Å UMARSKI LIST 7-8/1915

— 162 —okolnostima množi. Osim toga se sa kulturom mijenja načinživota naroda. Iz zadrugarskog života u god. 1870. prešlose u mnogo slučajeva na jednoobiteljski život, a tim je brojognjišta u zadnjih 40 godina silno narastao, a rasti će idalje, te s tom činjenicom moramo računati.Sasvim je prirodno, da u jednom zdravom gospodarstvukao i u zdravom organizmu — narodu mora bitipromjena, koje se doduše u malim intervalima vremena i nezamjećuju, ali su već' vrlo odlučni u pojedinim decenijama.Kod uredjenja šumskog gospodarstva treba dakle ustanovitiključ, prema kojem se u normalnim prilikama mijenja brojpučanstva i broj ognjišta.No osim potrebe članova jedne imovne općine na gorivomdrvu i gradji terete šume imovnih općina u veliko ipotrebe nečlanova dotičnog kraja na gorivu drvu i gradji.Ta šume imovnih općina su narodne šume, u kojima se popravoužitniku počinjena šteta makar što i koliko posjekao,kvalificira kao prekršaj, koji kazne političke oblasti, dok sesječa drva u državnim šumama kvalificira kao kradja i kaznisudom. Tim su šume državne zakonom bolje zaštićene, panečlanovi imovnih općina, koji bi svoje potrebe morali namirivatiiz državnih šuma i sa kojim potrebama bi državnašumska uprava morala računati (ali ne računa), u nestašicidrva dolaze do potrebnog im drva preko članova imovneopćine kroz šumsku štetu, na račun šuma imovno općinskih.Poznati su nam slučajevi, da su imovne općine, da siu blizini gradova donekle zaštite okolišne šume od šteta,osnovale skladište drva, prem su to drvo sjekle iz područjau kom su poslije 10 godina kupovale iz velike udaljenostidrvo za podmirbu svojih pravoužitnika. Uprava državnihšuma, koja imade svoju šumariju u dotičnom mjestu i u neposrednojblizine silne komplekse bukovih šuma, nije vodilanikakove brige o podmirbi nepravoužitnika imovnih općinasa ogrijevnim drvom, prem bi joj to morala biti jedna od