KOSMO

Centar Beograda
postao je kamp, a
izbjeglice ne kriju
zahvalnost Srbiji.
Dok u Röszkeu vlada kaos, na
srpskoj strani, u mjestu Velika
Kanjiža, atmosfera je znatno
opuštenija: ispred kampa se
roštiljaju ćevapi i pljeskavice za
izbjeglice, pakistanska i afganstanska
djeca igraju nogomet, a
unutar kampa izbjeglice imaju
bolje uvjete nego u Mađarskoj.
Svi se osjećaju dobro u „Kengaziju“,
kako su izbjeglice prozvali
ovo mjesto jer im je bilo teško
pravilno izgovoriti Kanjiža.
„Poveli smo cijelu obitelj, i djede
i bake, i djecu. Ovdje u Srbiji
smo naišli na veliku gostoljubivost.
Tu nas ne tretiraju kao
životinje nego kao ljude, i to
je na ovom putu rijetkost. No
sada moramo dalje. Znamo da
će biti teško kroz Mađarsku, ali
nećemo imati mira dok ne dođemo
do našeg konačnog cilja
- Njemačke“, kaže Hanna (37),
profesorica engleskog jezika iz
sirijskog Damaska. Zajedno sa
suprugom, tehničarem u laboratoriju,
kao i s još osam članova
obitelji, uzima taksi koji će
ih prebaciti do graničnog prijelaza.
Srpski taksisti ujedno su i
najveći profiteri nevolje: put od
dvanaest kilometara naplaćaju s
debelom cijenom od 120 eura.
Nečija nevolja je, nažalost, uvijek
i nečija sreća...
250
eura košta taksi
za izbjeglice
od Subotice do
Beograda.
GRAD U GRADU. Beograđani se odlično razumiju s izbjeglicama, padaju
šale i čašćenja na piće i jelo, dok se izbjeglice snalaze kako znaju i mogu:
Ispred Ekonomskog fakulteta u srpskoj metropoli suši se veš.
ŽIVOT U ŠATORU.
„Navikao sam već
ovako. Dva mjeseca
putujem i živim po
šatorima. Ništa mi
nije mrsko, ni teško...
Samo da našoj djeci
osiguramo normalan
život u normalnoj
sredini. Sve ostalo je
nebitno“, kaže Tarik
našem reporteru
(gore).
KOSMO 00 45