chip_176_screen - PC Chip

KolumnaOrlićevo gnijezdoSumrak računalnemaloprodaje u HrvatskojPočetkom studenog odlučio sam kupiti novostolno, radno računalo. To računalo mijenjamizuzetno rijetko. Svake tri do četirigodine. Na njemu se ne igram, ne isprobavam raznebete i posljednje verzije programa i slično, već radim.Bootanje sekundu brže ili sporije nije mi važno.Važne su mi pouzdanost i konzistencija. Te odlikepostižem kupovinom kvalitetnih, pomno odabranihkomponenti. Ne razbacujem se novcem i nekupujem procesor od 10 tisuća kuna, ali definitivnone štedim 100 kuna na napajanju i slično. Tako sami ove godine odlučio što želim, napravio popis komponenti,okvirno vidio da naše maloprodaje imaju tekomponente pa krenuo u narudžbe. Tu počinju mojiproblemi.Tranzit/carina/lager/polica - ma sve je to istoRecimo da mi je razumljivo da u Hrvatskoj ne postojimaloprodajni dućan koji ima izloženih desetmatičnih ploča koje koštaju po dvije tisuće kuna.Ne prodaje se ta roba baš kao miševi od 50 kuna, pas obzirom na “recesiju” lager i ponuda na policamaodmah pate. Nema problema, ne moram sve komponentevidjeti uživo, a i dan simo-tamo ne igra miulogu. Mislio sam pogledati ponudu na Webu, naručitii za par dana imati željenu komponentu. E tusam se gadno prevario.Neću ponovo tupiti o webshopovima, ali pojediniretaileri računalnom opremom zaista su pretjerali.Princip rada “stavi na web svaku komponentu kojapostoji na planetu bez obzira na to što je apsolutnonedobavljiva” nije nimalo zabavan za kupca. Nastranu što i većina komponenti koja je dobavljivanije dobavljiva odmah nego kroz dva-tri-četiri dana,ali imati u ponudi 50 posto nedobavljivih artikalazaista je neprihvatljivo. Nakon desetak dana zivkanjaraznih dućana shvatio sam da neću samo takodoći do željenih komponenti, a poglavito ne u nekomdoglednom vremenu. Baš u to vrijeme zbivalase trakavica oko HGspota i Vemila, pa sam nakonnekoliko kava s ljudima koji su na ovaj ili onaj načinpovezani s maloprodajom računala došao do spoznajekako robe na lageru više gotovo nitko nema.Svatko je svakome dužan i, općenito, dobaviti bilokoju komponentu koja odskače od mainstream ponudepraktički je nemoguće.Površnim razmišljanjem spomenutu situaciju lakobismo pripisali krizi, jer ona je tu i “kriva je za sve”.Piše:Gordan OrlićVama, dragičitatelji, želimsretnu i zdravu2010. godinuuz obećanjeda u kolumnineću više samoprigovarati, većću pisati i neštopozitivno, jerunatoč svemuoko nas sedogađa i mnogopozitivnog.Živjeli!Istina, definitivno nije pomogla, ali situacija nijebajna već dulje vrijeme. Tek je nekoliko maloprodajnihdućana koji imaju razgranatu prodajnu mrežuvan Zagreba i bilo kakvu robu na lagerima koje jeskuplja od tri miša i dva prazna CD-a. U onih partjedana nepostojanja Vemila i HGspota ta se ponudapraktički svela na dućan-dva. Pitate se što je sasvom silom dućana, tj. “webshopova” koji reklamirajusvoju ponudu na Internetu? Oni funkcionirajupo sljedećem principu. U svojem katalogu imajugotovo svaku zamislivu komponentu koju u teorijimogu nabaviti preko svojih dobavljača. Nakon štoih nazovete ili napravite “narudžbu” preko Interneta,oni s relativnom točnošću provjere dobavljivostrobe te vam pošalju ponudu po kojoj uplatite cijenu.Tada oni plate dobavljaču (veleprodaji) i, ako jesve u redu, naručenu robu dobijete za dan-dva. Nesamo što je očito da kreditirate njihovo poslovanje,nego je i jasno kako u tom poslovnom procesu imana stotine varijabli i nepoznanica koje se lome samoi isključivo na kupcu. Imate li želju primiti robu uruke, malo je pogledati u dućanu pa tek onda platiti,to ćete jako teško postići.Da ne ispadne sve baš toliko crno - računalo samuspio kupiti. Naravno, ne u jednom dućanu. Iakočak tri webshopa u svojim ponudama imaju svemoje željene komponente, za tih deset komponentitrebalo je posjetiti šest lokacija. Imajte na umu da živimu Zagrebu. Bit ću slobodan pretpostaviti da je umanjim mjestima situacija još gora i, da živim u bilokojem drugom gradu, do željenih komponenti vjerojatnone bih ni došao, osim ako bih uzeo koji tjedangodišnjeg i posjetio Zagreb.Off/on topicIskoristit ću priliku i od srca se zahvaliti inspektoricislužbe inspekcije pošte i elektroničkih komunikacijapri Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture kojaje uložila ekstremne napore da riješi moju zavrzlamus mobilnim operaterom čijih pet znakova imenaneću spominjati. Gospođa svoj posao obavlja uistinuagilno i brzo, ali kada se s druge strane nađe krajnjebezobrazna tvrtka kojoj nije jasno tko je hrani,čak su i inspektori katkada nemoćni.Vama, dragi čitatelji, želim sretnu i zdravu 2010.godinu uz obećanje da u kolumni neću više samoprigovarati, već ću pisati i nešto pozitivno, jer unatočsvemu oko nas se događa i mnogo pozitivnog. Živjeli!12 PC CHIP siječanj 2010.