Rastvaranje šutnje - Zarez

IV/83, 20. lipnja 2,,2. 45
Igor Markoviæ
Pravila kulturnog i politièkog
otpora danas su dramatièno
promijenjena.
Critical Art Ensamble:
The Electronic Disturbance
vremena na vrijeme èak i
oni s nešto debljom ko-
om bivaju fascinirani kako
se Zagreb u posljednjih nekoliko
godina od tradicionalnog
prostora kritike, periferije u najboljem
znaèenju te rijeèi, pretvorio
u provinciju (paradigmatsku
palanku Radomira Konstantinoviæa)
u kojoj od kritike nije
ostalo doli moda jedno majušno
“k”. No, zato se kritizera
namnoilo preko svake mjere.
Iako Zarez kao dio zagrebaèkog
i hrvatskog kulturnog miljea
svakako mora dijelom odraavati
i duh vremena&prostora u
kojemu se pojavljuje, dosad (uglavnom)
ipak nije objavljivao pisanije
poput onoga Ivane Mance
o Tjednu kulture novih medija.
To je, «kae» veæ u leadu autorica
teksta: «elitna manifestacija
koju su sudionici organizirali
sami za sebe». Nisam primijetio
da je Ivana Mance (a niti
tko drugi od onih 16 posjetitelja
u Goethe Institutu – da, konaèno
je utvrðen pravi broj) na bilo
koji naèin pokušala tu, navodnu,
èinjenicu promijeniti. Postaviti
pitanje, ukljuèiti se u diskusiju,
napustiti prostor u odgovor na,
na primjer, nezanimljivost ili
irelevantnost diskusije. A, kako
nas uèi još Thibaudet, bez dobra
razgovora nema ni dobre kritike.
No, ona je, pretpostavljam,
lijepo odsjedila, pristojno odšutjela
(ah, blagoslovljena hrvatska
šutnja, blagoslovljena hrvatska
sramota) i naknadno izvadila
“tešku artiljeriju” teorijskih
nagaðanja i napikavanja. I to, da
stvar bude još gora, na naèin na
koji funkcioniraju naše kulturne
institucije, dakle “licem prema
selu”. Drugim rijeèima one modele
koje veæ dobro poznaje,
ono banalno prepisivanje tipiènih
suvremenih i/ili modernih
postupaka, gesti, estetika – tek
zamotane u kakav fino ofarbani,
bezdrvni umjesto u tradicionalni
pak-papir – preprodaje se na
drukèijem ili drugom uzorku.
No, da, konferencija, pa i èitav
tjedan moda i jesu bili elitni
za naše prilike (veæ u Mariboru
ili Grazu bili bi tek normalno,
bezmalo svakodnevno kulturno
dogaðanje). Ali, istovremeno su
bili i popularni. (“Korisno je ovdje
istaknuti kako ‘elitna’ odnosno
‘masovna’ i ‘popularna’ umjetnost
nemaju veze s brojem konzumenata,
veæ je rijeè o strukturnoj
odrednici – inaèe bi mogli pomisliti
kako i domaæe dance ‘zvijezde’
koje jedva prodaju 1000
CD-a pripadaju malobrojnoj, ekskluzivnoj,
elitnoj umjetnosti.
Takoðer, neka predstava u HNK
moe privuæi mase gledatelja a da
ipak ostane pojavom ‘elitne’ umjetnosti.”,
Dejan Kršiæ&Igor
Markoviæ, Arkzin 63) Meðutim,
ono najvanije jest da ni u kojem
sluèaju nisu bili niti mišljeni
niti izvedeni elitistièki. Za razliku
od teksta Ivane Mance koji je
elitistièki do sri – ta to nije ništa
drugo doli ritualno obraæanje
predstavnicima vlastite (intelektualistièke?,
akademske?, kunsthistorièarske?)
zajednice prepuno
dugaèkih fraza i neuobièajene
terminologije. A što je govor
dogmatièniji, po Bahtinu,
jaèe se opire vrijednosnom odmaku
ukljuèujuæeg govora (komentaru,
kritici), odnosno iza
zvuènih, velikih rijeèi skrivaju se
šuplje misli (Eggers).
No, «fenomen» teksta Ivane
Mance dobro oslikava problem
pred kojima se nalazi naša “kultura”,
odnosno takozvana kulturna
kultura, pojam izmaštan i
izmišljen još u ranim èetrdesetima,
kad se pojavljuju prve ozbiljnije
sociološke i antropološke
teorije koje pokušavaju objasniti
masovnu kulturu. Naravno,
nije problem u «prešaltavanju»
kritièara i/ili intelektualaca
na “nove medije”, to zapravo
treba pozdraviti, jedino što je,
moda prije toga potrebno
upoznati se s podruèjem ako veæ
ne i razumjeti o èemu se uopæe
govori. Ako ni zbog èega drugoga
onda da bi se razumjeli. No
naše kritièar(k)e takve stvari ni
najmanje ne zabrinjavaju. Uostalom,
oni tee povlaštenoj ulozi
“pravih kritièara”, oni se bave
“formom”, “estetikom”, oni
kontempliraju o “ulozi i smislu
kulture”. Svaki novum, svaka
razlièitost, u najboljoj krleijanskoj
tradiciji doèekuje se na no,
kao uostalom i u našoj stvarnosti
– ne dopušta se drukèiji pogled
na stvari, drukèiji diskurs, ne
postoji ništa što moe, što smije
ugroziti imaginarnu sliku o vlastitom
udobnom mjestu unutar
konformistièke, zaostale i u bjelokosne
zamèiæe zatvorene hrvatske
kulturne elite.
Dakako, to je potpuno legitiman
pristup i pitanje osobnog
izbora i/ili habitusa. No, u konkretnom
sluèaju izvedba na nekoliko
mjesta gadno flaksa. Za
poèetak, kada se veæ autorica
teksta toliko zaeljela demistifikacije
(iako je u svome tekstu
nije primijenila, naprotiv) neko-
Ne, nemojmo se zavaravati
Uz tekst Utopijske moguænosti
društvene alternative Ivane Mance,
Zarez br. 81, 23. svibnja 2002.
liko redaka o Web of Life. Arhitekturni
koncept instalacije Web
of Life je baziran na ljudskoj
percepciji prostora i njegovih
diskursa promatrajuæi pomak od
Euklidske geometrije do virtualnosti
cyberspacea. S obzirom na
to da je modalitet instalacije
WYSIWYG – (what you see is
what you get) – znaèenje njegova
oblika odnosno forme per se je
apsolutno irelevantno. Orijentacija
(u prostornom i metaforièkom
smislu) je nesigurna i
percepcija izvana/unutra je
namjerno zavoðenje na krivi
trag. Preostatak strukturalne
površine dalje je izbrisan projektiranim
prekrivanjem èime
postaje èista informacija. As
simple as that – bez “kontigentnih
korespondencija softvera” i
“pseudo-samoregulativnih sistema”.
“Metajezièki performativ
Reality Checka” (što lako moguæe
nešto i znaèi), a posebno
srednjoškolsko poigravanje rijeèima
– “prizemna arhitektura” –
teško je išèitati drukèije doli kao
nemoæ uklapanja viðenoga/èuve-noga
u postojeæe kalupe
i pokušaja pribjegavanja ironiji
kao stilskom sredstvu orjeèavanja
te nemoæi. No, postignut
je tek cinizam, a kao što bi
rekao Corto Maltese, odnosno
Hugo Pratt: “razlika izmeðu cinizma
i ironije je kao i razlika izmeðu
podrigivanja i uzdaha”.
Za sintagmom Reality Check
nije se, a posebno ne “oèito”,
posegnulo “zazivajuæi svijest o
tome da se radikalna desublimacija
imaginarnih (ili Imaginarnih?)
paranoja (za razliku od
realnih paranoja) i fantazmi dogaða
u susretu s neuhvatljivim
poretkom Stvarnog (a moda i
stvarnog, vrag bi ga znao) koji
izmièe svakoj simbolizaciji” veæ
iz daleko prozaiènijih razloga,
onima koji i koje nešto due od
par dana su-djeluju (aktivno i/li
pasivno) u “suèeljavanju s trivijalnom
svakodnevicom masovnih
trišta” odavno poznatih.
Jer, Net je intenzifikacija – ubrzavanje
– procesa Modernosti, i
to na puno višoj društvenoj i
tehnièkoj razini. Novac i drava
su fenomeni novijeg datuma.
Veæina svjetske populacije je sve
do nedavno ivjela izvan «novac-dobra»
ekonomije. Bili su seljaci
kojima je cilj opstati, u nekim
sluèajevima èak i nomadi.
Novac je sluio za viškove, bio
je nešto s èime se plaæaju porezi
i nameti, bio je nešto što se mijenja
za luksuznu robu. Seljaci
su takoðer ivjeli izvan drave.
Drava je dolazila povremeno
da ukrade novac od njih, da odvede
sinove da se bore u ratu ili
da u jarosti provede trupe kroz
polja. Drava je bila za ljude eksternalizirana:
ubiraè poreza i
vojnik. Modernost je proces našeg
ukljuèivanja u «novac-dobra»
ekonomiju i dravu. I Net –
suprotno kalifornijskim ideolozima
– intenzivira taj proces, kako
je rekao Richard Barbrook.
Suvremene tehnologije, oèito
dakle, nisu utopijsko razrješenje,
ali èinjenica je da u svojoj
kompleksnosti imaju veliki potencijal
za umjetnost, akciju,
teoriju..., i kao tehnike i kao
hrana za filozofsku misao. Ali
mora im se pristupati oprezno.
Iako zauzimaju radikalne pozicije
one ipak perpetuiraju viðenje
svijeta koji je deterministièan
i instrumentalizirajuæi, èime
su zrele za kritièko ispitivanje.
Što jest bila ideja konferencije,
na stranu pitanje kako je provedena
u praksi. Najveæi dio Neta
je èisti kapitalizam kao i obièno.
To je mjesto za represivni red,
za financijski biznis i kapital,
kao i za eksesivnu potrošnju.
Dok mali dio Neta moe biti iskorišten
za humanistièke svrhe i
otpor autoritarnoj strukturi,
njegova ukupna funkcija je sve
samo ne humanistièka. Na isti
naèin kao što ne bi smatrali nereguliranu
boemsku èetvrt reprezentativnim
uzorkom grada,
ne smijemo pretpostavljati da su
naše male slobodne zone reprezentativne
za digitalno carstvo.
Cyberspace nuno reflektira
stanje realnog, dakle konzumerizam,
totalitarizam u formi demokracije,
ali svojim elementarnim
kvalitetama nudi daleko veæi
radni prostor razlièitim tendencijama.
Meðutim, daleko od
toga da taj prostor predstavlja
apoteozu slobode. On je jednostavno
mjesto na kojemu se
meðuodnosi transparentnije pokazuju,
osloboðeni mitologije
svakodnevice i elementarnih egzistencijalnih
imperativa. I time
daleko više no ‘stvarni svijet’
prostor eksperimenta, prostor
moguænosti, u kojemu svoj dio
legitimno zahtijevaju i ljevica, i
desnica, i net criticism, i sveuèilišta,
i komercijalno i umjetnièko.
Na puno naèina, dakle,
prostor suprotan tradicionalnom
konformizmu, što nas dovodi
do, na jedan naèin, najzabavnije
“teze” Ivane Mance –
one da “kao što znamo (mi ili
Mi?) [...] privrenost polu nekonformizma,
anarhizma i bezuvjetne
slobode redovito pretvori
u teror.”
Objašnjavati zašto anarhizam
nije sinonim bezuvjetne slobode,
kao i zašto su sintagme poput
“lijevog terorizma” kontradiktorne,
a kamoli da se jabuke i
kruške (osim u specifiènim kulinarskim
pokusima) ne miješaju,
bilo bi trošenje papira, vremena
i energije. Osim toga, iole
opskrbljenija javna knjinica
(od onih, naravno, koje nisu
svoje fondove autocenzurirale)
ima na pretek literature o svemu
reèenome. Zadrat æu se tek
kratko na do u nebo vapijuæoj
gluposti (ao mi je, ali jednostavno
ne mogu pronaæi pristojniju
rijeè) o nekonformizmu
koji redovito vodi u teror. Svakako
da oni koji najkraæim putem
ele ostvariti društvenu
promjenu, ili bez prestanka reproduciraju
jedno te isto ili tu
promjenu, kad se ona stvarno
dogodi, jednostavno prespavaju.
Ili, istina, završavaju u nasilju u
kojemu “revolucija jede svoju
djecu”. Ali... upravo rastuæi
konformizam ogranièava pa i
gazi one najvrjednije moguænosti
slobode, lišavajuæi najveæi
broj ljudi njihovih vlastitih vrijednosti
i èineæi ih jednoobraznim,
inertnim i ravnodušnim.
Ako uz to sloboda, koja je na izgled
dana, ne povlaèi za sobom
neke druge vrijednosti, veæ samo
donosi neeljeni napor odluèivanja
i neprijatan osjeæaj odgovornosti,
onda je i najveæi
broj «obiènih ljudi» spreman
odreæi je se i moguænost vlastita
opredjeljenja zamijeniti za materijalne
udobnosti. U takvom
vremenu je i demokracija najefikasniji
sistem dominacije, a sloboda,
kao što je to isticao Markuze,
kao konformna, uhodana
demokratska nesloboda. Ali, ostaje
nada da se ljudi nikada neæe
pomiriti s time da budu slogovi
u Bojim ustima, i da æe individualne
razlike biti uvijek dovoljno
velika prepreka totalnoj asimilaciji
pojedinca u tkivo drave,
kao što je to uostalom sluèaj
u cyberspaceu.
Napadati ono što se oèito ne
razumije (uz istovremeni volimmrzim
odnos, dakle elju za pripadanjem
“recentnim” idejama i
strah od istih jer narušavaju uvrijeenu
sliku svijeta) slièno je
lovu na patke koje ne lete. Ne
samo da ozbiljan lovac (u ovoj
analogiji kritièar/kronièar) u tome
ne moe imati nikakva uitka,
veæ je i etièki neobranjivo, a
neki bi rekli i nepristojno. Komodifikacija
Interneta – koja je
veæ nastupila – jednostavno nije
nešto èemu se moemo ili trebamo
opirati, ali trebamo osigurati
da se ona dogodi na naèin koji
æe biti koristan i ljudima koji
proizvode digitalne artefakte,
kao i ljudima koji koriste Net u
nekomercijalne svrhe. Moramo
osigurati da Net ostane mjesto
gdje moemo traèati, stvarati
zavjere, igrati se i koketirati.
“Mislim i da nam je potrebna
njenost, suosjeæajnost i humor
kako bismo se probili kroz lomove
i zanose našeg vremena.
Ironija i humor usmjereni prema
sebi vani su elementi ovog
projekta i neophodni su za njegov
uspjeh”, dodala bi Rosi
Braidotti.
Sve to, pa ni na najprizemnijoj
razini, na ultrakonformistièki
naèin tradicionalne hrvatske
kulture olièene u tekstu Ivane
Mance jednostavno se ne moe.
Neka nam se Bill Gates i Nicholas
Negroponte smiluju.
www.zarez.hr