KOSMO

pa smo sve dobijali na poklon.
Eto, moja veličina cipela je 36,
a ovdje sam počela nositi i 38,
kao i kaput koji mi je bio do
članaka. Najčešće sam ponavljala
riječ ’hvala’ jer su nam ljudi
pomagali i davali, a mi na to
nismo bili navikli. Uvijek smo
mi davali, a onda su se uloge
promijenile. Težak mi je bio
osjećaj nemoći jer prostora za
borbu nije bilo, s obzirom da
nismo više bili mladi“, bez gorčine
u glasu pripovijeda gospođa
Wohlfarth Kojović.
Ovi dostojanstveni ljudi ne
žale za materijalnim dobrima
bez kojih su ostali. Poslije
rata su dobili svoje minimalne
penzije u BiH, za gotovo simboliču
sumu prodali su stan i
vikendicu, a gospođi Heleni je
rođaka ostavila malo nasljedstvo.
Uspjeli su da prikupe potrgane
dijelove svojih života i
da nastave dalje. Na Sarajevo
ih podsjeća nekoliko komada
namještaja i luster, koji su preživjeli
i prvo izbjeglištvo Dušana
i njegovih roditelja.
„U Sarajevu nam je ostala mladost,
ostale su uspomene i sve
ono što smo kroz decenije zajedničkog
života sticali. Ostale
su vrijedne knjige i slike, ali
zahvaljujući dobrim ljudima,
prvenstveno Zijahu Sokoloviću
i Gavru Topiću, dobili smo
albume sa fotografijama i dio
naše biblioteke“, pohvalio se dr.
Kojović.
Gospođa Helena energično
tvrdi da nikad nije kukala nad
zlom sudbinom, ali je i dalje
ozlojeđena na one koji su doveli
do rata i ljude poskitali po
bijelom svijetu.
„Niko od nas tada nije u nepoznato
krenuo svojom voljom, a
sigurno je tako i sa ovim novim
POČECI.
„Nismo imali
odjeću, sve
smo dobijali
na poklon.“
Helena kaže da se danas više osjeća Austrijankom,
dok Dušan tvrdi da je u duši još uvijek Bosanac.
izbjeglicama. Rekla bih da smo
mi čak bolje prošli od njih. Ko
zna kako će biti sa njima, ali mi
nismo po završetku rata željeli
da se vratimo u Sarajevo jer više
nismo mogli počinjati od nule.
Naš život je više puta pakovan
u dva kofera i dosta je bilo. U
Beč sam došla kao Bosanka, ali
je u međuvremenu prevagnula
očeva strana i danas se više osjećam
Austrijankom“, na kraju
je rekla ova draga dama, dok
je njen suprug dodao da je još
uvijek u duši Bosanac.
Mit der AKNÖ
bestens beraten.
Markus Wieser
AKNÖ-Präsident
Markus Wieser, AKNÖ-Präsident
noe.arbeiterkammer.at
facebook.com/AK.Niederoesterreich
Rat nam je
ukrao mladost
Damir Hamidović (44), njegova
supruga Aida (42) i ćerka
Ena (17), već na prvi pogled
plijene vedrinom, pa bi se reklo
da ih nikad nisu dotakli problemi,
niti da ih je nešto boljelo.
Nažalost, jedan dio njihovih
života i te kako je bio obilježen
patnjom.
„Početkom devedesetih igrao
sam košarku u sarajevskom
Željezničaru, a onda sam kao
vojnik JNA otišao u Križevce
(Hrvatska). Sve je bilo sjajno
do izbijanja rata, kad je kasarna
pala, a ja sam zarobljen. Nakon
što sam razmijenjen, vratio sam
se u rodnu Bijeljinu, a odmah
potom i u Sarajevo. Nastavio
sam košarkašku karijeru koju
su prekinule barikade na pola
puta ka Banja Luci, gdje je sa
Borcem trebalo da igramo utakmicu.
To prvenstvo nikad nije
završeno“, prisjeća se Damir.
Ratni požar se u BiH brzo rasplamsavao,
a vojne vlasti su
dvadesetogodišnjem košarkašu
željele da ponovo obuku uniformu.
Zato je Damir u maju
1992. sa etiketom dezertera
dospio u Beč, a dan kasnije je sa
svojim rođacima bio u prihvatnom
centru Traiskirchen.
„Dobro smo tamo primljeni.
Dobili smo krov nad glavom,
tri obroka i medicinsku zaštitu.
Doduše, povremeno sam se
osjećao izgubljeno, na trenutke
sam gubio snagu, ali nisam se
prepuštao očaju. Slušao sam
razne priče od sapatnika, a neizvjesnost
je bila najgora. Ostao
sam tamo oko mjesec dana, a
onda su nas prebacili u jedan
stari hotel blizu Berndorfa“, nastavlja
priču gospodin Hamidović,
čiji su roditelji, ubijeđeni
da rata ipak neće biti, sa sinovima
blizancima ostali u Bijeljini.
Da život piše romane potvrdilo
se veoma brzo, kad je kuvarica
u smještajnom objektu, koja je
govorila naš jezik, Damiru pokušala
da prevede riječi upravnika.
Rekla je da je ’zvao neki
čovjek i da ga je tražio da igra
„Težak mi je bio osjećaj nemoći“, objašnjava
Helena svoju izbegličku situaciju u Beču.
KOSMO 37