KOSMO

REPORTAŽA
Putevi sudbine
su ovom bračnom paru
učinili Austriju novom
domovinom.
Piše: Vera Marjanović
Fotografije: Alexander Schuppich
Juče izbjeglice,
danas Austrijanci
SEOBE. Šokantne su slike izbjeglica koje nas
ovih dana prate. Njihovu sudbinu dijelili su
i mnogi iz bivše Jugoslavije. Posjetili smo
dvije nekadašnje izbjegličke porodice iz BiH.
Onih nesrećnih devedesetih
rijeka obeskorijenjenih
ljudi kretala se iz
umiruće Jugoslavije ka kapijama
Zapada. Spašavali su glave
na ramenima, bježeći od ratnog
ludila. Mnogi su čak i najvrjednije
uspomene ponijeli samo u
sjećanjima. Samo iz BiH u Austriju
je u to vrijeme stiglo preko
90 hiljada ratnih izbjeglica.
Austrija je tada pokazala dušu,
solidarnost i efikasnost u zbrinjavanju
ljudi od kojih mnogi
nisu imali gdje da se vrate. KO-
SMO je posjetio dvije porodice
i zajedno sa njima oživio sjećanja
na vrijeme stradanja.
Dva kofera kao sudbina
U bečkom stanu, koji odiše
uspomenama na protekle decenije,
svoje penzionerske dane
žive Helena Regina Jolanka
Anna Wohlfarth Kojović (87) i
njen suprug, dr. Dušan Kojović
(84). Oboje su rođeni u Sarajevu,
a u braku su 56 godina.
„Moja majka bila je Jevrejka iz
Sarajeva, a otac rođeni Bečlija.
Kao trogodišnja djevojčica sam
1931. godine sa roditeljima
otišla u Beč, a kad su se 1947.
razveli, sa mamom sam se vratila
u Sarajevo. Radni vijek provela
sam radeći kao kostimograf
u Narodnom pozorištu i
na televiziji, dok je moj suprug,
istoričar i muzeolog, u penziju
otišao sa mjesta kustosa Muzeja
novije istorije. U Sarajevu
smo vodili sređen i ugodan život,
ubijeđeni da smo osigurali
starost. Imali smo lijepi stan,
vikendicu, auto i ušteđevinu.
Zbog tadašnjih dešavanja u
Hrvatskoj, i mi u Sarajevu osjećali
smo tjeskobu, ali nismo
vjerovali da će se rat proširiti
na BiH“, započela je priču gospođa
Helena. U martu 1992.
Kojovići su bezbrižno otišli na
odmor u Grčku, a na dan kad je
trebalo da se vrate kući, u BiH
je počeo rat. Avioni ka Sarajevu
nisu letjeli, pa su se 8. aprila
1992. obreli kod rođaka u Beogradu,
a nakon nekoliko dana
u Herceg Novom. Nisu imali
stvari, novac i dokumenta jer je
sve ostalo u Sarajevu.
„Bili smo nespokojni jer su vijesti
od kuće bile obeshrabrujuće,
a mene je sve počelo da podsjeća
na 1941., kad sam već jednom
bio izbjeglica. Brzo smo
odlučili da iz Crne Gore odemo
u Beč, gdje je moja supruga
imala familiju sa očeve strane.
Smjestili smo se kod stare rođake,
koju su komšije uskoro
prijavile policiji zbog izbjeglica
u stanu. Tada je moja Hela dokazala
da je čak daleke 1941.
živjela u Beču. Ipak je ona bila
kod kuće, iako u nezavidnoj
poziciji“, kaže dr. Kojović.
Pored 1.500 šilinga izbjegličke
pomoći po osobi mjesečno,
Kojovići su na korištenje dobili
opštinski stan, u kojem nije bilo
vode, grijanja ni kupatila, pa su
nešto malo novca koji su imali,
investirali u renoviranje. Kažu
da nisu bili gladni jer su umjeli
biti jako skromni.
„U Beču smo bili bez svih stvari
neophodnih za normalni život.
Nismo imali odjeću i obuću,
36 KOSMO