 387,7 317,5 152,5 


S Prpićem je na 

hrvatsko tržište 

kapitala potiho 

ušao kult ličnosti 

menadžera - čovjeka 

koji, ako zatreba, 

može kompanijom 

upravljati i s Fidžija, a 

da ona donosi dobit 

vlasnicima 

Hrvoje Prpić 

HG Spotov anđeo likvidnosti 

To da je dionica HG Spota ove godine bila najlikvidnija na 

slabo protočnoj Zagrebačkoj burzi, i jest i nije iznenađenje. 

Prilično je naime jasno zašto su se dioničari tvrtke koja samo 

što nije propala (jedan njen “bolesni” dio i jest otjeran u stečaj) 

željeli riješiti dionice prije nego što ona postane bezvrijednom. 

Teže je razumjeti one koji su kupovali. 

Zasluga za “bum” HG Spotovih dionica ne pripada, međutim, 

direktoru Goranu Češnovaru, pa ni suosnivaču kompanije Saši 

Lončaru. Gotovo neprimijećeno, na hrvatsko tržište dionica 

ušuljao se kult karizmatičnog menadžera. Hrvoje Prpić nije 

Appleov Steve Jobs, ali jest suosnivač HG Spota i kompaniji je 

nakon njegova odlaska krenulo nizbrdo. Njegov povratak makar 

i u savjetničkoj ulozi, na što ga je, navodno teško, nagovorila 

Zagrebačka banka kao najveći vjerovnik kompanije, uskrsnuo je 

HG Spot iz mrtvih, a dionici udahnuo novi život, makar privremeno. 

Prpić sam sebe smatra tvrdim, neugodnim, prgavim perfekcionistom 

kojega bi svi smatrali gnjavatorom kada mu se 

godišnja zarada ne bi mjerila milijunima. To je i jedna od rijetkih 

točaka u kojoj se slaže sa suradnicima i podređenima koji za njega 

kažu da je “svadljiv i težak”, ali vjeruju njegovim poslovnim 

procjenama. Ipak, kada se vratio u kompaniju koju je osnovao 

i vezao plaće uz rezultate prodaje, oko trećina zaposlenih, uglavnom 

na nižim razinama, odlučila se na odlazak. 

“Ljudi više vole sigurnost nego rizik i dobru zaradu. 

Sigurnost je dobra za čovjeka od 65 godina! On je u godinama 

i ne smije riskirati. Mlad čovjek, međutim, nikako se ne smije 

uspavati”, rekao je Prpić novinarki Sandri Bolanči koja ga je 

intervjuirala za Jutarnji list. 

Prpić je sklon riziku, a nesklon gomilanju novca na 

pasivnim bankovnim računima. Uz “savjetništvo” u HG Spotu, 

razvija niz paralelnih biznisa - od prodaje bambusovih parketa 

na europskim tržištima (“već dvije godine smo profitabilni”, 

kaže), do investicija kroz projekte “Poslovnih anđela”, društva 

koje je osnovao zajedno s nekoliko partnera i čija se asistencija 

hrvatskim kompanijama početnicama danas pokazala 

uzajamno uspješnom. 



činjenice da je na kocki goli opstanak 

dotičnih tvrtki. A to nešto govori o investitorima 

koji su se dali uvući u bitku 

koja je za mnoge od njih zaključena – 

porazom (barem za sada). 

A onda opet, takva strategija zapravo 

i nije neka iznimka. Jer ako malo bolje 

pogledate, uočit ćete da ljestvica obiluje 

gubitnicima. Štoviše, nema niti jednog 

dobitnika. Doduše, negativan trend (ili 

u najboljem slučaju stagnacija) obilježili 

su domaće tržište kapitala u cjelini. Tek 

je Uljanik plovidba (s padom vrijednosti 

od 7,6%) bila pošteđena dvoznamenkastog 

minusa, a i taj je rezultat lošiji od 

nekakvog tržišnog prosjeka, uobličenog 

u izvedbi Crobexa koji je u promatranom 

razdoblju izgubio na vrijednosti 

sasvim podnošljivih 4,9%. 

Ako ljestvica najlikvidnijih zapravo 

predstavlja rang-listu “najpopularnijih” 

dionica (u određenom vremenskom 

intervalu), a to ona na neki način i jest 

jer je riječ o izdanjima koja su privukla 

ne-razmjerno veliku količinu kapitala 

(znatno iznad prosjeka), nije odveć 

pretjerano zaključiti kako je burza postala 

igralište špekulanata. To je uvijek i 

bila, spremno će ustvrditi oni koji su se 

minulih godina opekli investirajući na 

domaće tržište kapitala. No ako već niste 

u stanju probaviti tu tvrdnju, zamislite 

se nad sljedećom činjenicom: domaći 

su ulagači, uporno valjda pokušavajući 

locirati dno negativnog trenda, kontinuirano 

licitirali s istaknutim – gubitnicima. 

Kao jedan od drugačijih primjera, 

koji i opet potvrđuju prethodnu tezu, 

može poslužiti Atlantic grupa s prilično 

skromnim koeficijentom likvidnosti 

(ocjena 11,1 bila je dovoljna tek za 28. 

mjesto), ili pak Istraturist i Genera, čija 

je središnja vrijednost jedva nešto iznad 

nule. A sve tri dionice, osim pozicije u 

najvišoj burzovnoj kotaciji, povezuje 

i podatak da su, za razliku od indeksa 

Zagrebačke burze (i gomile prethodno 

spomenutih izdanja), u odnosu na 

početak godine namaknule – rast cijene. 

Nakon panike – letargija 

Kao i prilikom prošlogodišnjeg izračuna, nije naodmet istaknuti razlike u metodologiji, 

ponajprije stoga što zbog različitih metoda izračuna, usporedba koeficijenta likvidnosti 

svake pojedine dionice i korespondirajućih vrijednosti za tržište u cjelini nema 

nikakvoga smisla. Za to bi, naime, nominalno ionako niske vrijednosti vezane uz koeficijent 

likvidnosti domaćeg tržišta kapitala trebalo još drastično umanjiti (pomaknuti za nekoliko 

mjesta udesno od decimalnog zareza). I upravo ta činjenica možda najbolje pokazuje koliko 

je domaće tržište kapitala, gledano u cjelini, zapravo – plitko. 

To vjerojatno nikoga odveć ne iznenađuje, a zapravo je i logično, posebice kada tržište 

promatramo iz ponešto drugačije perspektive. Jer koeficijent likvidnosti svake pojedine dionice 

ovisi, naravno, o ostvarenom dnevnom prometu, ali i frekvenciji pojavljivanja u dnevnim 

izvješćima Zagrebačke burze. Potonji se princip zasniva na pretpostavci kako svaki investitor 

(vjerojatno) želi i da se “njegovom” dionicom redovito trguje. Stoga odabrana metodologija 

podrazumijeva oštre “kazne” za izdanja kojima se ne trguje svakodnevno, bitno im 

smanjujući koeficijent likvidnosti. 

Analogno tome, viši koeficijent likvidnosti za burzu u cjelini iziskivao bi daleko veći broj 

svakodnevno aktivnih izdanja. No umjesto toga, od oko 250 dionica uvrštenih u nekoliko 

burzovnih kotacija (nakon “sječe” uvjetovane promjenom regulative i dokidanjem prakse 

prisilnog listanja javnih dioničkih društava), ove se godine (na dnevnoj razini) u prosjeku 

trgovalo otprilike tek četvrtinom toga broja. Od početka 2009. godine naovamo, dnevni 

maksimum broja aktivnih dionica ni jedanput nije prešao okruglih stotinu. Dakle, u najboljem 

je slučaju na burzi tijekom ove godine bilo aktivno tek oko 40% ukupnog broja izlistaniih 

dionica, što je u konačnici uvjetovalo prilično nisku ocjenu za tržište u cjelini. Usto, dnevni se 

prosjek broja aktivnih izdanja u minule tri godine gotovo prepolovio (sa 127 na 74 dionice), 

te je pritom smanjen i broj dionica kojima se trgovalo baš svaki dan. U ovoj ih je godini 

bilo svega 11, kao i 2009., što je pak manje od 18 ili 15, koliko je zabilježeno tijekom 2008. 

odnosno 2007. godine. 

Istodobno je značajno smanjena tržišna kapitalizacija izlistanih izdanja. Sredinom rujna 

bila je tek nešto iznad 120 milijardi kuna, a slabašna aktivnost investitora rezultirala je i padom 

prometa dionicama pa se dnevni prosjek u ovoj godini spustio ispod 20 milijuna kuna. 

A onda opet, duboka korekcija cijena domaćih dionica nije i jedini razlog 

kontinuiranog pada likvidnosti, već je masovnim povlačenjem investitora došlo i do 

značajnog smanjenja drugog faktora – obujma trgovine. U suprotnom bi se realizirani 

promet, jednostavan produkt cijene i količine, baš kao i Crobex, u proteklih nekoliko godina 

“samo” prepolovio. Ali u ovom je slučaju prosječan dnevni promet dionica u ovoj godini 

čak četverostruko niži od statistike iz 2007. godine, kojom je označen vrhunac višegodišnjeg 

pozitivnog trenda. Logičan epilog takvog razvoja događaja je kontinuirani pad koeficijenta 

likvidnosti, čija je središnja vrijednost 

(medijan) za ovu godinu čak upola 

manja od brojki iz (krizne) 2008. godine. 

Pravi stampedo prodavatelja tada 

je sijao paniku na tržištu (i “pumpao” 

statistiku u kategoriji obujma trgovine), 

a danas samo vlada – letargija. Što je još 

gore, spremno će ustvrditi mnogi. 

ZSE statistika - broj aktivnih izdanja 

(na dnevnoj razini) 

Ime Državljanstvo 2007 Izvor 2008. 2009. 2010. 

najviše 155 152 100 94 

najniže 84 63 44 56 

medijan 128 100 75 74 

prosjek 127 101 76 74 

ZSE koeficijent likvidnosti u brojkama 

(na dnevnoj razini) 

2007 2008. 

Ime Državljanstvo Izvor 

2009. 2010. 

najviše 11,2 11,4 7,0 5,9 

najniže 0,7 0,6 0,3 0,5 

medijan 2,8 2,5 2,0 1,3 

prosjek 3,0 2,9 2,1 1,4 

ZSE statistika - promet trgovinom 

dionicama na dnevnoj razini (mil. HRK) 

Ime Državljanstvo 2007 Izvor 2008. 2009. 2010. 

najviše 377,8 269,6 110,0 84,7 

najniže 15,1 9,3 4,1 6,0 

medijan 81,7 61,8 26,1 16,9 

prosjek 91,1 71,4 30,2 19,6 


Bivši šef umro u 

pritvoru, pšenica 

netragom nestala, a 

zakupac Đakovštine 

Marko Pipunić, 

koji je već postao 

drugi po snazi u 

hrvatskom agraru, 

dodatno učvršćuje 

pozicije / Miroslav 

Kuskunović 

Pipunić sprema preuzimanje Đakovštine 

Dionice poljoprivrednog kombinata Đakovština bile su 

najprodavanije tijekom ove godine, a javna je tajna da bi 

vlasnik te propale poljoprivredne tvrtke vrlo brzo mogao 

postati novi slavonski poljoprivredni tajkun Marko Pipunić, vlasnik 

osječke poljoprivredne tvrtke Žito. Pipunić je u zadnje dvije 

godine sa svojim glavnim partnerom Stipom Matićem, vlasnikom 

informatičke tvrtke M San, preuzeo PPK Valpovo, potom PP 

Orahovicu, a prije nekoliko mjeseci preuzeli su kontrolu i nad 

51,6 posto Kandita u sklopu kojeg posluje šećerana, konditorska 

industrija te dvije svinjogojske farme. Marko Pipunić potvrdio 

nam je nakon preuzimanja Kandita kako namjerava sudjelovati i 

u privatizaciji posrnule Đakovištine, a to je već pokazao i sudjelovanjem 

na javnoj dražbi imovine Đakovštine u stečaju u lipnju, 

kada je njegova tvrtka Žito kupila poslovne prostore u Zagrebu, 

Đakovu i Piškorevcima za 2,3 milijuna kuna. 

Pipunić je inače, nakon što je u Đakovštini proglašen stečaj, 

vrlo brzo sklopio ugovor o zakupu te nastavio proizvodnju, 

zadržavši u tvrtki 407 od 466 radnika. 

Propast Đakovštine počela je krajem 2009., kada je utvrđeno 

da je iz silosa te kompanije koju je država prije nekoliko godina 

sanirala i iznova ušla u vlasništvo, nestalo 26 tisuća tona seljačke 

pšenice, ali i one iz Državnih robnih zaliha, vrijedne 22 milijuna 

kuna. Nakon istrage u zatvoru je završio tadašnji predsjednik 

Uprave Mijo Matić, koji je nekoliko mjeseci kasnije u pritvoru 

preminuo od infarkta, a država je seljacima štetu nadoknadila 

pšenicom iz robnih zaliha. Do danas nije utvrđeno kako je 

pšenica “misteriozno” nestala iz đakovačkih silosa. Prema nekim 

verzijama Matić i Uprava su zbog velikih kreditnih obveza i dugova 

pšenicu mljeli i plasirali na tržište po dampinškim cijenama. 

To je u konačnici odvelo tvrtku u stečaj. 

Neposredno nakon proglašenja stečaja, na stečajnom ročištu 

na osječkom Trgovačkom sudu objavljeno je da potraživanja 

vjerovnika prema poljoprivredno-prerađivačkoj tvrtki Đakovština 

u stečaju iznose 919,7 milijuna kuna, a knjigovodstvena vrijednost 

imovine tvrtke 482,6 milijuna kuna. Potraživanja vjerovnika 

bila su, dakle, dvostruko veća od knjigovodstvene vrijednosti 

imovine. 

Država je u vlasništvu Đakovštine sudjelovala sa 32 posto. 

Pipunić već sada u Slavoniji kontrolira ratarsku proizvodnju na 

22 tisuće hektara, zapošljava 2500 ljudi i ima sedam velikih farmi. 

Preuzimanjem Kandita ulazi i u segment konditorske proizvodnje 

i proizvodnje šećera, a preko PPK Valpova prisutan je i 

u mesnoj industriji. U partnerstvu s M Sanom, Pipunić je nakon 

Ivice Todorića postao drugi po snazi u hrvatskom agraru. 



Oppenheim će dugo 

pamtiti pouke s 

gradilišta Arene Zagreb 

Mesić kao Ingrin spasitelj od Bandića 

Zasad jer 

zapravo bitno 

samo jedno: 

hoće li se Ingra 

izvući. Velika 

likvidnost 

dionice 

pokazuje da 

ima onih koji u 

to vjeruju 

Ne računamo da će nam većinu prihoda u 

budućnosti osigurati poslovi s državom - rekao 

je Ingrin šef i veliki dioničar Igor Oppenheim 

Forbesu uoči proteklog ljeta. Zašto su, međutim, proteklih 

godina računali da bi im to moglo biti isplativo? 

Pogotovo uzmemo li u obzir da je i IGH-u Oppenheimovog 

najvećeg suparnika Jure Radića opasno krenulo 

nizbrdo (pa se i on slijedom te logike našao na listi 

domaćih najlikvidnijih dionica), a Radić je daleko bolje 

povezan s državnim strukturama od Oppenheima koji 

nikada nije bio stranački aparatčik. 

Hoće li se Ingra izvući? Kratkoročno vjerojatno 

hoće, pisali smo u lipnju, sada možemo reći da vjerojatno 

i jest. Ali i dalje joj život na svaku dulju stazu ovisi 

o količini naplativih poslova u regiji, sjevernoj Africi ili 

na Bliskom istoku. A za to joj treba njezin novi član Nadzornog 

odbora, bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić. 

Zapravo, ma koliko da njegov izbor može odjeknuti 

negativno u domaćim krugovima, u Libiji, Iranu, Alžiru i 

ostalim “nesvrstanim” zemljama prijateljicama bivše Jugoslavije 

Mesić je čovjek s kojim državni investitori vole 

razgovarati. U Hrvatskoj, s obzirom na poslovnu klimu 

koja prevladava, zapravo više i ne postoji biznismen s 

dobrim imidžem u javnosti, osim možda ranije spomenutog 

Hrvoja Prpića i Emila Tedeschija, s time da se 

potonji već susretao sa (zasad neuspješnim i slabašnim) 

pokušajima diskreditacije. Ingra je opasno zagrebla dno 

nakon vrtoglavo skupe gradnje Arene Zagreb čiji će 

financijski repovi još godinama kompaniju podsjećati na 

opasnosti rada za “poznatog investitora s nepoznatim 

namjerama” - u ovom slučaju Grad Zagreb, koji je htio i 

dobio rukometno prvenstvo, ali nauštrb dioničara velike 

privatne kompanije. Oppenheimu može biti slabom 

utjehom što danas ponavlja da je naučio lekciju i da 

bi Ingra objekt poput Arene Zagreb gradila i ubuduće 

“bilo kada, ali više nikada po principu voluntarizma, da 

se gradi uz obećanje plaćanja dodatnih troškova, bez 

čvrstog ugovora koji to plaćanje garantira”. 


DRVO JE PRVO! 

HDI 

HRVATSKA DRVNA INDUSTRIJA 

DANI HRVATSKE 

DRVNE INDUSTRIJE 

13.-17. LISTOPADA 2010. 

AMBIENTA 2010 

PAVILJONI 8A I 9 

MEDIJSKI POKROVITELJ:

fronta 

Od Pfizera 

je u drugom 

polugodištu 

2009. 

godine 4500 

američkih 

medicinskih 

profesionalaca 

dobilo oko 

30 milijuna 

dolara 

Liječnička žrtva 

Transparentnost 

je, čini se, bauk 

u neraskidivom 

‘lancu sreće’ koji 

povezuje liječnike 

i farmaceutsku 

industriju / Goranka 

Jureško 

Onkolog Pero Perić primio je 

od Pfizera u prošloj godini 

2000 dolara, kardiolog Ivan 

Ivić 5000 dolara od Mercka, 

a KBC Split 20.000 dolara od 

GSK-a. Ne, ovo nisu prava imena liječnika 

ni istiniti podaci o primljenim dolarima, 

jer oni nisu dostupni javnosti pa i ne 

znamo koliko tko daje, a koliko prima. 

Da smo u SAD-u, to bi bila realnost. U 

Hrvatskoj podatke o “ulaganju u liječnike” 

industrija ne želi dati, pravdajući se da je 

to njihova poslovna tajna. 

U SAD-u je situacija odnedavno 

drukčija. Ivanu Stephenu Baroyi iz Kalifornije 

farmaceutska tvrtka Pfizer platila 

je 26.400 dolara za vođenje skupova 

na kojima se govorilo o lijekovima. On 

je jedan od tisuća koji su prije nekoliko 

mjeseci osvanuli na listi plaćenih iz Pfizerove 

blagajne, no takva lista zasad postoji 

samo na američkom tlu. Ukupno je od te 

tvrtke u drugom polugodištu prošle godine 

4500 liječnika i drugih medicinskih 

profesionalaca dobilo oko 30 milijuna 

dolara. Namjera je da do 2013. godine 

sve američke farmaceutske tvrtke krenu 

s javnim objavljivanjem imena liječnika i 

bolnica kojima su platile više od 10 dolara 

tijekom godine. Cilj je “čist račun, duga 

ljubav” ili transparentnost u suradnji 

liječnika i farmaceutske industrije. 

Bolnice u Hrvatskoj uglavnom drže 

poslovnom tajnom podatke o kliničkim 

studijama i sredstvima koja za njih plaća 

industrija, jer kažu – susjedni će brijeg biti 

ljubomoran zbog manje zarade. Podatak 

smo ipak dobili u KBC-u Zagreb, po 

kojem tvrtke godišnje uplate oko 2,5 mili- 


juna kuna na ime istraživanja u kliničkim 

studijama. “Od tog iznosa bolnici ostane 

oko 20 posto, a ostalo se podijeli 

liječnicima”, kaže pomoćnik ravnatelja Boris 

Harcet. Podatke ne žele reći ni liječnici 

bojeći se (s pravom?) da će krenuti zbrajanje 

njihovih primanja i optužbe da su se 

“slizali” s prodavačima lijekova stavljajući 

svoju stručnost u službu profita. Maja 

Drašković iz GSK kaže kako su podaci o 

iznosima koje plaćaju liječnicima poslovna 

tajna, a objavu priječi i Zakon o zaštiti 

osobnih podataka. Ali da transparentnost 

u primanjima i suradnji liječnika i farmaceutske 

industrije nije nikakav bauk, niti 

mora imati negativne konotacije, pokazuje 

posljednjih mjeseci primjer SAD-a. 

Milan Gošev, direktor Rochea za 

Hrvatsku kaže kako zapravo nema razloga 

da javnost ne zna u čiju je edukaciju 

i u koje studije tvrtka ulagala, ali također 

spominje Zakon o zaštiti osobnih podataka 

koji je prepreka za objavu takvih informacija. 

Dodaje da je tvrtka prošle godine 

samo za kliničke studije koje se rade 

preko Rochea Hrvatska (bez onih koje se 

rade preko centrale te tvrtke, također u 

Hrvatskoj) platila 4,3 milijuna kuna. Za 

razne kongrese i edukacije liječnicima je 

plaćeno 2,2 milijuna kuna, od čega za one 

u Hrvatskoj 1,44 milijuna kuna. 

U Udruzi inovativnih proizvođača 

lijekova smatraju da još “nismo zreli” za 

takav popis jer u Hrvatskoj se i pošteno 

zarađeno nerijetko smatra krimenom. 

Direktor udruge Sani Pogorilić kaže kako 

će vjerojatno doći vrijeme da američke 

tvrtke svoj način rada i poslovanja u 

SAD-u primijene i Europi, pa tako i u 

Hrvatskoj. 

Samo Roche je u 

Hrvatskoj prošle godine 

za kliničke studije 

i edukaciju liječnika 

platio 6,5 milijuna 

kuna. Zašto hrvatski 

zakon brani da se 

objavi tko je korisnik 

tih sredstava? 

nanciranja liječnika, ne odustaju. Korist 

je očito obostrana pa je taj “lanac sreće” 

teško prekinuti. 

Koliko se hrvatskim liječnicima 

godišnje isplati iz blagajni farmaceutskih 

tvrtki, zasad nitko ne zna. Čak se ne znaju 

ni podaci o isplatama za kliničke studije 

što ih razne tvrtke rade na hrvatskim 

pacijentima, premda nema razloga da to 

ostane tajna. “U odnosu na prije nekoliko 

godina pomak je postignut u praćenju 

zbivanja oko kliničkih studija, jer sada 

točno znamo koliko se studija radi, tko ih 

radi, kakav je protokol”, kaže predsjednik 

Središnjeg etičkog povjerenstva za kliničke 

studije, farmakolog prof. dr. Dinko Vitezić. 

Smatra da bi dodatni korak prema transparentnosti 

bila objava, na stranicama 

Ministarstva zdravstva, svih kliničkih 

studija koje se rade u Hrvatskoj, kako je to 

i određeno Pravilnikom o kliničkim studijama 

od prije nekoliko godina. 

Zakon nalaže da se i postmarketinške 

studije moraju prijaviti SEP-u. Prije koju 

godinu upravo su te studije predstavljale 

sivu zonu u kojoj su se obrtali veliki 

novci. Novi je pravilnik uveo više reda 

u to područje, tvrdi prof.dr. Vitezić. No 

kad je riječ o plaćanju edukacije, putovanja, 

predavanja koja se također plaćaju 

liječnicima, službenih podataka – nema. 

U Hrvatskom zavodu za zdravstveno 

osiguranje uvjereni su da će Ugovor o 

etičkom oglašavanju koji je odnedavno 

na snazi i po kojem farmaceutske tvrtke 

moraju platiti HZZO-u tri posto svoga 

prometa lijekova iz prošle godine, uvesti 

više reda u promoviranje lijekova preko 

liječnika jer će tvrtke morati dostavljati 

podatke o plaćenim predavanjima ili putovanjima. 

Povrat tog paušala od ukupno 

gotovo 150 milijuna kuna moguć je samo 

ako tvrtka dokaže da je novac potrošen 

na određenog liječnika, imenom i prezimenom. 

No javnost će za te informacije 

biti zakinuta. Pogađate – zbog Zakona o 

zaštiti podataka. Zaboravlja se da je od 

transparentnosti uvijek više koristi nego 

štete, jer čim je nešto “poslovna tajna, 

zaštita privatnosti...” odmah se traži “što 

nezakonitog stoji iza svega”. 

Najnovija američka studija u 

kojoj su istraživači s Sveučilišta Carnegie 

Mellon ispitivali kako liječnici gledaju na 

darove koje primaju od farmaceutske industrije, 

pokazala je da oni racionalizacijom 

rješavaju sve dvojbe o tome primiti 

ili ne poklon koji im se nudi. Smatraju to 

zapravo svojom žrtvom koja će rezultirati 

njihovom boljom edukacijom u korist 

pacijenata. Shvaćaju to očito i tvrtke koje, 

unatoč stalnim pozivima na ukidanje fiskrivanje 

iza ‘Nezrele javnosti’ 

Prof. dr. Ivo Jakovljević, psihijatar, KBC Zagreb 

“Nekad su kliničke studije bile dobar izvor zarada liječnika, no posljednjih se godina situacija 

bitno promijenila. Sva sredstva tvrtka plaća bolnici. Potom ona uzima 20 posto, ostatak 

se dijeli među liječnicima koji su sudjelovali u studiji, na što oni pak plaćaju porez od 45 

posto. Drugim riječima, mnogi dvaput razmisle isplati li im se uopće raditi studije”, kaže 

predstojnik Klinike za psihijatriju, prof. dr. Ivo Jakovljević iz KBC-a Zagreb. Naglašava da je 

klima u javnosti nažalost takva da se liječnike gleda kroz prizmu navodnih velikih zarada, 

pa je teško reći koliko bi zasad bilo sretno rješenje poimence objavljivati zarade liječnika. 

Prof. dr. Eduard Vrdoljak, onkolog, KBC Split 

“Uvjeren sam da će praćenje plaćanja farmaceutskih tvrtki pojedinim liječnicima preko 

HZZO-a, odnosno preko ugovora o etičkom oglašavanju, biti dovoljna kontrola. Nisam 

siguran koliko je javnost zrela za objave o zaradama slične onim američkima”, kaže prof. 

dr. Eduard Vrdoljak, predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Split. Što se pak tiče kliničkih 

studija, smatra da ono što ostane liječnicima više nije stimulativno. “Moji mlađi kolege 

ne žele raditi na kliničkim studijama, što smatram da nije dobro jer tako zapravo bježe od 

znanosti”, tvrdi prof. dr. Vrdoljak. 

listopad 2010 F o r b e S 23

Liječenje nezaposlenosti 

Kako stvoriti ra 

stručnjaci tvrde: Svakom 

otpuštenom može se osigurati 

novi posao, i to bez novca poreznih 

obveznika / Michael Noer 

Najnoviji apsurd recesije u SAD-u odnosi se na 10 milijardi dolara 

što ih je Kongres namijenio spašavanju 140 tisuća učiteljskih radnih 

mjesta u sklopu zakona koji se nominalno bavi sigurnošću zračnog 

prijevoza. Kako god dobronamjerna bila, ova je mjera pogrešna na 

dva načina. Prvo, nije sigurno da je tim radnim mjestima uopće trebalo 

“spašavanje”; neke savezne države čak su na slatkim mukama kako potrošiti taj 

novac. Drugo, državni poticaji ove vrste imaju samo kratkotrajni učinak na stanje 

zaposlenosti. Želimo li doista stvarati nova radna mjesta, problemu treba pristupiti 

sa sasvim novih osnova. 

Sredstva iz državnog proračuna imaju visoku cijenu. Da bi se osigurao novac za 

plaće učitelja, javne radove ili za produženu isplatu naknade za nezaposlenost, kadtad 

će trebati posegnuti dublje u džep poreznog obveznika. Sluteći tu mogućnost, 

porezni obveznici čuvaju svoj novac ako ga imaju – kompanije smanjuju broj 

novootvorenih radnih mjesta, a potrošači nastoje trošiti što manje. Ta negativna 

reakcija pokazuje da se programi državnih stimulacija mogu osvetiti. Japan plaća 

programe prekvalifikacije onima koji ne mogu spojiti kraj s krajem, no time samo 

povećava broj “slobodnjaka”, ljudi mlađih od 35 godina koji nemaju stalno zaposlenje. 

Danska, nekoć hvaljena zbog svojeg “flexicurity” sustava (državni program 

prekvalifikacija, četverogodišnjeg prava na naknadu za nezaposlenost i privremenog 

zapošljavanja kojim se sprečavalo otpuštanje), prepolovila je izdvajanja za 

taj program. 

U SAD-u, goleme količine državnog novca i galame iz Bijele kuće nisu bitno 

pomogle. Stopa nezaposlenosti zaledila se na 9,5 posto. Dodajmo tome one koji su 

odustali od potrage za novim poslom i dobit ćemo stopu nezaposlenosti od 16,5 

posto. Trećinu čine radno sposobni ljudi bez izgleda da se zaposle u doglednoj 

budućnosti. Postoji li način stvaranja radnih mjesta bez novca poreznih obveznika? 

Da. Na idućim stranicama nudimo nekoliko neortodoksnih rješenja za problem 

nezaposlenosti. 

Red za 

zapošljavanje 

počinje ovdje 


dna mjesta 

Godine 1985. činilo se da 

je stopa nezaposlenosti 

beznadno zapela na 7 posto. 

Ekonomist Marty Weitzman, sada 

predavač na Harvardu, predložio je 

da se stanje prevlada novim načinom 

poticanja zapošljavanja: radničkim 

dioništvom. New York Times je 

ideju pozdravio kao “najbolju poslije 

Keynesa” iako ju je tek trebalo popularizirati. 

Danas, kad je u SAD-u 

gotovo polovina otpuštenih već šest 

mjeseci bez posla, a 7-postotna nezaposlenost 

izgleda kao daleki san, 

Weitzmanov drski prijedlog vrijedan je ponovnog razmatranja. 

Prema Weitzmanu, nezaposlenost bi se smanjila isplatom 

fiksnog dijela tvrtkine zarade ili profita radnicima. Dio plaće i 

dalje bi mogla biti naknada po radnom satu, no sudjelovanjem 

u raspodjeli dobiti stvorio bi se poticaj novom zapošljavanju. 

Uzmimo kao ilustraciju ekstremni primjer. Recimo da poslodavac 

izdvaja fiksni iznos za plaće radnika bez obzira na broj zaposlenih 

u tvrtki. U tom slučaju trošak za svakog novozaposlenog 

iznosi nula i tvrtki se isplati zapošljavati nove radnike sve dok taj 

trošak ostaje na nuli. Svaki novozaposleni jednostavno sudjeluje u 

raspodjeli fiksnog iznosa izdvojenog za plaće. Slično funkcionira 

sudjelovanje u raspodjeli zarade ili dobiti. Trošak otvaranja novog 

radnog mjesta dijeli se na sve zaposlene u tvrtki. Masa za plaće se 

“razrjeđuje” jer se s primanjem svakog novog radnika dijeli na 

jednu osobu više. No ako zaposlenima ide polovica tvrtkine zarade, 

tvrtka može zapošljavati nove radnike sve dotle dok zbog 

otvaranja novog radnog ne mora povećati godišnju prodaju. 

Možda izgleda da bi “razrjeđivanje” mase za plaće bilo loše 

za zaposlene, ali ne bi. Razmjerno bi se, naime, povećavao njihov 

udio u dobiti pa bi im primanja 

ostala ista kao dotad. Istodobno s 

određivanjem njihovog dijela dobiti 

odredila bi se granica novog 

Profit i 

zapošljavanja kako bi ponuđene 

plaće ostale privlačne potencijalnim 

kandidatima za nova radna mjesta. 

Tvrtka koja bi zaposlila previše 

ljudi u odnosu na dijeljenu zaradu, 

uskoro bi shvatila da plaće koje nudi 

nisu atraktivne. Ukratko, nitko se u 

njoj ne bi htio zaposliti. Pri striktnoj 

primijeni modela tvrtke bi željele 

zaposliti i previše radnika, ali ne bi 

mogle jer bi ih efekt razvodnjavanja plaća činio nekonkurentnima 

na tržištu rada. 

A što bi se dogodilo kad bi nastupila kriza? Recimo da je prije 

početka gospodarskog zastoja tvrtka planirala zaposliti stotinu 

novih radnika. Kriza je prepolovila taj broj, ali za razliku od ranije, 

tvrtka sada može zaposliti 50 novih ljudi a da ne izgubi sve 

sadašnje zaposlenike. Primanje novih radnika dotadašnjima će 

smanjiti plaće, ali će većina to prihvatiti jer je kriza smanjila ukupnu 

ponudu radnih mjesta. 

Sudjelovanje u dobiti nije čudotvoran lijek. Dok s jedne strane 

omogućava veće zapošljavanje u krizna vremena, s druge ne djeluje 

poticajno na ulaganja i potražnju. U sadašnjim se okolnostima, 

recimo, isplati marketinška kampanja koja stoji 800 dolara, 

a povećava potražnju za 1000 dolara. No ako 50 posto zarade 

ide radnicima, za tvrtku to više nije isplativo ulaganje (potrošila 

je 800 dolara za neto zaradu od samo 500 dolara). Weitzmanov 

model jest bolji, ali dovodi do računovodstvenih kontroverzi. 

Unatoč tome, radničko sudjelovanje donijelo bi poboljšanje u 

odnosu na sadašnje stanje. Uobičajen način ugovaranja plaća tjera 

radnicima 

Četvrt vijeka stara ideja o 

isplaćivanju fiksnog dijela 

dobiti zaposlenima vrijedna 

je ponovnog razmatranja 

/ Ian Ayres i Barry Nalebuff 



tvrtke na otpuštanja u krizama. To pogađa 

i njih same, jer nezaposleni ljudi nemaju 

novca za kupovanje njihovih roba (niti za 

otplatu hipoteka). Posljedica je strmoglavi 

pad gospodarstva. Sada je problem to što 

svaka kompanije gleda samo svoj interes i 

otpuštanjem radnika ugrožava i sve druge 

kompanije. Kada bi tvrtke nastupale koordinirano, 

sve bi se zalagale za zapošljavanje 

većeg broja radnika. Weitzmanov sustav 

kompenzacije u kojem sve tvrtke žele imati 

više radnika nego što ih mogu zaposliti, 

nudi temelj za takvu koordiniranost – višak 

potražnje za radnicima služi kao zaštita od 

nezaposlenosti. 

Tu sa pojavljuje prostor za vladu 

da malo pripomogne, ne mijenjanjem 

prosječnog iznosa plaće, već promjenom 

metode obračuna plaća. Tvrtkama koje 

prijeđu na taj model obračunavanja 

država bi mogla malo smanjiti porezno 

opterećenje, što bi bilo dovoljno da 

promjena uzme maha. Umjesto programa 

koji državu pretvaraju u poslodavca u 

nuždi, ideja o dijeljenju profita s radnicima 

pretvorila bi privatne poduzetnike 

u golemu rezervnu vojsku potencijalnih 

poslodavaca. 

Weitzman je prorekao da bi u modelu 

dijeljenog profita tvrtke “kružile tržištem 

rada kao usisavači, tražeći i najmanji 

kutak iz kojeg bi mogle usisati još radne 

snage”. To je taj zvuk moćnog stroja koji 

bismo tako rado čuli. 

Ian Ayres i Barry Nalebuff su profesori na Yale 

Law School i Yale School of Management 

Svaki čovjek 

poduzetnik 

Pritisak na tržište rada bio bi manji kad bi svi 

ljudi mogli imati svoj vlastiti biznis / Tim Kane 

Washingtonski kreatori politika žele uvjeriti Amerikance kako poduzimaju 

sve da se riješi problem nezaposlenosti. No ako im je to cilj, zašto onda još 

uvijek oporezuju otvaranje novih radnih mjesta? Od svih poreznih prihoda 

najbesmisleniji je onaj što ga država ubire u obliku poreza na plaće, a iznosi 800 

milijardi dolara. A od svih pogrešaka pri kreiranju politika zapošljavanja, najveća je 

zarađivanje na račun poduzetništva. 

Novih radnih mjesta neće biti bez onih koji ih mogu stvoriti. U novom istraživanju 

što ga je objavila Zaklada Kauffman analizirao sam službene podatke o zapošljavanju i 

ustanovio da su novu neto zaposlenost u SAD-u stvarale samo novopokrenute tvrtke, 

otvarajući od 70-ih do danas više od tri milijuna novih radnih mjesta godišnje, dok su 

ih već postojeće tvrtke gubile prosječno milijun. 

Poduzetništvo bi, dakle, moglo biti odgovor na našu potrebu za novim radnim 

mjestima. Žalosna je činjenica da Amerika suzbija poduzetništvo. Neravnopravan 

položaj poduzetnika otežava ljudima odluku da vođenje vlastitog biznisa pretpostave 

radnom mjestu u nekoj korporaciji. 

Za početak, pokretanje tvrtke će vas koštati. U svakoj od 50 saveznih država treba 

platiti određenu naknadu za registraciju društva s ograničenom odgovornošću: u Virginiji 

100 dolara, u Massachusettsu 550, u Illinoisu 613. New York će vas primorati 

da subvencionirate njegovu posrnulu novinsku industriju besmislenim obveznim 

objavljivanjem obavijesti o pokretanju tvrtke. Nijedna savezna država nema dovoljno 

zdravog razuma za subvencioniranje pokretanja tvrtki. 

Privilegiranost velikih kompanija ima stare korijene. Prije 200 godina gotovo su 

svi radnici bili mali poduzetnici, većinom sitni farmeri. Razlike između radnika zaposlenog 

u tvrtki i onog koji je tvrtkama prodavao usluge gotovo i nije bilo. No bujanje 

industrijskih korporacija navelo je ekonomiste da najave postupni razvoj ekonomije 

bez poduzetnika. I doista se njihov udjel u društvenoj strukturi smanjio (a u zemljama 

u razvoju još uvijek opada). To je 1943. navelo čak i vodećeg harvardskog ekonomista 


Josepha Schumpetera da se upita hoće li kapitalizam preživjeti. Inovacije će, rekao je, 

stizati iz korporacijskih laboratorija, umanjujući ulogu poduzetnika u gospodarstvu. 

Schumpeter, međutim, nije predvidio pojavu Stevea Wozniaka i App Storea, kao 

ni Mooreov zakon o rastu broja tranzistora u integriranom krugu. Golemi zamah inovacija 

stvorio je novi prostor za poduzetništvo. Neistraženo područje novih tehnologija 

je golemo, a bogatije društvo omogućuje većem broju ljudi da se bave istraživanjima 

umjesto da samo rade kako bi zaradili za život. Drugim riječima, silazna putanja 

poduzetništva sada je prošlost. Nizozemski ekonomisti A. (Sander) R.M. Wenneker i 

Roy Thurik tvrde da krivulja odnosa samozapošljavanja i gospodarske razvijenosti ima 

U-oblik. Istraživanje Danea Stanglera i Paula Kedroskyja, mojih kolega u Kauf fmanovoj 

zakladi, pokazuje međutim da krivulja rasta poduzetništva u SAD-u desetljećima 

stagnira. Nešto koči Amerikance da pokreću vlastite tvrtke. 

Problem proizlazi iz regulacija uspostavljenih u 50-ima kako bi se uravnotežili 

utjecaji velikih korporacija i velikih sindikata. Ekonomija je otad doživjela krupne 

promjene, no zakon je uglavnom i dalje podjednako strog prema malim novim tvrtkama 

i velikim starim kompanijama. Čak 85 posto radnih mjesta u SAD-u nalazi se 

u sektoru usluga – kod trgovaca na malo, liječnika, programera, inženjera. No igra 

se ipak po pravilima smišljenim za proizvođačko gospodarstvo. Ključna filozofska 

postavka glasi da bi se svaka tvrtka trebala prema radnicima odnositi s očinskom 

odgovornošću. Obvezno zdravstveno osiguranje, plaćeni dopusti, iznosi naknada za 

prekovremeni rad i bizarno složena mirovinska pravila samo su neke od stotina obveza 

s kojima se moraju nositi male firme. Novi zakon o zdravstvenoj zaštiti nalaže 

tvrtki da prijavi svaki trgovački posao vredniji od 600 dolara. Teret papirologije smlavit 

će male tvrtke. 

Rezultat roditeljskog odnosa prema zaposlenima jest to da dvije trećine troškova 

za plaće otpadaju na poslove koje su radnici obavili kod kuće. Prema podacima Ministarstva 

rada, radničke povlastice iznose u prosjeku devet dolara po odrađenom satu. 

Neizravni troškovi poput poreza dodatno povećavaju taj trošak, i to znatno. Takav 

paternalizam stvara zaposlenima ugodna radna gnijezda i odvraća ih od pokretanja 

vlastitih tvrtki, a ujedno poskupljuje ulazak u poduzetništvo. Usto su porezna 

usklađivanja za male tvrtke nerazmjerno visoka. 

Jednostavna mjera poticanja zaposlenosti bilo bi stoga ukidanje korporativnih poreza 

i poreza na plaće (kojem ne podliježu strane tvrtke i outsourcing) i, umjesto njih, 

uvođenje jednostavnog poreza na potrošnju. U takvoj bi klimi bilo mnogo privlačnije 

osnivati startup kompanije. 

“Svi su ljudi poduzetnici”, kaže nobelovac Muhammad Yunus, ekonomist 

koji je pokrenuo mikrokreditiranje u svom rodnom Bangladešu. 

Čuje li ga itko u Washingtonu? 

Tim Kane je viši suradnik za istraživanja i politike pri zakladi 

Ewing Marion Kauffman. Osnovao je dvije softverske tvrtke dok 

je pohađao postdiplomski studij na UC-u u San Diegu 

poslodavci 

iz uvoza 

Imigrantima treba 

izdavati poduzetničke 

vize i dopustiti im 

da zapošljavaju 

Amerikance 

/ Robert E. Litan 

Useljenici nam oduzimaju radna 

mjesta! Taj omiljeni refren svih 

ksenofoba najlakše bi utihnuo pred 

argumentom da imigranti zapravo stvaraju 

radna mjesta. Jedan od načina da se to dogodi 

jest uvesti vizu za poslodavce. 

U sklopu takvog programa, poduzetniku 

imigrantu u SAD izdavala bi se 

jednogodišnja viza kako bi imao vremena 

pokrenuti biznis i pronaći radnike. Kad bi 

zaposlio najmanje jednog radnika koji nije 

član njegove obitelji, a državljanin je SADa, 

odobrio bi mu se petogodišnji boravak. 

Ako zaposli više od jednog Amerikanca, 

dobio bi zelenu kartu. 

Ovaj se pristup oslanja na dvije pojave 

tipične za američko tržište rada. Prvo, 

gotovo sva nova radna mjesta otvaraju 

tvrtke mlađe od jedne godine (tri milijuna 

godišnje, a stare tvrtke istodobno zatvore 

milijun radnih mjesta - vidi temu “Svaki 

čovjek poduzetnik”). Drugo, useljenici 

su mnogo skloniji osnivati tvrtke nego 

Amerikanci (30% više, prema nekim 

procjenama). Imigranti su suosnivači eBaya, 

Googlea i PayPala. AT&T, U.S. Steel i 

Procter & Gamble također su svojedobno 

osnovali useljenici. 

Danas u SAD-u živi milijun visoko 

stručnih, legalnih imigranata s privremenom 

dozvolom boravka. Još 125 

tisuća stranaca svake godine diplomira na 

američkim sveučilištima. Kada bi samo 

10 posto tih ljudi pokrenulo biznis pod 

opisanim uvjetima, istog bi se trenutka otvorilo 

110 tisuća radnih mjesta. Osnivači 

tih tvrtki imali bi potom vrlo snažnu motivaciju 

da šire posao kako bi mogli ostati 

u SAD-u. 



U Kongresu je već bilo pokušaja u 

tom smislu. Senatori John Kerry i Richard 

Lugar predložili su uvođenje tzv. startup 

viza koje bi omogućile privremeni boravak 

strancima u čije su poslovne pothvate 

američki investitori uložili najmanje 250 

tisuća dolara, a koji usto zapošljavaju bar 

jednog radnika koji nije član obitelji. Poduzetnici 

bi dobili zelenu kartu kad bi zaposlili 

najmanje pet američkih državljana 

ili u roku od dvije godine ostvarili prihod 

veći od milijun dolara. 

Kako se moglo očekivati, prijedlog 

je zapeo u kongresnom tijelu 

čudnovatog naziva Pododbor za imigraciju, 

državljanstvo, izbjeglice, pograničnu 

sigurnost i međunarodno pravo. Iako 

poticajniji od sadašnje EB-5 dozvole za 

pokretanje tvrtke strancima koji sa sobom 

donesu milijun dolara početnog kapitala 

(pola milijuna ako dolaze iz zemalja 

zahvaćenih nemirima), prijedlog o startup 

vizama još uvijek je previše bojažljiv. Napokon, 

koliko poduzetnika ima dovoljno 

veza da pokrene tvrtku s četvrt milijuna 

tuđeg kapitala? Usto oba rješenja vežu 

status useljenika uz novac, a ne izravno uz 

otvaranje radnih mjesta što je američkim 

biračima najvažnije. 

Otpor prema svemu što nije “domaće”, 

najveća je, kažu, pogreška koju biznis 

može počiniti. To vrijedi i za države. Tim 

više što se greška može izbjeći običnom 

naljepnicom s promotivnim sloganom 

“Uvezimo poslodavce” i pripadajućom 

promjenom politike. 

Robert E. Litan je potpredsjednik za 

istraživanja i politiku u Kauffmanovoj zakladi 

i stariji suradnik za ekonomska istraživanja u 

Institutu Brookings 

ukinimo 

minimalce 

Povećanje najniže cijene radnog sata činilo se 

dobrom idejom, ali je na kraju samo izbrisalo 

radna mjesta / Art Carden 

Želimo li doista povećati zaposlenost, moramo shvatiti da je trošenje novca 

na poticaje pogrešan pristup. Bilo bi puno bolje eliminirati prepreke onima 

koji žele raditi. Jedna od tih prepreka je određivanje najniže naknade za 

rad. Njezin je učinak klasičan primjer zakona neželjenih posljedica. Zaštićene 

minimalne plaće stvaraju nezaposlenost: po cijeni višoj od tržišne, ljudi nude 

više rada nego što ga poslodavci želi unajmiti. 

Ukidanjem minimalne cijene radnog sata stvorilo bi se više prilika za 

zapošljavanje, osobito za tinejdžere, a time i za stjecanje radnog iskustva i bolju 

plaću u budućnosti. Poslala bi se usto snažna poruka poslodavcima i investitorima 

da smiju zapošljavati ljude i ulagati novac bez straha od kazne. Nezaposlenost 

najjače pogađa najmlađe radnike koji vladaju s malo znanja i vještina, a 

ljudi mlađi od 25 godina čine više od pola radne snage s minimalnim primanjima. 

Devetnaest posto tinejdžera plaćenih po satu prima minimalnu naknadu, 

pa i manje od toga ako rade u poljoprivredi ili obiteljskom biznisu. Isto vrijedi 

za samo dva posto zaposlenih na puno radno vrijeme koji su plaćeni po satu. 

Drugim riječima, zbog minimalne nadnice najmlađi se radnici ne mogu zaposliti, 

a stariji teže dolaze do stalnog radnog odnosa i sredstava za uzdržavanje 

obitelji. 

Između 2007. i 2009. minimalna se satnica na saveznoj razini povećala za 

41 posto, sa 5,15 na 7,25 dolara. Posljedice su bile katastrofalne: oko 98 tisuća 

tinejdžera ostalo je bez posla. Zaposlenost radnika u dobi između 16 i 19 godina 

pala je za 6,9 posto u državama koje su morale povisiti minimalce na sve 

tri novouvedene razine. Računajući i 

32 države koje su povećavale samo dio 

satnica, bez posla je ostalo ukupno 114 

tisuća tinejdžera. 

Prema najnovijim službenim podacima 

nezaposlenost među odraslim 

muškarcima iznosi 9,7, a među odraslim 

ženama 7,9 posto. No tinejdžerska 

nezaposlenost iznosi 26 posto, a čak 40 

posto među afroameričkom mladeži. 

U srpnju je “stopa podzaposlenosti”, 

koja obuhvaća one koji su odustali od 

traženja posla te zaposlene na pola radnog 

vremena koji bi željeli raditi puno 

radno vrijeme, službeno bila 16,5 posto 

(18,4 posto prema Gallupu). 

Te će se brojke smanjiti kad s tržišta 


Ukidanje zaštićenih 

minimalaca 

potaklo bi 

otvaranje 

radnih mjesta 

kod privatnih 

poslodavaca, 

ali programi 

javnih radova 

jednostavno 

ljepše izgledaju u 

medijima 

rada uklonimo prepreke. 

Povećanje minimalne satnice između 2007. i 2009. posebno se loše odrazilo na 

zaposlenost u južnim državama i na Velikom platou: u Tennesseeju je zaposlenost 

tinejdžera pala za 8,2 posto (6365 radnih mjesta). Opozivom saveznih odredbi o 

minimalnoj satnici ili njezinim potpunim ukidanjem, stvorile bi se nove prilike 

za zapošljavane tinejdžera u tim regijama. Na sjeverozapadu, Srednjem zapadu 

i Zapadnoj obali trebalo bi u tu svrhu opozvati odredbe o najmanjoj nadnici za 

više platežne kategorije. Bila bi to snažna poruka ulagačima, poduzetnicima i 

radnicima da kreatori politika poštuju zakon ponude i potražnje – i da prosperitet 

proizlazi iz ovladavanja proizvodnjom, a ne iz preraspodjele dobara. 

I najslabije plaćen posao bolji je od nikakvog. Pobornici minimalne satnice 

tvrde da minimum od 7,25 dolara po satu pokazuje u kakvom društvu živimo. 

Nažalost, to se svodi na poruku: “Ne shvaćamo bit tržišnog natjecanja.” Njihove 

su namjere možda dobre, ali nezaposleni ne mogu dobrim namjerama platiti 

hranu, stan i odjeću. 

Opozivom odredbi o minimalnoj satnici stvorio bi se stalni porast zaposlenosti 

i blagostanja, što se ne može reći za skupe državne programe poticanja zaposlenosti. 

Mali primjer: savezna vlada upravo je odobrila 300 tisuća dolara pomoći 

gradu Hartselleu u Alabami. Taj novac je pomoć za izgradnju restorana u kojem 

će se otvoriti dvjesto novih radnih mjesta. Ono što nije uračunato jest gubitak 

radnih mjesta u drugim restoranima kada im ovaj novi preotme mušterije. 

Državni programi neće donijeti trajni porast gospodarske aktivnosti i na 

dulje vrijeme potaknuti stvaranje novih radnih mjesta. U najboljem će slučaju 

prerasporediti resurse i privremeno povećati zaposlenost u nekim sektorima na 

račun drugih sektora. Takve inicijative usto potiču ljude na stjecanje političkih 

vještina kako bi mogli iskamčiti što više proračunskog novca. Cijeli taj proces 

guta resurse, ali ne stvara blagostanje. 

Od političara ne možemo očekivati poznavanje ekonomskih zakonitosti. Ukidanje 

minimalnih satnica potaklo bi zapošljavanje većeg broja radnika kod privatnih 

poslodavaca, ali programi asfaltiranja cesta jednostavno su bolja prilika za 

fotografiranje i hvalisanje zaslugama. 

Art Carden je znanstveni asistent na katedri za ekonomiju i biznis 

Rhodes Collegea u Memphisu 


VRIJEME ZA 

HRABROST I AMBICIJU 

LJUDI SU U HRVATSKOJ DOSAD BILI U NEPRAVEDNOJ POZICIJI U ODNOSU 

NA CESTE, PROPALE PROIZVODNJE, NERAZVIJENE KRAJEVE, NERACIONALNU 

POTROŠNJU DRŽAVE I STATUSNE SIMBOLE “JAKIH PODUZETNIKA”. DOŠLO JE 

VRIJEME DA POČNEMO ULAGATI U LJUDE / SANJA CRNKOVIĆ-POZAIĆ 

Od početka recesije i nakon mlakih prvih znakova oporavka, Europa i Amerika 

moraju konstatirati da je stopa nezaposlenosti još uvijek oko 10 posto te 

da su pomaci vrlo mali. Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso 

govori o gubitku učinka razvoja koji smo uživali od 2000. godine i bojazni 

da se nastavkom gospodarskih politika iz prošlosti neće moći održati konkurentnost ni 

osigurati dovoljno produktivnih radnih mjesta. 

Hrvatska spada među zemlje koje su doživjele najveći pad bruto domaćeg proizvoda 

u tijeku recesije. Predvodi Finska s padom od čak 7,8 posto te Irska sa 7,1 posto, dvije 

male otvorene privrede koje su svoj rast bazirale upravo na izvozu. Hrvatska i Mađarska 

su imale sličan pad, a sve zemlje EU osim Poljske imale su negativne stope rasta.stope 


S druge strane, pad zaposlenosti u tom razdoblju gotovo nigdje 

nije pratio pad gospodarske aktivnosti. Irska je doživjela katarzu 

izgubivši čak 8,8 posto zaposlenosti, što je i najdrastičniji pad zaposlenosti 

u EU. 

Najveću zavist izaziva Njemačka koja uz velik pad BDP-a od 

-4,9 posto uspijeva zadržati tadašnju zaposlenost. Za EU je to 

veliko iznenađenje. Njemačka je veliki izvoznik posebno industrijskih 

proizvoda i ovisi o svjetskoj potražnji, koja je drastično 

pala u tijeku recesije. Njemačka je uočila opasnost na vrijeme i 

pokušala zadržati postojeću zaposlenost skraćivanjem i preraspodjelom 

radnog vremena uz sufinanciranje gubitka dohotka 

od države. U tom je razdoblju čak ostvaren i minimalan rast plaća 

od 0,2 posto. Kod Njemačke je bitno i to da je već 2006. došlo do 

drastičnog smanjenja nezaposlenosti od 11,7 posto na 7,1 posto 

2007. godine. Recesija je udarila u dobrim vremenima, kada je 

nezaposlenost imala tendenciju pada, i premda je u 2008. narasla 

na 9 posto, uz opisanu politiku spustila se 

na 7,8 posto u jeku recesijske 2009. godine. 

Poučno je pogledati neke od 

ishoda pregovora sindikata i poslodavaca 

u teškim vremenima na primjeru 

Coca-Cole u Njemačkoj. Sindikati su 

svoju strategiju fokusirali na zadržavanje 

postojeće zaposlenosti, ali su pregovarali 

o mnogim drugim aspektima radničkih 

prava u jednom paketu. Tako su osigurali 

ponešto fleksibilnosti za poslodavca, 

ponešto dugoročnih prava za zaposlenika, 

posebno u vezi s daljnjim restrukturiranjem, ali i odlaskom 

u mirovinu što je ključni interes starijih radnika koji se posebno 

teško zapošljavaju ako ostanu bez posla. Naravno, poluga pregovaranja 

bili su štrajkovi, ali su zahtjevi bili kompromisni, praktični 

i transparentni. Kakvo bi to osvježenje bilo kada bi naši sindikati 

uspjeli pregovarati na način da kratkoročno daju poslodavcu 

fleksibilnost, a osiguraju dugoročno opstanak radnih mjesta u 

Hrvatskoj! 

S druge strane, Španjolska je tužna priča. Tradicionalno 

rigidna radnička prava postala su irelevantna omogućavanjem 

masovnog zapošljavanja na određeno vrijeme. Sva radna mjesta 

stvorena na taj način danas su izgubljena i zaposlenost je pala za 

6,8 posto. Slično je i u Hrvatskoj. Velika pozornost koja se pridaje 

promjenama u Zakonu o radu zapravo je dimna zavjesa pred 

ključnim promjenama koje su nužne u Hrvatskoj. U situaciji kada 

se svako novo zapošljavanje ostvaruje bez problema na određeno 

vrijeme odredbe Zakona o radu nisu relevantne, a poslodavci 

podilaze zaposlenima na neodređeno vrijeme koji često i nisu 

najproduktivniji te ove neefikasnosti nastoje nadoknaditi (u biti 

neuspješno) kratkoročnim ugovorima. Za ostvarenje kompleksnijih 

ishoda referendumi su doista skup i nedostatan alat koji 

prikriva pravu pregovaračku moć ili nemoć mobiliziranjem 

općeg nezadovoljstva i frustracije građana. 

Za ostvarenje 

kompleksnijih ishoda 

zaštite svijeta rada 

referendumi su doista 

skup i nedostatan alat, 

koji prikriva pravu 

pregovaračku moć ili 

nemoć mobiliziranjem 

općeg nezadovoljstva i 

frustracije građana 


Dijagnoza i lijek koji je pripremila Komisija EU zove se Agenda 

2020. U predgovoru se konstatira: “Kriza je alarm za buđenje, 

trenutak u kojem shvaćamo da će nas uobičajeni načini djelovanja 

dovesti do postupnog zaostajanja... Došao je trenutak istine. 

Vrijeme je za hrabrost i ambiciju.” Ovim dokumentom Europa 

je zacrtala nove koherentne političke ciljeve i razvila nove strategije 

kako ih ostvariti. Postavljena su tri glavna cilja: pametan rast 

koji se temelji na znanju i inovacijama, potom održivi, “zeleniji” 

razvoj koji efikasnije koristi resurse i potiče konkurentnost te 

uključivi razvoj s visokom zaposlenošću i društvenom i prostornom 

kohezijom. 

Kao što je praksa u Europi, ovi su ciljevi popraćeni i konkretnim 

indikatorima i rokovima koji će pratiti provedbu mjera 

i akcijskih planova te njihovu uspješnost u postizanju ciljeva. To 

su: 75 posto stanovništva starog 20-64 mora biti zaposleno; 3 posto 

bruto domaćeg proizvoda EU mora se investirati u istraživanje 

i razvoj i moraju se ispoštovati ciljevi 

klimatske i energetske politike 20/20; 

postotak ispadanja iz procesa redovnog 

obrazovanja ne smije prelaziti 10 posto; 

barem 40 posto mlađih generacija mora 

biti obuhvaćeno višim ili visokim obrazovanjem 

i rizik siromaštva smanjit će se za 

20 milijuna ljudi. 

Od sedam grupa programa ili inicijativa 

koje su osmišljene za ostvarenje 

ovih ciljeva, za tržište rada i zaposlenost 

najvažnija je Agenda za nove vještine i 

poslove čiji je cilj da jača znanja, vještine 

i sposobnosti radno aktivnih osoba, 

povećava njihovu zapošljivost u tijeku životnog ciklusa i usklađuje 

strukturu ponude i potražnje za znanjima i vještinama. (Tablica 2 

prikazuje indikatore sadašnjeg dostignuća odabranih zemalja EU 

i Hrvatske za ciljeve koji se odnose na razvoj ljudskih resursa.) 

Kada se priključimo Europi, bit ćemo najbolji barem po 

nečemu - po postotku mladih koji napuštaju redovno obrazovanje 

bez stjecanja kvalifikacija. Samo 3,9 posto mladih u Hrvatskoj 

napušta obvezno obrazovanje prije vremena, dok je taj postotak 

u Europi 14,4 posto. Bolji smo od europskog prosjeka u postotku 

osoba koje imaju visoki rizik ulaska u siromaštvo. U EU je to 24,5 

posto, a u Hrvatskoj 18,9 posto. Po drugim indikatorima je jasno 

da imamo dosta posla. Stopa zaposlenosti osoba u dobi od 15 do 

64 godine je 61,7 posto prema 69,1 posto u EU, ali nismo toliko 

slabi kao Mađari koji su na 60,5 posto. Nećemo biti na dnu EU 

ljestvice ni u odnosu na broj mladih koji su pokriveni tercijarnim 

obrazovanjem, ali smo još jako daleko od EU prosjeka (32,3 posto), 

a pogotovo od cilja 20/20 koji je 40 posto. Ulaganje u znanost 

i istraživanje moramo povećati za četiri puta da bismo sustigli cilj 

Agende. Tu se jednako moraju potruditi i država i privatni investitori, 

koji kod nas također zaostaju. U EU, a posebno u SAD-u, 

privatni sektor je dominantan u investiranju u istraživanje i razvoj, 

dok kod nas još uvijek dominira država. 



Kako postići spomenute ciljeve u siromašnoj zemlji poput 

Hrvatske? Kako se mogu ostvariti politike cjeloživotnog učenja? 

Stručna skupina za izradu preporuka preporučuje: 

➜ Investicije u znanja i vještine moraju biti masovne. Trebaju se 

motivirati pojedinci i poduzeća da ulažu u sebe odnosno u svoje 

zaposlenike. 

➜ Mora se raditi na povezivanju svijeta učenja i svijeta rada 

radi usklađivanja potreba tržišta i obrazovnih ishoda redovnog 

i cjeloživotnog učenja. 

➜ Svi oblici učenja moraju uključivati neke transverzalne vještine, 

poglavito digitalne i poduzetničke, koje bi trebale pomoći pojedincima 

da razvijaju, a ne samo reproduciraju postojeća znanja i 

vještine. 

➜ Trebamo procjenjivati buduće potrebe za radnom snagom 

pomoću kvalitetnijih informacija s tržišta rada, ugradnjom mehanizama 

ranog upozoravanja na stvaranje jaza između ponude 

i potražnje, itd. itd. 

Mislim da je došlo vrijeme kada moramo ulagati u ljude koji 

su do sada bili u nepravednoj konkurenciji u odnosu na ceste, 

propale proizvodnje, nerazvijene krajeve, neracionalnu potrošnju 

države i statusne simbole “jakih poduzetnika” u obliku nebodera, 

voznih parkova i mnogih drugih surogata bogatstva i moći koja je 

izgrađena na krhkim leđima potplaćenih i izraubanih radnika. 

Naši pokazatelji obrazovanosti zaposlenih, a naročito 

onih koji to nisu – nezaposleni i neaktivni – a koji se moraju regrutirati 

u radnu snagu i tržište rada da bi se povećala stopa zaposlenosti, 

često su porazni. Dolje je prikazan primjer istraživanja 

nedavno provedenog na uzorku poslodavaca. Tema su bili mladi 

mladi bez radnog iskustva i poslovi na kojima se zapošljavaju. 

Svega 51 posto mladih radi na poslovima povezanim sa zanimanjem 

za koje su se obrazovali. Njihova razina praktičnih znanja 

vrlo je niska kada dolaze iz obrazovnog sustava, ali ni kada se 

zaposle mnogi nemaju prilike steći kvalitetna znanja. Istodobno, 

poslodavci ne smatraju da su oni odgovorni za izgradnju takvih 

znanja, već smatraju da je to odgovornost države preko redovnog 

obrazovanja ili samih mladih. Cijela je priča otužna i tipična – 

brigo moja prijeđi na drugoga. 

Na zamišljenom grafikonu gdje bi bile prikazane vrste 

obrazovanja uobičajene kod poslodavaca u najnerazvijenijim 

županijama u tri hrvatske NUTS 2 regije (panonska Hrvatska, 

sjeverozapadna Hrvatska, jadranska Hrvatska) svega 18-22 posto 

poslodavaca imalo bi osmišljeno početno osposobljavanje za 

nove zaposlenike, a pokazalo bi se da sličan postotak ima interne 

obrazovne programe. 

Europska je dilema i hrvatska: 

kako bolje iskoristiti ljudske 

resurse u funkciji razvoja? 

Komisija EU pripremila je lijek, 

Agendu 2020. Za tržište rada 

je najvažnije jačanje znanja i 

vještina svih, ne samo zaposlenih 

Nažalost, znamo i da većina – od 36 do 42 posto – imaju 

samo mentoriranje za uvođenje u posao na radnom mjestu, 

dakle specifična, uska i specijalizirana znanja. Ispod 10 posto 

poslodavaca koristi vanjske institucije za obrazovanje svojih radnika, 

a 4-9 posto njih nema nikakve programe obuke. Uz takvu 

praksu, razvoj praktičnih znanja je upitan, a postizanje EU ciljeva 

teško ostvariv. Kada vidimo da je ispod 5 posto naših zaposlenika 

u ikakvim programima obrazovanja, znamo da imamo problem 

premda su nam dokumenti puni podobnih termina o društvu 

znanja. 

Na kraju, obrazovanje i fokus na ljude ključna je osnova svakog 

razvoja. Razvoj i jest stjecanje i primjena znanja koja tržišnim 

vrednovanjem postaju realna vrijednost koja se može pretočiti u 

potrošnju, imovinu, investicije ili neku drugu svrhu. Domaća pamet, 

inovacije, ideje i proizvodi nikada ne mogu biti zamijenjeni 

uvozom, stranim investicijama ili financijskim injekcijama. Za 

razvoj takvih znanja potrebno je razumijevanje da su potencijali 

koji stoje neiskorišteni u svima nama ključ našeg budućeg blagostanja 

i razvoja. 

Zemlja 

Stope rasta 

realnog BDP-a, % 

2008/9 

Rast 

zaposlenosti, % 

2008/9 

Rast plaća, % 

2007/8 

Austrija -3,4 -0,3 0,9 

Češka -4,1 -1,3 1,6 

Danska -4,9 -3,6 0,9 

Finska -7,8 -2,9 1,3 

Njemačka -4,9 -0,0 0,2 

Grčka -2 -1,1 1,3 

Mađarska -5,7 -2,3 1,4 

Irska -7,1 -8,8 1,1 

Italija -5,1 -1,7 -0,1 

Poljska 1,8 0,4 4,3 

Španjolska -3,6 -6,8 2,7 

OECD kupno -3,3 -1,8 0,1 

Hrvatska -5,8 -1,9 2,6 

Izvor OECD, za Hrvatsku www.hnb.hr/statistika 

Zemlja 

Stopa zaposlenosti 

15-64 

Cilj 75% 

Postotak ispadanja iz 

redovnog obrazovanja 

Cilj manje od 10% 

Pokrivenost mladih generacija 

tercijarnim obrazovanjem 

Cilj 40% 

% stanovništva koje ima 

visok rizik ulaska 

u siromaštvo 

Ulaganje u znanost 

i istraživanje 

Cilj 3% BDP-a 

EU27 69,1 14,4 32,3 24,5 1,9 

Najbolja zemlja Nizozemska 78,8 Slovačka 4,9 Danska 48,1 Nizozemska 15 Finska 3,73 

Najslabija zemlja Mađarska 60,5 Španjolska 31,2 Češka 17,5 Bugarska 38,1 Slovačka 0.47 

Hrvatska 61,7 3,9 20,5 18,9 0,9 

Izvor: Eurostat – Agenda 2020 



Ayn Rand, američka filozofkinja 

ruskog porijekla, objavila je 

1957. godine kultni roman “Atlas 

je slegnuo ramenima” (Atlas 

Shrugged). Riječ je o priči o zamišljenom 

društvu u kojem “Temeljni pokretači” – 

kreatori, graditelji, inženjeri, inovatori 

i općenito najproduktivniji elementi 

društva – nestaju jedan za drugim, sve 

dok više nema nikoga tko zna išta raditi. 

Vlakovi više ne voze, ljetina se ne otprema 

na tržište, zatvaraju se čeličane… 

Pokretački agregat društva se zaustavlja. 

Autoritet se nalazi u rukama drugorazrednih 

menadžera i političara koji na 

krizu bezuspješno odgovaraju dodatnim 

povećanjem kontrole. Koristi se 

prijetnja, rabi sila te izdaju brojni proglasi 

i novi propisi. No, sve to nema 

nikakvog učinka. Do te je situacije 

došlo nakon što su se Pokretači odlučili 

za štrajk, ali ne onaj u klasičnom smislu, 

jer nisu komunicirali ikakve zahtjeve. 

Kako su ih ionako u društvu smatrali 

zlim i beskorisnim izrabljivačima koje 

treba regulirati, oni se sami odlučuju 

povući i jednostavno nestaju. 

Roman je priča o ulozi osobne 

kreativnosti, društvu slobodnog tržišta i 

neuspjehu upletanja državnih institucija 

u život i rad ljudi. Heroji se u romanu 

bore protiv “pljačkaša” – zagovaratelja 

visokih poreza, radničkih sindikata, 

Jurgis Oniunas 

Pokretači 

Želimo li napredovati kao društvo, moramo prestati 

gubiti sposobne ljude - poduzetnike, menadžere, 

političare. U suprotnom se u krizama ne može 

okupiti dovoljno stručnosti za rješavanje problema 

državnih tvrtki, državne potrošnje, 

planiranja, regulacije i redistribucije. 

Posebno mjesto u “paklu” rezervirano 

je za državne službenike koji iz osobnog 

interesa kradu resurse koje proizvode 

Pokretači. 

Knjiga odašilje snažnu poruku i 

neprestano izaziva kontroverze. Popularna 

je i danas, pedeset godina nakon 

objave prvog izdanja, a nije teško uvidjeti 

zašto. Elemente društva koje opisuje 

autorica možemo vidjeti oko sebe gotovo 

svaki dan. U nedavnoj saborskoj 

raspravi o državnom budžetu jedan od 

prominentnijih političara predložio 

je da se nekolicini banaka i telekomunikacijskih 

tvrtki izuzme 15 posto profita 

za potrebe države. Taj je potez argumentirao 

izjavom kako te tvrtke “to ne 

bi niti primijetile”! Tragedija je u tome 

što bi se većina stanovništva vjerojatno 

složila s njegovim prijedlogom. 

Nezaposlenost i obujam formalno 

zaposlene, a zapravo besposlene radne 

spajanjA i akvizicijE 

snage u Hrvatskoj popeli su se na 

neodrživu razinu. Postoje brojne ideje 

za borbu protiv tog zla, no ja vjerujem u 

isključivo dvije: stvaranje poticajne okoline 

za ulaganje koja će privući znanje i 

kapital, te oslobađanje poduzetnika od 

regulacija i intenzivnog oporezivanja. 

No, to je znatno teže izvesti nego reći. 

Stvaranje poticajne okoline za ulaganja 

nije isključivo povezano s poreznim 

inicijativama i dodjelom zemljišnih 

dobara. Njezin je temelj sveti princip 

zaštite privatnog vlasništva, koji zauzvrat 

implicira sposoban, pošten i nekorumpiran 

pravni sustav. Prijedlog da 

vlada proizvoljno uzme 15 posto profita 

velikih tvrtki pokazuje nepoštovanje 

prema privatnom vlasništvu. Nadam se 

da će pravna reforma biti jedan od zadnjih, 

iako i najtežih kamena spoticanja 

koje ćemo prijeći na našem putu prema 

Europskoj uniji. 

U Sjedinjenim Državama više od 

pola radne snage radi u tvrtkama s manje 

od 500 zaposlenih. Nemam točnu 

statistiku za Hrvatsku, no vjerujem 

kako je taj udio još veći. To su uglavnom 

tvrtke koje su osnovali i kojima upravljaju 

pojedinačni poduzetnici – ljudi koji 

su se žrtvovali, koji su riskirali i naporno 

radili kako bi stvorili vrijednost. Tim su 

nastojanjima ujedno osigurali zaposlenje 

i sigurnost za milijune radnika. 

Ako se mene pita, to su heroji, “temeljni 

Stvarna borba protiv korupcije i reforma 

birokracije na svim razinama, mogli bi vratiti 

nešto dostojanstva našem političkom sustavu 

pokretači” našega društva – ljudi koji 

samo žele da njihove tvrtke dalje rastu 

u sklopu razumne porezne strukture, 

bez pretjeranog upletanja vlasti i s prilagodljivim 

radničkim sustavom kojim 

mogu brzo reagirati na pozitivna i negativna 

tržišna kretanja. Takvi su ljudi naši 

klijenti. Ovdje bih želio navesti i nekoliko 

primjera. 

Jurgis Oniunas je direktor i vlasnik konzultantske kuće Ascendant Capital Advisors 


Dva studentska prijatelja pokrenula 

su posao. Ujutro bi učili, a poslijepodne 

prodavali i instalirali prodane proizvode. 

Za pomoć su se obratili roditeljima, 

koji su svoju ušteđevinu uložili u 

prvu pošiljku tih proizvoda. Tvrtku 

su gradili tijekom proteklih deset godina 

i danas zapošljavaju preko stotinu 

ljudi. Tu je zatim i IT legenda koja je 

poslovanje svoje tvrtke s godišnjim 

prometom od 50 milijuna eura zasnovala 

na uvozu vrlo tražene računalne 

opreme za vrijeme Domovinskog rata, 

podržavajući financiranje cjelokupnog 

poslovanja samo svojom riječju i reputacijom. 

Tu je i priča o četiri inženjera 

iz tvrtke koja danas posluje u devet 

zemalja i koju je nedavno kupio veliki 

svjetski ulagač (dijelom i zbog toga što 

su im u sve većoj mjeri oduzimali posao 

na međunarodnoj razini). Tu je i par 

supružnika s idejom o hrvatskoj tržišnoj 

marki koju je danas u obliku franšize 

moguće naći diljem Sredozemlja. Uz 

njih svakako valja spomenuti bivšeg 

obrtnika koji je osnovao dvije proizvodne 

tvrtke, koje danas zapošljavaju 

više od 350 ljudi i izvoze u zemlje 

diljem Europe. Postoje deseci i stotine 

sličnih primjera. To su stvaraoci koji 

omogućuju zaposlenje ne samo ljudima 

koji izravno rade za njih, već i desecima 

dobavljača i podizvođača, a čije prihode 

država u konačnici oporezuje da 

nam pruži neophodne usluge. Svako 

neučinkovito korištenje tog prihoda, 

svaka krađa – bilo kroz korupciju ili 

loše upravljanje sredstvima – trebala bi 

predstavljati sablazan za svakog razumnog 

građanina. 

U svakoj transakciji spajanja i 

preuzimanja menadžment je najvažniji 

čimbenik za koji su zainteresirani 

ulagači. Financijske i tržišne analize i 

due diligence izvještaji padaju u drugi 

plan kada se pojavi središnje pitanje 

– hoće li menadžment i ključni zaposlenici 

ostati u tvrtki? Ako to nije slučaj, 

izvjesno je da nitko neće biti pretjerano 

zainteresiran za kupnju. Sposoban 

upravljački kadar najvažnije je i najrjeđe 

dobro svake tvrtke. Ako vlasnik koji 

želi otići u mirovinu nije osigurao 

upravljački kadar koji će dobro obavljati 

posao nakon prodaje tvrtke, izvjesno 

je da će morati odgoditi svoj naum 

sve dok se odgovarajuća struktura ne 

postavi na pravo mjesto. Menadžerski 

kadar zauzvrat treba poticati osiguravanjem 

visokih plaća i isplatom bonusa. 

Osnovna ideja demokracije – da su svi 

ljudi isti – često se krivo tumači. To u 

osnovi znači da svi ljudi imaju jednaka 

osnovna prava i da su jednaki pred zakonom. 

Ni u kojem slučaju se ne radi 

o tome da je rad svakog čovjeka jednako 

vrijedan ili da se određenoj osobi 

proporcionalno s nagrađivanjem za 

doprinose društvu mora utoliko više 

oduzimati. To je ideja socijalizma koju 

formalno odbacujemo, ali koja i dalje 

ima svoje mjesto u mislima znatnog dijela 

naše populacije. Pravedan porezni 

sustav bi zauzvrat osigurao dodatno 

zapošljavanje. Također, iako možda 

ne zvuči intuitivno, dokazano je kako 

smanjenje poreza stvara veće porezne 

prihode – čisto zbog toga što se jednostavno 

ne isplati “varati sustav” kada su 

stope prihvatljive, odnosno realne. 

Svjedoci smo brojnih optimističnih 

znakova u našoj ekonomiji. Činjenica da 

su se naši mladi studenti-informatičari 

vratili sa zlatnim i srebrnim medaljama 

sa svjetskog IT natjecanja pokazuje 

kako imamo talente za stvaranje tvrtki 

prema svjetskim standardima. No ako 

ne stvorimo okolinu koja je takve talente 

sposobna zadržati u zemlji, uskoro 

ćemo ih vidjeti kako odlaze put Silicijske 

doline. Brojni talentirani ljudi napustili 

su Hrvatsku zbog bolje plaćenih 

poslova i naklonjenije poslovne okoline 

u drugim zemljama. Te smo resurse, za 

sada, izgubili. Oni trenutačno pomažu u 

izgradnji društva i ekonomije u SAD-u, 

Kanadi, Njemačkoj i Australiji. Trebali 

bismo početi razmišljati kako te ljude 

vratiti – kako im stvoriti priliku da rade 

i napreduju u državi gdje su se rodili. Tu 

se možemo voditi dobrim primjerom 

iz Indije. Tijekom devedesetih godina 

prošlog stoljeća indijski su liječnici, 

inženjeri, IT stručnjaci i poduzetnici 

pomagali u stvaranju i razvoju informacijskog 

i biotehnološkog sektora u 

‘Temeljni pokretači’ su ljudi koji samo žele 

da njihove tvrtke dalje rastu u 

sklopu razumne porezne strukture, bez 

pretjeranog upletanja vlasti 

SAD-u. Kada je Indija promijenila pristup 

te otvorila i oslobodila ekonomiju, 

brojni su se indijski “temeljni pokretači” 

vratili u svoju zemlju, pridonoseći jednom 

od najvećih ekonomskih skokova 

u povijesti čovječanstva. 

Drugo područje na kojem imamo 

problema su državne institucije i 

općenito politika, s obzirom na to da 

se sposobni ljudi vrlo rijetko odlučuju 

za te pozive. Naravno, postoje i brojne 

iznimke, i u tim zvanjima rade pojedinci 

koji u teškim uvjetima obavljaju 

izvrstan posao. No, činjenica je da se na 

politiku i državnu službu gleda kao na 

jednostavan put do bogatstva, umjesto 

da ih se doživljava kao plemeniti poziv 

s ciljem pridonošenja poboljšanju 

društva. Sposobnost u takvom sustavu 

također ne kotira tako visoko kao 

stranačka odanost ili pripadnost istom 

mjestu rođenja. 

Rezultat svega je da se u teškim 

vremenima jednostavno ne može okupiti 

dovoljno sposobnosti i misaone 

stručnosti za rješavanje problema s 

kojima se susrećemo. Stvarna i vidljiva 

borba protiv korupcije, sveobuhvatni 

standardi za javne službe i reforma 

birokracije na svim razinama, mogli bi 

vratiti određenu količinu dostojanstva 

našem političkom sustavu. 


Lov na 

milijun 

maraka 

U biznis s brodovima 

Davor Matić je ušao 

prodavši brod koji je 

gradio za sebe. Poslovnu 

sigurnost na kraju je 

pronašao u proizvodnji 

bačava / Jozo Vrdoljak 

Bavi se klasičnom proizvodnjom. Pogon mu 

nije smješten u nekoj poslovnoj zoni u Dalmatinskoj 

zagori, nego na obali, na relativno skupom zemljištu. 

Donosioci planova nisu mu izlazili ususret, radi se o 

malom brodograditelju... Usprkos svemu tome, nije 

propao niti je otpuštao radnike. U takvim uvjetima 

i na taj način posluje kaštelanska tvrtka Damor, koja 

je nastala tako što je njezin vlasnik 1987. godine 

počeo graditi brod za sebe. 

“Brod sam gradio šest mjeseci, ali se nisam uspio 

provozati jer me je jedan gospodin uspio uvjeriti 

da mu ga prodam”, objašnjava Davor Matić, vlasnik 

i direktor Damora. 

Nakon završetka studija ekonomije Matić 

se zaposlio u Policijskoj upravi, ali je znao da tako 

ne može zaraditi milijun njemačkih maraka, što je, 

kaže, od ranog djetinjstva želio. Vjerojatno je zato 

bez puno premišljanja i prodao brod koji je gradio za 

svoju razonodu. Potom je osnovao obrt i zapošljavao 

tri zaposlenika, da bi 1990. osnovao tvrtku Damor u 

kojoj je objedinio proizvodne djelatnosti temeljene 

na polimerima i inoxu. U ratnim godinama Damor 

je dosta radio za Hrvatsku vojsku, kojoj je isporučio 

oko 2500 plastičnih spremnika za vodu. Na tim 

poslovima radilo je pet zaposlenika. Na poslovima 

koji su koristili inox radilo ih je osam. 

“Prvih godina radili smo inox bačve isključivo 

za hercegovačke vinarije. Tamo smo opremili prvu 

vinariju sistemom ključ u ruke. Radilo se o Hepokovoj 

vinariji u Ljubuškom. Posao je odlično krenuo, 

tako da smo do 1996. godine na ovom području 

opremili 58 vinarija”, otkriva Davor Matić. 

Što se tiče hrvatskog tržišta, do završetka rata 

poslovao je samo s velikim vinarijama poput Vinoploda, 

Dalmacijavina i Badela, jer su privatne vinarije 

tek završetkom rata započele s ugradnjom spremnika 

od inoxa, odnosno spremnika s kontroliranom 

fermentacijom. Damor osim svojih zaposlenika ima 

i stalne kooperante. Radi se o nekoliko obrta koji 

posluju samo za njega, tako da su unutar pogona 

82 radnika. Ako mu zbog povećanja opsega posla 

zatreba još nekoliko radnika, Damor ih na mjesec 

dana posudi iz tih obrta. 

Mala brodogradnja u Hrvatskoj prolazi kroz vrlo 

teško razdoblje. Najveći razlog lošeg stanja u ovoj 

Jozo Vrdoljak je novinar Privrednog vjesnika 


Davor Matić već 

osam godina čeka 

lokacijsku dozvolu za 

proširenje Damorovih 

pogona u Kaštelima 

djelatnosti svakako je pad kupovne moći, 

pa je brod zadnja stvar koja se kupuje, 

ali i prva koje se ljudi odriču. Osim toga, 

Vlada je prošle godine uvela nerazumne 

trošarine pa je prodaja potpuno stala. 

“Da bi prodali brod, mali brodograditelji 

služili su se gotovo čarolijama kako 

bi izbjegli plaćanje trošarina. Radili su se 

brodovi u kitu, pa su se registrirali samo 

s motorom. Onda bi se sklapali ugovori 

za opremanje plovila kako bio se izbjeglo 

plaćanje trošarina. Doduše, tako se moglo 

raditi samo za poznanike. Strancima je 

takav način poslovanja nerazumljiv.” Prema 

njegovoj procjeni, pogone je zatvorilo 

više od polovice malih brodogradilišta, a 

dobar dio onih koji su nastavili poslovanje 

prepolovili su broj zaposlenih. 

“Mi smo opstali jer je dio tvrtki koje su 

proizvodile spremnike od inoxa propao, 

pa je većina poslova, unatoč općem smanjenju 

na tržištu, pripala nama. Tako smo 

dio radnika iz brodograđevnog odnosno 

dijela plastike prebacivali na poslove 

gradnje spremnika”, kaže Matić. Iako se 

u Damoru situacija donekle popravila, 

kao i u ostalim malim brodogradilištima, 

još uvijek se ne radi punim kapacitetom: 

“Damor radi s 80 posto kapaciteta, ali je 

naplativost puno bolja. Danas kupuju uglavnom 

oni koji imaju novac, jer su krediti 

nepovoljni.” 

Matić smatra da nepostojanje velikih 

projektnih studija za malu brodogradnju 

nije posljedica toga što u Hrvatskoj nemamo 

dobre projektante, nego je naručivanje 

projekata vrlo skupo i u tom bi slučaju 

proizvodnja plovila za sport i razonodu 

bila potpuno nekonkurentna. 

U Damoru se najviše proizvode plovila 

dužina sedam, osam i devet metra. Rade 

se i drugi tipovi, ali su ove tri dužine temelj 

proizvodnje. Riječ je o motornim brodovima 

koji imaju mogućnost glisiranja. 

Ukupno se u Damoru proizvede između 

120 i 130 brodova, od toga do 24 veća, luksuznija 

broda. 

“Prodajemo na domaćem tržištu. 

Imamo i kupca stranih državljana, ali su 

i oni vezani uz Hrvatsku poslom ili prijateljskim 

vezama. Na sajmovima u Europskoj 

uniji ne nastupamo. Jedanput 

smo nastupili i odmah dobili narudžbu 

za gradnju 108 luksuznijih brodova sa 40 

posto avansnog plaćanja. Nismo se usudili 

prihvatiti posao zbog skučenosti prostora 

u kojem radimo, što znači da bismo morali 

investirati u gradnju novog pogona, te 

zbog povećanog rizika ako bismo zaposlili 

još 40 radnika. Strahovali smo da bismo 

u slučaju gubitka tog kupca bankrotirali”, 

objašnjava Matić. 

Iako proizvodi solidan broj brodova, 

Pad kupovne moći 

i goleme trošarine 

lani su potpuno 

zaustavili prodaju. 

Matić procjenjuje da 

je više od polovice 

malih brodograditelja 

zatvorilo pogone 


Damoru je mala brodogradnja usputna 

djelatnost. Tvrtkin temeljni proizvod, 

onaj koji osigurava likvidnost i prihod, 

izgradnja je inox bačava. “Imamo 

narudžbe za gradnju plovila u studenome 

i prosincu, ali su cijene tolike da ne 

možemo pokriti troškove. Prihvaćamo 

i takve poslove jer je bolje malo izgubiti 

nego da radnici ništa ne rade u tim 

mjesecima, a moraju dobiti plaću. U tom 

bi slučaju financijski gubitak bio puno 

veći”, kaže Matić. 

Damor godišnje proizvede do 15 

tisuća 1000-litarskih bačava. Ostale 

veličine se rade po narudžbi, a najveća 

proizvedena inox bačva kapaciteta je dva 

milijuna litara. Unatoč velikoj potražnji i 

sigurnom plaćanju, ne izvoze na područje 

Europske unije zbog minimalnih marži. 

Iznimka je Grčka, gdje su nedavno opremili 

vinariju. Opterećuju ih ograničeni 

kapaciteti, a prostora za širenje nema zbog 

nerazumijevanja administracije. “Osam 

godina u Kaštelima čekamo dobivanje 

lokacijske dozvole za proširenje pogona”, 

kaže Matić. 

Vlasnik Damora ističe kako, unatoč 

iznadprosječnim primanjima u njegovoj 

tvrtki, sve teže dolazi do radnika određenih 

zanimanja poput zavarivača, bravara, 

limara, cjevara, montera, električara, a 

drvodjelce je gotovo nemoguće pronaći. 

“Bez obzira na to što su primanja 

u mojoj tvrtki gotovo dvostruko viša 

nego u Brodosplitu, i što je sudbina tog 

brodogradilišta upitna a kod mene sigurnost 

veća, nitko neće napustiti Brodosplit. 

Nešto se radnika može pronaći u Slavoniji 

i Bosni i Hercegovini, ali u Dalmaciji je 

teško pronaći proizvodnog radnika. Osim 

toga, primanja naših radnika približila 

su se onima u zemljama EU, ali je naša 

produktivnost daleko iza produktivnosti 

radnika u Italiji ili Austriji. To je i razlog 

zašto nemamo ozbiljnijih investitora iz zemalja 

Unije”, smatra Matić. 

No kupaca još uvijek ima, i to kvalitetnih. 

“Ono što nas opterećuje jest problem 

naših kupaca, a to su vinari i uljari 

koji ovise o trgovačkim lancima pa zbog 

poprilično dugih rokova naplate imaju 

problema s likvidnošću“, kaže Matić. 



Na prvi pogled sve se čini kao “business as 

usual”. No zagrebačka tvrtka OffSpace, koja 

se bavi iznajmljivanjem 17 ureda, jedne konferencijske 

sale i dviju soba za sastanke, radi 

i s tvrtkama koje za 99 kuna po satu kod njih 

obavljaju poslovne sastanke, dolaze pregovarati ili se samo 

žele družiti. Dobro uhodan koncept registriranja tvrtke na 

poštanski sandučić djelatnici ove tvrtke uspjeli su, naime, 

unaprijediti telefonskim brojem, mjestom gdje je moguće 

odraditi sastanke, knjigovođom, poreznim savjetnikom, 

kao i partnerstvom s jednim odvjetničkim uredom koji 

pomaže privatnim poduzetnicima u registraciji njihove 

nove tvrtke. 

Prva je to tvrtka u nas koja se specijalizirala za iznajmljivanje 

pravih i virtualnih ureda. “Pokušavamo naš projekt 

profilirati kao mjesto gdje će novi ljudi na jednostavan 

način započeti poslovanje i smanjiti troškove, i kamo će 

dolaziti i stranci. To vam je zapravo osluškivanje što kome 

treba”, kaže Željko Nikšić, direktor tvrtke koja se smjestila 

u VMD-ovom neboderu na zagrebačkoj Radničkoj cesti i 

započela s radom 1. prosinca 2008. 

Nikšić, koji nas dočekuje na recepciji futurističkog ureda 

kakvog se vjerojatno ne bi posramile ni kompanije na 

Manhattanu, kadar je Hrvoja Prpića koji je, čim je otišao iz 

HG Spota, pokrenuo projekt SMEE, a poslije toga ušao u 

suradnju s udrugom Poslovnih anđela. Ubrzo potom je na 

prijedlog Vedrana Rezara iz tvrtke Bulb d.o.o. takoreći na 

prvu prihvatio ideju da investira u projekt OffSpace, koji 

se pokušava profilirati kao mjesto gdje će svi novi ljudi na 

A gdje je 

moj ured? 

Kako na jednostavan način započeti 

poslovanje? Ili gdje odraditi poslovne 

sastanke ako ste stranac u Zagrebu? 

Odgovor zna Željko Nikšić, direktor prve 

domaće tvrtke specijalizirane 

za iznajmljivanje pravih i virtualnih 

ureda / Sanja Romić 


jednostavan način započeti poslovanje i smanjiti 

svoje troškove. A to smanjenje je uistinu drastično: 

za 100 eura koliko košta usluga Virtual Office Basic, 

ondje možete zaposliti tajnicu, imati svoj broj, 

pretplatu na internet, faks i štošta drugo… 

Željko Nikšić, šef 

zagrebačkih 

inteligentnih ureda 

“Ovdje se posao dijeli, a za klijenta 

koji dođe osluškuje se što je njegov posao i to 

prosljeđuje dalje. Tražili smo pravo poslovno 

okruženje, zgradu s visokim standardima. Imamo 

630 kvadrata, iznajmljujemo 17 ureda, jednu konferencijsku 

salu i dvije sobe za sastanke, a samo u 

uređenje prostora, hardver i web-site investirali 

smo dva milijuna ”, kaže Nikšić i dodaje: “Točno 

je da takve stvari već postoje vani, ali kod njih 

nije sve tako povezano. Kod nas se čak sklapa i 

ugovor o vlastitom prostoru ili ugovor o najmu 

koji ste dužni imati prema zakonu. Naime, kada 

registrirate firmu, dobivate na općini pravo da ju 

registrirate na našoj adresi, poštanski sandučić, 

fiksni faks i telefonski broj. Sve što se zbiva, recimo 

pozive, pa i one neodgovorene, moguće je i 

snimati, a sve to korisnik može vidjeti na svojem 

korisničkom accountu. Imamo knjigovođu, poreznog 

savjetnika, partneri smo s odvjetničkim 

uredom koji pomaže u registraciji tvrtke, a ako je 

riječ o strancu, lutanja s otvaranjem firme ovim se 

konceptom vrlo jednostavno anuliraju”. 

Koliko jednostavno? Dosta. Prvi korak koji 

morate učiniti – ako imate temeljni kapital od 

20 tisuća kuna da pokrenete vlastitu tvrtku – jest 

da uputite e-mail ili telefonski poziv OffSpaceu i 

objasnite kako ste si zamislili posao. Nakon toga 

oni će inicirati sastanak na kojem će biti prisutan 

netko iz odvjetničkog ureda, knjigovodstva i njihove 

tvrtke, a idući korak bit će otvaranje tvrtke 

(za što će se pobrinuti njihovi odvjetnici). Kad 

posao profunkcionira, svu papirologiju djelatnici 

OffSpacea proslijedit će isto tako knjigovodstvu 

i odvjetničkom uredu s kojima imaju ugovorenu 

suradnju. Otvaranje tvrtke u prosjeku traje dvatri 

tjedna što, ističe Nikšić, jako ovisi i o ljudskom 

faktoru. 

Kome je kod njih dobro? Časopisu Home, 

tvrtki Trumpf, Kreditima putem mobitela, Infoareni, 

Kroko Internationalu koji, primjerice, 

ima registriranu veleprodaju… Virtualni office 

prepoznale su i neke velike kuće poput UNDP-a te 

neka osiguravajuća društava, na neki način svi koji 

su počeli razmišljati kako pojednostaviti svoj posao 

i više ne žele organizirati sastanke po kafićima 

i foajeima, kaže Nikšić. 



Mjesečni prihodi OffSpacea u 2009. 

iznosili su 20 tisuća eura bez PDV-a, a u 

prve dvije trećine godine poslovali su, recesiji 

unatoč, čak i iznad plana. 

Na njihovom vanjskom desku postoje 

i dva ureda koji se mogu zakupiti na 

određeni broj sati, ući uz pomoć kartice, 

sjesti na office desk, obaviti posao i potom 

krenuti dalje. Nikšić kaže: “Jednom nam je 

došao Danac koji je surfao po Macintoshu 

i rekao da nam dobro radi mreža. Došao je 

poslije još dvaput, malo osluškivao stvari i 

onda otvorio ured. Wireless je kod nas besplatan 

i u kući imamo sva tri providera. 

Ljude, na primjer, zanima hoće li dobiti 

broj koji će se ponavljati. I kad sve to shvate, 

pitaju: A gdje je moj ured?” 

U cijenu ureda u OffSapceu uključeno 

je korištenje recepcije (na ulazu u zgradu i 

tvrtku), klima, grijanje i telefonski račun 

za koji je moguće napraviti točan ispis 

internih, dolaznih i odlaznih poziva, 

zapravo sve osim čišćenja ureda, što 

obavlja agencija za 10 kuna plus PDV po 

kvadratnom metru prostora. Klikom na 

bilo koju sobu unutar tvrtke moguće je 

vidjeti njezinu dostupnost. Minimalni 

najam je mjesec dana, nema otkaznog 

roka, tako da je moguće doći i za dva dana 

otići. Dosad najpopularnija i najtraženija 

od svih usluga u OffSpaceu bila je Virtual 

Office Basic, a uključuje adresu na OffSpaceovoj 

lokaciji, mogućnost registriranja 

tvrtke, fiksni telefon i broj faksa, tajnicu, 

poštanski sandučić, korištenje domene, e- 

mail adrese i izradu web-stranice. 

“Virtualni office jednog će dana 

prerasti u call centar, s obzirom na to da 

tvrtka raste prema planu. Kanimo početi 

zapošljavati, i ono što će nam biti dosta 

bitno je multijezičnost”, najavljuje Nikšić, 

ističući kako je dosad bilo dosta upita 

klijenata za usluge iz uvoza: “Ljudi žele 

uvoziti elektroničku opremu, pločice za 

bazene s nacrtanim dupinima, pomagala 

za računalne igrice, robu iz Kine za koju 

ne žele provući svoje kartice, jer tu ima 

puno prevara. Mi im u tom slučaju ispostavljamo 

fakturu, kada saznamo što i 

kako žele, i dovedemo robu u roku.” 

Nekima su potrebni programeri, 

nekima call centri. Nikšić kaže: “Jedan 

od naših klijenata je i Radilica, i ako trebamo 

call centar, odmah ih nazovemo i 

napravimo sastanak. Kad je puno firmi na 

okupu, lakše se nađu prilike, odradi novi 

posao. Kod nas nema ‘ne možemo’ i ‘ne 

znamo’.” Jesu li ljudi onda u pravu kada 

misle da je kod njih ekstra jeftino? “Ne, 

jer je neminovno da neka usluga dosta 

košta. Na primjer, ako je riječ o 10 kubika 

mramora, mi se najprije moramo raspitati 

kod svojeg špeditera koliko to košta i onda 

na to još uzimamo 10 posto. Neke usluge 

ugovaramo isključivo zbog upita klijenata, 

a hendlamo i puno administracije”, napominje 

Željko Nikšić. 

Iako su ovih dana zaprimili čak pet 

upita slovenskih tvrtki, pitam Nikšića kako 

zapravo prodaju usluge poput virtual officea 

s obzirom na naš mentalitet. “Zvanjem, 

slanjem mailova, pokušajima da objasnimo. 

Prvu godinu to je zaista bilo teško.” Treba li 

onda čuditi da poduzetnici do 35 godina 

za njih već znaju, ali ne i oni stariji? “Po 

meni”, kaže Nikšić, “posrijedi je prije svega 

posvećenost poslu. Nazvao sam čovjeka 

koji se bavi postavljanjem klime i on me je 

pitao koja je prednost svega toga? Imao je 

dvije ekipe. Mi smo mu rekli da ćemo mu 

raditi raspored, a neka on šalje ekipe na 

teren. Odgovor je bio: ‘Nama se baš nekad 

ne ide…’ Prepustiti nekome da se javlja nije 

mala stvar. Moramo amortizirati te udarce. 

Nemamo klijenata koji se bave čudnim stvarima. 

Jedna firma iz Osijeka ovdje radi 

svaki vikend od četvrtog mjeseca”, kaže 

Nikšić. Pitam ga zašto većina tvrtki koje su 

započele svoju aktivnost u OffSpaceu već 

duže nije tamo. “Zašto su otišli? Jer su im 

njihovi uredi postali premali.” 

Najtraženija usluga zove se Virtual Office 

Basic pa ne čudi da poduzetnici do 35 godina 

znaju za OffSpace, a oni stariji ne 

Foto Boris Štajduhar 


kontekst 

Slovenske banke riješit će se svojih udjela u 

Mercatoru. U prodaju bi mogle i dionice 

koje drži Pivovarna Laško. Za nadati se da se 

politika u to neće miješati /Željko Trkanjec 

Prodaja krune 

Ljeto je prošlo, Slovenke i Slovenci 

su se vratili s Jadrana, zasukali 

rukave i primili se posla. Iza njih 

su šokovi koji su ih uzdrmali 

proljetos kad su shvatili da će 

morati iz svog džepa izdvojiti nešto eura 

za spas Grčke koja je bila na rubu financijskog 

kolapsa – nismo baš tako zamišljali 

ovu Europsku uniju, čulo se od nemalog 

broja ljudi – a neslužbene informacije 

ipak govore da je zato najjužnija članica 

EU zabilježila manji broj gostiju iz dežele. 

Nešto je ipak potpuno drukčije nego prije 

godinu dana – Hrvatska više nije ključna 

politička tema. 

Poplave, koje su najučinkovitije podsjetile 

Ljubljančane da ih čeka kišna i tmurna 

jesen, nisu, jasno, prošle bez političkog 

odjeka. Početkom idućeg mjeseca u Sloveniji 

se održavaju lokalni izbori pa je 

opozicija u svim gradovima skočila na 

zadnje noge i stala napadati sadašnje vlasti 

da su namjerno zapostavili pitanje obrane 

od poplave i novac za tu svrhu potrošili 

na projekte koji bi im trebali olakšati dobivanje 

izbora (recimo projekt stadiona u 

Ljubljani). I tu su se pod sitnozorom našla 

dva eksponirana gradonačelnika, Zoran 

Janković, bivši šef Mercatora koji je, nakon 

što je otjeran iz tvrtke, osvojio Ljubljanu, 

te gradonačelnik Celja Bojan Šrot, 

bivši šef Slovenske pučke stranke (SLS) čiji 

je brat Boško doveo Pivovarnu Laško do 

ruba bankrota. Ključno je pitanje hoće li 

Janković sa svojom listom uspjeti sačuvati 

vlast u Ljubljani te hoće li birači kazniti 

Bojana zbog grijeha njegova brata Boška 

(i vlastitog debakla na parlamentarnim 

izborima). 

A upravo ovih dana i na gospodarskom 

planu će opet u fokusu biti Mercator 

i Pivovarna Laško. Riječ je o dvije tvrtke 

koje su se, uz Istrabenz, smatrale draguljima 

u kruni slovenske privrede jer su otvorile 

prostor snažnom iskoraku na jugoistok 

Europe. I obje su postale glavnim 

akterima u političkim obračunima nakon 

dolaska na vlast Janeza Janše 2004. godine. 

Janša je tada odlučio na svaki način s čela 

Mercatora ukloniti Zorana Jankovića i u 

tom mu je naumu pomogao Boško Šrot, 

novopostavljeni šef Pivovarne Laško koja 

je imala veliki paket Mercatorovih dionica. 

Janša mu nije ostao dužan te mu 

je omogućio da raznim zakulisnim igrama 

postane vlasnikom Pivovarne, ali 

se cijeli projekt srušio izbijanjem recesije 

jer Šrotovi fondovi više nisu imali novca 

za otplatu bankovnih kredita kojima su 

kupovali dionice. I tako su banke postale 

vlasnice dionica. 

Sada pak banke, koje su bile snažno 

uzdrmane financijskom krizom, kreću u 

prodaju svojih dionica Mercatora, a isto 

traže od Pivovarne Laško. Obje informacije 

izazvat će velik interes javnosti jer se 

politika uvijek i snažno protivila ikakvom 

stranom udjelu u vlasničkoj strukturi 

Mercatora koji služi kao alat za jačanje 

slovenskog izvoza. No, Nova ljubljanska 

banka (NLB) se sada na svaki način želi 

riješiti dionica Mercatora jer i sama čeka 

dokapitalizaciju i svjež bi joj kapital dobro 

došao, a iz neslužbenih se izvora doznaje 

da su za kupnju zainteresirana dva private 

equity fonda, Mid Europa i East Capital. 

No, tko će se sve naći u igri kad na red 

dođe prodaja dionica, u ovom trenutku 

nije poznato. Slovenska je vlada bila sklona 

prodati Drogu Kolinsku hrvatskoj Atlantic 

grupi jer je tako sačuvala njezinu temeljnu 

djelatnost, ali je redovito odbijala i samu 

pomisao da bi Mercator došao u ruke 

Konzuma ili srbijanske Delte (pa je stoga 

ubijena i Jankovićeva ideja udruživanja tih 

triju velikih maloprodajnih lanaca kako bi 

se mogli regionalno obraniti od velikih 

igrača – ili situacija u kojoj se Mercator 

sada nalazi). 

Ova bi prodaja dionica Mercatora 

trebala konačno biti provedena jer se 

očekuje da Komisija za trgovinu vrijednosnim 

papirima bankama oduzme glasačka 

prava vezana uz zaplijenjene udjele pa im 

politika ne bi mogla zabraniti prodaju – 

jer i s tim dionicama u vlasništvu ne mogu 

odlučivati. A riječ je o 35 posto kapitala u 

Mercatoru. Na prodaji bi se mogle naći i 

dionice Pivovarne Laško, ali još nije ni okvirno 

poznato kad bi se to moglo dogoditi 

ni tko bi mogao biti pozvan kao mogući 

kupac. 

Ako se ne dogodi nešto neočekivano, 

Slovenija bi, dakle, mogla riješiti pitanje 

vlasničkih odnosa u Mercatoru i Pivovarni 

Laško koja je tijekom krize gotovo propala. 

To bi bio korak prema sređivanju ukupnog 

stanja u gospodarstvu jer bi se i s banaka 

skinuo teret njihovih prepletenih odnosa. 


kontekst 

Kako je cijela Srbija 

saznala šta je to burza 

Izlaskom Naftne 

industrije Srbije na 

burzu, oko pet 

milijuna građana 

Srbije postalo 

je dioničarima. 

Novopečeni vlasnici 

mahom čuvaju dionice 

/ Ivana Ristić, 

Beograd 

Otkako je Naftna industrija 

Srbije (NIS) izlistana 

na Beogradskoj burzi, Srbija 

je preko noći postala 

“dioničarska zemlja”. Do 

prošle godine, prema podacima te burze, 

samo je 0,32 posto građana Srbije ikada 

trgovalo dionicama. Ove godine tek svaki 

treći građanin nije dioničar. I to samo 

NIS-a, diva za uvjete srpskog tržišta kapitala, 

koji je 30. kolovoza izašao na prime 

market Beogradske burze pošto je krajem 

2008. ruski Gazpromnjeft kupio od države 

kontrolni paket od 51 posto dionica za 400 

milijuna eura. 

Prema Zakonu o pravu na besplatne 

dionice, 4,8 milijuna građana Srbije dobilo 

je po pet dionica naftne kompanije 

nominalne vrijednosti od oko pet eura 

po komadu. Dioničari nisu postali samo 

maloljetnici i građani koji su već sudjelovali 

u privatizacijama. Prema tom zakonu 

građani će svoje portfelje dopuniti 

i dionicama javnih poduzeća Telekoma 

Srbije, Aerodroma Nikola Tesla, Elektroprivrede 

Srbije (EPS) te Akcionarskog 

fonda. Portfelj dostojan bogatog zapad- 

Naftna kompanija 

uzdrmala je srpsko 

tržište kapitala 


Foto AP 

nog investitora. 

Znajući da su za većinu građana burzovno 

trgovanje, promet, obujmi, ponuda 

i potražnja “španska sela”, država se 

pripremila za navalu prodajnih naloga 

u prvim danim trgovanja dionicama 

NIS-a. Za taj je posao angažirala Pošte 

Srbije s najvećom mrežom podružnica, 

kao podršku Poštanskoj štedionici, 

ovlaštenom brokeru za besplatnu prodaju 

naloga. Ipak, brže-bolje obučeni “instant 

brokeri” na šalterima 1300 poštanskih 

ureda nisu imali mnogo posla. Po riječima 

direktorice za novčane usluge PTT-a Svetlane 

Lešević, u prva dva tjedna do 15. rujna, 

“državni poklon” unovčilo je samo je 

357 tisuća građana (7,4 posto dioničara) 

Srbije. Cijena je ipak padala, pritisnuta s 

druge strane višestruko manjim brojem 

kupaca. NIS, pompozno najavljivan kao 

kompanija-magnet za velike profesionalne 

investitore, u dva je tjedna na burzi 

“pojeftinio” za nešto više od 11 posto, na 

448 dinara po dionici. Ponuda je rasla, 

potražnja padala. 

Izostanak investitora nije iznenadio 

analitičare. Računica pokazuje da je 

bilo koja kompanija na Beogradskoj burzi 

četiri puta jeftinija od dugoočekivanog 

naftnog diva koji bilježi gubitke. Aleksandar 

Zavišić, investicijski savjetnik na projektu 

USAID-a u Srbiji kaže da je do ovog 

zaključka došao usporedbom odnosa 

cijene i knjigovodstvene vrijednosti (PB) 

NIS-a i burzovnog indeksa Belex15 na 

kojem se nalaze najlikvidnije dionice srpskih 

poduzeća. 

“Jedan dinar uloženog novca u dionicu 

NIS-a, poslovanjem kompanije u prethodnoj 

kalendarskoj godini bio bi izgubljen. 

Jezikom financijske analize, prinos 

na dioničarski kapital NIS-a je 

-116 posto. Prema raspoloživim 

podacima burze, P/B pokazatelj 

dionica uključenih u indeks Belex15 

je 0,68, dok P/B NIS-a iznosi 

2,5”, objašnjava Zavišić. Zbog NIS 

toga je, dodaje, investitorima OMV 

isplativije ulagati u kompanije INA 

iz branše u regiji, poput MOLa 

ili OMV-a, pa NIS ne 

MOL 

treba 

Kompanija 

uskoro očekivati u portfeljima “ozbiljnih” 

investitora. Svoj stav Zavišić obrazlaže 

činjenicom da za ulaganje investitorima 

nisu dovoljna očekivanja i najave ulaganja 

iz kompanije: “U kriznim vremenima investitorima 

je imperativ očuvanje vrijednosti 

imovine. To znači da kratkoročnije 

razmišljaju.” Osim toga, profesionalci vole 

dobro “proučiti” papir, tvrde znalci. 

I Nenad Gujaničić, glavni broker Sinteza 

Invest Groupa, slaže se da treba vremena 

da se prouči novi menadžment kompanije 

i stekne povjerenje: “NIS je bilo partijsko 

poduzeće koje je godinama urušavano. 

Usprkos tome percipira se kao profitabilna 

zlatna koka. Zato je potencijalno dobra 

investicija.” Gujaničić naglašava da je iz 

kuta malih dioničara najznačajnija ugovorna 

obveza Gazpromnjefta, većinskog 

vlasnika, da u veljači 2011. ponudi otkup 

dionica po 4,8 eura za dionicu. To je i jedan 

od razloga zašto mali dioničari nisu 

krenuli u masovnu prodaju dionica, ocjenjuju 

analitičari. Gujaničić dodaje da je obveza 

otkupa “brana” cijene jer kompanija, 

kako se očekivalo, ni ove godine neće 

imati neke fantastične rezultate. “Ono što 

je dobro jest da će većinski vlasnik učiniti 

nešto na restrukturiranju kompanije i 

da će dugoročno poslovanje biti znatno 

bolje. Kao većina privrednika u Srbiji i oni 

imaju problem s tečajem, i to je najveći razlog 

negativnog neto poslovanja u prvom 

polugodištu”, uvjeren je Gujaničić. 

Unatoč monopolističkom položaju na 

tržištu, NIS je godinama poslovao s gubitkom. 

Loši rezultati nisu izostali ni ove godine. 

U prvih šest mjeseci gubitak je bio 9,6 

milijardi dinara (91,5 milijuna eura), 29 

posto više nego u prvih šest mjeseci 2009., 

izvijestili su iz kompanije. Na predstavljanju 

NIS-a profesionalnim investitorima 

NIS prema naftnim tvrtkama u regiji 

Izvor: KBC Securities 

Tržišna 

kapitalizacija 

u mlrd. dolara 

Odnos cijene i 

knjigovodstvene vrijednosti 

(PB) za 2010. 

Odnos cijene 

dionice i 

zarade (P/E) 

0, 98 2,51 - 

10 1 12,03 

2,8 1,3 11,07 

10 0,9 5,9 

uoči početka trgovanja tom dionicom na 

Beogradskoj burzi, zamjenik generalnog 

direktora NIS-a Aleksej Urusov istaknuo 

je da su gubici nastali prije svega zbog slabljenja 

dinara u odnosu na dolar, i to za 

28,1 posto samo u prvom kvartalu 2010. 

“Troškovi tečajnih razlika ove su godine 

bili oko 16 milijardi dinara, a 2009. tri milijarde”, 

rekao je Urusov. 

Kapital naftne kompanije na 

kraju lipnja iznosio je 22,6 milijardi dinara, 

što znači da je knjigovodstvena vrijednost 

jedne dionice oko 138 dinara. Urusov je 

rekao i da su prihodi od prodaje u prvoj 

polovici ove godine bili 63,4 milijardi dinara, 

26 posto više nego u istom razdoblju 

lani. Ukupan dug NIS-a prema bankama, 

dodao je, u prvom je polugodištu smanjen 

sa 793 na 720 milijuna dolara. Oko 75 posto 

duga NIS-a indeksirano je u dolarima, a 

25 posto u eurima, precizirao je. Urusov je 

istaknuo da je u prvih šest mjeseci ove godine 

profit kompanije prije uplate poreza, 

isplate kamata i amortizacije iznosio 8,4 

milijarde dinara (oko 80 milijuna eura). 

Istodobno se oglasio se i generalni 

direktor NIS-a Kiril Kravčenko, rekavši da 

će “menadžment kompanije učiniti sve da 

u drugoj polovici 2010. poravna gubitak s 

početka godine”. 

Republika Srbija zadržala je 29,9 posto 

udjela u kompaniji, a preostalih 19,1 posto 

u rukama je bivših i sadašnjih zaposlenika, 

4,8 milijuna građana Srbije koji su besplatno 

dobili dionice, kao i nekolicine tvrtki i 

građana koji su dionice stekli dok je kompanija 

bila zatvoreno dioničko društvo. 

Gazpromnjeft je većinski udio u NIS-u 

kupio uz obvezu da investira oko 550 milijuna 

eura u modernizaciju postrojenja te 

kompanije do 2012. Država se obvezala da 

svoje dionice ne može prodati Gazpromnjeftu 

u veljači, za kada je najavljen 

otkup. U teoriji, to znači da 

većinski vlasnik može doći do maksimalnih 

70 posto udjela u kompaniji. 

Pod pretpostavkom da se pet 

milijuna građana Srbije umori od 

dioničarstva i čekanja da vrijednost 

dionice naraste, pa u veljači iskoristi 

“sigurnu cijenu”. 


Hepi džedaj 

Koliko novca treba prosječnom građaninu Srbije da 

bi postao sretan? / Aleksandar Apostolovski, Beograd 

Najbolju definiciju tranzicijske sreće dao mi je ekonomski 

novinar jedne od srpskih televizija s nacionalnom 

frekvencijom. “Ponovo imam 15 godina. Majka mi od penzije 

daje za džeparac, a ja se švercam u busu”. Čovjek ima 

45 godina, klinca od osam i nezaposlenu ženu koja tezgari 

za nekakve tipove koji Srbima i regiji uvaljuju aparate koji 

ispravljaju kičmu, liječe tumore, tope trigliceride, spajaju 

kosti, ubijaju viruse AIDS-a i bombardiraju sve vrste karcinoma 

ispuštajući nekakve X zrake, pa nesretnici imaju utisak 

da se poslije terapije osjećaju kao klonovi Dartha Vadera 

zaštićeni energetskim oklopom, koji izlaze na svjetlost 

Srbije iz katakombi tamne strane Sile. 

Ona vodi reklamne emisije za 200 eura mjesečno, ali 

gazde su joj otkrile, uperivši u nju aparat sa zrakama, da 

je blesava što radi za tako malen novac, pa su joj ponudili 

stalan posao i ulaznicu za besmrtnost: da šest dana u tjednu 

bude novinar, direktor marketinga, sekretarica, vozač i 

čistačica za punih 300 eura u tom intergalaktičkom imperiju. 

Ali princeza Leia je odbila napad, izbila im svjetleći mač 

iz ruke, zalupila vratima i izašla na svježi zrak svetog mikrokozmosa, 

koji, tvrde vladini dužnosnici, izlazi iz recesije. 

Vratila se svom čovjeku, članu Reda vitezova 

džedaja u tijelu četrdesetpetogodišnjaka koji živi kao 

petnaestogodišnjak. Sjajan tip, poznaje makroekonomiju u 

prste, tako i izvještava. Zna napamet da su rizični bankarski 

krediti za drugi kvartal 2010. iznosili 261 milijardu dinara, 

odrecitirat će da je to 17,5 posto ukupno odobrenog iznosa 


kontekst 

Foto Matija Koković / Cropix 

kredita za to razdoblje, satima bi vam mogao analizirati kakve to 

posljedice može imati na ukupnu likvidnost zbog rasta NPL-a, 

šifriranog znaka za uzbunu koji bankare istog trenutka pretvara 

u žene. Jer, kada im krediti kasne više od tri mjeseca, netko je tu 

zatrudnio. 

Ali na polju mikroekonomije, on je na prvi pogled samo 

genijalni ekonomski strateg s mozgom strica Alberta i Delboyevim 

modelom ponašanja. On će se sjetiti s koliko je deviznih 

rezervi Ante Marković upao u katastrofu, koliko je Tito zadužio 

SFRJ, ali kada zaviri u svoje tekuće račune koje prelijeva iz banke 

u banku kako bi zameo trag pred zelenaškom potjerom, postaje 

to što zapravo jest. Senilni stric i dovitljivi nećak spajaju se u jedno, 

ratnika s titulom tranzicijskog “Sira” kojeg u njegovoj misiji 

vodi samo jedan cilj: preživjeti do prvog u mjesecu. 

Sljedećeg dana on je sretan. Ali samo tog dana. Kao svaki 

prosječni Srbin čija je plaća oko 300 eura mjesečno, može odahnuti, 

sjesti u kafić, isprsiti se i popiti kratki espreso. Ali samo 

jedan, da se ne opusti, jer ako ga preplavi potrošačka groznica, 

ako nasjedne na zamku neoliberala pa naruči i drugi, to znači 

da starta sa samog začelja, bez ikakve šanse da se isto ponovi 

sljedećeg drugog u mjesecu. 

Ako je sretan svakog drugog u mjesecu, ako se prepustio 

raskalašenosti ispijanja kratkog espresa (dobro, može i čaša 

vode, ali česmovače), koliko bi trebao zarađivati da bi bio sretan 

svakog prokletog dana? Novac ljude čini sretnima, ali samo do 

određene granice, a istraživanje u SAD-u je pokazalo da je ta 

granica 75.000 dolara ili 60.000 eura godišnje. Sve do tog iznosa, 

tvrde mudraci u Princetonu, zadovoljstvo životom i emocionalno 

blagostanje rastu zajedno s povećanjem primanja. 

Ali ne lezi vraže, veća zarada poslije tog optimuma ne znači 

i sretniji život. Kao, primaš 5000 eura mjesečno, ali te srce boli, 

osjećaš da je iznad tebe neki crni oblak, uzburkava se tvoja 

unutarnja aura satkana od najtananijih emocija, jer ako toliko 

zarađuješ, onda nemaš slobodnog vremena, ne viđaš obitelj, 

drmaju te menadžerske boleštine, pa autori studije Angus 

Denton i Daniel Kahneman, dobitnik Nobelove nagrade za 

ekonomiju 2002. godine, crtaju tu Maginotovu liniju na koti od 

5000 eura mjesečno i upozoravaju da se ona, ako baš ne mora, 

nikako ne preskoči. 

Ako američke kriterije za mjerenje sreće primijenimo 

u Srbiji, prosječni stanovnik morao bi zasukati rukave i početi 

zarađivati 17 puta više nego dosad kako bi svakog jutra bio 

hepi. Neki od ovdašnjih eksperata spustili su loptu na zemlju pa 

zaokružili magičnu mjesečnu plaću na 2000 eura. 

Moj prijatelj na kursu za džedaja crkava od smijeha jer, 

naravno, zna napamet prosječna mjesečna primanja kućanstva 

u Srbiji koja su u drugom kvartalu ove godine iznosila 46.156 

dinara, dok je za osobnu potrošnju trebalo izdvojiti 40.056 dinara. 

Sve lijepo piše u podacima Republičkog zavoda za statistiku, 

mada su ove cifre još jedan dokaz da je statistika uglavnom 

bajka u kojoj, umjesto vuka, Crvenkapice, prinčeva i vještica, tumaraju 

besmisleni brojevi koji bi Srbima i ostalim etničkim zajednicama 

trebali pokazati kako će živjeti sretno do kraja života. 

Ovi podaci ne sadrže neku dublju analizu, gdje bi se vidjelo da 

je to bivstvovanje na kruhu i vodi, bez Bensedina. A da za onaj 

stvarni život, izvan obiteljskih ćelija u kojima nema batinaša i 

kula opasanih žicom s kojih vas vrebaju zli brkati čuvari, kompulzivno 

žvaču žvakaće gume i jedva čekaju da vas upucaju… 

dakle, za ono vani, na slobodi koju svakoga mjeseca osvajaju 

džedaji i njihovu učenici, ostaje nekih dva eura dnevno. 

Ta bezobrazna količina bogatstva uznemirava penzionere, 

jer oni za osnovnu potrošačku košaricu moraju izdvojiti 19.106 

dinara, što je za oko 3000 više nego u listopadu prošle godine, 

ali taj podatak zapravo potvrđuje da u ovom mikrokozmosu 

vladaju drukčija pravila života nego u ostalim dijelovima planeta, 

jer 900.000 njih prima penziju manju od tog iznosa. Žilavost tih 

Ako američke kriterije za 

mjerenje sreće primijenimo 

u Srbiji, prosječni stanovnik 

morao bi zasukati rukave i 

početi mjesečno zarađivati 

17 puta više nego dosad da bi 

svakog jutra bio hepi 

novih oblika života, koji su prešli 65. godinu, budi nadu. 

Prilagođavajući se ekstremnim prirodnim uvjetima, oni se 

polako penju u hranidbenom lancu proždirući sami sebe. Ako 

su načinili podvig pa pokazuju da je prvobitna ljudska zajednica 

moguća, da je preživljavanje bez novca realnost, treba li biti nesretan 

što smo, prema Gallupovom istraživanju koje je mjerilo 

sreću, tek na 91. mjestu po broju ljudi koji su zadovoljni svojim 

životom? U odnosu na regiju sretniji smo samo od Albanije, 

dok su naši susjede Mađarska i Bugarska, iako su u EU, za nijansu 

depresivnije. 

Tim defetistima zato treba uvaliti srpski način preživljavanja 

bez dinara u džepu kao know-how, a onda ga izvoziti i Trećem 

svijetu kao revolucionarnu tekovinu, na čemu inače radi moj 

prijatelj, razmišljajući da proširi posao tako što će ga licencirati 

kao reality show, neku vrstu miksa Big Brothera, Farme, Survivora 

i geopolitičkog mešetarenja. Prema njegovim projekcijama, 

sljedeće godine će se sunčati na gornjoj palubi svoje jahte 

tek nešto veće od Abramovičeve, pod kodnim imenom Projekt 

Sigma, koja će biti kombinacija nosača aviona i nuklearne podmornice, 

čime će tranzicijski džedaj biti unaprijeđen u doktora 

Noa... Ali red je da ovdje prekinem jer, kao u svakoj priči, i ovaj 

tekst je samo traganje za ljudskom srećom. 


kontekst 

Cargo 10 je 

početak, ali 

ne i konačno 

rješenje problema 

željezničkog 

prometa preko 

Balkana. Prije 

podjele profita, u 

balkanski željeznički 

savez treba 

uložiti više novca i 

ideja / Aleksandar 

Manasiev, Skoplje 

Nepoznanice Koridora X 

Vlak koji kao da je izišao ravno 

iz vesterna polazi iz Skoplja za 

Beograd. Putnici se mogu izbrojiti 

na prste. Svaki zauzima 

najbolji položaj za spavanje. 

Iako nisu platili za spavaća kola, prazan 

vlak ipak im nudi luksuz da ispruže noge 

preko dva-tri sjedala. Svi se brzo prepuste 

snu, koji će im biti i te kako potreban 

jer putovanje traje najmanje devet sati. 

Kompozicija ne samo što izgleda kao u 

kaubojskim filmovima, nego i “juri” istom 

brzinom – 50 kilometara na sat, što 

nimalo ne opravdava naziv “ brzi” ili čak 

“ekspresni vlak”. 

Katastrofalno stanje željezničke infrastrukture 

isto je na gotovo cijelom 

Balkanu. U zapadnoj Europi željeznički 

je promet iz godine u godinu sve veća 

konkurencija zračnom prijevozu, posebno 

na udaljenosti do tisuću kilometara. 

Razlog je jednostavan: prijevoz vlakom 

je brz, jeftin, komforan i pouzdan. E, da, 

umalo zaboravih: i funkcionira kada na 

Islandu erumpira vulkan. 

Ali takva je željeznica na Zapadu. 

Brzine od preko 250 kilometara na sat 

kojima se kreću vlakovi u Francuskoj ili 

Njemačkoj, na Balkanu su znanstvena 

fantastika. Vlakovi su kod nas jeftini, ali 

zato i nepouzdani, stari, neudobni. Većina 

pruga koje prolaze Balkanom sagrađena je 

u 19. stoljeću. Te pruge dopuštaju brzine 

do 80, 100 km/h, no vlakovi najčešće idu 

skromnih 50. Ono što zabrinjava jest da 

željeznice jugoistočne Europe imaju jedva 

trećinu produktivnosti željeznica u EU. 

U proteklih nekoliko godina 

započeli su radovi na rekonstrukciji 

željezničke mreže kroz cijeli Balkan, s 

namjerom da se omoguće brzine do 160 

km/h za potrebe Koridora X. Taj paneuropski 

transportni koridor koji povezuje 

Grčku s Austrijom, a prolazi i kroz Bugarsku 

i Tursku, te Makedoniju, Srbiju, 

Hrvatsku, Sloveniju i Mađarsku, smatra 

se najznačajnijim elementom centralne 

transportne mreže u ovom dijelu Europe. 

Ukupna dužina cestovne i željezničke 

veze je 2360 kilometara, a koridor ima 

četiri kraka: Graz - Maribor - Zagreb; 

Budimpešta - Novi Sad - Beograd; Niš - 

Sofija - Dimitrovgrad - Istanbul i Veles - 

Prilep - Bitola- Frolina - Igoumenitsa. 

Makedonija i Srbija možda su 

najproblematičniji dio željezničkog Koridora 

X. Zbog neulaganja u infrastrukturu 

pruge su spore pa teretni promet sve više 

prelazi na Koridor IV preko Mađarske, 

Rumunjske i Bugarske. Analize pokazuju 

da Koridorom IV sada prometuje oko 

sedam tisuća vlakova, a Koridorom X tek 

oko tisuću. Kad bi im to uštedjelo koji sat 

u uporedbi s Koridorom IV, većina prijevoznika 

odabrala bi Koridor X. Stoga će 

balkanske države u idućim godinama nastojati 

preuzeti što više prometa koji se sada 

odvija preko Koridora IV, a to se može 

Foto Danijel Soldo / Cropix 


postići samo investicijama u infrastrukturu 

i vozni park. 

Stvari su se počele mijenjati nakon 

potpisivanja Sporazuma o uspostavi 

željezničke mreže visokih performansi 

u jugoistočnoj Europi (SEECP), koji 

predviđa da zemlje jugoistočne Europe 

do 2020. godine stvore visokokvalitetne 

željezničke veze, sa znatno smanjenim 

vremenom putovanja između glavnih urbanih 

centara. 

prolazi preko teritorija Makedonije na 

Koridoru X, od sjeverne granice s Republikom 

Srbijom do južne granice s Republikom 

Grčkom dugačka je 215 kilometara. 

Pruga od Skoplja do Gevgelije izgrađena je 

1873., a Skoplje - Tabanovce 1887. godine. 

Željeznička pruga ekonomski je važna za 

Makedoniju jer se oko 90 posto ukupnog 

međunarodnog tranzitnog prijevoza odvija 

upravo preko ovog koridora. Zato je Koridor 

X jedan od glavnih prioriteta Vlade 

Republike Makedonije”, kažu iz makedonskog 

inistarstva transporta i veza. 

Spas za željeznički promet sada 

se vidi u zajedničkom željezničkom 

poduzeću Cargo 10 koje su osnovali Srbija, 

Hrvatska i Slovenija, a počelo je s 

radom 9. rujna. Protokol o usuglašavanju 

osnivačkog akta potpisali su Zlatko 

Rogožar, direktor HŽ-Carga, Robert 

Vuga, predstavnik Slovenskih željeznica 

i Dragan Grujić, predstavnik Željeznica 

Srbije. Nakon toga željezničkoj alijansi 

pristupili su i Željeznica Republike Srpske 

i Makedonska željeznica, a očekuje se da 

to učine i željeznice BiH i Crne Gore. 

Prvi vlak bi trebao krenuti 1. listopada 

iz Ljubljane, gdje je i sjedište tvrtke jer je 

Slovenija u EU. Zna se da će tvrtka imati 

tri direktora, a najavljeno je da će se profit 

dijeliti na tri dijela jer će članice imati po 

trećinu vlasničkog udjela. Upravo to je 

izazvalo najviše reakcija u javnosti. Kada 

je riječ o podjeli novca, svatko ima svoju 

Balkanske države žele preuzeti što više prometa Koridoru IV, 

a to mogu postići samo investicijama u infrastrukturu i vozni park 

Makedonija je upravo dobila zajam 

Europske banke za obnovu i razvoj od 17,6 

milijuna eura. Novac je dovoljan samo za 

rekonstrukciju oko 56 kilometara dotrajale 

pruge. Radovi bi trebali biti dovršeni 

do 2013. godine, ali je za kompletnu obnovu 

pruge u Makedoniji potrebno puno 

više novca. “Dosad su remontirani samo 

pojedini dijelovi pruge u Makedoniji i to u 

maloj dužini, vjerojatno zbog nedostatka 

novca te drugih prioriteta. Pruga Koridora 

X koja prolazi kroz Makedoniju nakon 

remonta će omogućiti brzine od 80 do 120 

kilometara na sat, što je maksimalno u 

odnosu na geometriju projektirane trase. 

Za veće brzine potrebne su mnogo veće 

investicije koje, s obzirom na teren kojim 

pruga prolazi, mogu dostići i nekoliko 

stotina milijuna eura. Na kraju, za veće 

brzine vlakova nije dovoljna samo bolja 

infrastruktura. Treba imati i odgovarajući 

vozni park, kao i suvremeni sustav kontrole 

i upravljanja prometom”, kaže prof. 

dr. Zoran Krakutovski, stručnjak za 

željeznički promet. 

Prema projekciji Srbije, potrebno 

je preko 4,6 milijarde eura za rekonstrukciju 

769 kilometara pruge. Srbija 

želi da barem polovica uloženog novca, 

oko dvije milijarde eura, ostane u državi. 

Makedonija zasad nema analizu koliko bi 

točno trebalo uložiti u kompletan remont 

njezinih pruga. “Željeznička linija koja 

logiku kako uzeti što više. Komentari su 

stoga bili da Slovenija ima najkraću prugu 

pa ne može uzeti 33 posto profita, te da 

Srbija ima najdužu prugu, kao Slovenija 

i Hrvatska zajedno, pa bi trebala dobiti 

najviše. Za normalan rad poduzeća sve 

takve dvojbe trebalo bi riješiti na početku. 

Kako bilo, snivanje Carga 10 je početak, ali 

ne i rješenje problema željezničkog prometa 

preko Balkana. Stanje svih željeznica 

u alijansi je, blago rečeno, loše. 


Predsjednik baš i nije socijalist, otkud onda 

to neprijateljstvo prema privatnom 

poduzetništvu? Dovoljno je pogledati Obamine 

korijene / Dinesh D’Souza 

Obamin 

problem 

s biznisom 

Barack Obama je biznisu najneskloniji 

predsjednik u ovom 

naraštaju, a možda i u cijeloj 

američkoj povijesti. Zaslužan 

je za novu eru jačanja vladine 

uloge u društvu. Dug poreznih obveznika 

pod Obamom se ne mjeri milijardama, 

nego bilijunima dolara. Kontrolu savezne 

vlade proširio je na investicijsko bankarstvo, 

hipoteke na kuće, zdravstvenu skrb, 

automobile i energiju. Obamin pristup 

Weekly Standard opisuje kao svemoć kod 

kuće i nemoć u inozemstvu. 

Predsjednikovi bizarni postupci zbunjuju 

podjednako kritičare i pobornike. 

Uzmimo za primjer naslov u Wall Street 

Journalu od 18. kolovoza 2009. godine, 

“Obama jamči za podmorske bušotine”. 

Da, dobro ste pročitali. Američka vlada 

podupire podmorska istraživanja nafte 

– ali pred obalama Brazila. Uz Obaminu 

podršku U.S. Export-Import Bank je izdala 

dvije milijarde dolara kredita i jamstava 

brazilskoj naftnoj kompaniji Petrobras, 

u državnom vlasništvu, za financiranje 

istraživanja u bazenu Santos blizu Rio de 

Janeira. I to ne da bi nafta završila u SADu. 

Predsjednik financira istraživanja kako 

bi pronađena nafta ostala u Brazilu. 

Još čudnog ponašanja: 15. srpnja ove 

godine Obama se u govoru o rješavanju 

krize s istjecanjem nafte u Meksičkom 

zaljevu ne fokusira na strategije čišćenja, 

nego na činjenicu da Amerikanci “troše 

više od 20 posto svjetske nafte, a raspolažu 

s manje od dva posto naftnih izvora.” Pa 

nastavlja o “američkoj stoljetnoj ovisnosti 

o fosilnim gorivima.” Kakve to veze ima 

s istjecanjem u Zaljevu? Bi li nevolja bila 

manja da Amerika troši samo 10 posto 

svjetske nafte? 

I takve se neobičnosti samo nižu. 

Administracija je, recimo, objavila da bi 

mogla odbiti banke koje državi žele vratiti 

novac kojim ih je izvukla iz problema. Tek 

pošto dobije odobrenje Obamina tima 

prošavši Fedov “stres test”, banka može 

biti ocijenjena podobnom da poreznim 

obveznicima vrati njihov novac. 

Predsjednik se i dalje zalaže za stimulacije, 

iako se stotinama milijardi dolara 

iz raznih poticajnih fondova postiglo vrlo 


Obama je 

kontrolu 

savezne vlade 

proširio na 

dosad u SAD-u 

nezamisliva 

područja 

biznisa i 

socijalnih 

djelatnosti 


Kako razmišlja predsjednik SAD-a 

malo. U siječnju 2009., kad je Obama stupio 

na dužnost, stopa nezaposlenosti bila 

je 7,7, posto, a sada je 9,5 posto. Ipak, on 

želi trošiti još više pa je odlučio progurati 

cijeli prijedlog zakona o Amerikancima 

koji godišnje zarađuju 250 tisuća dolara 

ili iznad tog iznosa. Bogati, tvrdi Obama, 

ne plaćaju“pravedan dio”. To je već samo 

o sebi čudan stav, budući da jedan posto 

najbogatijih Amerikanaca uplaćuje 40 

posto ukupnog saveznog prihoda od 

poreza, a 30 posto stiže od sljedećih devet 

posto građana s visokim dohotkom. 

Prema tome, 10 posto bogatih uplaćuje 

70 posto poreznog prihoda; 40 posto 

građana iz skupine s najnižim prihodima 

ne plaća gotovo ništa. To stvarno ne izgleda 

pravedno – prema bogatima. 

Ništa manje čudna nije ni Obamina 

vanjska politika. Predsjednik sa 100 milijuna 

dolara podupire gradnju džamije tik 

do mjesta gdje su teroristi u ime islama 

srušili Svjetski trgovački centar. Obamino 

objašnjenje kako “ništa ne smije pokolebati 

našu predanost vjerskim slobodama” 

čini se potpuno irelevantnim kao odgovor 

na pitanje zašto džamiju Cordoba House 

treba izgraditi upravo na lokaciji Ground 

Zero. 

Londonski Times nedavno je 

izvijestio da je Obamina administracija 

podržala uvjetno puštanje na slobodu 

Abdela Baseta al-Megrahija, bombaša iz 

slučaja Lockerbie osuđenog za smrt 270 

ljudi, većinom Amerikanaca. To je bacilo 

novo svjetlo na cijeli postupak. Kada 

je Škotska oslobodila Megharija i vratila 

ga u Libiju, američka je vlada javno, i 

prikladno, prosvjedovala. Times međutim 

raspolaže pismom što ga je Obamina administracija 

poslala u Škotsku tjedan dana 

prije samog događaja. U njemu piše kako 

je puštanje Megharija kao čin “pomilovanja” 

prihvatljivo ako Mehgari bude zadržan 

u Škotskoj, što bi bilo “mnogo bolje” nego 

vratiti ga u Libiju. Škotske vlasti to su 

protumačile kao da se SAD neće zdušno 

protiviti, pa su Megharija vratile u domovinu 

gdje danas živi kao slobodan čovjek. 

Sljedeća anomalija: Šef NASA-e 

Charles Bolden objavio je prije koji 

Očevi snovi: 

Barack Hussein 

Obama Stariji, 

rođen u Keniji 

mjesec kako je odsad pa nadalje primarna 

misija američke svemirske agencije 

poboljšanje odnosa s islamskim svijetom. 

Kako, molim? Bolden je rekao da 

je takav nalog dobio izravno od predsjednika: 

“Zatražio je od mene da iznađem 

načine približavanja islamskom svijetu i 

angažiram se mnogo više prema pretežno 

muslimanskim zemljama, da bi osjetile 

koliko cijenimo njihov povijesni doprinos 

znanosti, matematici i inženjerstvu.” 

Bolden je dodao da je NASA-ina 

budućnost Međunarodna svemirska 

postaja jer ona nije samo američki, 

nego i ruski i kineski projekt. Obamino 

preusmjeravanje NASA-e zgrozilo je bivše 

astronaute uključujući Neila Armstronga 

i Johna Glenna, pa čak i predsjednikove 

pristaše. Za većinu ljudi, rekli su, NASAin 

je posao spuštanje na Mjesec, Mars 

i istraživanje drugih dijelova svemira; 

jasno da podržavamo samopoštovanje islamskog 

svijeta, no što je, zaboga, Obama 

htio postići ovim potezom? 

Barack Obama 

je biznisu 

najneskloniji 

predsjednik 

u ovom naraštaju, 

a možda i u 

cijeloj američkoj 

povijesti 

Postoji niz teorija o predsjednikovim 

ciljevima i postupcima. Kritičari iz 

poslovnog svijeta, uključujući i neke koji 

su glasali za Obamu a sada se osjećaju 

kao nasamareni kupci, imaju dva glavna 

prigovora. Prvo, da Obama nema pojma 

o biznisu. I drugo, da je socijalist; ne baš 

skroz naskroz marksist, već više socijalist 

europskog tipa, sklon društvenoj uravnilovci 

i državnoj preraspodjeli novca. 

Te teorije nisu toliko pogrešne, koliko 

su neadekvatne. Sve i da vrijede za Obaminu 

unutarnju politiku, neprimjenjive su 

na vanjsku. Pravi je problem s Obamom 

puno veći, no njegove stvarne namjere 

Foto NEWSCOM 


Foto THREE LIONS / GETTY IMAGES 

nismo uvidjeli jer smo svi, duž cijelog 

političkog spektra, bili zaslijepljeni željom 

da se i sami uklopimo u neku verziju 

američke povijesti. Pritom smo zanemarili 

Obaminu osobnu povijest. A pred nama 

je čovjek koji je cijelo formativno razdoblje 

– prvih 17 godina života – proveo izvan 

američkog matičnog tla, na Havajima, 

u Indoneziji i Pakistanu, uključujući i više 

uzastopnih putovanja u Afriku. 

Dobar uvid u Obaminu motivaciju 

pružio bi nam odgovor na pitanja: Što 

je njegov san? Je li to američki san? Je li 

to san Martina Luthera Kinga? Ili nešto 

drugo? To sigurno nije san o Americi 

kakvu su zamislili njezini osnivači. Oni su 

vjerovali da ova nacija predstavlja “vjekovni 

novi poredak”. Pola stoljeća kasnije 

Alexis de Tocqueville pisao je o Americi 

kao mjestu gdje nastaju “ljudi drukčije 

vrste”. To je poznato kao američki ekscepcionalizam. 

No kad su ga 2009. na jednoj 

presici upitali vjeruje li u tu ideju, Obama 

je odgovorio niječno. Rekao je kako smatra 

da Amerika nije nimalo posebnija od 

Britanije, Grčke ili bilo koje druge zemlje. 

Dijeli li Obama san Martina Luthera 

Kinga o društvu slijepom na boju 

kože? Predsjednik se i sam okoristio tim 

snom. Kampanju je vodio kao izvanrasni 

kandidat i mnogi su za njega glasali jer je 

predstavljao ideal sljepila na rasu. Pa ipak, 

Kingov san nije Obamin san. Predsjednik 

nikada ne ističe ideal rasne neutralnosti. 

Ta neaktivnost nije tek taktičke prirode. 

Pitanje rase jednostavno ne pokreće 

Obamu. Pa što je onda Obamin san? Ne 

moramo nagađati. Predsjednik nam to 

kaže sam, u autobiografiji “Dreams from 

My Father”. Obratite pozornost, naslov 

nije “Snovi moga oca” (of my father) nego 

baš “from my father”, dakle snovi koji 

potječu od oca. Obama ne piše o očevu 

snu, nego o snu koji je preuzeo od svojega 

oca. 

Barack Obama Stariji bio je pripadnik 

plemena Luo, odrastao je u Keniji i 

studirao na Harvardu. Bio je poligamist 

i tijekom života imao je četiri žene. Otac 

je osmero djece. Jedan od sinova, Mark 

Obama optužio ga je za zlostavljanje i 

Obamu su od 

malih nogu učili 

da u Americi vidi 

silu globalne 

dominacije 

i destrukcije 

Kolonijalni gospodar: 

Policajac izdaje naredbe 

za pohod na 

kenijske pobunjenike 

premlaćivanje supruge. Pod utjecajem alkohola 

skrivio je i više prometnih nesreća. 

U jednoj od njih je ubio čovjeka, u drugoj 

ostao bez nogu. Godine 1982. napio se u 

baru u Nairobiju i poginuo zaletjevši se 

automobilom u stablo. Kao heroj svakako 

je neobičan izbor. No svojem je sinu bio 

nadahnuće za velik i plemenit cilj – antikolonijalizam. 

Stariji Obama odrastao 

je u doba afričke borbe protiv europske 

vladavine i pripadao jednoj od prvih generacija 

Afrikanaca odabranih za studij u 

Americi, kako bi po povratku mogli oblikovati 

budućnost svoje zemlje. 

Znam puno o antikolonijalizmu jer 

sam rođen u Mumbaiju i pripadam prvoj 

generaciji Indijaca rođenih nakon osamostaljenja 

od Velike Britanije. Antikolonijalizam 

je bio sveopći poklik političara 

Trećeg svijeta tijekom druge polovice XX. 

stoljeća. Većini Amerikanaca, međutim, 

to je prilično stran koncept, pa dopustite 

da objasnim. 

Antikolonijalizam je doktrina prema 

kojoj su se bogate zapadne zemlje obogatile 

invazijom, okupacijom i pljačkanjem 

siromašnih zemalja Azije, Afrike i Južne 

Amerike. Kao što je u knjizi “Prezreni na 

svijetu” napisao Frantz Fanon, čiji je intelektualni 

utjecaj na Obamu i obznanjen, 

“blagostanje i napredak Europe izgrađeni 

su na znoju i mrtvim tijelima crnaca, Arapa, 

Indijaca i ljudi žutih rasa.” 

Antikolonijalisti smatraju da zemlje 

čak i kad postignu političku neovisnost 

ostaju gospodarski ovisne o svojim 

kolonijalnim gospodarima. Ta se ovisnost 

zove neokolonijalizam – termin je 

uveo afrički državnik Kwame Nkrumah 

(1909. -72.) u svojoj knjizi “Neokolonijalizam: 

Posljednji stadij imperijalizma”. 

Nkrumah, prvi predsjednik Gane, piše 

da siromašne zemlje nominalno mogu 

biti slobodne, ali da njima i dalje izvana 

upravljaju moćne korporacijske i plutokracijske 

elite. Te sile neokolonijalizma 

ugnjetavaju ne samo ljude Trećega svijeta, 

nego i građane svojih zemalja. Očigledno, 

rješenje je pružiti otpor i zbaciti tlačitelje. 

Bila je to antikolonijalna ideologija Baracka 

Obame Starijega i mnogih ljudi njegove 

generacije, uključujući i mnoge moje 

rođake u Indiji. 

Obama Stariji bio je ekonomist i 1965. 

je u East Africa Journalu objavio važan 

članak “Problemi pred našim socijaliz- 


Kako razmišlja predsjednik SAD-a 

Kakav otac, takav 

sin? Jedan od samo 

dva susreta među 

generacijama 

mom”. Obama Stariji nije bio doktrinarni 

socijalist. Prije će biti da je u državnom 

prisvajanju bogatstva vidio način za postizanje 

antikolonijalističkog cilja - oduzimanje 

sredstava stranim pljačkašima i 

njihovo vraćanje Afrikancima. Za njega 

je to bilo pitanje nacionalne neovisnosti. 

“Pripada li ova zemlja Afrikancu? Ako 

mu pripada, zašto on u njoj ne bi nadzirao 

ekonomska sredstva rasta?” 

“Mi trebamo”, rekao je, “eliminirati 

strukture moći sagrađene na pretjeranom 

zgrtanju da ne bi, kao sada, tek nekoliko 

pojedinaca kontroliralo golemu većinu 

resursa.” Stariji je Obama predlagao da 

država plijeni zemlju u privatnim rukama 

i povećava poreze bez gornjeg limita. 

Zapravo je tvrdio kako “teoretski ništa ne 

može spriječiti državu da uvede 100 posto 

poreza na prihod sve dok vlada ljudima 

daje povlastice razmjerno prihodu koji im 

je oporezovan.” 

Znakovito je da predsjednik Obama, 

koji vrlo dobro poznaje životnu priču svoga 

oca, nikada nije spomenuo očev članak. 

Štoviše, dokument koji se čini izravno relevantnim 

za posao mlađeg Obame u Bijeloj 

kući, ne spominje se doslovce nigdje. 

Dok je pozivao Afriku da se oslobodi 

neokolonijalnog utjecaja Europe, posebice 

Velike Britanije, stariji je Obama došavši 

Nevidljivi otac je 

izvor nadahnuća, 

a sin je poslušni 

izvršitelj. 

Amerikom danas 

upravlja 

sablast 

1959. u Ameriku znao da se globalna 

ravnoteža moći mijenja. Već tada je shvatio 

ono što će postati novim načelom antikolonijalizma 

– da neokolonijalistički lider 

današnjice nije Europa nego Amerika. 

Kao što je u svom djelu “Kultura i imperijalizam” 

napisao palestinski učenjak, jedan 

od Obaminih profesora na Columbiji Edward 

Said, “Sjedinjene Države zauzele su 

mjesto prijašnjih velikih imperija i postale 

dominantna vanjska sila.” 

Iz antikolonijalne perspektive američki 

se imperijalizam razgoropadio. Neko ga je 

vrijeme obuzdavao Sovjetski Savez, ali od 

kraja Hladnog rata Amerika je jedina supersila. 

Usto joj je 11. rujna pružio povod 

da okupira još dvije zemlje, Irak i Afganistan, 

te počne težiti jednakoj političkoj 

i ekonomskoj prevlasti kao nekoć Francuska 

i britanski imperij. S antikolonijalnog 

gledišta Amerika je stoga danas slon 

samac koji podjarmljuje i gazi cijeli svijet. 

Tvrdnja da se za antikolonijalnu 

ideologiju starijega Obame zalaže njegov 

sin, može se činiti nevjerojatnom. 

Ja kažem upravo to. Od najmlađih dana 

i tijekom godina formiranja Obamu 

su učili da u Americi vidi silu globalne 

dominacije i destrukcije. Na američku 

vojsku on je naučio gledati kao na instrument 

neokolonijalne okupacije. Usvojio 

je očevo gledište kako su kapitalizam i 

slobodno tržište šifre za gospodarsko porobljavanje. 

Obama je odgojen da smatra 

bogate tlačiteljskom klasom, nekom vrstom 

neokolonijalne sile unutar Amerike. 

U njegovu svjetonazoru profit je mjerilo 

učinkovitosti kojom se pljačka ostatak 

društva, a američka moć u svijetu mjerilo 

sebičnosti kojom SAD troši svjetske 

resurse i bezobzirnosti kojom zlostavlja 

ostatak planeta i dominira njime. 

Rješenja su za Obamu jednostavna. 

Mora raditi na tome da istisne neokolonijalizam 

iz Amerike i sa Zapada. I upravo to 

je polazišna točka našeg antikolonijalnog 

poimanja Obame, jer objašnjava ne samo 

njegove glavne političke poteze, nego i sitne 

pojedinosti za koje nijedna druga teorija 

ne pruža odgovarajuće objašnjenje. 

Čemu potpora bušenjima u brazilskim 

vodama, ali ne i u SAD-u? Obama 

vjeruje da Zapad koristi neproporcionalno 

velik dio svjetskih izvora energije i želi da 

neokolonijalistička Amerika ima manje, a 

bivše kolonije više. Još šire, njegov prijedlog 

poreza na emisiju ugljičnog dioksida ima 

malo veze sa zagrijavanjem ili hlađenjem 

planeta; jednostavno je način da se kazni, 

a time i smanji američka potrošnja ugljika. 

I kad je bio senator, i kada je kao predsjednik 

govorio u UN-u, Obama je predlagao 

da Zapad uvelike subvencionira proizvodnju 

energije u zemljama u razvoju. 

Odbacujući socijalističku formulu, 

Obama nije pokazao nikakvu namjeru da 

nacionalizira investicijske banke ili sektor 

zdravstva. Umjesto toga on teži dekolonizirati 

te institucije, a to znači staviti ih 

na vladinu uzicu. Obama pridržava pravo 

da odbije povrat novca kojim je vlada 

spasila banke, kako bi zadržao kontrolu 

nad njima. Za njega su samostalne tvrt- 

Foto NEWSCOM 


ke koje prodaju zdravstveno osiguranje 

tlačiteljski reketari, no otkad su stavljene 

pod federalni nadzor rado posluje s njima. 

Čak im je obećao širenje biznisa, jer 

njegov zakon prisiljava svakog Amerikanca 

da kupi policu zdravstvenog osiguranja. 

Ako Obama dijeli očeve križarske 

antikolonijalističke nazore, to bi objasnilo 

zašto želi da ljudi koji već sada daju 50 

posto svog prihoda za porez, plaćaju još 

više. Antikolonijalist vjeruje kako bogatima 

zapravo ne pripada njihovo bogatstvo 

jer su prosperirali na račun drugih. Stoga 

je sve što se od njih dâ izvući automatski 

pravedno. Podsjetimo se što je 1965. 

napisao Obama Stariji: nema previsoke 

porezne stope; i stopostotna je pravedna 

u određenim okolnostima. 

Obama podupire gradnju džamije 

na lokaciji Ground Zero jer za njega 11. 

rujna predstavlja događaj koji je pustio 

američkog zloduha iz boce i gurnuo nas 

u Irak i Afganistan. Neke od muslimana 

koji se u inozemstvu bore protiv Amerike 

smatra borcima protiv američkog imperijalizma. 

Abdel Baset al-Megrahi, bombaš 

koji je raznio avion iznad Lockerbieja, 

svakako je sebe baš tako opisivao pred sudom. 

Ako ga Obama percipira kao borca 

protiv kolonijalizma, to bi objasnilo zašto 

se prešutno složio s puštanjem ubojice 

stotina Amerikanaca na slobodu. 

I napokon, NASA. Antikolonijalizam 

je jedino smisleno objašnjenje Obamina 

čudnovatog naloga da se svemirska 

agencija angažira prema muslimanima i 

međunarodnoj zajednici. Ispravnost ove 

teorije najbolje vidimo kad se prisjetimo 

spuštanja Apolla 11 na Mjesec, 1969. 

godine. “Mali korak za čovjeka, veliki za 

čovječanstvo”, rekao je Neil Armstrong, 

ali ostatak svijeta nije tako gledao na to. 

Imao sam tada osam godina i živio u 

Indiji. Sjećam se da mi je djed govorio 

o velikoj utrci između Amerike i Rusije 

tko će prvi spustiti čovjeka na Mjesec. 

Očigledno, pobijedila je Amerika i to je 

bio veliki korak, ne za čovječanstvo, nego 

za SAD. Ako Obama dijeli taj stav, ne čudi 

da želi otupiti NASA-in svemirski program, 

kako bi simbol američke veličine 

pretvorio u skromniji program odnosa s 

javnošću. 

Antikolonijalna ideologija starijeg 

Obame prešla je dug put kako bi objasnila 

poteze i politiku njegova sina u 

Ovalnom uredu. U očev utjecaj možemo 

biti dvostruko sigurni, jer ga potvrđuju 

oni koji dobro poznaju Obamu. Njegova 

“baka” Sarah Obama (koja mu zapravo 

nije baka, već jedna od ostalih očevih 

žena) rekla je Newsweeku: “Gledam ga i 

vidim same sličnosti – sve je preuzeo od 

oca. Sin ostvaruje sve što je otac želio. 

Očevi snovi i dalje žive u sinu.” 

U svojim zapisima Obama naglašava 

središnju važnost oca ne samo za svoja 

uvjerenja i vrijednosni sustav, već i za sam 

identitet. Svoje memoare zove “zapisom 

o osobnom, unutarnjem putovanju – 

dječačkoj potrazi za ocem, a time i djelatnim 

značenjem svog života crnog Amerikanca”. 

Ili: “Na sliku i priliku oca, crnog 

čovjeka, sina Afrike, slagao sam osobine 

koje sam tražio u sebi.” Iako mu je otac 

cijelog života bio odsutan, Obama piše: 

“Očev je glas svejedno ostao neiskrivljen, 

nadahnjujući, prijekoran, odobravajući ili 

uskraćujući odobravanje. Ne trudiš se dovoljno, 

Barry. Moraš pomoći borbu svog 

naroda. Probudi se, crni čovječe!” 

Obamino pripovijedanje dostiže 

vrhunac u dojmljivu opisu odlaska u 

Keniju i plača na očevu grobu: “Kad mi 

je napokon ponestalo suza, osjetio sam 

kako me preplavljuje mir. Osjetio sam da 

se krug konačno zatvorio. Shvatio sam 

da ono što jesam, za što marim, nije više 

samo stvar intelekta ili dužnosti, konstrukcija 

sastavljena od riječi. Uvidio sam 

da je moj život u Americi – crni život, bijeli 

život, osjećaj napuštenosti što sam ga 

imao kao dječak, frustracije i nada koju 

sam doživio u Chicagu – da je sve to povezano 

ovim komadićem daleke zemlje iza 

oceana, nečim većim od slučajnosti kakva 

je ime ili boja moje kože. Bol koju sam osjetio, 

bila je bol mojega oca.” 

U sablasnom završetku Obama piše: 

“Sjedio sam kraj očeva groba i govorio mu 

kroz crvenu zemlju Afrike.” U određenom 

smislu komunicira s ocem putem same 

zemlje i prima očev duh. Obama nastavlja 

očevu borbu, ne obnovom njegova tijela, 

nego prigrljujući njegove ciljeve. Odlučuje 

da će uspjeti u onome u čemu otac nije 

uspio. Očeva mržnja prema kolonijalnom 

sustavu postaje mržnja mlađeg Obame; 

očev bezuspješni pokušaj da popravi svijet 

postaje cilj njegova sina. U nekoj vrsti 

sakramentalnog obreda na obiteljskom 

grobu, sin nasljeduje očevu borbu. 

Danas je kolonijalizam nadživljeno pitanje. 

Nitko za njega ne mari osim čovjeka 

u Bijeloj kući. On je posljednji antikolonijalist. 

Rastuće tržišne ekonomije poput 

Kine, Indije, Čilea i Indonezije riješile su 

problem zaostajanja u razvoju. Koriste 

svoje prednosti u radnoj snazi i rastu mnogo 

brže nego SAD. Želimo li da Amerika 

Umjesto da 

SAD priprema za 

izazove, Obama 

je zaglavio u 

antikolonijalističkom 

vremeplovu 

zadrži vodeći položaj, morat ćemo se boriti 

sa sve žešćom konkurencijom. 

No, umjesto da nas priprema za taj 

izazov, naš predsjednik je zaglavio u 

vremeplovu svojega oca. Teško je povjerovati, 

no SAD-om upravljaju snovi 

pripadnika plemena Luo iz 50-ih godina 

prošlog stoljeća. Afrički socijalist, ženskar 

i pijanica, bijesan na svijet jer mu nije dopustio 

da ostvari svoje antikolonijalističke 

ambicije, danas sastavlja američke agende 

reinkarniran u snove svojega sina. Sin 

to omogućava, ali iskreno priznaje da 

samo živi očev san. Nevidljivi otac pruža 

nadahnuće, a sin je poslušni izvršitelj. 

Amerikom danas upravlja sablast. 

Dinesh D’Souza, predsjednik King’s Collegea 

u New Yorku, autor je knjige “The Roots of 

Obama’s Rage” koja uskoro izlazi iz tiska 


Foto Rudy Archuleta / Redux za Forbes 



Fenomen 

Startup projekti 

Groupon 

Andrew Mason je razmišljao kako spojiti 

masovnu histeriju i akcijske prodaje na 

webu. Rezultat je priča o ekspresnom 

uspjehu kompanija za gruponsku prodaju 

/ Christopher Steiner 

Prije nego što 

je osnovao 

Groupon 

Andrew 

Mason je 

diplomirao 

glazbu na 

Sveučilištu 

Northwestern 

Prije nego što je napustio Harvard i osnovao Facebook, Mark Zuckerberg je 

ipak napisao koji redak o računalnim kodovima. Najnoviji komercijalni hit na 

webu, i najbrže rastuća tvrtka u njegovoj povijesti, djelo je jednog glazbenika. 

Andrew Mason, štrkljavi, opušteni 29-godišnjak koji je diplomirao glazbu na 

Sveučilištu Northwestern, osnovao je Groupon, kompaniju kojoj polazi za rukom 

sve ono što je trebalo biti sama srž dot-com buma: goleme prodaje, laki profiti i 

čvrste veze između potrošačkih masa i prodavača cementa na malo. 

Groupon, čije je ime nastalo spajanjem riječi grupa i kupon, nudi online kupcima 

velike popuste. Kupite odmah, poručuje im, ponuda vrijedi još samo toliko i 

toliko sati. Stari marketinški trik osvježen je novim elementom: popust ćete dobiti 

samo ako tu stvar toga dana kupi i određen broj drugih kupaca. Koncept je spoj 

kuponske prodaje i predbožićne shopping groznice. 

Što time dobiva prodavatelj, bilo da je riječ o muzeju, studiju za jogu ili 

slastičarnici? Prije svega eksponiranost. Budući da zaradu od akcijske prodaje dijeli 

s Grouponom (najčešće popola), teško će profitirati čak i od velikog povećanja 

prodaje, no sada će ga prepoznavati i kupci koji ga inače nikada ne bi primijetili. 

Groupon svoje akcije oglašava na Googleu i Facebooku, a vijest usmenom predajom 

širi i 13 milijuna njegovih pretplatnika. 

Za razliku od mnogih dot-com hitova, Groupon je stvarna kompanija. Zauzima 

7500 kvadrata na osam katova preuređene skladišne zgrade u predgrađu 


Najveći hitovi 

Najbolje reklame mame kupce zabavnom porukom. Nekoliko primjera koji 

najlakše ulaze u uho... 

PONUDA: Pet satova joge u centru Cityoga u Indianapolisu 

MALOPRODAJNA CIJENA: 71,25 USD 

GROUPONOVA CIJENA: 25 USD 

BROJ KUPACA: 544 

MAMAC: “Od svih srednjovjekovnih plemenitih vještina, jedino joga ne uključuje 

odapinjanje strijela na čudovište.” 

PONUDA: T-shirt iz dućana “Little Shop of Crafts” na Manhattanu 

MALOPRODAJNA CIJENA: 30 USD 



MAMAC: “Izludite obične smrtnike najnejasnijom šalom svih vremena, a znanstveno 

je dokazano da je to glava Mr. Belvederea pričvršćena na tijelo Mona Lise, 

koja izgovara “A sada svi zajedno: YATTA!” 

PONUDA: Jednosatni foto-session plus CD s fotografijama visoke rezolucije, u 

studiju Robert Goold u San Diegu 




MAMAC: “Prije otkrića fotografije, ljudi bi najljepše uspomene uspijevali sačuvati 

samo kada bi natjerali svoje najdraže da danima potpuno nepomično stoje.” 

PONUDA: Dvije 60-minutne seanse skakanja u Sky Zoneu (zabavni centar s 

trampolinima) u St. Louisu 




MAMAC: “Iako nam onemogućuje da umjesto utega dižemo automobile, gravitacija 

je najbolji način dobivanja vode s neba i jedina sila koja drži nogometne 

stadione da ne odlete. Pobjegnite joj pomoću naše današnje ponude.” 

... i nekoliko najunosnijih 

MALOPRODAJNA grouponova broj grouponova 

PONUDA 

CIJENA CIJENA kupaca zarada 

90-minutna masaža vrućim kamenjem u 

centru SpellBound BodyWork u Chicagu 

Avanturistička tura Tri vrha u organizaciji 

Georgia Canopy Toursa iz Atlante 

Krstarenje od Seattlea do Victorije u Kanadi, 

u organizaciji tvrtke Clipper Vacations 

$220 

89 

125 

$55 

44 

59 

4960 

7130 

4499 

$136.400 

156.860 

132.720 

Izvor: Groupon 

Chicaga. Prema jednom izvješću Morgan 

Stanleyja, koji se želi domoći poslova s 

Grouponom, prihod tvrtke ove bi godine 

mogao premašiti 500 milijuna dolara. Nijedna 

tehnološka perjanica, uključujući 

Ebay, Amazon.com, Yahoo, AOL i Google, 

nije tako brzo toliko narasla. Samo 17 

mjeseci nakon osnutka, tržišna vrijednost 

Groupona procijenjena je na 1,35 milijardi 

dolara. Bilo je to u travnju ove godine, kad 

se u tvrtku slilo 135 milijuna investicijskog 

kapitala. Najviše je uložio moskovski fond 

Digital Sky Technologies koji stoji iza Facebooka 

i Zynge. (Mason ne otkriva svoj 

ulog, no kaže da je manji od 50 posto). Jedina 

kompanija koja je brže procijenjena 

na milijardu dolara bio je YouTube ( danas 

dio Googlea) koji, iako osnovan 2005., još 

uvijek čeka na prve profite. Groupon je to 

postigao već nakon prvih sedam mjeseci. 

Masonov model mijenja način 

na koji kompanije – pogotovo one manje, 

s malo novca za marketing – pristupaju 

prodaji. U svibnju je Groupon prodao 6561 

ulaznicu za izložbu King Tut na Times 

Squareu, po cijeni od 18 dolara (gotovo 

50-postotni popust). Kampanja je donijela 

120 tisuća dolara uz gotovo nikakve 

dodatne troškove za organizatora izložbe. 

Polovicu je uzeo Groupon za samo jedan 

dan rada. Dosad najpopularnija akcija bila 

je prodaja karata za obilazak znamenitih 

građevina Chicaga brodom. Po cijeni od 

12 dolara, Groupon je za osam sati prodao 

19.822 karte i s turoperatorom podijelio 

238 tisuća dolara zarade. 

Groupon je prisutan u 88 gradova 

SAD-a i 22 zemlje, od Čilea do Turske. 

Konkurencija, katkada i ona dubljeg 

džepa, niče u stotinama. Kako se ratovi 

za gruponski teritorij rasplamsavaju od 

New Yorka do Brazila, Mason se naoružao 

vojskom od 250 prodajnih predstavnika 

i tekstopisaca, većinom sa čikaške improvizatorske 

scene, koji smišljaju duhovite 

najave za akcijske ponude. 

“Želimo za lokalnu e-prodaju učiniti 

isto ono što je Amazon učinio za konvencionalnu 

prodaju”, kaže. 

Mason nije otkvačeni poslovnjak iz 

Silicijske doline. Odrastao je u predgrađu 

Pittsburgha, majka mu je bila fotograf, a 

otac ulični prodavač dijamanata. Strast 

mu je bila glazba, a ne kompjutori. U 

šestoj je godini krenuo na satove klavira. 

Na Northwesternu je imao rock bend, koji 

opisuje kao mješavinu punka, Beatlesa i 

Cata Stevensa: “Sve negdje do 25. vjerovao 

sam da ću biti roker, ali ne zvijezda, nego 

alternativac.” 

U njemu su se već komešali i 

poduzetnički instinkti. Kao 15-godišnjak, 

u nedjelju ujutro nabavljao je svježe pecivo 

i prodavao ga susjedima u ulici (no bolje su 

išli čokoladni prutići koje je kupovao kod 

Costcoa). Kako je bio i samouki računalni 

programer, po svršetku koledža angažirao 

ga je InnerWorkings, jedna od najvećih 

kompanija za poslove ispisa. Tada mu je 

sinula ideja o internetskoj stranici koja 

bi se bavila osjetljivim temama poput 

rata u Iraku ili zdravstvenog sustava, 

otkrivajući skrivene motive autora popularnih 

članaka. Godine 2006. Sveučilište 

u Chicagu dodijelilo mu je stipendiju za 

postdiplomski studij iz područja javnih 

politika. Par mjeseci potom, osnivač InnerWorkingsa 

Eric Lefkofsky nanjušio je 

Masonove planove i ponudio mu milijun 

dolara početnog kapitala za pokretanje 

tvrtke i internetske stranice. 

Tako je nastao ThePoint.com, online 

platforma za ljude koji traže podršku za 



najrazličitije ciljeve. ThePoint je startao 

u studenome 2007., a luckaste kampanje 

njegovih korisnika ubrzo su privukle 

pažnju medija. Jedna od njih okupila je 

tisuću ljudi odlučnih da prikupe milijunske 

donacije za zaustavljanje AIDS-a 

u Africi – pod uvjetom da se Bono Vox 

povuče iz javnog života. Druga je okupila 

nekoliko tisuća pristaša ideje da se iznad 

Chicaga sagradi kupola, kako bi grad cijele 

godine imao toplu klimu. Publicitet 

je pomogao Masonu da privuče 4,8 milijuna 

ulagačkog kapitala od VC kompanija 

poput New Enterprise Associates (NEA) 

iz Menlo Parka u Kaliforniji. “Mislio sam 

da je tržišna vrijednost kompanije od 400 

milijuna dolara, a s njome i dan velike isplate, 

samo pitanje vremena”, sarkastičan 

je Mason. 

Ali ThePoint nije imao dovoljnu 

posjećenost da bi mogao živjeti od oglasa. 

Aaron With, jedan od Masonovih zamjenika, 

predložio je da zakupe neki od popularnih 

pojmova na Google searchu povezanih 

s društvenim temama, primjerice 

“legalizirajmo marihuanu”. Posjećenost je 

porasla, ali su privukli pogrešnu publiku. 

Juggalosi, izopačeni fanovi benda Insane 

Clown Posse, pretvorili su ThePoint u 

svoje online igralište. U 2008. gubici su se 

počeli gomilati. Mason je otišao do Withove 

kuće i otpustio prijatelja. “Da sam 

imalo razborit, u tom bih trenutku bio 

odustao od svega”, kaže. 

Pojavio se, međutim, i jedan povoljan 

trend. Neke od najuspjelijih ThePointovih 

kampanja okupljale su potrošače u 

skupine, kako bi im se povećala kupovna 

moć. Mason je pokrenuo blog koji je 

čitateljima svakodnevno donosio povoljne 

ponude različitih prodavača. Nemajući 

više što izgubiti, ulagači su ga potakli da 

razradi tu strategiju. I tako se, pod imenom 

Getyourgroupon.com, rodio Groupon. 

Svaki od sedam članova Masonova 

tima svakodnevno je obavljao po stotinu 

telefonskih poziva u lovu na prodajne 

akcije. Ponekad bi okupili minimalan broj 

kupaca potreban da se ostvari popust, 

ponekad ne bi. (Danas im to uspijeva s 

98 posto ponuda). Uz pomoć e-mail liste 

od pet tisuća adresa uspjeli su čak prodati 

i 100 ulaznica (25 dolara svaka) za 

događaj koji je uključivao jedinstveno 

iskustvo jednosatnog boravka u svjetlosno 

i zvučno potpuno izoliranom kontejneru 

punom slane vode, zagrijane na temperaturu 

tijela. Tu je Mason shvatio kakva 

mu se prilika smiješi: “Tko bi rekao da se 

toliko ljudi želi zatvoriti u komoru za osjetilnu 

deprivaciju!” U idućih šest mjeseci 

Grouponova internetska ponuda postala 

je dostupna stanovnicima Bostona, New 

Yorka i Washingtona, nudeći im svaki dan 

novu akcijsku prodaju. 

Svaki drugi posjetitelj svraća na Grouponovu 

stranicu po preporuci prijatelja. 

Velika utrka 

Ljudi u Grouponovoj prodaji, većinom 

iz Chicaga, rade za plaću i proviziju koja 

se temelji na prihodima i omjeru povrata 

(obično zanemarivom). Plaća pisca promotivnih 

tekstova odgovara prosječnoj 

plaći novinara – oko 35 tisuća dolara 

godišnje. 

Gruponska ponuda, čak i uz gubitak, 

izvodi male biznise iz anonimnosti. East 

Coast Aero Club, škola letenja iz Bedforda 

u Massachussettsu, u ožujku je ponudila 

početni tečaj upravljanja helikopterom po 

akcijskoj cijeni od 69 dolara. Cijena inače 

iznosi 225 dolara. Ponuda je zatvorena 

već u 11 sati, kad se prijavilo 2500 zainteresiranih. 

Klub je očekivao da će ih biti 

dvjestotinjak. “Čim su mi e-mailom javili 

da smo u ponudi, požurio sam provjeriti 

kako stojimo. Bilo je prodano već 30 

tečajeva i shvatio sam da imamo problem”, 

sjeća se glavni instruktor Philip Greenspun. 

“Prihvatili smo to kao na nevjerojatno 

dobru reklamu.” 

Tako dobru da sada već 35 tisuća 

tvrtki zahtijeva da se pojavi u Grouponovoj 

ponudi, tvrdi Mason. Uspije tek svaka 

osma. Odabrani moraju imati pohvale 

na ocjenjivačkim sajtovima poput Yelpa, 

CitySearcha i TripAdvisora, te ponuditi 

značajan popust, puno veći nego kod 

uobičajenih promotivnih akcija. 

Grouponov model ima i slabu točku: 

Groupon je na dobrom putu da najbrže u povijesti ostvari prihod od milijardu 

dolara. Lista ne uključuje kompanije nastale uz pomoć investicijskih holdinga 

(obično ih preslože prije formalnog izlaska na tržište), kao ni one nastale 

pretežno spajanjima i akvizicijama. – Scott DeCarlo 

Groupon 2008. 

Dell 1984. 

Apple 1976. 

Ebay 1995. 

Yahoo 1994. 

JetBlue Airways 1998. 

Office Depot 1986. 

Google 1998. 

Amazon 1994. 

Priceline 1997. 

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 

Broj godina proteklih od osnivanja do ostvarenog prihoda od milijardu dolara 

Izvori: Capital IQ, a Standard & Poor’s business; Morgan Stanley; Thomson Reuters Fundamentals via FactSet Research 

Systems; Forbes. 

svatko ga može kopirati. U SAD-u već imaju 

200 oponašatelja, a još 500 u drugim 

zemljama, uključujući stotinu u Kini. 

Konkurenti nemaju srama. Mnogi kopiraju 

i tekstove i grafiku. Ruski BigLion skinuo 

je doslovce sve, do fontova i boja. (Premda 

vjerojatno ima osnova, tužba protiv ruske 

startup kompanije ne vrijedi truda, kaže 

Mason.) Jedan se kineski imitator pojavio 

pod imenom www.groupon.cn, koristeći 

jednako sučelje. “Groupon na to gleda sa 

svoje pobjedničke pozicije, no može im se 

dogoditi da ne zadrže vodeće mjesto baš 

na svim tržištima”, kaže Andrew Razeghi, 

profesor marketinga na Northwesternovoj 

Kellogg School of Management. 


KupiMe 

na 9 tržišta 

Samo tri mjeseca od 

pokretanja projekta u 

Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, 

portal KupiMe.hr krenuo je 

u pohod na tržišta Slovačke, 

Mađarske, Rumunjske, 

Bugarske, Ukrajine i Češke / 

Sanja Romić 

Ako je Grouponova mantra prodati 

ono što bi sami htjeli kupiti, onda je 

njihova učiniti to isto za jugoistočnu 

Europu. Model grupne kupnje radi 

ostvarenja većih popusta (od 50-80 

posto) također je jedna od sličnosti koju KupiMe. 

hr dijeli sa svojim američkim “bratom”. 

Internetski portal u tu svrhu najprije je okupio 

investitore, zatvorio prvi krug dokapitalizacije, 

a ovih dana, samo tri mjeseca od pokretanja 

projekta u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, krenuo je 

u pohod na više tržišta srednje i istočne Europe. 

Zasad imaju 20 tisuća registriranih korisnika, a 

u prva dva tjedna postojanja postali su i najveći 

rastući komercijalni fan-page u Hrvatskoj. Ukupni 

promet internetske stranice koja se u potpunosti 

oslanja na snagu kolektivne kupovine, 

u prva tri mjeseca rada u Hrvatskoj bio je 2, 5 

milijuna kuna. 

Najbolje im idu tretmani. U ponudi imaju 

i četiri sata čišćenja ili peglanja za 72 kune; za tri 

sata ovu su uslugu prodali 650 puta. Koncerti idu 

još bolje. Primjerice, 380 karata za koncert benda 

Vaya con Dios u Lisinskom, na brzorastućem 

portalu koji se specijalizirao za grupnu kupnju 

rasprodan je u svega 20 minuta. 

“Rastemo jer je ovo stvarnih, a ne lažnih 80 

posto. U procesu smo širenja na devet tržišta, i na 


Prostor za rast 

je ogroman, 

kaže direktor 

Vanja Sertić 

Foto Boris Štajduhar 

svima smo prvi. Ne kažem da nema drugih, ali to 

nije ona serioznost koju mi imamo”, tvrdi Vanja 

Sertić, CEO Moving Boardsa, hrvatske tvrtke za 

inovativno oglašavanje pod čijom kapom djeluje 

i KupiMe.hr, a koja se putem franšiza i joint 

venturea proširila na 23 zemlje u svijetu. Sertić je 

zadovoljan i brojkom od 20 tisuća registriranih 

korisnika. Toliko je, naime, do sada ljudi pristalo 

na ideju da svakodnevno dobivaju obavijesti 

o dnevnim ponudama KupiMe.hr, kojima se 

većina i koristi. 

Ima li KupiMe.hr veliki interes za popustom? 

“Ne. Mi stvaramo navike potrošača, a s 

druge strane naši partneri imaju veliku promociju. 

Mi im dovodimo mnoštvo klijenata, ponekad 

i više stotina. To je velika frekvencija ljudi, a oni 

koji su zadovoljni uslugom će se, logično, i vratiti. 

Jedan broj kupaca kupuje usluge, dok ostali 

ne kupuju, ali su oni definitivno prisutni, a da ih 

to ništa ne košta. Naši partneri pokrivaju minimalne 

troškove s kupcima koje im dovodimo, 

a mi kod njih stvaramo povjerenje koje je neophodno 

da bismo kasnije sklapali poslove s partnerima 

koji će ubuduće koristiti naše portale kao 

alat za kupnju”, napominje Sertić. 

Dok se u zapadnoeuropskim državama ovaj 

tip biznisa bazira na kupnji kreditnim karticama, 

KupiMe.hr se, osim kartica, odlučio za 

model kupnje i općim uplatnicama. Smatraju da 

je nepovjerenje u kupnju kreditnim kraticama 

preko interneta u našoj regiji još preveliko, iako 

ne mogu reći da im u tom segmentu ide loše: 

trenutačno drže 15 posto tržišta kartičarskih 

kuća, a probleme s naplatom ne osjećaju. Naime, 

kreditne kartice u takvoj vrsti transakcija automatski 

se rezerviraju, pa se prodaja može ostvariti 

tek kada ponuda prođe. 

Model grupne kupovine koji, kako piše na 

njihovoj web-stranici, omogućuje korisnicima 

“da žive bolje i troše manje”, temelji se ne potrebnom 

broju zainteresiranih, koji je naveden u 

dnevnim i tjednim oglasima KupiMe.hr. Korisnici 

su, žele li se predbilježiti, dužni navesti svoje 

podatke, a ako ih se ne skupi dovoljno, sredstva 

prethodno rezervirana na njihovoj kreditnoj 

kartici neće se teretiti. 

Cilj je, kažu u KupiMe.hr, imati što raznovrsniju 

ponudu, da bi dobili i što raznovrsniju 

potrošačku publiku. “Zasad su to samo usluge, no 

kasnije imamo plan ući s proizvodima. Groupon 

je, na primjer, napravio ugovor s GAP dućanima 


za vouchere na redovnu cijenu u vrijednosti od 

50 dolara, tako da kupac plaća 25 dolara. Na 

njihovoj web-stranici moguće je pročitati podatak 

kako je Groupon time ljudima u godinu 

i pol dana uštedio 489 milijunadolara. Mi smo 

za tri mjeseca uštedjeli oko milijun i 250 tisuća 

kuna”, kaže Sertić i dodaje: “Groupon je sada jedan 

od najbrže rastućih biznisa na svijetu, koji 

svakodnevno kupuje kompanije. Naša je ideja da 

okrupnimo tržišta srednje i istočne Europe, i da 

napravimo zdravu platformu za preuzimanje.” 

U svim državama u kojima su do sada otvorili 

ured zaposlili su i ljude, a jednim od svojih 

postignuća smatraju i to što su unaprijedili standarde 

online kupnje. Uz ponude i marketinšku 

strategiju preko portala, krenuli su i u aktivnu 

promidžbenu kampanju koja obuhvaća zakup 

bannera i na portalima poput Index.hr i sličnim, 

Četiri sata čišćenja ili 

peglanja za 72 kune prodali 

su 650 puta u samo tri sata. 

A koncerti idu još bolje. 

Zasad nude samo usluge. 

Proizvodi su tek u planu 

te na TV i radiju. O tome što je novo u njihovoj 

ponudi, moguće je pročitati i na društvenim 

mrežama poput Facebooka i Twittera. 

Interna evaluacija tvrtke na područjima u 

kojima je sada aktivna kreće se oko tri milijuna 

eura (bez sedam tržišta koja se upravo pokreću), 

a u razvoj i strategiju u svim državama u kojima 

su prisutni planira se uložiti oko dva milijuna 

eura samo kroz promociju. 

U prosjeku po državi imaju četiri zaposlena 

(uz velik broj vanjskih suradnika), a plan im je 

povećati broj na desetak zaposlenih po uredu, 

po uzoru na središnjicu tvrtke u Zagrebu (uz 

direktora Vanju Sertića, tu su još voditeljica 

ureda koja prati događaje na nivou jugoistočne 

Europe te nekoliko voditelja-ugovarača koji nadgledaju 

rad zaposlenika na ostalim tržištima). 

Dinamična i uigrana ekipa svakako ima i dodatnih 

planova za tekuću godinu. 

“Rast je definiran povjerenjem koje stječemo 

na određenom tržištu. Ogroman je prostor za 

rast. Mi svaki dan imamo drugu ponudu”, kaže 

Vanja Sertić. 


interview 

Martin i 

sedam kompanija 

‘Globalni brend ne može uspjeti 

iz Španjolske. Moraš preseliti 

kompaniju u Silicijsku dolinu’, 

uvjeravao ga je suosnivač Googlea 

Sergey Brin. Varsavsky je ustrajao 

u tome da svoje globalne ambicije 

može ostvariti iz Madrida / Ivo 

Godine 1984., dok je još polazio MBA studij prestižnog 

Sveučilišta Columbia u New Yorku, Martin Varsavsky javio se 

jednoj od vodećih američkih banaka za posao. Da ga je dobio, 

plaća bi mu u ono vrijeme bila 40 tisuća dolara. Ništa senzacionalno, 

ali pristojna polazna točka za daljnji razvoj korporativne 

karijere. U isto vrijeme isti Martin Varsavsky je istoj 

banci podnio zahtjev za kredit. On i njegovi partneri prikupili 

Špigel 

su nešto svojega novca i zatražili od banke 12 milijuna dolara 

kako bi kupili zapuštenu industrijsku zgradu u New Yorku, 

obnovili je i iznajmili kao poslovnu zgradu. Banka je molbu 


Martin 

Varsavsky 

godinama 

plovi na 

30-metarskoj 

jedrilici 

Aphrodite pa 

je tako obišao 

i Korčulu, 

Hvar, akvatorij 

sjeverno 

od Splita: 

“Krasno je 

jedriti kod 

vas. Veselim 

se ponovnom 

dolasku.” 

za posao odbila, a zahtjev za kredit – odobrila. “I dandanas 

mi je fascinantno da nisu bili spremni u mene 

uložiti 40 tisuća dolara godišnje, ali su mi bili spremni 

povjeriti 12 milijuna dolara.” 

Martin je tada bio početnik u poslu i puno toga 

mu se posrećilo, uz ostalo i povjerenje koje su mu ukazali 

stariji i iskusniji suinvestitori i partneri. Ipak, on je 

bio taj koji je složio cijeli poslovni projekt. Uložio i svoj 

novac – čitavih 25 tisuća dolara. Ta mu je investicija 

donijela 25 posto suvlasništva u zgradi koju originalni 

partneri još uvijek posjeduju, a ulaganje mu danas 

donosi kojih četvrt milijuna dolara godišnje. “Nije loše 

uz takvo ulaganje dobivati svaki mjesec ček i nakon toliko 

godina.” 

Tako uspješan projekt ne događa se, dakako, svaki 

dan, i Varsavsky je mogao još tada, kao praktički 

žutokljunac u poslu, otpisati druge probleme i uživati 

u renti do kraja života. No nemirni 

poduzetnički temperament nije mu 

to dopustio. U godinama koje su uslijedile 

Martin Varsavsky postao je 

“serijski poduzetnik” (serial enterpreneur). 

Pojam serijskog poduzetnika 

hrvatskom poslovnom okruženju 

prilično je stran. Kod nas je uobičajeno 

da poduzetnici, ako su uspješni, ustraju 

u svojim početnim projektima, 

da cijelog života budu vezani uz kompaniju 

koju su osnovali. “Serijski poduzetnik” kao 

pojam je zbog toga podjednako uobičajen kao i “serijski 

ubojica”, osim što nam je ovaj potonji poznatiji iz 

serija... 

Naš se junak nakon nekretnina – i to vrlo brzo, 

svega godinu dana kasnije – okrenuo farmaceutici. 

Stjecajem neobičnih okolnosti upoznao je dvojicu 

vrhunskih znanstvenika od kojih je jedan, Cesar Milstein, 

bio dobitnik Nobelove nagrade. Umjesto brojnih 

ponuda koje su imali od globalnih korporacija, Milstein 

i Claudio Cuello prihvatili su prijedlog da osnuju 

vlastitu kompaniju s Varsavskim, Medicorp Sciences, 

koja je bila i ostala pionir farmaceutike s lijekovima za 

AIDS i rak. 

Nekoliko godina kasnije, 1991., Varsavsky se 

okrenuo području gdje je ostvario najveće uspjehe – informatici 

i telekomunikacijama. Te je godine osnovao 

Viatel, pionira tzv. callback tehnologije. Nakon toga 

uslijedio je Jazztel, i danas druga po veličini telekom 

kompanija u Španjolskoj. Iz Jazztela je proizašao portal 

Ya.com... Sve u svemu, Martin Varsavsky je osnovao 

sedam kompanija i investirao u mnoge druge. 

Nekretnine, 

farmaceutika, 

informatika, 

telekomunikacije... 

Martin Varsavsky 

je “serijski 

poduzetnik” od 

formata 

Njegova glavna poslovna preokupacija danas je 

Fon. Ideja kompanije vrlo je jednostavna: premrežiti 

svijet bežičnim internetom, na način da kupci Fon 

proizvoda – u osnovi, bežičnih rutera – jedni drugima 

ustupaju, besplatno ili komercijalno, wi-fi vezu. 

“Kako ide Fon? ”, upitao sam Varsavskog na početku 

razgovora. “Prethodne tri godine bile su katastrofalne”, 

odgovorio je. Nije baš uobičajeno da ugledni poslovni 

čovjek priča o svojim neuspjesima, ali Varsavsky je 

sve prije nego “uobičajeni” poslovni čovjek. No, bilo 

je i dobrih vijesti: “Ova je godina donijela totalni preokret. 

Prošlih godina projekt je gubio novac, a ove 

godine bit ćemo profitabilni. Do ove godine isporučili 

smo ukupno 500 tisuća uređaja, a samo ove godine 1,8 

milijuna. Ovogodišnji prihod bit će šest puta veći od 

prošlogodišnjeg (op. a. – u godini ‘recesije’) i cijeli je 

projekt poprimio novu dimenziju. Ključni su bili ugovori 

s British Telecomom i Softbankom.” 

Osvrnuli smo se i na zahuktalu 

bitku na tržištu mobilnih platformi. 

Varsavsky je sasvim nedavno na svom 

blogu napisao da su Nokia i RIM 

(proizvođač Blackberryja) u banani i 

da bi “netko nov trebao doći i voditi 

te nekad inovativne divove”. Za samo 

nekoliko dana došlo je do povijesne 

smjene šefova u Nokiji i kormilo je 

preuzeo Kanađanin iz Microsofta 

Stephen Elop. Kao što sam napisao u 

svojoj kolumni u ovom broju Forbesa, 

tako sam i Martina pitao ne bi li Nokiji bilo najpametnije 

da kupi HTC. 

“Trebalo bi vidjeti što bi na to rekla Cher Wang”, 

rekao je. Moram priznati da sam tada prvi put čuo za 

gđu Wang, ali to je samo dokaz moje neupućenosti. 

Ona je “chairwoman” HTC-a i jedna od najbogatijih 

i najutjecajnijih osoba na Tajvanu. “No ako bi 

Nokia kupila HTC, trebala bi ga kupiti zbog Petera 

Choua (CEO HTC-a, op. a.). Chou je već duže jedan 

od menadžera koje najviše cijenim i Nokia bi njemu 

trebala dati da vodi kompaniju. Nažalost, oni su toliko 

zakopani u svoje viđenje svijeta i poslovanja...” 

Varsavsky je imao svojih poslovnih uspjeha i 

neuspjeha. O jednima i drugima vrlo iskreno piše na 

svom blogu, ali uspjesi su svakako premašili neuspjehe. 

Uzmimo samo jedan primjer: internetski 

portal Ya.com osnovao je u svibnju ‘99. i u njega zajedno 

s partnerima uložio 38 milijuna dolara. Već u 

rujnu 2000., samo 14 mjeseci kasnije, portal je kupio 

Deutsche Telekom za – 550 milijuna. “Not bad for a 

day’s work”, rekli bi Amerikanci. 


kontekst 

Svoje dvije dobrotvorne 

zaklade Varsavsky je 

pokrenuo u doba kad 

poklanjanje bogatstva 

još nije bilo ‘in’ 

Google je danas 

najveći dioničar 

Varsavskyjevog 

Fona, kao i 

prva europska 

kompanija u 

koju je investirao 

Sequoia Capital 

Varsavsky, međutim, nije zaokupljen samo poslovnim i 

profitabilnim projektima. Važan su dio njegove svakodnevice 

i dvije dobrotvorne fondacije, koje je pokrenuo puno prije 

današnje trendi priče o poklanjanju bogatstva i filantropiji. 

Jedna od njegovih zaklada uspješno je pokrenula i dobrim 

dijelom izvela projekt spajanja argentinskih i čileanskih srednjih 

škola na internet. Druga zaklada se bavi 

istraživanjem modela razvitka sigurnih, stabilnih 

i održivih demokratskih sustava. 

Za razliku od poslovnjaka koji nagovaraju 

klince da napuste faks i osnuju svoje 

kompanije, Varsavsky ima dva magisterija, 

iz poslovnog upravljanja i međunarodnih 

odnosa, oba s Columbije, a već dugo predaje 

poduzetništvo na prestižnoj madridskoj 

IE Business School. Godinama plovi na 

30-metarskoj jedrilici Aphrodite s dva jarbola. 

Kako da ga dovabimo u Hrvatsku, pitao 

sam. “O, pa bio sam u Hrvatskoj već više puta, kako brodom, 

tako i u Zagrebu. Obišao sam Korčulu, Hvar, akvatorij sjeverno 

od Splita. Krasno je jedriti kod vas i veselim se ponovnom 

dolasku.” 

Nezaobilazna tema bila je i odnos Europe i Amerike, osobito 

iz pozicije mladih osnivača high-tech kompanija. “Europa 

ima mnoge prednosti i nema razloga da se osjećamo inferiorno. 

Dugo sam živio u Americi, imam stan u New Yorku, 

ali ne želim preseliti sjedište Fona u SAD – sasvim smo dobro 

uspjeli i bez toga.” 

Dilema Europa ili SAD nije samo akademska. Varsavsky 

je svojedobno razgovarao o tome sa Sergeyem Brinom, jednim 

od dvojice osnivača Googlea. Razgovor 

nije bio tek kurtoazan, tema je bila moguće 

ulaganje Googlea u Fon. 

“Moraš preseliti kompaniju u Silicijsku 

dolinu”, uvjeravao ga je Brin. “Globalni 

brend ne može uspjeti iz Španjolske.” Varsavsky 

je ustrajao u tome da Fon može svoje 

globalne ambicije ostvariti jednako dobro iz 

Madrida kao iz San Josea. 

“I? Kako su završili pregovori? Je li 

Google investirao?” 

“Da, investirali su. Google je danas 

najveći dioničar Fona pored investicijskih fondova. I ne samo 

to. Fon je prva europska kompanija u koju je Google investirao, 

kao i prva europska kompanija u koju je investirao Sequoia 

Capital.” 

O Fonu, kao i Martinu, imat ćete zacijelo prilike još puno 

čuti. 


Zdrava hrana na 

hrvatski način 

Čips od jabuke – 100% zdravo, 100% 

hrvatsko 

Čips od jabuke je potpuno prirodna grickalica 

bogata pektinom, koji pomaže pri prevenciji 

prekomjerne tjelesne mase i smanjenju štetnoga 

LDL kolesterola, poboljšava funkcije gušterače i 

žuči te štiti srce i krvožilni sustav. 

Zdrave grickalice za hrvatske vrtiće i škole 

Veli’s zdravi čips od jabuke je isključivo hrvatski 

proizvod koji se proizvodi od jabuka domaćih 

proizvođača i u hrvatskim pogonima. Slušajući 

predavanje o sušenju voća, tadašnjem je studentu 

agronomije Velimiru Hunjaku sinula ideja 

kako jedan tako zanimljiv proizvod može i sam 

proizvesti. “Rodbina, prijatelji i kolege kojima 

sam ga dao na isprobavanje bili su oduševljeni, 

što mi je bilo dovoljno da osnujem tvrtku i 

pokrenem proizvodnju“, svjedoči Velimir. Ubrzo 

je inovativni čips postao najprodavaniji proizvod 

u segmentu zdravih grickalica u Hrvatskoj, a pod 

robnom markom Veli’s na tržište je stigao 100%- 

ni prirodni sok od jabuke te sušeno voće. 

Kako bi što više ljudi upoznao sa svojom idejom, 

Velimir se maksimalno angažirao pa se zajedno 

s kolegama iz tvrtke Hrvojem Bartolićem, Ivicom 

Madunovićem i Domagojem Skledarom pridružio 

najnovijoj reklamnoj kampanji T-HT-a za poslovnu 

ponudu malim poduzetnicima i obrtnicima. 

Potvrda kvalitete 

“Drago nam je što nas je tako velika tvrtka i 

Ako i vi mislite da u vrtiće i škole 

treba uvesti i zdrave grickalice, 

pošaljite svoje komentare i podijelite 

razmišljanja i ideje na www.velis.hr/ 

inicijativa. Poziv je otvoren za sve – 

od potencijalnih partnera i dobavljača 

do običnih ljudi s dobrim idejama. 

uspješna kompanija prepoznala kao partnera. 

Zapravo je to velika potvrda kvaliteti našega 

dosadašnjeg rada“, kaže Velimir. 

Neka i vaš posao urodi plodom 

Potpisivanjem ugovora za pakete Super Business 100 ili 500 te Flex Team 500 ili više, poslovni korisnici T-HT-a 

tijekom jedne godine ostvaruju 30 posto više minuta razgovora mjesečno prema svim nacionalnim fiksnim 

mrežama, kao i 100 kuna mjesečnoga popusta na računu za svakoga novog člana Flex Teama. Na ovaj način 

poslovni korisnici imaju mogućnost uštede 1600 kuna tijekom 12 mjeseci! 

FORBES PROMO 

U Hrvatskoj se malo kuća osigurava od poplave 

Najnovije poplave koje su zbog jake kiše i velikih vodenih valova iz Slovenije 

pogodile neke dijelove Hrvatske i napravile ogromne materijalne štete, pokazuju 

da je osiguranje građana jedina učinkovita zaštita njihove imovine i jedini način 

saniranja velikih materijalnih šteta. Prema procjeni stručnjaka Croatia osiguranja 

usprkos tome i sve većem riziku od elementarnih nepogoda, od poplava 

je dodatno osigurano samo 12 posto građana i tvrtki koji imaju ugovoreno tzv. 

požarno osiguranje, odnosno osiguranje građevine. 

Policom Osiguranja od požara i nekih drugih opasnosti u Croatia osiguranju u 

2009. godini zaštićeno je gotovo više od 14.000 građana i tvrtki. No, samo njih 

12 posto u svojoj je polici osiguranja zaključilo i dodatni rizik od poplave. Uz 

ovo osnovno osiguranje, građani u Croatia osiguranju mogu ugovoriti i Osiguranje 

kućanstva. Ovim osiguranjem osiguravaju se stvari kućanstva, a dodatno 

se može ugovoriti i pokriće šteta na zidnim i podnim oblogama. Na osnovi šteta 

nastalih po navedenim policama, u 2009. godini Croatia osiguranje je isplatilo 

gotovo 12 milijuna kuna. 

“Na prirodne katastrofe ne možemo utjecati, ali pravovremenom osiguravateljnom 

zaštitom možemo spriječiti velike financijske izdatke kada se 

katastrofa jednom dogodi. Posebice jer je ovdje riječ o iznimno prihvatljivom 

i jeftinom osiguranju“, rekao je Vanja Nadali, direktor Sektora za osiguranje 

imovine. Prema Procjeni ugroženosti RH, koju je lani prihvatila Vlada, Hrvatska 

je smještena unutar velikog dunavskog bazena i pod velikim je utjecajem Drave 

i Save i njihovih pritoka, a više od 50 posto teritorija nalazi se na nadmorskoj 

visini nižoj od 200 metara. Zato su poplave za Hrvatsku veliki rizik. 

Prema prvim procjenama najnovijim je poplavama potencijalno ugroženo 

15 posto kopnenog teritorija Hrvatske. Poplave su svrstane među opasnije 

nepogode koje bi na mnogim područjima mogle uzrokovati ljudske žrtve, velike 

materijalne štete, devastaciju kulturnih dobara, kao i štete za okoliš. 

Katastrofe se ne mogu spriječiti, ali njihove posljedice mogu. Svaka bi se obitelj 

ili tvrtka trebala pobrinuti za sigurnost - svoju i teško stečene imovine. Osiguravateljno 

pokriće rizika od poplave je najprihvatljiviji i najbolji oblik zaštite. 

MOL Grupa uključena u Dow 

Jonesov svjetski indeks održivosti kao 

prva i jedina kompanija u regiji 

MOL Grupa uključena je u Dow Jonesov svjetski indeks 

održivosti kao prva i jedina kompanija u regiji, temeljem 

ocjene švicarske kompanije SAM – Sustainable 

Asset Management, vodeće tvrtke specijalizirane za analiziranje 

korporativne održivosti u svijetu. 

Ova tvrtka sa sjedištem u Zürichu se fokusira na 

kompanije koje rade u skladu s principima održivosti. Pri 

provođenju analize ocjenjuje se 2500 najvećih kompanija 

u svijetu (odabranih prema Dow Jones burzovnom indeksu), 

te se zatim odabire 10 posto kompanija koje 

su ostvarile najbolje rezultate. Ove je godine u procesu 

ocjenjivanja sudjelovalo 112 naftnih kompanija, a MOL 

Grupa ostvarila je zapaženo 12 mjesto. 

Priznanje MOL Grupi kao jednoj od najboljih kompanija 

u području održivosti iz naftne i plinske industrije 

rezultat je dugoročnog angažiranja vezanog uz očuvanje 

okoliša i društvenu odgovornost. MOL Grupa se orijentira 

na dugoročnu gospodarsku održivost kao strateško 

pitanje kroz bavljenje društvenim i ekološkim pitanjima 

koja su ključna za njezin sektor, poput klimatskih promjena, 

transparentnosti ili zaštite i sigurnosti na radu. 


IFA, najveći europski sajam potrošačke 

elektronike, volumenom novih narudžbi 

od čak 3,5 milijardi eura neočekivano 

je označio kraj krize za biznis novih 

tehnologija na Starom kontinentu. 

Najviše se kupuju napredni mobiteli i 

LCD televizori / Dragan Petric 

Smartphonei 

spašavaju 

Europu 

Čak su i organizatori IFA-e, tehnološkog sajma 

koji je svojim značajem i veličinom 

nadmašio nekad legendarni CeBIT, ostali 

iznenađeni kada su im izlagači prijavili kako 

su tijekom pet dana održavanja ove manifestacije, 

početkom rujna u Berlinu, ostvarili narudžbe u 

ukupnoj vrijednosti od čak 3,5 milijarde eura. U odnosu 

na prošlogodišnju IFA-u, to je za desetinu veći volumen, 

čemu se proizvođači nikako nisu nadali budući da je u 

Europi upravo tržište potrošačke elektronike, kućne zabave 

te računalne i telekomunikacijske tehnologije bilo 

jedno od najteže pogođenih tijekom globalnog ekonomskog 

kolapsa. 

Ipak, korisnici su u zapadnoj Europi u drugoj četvrtini 

2010. godine potrošili 42,3 milijarde eura na tehničku 

robu, što je 3,6 posto više nego u istom razdoblju 2009. 

godine. Skoro svi sektori doživjeli su rast, a posebno su 


kontekst 


tehnologija 

se dobro prodavali smartphonei i LCD 

televizori. 

Nakon dvogodišnjeg mučenja, napokon 

je porasla je i prodaja računala, 

za 4,6 posto u drugom kvartalu 2010. u 

odnosu na isto lanjsko tromjesečje, a i 

segment fotografske opreme uprihodio 

je 3,4 posto više. Sljedeći na listi oporavljenih 

je sektor bijele tehnike s rastom 

od 2,5 posto te sektor sitnih kućanskih 

aparata koji se oporavio za 1,3 posto. 

Za razliku od smartphonea koji 

su od gotovo zanemarive prodaje u 

2009. stigli do dvoznamenkastih udjela 

u ukupnoj količini prodanih mobitela u 

2010., “jeftini” mobilni telefoni, logično, 

sve se lošije prodaju pa su svojim 

proizvođačima jedino oni u ovoj godini 

priskrbili manji priljev novca nego lani, 

za 0,2 posto. 

Na potrošačku elektroniku – a tu 

više od polovice tržišta uzimaju televizori, 

dok ostatak pripada kućnim kinima, 

Blu-ray playerima te zvučničkim 

i audio sustavima – stanovnici zapadne 

Europe tako su u drugom kvartalu 

tekuće godine potrošili čak 10,9 milijardi 

eura. 

Najveći svjetski proizvođači televizora 

razloge za ovaj tržišni uspjeh, 

kako su složno objavljivali u Berlinu, 

vide u održavanju Svjetskog kupa u 

nogometu. Osim nogometa, za ovo su 

ponajviše zaslužne nove tehnologije 

prikaza slike na LCD televizorima koje 

su, zahvaljujući južnokorejskom gigantu 

Samsungu, kupcima bile dostupne 

po istoj ili nižoj cijeni kao i prijašnje 

tehnologije. 

Tu je ponajprije riječ o LED pozadinskom 

osvjetljenju slike te 3D prikazu 

slike. Kako je Samsung preuzeo ulogu 

diktatora trendova na tržištu televizora, 

odmah ga je slijedio i “sunarodnjak” 

LG, a onda i ostali golemi proizvođači 

poput Sonyja, Toshibe, Philipsa, Panasonica… 

Od početka 2010. Samsung je tako 

prodao dva milijuna 3D televizora. 

Svaki četvrti televizor prodan u Europi 

u proteklih godinu dana bio je Samsungov, 

a trećinu novca što su ga stanovnici 

Europe potrošili za televizore, dali su 

ga upravo za modele ovog proizvođača. 

Dominaciju na tržištu potrošačke elektronike 

Korejci su pokazali još lani na 

IFA-i, kada je Berlin bio doslovce preplavljen 

poslovnjacima iz te zemlje, 

jedne od rijetkih koja je u krizi našla 

formulu za uspjeh. Tako je bilo i sada 

– nove pozicije su očito zauzete i sad je 

već posve jasno da lideri, nakon oporavka, 

više ne dolaze iz Japana, već iz Južne 

Koreje. 

Nije, međutim, samo sjajna prodaja 

LCD-ova zaslužna za oporavak tržišta 

tehnologije u Europi. Zahvaljujući novim 

operacijskim sustavima za mobilne 

telefone – ponajviše rapidno rastućem 

Android OS-u te Appleovom iOS-u 


Foto AP 

– smartphonei su počeli izuzetnom 

agresivnošću nadomještati “obične” telefone. 

Tome je u prilog išao i pad cijena 

korištenja mobilnog interneta koja je uz 

neke tarife u zapadnoj Europi katkada 

i manja od cijene za fiksni internetski 

priključak, pa je korištenje interneta na 

ekranu telefona postala svakodnevica. 

Smartphonei su se tako prodavali 

bolje čak i u zemljama koje su imale 

ozbiljnih problema s kupovnom moći 

građana, poput Grčke gdje ih je u prvom 

kvartalu 2010. prodano pet posto 

više nego u istom razdoblju lani, dok 

su s prosječnom cijenom od 171 eura 

(uzimajući u obzir subvencioniranje 

kojim mobilni operateri “ kupuju” lojalnost 

korisnika) na svim drugim zapadnoeuropskim 

tržištima zabilježili 

još veći rast. 

Ukupno su smartphonei u zapadnoj 

Europi zabilježili porast prodaje od 

nevjerojatnih 62 posto u prvoj polovici 

2010. u odnosi na prvu polovicu 2009. 

godine, pa se na IFA-i moglo s raznih 

strana čuti kako su upravo ti uređaji 

“spasili Europu”. Mislilo se, dakako, na 

spašavanje posrnulog tržište tehničke 

robe. 

Čak je 39 posto mobilnih telefona 

prodanih u drugom kvartalu 2010. u 

Europi imalo ekran osjetljiv na dodir. 

Najdalje je otišla Francuska, gdje je udio 

takvih telefona dosegao 45 posto (najmanji 

udio je u Finskoj, 24 posto, zbog 

lokalne dominacije domicilne Nokije 

Nove pozicije su 

zauzete: nakon 

gospodarskog 

oporavka, lideri više 

ne dolaze iz Japana, 

nego iz Južne Koreje 

Europsko tržište elektroničkih uređaja 

po segmentima, u milijunima eura 

koja ima malo takvih uređaja u asortimanu). 

U Hrvatskoj, računa se, oko 200.000 

ljudi već sada aktivno koristi mobilni internet, 

što je nešto ispod pet posto ukupnog 

broja aktivnih korisnika mobitela, 

no potencijalni kupci smartphonea su i 

oni koji se još nisu okušali u korištenju 

mobilnog interneta putem mobilnih 

mreža, budući da se svi današnji topmodeli 

mobitela mogu spojiti na internet 

i putem bežične fiksne Wi-Fi 

veze, kakva postoji u velikom broju 

kućanstava. 

Dodatni vjetar u leđa prodaji smartphonea 

daje i popularizacija tableta, 

započeta bombastičnim dolaskom Appleovog 

iPada na tržište ranije ove godine. 

Na IFA-i su tableti koji konkuriraju 

iPadu bili najveći hit, posebice Samsungov 

Galaxy Tab i Toshibin Folio 100 koji 

dolaze s Android OS-om i nude stvari 

koje iPad nema, poput mogućnosti 

korištenja uređaja za mobilno telefoniranje, 

videopozive i slično. 

U Samsungu su objavili kako su 

krenuli u utrku na tržištu tableta zato 

što predviđaju da će samo u 2010. biti 

prodano preko 30 milijuna takvih 

uređaja u svijetu te, kao i s televizorima 

i smartphoneima, žele i tu ostvariti 

vodeću tržišnu poziciju. Očigledno je iz 

takve pompe oko tableta, koja je svoju 

najveću potvrdu dobila upravo na sajmu 

u Berlinu, da će uz smartphone 

i LCD televizore, tableti biti treći tip 

uređaja koji će industriju elektroničkih 

uređaja u potpunosti oporaviti od udaraca 

zadobivenih u krizi. 

Dragan Petric je izvršni urednik Buga 

Tržišni segment Q3 2009 Q4 2009 Q1 2010 Q2 2010 RAZLIKA 

Potrošačka elektronika 10.708 15.707 12.163 10.899 8,9 % 

Fotografska oprema 

2.147 2.817 1.999 2.189 3,4 % 

Bijela tehnika 

8.022 8.297 7.750 7.512 2,5 % 

Mali kućanski aparati 3.227 4.219 3.407 3.131 1,3 % 

Računalna tehnologija 10.023 12.919 11.508 9.881 4,6 % 

Uredska elektronička oprema 4.043 4.706 4.614 4.261 -3,3 % 


Digitalna era 

Rich Karlgaard 

Jeftina revolucija 

Kako otkriti gubitnike, a kako pobjednike najnovijeg 

gospodarskog prevrata? 

Gospodarske turbulencije nisu 

započele u prosincu 2007., u 

samom adventu recesije. Nisu 

ni u rujnu 2008. kada je panika 

potresla financijska tržišta. Započele 

su neprimjetno, 50-ih godina prošlog 

stoljeća, s dva znanstvena iskoraka. Prvi se 

zbio u biologiji kada su James D. Watson 

i Francis Crick opisali dvostruko zavojitu 

strukturu DNK, a drugi u računarstvu, 

kada su Jack Kilby i Bob Noyce neovisno 

jedan o drugome otkrili integrirani krug. 

Dobrodošli u čip-prevrat, u revoluciju 

jeftinoće! 

Zamislimo načas grafički prikaz 

tehnološkog napretka i stvaranja blagostanja 

kroz povijest. Krivulja tog 

grafikona malim bi skokovima zabilježila 

napredak poljoprivrede u Mezopotamiji, 

razvoj graditeljstva u starom Egiptu, izum 

baruta i papira u Kini, sustav obrazovanja 

u atenskom polisu, ceste i akvedukte 

Rimskog Carstva. Najviše bi ipak upadalo 

u oči da je crta pretežito ravna: tu 

i tamo pojavila bi se neka inovacija pa 

onda dugo ništa. Uspjeh se u pravilu nije 

replicirao; 1300. godine poslije Krista 

velika većina ljudi nije živjela bolje nego 

1300. godine prije Krista. 

Informatička revolucija snažno 

je ubrzala promjene, učinivši lik 

30-godišnjeg milijardera koji je osnovao 

uspješnu tvrtku gotovo općim mjestom. 

U razdoblju od samo jedne generacije uzdigla 

je četvrtinu svjetskog stanovništva iz 

siromaštva do prihodovnog statusa srednje 

klase. Ali i ona ima svoje suvišne ruke: 

sve one čiji rad mogu zamijeniti roboti, 

softveri, vijetnamski radnici ili blogeri 

amateri. To su svi oni zaposleni u tvrtkama 

koje prodaju precijenjene proizvode i 

usluge u informatiziranom svijetu. Efekt 

snježne grude zahvaća potom i one koji 

konstruiraju kuće i automobile što bi ih 

trebale kupiti te mase koje ostaju bez posla. 

Zbrojeni, oni čine masu nezaposlenih 

neviđenu od Velike depresije. Nedavno 

sam u zračnoj luci vidio čovjeka kako 

obilazi knjižaru s Kindleom u ruci, lista 

knjige vrijedne oko 25 dolara i potom ih 

za 12 dolara kupuje online. Knjižara pritom 

nije dobila ni novčića. 

Odabir pobjednika i gubitnika odvija 

se okrutnom brzinom. Stoga je ključno 

pitanje u kojem smjeru sad kreću vrijednost 

i moć. Sljedećih deset pravila moglo 

bi nam pomoći da otkrijemo tko će izgubiti, 

a koga će ova revolucija uzdići kao 

pobjednika. 

• Pravilo portošačkih roba. Proizvodnja 

potrošačke elektronike u ovom je trenutku 

naprednija od svih drugih industrijskih 

tehnologija, što prisiljava biznise da 

mijenjaju način djelovanja. 

• Pravilo pohrane. Svi dugoročno potrebni 

podaci pohranjivat će se na hard-diskove. 

Sve informacije koje moraju biti stalno 

pri ruci pohranjivat će se u silikon. 

• Pravilo sučelja. Pobijedit će najprijateljskije, 

znači sučelje koje omogućuje 

najviše zabave. 

• Pravilo transparentnosti. Istinitima su se 

pokazala pretkazanja iz 90-ih o propasti 

svakog posredovanja i posrednika. Mala 

pojasna širina samo je nakratko odgodila 

neizbježno. 

• Pravilo detaljiziranja. Stariji televizori 

nisu dopuštali puni užitak u zabavi i 

sportu. Djelomice su to popravili veliki 

tv-ekrani. Pomislite samo na nogomet 

ili Tour de France. Tako i biznismeni 

žele što više detalja na svojim zaslonima. 

Vidjeti baš sve, do najsitnije pojedinosti 

– to je ono što žele i potrošači i direktori 

kompanija. 

• Pravilo pametnog gomilanja. Neke će 

sadržaje uvijek morati sređivati ljudska 

ruka... 

• ...a neke neće. Pravilo gomilanja bez pameti 

kaže da treba samo prokljuviti kada 

je algoritam bolji od čovjeka, a kada je 

Čip-eksplozija je uzdigla četvrtinu 

svjetskog stanovništva iz siromaštva do 

blagostanja srednje klase, ali i ona ima 

svoje ‘suvišne ruke’ 

čovjek bolji od algoritma, u tome je trik. 

• Pravilo brzine. “Newsweeklies” se sada 

prodaje za dolar. Ne proizvod, nego kompanija. 

• Pravilo samoobrazovanja. Doba 

svjedodžbi je prošlo i mi svjedočimo njegovom 

skončanju. Povrat na investiciju u 

većinu fakultetskih diploma bit će negativan. 

• Pravilo samodiscipline. Prepušteni smo 

sebi samima. Najvažniji od svih softvera je 

naš vlastiti unutarnji sustav. 

Rich Karlgaard je publicist i voditelj bloga Digitalna pravila na http://blogs.forbes.com/digitalrules 


financije 

Što je bilo prije? 

Optimisti ponosno ističu povoljne fundamente, dok skeptici upozoravaju 

kako iza svega možda stoji umjetno stvorena potražnja / Mario Gatara 

Ilustracija Boris Benko 

Postupan rast interesa investitora 

za tržišta roba, uobličen 

u prvom redu značajnim rastom 

obujma trgovine na tržištu 

nafte, prije nekoliko godina naprasno 

je prekinula globalna kriza. Eskalacija 

kaosa začetog na Wall Streetu tada je 

bitno smanjila potražnju za sirovinama 

na globalnoj razini, što su na svojoj koži 

najbolje osjetili brojni institucionalni 

investitori koji su se “zaigrali” na tržištu 

nafte. 

No dramatična korekcija nije 

mimoišla ni ostale segmente tržišta 

roba, potaknuvši masovnu rasprodaju 

koja je završila poznatim epilogom, 

iznjedrivši scenarij identičan onome na 

tržištu kapitala. Danas stvari izgledaju 

bitno drugačije. Brojne robe, od žitarica 

do obojenih metala, svakim su danom 

sve skuplje i nije trebalo puno vremena 

pa da rasprostranjeni rast cijena sirovina 

nanovo počne privlačiti horde investitora. 

Ili je zapravo bilo – obrnuto? 


Renesansa 

tržišta roba 

Nedugo nakon 

zastrašujuće 

korekcije 

uvjetovane 

globalnom krizom 

tržište roba nanovo 

je živnulo, nerijetko 

nudeći i prinose 

o kojima ulagači 

na tržištu kapitala 

mogu samo sanjati 

/ Mario Gatara 

Koliko god zvučalo paradoksalno, 

te 2008. godine, tijekom koje 

je cijena sirove nafte dogurala 

sve do nezamislivih 150 dolara 

po barelu, konačan je rezultat 

za tržište bio - negativan. Cijena je, naime, 

kraj godine dočekala u minusu od čak 60%. 

Oduševljavajući se prethodno nezadrživim 

napredovanjem kojim je cijena lomila otpor 

skeptika oko okruglih 100 dolara, investitori 

su u prvoj polovici godine zadovoljno trljali 

ruke, promatrajući rast do neslućenih visina. 

No već krajem godine upitnom se činila 

i razina od 30 dolara. Za one tankih živaca 

dovoljno da se na duže vrijeme isele s tržišta 

obilježenog zastrašujućim oscilacijama i 

potraže sigurniji zaklon za svoj kapital. 

No ako su se prije dvije godine koplja 

lomila oko fundamentalnih temelja rasta, 

danas doista malo tko dvoji kako ćemo u 

skoroj budućnosti ponovno imati prilike 

gledati sličan scenarij. Možda ne baš takvog 

intenziteta (cijene su se tada u nepunih 

godinu dana doslovno udvostručile), no 

većina vjeruje kako će se cijena crnog zlata 

opet izražavati troznamenkastim brojkama. 

Uključe li se pritom u igru i institucionalni 

investitori (a tu priliku zasigurno neće propustiti, 

baš kao i 2008. godine), spektakl je 

posve zagarantiran. 

Optimistične projekcije, još uvijek 

doduše lišene preciznijeg vremenskog okvira, 

temelje se na nekoliko ključnih faktora, 

u prvom redu na činjenici kako je nafta 

količinom ograničen resurs. Nemoguće 

ju je replicirati, a pokušaji da se pronađe 

adekvatna zamjena dosad i nisu bili osobito 

uspješni. S tim se ne bi složili zagovornici 

aktivnije upotrebe obnovljivih izvora 

energije, no u ovom je slučaju u prvom 

planu ekonomska računica. Kao primjer 

može poslužiti gruba kalkulacija objavljena 

u Wall Street Journalu, temeljena na 

dostupnim podacima Međunarodne agencije 

za energetiku (IEA), prema kojima je 

u 2009. godini Kina potrošnjom energije 

(po prvi puta) nadmašila čak i SAD. Još 


financije 

Foto AP 

zanimljivija je ekonomska računica, 

prema kojoj Kina za jedan dolar BDPa 

treba utrošiti nešto manje od 14 centi 

energije. Riječ je o trošku koji višestruko 

nadmašuje korespondirajuće vrijednosti 

u Europi (tri centa) ili SAD-u (4,4 centa), 

gdje se znatno veći udio BDP-a stvara u 

uslužnim djelatnostima, koje ne iziskuju 

toliku potrošnju energije kao industrija, 

koja je pak u Kini u posljednjih desetak 

godina doživjela dramatičan bum. No 

kada bi Kina, oslanjajući se trenutačno u 

proizvodnji energije primarno na fosilna 

goriva poput ugljena ili nafte, izmijenila 

strukturu izvora energije po uzoru na razvijene 

europske zemlje, onaj trošak od 14 

centi s početka priče porastao bi za gotovo 

50%, na 20 centi za dolar BDP-a. Nažalost, 

upotreba obnovljivih izvora energije još 

uvijek ovisi o izdašnim državnim subvencijama 

i nema te ekološke svijesti koja bi 

natjerala ekonomske planere u Pekingu 

da uopće počnu razmišljati o (daleko skupljim) 

alternativama fosilnim gorivima. 

Nafta čak i ima (mahom skuplju) 

konkurenciju, ali zato žitarice, šećer, bakar 

ili aluminij - nemaju. A upravo je 

ograničena ponuda najvažniji razlog koji 

ih čini atraktivnima. To smo mogli vidjeti 

i na nedavnom primjeru snažnog rasta cijena 

pšenice, koja se u dva mjeseca gotovo 

udvostručila, nakon što su požari u Rusiji 

zaprijetili urodu od kojeg značajan dio 

završava u izvozu. Nije ni čudo, jer cijene 

većine roba na organiziranim tržištima 

odlikuje relativno visok stupanj (negativne) 

korelacije u odnosu na postojeće 

zalihe, čime dolazimo do idućeg faktora 

koji determinira trend cijena roba. 

Jer ograničenoj ponudi valja pridodati 

i rastuću potražnju. Naravno, u ovom 

slučaju čarobna riječ je - Kina. Najmnogoljudnija 

zemlja svijeta guta ogromne 

količine sirovina, podgrijavajući pozitivan 

trend koji Jim Rogers odavna zaziva. 

Primjerice, rast kineske industrijske proizvodnje 

u kolovozu od čak 13,9% omogućio 

je nastavak rasta cijena obojenih metala 

i u rujnu, čime je cijena bakra u svega tri 

mjeseca uvećana za čak četvrtinu, dok 

nikl i kositar u odnosu na početak godine 

bilježe rast od 27%, odnosno 43%. 

Doduše, globalna je kriza tržišta 

roba učinila velikim gubitnicima, bitno 

smanjivši potražnju za velikim brojem 

sirovina, no postupan gospodarski oporavak, 

uz nezadrživu ekspanziju u Kini, robe 

je nanovo učinio vrlo atraktivnima. A u 

takvim okolnostima, već i rudimentarna 

statistika podupire stajališta optimista. Jer 

doista se valja zamisliti nad činjenicom 

kako je samo u minule tri godine BDP po 

Globalni oporavak pogoduje cijenama... 

...baš kao i iznenadni šokovi... 

...a rezultat su vrlo visoki prinosi 

glavni stanovnika u Kini uvećan za 15%!? 

Toliki (nominala) rast kupovne moći nedvojbeno 

je u značajnoj mjeri ‘popravio’ 

odnos između ponude i potražnje za 

najrazličitijim robama i sirovinama. 

Osim veće kupovne moći, žitarice 

bi trebale profitirati i činjenicom da broj 

stanovnika kontinuirano raste. Prema nekim 

procjenama, prirodni prirast svake 

godine Zemlju čini napučenijom za oko 

75 milijuna novih stanovnika. Ili novih 

nekoliko milijardi gladnih usta koja 

do 2050. godine treba nahraniti, kako 

navode u Agenciji za hranu UN-a (FAO), 

upozoravajući da su niske cijene žitarica 

u sada stvar prošlosti. Čak i prema tim 

prilično konzervativnim procjenama, rast 

cijena hrane (uvjetovan skupljim sirovinama) 

naprosto se čini neminovnim. 

I kao da to već nije dovoljno, dolazimo 

do trećeg bitnog faktora koji podgrijava 

uzlazni trend cijena na tržištima 

roba. Scenarij je uvelike sličan onome 

na deviznom tržištu koje je do prije desetak 

godina bila rezervirano samo za 

velike igrače, ali danas svatko može ući 

na najveće od svih tržišta već s tričavih 

nekoliko stotina dolara uloga. Slična se 

(r)evolucija događa i na tržištima roba, 

koja postaje dostupnija malim ulagačima. 

Desetljećima je aktivnost bila koncentrirana 

na nekoliko specijaliziranih burzi 

kao što su Chicago Board of Trade ili londonski 

LIFFE, a trgovina se najčešće odvijala 

na relaciji proizvođač - kupac, jer je za 

puko špekuliranje bio potreban podeblji 

bankovni račun (inicijalni se ulog rijetko 

spuštao ispod 100 tisuća dolara). 

Danas je pak trgovina znatno diversificirana, 

a svakim danom niču novi financijski 

instrumenti putem kojih i mali 

ulagači mogu povećati svoju izloženost 

spram cijena sirovina. Najčešće su u pitanju 

exchange-trader funds (ETF) ili 

exchange-traded notes (ETN), o kojima 

smo opširno pisali još u svibnju prošle 

godine, no cijela je priča u međuvremenu 

evoluirala pa sada investitori, umjesto 

uobičajene košarice roba uobličene u 

nekom od specijaliziranih indeksa, mogu 

“ganjati” i pojedine robe. To se pokazuje 


financije 

vrlo bitnim jer ulagači, naravno, ne mogu 

utjecati na kompoziciju pojedinog indeksa. 

Primjerice, notorna je činjenica kako CRB 

indeks previše naginje tržištu nafte, što je 

uvelike limitiralo njegov rast u ovoj godini. 

Budući da je cijena sirove nafte u odnosu 

na početak godine još uvijek u minusu, 

vrijednost CRB indeksa porasla je u promatranom 

razdoblju za mršavih 10%. 

Puno bolje od prosječne investicije na Wall 

Streetu, ali i puno lošije od pšenice, kukuruza, 

srebra, paladija, kave ili pamuka. Ali 

zato ulagači mogu, već za šačicu dolara, 

odabrati jedan od stotina specijaliziranih 

ETF-ova (ili ETN-ova) i na jednostavan 

način pronaći put do bujajućeg tržišta 

roba. A to znači i veći priljev špekulativnog 

kapitala, koji najčešće dodatno podebljava 

aktualni trend. 

Doduše, valja priznati da značajan 

priljev kapitala može i bitno zakomplicirati 

stvari. Pokazuje to upravo primjer 

pšenice, koja je mjesecima bila na udaru 

prodavatelja. Sredinom lipnja, prema podacima 

američke Komisije za trgovinu 

financijskim derivatima (CFTC), “nekomercijalni 

investitori” su kreirali netshort 

poziciju od čak 55 tisuća lotova 

pšenice, najviše od 1986. godine. Tada su, 

međutim, buknuli požari u Rusiji, a shortsqueeze 

koji se dogodio (masovni pokušaj 

da se pokriju short pozicije u uvjetima 

rasta cijene) doslovno je multiplicirao 

magnitudu pozitivnih pomaka. 

Zato će oni oprezniji u strahu 

od dramatičnih oscilacija vjerojatno 

ipak odabrati košaricu roba ili etablirani 

indeks, ili pak zaigrati na dionice 

proizvođača, koje se sve češće 

trpaju u sektorske indekse i pakiraju 

u odgovarajuće ETF-ove. Ta varijanta, 

ovisno o tajmingu, može iznjedriti 

odlične prinose, što primjerice pokazuje 

FTSE Gold Mines ETF, koji u 

svom sastavu ima dionice ponajvećih 

svjetskih proizvođača zlata i u odnosu 

na početak godine bilježi rast od oko 18% 

- nešto bolje od cijene zlata koja je trenutno 

u plusu od 16%. Premda nije pravilo, 

dionice s velikom izloženošću zbivanjima 

na tržištu roba najčešće krase manje oscilacije 

u odnosu na cijene samih sirovina, 

Većina vjeruje kako 

će, zbog ograničene 

ponude, cijena nafte 

u budućnosti (opet) 

ići preko 100 dolara 

za barel 

što je vrlo tražena osobina u vrijeme korekcije 

ili negativnog trenda. 

Naravno, međuovisnost cijene roba i 

izvedbe korespondirajućih dionica odveć 

je kompleksna tema da bi se mogla sažeti 

u nekoliko crta. Kao uostalom i tržište 

roba u cjelini. Napokon, dijametralno 

suprotni trendovi već i unutar pojedine 

skupine roba (pad šećera naspram rasta 

Gnojivo je – in 

cijena kave ili stagnacija soje naspram 

uzleta cijena pšenice) pokazuju da stvari 

ne treba promatrati crno-bijelo. U 

pojedinim slučajevima, zbog agresivne 

uloge institucionalnih investitora, pozitivan 

trend praćen neuobičajenim rastom 

obujma trgovine doista može poprimiti 

ekstremne proporcije, hraneći se intenzivnim 

priljevom svježeg kapitala, počesto 

ignorirajući fundamente. Upravo smo 

takav scenarij mogli vidjeti na tržištu nafte 

tijekom 2008. godine, a iz cijele su priče 

samo rijetki izašli neokrznuti. 

Međutim, tri spomenuta faktora 

(ograničena ponuda, rastuća potražnja 

i snažan priljev svježeg kapitala) doista 

predstavljaju vrlo čvrst temelj za sasvim 

solidne prinose u godinama koje su pred 

nama. 

Evidentno tipujući na dugoročni rast cijena poljoprivrednih kultura, BHP Billiton, 

najveća svjetska rudarska kompanija, odlučila se na pomalo neuobičajen odmak 

od dosadašnje prakse, obznanivši prije nekoliko mjeseci ponudu za preuzimanje 

kanadske kompanije Potash. Riječ je o jednom od najvećih svjetskih proizvođača mineralnih 

gnojiva koji rastućom potražnjom za žitaricama na globalnoj razini ubire izdašan profit, 

što onda objašnjava i vrlo visoku premiju koju je dioničarima ponudio BHP Billiton, jasno 

vidljivu i na grafikonu. 

Inicijalnu ponudu tešku oko 45 milijardi dolara Uprava je odbila, no australska kompanija 

već je namaknula potrebna sredstva, našavši saveznike u ukupno 25 banaka od kojih 

svaka ulaže 1,8 milijardi dolara. Kao mogući konkurent spominje se Anglo American, 

još jedan rudarski div, a kao potencijalni kupac 

kratko je vrijeme figurirao i Vale, druga po veličini 

rudarska kompanija u svijetu. No potonja je sasvim 

sigurno izvan igre, i to zbog nedavno deklarirane 

strateške orijentacije brazilske kompanije koja 

se ne namjerava uključiti u bitku za preuzimanje 

Potasha, a jednako tako i ne pomišlja zanemariti 

segment mineralnih gnojiva. Štoviše, uprava je 

postavila prilično ambiciozan cilj - pretvoriti Vale 

u najvećeg svjetskog proizvođača gnojiva. U tu 

je svrhu već osnovana Vale Fertilizantes, tvrtka 

kćer koja ima zadaću okrupniti vlasničke udjele u 

segmentu proizvodnje gnojiva, te uz proračun od 

12 milijardi dolara u iduće tri godine “prisvojiti” 

gomilu manjih proizvođača. Plan ekspanzije dobio 

je zeleno svjetlo i od brazilske vlade, ponajprije zbog činjenice da najveći svjetski izvoznik 

šećera, kave i govedine, te drugi po veličini proizvođač soje, više od polovice svojih potreba 

za gnojivom trenutno namiruje uvozom. 

Sve to može poslužiti kao svojevrsna potvrda dugoročno pozitivnog trenda koji je čak i 

divove kao što su BHP Billiton ili Vale, u svijetu daleko poznatije po rudnicima željezne 

rudače, bakra ili čak urana, natjerao na značajan strateški zaokret, čime će se stvoriti 

iznimno potentan product mix koji pokriva iznimno široku paletu sirovina. 


Ako želi uspjeti u svom naumu, 

“središnja banka mora intervenirati 

opet. I opet. Pa još jednom. 

Pa onda ponovo. I tako nebrojeno 

puta. Ne smije dilerima dozvoliti niti 

trenutka odmora. Ne smije im dozvoliti 

da joj prkose. Ne smije im dozvoliti da im 

uopće padne na pamet da joj prkose.” 

Tako barem u svom newsletteru tvrdi 

Dennis Gartman, komentirajući akciju 

kojom su, odašiljući prethodno mjesecima 

ne odveć uvjerljive prijetnje, japanske 

monetarne vlasti šokirale devizno tržište, 

odlučivši stati na kraj neumornom pumpanju 

jena. Najzad im je dozlogrdilo kada 

se američki dolar spustio ispod 83 jena, 

skliznuvši do najniže razine u posljednjih 

15 godina. Samo nekoliko sati kasnije, nakon 

intervencije, stvari su naizgled stajale 

bitno drugačije. Dolar je u tili čas zakucao 

na vrata razine od 86 jena, zadržavši se 

tamo i idućih nekoliko dana. Strasti su se 

u međuvremenu smirile, ali vjerojatno ne 

zadugo, jer japanske su vlasti tim potezom 

tek označile svojevrsni prag tolerancije. 

Bio je to, da se poslužimo Gartmanovim 

rječnikom, tek hitac upozorenja, koji 

na iole duži rok ništa bitnije ne može 

promijeniti na stvari. Zašto? Odgovor leži 

u jednostavnoj usporedbi. Tijekom 2003. i 

2004. godine Japan je nizom izravnih intervencija 

pokupio stotine milijardi dolara 

pokušavajući zaustaviti rast domaće 

valute, no kampanja duga 15 mjeseci (tada 

se branila granica od 100 jena za dolar) 

svejedno nije nadmašila brojku od 570 

Mario Gatara 

Sizifov posao 

Iznenadna intervencija japanske središnje banke 

podsjetnik je na fijasko koji su u istom naumu 

doživjeli njihovi švicarski kolege 

milijardi dolara. A toliko, prema procjenama 

Banke za međunarodna poravnanja 

(BIS) iz travnja ove godine, iznosi dnevni 

volumen trgovine na deviznom tržištu, i 

to samo za tečaj USD/JPY. U usporedbi 

s tim, najnovija “diverzija” samo je kap 

u moru, posve nedostatna da zaustavi 

nepovoljan trend. Niti će to biti moguće 

bez teške artiljerije, kao što su, uostalom, 

pokazala i brojna dosadašnja iskustva. 

Što nas dovodi do bitnoga. Jer malo 

koga od naših čitatelja zanima tečaj 

jena, no sigurno ima onih koji s velikom 

pozornošću prate kretanje švicarskog 

franka. Olakotna je okolnost u činjenici 

da je tečaj EUR/CHF daleko manje likvidan 

od tečaja USD/JPY. Ali na nesreću 

svih dužnika kojima franak već mjesecima 

stišće omču oko vrata, Švicarci nisu ni izbliza 

militantni kao Japanci. Niti imaju 

toliku vatrenu moć kao Zemlja Izlazećeg 

Sunca. I koliko god prijetili, tržište im 

uporno prkosi. Otkako je došao za kormilo 

središnje banke početkom godine, 

guverner Philipp Hildebrand pritiskao je 

zvono za uzbunu. “Nipošto nećemo dozvoliti 

pretjeranu aprecijaciju domaće valute 

koja može generirati značajne deflacijske 

marketmaker 

pritiske, vrištao je (ne jednom), koristeći se 

deflacijom kao izgovorom za intervencije, 

svjestan koliko rast vrijednosti domaće 

valute škodi izvoznicima. 

I onda, praktički preko noći, prijetnja 

deflacije je - prestala. Barem ako tvrdi 

guverner, nudeći sada posve drugačiju 

retoriku, mada se iza toga, po svoj prilici, 

kriju neki sasvim drugi razlozi zbog kojih 

se tako naprasno odustalo od intervencije. 

Hildebrand se možda predomislio jer 

mu je ispostavljen račun za višemjesečne 

intervencije, u obliku šestomjesečnog 

gubitka (proizašlog iz operacija na 

deviznom tržištu) od, pazite sad - 14,3 

milijarde franaka. Ili, da stvari stavimo 

u odgovarajući kontekst, otprilike 3% 

švicarskog BDP-a! Usporediv gubitak Feda 

kretao bi se oko 400 milijardi dolara, što je 

otprilike polovica originalno zamišljenog 

TARP programa. A male ulagače, kao, 

treba upozoravati da se ne ponašaju na 

deviznom tržištu kao u kockarnici!? 

Bilo kako bilo, deflacija (navodno) više 

nije problem pa je franak opet prepušten 

tržištu. I eto tečaja EUR/CHF na svega 

1,3 franka, a time i švicarske valute iznad 

Deflacija (navodno) više nije problem pa je 

franak opet prepušten tržištu. I eto tečaja 

EUR/CHF na svega 1,3 franka, a time i 

švicarske valute iznad 5,6 kuna! 

5,6 kuna. Dosad nezabilježeno! I da stvar 

bude gora, upravo sredinom rujna stigla 

je (iz nezavisnog izvora) pozitivna revizija 

procjena gospodarskog rasta koje idu 

u prilog franku, predviđajući za iduću 

godinu (umjesto 1,8%) rast od 2,7%. Kamatni 

spread, mjeren stopama prinosa 

na dvogodišnje obveznice u odnosu na 

euro i funtu se od početka godine prepolovio, 

a u odnosu na dolar posve istopio, 

cementirajući safe-heaven status 

švicarske valute u koju investitori očito 

imaju (puno) više povjerenja nego u 

dolar ili euro. Što znači da je intervencija 

zapravo bila posve beskorisna, ali i da će 

se muke po švicarcima nastaviti (barem) 

još neko vrijeme. 


financije 

Pokretač oporavka bili su makroekonomski podaci iz 

SAD-a i Kine, ali održivost uzlaznog trenda ovisi o 

poslovnim rezultatima za treći kvartal. Objava kreće u 

drugom tjednu listopada / Vilim Klemen 

Rujansko iznenađenje 

Smanjivanje straha od povratka recesije u globalno gospodarstvo 

u posljednjih je mjesec dana neočekivano 

podiglo vodeće svjetske burze. Sredinom rujna 

mjesečni dobici američkih i europskih indeksa kretali 

su se između 3% i 5%, umanjivši tako i razmjere svibanjskog 

potonuća, zbog kojeg se od početka godine u značajnijem 

plusu zadržao tek njemački DAX 30 (+4,9%). Ipak, održivost rujanskog 

oporavka vrlo je neizvjesna, jer će u listopadu biti testirana 

kvartalnim rezultatima američkih kompanija, koji bi zbog 

očekivanog gospodarskog usporavanja u drugoj polovici godine, 

mogli donijeti nova razočaranja. 

Nakon velikog pada tijekom kolovoza i unatoč očekivanjima 

produljenja silaznog burzovnog trenda u rujnu, zbog kojeg je 

pesimizam institucionalnih ulagača dosegao najviše razine od 

ožujka 2009. i pada vodećih indeksa na višegodišnji minimum, 

svjetska dionička tržišta iznenadila su u rujnu pozitivnim preokretom. 

Sredinom mjeseca dobitci u posljednjih mjesec dana 

su se kretali od 2,84% (američki Dow Jones Industrials) do 5,6% 

(index Nasdaq Composite), umanjivši time velike gubitke iz 

svibnja ove godine. Pokretač oporavka bili su makroekonomski 

podaci iz SAD-a, eurozone (posebice Njemačke) i Kine, koji 

su, barem nakratko, otklonili izglede povratka svjetskog gospodarstva 

u recesiju. U SAD-u gubitak radnih mjesta (-54.000) bio 

je manji od očekivanog, uz pozitivnu reviziju podataka iz prethodna 

dva mjeseca, povjerenje potrošača poraslo je s 51 na 53,5 

boda, a oba indikatora proizvodne aktivnosti, Chicago PMI (56,7 

bodova) i ISM indeks (56,3 boda), te promet u maloprodaji u 

kolovozu (+0,4%), nadmašila su tržišna očekivanja. Pored toga, 

porast proizvodne aktivnosti zabilježen je u Kini, a njemački 

BDP u drugom tromjesečju od 3% na godišnjoj razini također 

je nadmašio tržišna očekivanja, iako su zbirni podaci za eurozonu 

pružili malo razloga za porast optimizma. Ipak, strah od 

uspješnost VODEĆIH SVJETSKIH INDEKSA 

U POSLJEDNJIH MJESEC DANA 

SVJETSKI INDEKSI 16. 8.’10. 16. 9.’10. PROMJENA (%) 

DOW JONES INDUSTRIALS 10.302,01 10.594,83 2,84 

S&P 500 1.079,38 1.124,66 4,20 

NASDAQ COMPOSITE 2.181,87 2.303,25 5,56 

CAC 40 3.567,60 3.736,30 4,73 

DAX 30 6.110,57 6.249,65 2,28 

FT-SE 100 5.276,10 5.540,10 5,00 

NIKKEI 225 9.196,67 9.626,09 4,67 

Izvor : Momentum brokeri d.o.o. 

povratka recesije počeo je jenjavati, potičući djelomično odljev 

kapitala iz obveznica u dionice. To je za posljedicu imalo i snažan 

rast prinosa, odnosno pada cijena državnih obveznica SAD-a 

i nekih europskih zemalja. S druge strane, oni koji sumnjaju u 

ubrzavanje gospodarskog rasta nastavili su kupovati plemenite 

metale, koji su u rujnu, zahvaljujući doduše i padu vrijednosti 

dolara, također dosegli najviše višegodišnje (srebro), odnosno 

povijesne razine (zlato). 

Foto Bruno Konjević / Cropix 


Sektorski, listu dobitnika na američkom tržištu u posljednjih 

mjesec dana predvodili su bazni materijali (+6,9%) i potrošačke 

usluge (+6,3%), Dio predstavnika prvog sektora profitirao je od 

ulagačkih špekulacija da bi se konsolidacija sektora mogla nastaviti 

nakon BHP Billitonove ponude za preuzimanje Potash 

Corp. U sektoru potrošačkih usluga rast su predvodili predstavnici 

maloprodaje. Osim njih, iznadprosječni rast ostvario je 

tek sektor tehnologije (+5,9%), dok su se, uvjetno rečeno, među 

gubitnicima našli sektori proizvodnje energije i komunalne usluge 

(+1,5%), nafte i plina (+1,9%) i potrošačkih dobara (+3,6%). 

Ipak, pojedinačni dobici pojedinih dionica znatno su iskočili iz 

prosjeka indeks. Tako su se na listi dobitnika s tržišnom kapitalizacijom 

većom od 500 milijuna dolara našli McAfee (+57,5%), 

nakon objave preuzimanja od strane Intela, JC Penney (+24,8%) 

i CF Industries (+17,9%), kao moguća nova meta u procesu konsolidacije 

sektore kemijskih proizvoda. 

S obzirom na velike dobitke u prvoj polovici rujna, do kraja 

mjeseca izgledna je akumulacija dobiti koja bi trebala umanjiti 

rujanske pluseve. Ipak, nastavi li se trend pozitivnih makroekonomskih 

rezultata bez silazne revizije korporativnih rezultata, 

početak listopada mogao bi donijeti povratak tržišta u 

uzlazni trend. Njegova održivost i potencijal napredovanja ovisit 

će o sezoni objave poslovnih rezultata za treći kvartal, koja kreće 

već u drugom tjednu listopada. Sektorski, i dalje izuzetno dobro 

izgledaju grafovi plemenitih metala (zlato, srebro), koji bi mogli 

imati koristi i od slabljenja vrijednosti američkog dolara, a daljnji 

potencijal rasta nudi i sektor tehnologije, čiji su predstavnici čini 

se manje pogođeni očekivanim usporavanjem svjetskog gospodarstva 

u drugoj polovici ove godine. 

Potaknut pozitivnim raspoloženjem sa svjetskih tržišta, 

Crobex je u posljednjih mjesec dana ostvario rast od 3,4%, 

popevši se na najvišu razinu od lipnja ove godine. Nakon dužeg 

vremena dobici najvećih dobitnika među likvidnim dionicima 

kretali su se u dvoznamenkastim razmjerima, pri čemu je dionica 

Zagrebačke banka porasla za 12% uslijed najave prijedloga isplate 

dividende u iznosu od 18,9 kuna po dionici (što predstavlja dividendni 

prinos od oko 8% na bazi cijene iz sredine rujna), a Atlantic 

grupa 10% nakon što su institucionalni investitori pojačali 

kupnju paketa dionica. Na listi dobitnika našle su se i dionice SN 

holdinga (+2,6%) nakon objave sporazuma s Hrvatskim fondom 

za privatizaciju o preuzimanju opatijske Liburnije, te Hrvatskog 

telekoma (+4%), unatoč najavi prodaje preostalog državnog udjela. 

Među rijetkim gubitnicima našle su se dionice građevinskih 

kompanija poput IGH i Ingre, koje su nastavile silazni trend 

potaknut padom građevinskih aktivnosti na domaćem tržištu i 

očekivanjima slabijih poslovnih rezultata. 

Autor je investicijski savjetnik i ima vlasnički interes u dionicama Allied 

Irish Bank Plc., Dialog Semiconductors Plc., Euromicron Ag, Gramercy 

Capital Corp., Harris & Harris Group Inc., Joes 

Jeans Inc., Nci Building Systems Inc., Union Western 

Bancorp Inc. 


financije 

Breakout kojim 

bi se S&P 

500 trebao 

izvući iz faze 

iscrpljujućeg 

range-tradinga 

oduševio je 

optimiste, no 

druga je strana 

još uvijek na 

oprezu / Mario 

Gatara 

Na startnim pozicijama 

S 

popriličnim zakašnjenjem, kako i priliči uglednim 

akademicima koji detaljno analiziraju 

mnoštvo indikatora, američki Nacionalni 

ured za ekonomska istraživanja (NBER) proglasio 

je recesiju - završenom. Štoviše, članovi odbora 

čije se zaduženje svodi na utvrđivanje formalne 

definicije poslovnih ciklusa zaključili 

su kako je recesija, službeno započevši 

u prosincu 2007. godine, zapravo 

završila još u lipnju prošle godine. I 

nije neka novost, no zanimljivom se u 

priopćenju doima rečenica koja zvuči 

poput kakvog zlogukog proročanstva: 

“Odbor vjeruje kako bi se daljnji pad 

ekonomske aktivnosti, ako do njega 

dođe, trebao tumačiti kao početak nove 

recesije, a nikako kao nastavak one 

započete krajem 2007. godine.”. Dakle, 

stvari još uvijek ne izgledaju osobito ohrabrujuće, ali 

ni to nije neka novost, baš kao ni podatak kako je, 

sukladno kronologiji koju utvrđuje NBER, minula 

recesija trajala 18 mjeseci, što je čini najdužom od II. 

svjetskog rata, odnosno, od Velike depresije. 

Ono što bi investitore ipak trebalo puno više 

zabrinuti jest gorak okus minulog desetljeća, odnosno 

dojam kao da je vrijeme - stalo. Jer Dow Jones Industrials 

(u najboljem slučaju) opet je tamo gdje je bio. 

Akademsko lamentiranje ipak nije ostavilo traga 

Čak 90% sudionika 

ankete koju je 

proveo CNBC je 

"vrlo" ili barem 

"donekle" zabrinuto 

kada je u pitanju 

domaća ekonomija 

- više nego tijekom 

2008. godine 

se lako može uočiti na grafikonu. Optimisti su uvjereni 

kako će sada sve ići puno lakše, unatoč silnim 

problemima koji priječe uzlet američkog gospodarstva. 

Jedan od njih svakako je povijesno visoka razina 

nezaposlenosti kojom je, čini se, opsjednuta većina 

američkih građana. Pokazuju to i rezultati ankete 

što ju je objavio CNBC, prema kojoj 

je čak 90% ispitanika “vrlo” ili barem 

“donekle” zabrinuto kada je u pitanju 

domaća ekonomija. To je veći postotak 

zabrinutih nego u anketi iz 2008. kada 

je financijska kriza bila na vrhuncu, što 

je jasan odraz nepovoljnog trenda na 

tržištu rada, a pokazuje kako će oporavak 

realnog sektora ići puno sporije. 

Shodno tome, mnogi analitičari 

smatraju da stanje u kojem se nalazi 

američka ekonomija jednostavno ne 

opravdava optimizam ulagača, premda je S&P 500 na 

krilima tog optimizma tijekom rujna namaknuo gotovo 

dvoznamenkasti rast vrijednosti. Dovoljno samo 

na Wall Streetu, a veliki broj investitora fokusirao se 

na kratkoročne oscilacije S&P 500 indeksa, pridajući 

popriličnu pozornost tehničkim detaljima. U pitanju 

je, naime, breakout formacija i izlazak indeksa iz 

višemjesečnog raspona i probijanje razine otpora, što 

za mršavih 2,5% rasta od početka godine, ali ne i da 

razuvjeru pesimiste. Potonji tvrde kako iza najnovijeg 

skoka indeksa stoji tek šačica vrlo traženih izdanja 

(Apple je, naravno, među najistaknutijima), dok je 

većina još uvijek unutar negativnog trenda, daleko 

od ovogodišnjih rekorda. A tu je onda i famozni Jim 

Cramer, TV celebrity koji je ostao upamćen po tome 

što je svega nekoliko tjedana prije kraha Bear Stearnsa 

bučno navijao za dotične dionice. A ako Cramer 

vrišti BUY, onda definitivno valja biti na oprezu. 


fondomjer 

Iva Biondić 

Što je rizik 

Ako se mali investitori boje ulagati u burzu, to 

usporava gospodarski rast. Upravo zato treba vratiti 

njihovo povjerenje, ali tako da budu upoznati s 

rizicima kojih može, ali i ne mora biti 

Do prije koju godinu odgovor na 

pitanje što je rizik nije bio ovaj 

koji slušamo danas. Tada je 

zaziranje od rizika značilo samo 

da zarađujemo manje od drugih. Danas 

naprosto znači da otplaćujemo manje 

kredita. Iako se čini da je rizik promjenjiv 

i nestalan kao i samo financijsko tržište, 

njegovo značenje po naš džep je itekako 

trajnog oblika. U prošloj kolumni citirala 

sam pronalaske Investment Company 

Institutea (ICI) koji proučava američko 

fondovsko tržište. Htjela bih se još u ovom 

članku vratiti na neke njihove pronalaske, 

naprosto zato što vjerujem da se puno toga 

može preslikati k nama i pomoći nam u 

boljem razumijevanju financijskog tržišta. 

Na kraju, novac koji investirate je vaš novac 

i ako dobro pratite kataloge s akcijama 

u obližnjem supermarketu, trebali biste se 

potruditi i kada su ulozi puno veći. 

Situacija na domaćem, ali i inozemnim 

tržištima i dalje je izrazito neizvjesna 

i tu nema pomoći. Danas je rizike teško 

sagledati. Tvrditi da su obveznice sigurna 

luka nakon kraha dioničkog tržišta 

je nonsens, jer i države lažu. Sjetite se 

samo Grčke koja je falsificirala stvarno 

stanje duga. Iako se prije ove krize kreditiranje 

države smatralo nerizičnim, više 

nije tako. Upravo zato su i krediti koje 

država izdaje - u ovom slučaju obveznice 

čijim izdavanjem i naša država prikuplja 

novac - postali dobar, ali ujedno i nešto 

rizičniji izvor zarade. Naime, kamate koje 

obveznica nosi svom vlasniku sada su više 

od onih prije nekoliko godina, jer se time 

investitor potiče da prihvati i nešto veći 

rizik da država neće biti u stanju iskupiti 

obveznicu po dospijeću. 

Za domaće obvezničke fondove to 

znači da su ovoj godini zabilježili najveći 

rast među fondovima. Taj rast odražava 

i njihovu sve veću rizičnost, jer su vremena 

pokazala da ni državi nije za vjerovati. 

Štoviše, treba se prisjetiti da su i neke 

domaće tvrtke koje su izdale dužničke 

vrijednosne papire u prošloj godini 

doživjele default - nisu bile u stanju vratiti 

posuđeno. Ako ste kao investitor svjesni 

tog rizika i on vam je prihvatljiv, onda rizika 

zapravo nema. 

Strah od gubitka uloženog ukorijenio 

se i među Amerikancima. Podaci 

ICI-ja pokazuju da su prije gotovo deset 

godina investitori svih generacija bili 

mnogo spremniji preuzeti rizik i kockati 

se s ušteđevinama nego danas. Osobito je 

ta razlika izražena kod generacije koja je 

poduzimala više rizika od ostalih, među 

mlađima od 35 godina. Prije deset godina 

čak 30 posto njih bilo je sklono prihvatiti 

značajan rizik kada je investiranje bilo u 

pitanju. Danas je taj omjer puno manji – 

tek je petina spremna ulagati u dionice, jer 

upravo one spadaju u najrizičniju kategoriju. 

Nedavno istraživanje Merrill Lyncha 

među tisuću utjecajnih Amerikanaca koji 

imaju uloženih više od 250 tisuća dolara 

pokazalo je da se danas čak 56 posto mladih 

investitora među njima smatra konzervativnijima 

prilikom odabira ulaganja 

nego prije samo godinu dana. 

Zašto je to sve bitno? Razlog je jednostavan 

– upravo je taj mali “everyday 

Joe” jedan od glavnih pokretača tržišta 

kapitala, baš kao i u Hrvatskoj. Ako se on 

boji i ne želi svoj novac investirati u burzu 

koja se smatra žilom kucavicom moderne 

ekonomije, to će dovesti do usporavanja 

gospodarskog rasta, čega smo danas svjedoci. 

Upravo zato treba vratiti povjerenje 

malih investitora, ali tako da budu upoznati 

s rizicima koje svako ulaganje nosi 

i donose informirane odluke. Svaki drugi 

način njihova povratka na tržište rezultirao 

bi još jednim mjehurićem sapunice. 

No kako zaraditi u ovim vremenima? 

Gledajući kratkoročno i isključivo s aspekta 

profitabilnosti, iskusni investitori mogu 

Domaći obveznički fondovi ove su godine 

zabilježili najveći rast. Taj rast odražava 

mišljenje tržišta: ni državi nije za vjerovati 

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta 

sada najviše profitirati klasično trejdajući, 

što zahtijeva dosta discipline i živaca. Koliko 

se nas “zaljubilo” u svoje investicije, 

propuštajući nekoliko prilika za prodaju 

sve dok nije bilo prekasno. Ako ste jedan 

od takvih, onda je najbolje imovinu dati 

na upravljanje, i to samo onaj dio koji vam 

nije potreban za crne dane. U kontekstu 

sigurnosti ulaganja, što prije svega znači 

dugoročno, sve je veći trend okretanja prema 

“opipljivim” investicijama poput onih 

na tržištu roba i plemenitih metala. 


forbeslife 

Pomama za Landom 

Ima ih samo sedam. Umjetnici se otimaju 

za njih. Svaka fotografija snimljena 

Polaroidom 20x24 Land vrijedan je 

kolekcionarski primjerak / Francesca Levy 

Bollywoodska megazvijezda Shahrukh Khan i ikona 

mode Vivienne Westwood imaju neobičnu zajedničku 

muzu – 33 godine staru Polaroidovu instant-kameru. 

Da ne bi bilo zabune, nije riječ o jednom od onih ručnih 

fotoaparata, sveprisutnih tijekom 70-ih, iz kojih izlaze 

sličice. Grdosija teška 116 kilograma, 20x24 Land riga 

slike od pola četvornog metra. Utemeljitelj Polaroida Edwin Land 

(1909.-1991.) proizveo je samo sedam takvih kamera. U komercijalnoj 

su uporabi još četiri. Dvije su izložene na MIT-u i Harvardu, a 

jedna je izgubljena (u Mammoth Cameras izradili su repliku.) 

Te jedinstvene fotografije postižu cijenu i do 3500 dolara. Za jednodnevni 

najam kamere fotograf će platiti 1750 dolara, a k tomu i 200 

dolara po fotografiji. Samo najbogatiji i najslavniji mogu si priuštiti 

slikanje tim čudom. “Ljudi se zaljube u ovaj fotoaparat”, kaže Zenon 

Texeira, kreativni direktor londonskog Kraken Opusa koji izdaje knjige 

o kolekcionarskim umjetninama. Nakon što su je u Kraken Opusu 

slikali za knjigu 20x24 Landom, oduševljena Westwood pozvala je cijelu 

ekipu (i kameru) da naprave portrete njezinih modela i prijatelja. 

I Khan želi taj aparat za svoju sljedeću fotoseansu. Viša od prosječnog 

čovjeka i široka kao vrata, kamera je opremljena produžecima koji 

se mogu istegnuti za 60 inča, trima velikim ručkama i tucetom mesinganih 

ručica i gumba. Najčešće je prati jednako moćna rasvjeta. 

Zbog dugog vremena ekspozicije, za snimanje fotografije potrebna je 

bljeskalica snage 10 do 20 tisuća watta. 

Prethodnik ovog fotoaparata bio je ručni Polaroid. Prvi, 

Model 95, pojavio se 1948. godine. Prema internoj legendi Land ga 

je osmislio kako bi njegova trogodišnja kći mogla odmah vidjeti fotografije 

snimane tijekom ljetovanja. Do 60-ih je Polaroid postao iPod 

svojega doba, potrošački “must have”. Ponesen uspjehom, Land je osnovao 

odjel Vision Research u kojem su znanstvenici istraživali granice 

kreativnosti. Tu je 1977. nastao prvi 20x24, koji je goleme role filma na 

kraju postupka pretvarao u gotove slike. “Tada su se umjetničke fotografije 

izrađivale uglavnom u formatu 11x14 inča”, kaže John Reuter, 

fotograf istraživač zaposlen u Polaroidu od 1978. do tvrtkina bankrota 

2008. godine. “Format 20x24 bio je za ono doba golem.” 

Landov istraživački tim namjeravao je izraditi do 20 divovskih 

fotoaparata i razmjestiti ih po gradovima širom svijeta kao bi promo- 

Foto Evan Kafka za Forbes 


Land 20x24 traži 

četveroručno 

rukovanje: John 

Reuter i Jennifer 

Trausch 


FORBESLIFE 

virali primjenu Polaroida u umjetničkoj 

fotografiji. No recesija 1981. srezala je 

troškove i broj zaposlenih u kompaniji. 

Pogram je ostao bez potpore. 

Polaroid se poigravao idejama 

za drukčije primjene 20x24 Landa, 

prikazujući aparat na sajmovima. 

Jedan su iznajmili robnoj kući u 

Tokiju za slikanje upravo vjenčanih 

parova. No kamera je došla na svoje 

tek kada je tvrtka pozvala fotografe 

zvijezda, uz ostale Chucka Closea i 

Williama Wegmana, da rade s njom. 

Close, koji se i danas često služi tim 

aparatom, izradio je oštro fokusirane 

crno-bijele portrete kakvi se prodaju 

za nekoliko tisuća dolara. Polaroid je 

dao opipljivu neposrednost slavnim 

Wegmanovim iskrivljenim slikama 

građana Weimara. 

U osvit digitalne fotografije, 

kada su instant-aparati naglo 

zastarjeli, Polaroid se počeo boriti za opstanak. 

Prije dvije godine definitivno je 

prestao proizvoditi fotoaparate. Teturajući 

rubnim područjima s obje strane bankrota, 

promijenio je nekoliko inkarnacija 

i na kraju licencu za svoj brend prodao 

proizvođaču torbi za laptope i sličnih 

potrošačkih artikala. No genski trag 

slavne kompanije opstao je u New Yoku, 

gdje zastarjela tehnologija može postati 

vrijednom imovinom. 

John Reuter i nekoliko ulagača osnovali 

su 2008. godine 20x24 Holdings, 

otkupivši za pet milijuna dolara dvije 

kamere i preostalu zalihu filma. Studio 

na donjem Manhattanu za ovu je godinu 

predvidio prihod od pola milijuna dolara. 

Inače izgleda kao tipični fotografski atelijer: 

mat bijeli zidovi, pod od uskih daščica, 

golemi prozori. No foto-Hulk u kutu 

prostorije odaje da se tu odvijaju sasvim 

posebne fotoseanse. 

Elsa Dorfman, koja u svom studiju u 

Cambridgeu snima portrete svojim vlastitim 

20-24 Landom, jednog je toploga 

dana ovoga kolovoza doputovala na Manhattan 

kako bi newyorškom kamerom 

snimila šesteročlanu obitelj. Podesiti brzinu 

okidanja, bljeskalicu i kut snimanja, 

a potom i navesti napravu da izbaci fotografiju, 

tako je izazovno da se za tehnički 

dio posla obično brine uvježbani operater, 

dok se fotograf fokusira na umjetničke elemente 

snimke. Elsi Dorfman toga je dana 

pomagala Jennifer Trausch, voditeljica 

Uhvaćeni: Roger Federer, Kate Moss i Naomi 

Campbell objektivom 20x24 Landa 

Reutrovog studija koja već 12 godina radi 

s divovskim fotoaparatom. 

Kako bi snimila sliku, Trausch priteže 

ručicu kojom se podešava pritisak unutarnjih 

valjaka na film ovisno o njegovoj 

viskoznosti. Drvena vrata na stražnjem 

dijelu kamere otvaraju se i otkrivaju golemo 

tražilo, kroz koje fotografkinja i operaterka 

određuju kut snimanja, uvećanje 

i fokus. Produžeci u obliku harmonike 

istežu se i podešavaju horizontalno i vertikalno 

uz pomoć ručki na nažlijebljenim 

cijevima sa strane. Na kraju se otvara leća i 

pritišće opruga koja izbacuje boju na film. 

Dok Dorfman šalama zabavlja svoje modele, 

Trausch se zavlači pod komad crnog 

platna, a 20x24 iznutra pokreće eksploziju 

goleme bljeskalice. Fotografija je snimljena. 

Tada Trausch povlači ručku da bi pod 

dvostruke valjke s rolama filma podvukla 

fotopapir. Potom ručno reže film, guli crni 

negativ sa svjetlucave slike i vješa je na zid 

da se suši. 

“Ove su fotografije pravo čudo”, kaže 

Dorfman. “U svakoj fazi postupka nešto 

može poći naopako.” Već zbog same 

veličine 20-24 

daje neusporedivu 

detaljnost 

i jasnoću slike. 

Ljudima se rezultat 

sviđa zbog 

nesavršenosti: 

dok se fotografija 

snima, 

pod valjcima 

od titana pucaju 

mjehurići pigmenta 

u filmu 

i raspršuju boju 

po slici. Višak 

tekućine stvara 

nepravilan 

pjenušavi rub, cijenjen među poklonicima 

ove fotografske forme. 

I sama umjetnica, Trausch se velikom 

kamerom služi drukčije nego ostali. 

Umjesto da dovodi objekte pred nju, 

ona je izvlači van i fotografira okoliš. 

Slike su joj snovite i tužne, što pokazuje 

iznenađujuću mnogostranost ovog aparata. 

“Volim kako stvari ispadaju iz fokusa 

jer je objektiv tako daleko od nosača 

leće”, kaže Trausch. Fotografije snimljene 

Landom 20x24 kolekcionarska su roba. 

Fotografija koju je snimio Andy Warhol 

prošlog je rujna na aukciji fotoarhiva 

bankrotiranog Polaroida prodana za 250 

tisuća dolara. Dražba održana kod Sothebyja 

izazvala je kontroverze jer su mnogi 

umjetnički fotografi smatrali svoje radove 

više posudbom Landovoj zbirci nego tvrtkinim 

vlasništvom. No Reuter smatra da 

je aukcija bila dobra stvar: “Dotad su ljudi 

ovu kameru uzimali zdravo za gotovo.” 

Foto Zenon Texeira / Opus Media Group 


KNOW-HOW ZA ŽIVOT 

Najviša se razina postiže kad su sposobnosti nekog čovjeka podjednake 

njegovu mišljenju o njima. 

MALCOLM S. FORBES 

Čovjek koji ne voli nesposoban je osjetiti 

veličinu tuđe ljubavi, i snagu ljubomore i 

opasnost koja se u njoj krije. 

—IVO ANDRIĆ 

U hijerarhiji, svaki zaposlenik uzraste do 

razine svoje nesposobnosti. A rad počiva 

na onim zaposlenicima koji još nisu 

dostigli nivo svoje nesposobnosti. 

—LAURENCE J. PETER 

Puno manje energije, inteligencije i 

sposobnosti trebalo je za suprotstavljanja 

vladi nego za pokušaje da se postigne da 

vlada postane djelotvorna. 

—JOSEPH ROBINETTE BIDEN 

Kralj, svjestan svoje nesposobnosti, može 

prenijeti svoje dužnosti ili od njih odustati. 

Otac ne može nijedno od toga. Kad bi 

samo sinovi mogli uvidjeti taj paradoks, 

shvatili bi dilemu. 

—MARLENE DIETRICH 

Zagorena večera nije odraz nesposobnosti 

nego rata. 

—MARGE PIERCY 

Muškarac se, uz nesposobnost, mora 

osloniti na još nešto za život. 

—CHARLOTTE WHITTON 

Problem je u muškarcima. Znam da ne 

bih ovo trebao reći, ali oni su zastrli i skrili 

žene kako bi prikrili vlastitu nesposobnost. 

—JOHN GALLIANO 

Godinama sam slušao priče o 

obavještajnim neuspjesima, i to ne zbog 

nesposobnosti nekoga u sustavu, nego zato 

što je sam taj sustav tako zakučast. 

—CHARLES F. BASS 

Brakovi, zakoni, policije, vojske i mornarice 

su odrazi ljudske nesposobnosti. 

—DORA RUSSELL 

Kako rekoh, moje su sposobnosti malene. 

No, u eri raširene nekompetencije i takve 

me čine iznimnim, i omogućuju mi da 

potrajem u ovom ludom poslu. 

—BILLY JOEL 

Nesposobnost je ustupila mjesto lijenosti 

kao glavnoj značajki novinarstva. 

—KINGSLEY AMIS 

Sreća je uvijek posljednje pribježište 

lijenosti i nesposobnosti. 

—JAMES CASH PENNEY 

Već je gotovo otrcano napominjati 

kako se nitko ne hvali nepoznavanjem 

književnosti, ali je društveno prihvatljivo 

razmetati se neupućenošću u znanost 

i ponosnim isticanjem vlastite 

nesposobnosti za matematiku. 

—RICHARD DAWKINS 

Nikad ne pripisuj zlonamjernost onome 

što se prikladno može objasniti 

nesposobnošću. 

—NAPOLEON BONAPARTE, 

ROBERT HANLON 

Autoritarnost i tajnovitost potiču nesposobnost, 

uzajamno se hrane, opak je to 

vrtlog. 

—JOSH MARSHALL 

Najveće nedjelo Crkve danas je da ona u 

svim svojim pothvatima i utjecajima staje 

na stranu tromosti uma, ne oslanja se na 

mozak, uzdiže glupost na razinu svetosti, 

kanonizira nesposobnost. 

—UPTON SINCLAIR 

Što je nesposobnost? Kada ozbiljno vjerujete 

da manjak vještine možete nadomjestiti 

udvostručenjem truda, nema kraja 

onome što ne možete napraviti. 

—LARRY KERSTEN 

Svaka klika je pribježište za nesposobnost. 

Ona njeguje korupciju i nelojalnost, 

začinje kukavištvo te posljedično 

postaje otegotna sila koja opterećuje i 

onemogućuje napredak zemlje. Njezini 

instinkti i djela su kao u čoporu. 

—SOONG MEI-LING 

(“MADAME CHIANG-KAI-SHEK”) 

Ljudi uvijek govore o tradiciji, 

zaboravljajući da imamo višestoljetnu 

tradiciju besmislica i stupidnosti, da 

postoji tradicija idiotizma, nesposobnosti 

i sirovosti. 

—HUGO DEMARTINI 

Foto AP

23_Forbes.pdf

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?