S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

DVOTJEDNIK ZA KULTURNAI DRUŠTVENA ZBIVANJAZagreb, 27. listopada 2011., godište xiii, broj 320S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM?T. PRUG O DIREKTNOJ DEMOKRACIJITEMAT: KNJIŽEVNA ŽIVOTINJA12 kn (HR), 2,5 km (BIH), €1,6 (SLO)

društvozarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 3KapitalIZAms ljuDSkim licem?Otkad je počeo Occupy Wall Street, podrška dolazi iz najrazličitijih krugova, od Obamedo glasila bankarske internacionale, i sada je na djelu pokušaj kooptacije koji zahtjevprosvjednika želi pretvoriti u “Dajte nam više kapitalizma”Srećko HorvatVraćajući se prošli tjedan s prosvjedau New Yorku, na letu sam za promjenu– budući da sam posljednjihdana čitao Occupied Wall Street Journal – uruke uzeo pravi Wall Street Journal ne bih lividio što oni kažu o prosvjedima u vlastitomsusjedstvu. I tako, u broju od 20. listopada,kada je već prošlo više od mjesec dana otkakoje Zuccotti Park okupiran, u službenomglasilu bankarske internacionale nalazimodva, na prvi pogled različita teksta posvećenatoj temi. Prvi nosi naslov The Occupy WallStreet Brigade Has a Point, a drugi Squattingon Wall Street. Sudimo li samo po naslovima,mogli bismo pomisliti da je uređivačka politikaWall Street Journala izrazito demokratična,pošto je dopustila objavljivanjedviju toliko različitih poruka. Bliži pogled,naravno, uklanja tu iluziju. Prvi članak kažeda je prosvjednike “toliko lako odbaciti kaoistu onu uvelike nekoherentnu rulju kojaje dovela do antiglobalizacijskih prosvjedaprije jednog desetljeća”, ali dodaje da se “čaki ako je tako, njihov bijes protiv financijskogsektora može lako razumjeti”. Drugi članak,također se slaže da se na Wall Streetu okupila“rulja”, ali im ne priznaje opravdanostbijesa. Štoviše, u njemu čitamo da je ZuccottiPark zapravo “oaza marihuane” i da se radio “reinkarnaciji skvoterskog pokreta koji jeokupirao Tompkins Square Park na LowerEast Sideu 80-ih godina. Ispunjen ilegalnimskvoterima koji su odbijali otići, TompkinsSquare i njegova okolica postali su magnet zanarkomane, organizatore pro-sandinističkihmarševa, beskućnika, loših glazbenika i gomiluvrlo izgubljene djece”. Zaključak je daetos tog perioda nikada nije napustio NewYork, i da on sada dalje živi u Zuccotti Parku.Zašto Obama pODRŽAvaOccupy Wall Street? Dakle, kojaje razlika između ta dva teksta? Naizgledvelika, no ako bolje pogledamo – skoro panikakva. Krajnji cilj i jednog i drugog tekstajest kritika prosvjeda, a jedina je razlika utome što je prvi članak – upravo zato jer jeprofinjeniji – mnogo opasniji i otkriva logikukoja je sve učestalija. Lako je prozretii odbaciti drugi članak kao još jedan tip difamacijekakav je u hrvatskom kontekstubio popularan još prije dvije godine kadase sudionike blokade fakulteta nazivalo “šarenimdruštvom mladih zanesenjaka kojeje lako uspaliti”, pa čak i “teroristima kojisu oteli zrakoplov”. Međutim, drugi je tipkritike mnogo opasniji jer koristi taktikukoja tobože priznaje zahtjeve prosvjednika,usput ih smirujući i uvjeravajući da je sve štoje potrebno tek kozmetička operacija kapitalizma:konkretno, u tom se članku zapravotraži više regulacije tržišta, koja bi navodnouspjela primiriti “divlji kapitalizam”. Samodva dana ranije, na ABC News gledam intervjus Obamom u kojem američki predsjednikkaže da ovi prosvjedi nisu ništa drugačiji odprosvjeda Tea Partyja, “i lijevo i desno, mislimda se ljudi osjećaju napušteno od svojevlade. Oni imaju osjećaju da se institucijene brinu za njih”. Potom je rekao da je najvažnijastvar koju on kao predsjednik možeučiniti – pazite sad ovu političku akrobaciju– izraziti solidarnost s prosvjednicima: “Najvažnijastvar koju možemo sada učiniti jestda ljudima damo do znanja da razumijemonjihove borbe i da smo na njihovoj strani, daželimo uspostaviti sustav u kojem će težakposao i odgovornost biti nagrađeni. A daljudi koji su neodgovorni, bezobzirni, kojinemaju osjećaj odgovornosti prema svojimzajednicama i svojim tvrtkama i svojim radnicima,neće biti nagrađeni”.Od SvetISlava bASARe DO SteveaJobSA Ukratko, i Obama i WallStreet Journal slažu se oko jednog: prosvjednicima,ma bili oni i skvoteri i narkomani,treba dati podršku, i zapravo im treba objasnitišto uistinu traže. To je, pogodili ste već,“kapitalizam s ljudskim licem”. Potrebno jeviše državne regulacije, a prosvjednici bise trebali osloniti na Obamu koji je prijedvije godine upumpao 700 milijardi dolarada spasi bankarski sustav, a koji je i sam navlast došao zahvaljujući donacijama istogtog sustava. Ruka ruku mije, rekli bismo kodnas, a cinizma nikad dosta. Još je SvetislavBasara jednom napisao da je od komunizmajedino gori “komunizam s ljudskim licem”:ne znamo je li pritom u vidu imao činjenicuda komunizam s ljudskim licem uopće višenije komunizam, već zapravo korak do kapitalizma,ali njegova bi se izreka lijepomogla primijeniti na današnju situaciju.Jedina gora stvar od kapitalizma je kapitalizams ljudskim licem. Onda dobivate tvrtkekoje se kite “društvenom odgovornošću”,ali i dalje uredno zagađuju okoliš ili izrabljujuradnike. Što je doista “kapitalizam sljudskim licem” mogli smo vidjeti nedavnokada smo ostali bombardirani panegiricima“prerano umrlom” poduzetničkom geniju.Steve Jobs ubrzo je postao nova kombinacijaEinsteina i Majke Tereze, čovjek kojije ne samo bio toliko genijalan da je zauvijeksvijet promijenio svojom tehnologijom,nego i “dobro srce” koje nam je svima“podarilo” šansu da uživamo u blagodatimanjegova izuma. Prvi mit potkrijepio je samJobs kada je za Apple svjesno uzeo logo kojije na samom početku, u originalu, prikazivaoNewtona kako sjedi ispod drveta, a naglavu mu pada jabuka. Genijalnost osnivačaApplea iz te je pozadine također mogućeiščitati kao Bogom dani dar, umjesto dase genijalnost nekog pojedinca shvati kaoposljedica akumulacije znanja i otkrića kojase odvijala kroz stoljeća mišljenja i rada.Uostalom, kasniji logo, kakvog imamo idanas, zapravo je jabuka koja je s desnestrane ugrizena, možda simbolizirajući daje Jobs pojeo jabuku mudrosti i tako došaodo svojih izuma. Drugi mit, koliko smo svimi dobili Jobsovom genijalnošću, osnaženje svim onim korisnicima koji su nakonnjegove smrti palili svijeće i pisali patetičneporuke zahvalnice.Od RADNIčkih “ODmARAlišta”do IpODA Prava je istina, kao i uvijek,prilično drugačija, a najbolje ju je opisaoDaily Mail 2010. kada je u jednu JobsovuŠto je “kapitalizams ljudskim licem”na vlastitoj kožimožete primijetiti akoputujete u “obećanuzemlju”, ne Kinu– već SjedinjeneDržave, navodno“demokratske”tvornicu u Kini uspio ubaciti vlastitog reporterakoji je pokazao kako se ondje radi24 sata na dan, pri čemu tipičan dan počinjekineskom nacionalnom himnom s tekstom“ustajte, ustajte, milijuni srca s jednom mišlju”.Pisao je o tome kako radnici spavajuu uskim koridorima koji sliče na zatvore, nakrevetima na 3 kata radi uštede prostora,s madracima od bambusa. Unatoč ljetnimtemperaturama od 35 stupnjeva, uz velikuvlagu, tvornica nije imala klima uređaje, aradnici su izjavili kako više od 40 ljudi spavau prostorijama prepunim mravi i žohara. Poznatje i slučaj Foxconna, elektronske kompanijesa sjedištem u Tajvanu, koji proizvodimnoge Appleove proizvode. Posljednjih nekolikogodina dvadesetak radnika Foxconnapočinilo je samoubojstvo, a kad su se radnicipočeli bacati s vrha visokih zgrada, zapravospavaonica u kojima su bili prisiljeni živjetikada nisu radili, umjesto da poboljša uvjeterada, Foxconn je problemu pristupio – akako drugačije nego – cinično: oko zgradasu postavili mreže kako bi spriječili daljnjasamoubojstva. Kako piše Times, jedan od tihradnika imao je samo 19 godina i radio jesedam dana tjedno, 11 sati dnevno na stavljanjuplastičnih i metalnih dijelova u elektronskeaparate, stalno okružen prašinomi dimom. Posljednjih mjeseci svoga životaradio je čak 286 sati, uključujući 112 satiprekovremeno, što mu je priskrbilo plaćuod jednog dolara na sat. Takvih radnikau Foxconnu ima oko 400 000. Sam Jobsje Foxconn od optužbi branio uz još većicinizam: “Dođete tamo i to je tvornica, ali,moj Bože, imaju i restorane i kina i bolnicui bazene. To je jako lijepo mjesto za jednutvornicu”.“Jeste li počINIli geNOcID?”Što je “kapitalizam s ljudskim licem” navlastitoj koži možete iskusiti i platiti kojih800 kuna ako putujete u “obećanu zemlju”,ne Kinu – već Sjedinjene Države, navodno“demokratske”. U dijelu aplikacije za američkuvizu o sigurnosti, prvo je pitanje “Namjeravateli se upustiti u terorističke aktivnostitijekom boravka u SAD-u ili jeste liikada bili uključeni u terorističke aktivnosti?”Jedno od idućih: “Jeste li ikada zapovjedili,potakli ili počinili genocid, asistiraliili drugačije sudjelovali u njemu?” Pa dalje:“Jeste li ikada počinili, zapovjedili ili potaklimučenje, asistirali ili drugačije sudjelovaliu njemu?”, “Jeste li počinili, zapovjedili ilipotakli ubijanje, političko ubojstvo ili drugičin nasilja, asistirali ili drugačije sudjelovaliu njemu?” Možete odgovoriti sa “Da” ili“Ne”, i naravno, preporuča se da aplikacijushvatite krajnje ozbiljno jer svako je varanjeili ne govorenje istine kažnjivo. Prva prirodnareakcija gotovo svakog tko je ispunjavaotaj formular u pravilu je “Ovo jenadrealno!”: zamislite recimo Bin Ladenaili Radovana Karadžića koji potvrdno odgovarajuna pitanje o terorizmu ili genocidu.No problem je mnogo dublji, a savršenojasno ga je detektirao Andrej Nikolaidis,ljubitelj svih kurioziteta kojem sam poslaotaj isti upitnik pa je uzvratio odgovorom da“riječ nadrealno ne objašnjava ništa”, negoda iz ovoga možemo zaključiti “da su američkevlasti dužne iz SAD-a iseliti kompletnuBijelu kuću te vojnu i obavještajnu zajednicu,jer su oni počinili većinu djela spomenutihu aplikaciji – od torture do genocida”.Nije li ovo najbolja definicija “kapitalizmas ljudskim licem”?Proširena verzija teksta uskoro će biti dostupnana www.zurnal.info

Društvozarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 4DIRektNA demokRAcIJA:OD pROtesta DO šIRepolitičke bORbeDonosimo proširenu verziju teksta Tonija Pruga koji je objavljen u beogradskom Betonu:kulturno-propagandnom kompletu br. 115 o direktnodemokratskim praksama diljemsvijeta te kakvi se zaključci i prijedlozi za djelovanje nameću iz trenutnog napretkaprema ciljevima direktne demokracijeToni PrugZauzeti veliki trgi postaviti šatore,kampirati dok vlastne odluči otići efektanje način za pobunu,slično smo vidjeli i udesetinama gradovau Španjolskoj. No štokada vlada padne,kao u Egiptu?Kada u najvećoj političko-ekonomskojsili svijeta 45 od 312milijuna ljudi prima socijalnupomoć za hranu, a još k tome veliki brojistih radi, tj. od plaće se ne mogu prehraniti,kada se maksimalna dužina primanjapomoći za nezaposlenost nekoliko godinaza redom produžuje u nedogled, čini selogično da je ekonomska kriza centralniuzrok vala prosvjeda koji se pojavljujuna gotovo svim kontinentima. Od studentskihpobuna koje se redaju još od2009. (trenutno su najveći protesti u Čileu),preko arapskog proljeća 2011., doGrčke, Španjolske, SAD-a, Izraela… svijetsu zapljusnuli valovi masovnih protestau kojima se traži više ekonomske pravdei demokracije. U Hrvatskoj smo takođervidjeli prve značajnije masovne prosvjedeod pada socijalizma, dok su u Engleskojzadnju godinu svakih nekoliko mjesecina različite načine protestirali studenti,veliki sindikati i siromašni slojevi mladih.Velika većina prosvjeda i pobuna su bilieksplicitno protiv neke od neoliberalnihekonomskih mjera, no iznenađujuće velikibroj je imao direktno demokratskupolitičku crtu. Trgovi su iskorišteni zapodizanje privremenih naselja u kojimaje narod raspravljao i glasanjem ili konsenzusomodlučivao na licu mjesta. Radnegrupe i plenumi su oformljivani po potrebi,priključiti se mogao tko je htio, doknitko nije imao pravo govoriti u ime svih.Neke su pobune bile i protiv zastupničkogparlamentarizma koji se više ne držidemokratskim, dok je organiziranje krozdirektno demokratske metode i direktnuakciju izvedeno bez vođa opozicijskihpolitičkih partija, NGO-a ili sindikata.Ovaj posljednji aspekt najviše je zatekaovladajuće političke elite. Suočeni samosa samoorganiziranim pobunjenim narodom,pregovaranje iza zatvorenih vrata,negativna kampanja protiv vođa i vodećihorganizacije, ili potkupljivanje istihod strane vlasti i stranih zainteresiranihdržava nije moguće.NepOSReDNA upRAva NARODABez obzira na ohrabrujuće dizanje, najčešćesamoorganiziranog naroda širomsvijeta, dugoročno, isti elementi samoorganiziranjakoji prosvjednicima i pobunjenicimau ranoj fazi daju prednostpredstavljaju veliki problem za razvoj,širenje i konstruktivnu institucionalizacijudirektne demokracije. Vidjelo se to najboljeu Egiptu. Zauzeti veliki trg i postavitišatore, kampirati dok vlast ne odluči otićiefektan je način za pobunu, slično smo vidjelii u desetinama gradova u Španjolskoj.No što kada vlada padne, kao u Egiptu?Ili, što da je vlada u Španjolskoj odlučilaposlušati pobunjenike i za početak uvestielemente direktne demokracije takosmanjujući utjecaj neoliberalnih korporacijskihlobija i utjecaja kapitala na državneodluke generalno? O tome se maloraspravlja i piše, mada raskorak (pogotovou slučaju Egipta) između nezadovoljstvanaroda i mogućnosti da se isti razvije udirektno demokratskiju, te stoga i ekonomskipravedniju vlast, bode oči.Direktna demokracija se najčešće povezujes referendumima, a primjer koji sekoristi je Švicarska. Međutim, taj modelje samo minijaturan produžetak predstavničkogliberalnog parlamentarizma.U njemu stanovništvo ima dodatnu mogućnostda glasa nekoliko puta godišnjeo pitanjima za koja se izbore samo skupljanjempotpisa, ili kojem im političaripostave. Elementi direktne demokracijesu prisutni i u 27 država u SAD-u, pogotovou Vermontu (cjelodnevni skupovistanovnika jednom godišnje na kojimase raspravljaju prioriteti) i Kaliforniji. Nokada ovdje govorimo o direktnoj demokraciji,govorimo o neposrednoj upravinaroda u kojoj nema autonomnih, nikomeodgovornih parlamentarnih predstavnika.Ako pogledamo cijeli zapadni svijet, našuistočnu Evropu, ili Arapske zemlje, sasvimje jasno da oni koji budu izabrani uparlament zastupaju svoje vlastite interesei interese krupnih kapitalista. Na izborimabudu vidljive samo one grupe kojisi osiguraju ogromne financije potrebneza plaćanje rada na kampanji i medijskihreklamiranja; masovni mediji su u rukamakapitalista i države koji služe kaonjihova danonoćna propagandna mašina;na kraju svega izabrana strana baš ničimnije obavezna ispuniti ono što im je stajalou izbornom programu. Takav sistemmožemo zvati demokratskim samo ako gausporedimo s apsolutističkim vladanjemmonarha.Na mikro razini, odlučivanje u firmamaili pojedinačnim državnim institucijama,praksa direktne demokracije nijeteško zamisliva. Pobune studenata u Hrvatskojod 2009. izvedene kroz plenume iradne grupe te novi direktno demokratskisindikat Akademska Solidarnost su nambliski i aktivni primjeri. I u kapitalizmu,čija je priroda da kontinuirano proizvodinejednakosti te blokira uvođenje demokratskihprocesa, postoje mnogobrojnimanjinski primjer demokracije na radnommjestu kroz radničko suvlasništvoi zajedničko upravljanje firmama. No namakro razini (gradovi, regije, države)kritičari ga odbacuju kao neizvedivog iutopijskog.

Društvozarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 5Problemi preDStavNIčkogsistema Branitelji predstavničkog parlamentarnogsistema obično pitaju zaštose stanovništvo ne organizira u drugačijepolitičke stranke. Jednostavan odgovor bibio: zato što moraju prodavati svoju radnusposobnost da bi živjeli, ili možda zato štovide da je sama struktura političkog i ekonomskoguređenja prepreka brojnom sudjelovanjui upravljanju od strane naroda.David Ellerman, američki matematičar iekonomist, detaljno je razradio usporedbunedostatka demokracije na radnom mjestus robovlasništvom. Nije slučajno što sukroz povijest, tvrdi Ellerman, baš liberalinajviše branili robovlasništvo, argumentirajućito kao pitanje privatnog vlasništva,tj. kao pravo robovlasnika na posjedovanjerobova. Po istoj osnovi liberali danasbrane kapitalizam — vlasnici kapitalaimaju pravo upravljati svojim privatnimvlasništvom, što uključuje oduzimanjeradnicima demokratskih prava na radnommjestu — što je po Ellermanu suprotnodemokraciji. Ellen Meiksins Wood obrazlažekako je predstavnička demokracijaizdaja grčkih demokratskih ideja i praksi.Očevi američke federacije izveli su subverzijutemeljnog principa grčke demokracije,neotuđivost i neprenosivost prava nasudjelovanje svih u upravi bez obzira naekonomski status (to se nije odnosilo nažene i robove, koji nisu u grčkoj, pa takoni u američkoj verziji dugo vremena imaliravnopravna status), otuđujući demokratskosamoupravljanje naroda predavši ga uruke manjini. Uspjelo im je, tvrdi Wood,naizgled neizvedivo: antitezu demokracijesu prikazali kao novu demokratsku ideju,ustoličivši je kao državnu ideologiju uzdignutudo nivoa mitologije. AlexandarHamilton je tako u danima rađanja federacijezapisao da su sposobnosti naroda,s nekoliko iznimaka, većinom beskorisneza donošenje odluka na raspravamai skupštinama; ali da narod zna da su trgovci,superiorni u svojim sposobnostimauvjeravanja, njihovi prirodni zaštitnici iprijatelji; “stoga moramo trgovce držatiprirodnim predstavnicima svih klasa uzajednici“.Kako trenutno potpuno odbacivanjepredstavničkog sistema nije moguće prekonoći, treba sagledati postojeće povijesneprimjere mogućeg korištenja trenutnog sistemaza uvođenje elemenata direktne demokracije.Primjeri mnogih država u LatinskojAmerici (Bolivija, Peru, Ekvador,Venezuela, Brazil) i Indiji (prvenstvenoKerala) pokazuju da uvođenje odlučivanjao budžetima i prioritetima na lokalnomnivou može donijeti više jednakosti i boljukvalitetu života. Mada se tu u pravilu radisamo o modifikacijama postojećeg predstavničkogmodela, za očekivati je dabi studiranje istih bilo korisno. Odmahupada u oči da je u svim slučajevima presudnabila uloga političkih stranaka kojesu ulaskom u vlast omogućile promjene.Razvikani primjeri participativne demokracijePorto Alegrea u Brazilu te WorldSocial Foruma u koje su pobornici horizontalnogaktivizma godinama polagalinade, bili su mogući isključivo zbog pobjedelijeve političke stranke na izborima,koja je sve to, u suradnji sa širokim slojemaktivista, pokrenula i izvela. Istina o realnojpovijesnoj i trenutnoj važnosti borbesvim sredstvima pa tako i kroz političkestranke, izbore i sve ostale postojeće mehanizme,je istina koju pobornici direktnedemokracije teško sagledavaju na štetuširenja vlastitih ideja i praksi.Osim financija i pristupa masovnimmedijima, glavni problem u našem post-SFRJ kontekstu jest nedostatak vjere umogućnost postojanja političke strankekoja neće biti vođena privatnim interesima.Kada zakoni izabranim zastupnicimadaju apsolutnu autonomiju, tako daih nitko ne može ni za što držati odgovornimu toku mandata, kada se to u gotovosvim parlamentarnim sistemima i dešava,sumnje su itekako opravdane.Baš uvIJek IZvAN preDStavničkedemokRAcIJe? Zbog svegaovoga čini se da se u borbi za direktnudemokraciju mora nužno raditi na zadovoljavanjutri kriterija. Prvo, da bi se ravnopravnoomogućilo sudjelovanje svima,mora se raditi na onemogućavanju diskriminacijesvih oblika te na izradi modelasistematske preraspodjele društvenog bogatstva.Drugo, preraspodjela mora uključitizamjenjivanje kapitalističke antidemokratskeekonomije i ekonomske politike(koja uključuje i državnu monetarnu ifiskalnu politiku) novim modelima kojiće kombinirati interese i direktno odlučivanjecijelog stanovništva s direktnodemokratskim radničkim upravljanjemfirmama. Treće, da bi se moglo učestvovatiu borbi za vlastite ciljeve kroz postojećekanale raspodjele političke moći,mora se pronaći način da se kombinirarazvoj direktne demokracije s formompolitičke stranke. Osim internog direktnodemokratskogustroja na svim razinama,ključno za takvu stranku jest da se pronađelegalni mehanizam s kojim bi svi kojidobiju na izborima bili prisiljeni sprovoditiodluke baze: idealno bi bilo da ih bazamože bilo kada opozvati, da odgovarajuDemokracija,vladavina naroda,ne može postojatidok ne postoje uvjetiza kontinuiranoravnopravnosudjelovanje svih.Kapitalizam, vladavinaprivatnog bogatstvasitne manjine nadogromnom većinomjest daleko najveća,ali ne i jedinaprepreka u borbi zadirektnu demokracijuvlastitom materijalnom imovinom, ili neštoslično. Bez ulaska u izborne borbe, izrelativno ugodne političke pozicije vanjskihkritičara, gubi se na nekoliko fronti:gigantski društveni resursi kojima državaraspolaže se ostavljaju simbiozi postojećihpolitičkih elita i kapitalistima na raspolaganjeu nedogled; simpatizerima se neomogućava da na izborima daju svoj glasdirektnoj demokraciji; gubi se mogućnostdrastično većeg prisustva u medijima okoizbora te se gubi mogućnost uključivanjanovodobivenih simpatizera u rad.U moru romantičnog oduševljenjaizvanstranačkim aktivizmom i protestimakoji na zapadu vlada među zagovarateljimadirektne demokracije, lakše nam jezauzeti poziciju autsajdera koji političkestranke i izbore odbacuje kao neprikladan,neefikasan i nužno korumpirajućioblik borbe. No analiza povijesnog i trenutnopostojećeg napretka ka ciljevimadirektne demokracije pokazuje kako istidaleko najčešće dolaze od borbi kojekombiniraju političke stranke i elementedirektne demokracije. Mada su navedenilatinskoamerički i indijski primjeri limitiraniiz perspektive direktne demokracijeo kojoj ovdje govorimo, okolnosti sudrugačije. U malim, i još uvijek relativnorazvijenijim državama poput naših, direktnademokracija u čitavoj stranci na svimnivoima je od samog početka sasvim zamisliva,a sudeći po iskustvima aktivizmau Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina,pogotovo po rapidnom rastu direktnogdemokratskog sindikata Akademska Solidarnost,i izvediva.Borba radnika za osmosatno radnovrijeme pet dana u tjednu je bila desetljećimaduga, no i dalje to nije standardu mnogim državama, a slično je i s pravomglasa. Švicarska je tek 1971. dala ženamapravo glasa, Kuwait 2005., a UjedinjeniArapski Emirati tek 2006. Demokracija,vladavina naroda, ne može postojati dokne postoje uvjeti za kontinuirano ravnopravnosudjelovanje svih. Kapitalizam,vladavina privatnog bogatstva sitne manjinenad ogromnom većinom te dužničkoropstvo kojem nas isti podvrgava, jest dalekonajveća, ali ne i jedina prepreka uborbi za direktnu demokraciju.

Društvozarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 6JezgRA pROtiv peRIFeRIJe uEuROpskOJ uNIJIStrukturne prepreke na putu europskih integracija nalaze se u sve većem i sustavnomodijeljivanju jezgre EU od periferije, pri čemu se čak i porijeklo tekuće krize može tumačiti iztog kontekstaÉric ToussaintOd 1980. do 2004. godine pridruživanjeEvropskoj uniji bilo jeveoma popularno među širompopulacijom u nekim zemljama. Portugalski,grčki i španski građani videli su uključenjesvojih zemalja u proces evropskih integracijakao garant demokratske stabilnosti (ove zemljeprethodno su imale diktatorske režimena vlasti) i kao pravu priliku za poboljšanjeuslova života (tokom prvih godina pridruživanjadošlo je do značajnih transferasredstava iz bogatijih zemalja EU ka novimčlanicama iz mediteranskog regiona). Njihovulazak u evro-zonu tokom prve decenije XXIveka takođe je bio dobro prihvaćen, jer jeišao ruku pod ruku sa povećanim nivoompotrošnje, finansiran kreditima. Nešto sličnodogodilo se zemljama bivšeg istočnog bloka: itamo su ljudi videli pridruživanje EU kao garantdemokratske stabilnosti, kao mogućnosttransfera sredstava, mogućnost da se krećuunutar Unije i pronađu bolje plaćen posaona Zapadu, veću dostupnost kreditima zafinansiranje potrošnje. Međutim, vrlo brzo,transferni iznosi su se drastično smanjili, aneki od proizvodnih sektora, posebno poljoprivreda,teško su pogođeni u konkurenciji sadaleko industrijalizovanijim i konkurentnijimzapadnoevropskim agro-biznisom.Period od 2008. do 2010. godine predstavljaoje prekretnicu po pitanju toga kakoevropski narodi vide EU. Mnogi su postaliprilično kritički nastrojeni, što je u velikojmeri bio rezultat odluke Evropske komisijeda prihvati neoliberalne mere, dok je sadruge strane tvrdila da zastupa ozloglašenu"slobodnu i neometanu konkurenciju", atome se može dodati i kriza evra i dubok uticajekonomske krize od 2009.-2010. godine.JezgRA i peRIFeRIJA unutAREU Hijerarhijski odnos na globalnom nivou— sa "jezgrom" sastavljenim od SAD,EU i Japana (tzv. Trijada) i periferijomkoja se sastoji od takozvanih "zemalja urazvoju" — reprodukovan je i u slučaju 27zemalja članica EU. Jezgro se ovde sastojiod najmoćnijih zemalja, među kojima suNemačka i Francuska, ali i Velika Britanija,Italija i bivše zemlje Beneluksa (Holandija,Belgija i Luksemburg). Periferija je potčinjenaodlukama ovog hegemonog jezgra iuglavnom se sastoji od južnih i istočnih zemaljaEU; ne zaboravimo Irsku na zapadu.Na ograničenom nivou evro-zone (16 zemalja),ista razlika rezultirala je akronimomPIGS (Portugalija, Irska, Grčka i Španija),što je proizvelo sramotne rasističke šale.Odbijanje EU da razvije zajedničke politikepar excellence kako bi pomogla novimčlanicama da smanje privredne nedostatkeu poređenju sa jezgrom u velikoj je meriodgovorno za strukturne prepreke na putuevropskih integracija. Tokom poslednjih desetgodina Nemačka je razvila neomerkantilističkupolitiku (kao i Holandija i Austrija):povećala je svoj izvoz smanjenjem plata radnika,posebno unutar EU i evro-zone. Useptembru 2010. godine u Nemačkoj je 7,3miliona nadničara imalo male, kratkoročneposlove, plaćene 400 (četiri stotine) evramesečno. Dakle, nemačka konkurentnostje nedvosmisleno povećana u poređenju sapartnerima, naročito sa zemljama kao što suGrčka, Španija, Portugalija, ali i Rumunija,Bugarska ili Mađarska (koje ne pripadajuevro-zoni). Navedene zemlje morale su dase suoče sa rastućim trgovinskim deficitomprema Nemačkoj i drugim zemljama jezgra.Njihov trenutni deficit platnog bilansa stojiu vezi sa viškovima u zemljama jezgra, posebnoNemačkoj. Takvi finansijski deficiti,koji mogu biti privatni ili javni, moraju dabudu umanjeni spoljnim doprinosima: straniminvesticijama ili zaduženjima, odnosnokreditima. Trenutni deficit u bilansu stanjamože se primetiti uglavnom kod privatnihdeficita, od kojih je većina finansirana kreditimabanaka iz zemalja jezgra, jer su ulaganjabila relativno ograničena (osim u slučajuŠpanije), ili su neutralisana značajnimodlivom kapitala posredstvom "multinacionalnihpreduzeća" (koja profite "nose svojojkući"). U nekim zemljama istočne Evrope(Mađarska, Slovačka i Češka) te repatrijacije(odliv kapitala) bile su nesumnjivo veće odulaganja (priliva kapitala).Stoga, može se tvrditi da su dugovi kojetreba da plate zemlje periferije u suštininastali zbog ponašanja privatnog sektorau EU. U nemogućnosti da se takmiče sajezgrom, preduzeća privatnog sektora imajuugovorom ozvaničena dugovanja bankamazemalja jezgra, ali i unutrašnjim akterimabudući da privredu tih zemalja sve više kontrolišefinansijski sektor, jer su se pridružileevro-zoni. Potrošnja je procvetala u tim zemljama,a u nekim od njih (Španija, Irska,Mađarska, Rumunija, Bugarska) "prenaduvanibalon" posla sa nekretninama konačnoje "pukao".Sve veće i veće kamatne stope — kojeplaćaju zemlje periferije za nove krediteugovorene od kako je kriza počela — i daljeće isisavati kapital iz zemalja periferije kajezgru (do privatnih finansijskih institucijakoje kupuju hartije od vrednosti izdate uzemljama periferije ili vlada zemalja jezgrakoje su uključene u "planove za pomoć"pozajmljivanjem novca sa kamatnom stopomod 5,2% u slučaju Grčke). Nemačka,Francuska i Austrija, na primer, uzimajupozajmnice sa kamatom od 2%, a daju ihsa kamatom od 5,2%. Ovo je veoma profitabilanpotez. Finansijska tržišta zahtevajudvostruko ili trostruko veće kamatne stopeu poređenju sa periodom od 2007.-2008.godine, dok su pozajmljene sume novcaneverovatno velike. Novac koji zemlje jezgrapozajmljuju Grčkoj, Irskoj ili Portugaluvraća se kroz privatne banke zemalja jezgra,a kamatne stope ovih banaka iznose 10% iliviše. Nesumnjivo postoji odliv sredstva odperiferije prema jezgru.S druge strane, s obzirom na produktivnostNemačke i drugih zemalja periferije,finansijski odliv se takođe odigravaposredstvom trgovinske razmene, a premamehanizmu nejednake razmene koji Marksopisuje u Kapitalu: "Kapitali plasirani uspoljnoj trgovini mogu dati višu profitnustopu prvo zato što se ovde konkuriše s robamakoje druge zemlje proizvode sa manjeproizvodnih lakoća, tako da naprednijazemlja prodaje svoje robe iznad njihovevrednosti, mada jevtinije nego konkurentskezemlje. [...] Isti odnos može se dogoditii prema zemlji u koju se robe šalju i iz kojese robe dobijaju; naime, da ta zemlja dajeviše opredmećenog rada u naturi nego štodobija, a da pritom ipak dobija robu jevtinijeno što bi je sama mogla proizvoditi".DemokRAtska OSNOva DRugačIJeEvROpske uNIJe ZASNOvANANA SOlIDARNOSti Nekolikoodredbi u sporazumima o Evropskoj uniji,evro-zoni i ECB-u mora biti ukinuto, kaošto su član 63 i 125 Lisabonskog sporazumakojim se zabranjuje kontrola kretanja kapitalai sve vrste pomoći državi u nevolji.Pakt o stabilnosti i rastu takođe mora bitinapušten. Sadašnji sporazumi moraju bitizamenjeni novim u okviru stvarnog demokratskogprocesa, konstitutivnog za paktsolidarnosti građana koji vodi računa o zapošljavanjui životnoj sredini.Monetarna politika mora biti potpunoizmenjena, kao i status i prakse ECB-a.Nesposobnost političkih vlasti da obavežuECB da štampa novac predstavlja ozbiljannedostatak. Postavljanjem ECB-a iznadvlade, a time i naroda, Evropska unija jenačinila katastrofalan izbor dajući prednostnovcu u odnosu na ljude, umesto obratno.Evropa zasnovana na solidarnosti i saradnjitrebalo bi da odbaci kompetitivnost,koja teži da smanji životni standard. Neoliberalninačin razmišljanja doveo je dokrize i pokazao se neuspešnim. Snizio jesocijalne indikatore, dovodeći do manjkasocijalne zaštite, smanjenja broja radnihmesta i pomanjkanja javnih službi. Manjinaje profitirala od krize gaženjem prava drugih,većine. Krivci su nagrađeni, dok žrtvemoraju da plate! Moramo promeniti ovuneodrživu logiku, na kojoj počivaju svaosnivačka akta EU, među kojima prednjačiPakt za stabilnost i rast. Više negoikad, moramo da težimo drugačijoj Evropi,zasnovanoj na saradnji među državama isolidarnosti među narodima.Euro Dead by RycaNova, demokratizovana Evropa moranastojati da uspostavi principe oko kojih sene može pregovarati. Ona mora da podržii poboljša društvenu i fiskalnu pravdu, donosiodluke koje će podići životni standardnjenih stanovnika, uključi se u smanjenjenaoružanja i obimno kresanje vojnih troškova(uključujući i povlačenje evropskihtrupa iz Avganistana i izlazak iz NATO-a),izabere održive izvore energije kako bi seizbeglo korišćenje nuklearne, i zabrani upotrebugenetski modifikovanih organizama(GMO). Štaviše, Evropa mora da odlučnostane na kraj sopstvene politike "tvrđavepod opsadom" kada su u pitanju kandidatiza imigraciju, kako bi postala partner zaslužanpoverenja zarad njegove pravičnostii istinske solidarnosti sa narodima juga.Izvor: Éric Toussaint, Core vs Peripheryin EU, www.cadtm.orgPrijevod s engleskog: Dušan MaljkovićRedaktura: Miloš JadžićPrijevod omogućila Rosa LuxemburgStiftung Southeast EuropeÉRIc tOuSSAINt, doktor političkihnauka (Univerzitet u Liježu i Parizu VIII),predsednik belgijskog CADTM, član Predsedničkekomisije za potpunu reviziju ekvadorskogduga (CAIC), član francuskog naučnogsaveta ATTAC, autor i ko-autor nekolikoknjiga: Debt, the IMF, and the WorldBank: Sixty Questions, Sixty Answers (MonthlyReview Press, New York, 2010., s DamienomMilletom), Your Money or Your Life!:The Tyranny of Global Finance (HaymarketPress, Chicago, 2005.), The World Bank: ACritical Primer (Pluto Press, London, 2007.).Poslednja knjiga (jun, 2011.): La Dette oula Vie, Aden-CADTM, 2011. (zbirka eseja,ur. Damien Millet i Éric Toussaint, još nijeizdata na engleskom jeziku).

kolumnazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 7kultuRNA politikaKULTURA I NOVI NACIONALIZAMU euROPINAJAVA MEđUNARODNE KONFERENCIJE u TILBURGU u NizozEMSKOJ NA KOJOJ ĆE SE GOVORITI oVRIJEDNOSTIMA EUROPEBISERKA CVJETIČANINKULTURNE iSOCIJALNE PROMJENENE ODVIJAJU SE uSVIM zEMLJAMAISTOM BRzINOM,OVISNO o STUPNJUSOCIOEKONOMSKOGRAzVOJA, POVIJESNIMFAKTORIMASPECIFIČNIM zaODREđENU NACIJUKrajem studenog 2011. u Tilburgu,Nizozemska, održat će se međunarodnakonferencija posvećenavrijednosti(ma) Europe, The Value(s) ofEurope, koju zajednički organiziraju Sveučilišteu Tilburgu i istraživački programo temeljnim ljudskim vrijednostima, EuropeanValues Study (EVS). Ovaj programistražuje ideje, vjerovanja, stavove i vrijednostigrađana širom Europe. Započeo je sradom 1981. godine (Hrvatska je pristupilaprogramu 1999. godine) i danas predstavljajedinstven istraživački projekt na teme štoEuropljani misle o životu, obitelji, radu,religiji, politici i društvu. Ispitivanja se provodesvakih devet godina (posljednje jeprovedeno 2008. godine), i ona su potaklaobjavljivanje brojnih radova, studija i knjigaznanstvenika zaokupljenih procesima kulturnetransformacije. Kulturne i socijalnepromjene ne odvijaju se u svim zemljamaistom brzinom, ovisno o stupnju socioekonomskograzvoja, povijesnim faktorimaspecifičnim za određenu naciju, naglašenoje, na primjer, u publikacijama koje je EVSposvetio promjenama vrijednosti i vrijednosnimorijentacijama u Centralnoj i IstočnojEuropi (2010).asimilacija JE uPOVIJESTI POKAzALASVOJE PORAžAVAJUĆEREzULTATE, aINTEGRACIJA JE BILAVIŠE PROJEKT NEGOzBILJSKI UTEMELJENPROCESUloga vIJeća EuROpe u RAzvOJukultuRNIh politika Uokviru rasprava o europskim vrijednostimai društvu, EVS u prvi plan stavljapojmove tolerantnosti, solidarnosti, povjerenjau druge, raznolikosti i identiteta. Zabudućnost europske integracije i europskedemokratizacije ta su pitanja ključna danas,u vrijeme ponovnog oživljavanja nacionalizmau Europi i izvan nje koji utječe naodređivanje kulturne politike.O tome govori studija koju je za VijećeEurope izradio danski stručnjak zakulturne politike Peter Duelund i koja setemelji na njegovim prethodnim radovimao identitetu i nacionalizmu u suvremenojkulturnoj politici pod naslovom Utjecajnovog nacionalizma i politike identiteta nakreiranje kulturne politike u Europi i šire(The Impact of the New Nationalism andIdentity Politics on Cultural Policy-makingin Europe and Beyond, CDCULT-BU2011). Vijeće Europe od svojeg osnutka1949. afirmira važnost kulturnih politika uEuropi, te je u tom cilju uspostavilo Europskiprogram nacionalnih kulturnih politikakoji je obuhvaćao nacionalni izvještaj svakezemlje i vrednovanje nacionalne politikeod strane (vanjskih) europskih stručnjaka.U tom projektu sudjelovala je i Hrvatskas nacionalnim izvještajem Kulturna politikaRH (1998.) i izvještajem europskihstručnjaka naslovljenim Hrvatska kulturnapolitika – od prepreka do mostova (1998.).Vijeće Europe je iniciralo i niz godina aktivnosudjeluje u radu Compendiuma europskihkulturnih politika (Compendium:Cultural Policies and Trends in Europe,www.culturalpolicies.net) koji vodi Europskiinstitut za komparativna istraživanja ukulturi ERICarts sa sjedištem u Njemačkoj,prateći transformacijske procese u kulturii sukladno tome, šireći interes za pitanjaidentiteta, kulturne raznolikosti, položajakultura manjina, interkulturnog dijaloga.Međutim, naglašava u svojoj studiji PeterDuelund, u Compendiumu nije jasnokoliko je europskih zemalja posljednjihgodina usmjerilo svoje strategije kulturnogidentiteta prema otvorenijem i modernijemrazumijevanju “mnogostrukih identiteta”,dok je mnogo jasnije naznačeno davanjeprioriteta revitalizaciji nacionalne dimenzijekulturnih politika mnogih nacionalnihi regionalnih vlada u Europi što Duelundpotkrepljuje s više primjera.UtjecAJ NOvog NAcIONAlIZmana kultuRNe politike Duelund sene bavi faktorima koji su doveli do izbijanjanacionalizma, njega daleko više zanimakako se taj proces sve više reflektira nakreiranje nacionalnih i regionalnih kulturnihpolitika, te smatra da ovaj ponovnooživljeni nacionalizam u kreiranju kulturnepolitike zahtijeva proučavanje i raspravu.Kakvu bi akciju trebali poduzeti Vijeće Europei svi oni koji promiču pojmove kao štosu “mnogostruki identiteti”, kulturna raznolikost,interkulturni dijalog, dinamičnainterpretacija kulturnog nasljeđa? Do kojemjere nove tendencije prema nacionalizmuu kulturnim politikama izražavaju primordijalnipristup formiranju nacionalnog identitetakoji izravno protuslovi viziji Europeu kojoj je pojedinac u središtu multikulturnogdruštva, takvog društva koje poštujene samo fundamentalna prava i slobode,već i kulturni i društveni identitet pojedinaca?Duelund ukazuje na utjecaj novognacionalizma u kulturnim politikama naprimjerima Francuske, Njemačke, Danske,Nizozemske, Škotske (ovdje je posebnozanimljiva nova struktura potpore kulturipod nazivom Kreativna Škotska čiji je ciljpoboljšati strategije neonacionalizma promicanjemškotskih kreativnih industrija),Jugoistočne Europe (obilježavanje manjinakao predstavnika folklornih ili getoiziranihkultura, odjelitih od dominantne nacionalnekulture), Grčke, Turske.Primjeri koje iznosi Duelund pokazujukako novi nacionalizam i politika revitalizacijekolektivnog identiteta prodiruu kreiranje kulturne politike u mnogimzemljama (bilo da je riječ o zaštiti nacionalnebaštine, izvozu nacionalnih kulturnihproizvoda, kulturnom turizmu ili potporikreativnih industrija), ali autor ističe da nepostoji sveobuhvatni pogled na ovu problematiku,ne samo u smislu rasprava, već ipotrebe za komparativnim istraživanjima.KretANJe OD INtegRAcIJeprema ASImilacIJI Duelund definiraproces kao “kretanje od integracijeprema asimilaciji”. Međutim, asimilacijaje u povijesti pokazala svoje poražavajućerezultate, a integracija je bila više projektnego zbiljski utemeljen proces. Već je priješezdesetak godina Europska kulturna konvencija(1954.) isticala integraciju a ne asimilaciju,ali ako integracija znači “živjetijedni pokraj drugih” (Angela Merkel), kakvesu njene šanse? Istodobno s isticanjemeuropskih vrijednosti tolerantnosti, solidarnosti,multikulturalizma i mnogostrukihidentiteta, raznolikosti i interkulturnekomunikacije (koje prožimaju i navedeniistraživački EVS program), zemlje članiceumnožavaju protekcionističke mjere kojesu protivne viziji zajednice i europskihvrijednosti.Duelund formulira niz prijedloga za budućuakciju koju bi Vijeće Europe trebalopoduzeti u suočavanju s novim nacionalizmomu kulturnoj politici i praksi i nastojanjuda se smanje kobni učinci novog nacionalizmana današnje politike u Europi.Nadajmo se, zajedno s autorom, da će studijapobuditi interes, razmišljanja i raspravene samo istraživača kulturnih politika veći donosioca odluka, a Vijeće Europe potaknutina novu, krajnje važnu akciju.

Društvozarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 8osam načina zazatiranje pobune međumladim AmerikancimaKako je vladajuća američka elita zatrla duh propitivanja i pobunete stvorila represivne socijalne institucijeBruce E. LevinePovijesno gledano,mlade snage uvijeksu glavni pokretačdemokratskihpokreta. Zbog toganam stvaranjedruštvenih instuticijakoje obuzdavajumlade Amerikancei slamaju duhotpora dominacijiizgleda kao punipogodak vladajućeelite. Upoznavanjes njezinommetodologijom ujednoje i uspostavljanjekriterija kojima joj semožemo suprotstavitiČini se da mladi Amerikanci, čaki više nego oni stariji, prešutnoprihvaćaju ideju da im korporatokracijamože uništiti život te da oni protivtoga ne mogu učiniti apsolutno ništa. Uispitivanju javnog mnijenja koje je proveoGallup 2010. godine, mladim se Amerikancimapostavilo sljedeće pitanje: „Mislite lida će vam Sustav socijalne sigurnosti moćiisplaćivati naknadu kad odete u mirovinu?“U dobnoj skupini između 18 i 34 godine čakje 76% ispitanika u skupini dalo negativandogovor. Ipak, usprkos tome što ne vjerujuda će im socijalna sigurnost biti dostupna,gotovo nitko nije tražio da se sustav osigurapravednijim načinom oporezivanja bogatih.Čini se da je većina rezignirano pristala nato da im se uzima više novca od plaće zaSocijalnu sigurnost premda čak ni ne vjerujuda će od tog novca imati ikakve koristi kadza to dođe vrijeme. Kako je to točno američkodruštvo obuzdalo mlade Amerikance?1.Studentski kreditiVeliki dug — i strah koji taj dug stvara — imaizrazito umrtvljujuće djelovanje. U vrijemekad sam ja pohađao koledž pri Sveučilištuu New Yorku 1970-tih godina, uopće nijebilo školarina. Tada su školarine na mnogimameričkim javnim sveučilištima biletoliko dostupne da se sasvim lako moglozavršiti preddiplomsko školovanje, pa čaki diplomsko, bez istovremenog upadanjau dug zbog studentskog kredita. Iako jeto sad u Sjedinjenim Američkim Državamadaleka prošlost, javna sveučilišta uarapskim i mnogim drugim zemljama usvijetu i dalje su besplatna ili su školarinekrajnje niske. Ono što je zajedničko milijunimamladih Iranaca koji su se izložiliprijetnji oružjem u prosvjedima protivspornih predsjedničkih izbora 2009. godine,milijunima mladih Egipćana koji suriskirali svoj život početkom ove godine dabi svrgnuli Mubaraka i milijunima mladihAmerikanaca koji su demonstrirali protivrata u Vijetnamu bilo je nepostojanje golemogstudentskog duga kao sile kojom sesmiruje nemirni duh.Danas dvije trećine studenata u SjedinjenimDržavama na četvrtoj godinikoledža imaju studentski kredit, uključujućii 62% apsolvenata na javnim sveučilištima.Prosječni dug preddiplomacaiznosi približno 52.000 američkih dolara,no sve više apsolvenata diplomskih studijas kojima razgovaram ima dug koji se bližiiznosu od 100.000 američkih dolara. Uonom razdoblju života kad bi trebalo bitinajlakše oduprijeti se autoritetima zatošto ljudi još nemaju obiteljskih obaveza,mnoge mlade brine cijena koju bi platilida se suprotstave autoritetu, gubitak poslai nemogućnost da otplate dugove kojipostaju sve veći. U tom začaranom krugustudentski dug ima obuzdavajući učinak naaktivizam, a politička pasivnost povećavavjerojatnost da će studenti najnormalnijeprihvaćati takav dug kao sastavni dio svogživota.2.Psihopatologizacijai medikacijanesuradljivostiGodine 1955, Erich Fromm, koji je tadauživao široki ugled kao antiautoritarniljevičarski psihoanalitičar, napisao je:“Postoji opasnost da će funkcija psihijatrije,psihologije i psihoanalize postatioruđem za manipulaciju čovjeka.” Frommje umro 1980. godine, iste one kad je sveautoritarnija Amerika izabrala RonaldaReagana za predsjednika, a sve autoritarnijaAmerička psihijatrijska udruga

Društvozarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 9dodala u svoju dijagnostičku bibliju (tadaje to bio DSM-III) destruktivne duševneporemećaje u djece i tinejdžera, međukojima “poremećaj neprijateljskog i prkosnogponašanja” (ODD) postaje svepopularniji. Službeno navedeni simptomiODD-a uključuju sljedeće: “često aktivnoprkosi i odbija poštovati zahtjeve i pravilaodraslih”, “često se svađa s odraslima” i“često namjerno čini stvari koje drugimaidu na živce”.Mnogi od najvećih američkih aktivista,uključujući i Saula Alinskyja (1909-1972),legendarnog organizatora i autora Reveillefor Radicals (Budnica za radikale) i Rulesfor Radicals (Pravila za radikale), danasbi sigurno dobili medicinsku dijagnozuODD-a ili nekog drugog destruktivnog poremećaja.Prisjećajući se svog djetinjstva,Alinsky je rekao: “Nikad mi nije palo napamet hodati po travi sve dok nisam vidioznak Zabranjeno gaziti travu. Onda sam jepočeo gaziti gdje god bih stigao.” Antipsihoticis jakim sedativnim učinkom (npr.,Zyprexa i Risperdal) trenutno su klasalijekova koja donosi najveći bruto prihodu Sjedinjenim Američkim Državama (16milijardi američkih dolara u 2010. godini);prema pisanju časopisa Journal ofthe American Medical Association 2010.godine, glavni je razlog tome taj što mnogadjeca koja primaju antipsihotike nemajudijagnozu psihotičnog poremećaja, negoporemećaja kao što je ODD ili nekog drugogdestruktivnog poremećaja (to osobitovrijedi za pedijatrijske bolesnike sa zdravstvenimosiguranjem preko Medicaida).3. Škole koje te učesuradljivosti, a nedemokracijiPrilikom primanja nagrade grada NewYorka za Učitelja godine 31. siječnja 1990.,John Taylor Gatto uzrujao je velik dio nazočnihrekavši: “Istina je to da se djecu uškolama ne podučava ičemu drugome osimposlušnosti. To nikako ne mogu razumjeti,budući da su tisuće učitelja, asistenata iadministratora koji rade u školama humanii brižni ljudi. No apstraktna logikainstitucije jača je od njihovog individualnogdoprinosa.” Generaciju ranije seo problemu obaveznog školovanja kaosredstvu autoritarnog društva naširokoraspravljalo, ali kako taj problem postajesve teži, o njemu se sve manje govori. Većinaškolskih razreda, bez obzira na temu,prirodno socijalizira učenike tako da budupasivni i da prihvaćaju da njima upravljanetko drugi, da poslušno izvršavajunaredbe, da ozbiljno shvaćaju nagrade ikazne koje im dodjeljuje autoritet, da seprave da mare za nešto za što ih uopćenije briga i da su nemoćni promijeniti situacijuu kojoj se nalaze. Učitelj možedržati predavanja o demokraciji, ali školesu u biti nedemokratska mjesta i tako onošto se studentima ulijeva u glavu nije demokracija.U svojoj knjizi The Night IsDark and I Am Far from Home (Mračnaje noć, a ja sam još daleko od doma svog),Jonathan Kozol bavi se time kako namškole uništavaju poriv da činimo hrabradjela. Kozol objašnjava kako nas školepodučavaju nekoj vrsti “inertne zabrinutosti”u kojoj se “briga” — sama po sebii zbog sebe te bez riskiranja posljedicastvarnog čina — smatra “etičnom”. Školenas podučavaju da smo “moralni i zreli”ako ljubazno iskažemo našu zabrinutost,ali sama bit škole — njezinog zahtijevanjaposlušnosti — uči nas da “ne talasamo”,odnosno da svojim ponašanjem ne izazivamonikakvo trvenje.4.Testiranja kaodril povrgavanjaneutemeljenomautoritetuKorporatokracija je pronašla način kakoda naše već autoritarne škole učini jošautoritarnijima. Politički paktovi Demokratai Republikanaca doveli su do ratovau Afganistanu i Iraku, NAFTA-e, donošenjazakona o borbi protiv terorizma (ThePATRIOT Act), proglašenja “Rata protivdroge”, saniranja dugova Wall Streeta iobrazovnih politika kao što su “No ChildLeft Behind” i “Race to the Top” (slobodnijeprevedeno: “Nitko neće ostati na začelju”u “Trci do vrha“, op. prev.). Ovakvaje politika u biti tiranija standardiziranimtestiranjem koja stvara strah, što je antitezaobrazovanju u jednom demokratskomdruštvu. Strah prisiljava učenike i učiteljeda neprestano budu koncentrirani nazahtjeve onih koji su te testove napravili;strah guši znatiželju, kritičko razmišljanje,preispitivanje autoriteta te izazivanje i pružanjeotpora nelegitimnom autoritetu. Daživimo u demokratskijem i manje autoritativnomdruštvu, ne bismo ocjenjivali učinkovitostučitelja prema standardiziranimtestovima koje je odobrila korporatokracija,nego prema odgovorima učenika, roditeljai zajednice na pitanje je li učitelj potaknuoučenike da budu znatiželjniji, da više čitaju,da samostalno uče, da uživaju u kritičkommišljenju, da preispituju autoritete i osporavajuone nelegitimne.5.Posramljivanje mladihkoji ozbiljno shvaćajusvoje obrazovanje, aline i školovanjeAnketa koja se provela 2006. godine u SjedinjenimAmeričkim Državama pokazalaje da 40% djece od prvog do trećeg razredasvakodnevno čita, ali da do četvrtog razredataj postotak opada na 29%. Usprkosantiobrazovnom učinku standardnih škola,djeci i njihovim roditeljima sve se više ispiremozak propagandom da dijete ne voli učitiako ne voli školu. Tome u Sjedinjenim AmeričkimDržavama nije uvijek bilo tako. Prisjetimose poznate rečenice Marka Twaina:“Nikad nisam dopustio da me školovanjespriječi u obrazovanju.” U vrijeme kad jeTwain bio pri kraju života, dakle početkom20. stoljeća, samo je 6% Amerikanaca imalosrednjoškolsko obrazovanje. Danas srednjuškolu završi približno 85% Amerikanaca,što je bilo i više nego dovoljno za BarackaObamu da 2009. izjavi sljedeće: “I napuštanjesrednje škole više nije stvar izbora. Tonije samo znak da smo odustali od sebe — toje znak da smo odustali od svoje domovine.”Međutim, što Amerikanci dobivaju višeškolovanja, to imaju manje pojma o klasnomratu koji se vodi u Americi i to su manjesposobni suprotstaviti se vladajućoj klasi.U 1880-tima i 1890-tima, američki farmeribez ikakve ili gotovo ikakve škole stvorilisu Populistički pokret koji je organiziraonajmasovniju zadrugu radnih ljudi u Americi,osnovali su Narodnu stranku koja jedobila 8% glasova na predsjedničkim izborima1892. godine, napravili “pod-riznički”plan (koji bi, da se proveo, omogućio lakšedobivanje kredita za farmere i srezao moćvelikih banaka) i poslali 40.000 osoba usve dijelove Amerike o tome drže predavanjate zabilježili razne vrste sofisticiranihpolitičkih ideja, strategija i taktika kojedanas, među američkom dobro školovanompopulacijom – ne postoje. Danas seAmerikance koji nisu završili koledž sveviše posramljuje kao “gubitnike”. Međutim,Gore Vidal i George Carlin, dva američkanajoštroumnija i najartikuliranija kritičarakorporatokracije, nikad nisu išli na koledž.Štoviše, Carlin je prekinuo školovanje uprvom srednje.6.NormalizacijanadzoraStrah od nadzora olakšava kontroliranjepopulacije. Dok je Nacionalna agencijaza sigurnost (NSA) dobila publicitet zbognadziranja elektroničke pošte i telefonskihrazgovora američkih građana i dok nadzorzaposlenika postaje sve uobičajenijapojava u Sjedinjenim Državama, mladiAmerikanci postaju sve popustljiviji premakorporatokratskom nadzoru zato što jenadzor u njihovim životima rutinska stvarod najranije dobi. Roditelji rutinski provjeravajumrežne stranice kako bi vidjelikoje su im ocjene djeca dobila na zadnjemtestu i jesu li dovršili zadatke te, baš kaoposlodavci, nadziru kompjutere i Facebookstranice svoje djece. Neki roditelji koristeGPS u mobitelima svoje djece kako bi znaligdje su, dok drugi roditelji po kući postavljajuvideo kamere. Sve više mladih ljudis kojima razgovaram vjeruje da im čak nebi uspjelo ni potajno napraviti tulum doksu roditelji na putu, pa kako bi onda moglivjerovati u to da bi im uspjelo osnovatidemokratski pokret mimo znanja vlasti?7.TelevizijaGodine 2009, Nielsen Company je objavilada je gledanost televizije u SjedinjenimAmeričkim Državama najviša ako se utu računicu uključe “tri zaslona”: televizijskiset, laptop/osobno računalo i mobitel.Američka djeca u prosjeku osamsati dnevno gledaju TV, igraju video igre,gledaju filmove i koriste internet, mobitele,iPod-ove i drugu tehnologiju (ne uključujućiupotrebu iste zbog škole). Mnogiprogresivci zabrinuti su zbog koncentracijekontrole sadržaja u rukama korporacijskihmedija, no sam čin gledanja televizije — bezobzira na sadržaj programa — primarno jeumrtvljujuće sredstvo (privatno pokrenutizatvori priznaju da je omogućavanje zatvorenicimada gledaju kabelsku televizijupuno ekonomičnija metoda ušutkavanja ipokoravanja nego zapošljavanje dodatnihzatvorskih čuvara.)Televizija je za autoritarno društvoostvarenje svih snova: oni koji imaju najvišenovca posjeduju većinu onoga štoljudi vide; televizijski program utemeljenna strahu čini ljude još prestrašenijima imeđusobno nepovjerljivijima, što vladajućojeliti sasvim fino odgovara, jer njezinamoć ovisi o strategiji “podijeli pavladaj”; televizija izolira ljude tako da sene mogu udružiti da bi pružili otpor vlasti;i bez obzira na vrstu programa, moždanise valovi gledatelja televizije usporavaju,što ih dovodi u nekakvo stanje slično hipnozikoje otežava kritičko razmišljanje.Dok igranje video igara ne pretvara tolikoljude u zombije koliko pasivno gledanjetelevizije, takve su igre za mnoge dječakei mladiće postale jedino iskustvo moći, stime da ta “virtualna moć” sigurno nijenikakva prijetnja vladajućoj eliti.8.Fundamentalističkareligija ifundamentalističkikonzumerizamAmerička kultura nudi mladim Amerikancima“izbore” fundamentalističke religije ifundamentalističkog konzumerizma. Fundamentalizamu raznim oblicima sužava čovjekovpogled na svijet i inhibira sposobnostkritičkog razmišljanja. Dok neki progresivcivole zvati fundamentalističku religiju“opijumom za mase”, prečesto zanemarujuumrtvljujuće djelovanje onog drugog velikogameričkog fundamentalizma. Fundamentalističkikonzumerizam umrvljujemlade amerikance na razne načine. Fundamentalističkikonzumerizam uništavasamopouzdanje i stvara u ljudima osjećajpotpune ovisnosti o drugima, što je točnostanje uma kakvo elita voli, jer povećavavjerojatnost da će ti ljudi moć odlučivanjaprepustiti vlastima. Fundamentalističkakonzumeristička kultura legitimizira reklamiranje,propagandu i sve vrste manipulacija,uključujući i laž; a kad društvodaje legitimitet lažima i manipulacijama,uništava sposobnost ljudi da si međusobnovjeruju i stvore demokratski pokret. Fundamentalističkikonzumerizam također promičesamozaokupljenost koja onemogućujepojavu osjećaja solidarnosti neophodnog zademokratske pokrete.Ovo nisu jedini aspekti naše kulturekojima se obuzdavaju mladi u Americi ikojima se uništava njihov otpor prema dominaciji.Industrija prehrane pridonjela jenastanku epidemije dječje pretilosti, depresijei pasivnosti. Industrija zatvorskog reguliranjasvih socijalnih “prekršaja” dovelaje do toga da se mladi antiautoritarijanci“pristojno ponašaju” zbog straha da bi moglizavršiti pred sucima poput one dvojicekoja su uzela 2,6 milijuna dolara od privatnezatvorske industrije za slanje delikvenata uzatvor. Kao što je primijetio Ralph WaldoEmerson: “Sve to što imamo istovremenoje ispravno i krivo. Val zla promočio je svenaše institucije u podjednakoj mjeri.”S engleskoga prevela Aleksandra Mišak.

Socijalna i kulturna antropologijazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 11na koje sve načine ljudi u pojedinim epohama, dijelovimasvijeta i društvenim slojevima zavise o životinjama i percipirajui upotrebljavaju životinje u ekonomskom, vjerskom,umjetničkom, moralnom, osjećajnom, ratnom, znanstvenom,pravnom i drugom životu...” (ibid.:11).Ovako kako je definira Visković mogli bismo reći da jeantropologijski široka i sveobuhvatna, i stoga bi stvaranjejedne takve discipline podrazumijevalo mrežu suradnjemeđu znanstvenicima različitih društveno-humanističkih iprirodnih profila te različitih interesa unutar jednakih znanstvenihdisciplina. I sâm Visković na kraju uvodnog dijelao kulturnoj zoologiji poziva stručnjake iz raznih disciplina(zoologe, etologe, filozofe, psihologe, historičare, sociologe ikulturologe, teologe i pravnike itd.) da se “zainteresiraju zaovu zapostavljenu temu” (ibid.:19), a što je dobra ilustracijametodološke i istraživačke širine jedne takve spoznaje.Za potrebe obogaćivanja studija kulturne antropologijedovoljno bi bilo uvesti program srodniji samoj etnozoologijiili pak animalistici gdje bi se na temelju širokog dijapazonatema pokušalo ostati unutar samog područja antropologijeu pokušaju preispitivanja njezine metodologije, interesaistraživanja te konstrukcija koje se neizbježno pojavljujuprilikom teoretiziranja te konačne kritike usmjerene premanavedenom.Govoreći u “antropocentričnoj” maniri, na temelju uvođenjaove problematike pokušalo bi se iznova promisliti odefiniciji čovjeka unutar antropologije te reperkusijamakoje problematika kulturnog odnosa čovjeka s ostalimživotinjama predstavlja u antropološkim razmišljanjimate razmišljanjima o antropologiji.KULTURNA ANIMALISTIKA kultuRNOG be-STIJARIJA U uvodu Kulturnog bestijarija između inihinformacija bitnih za ovaj rad, možda je najzanimljivijikratki pregled radova koji potvrđuju postojeći interes zaistraživanja područja kulturne animalistike. Urednice ovogzbornika, uz neizostavni zbornik radova Kulturna animalistika,koji nastaje kao rezultat znanstvenog skupa održanog1997. godine u Splitu, navode i postojeća “mnogo ranijakulturno-animalistička kretanja u etnologiji, folkloristici ikulturnoj antropologiji” (Marjanić, Zaradija Kiš, 2007:15), akoja svoje rezultate nalaze u radovima objavljenima u Zbornikuza narodni život i običaje Južnih Slavena te, primjerice,u Rječniku narodnih zoologičkih naziva Miroslava Hirtza.Urednice zbornika nadalje navode kako su “prve sustavnečlanke o animalističkim predodžbama u hrvatskojetnografskoj građi, odnosno u hrvatskim narodnim vjerovanjimanapisale Jadranka Grbić i Vesna Čulinović-Konstantinović”(ibid.:16).Ako uzmemo u obzir datum izdavanja Viskovićeveknjige, starijeg zbornika – zbornika Kulturna animalistika,kao i datum održavanja spomenutog znanstvenog skupa izkojeg onda taj zbornik i proizlazi, postavlja se pitanje zaštoni nakon više od deset godina ova tematika nije našla mjestau studijskom programu (kulturne) antropologije te zašto jerecentniji zbornik radova Kulturni bestijarij jedini sistematiziransljedbenik radova prethodnika koji očito svjedočeo postojanju interesa za ovdje obrađivanu problematiku.ANIMALISTIKA U (kultuRNOJ) ANTROPO-LOGIJI Nakon dva kratka prikaza discipline kako je videNikola Visković i urednice Kulturnog bestijarija, donosimprikaz ideje animalistike u antropologiji za koju smatramda bi se jednostavnije uklopila u aktualni studijski programetnologije i kulturne antropologije.Ponovno se moram pozvati na zbornik radova Kulturnibestijarij i to posebice njegovu strukturu jer na nekinačin utjelovljuje zamisao: obuhvaća radove zajedničkognazivnika u tematske cjeline koje onda mogu obuhvaćatiknjiževnost, lingvistiku, etnologiju i etnografiju, povijesnaistraživanja i sl., no donose, na samom početku, i kritičkiosvrt na kulturnu antropologiju, predmet njezina dosadašnjeginteresa, način promatranja i tematiziranja s ciljem prilagođavanjai redefiniranja određenih metodoloških ili teoretskihnedostataka (antropocentrizam, antropomorfizam).Kroz studijski program (posebice antropologije) kolegijinaziva “informatika u antropologiji”, “arheologija uantropologiji”, “lingvistika u antropologiji” nisu neobični,a s ciljem uvođenja tematike u studijski program možda bise kolegij mogao upravo tako i nazvati. Tako bi se moglotematski izdvojiti ono “animalističko” unutar same antropologije,a da se ne inicira ni sugerira odvajanje od nje.Program sličan ovome nalazim na The Open Universitygdje se unutar modula A21 (Philosophy and the HumanSituation) nalazi tematsko polje odnosa čovjeka s ostalimživotinjama, a uklopljeno u širi program kolegija A211, alii kompletni studijski program filozofije. Kako to RosalindHursthouse u uvodu objašnjava, ciljevi ovog dijela kolegijanisu isključivo stjecanje znanja i razumijevanja nekihod najvažnijih filozofskih argumenata, a koji se tiču našegpostupanja s ostalim životinjama (dakle, striktno filozofskei etičke prirode), već i širi cilj stjecanja različitih tehnika imetoda rezoniranja, logičkog razmišljanja i argumentiranogkriticizma (više o tome u Hursthouse 1999., 2000.).Osim što su životinje “dobre za misliti” (kako to navodiClaude Lévi-Strauss) o samome društvu unutar kojeg ihpromatramo, zanimljivo je i stajalište koje predlaže još jednuizravnu korist u smislu legitimacije tematiziranog područja.Kako to iznosi Molly Mullin: “Životinje su, naime, dugovremena bile središte antropološkoga proučavanja. Bilo daistražujemo evoluciju ljudi kao vrste ili pokušavamo razumjetiodnos ljudi s drugim ljudima i njihovim okolišem, antropolozisu često posvećivali pažnju životinjama. Zapravo,starost same teme čini je prigodnom točkom prednosti skoje je moguće sažeti povijest discipline antropologije temnoge njezine bitne konceptualne mijene i konflikte (...)životinje antropologiji nude novi uvid u prošlost discipline,ali i u njezinu moguću budućnost...” (Mullin, 2002:388).Dakle, mijene u odnosu, shvaćanju i prihvaćanju našegnačina života s ostalim životinjama, ali i mijene u samojantropološkoj misli i teoriji upravo o tom području, legitimansu način za unapređenje discipline, (samo)kritiku tepotencijalni razvoj antropologije.Mogli bismo reći da se antropologija može i mora dovoljnoproširiti kako bi obuhvatila ne samo muškarca, ženu,pleme, zajednicu (ljudi), etniju ili narod, već i ostale ne-ljudskeživotinje. Potencijal antropologije upravo je mogućnostgrananja u “gotovo beskrajan niz specijalizacija” (Mullin,2002:387). Banalno je spomenuti da se nalaze svuda okonas (točnije bi možda bilo reći da se mi nalazimo usred svihostalih životinja) i samim time (njihovom interakcijom snama, češće našom eksploatacijom) sudjeluju u kodiranjuokoline kakvom je poimamo.U svjetlu provođenja obogaćivanja i diversifikacije studijskogprograma posebice zamjetnim radi i nakon uvođenjabolonjskog sustava visokog školovanja uistinu intrigiračinjenica da čak niti jedan uži, specijaliziran segment ovakoširoke discipline kao što je kulturna animalistika/zoologijanije našao svoje mjesto na uistinu zanimljivom i raznolikomprogramu, određenije – u programu etnologije i kulturneantropologije.IZ teORIJE U PRAKSU ILI KAKO SE PROMI-ŠLJAJU “ANIMALISTIčkA” ISTRAŽIVANJAPokušala bih na ovom mjestu dočarati koliko je širok dijapazon“životinjske tematike” u suvremenoj antropologiji.Životinje se sve češće uključuju “u raznolikim kontekstima– uključujući urbano, ruralno i cyberspace – i u relacijamas temama kao što su biotehnologija, gradovi, industrijskilanac prehrane, ekoturizam, novi društveni pokreti, globalnikapitalizam, povijest znanosti te konstrukcija nacionalnihidentiteta. Izlaganja o životinjama na godišnjem skupuAmeričke antropološke asocijacije 2000. i 2001. godineuključivala su tekstove o animatronici, ovci Dolly, Darwinovimgolubovima, urođeničkim identitetima i izumiranjupuzlatke (Petrovog uha) u Kaliforniji, uzgajivačimapasa, rodovnicima trkaćih konja, rodnog govora o konjima,političkoj ekonomiji industrije hrane za kućne ljubimce,izumiranju te zamišljenom povratku tasmanijskog tigra”(Mullin, 2002:389).Nije dakle teško zaključiti kako bi kolegij posvećen proučavanjuodnosa čovjeka i ostalih životinja mogao uključitiširok spektar fenomena – od etnografskog proučavanja,komparativnih analiza, povijesnih pregleda i teorijskihradova, preko kritike suvremenog društva, znanosti i političkihsistema do specifičnih konstrukcija nacionalnihidentiteta, svjetonazora etnija, mitologije i sl., da ne ponavljamveć citirano.Moguće je pronaći i poprilično detaljiziran opis metodologije,ali i predmeta kojima se unutar tog širokogmultidisciplinarnog područja osoba može baviti: “(...) ljudidjelujući u ‘stvarnom svijetu’, proizvode konstrukcije realnostikoje utječu na njihovo ponašanje prema životinjama.Metoda, u društvenim znanostima poznata kao etnografija,ili terenski rad, jednako je pogodna za proučavanje procesakojima ljudi stvaraju ta značenja. Mi, terenski istraživači,otkrivamo ta značenja uranjajući u nepoznate svjetove,ili, kako to antropolozi nazivaju, ‘egzotični grm’. Bilo dapromatramo borbe pijetlova u San Juanu ili šetnje pasa uNew Yorku (...). Za etnografe ljudsko-životinjskih odnosa,egzotična plemena su vlasnici kućnih ljubimaca, veterinari,treneri životinja, radnici u klaonicama, policija na konjima,i svaka druga skupina koja radi sa ili skrbi za životinje, anaše je ‘grmlje’ dućan kućnih ljubimaca, cirkus, konjičkaštala, i bezbrojan broj okruženja gdje životinje igraju važnuulogu... Za etnografa, značenje – uključujući ono kako suživotinje definirane – predmet je pregovaranja, mijenjanjai ovisno o kontekstu” (Arluke, Sanders, 1997:45).Ovdje se može postaviti i pitanje pristupa istraživanjudrugih životinja. Kako uspješno komunicirati odgovarajućimidiomom, koje metode koristiti? Različiti znanstvenicipronašli su različita rješenja: “(…) u svojoj studiji o podivljalimmačkama, Roger Tabor (1983.) smatra da je njegovopoznavanje ‘pidgin-mačjeg’ načina komuniciranja zaslužnoza prihvaćanje njegove uloge sudjelujućeg promatrača međupromatranom skupinom. Naučio je koristiti geste i proizvoditizvukove za koje je ustanovio da su bitni članovima teživotinjske zajednice. (...) Kenneth Shapiro (1990b), kojiovaj pristup naziva ‘kinestetičkom empatijom’, predlažemiješanu metodologiju, korištenje znanja o individualnojpovijesti životinje i njezine socijalne konstrukcije kako bise razumjele poze, pokreti i korištenje prostora određenejedinke. (...) Henry Blake (1975.) i Hearne (1987.), u postupkutreniranja konja i pasa, i Dian Fossey (1983.), JaneGoodall (1986.) i Shirley Strum (1987.), u svojim etološkimstudijama primata na slobodi, naglašavaju središnju metodološkui praktičnu važnost učenja pravilnog govorenjai ponašanja, obzirom na vrijednosti i očekivanja životinjes kojom uzajamno djeluju. (...) Sanders (...) postajevješt u komuniciranju sa psima otkrivanjem vlastitih želja,perspektiva i planova djelovanja kroz cviljenje, režanje,dodirivanja nosom/njuškom, njušenjem ušiju, položajimatijela, grickanjem, izrazima lica i drugim komunikacijskimsredstvima koje je uočio kako ih koriste psi. (...) Sandersje obično zauzimao takozvanu ‘najmanje-ljudsku ulogu’(...) kako bi smanjio razlike među vrstama (...)” (Arluke,Sanders, 1996:47-48).Dakle, istraživanja ove vrste mogle bi znanstvenike dovestido potrebe redefiniranja načina komuniciranja, jezikai samog odnosa u smislu postavljanja prema životinjskomdrugom.Želja da se ostvare valjani rezultati mogla bi sasobom povlačiti preispitivanje same kategorije čovjeka(ukoliko to već nije učinjeno), što je jasno vidljivo iz ovihprimjera.Iz navedenog nije teško shvatiti koliko velik izazovpredstavljaju slična istraživanja. U ovim slučajevima, nemožemo unajmiti informanta niti prevoditelja (što moždai nije loše obzirom na recentnu diskutabilnost vrednovanjaovako dobivenih informacija) koji nakon vlastite interpretacijenudi filtriranu verziju onoga što ne razumijemo. Ovisu znanstvenici, zauzimajući “least-human role” (“najmanje-ljudskuulogu”), pokušali primijeniti uočene obrasceponašanja modificirajući vlastite.Ulomak iz veće cjeline.Literatura:Arluke, Arnold i Sanders, Clinton R. 2003. Regarding Animals.Philadelphia: Temple University Press.Douglas, Mary. 2004. Čisto i opasno: analiza predodžbi onečistom i zabranjenom: [antropološka analiza pojmovanečistoće i tabua]. Zagreb: Algoritam.Durand, Gilbert. 1991. Antropološke strukture imaginarnog. Zagreb:Biblioteka August Cesarec.Fudge, Erica. 2002. Animal. London: Reaction Books.Hursthouse, Rosalind. 1999., 2000. (drugo izdanje). Humans andOther Animals. Oxford: The Open University. Alden Press Ltd.Kalof, Linda. 2007. Looking at Animals in Human History. London:Reaction Books.Kulturna animalistika. (ur. Nenad Cambi i Nikola Visković). Split:Književni krug, 1998.Kulturni bestijarij. (ur. Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš).Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveučilišnanaklada, 2007.Levy, Neil. 2003. “What (if anything) is wrong with bestiality?”.Journal of Social Philosophy. Vol. 34, No. 3:444-456.Mullin, Molly. 2002. “Animals and Anthropology”. Society andAnimals. Vol. 10, No. 4., http://www.animalsandsociety.org/assets/library/477_s1049.pdfNoske, Barbara. 1997. Beyond Boundaries: Humans and Animals.Montreal/New York/London: Black Rose Books.Noske, Barbara. 1993. “The Animal Question in Anthropology: ACommentary”. Society and Animals Journal. Vol. 1, No. 2, http://www.animalsandsociety.org/assets/library/269_s127.pdfPlas, Pieter. 2003. “Stočni diskurs i vukovi na svadbi u narodnojtradiciji dinarskog areala”. Narodna umjetnost 40/2:81-116.Visković, Nikola. 1996. Životinja i čovjek. Prilog kulturnoj zoologiji.Split: Kulturni krug.

Društvozarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 13FemINIStički glAS(u) povIJestiREDaktura: Transjugoslavenski feminizmi i žensko naslijeđe, 13.–16. listopada 2011.,Gliptoteka HAZU, ZagrebPaula ZoreOd 13. do 16. listopada 2011. u Zagrebuje u organizaciji Centra zaženske studije održana regionalnakonferencija REDaktura: Transjugoslavenskifeminizmi i žensko naslijeđe, koja je u prostorijamaGliptoteke HAZU okupila više od 120sudionica i sudionika. Program koji je kombiniraoizlaganja i potom izuzetne diskusijeokupio je ugledne feminističke teoretičarke,filozofkinje, aktivistkinje i umjetnice iz zemaljabivše Jugoslavije te gošće izlagačiceiz Latvije, Rusije i Češke, a koje su zajedničkiotvorile ključna pitanja suvremenogfeminizma, pritom problematizirajući feminističko,socijalističko i aktivističko naslijeđeproteklih 30 godina. Govoriti danas o feminizmuiz pozicija postjugoslavenskih/istočnoeuropskihidentiteta teško je ne više iz razlogapoput “vječnih” argumenata da ima važnijihproblema, da je ravnopravnost postignuta ida je feminizam nešto prevladano, nego i izčitavog niza novih; preuzimati feminističkeargumente danas i koristiti ih, postaje trend,a pritom su oni izvučeni iz konteksta i timeoslabljeni. Feministički govor se time pretvarau još jedan politički korektni i u svakoj priliciupotrebljivi diskurs što daje iluziju sveprisutnostii kreira frustrirajuće paradokse.I OSObNA očekivANJA Kako možemoupotrijebiti feminističko naslijeđe dabismo odgovorile na ta pitanja/paradokse?Koja su trenutno goruća pitanja koja suvremenoststavlja pred nas i na koja feminizammora odgovoriti, na koja očekujemo od samihsebe da odgovorimo?Već je najava skupa ukazivala na ta i čitavslijed daljnjih pitanja i time pokazala kolikaje potreba za mjestima na kojima bi se moglopromišljati i razgovarati. Kroničan nedostatakovakvih fizičkih i mentalnih prostora, izazvanrazličitim razlozima - marginaliziranosti feminizmau znanstvenom prostoru, njegovapojednostavljivanja u svrhu takozvane operativnosti,zaborav, nepostojanje feminističkiharhiva i nakladničkih kuća, mjesta i prilikaza obrazovanje – stvara glad za skupovimapoput ovog, i naravno posljedično, frustracijuzbog toga što u tri dana nije moguće progovoritio svim gorućim temama i osvijestiti svavažna pitanja.Kakvo je naše feminističko naslijeđe i očemu govorimo kada danas govorimo o feminizmu/feminizmimabilo je središnje pitanjekonferencije organizirane u četiri okupljajućecjeline – “Pozicioniranje feminizma”, “Mapiranježenske povijesti – dijalog o naslijeđu”,“Dekoloniziranje teorije i feministička izmještenost”te “Otpor ideologijama: feminističkaakcija”. Kao mjesto susreta više generacija,konferencija je otvorila čitav raspon pitanjaprijenosa, kontinuiteta, transformacijei zaborava koji uvijek prate feminističku ižensku kulturu u najširem smislu. Susret jepokazao proizvodnju i potencijalnost graničnihzona feminističkog djelovanja, posebnou poljima književnosti, feminističkeumjetničke prakse i geopolitičke lociranostiženskog rada i pisanja, omogućivši detektiranjeblokada, propusnosti, uloge afekta itransgresije na generacijskim, diskurzivnimi organizacijskim osima oko kojih se okupljafeministička akcija.Upravo otvarajući novapitanja i perspektive, posebno u nastojanjimada kritički analizira fenomene kolonizacije iponovo smjesti lokalno feminističko znanje inaslijeđe u globalnu perspektivu ova je konferencijaponudila najviše I možda kreiralaneko novo naslijeđe.PolitičNOSt femINIZAma Već prvoizlaganje Rade Iveković “Feminizam, nacijai država u proizvodnji znanja od 1989. Epistemološkavježba političkog prevođenja” uzkomentar Daše Duhaček utvrdilo je da sukao ključna prepoznata pitanja geopolitikei biopolitike znanja, upozorenje o potrebiza preciznim govorom i revidiranjem svihpojmova, pažljivim čitanjem konteksta da bise izbjeglo pojednostavljivanje. Postavljenoje i jedno od najbolnijih, ako ne i najbolnijepitanje o feminizmu danas, ono o njegovojpolitičnosti. Prepoznat je i fenomen lijevenostalgije, i potreba da se bez milosti pogledana jugonostalgiju. Prepoznati su i drugi subalternisubjekti, poput migranta i Roma kaomogućih potencijalnih saveznika.U skladu s time nastavio se i panel “Štoje ostalo od feminističke ljevice?”s uvodnimizlaganjem Nadežde Čačinović. Naglašena jepovezanost feminizma i ljevice, ali isto takoi da “nisu svi pokreti za ženska prava bililjevičarski, a feminizam nije nužno bio nalisti prioriteta lijevih pokreta”. Govoreći ojugoslavenskom feminizmu istaknuto je istodobnopostojanje lijeve, ali i liberalne struječiji zahtjevi su u tom kontekstu ocijenjeni kaorevolucionarni. U izlaganjima ostalih panelistica,Vjollce Krasniqi, Adrijane Zaharijević,Jasmine Husanović u fokusu su bila pitanjasocijalne nepravde u suvremenom, neoliberalnomkontekstu, o elitizmu, kriminalizacijisiromaštva, kriminalizaciji solidarnosti, pretvaranjuživota u rad, geopolitizaciji ženskograda i kao posljedicama, dezintegraciji i kontroli(ženskog) subjekta.Druga cjelina prvog dana otvorena jepredavanjem Irine Novikove “Sjećaš/mo lise svoje životne priče? Ženske naracije, antifeminizami želja za prisvajanjem – baltičkikontekst”, a nastavljen panelom naslovljenim“Politike pamćenja, povijesti i arhiviranja”sastavljenim od izlaganja Svetlane Slapšak,”Od prikupljanja podataka do mijenjanjasvijeta”, i Renate Jambrešić Kirin, “Ženskebaštine između istraživanja, arhiviranja i kulturneproizvodnje”. Ovaj panel fokusirao sena revidiranje slika ženske povijesti u SovjetskomSavezu, kao posljedice “poraza”socijalističkog sustava i jačanja konzervativnihideologija i u tom kontekstu pitanjemženskog pamćenja i tradicije uopće, i svihpoteškoća koje bavljenje područjem ženskepovijesti donosi.KolONIZAcIJA pOStkolONIJAl-NIh teORIJA Izlaganje Mladine Tlostanove,“O postsovjetskom imaginariju i globalnojkolonijalnost: rodna perspektiva”, skomentarom Biljane Kašić, otvorilo je drugidan konferencije koji je ponudio čitanje postsovjetskogprostora iz očišta postkolonijalnihteorija. Izlaganje se usredotočilo namoguće poteškoće ovog pristupa, složenostkonteksta, nepostojanje dijaloga izmeđupostkolonijalnih i postkomunističkih teorija,KAO MJESTO SUSRETAVIŠE GENERACIJA,KONFERENCIJA JEOTVORILA ČITAVRASPON PITANJAPRIJENOSA,KONTINUITETA,TRANSFORMACIJE izABORAVA KOJI UVIJEKPRATE FEMINISTIČKUi žENSKU KULTURU uNAJŠIREM SMISLUnekritički odnos prema socijalizmu (dominirajuili odbacivanje ili nostalgija), koje rezultiranemogućnošću govora postsocijalističkogsubjekta kroz postkolonijalne teorije kojesu i same oruđe kolonizacije. Kao mjestopostojanja otpora tom višestrukom rastakanjui zaboravu te dolaska do vlastitog glasaza ženski postsovjetski subjekt Tlostanovaidentificira umjetnost.Na panelu “Udomljenost/izdomljenostknjiževnosti – moć egzila” izlagale su ElizabetaŠeleva i Lada Čale Feldman, koje suse osvrnule na pozicije ženske književnostiodnosno feminističke književne kritikeu lokalnim kulturama, njihove trajne marginalnosti,ali i novih pozicija nastalih logikomneo-liberalnog tržišta. Suzana Milevskai Dubravka Crnojević-Carić govorile su ofeminističkoj umjetnosti kao aktivističkojpraksi. Dubravka Crnojević-Carić kritično seosvrnula na prakse koje tretiraju kao oruđefeminizma zagovarajući tezu da i klasični teatarmože biti i jest aktivistički, a Suzana Milevskase fokusirala na umjetnost i umjetnicekoje koriste strategije pozitivnog pristupapoznate iz teorije djelovanja.Uz moderaciju Željke Jelavić, govoromiz autobiografske pozicije u panelu o feminističkomaktivizmu identificirana su različitafoto: Daša Gajićmjesta “ulazaka” u feministički aktivizam, alii različite kritičke pozicije naspram onog štonazivamo feministički naslijeđem. S podtezomda je tekst ponekad jedino mjesto udomljenostižena, o problemima feminističkogizdavaštva diskusiju je otvorila Katarina Lončarevićizlaganjem o iskustvu u Srbiji.Prostor Gliptoteke pored konferencijeugostio je i interaktivnu izložbu Bring In TakeOut – Living Archive, kuratorsko-teorijskiangažirani kolektiv Red Min(e)d, u koju jebilo uključeno više od petnaest umjetnica iniz multimedijalnih intervencija u prostoru –video radova, fotografija, kolaža, instalacija,predstavljanja knjiga i časopisa, čitaonice i živogaudio i video arhiva koji se proizvodio insitu. Konferencija je otvorena performansomAne Čigon Thank you, dear ladies, podsjećanjemi slavljenjem feminističkog naslijeđa putemispisivanje imena umjetnica i teoretičarkiispred spomenika sestrama Baković, na početkuprolaza čija “sudbina” oko mijenjanjaimena upozorava na odnos prema povijestiženskog političkog angažmana.Živi ARhiv U sklopu konferencije predstavljenisu i novi brojevi feminističkih časopisa(Profemina, Uzbuna) i knjige, među kojimaje i prvo izdanje novopokrenute edicijeRed Athena University Press, zbornik Loveand Sexuality urednica Slađane Mitrović iAlje Adam. Riječ je o regionalnom izdavačkompoduhvatu usmjerenom izdavanju feminističkihteorijskih i istraživačkih radovana engleskom jeziku, kako bi se ublažile posljedicečesto kolonijalnog odnosa prisutnogu odnosu tzv. svjetske i lokalne feminističkemisli. Kao podršku cijelom događanju, queerfilozof i izvedbeni umjetnik Damir Imamovićodržao je koncert u Kinu Grič, uz VJ AdeluJušić.Na kraju, vraćajući se na onu identificiranuglad za ovakvim događanjima, treba zahvalitiorganizatoricama, i nadati se da će se uskoroponovo odvažiti na ovakav pothvat. Jer organiziranjekonferencije znanstveno-teorijskogtipa izvan znanstvene institucije s budžetomi logistikom jedne nevladine organizacijei jest pothvat, jedinstvena prilika koja nam jedala toliko potrebnu i željenu feminističkuteorijsku hranu.

Filmzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 14TalentIRANI amaters ruŽINIm pupoljkomU POVODU DVD izDANJA NAJUSPJELIJEG FILMA RANOG HITCHCOCKOVOG OPUSADEAN KOTIGA39 stepenica, Alfred Hitchcock, 1935.Kad je u danas kultnim razgovorima sa FrançoisomTruffautom usporedio dvije verzije svog filma Čovjekkoji je suviše znao (iz 1934. i 1956.), AlfredHitchcock je za sebe ustvrdio kako je tijekom snimanja prvebio samo talentirani amater, dok je za snimanja druge bioveć profesionalni filmaš. Među filmskim kritičarima i povjesničarimatakođer se uvriježilo redateljevu filmografijudijeliti na dvije faze – raniju britansku i kasniju američku– pri čemu prva kod mnogih figurira tek kao uvertira potonjoj,onoj u kojoj su nastali filmovi poput Psiha, Ptica iliVrtoglavice. Taj je prevladavajući stav gotovo poetski formuliraoi Robin Wood – možda najpoznatiji Hitchcockovtumač – kad je u kapitalnoj knjizi Hitchcockovi filmovi,nažalost bez ironije, zapisao: “Koga zanimaju pupoljcinakon što ruža procvjeta?”. Ipak, autor ovog teksta spadau rijetke koji preferiraju rani Hitchcockov rad, posebiceonaj iz druge polovice 30-ih, kojeg se kao najzaokruženiji inajuspjeliji primjer obično uzima film 39 stepenica, detekcijsko-špijunskitriler s elementima komedije, snimljen 1935.PrepOZNAtlJIvi hItchcockovi motivi Fabulafilma prati Kanađanina Richarda Hannayja (RobertDonat) koji nakon gužve i pucnjave u kazalištu kući odvodidjevojku Annabellu (Lucie Mannheim) koja se predstavljakao špijunka na tajnom zadatku. Budući da je sljedeće jutronalazi ubijenu, pri čemu on postaje glavni osumnjičenik,kreće dvostruka potjera tijekom koje Hannay pokušavadokazati kako nije kriv, ali i saznati o kakvoj se tajni zapravoradi. Iako se nameće matrica npr. Bjegunca AndrewaDavisa, ili, da se vratimo Hitchcocku – filma Sjever-sjeverozapad(koji može figurirati i kao svojevrsni remake 39stepenica), treba znati kako je zametak svega sličnog upravou ovom filmu. Naime, iako je već maestralnim Stanarompokazao što sve može u formi trilera, sa sekstetom je detekcijskih/špijunskihfilmova zapečatio svoju reputacijumajstora suspensea – u nizu nastaju Čovjek koji je suvišeznao, 39 stepenica, Tajni agent, Sabotaža, Mladi i nevini teDama koja nestaje. Gotovo sve te filmove karakteriziraprepoznatljivi Hitchcockov motiv krivo optuženog kojiuzima pravdu u svoje ruke. Ali upravo je potjera ono što 39stepenica izdvaja iz Hitchcockova opusa. Naime, putovalose u Bogatima i čudnima i u Čovjeku koji je suviše znao,ali ovog su puta likovi u pokretu doslovno od početka dokraja, a cijelo ih vrijeme (kao i gledatelje) prati osjećajda – ako stanu samo na tren – mogu dospjeti u životnuopasnost. Potjere i bježanja konstanta su Hitchcockove filmografije,ali uvijek na mjestu nekog fabularnog klimaksa,ili barem u nekoj dramaturškoj funkciji. Ovdje potjera jestfilm sam. Hannay je u bijegu gotovo od samog početka,stalno na rubu hvatanja. Ta urgentnost ponajprije proizlaziiz položaja kamere, britkih i često dvosmislenih dijalogate, najvažnije, zaigrane i kreativne montaže (npr. okomitazavjesa nakon vožnje liftom ili stapanje vriska čistačice sasljedećim kadrom i zviždukom jurećeg vlaka, pri čemu seosim auditivne primjećuje i vizualna paralela – čistačicakoja vrišti otvorenih usta anticipira tunel iz kojeg vlakizlazi). Jedini put kad se dramaturški miče od suspenseajest sekvenca u hotelskoj sobi, možda prijelomni dio filmatijekom kojeg Hannay i Pamela (Madeleine Carroll) – opasnaplavuša – bivaju vezani lisicama i primorani na blizinuiako se tada još ne podnose. Prijelomni stoga što je to jedinitrenutak kada autor sa suspenseom staje kako bi namdozvolio kratak komički predah i uzimanje zraka za onošto slijedi. Uz to, taj je dio važan i zbog načina na koji jesnimljen. Naime, kao preteče svih Hitchcockovih filmova(tog razdoblja?) mogu se smatrati nijemi filmovi potjere,što sadržajem što formom, budući da se i u 39 stepenicaitekako osjeća estetika nijemog filma – gestikulativno pripovijedanje,prenaglašena mimika glumaca, važna ulogaprostora, čak i asocijativna montaža. Od dotične sekvence,KAD JE u DANAS KULTNIMRAzGOVORIMA SA FRANçOISOMTRUFFAUTOM USPOREDIO DVIJEVERzIJE SVOG FILMA ČOVJEKKOJI JE SUVIŠE zNAO (iz 1934. i1956.), ALFRED HITCHCOCK JEza SEBE USTVRDIO KAKO JETIJEKOM SNIMANJA PRVE BIOSAMO TALENTIRANI AMATER,DOK JE za SNIMANJA DRUGEBIO VEĆ PROFESIONALNIFILMAŠali ponajviše tijekom nje same, estetika se očigledno mijenjau pravcu tada popularnih američkih screwball komedijapa se vizualna komponenta miče u drugi plan naračun verbalne – manje je bitno kako lica izgledaju, a višešto ona govore. Drugim riječima, središnje mjesto u filmupočinju zauzimati dijalozi, posebice oni Hannayja i Pamele,a interesantno je i kako se kamera primiruje u tom,uvjetno nazvanom drugom dijelu filma. Suptilni prijelazi izepizode u epizodu, iz (ne)zgode u (ne)zgodu, Hitchcockovsu gotovo pa zaštitni znak, a u ovakvom tipu filma bivajusve intenzivniji i napetiji, bez nepotrebnih retardacija idigresija pa 39 stepenica s pravom može sličiti na mnoštvokratkih priča uklopljenih u jednu veću. Interesantna je iizrazita simetričnost priče, budući da Hannayja pratimokroz četiri dana i tri noći, pri čemu svaku noć provodi ublizini druge žene, svako buđenje donosi izraziti šok, asvaki dan novi napredak. Dakle: četiri dana, tri noći i trižene, nekoliko bračnih parova, dvostruka potjera i zrcalnasimetričnost početka i kraja.PitANJe IDentIFIkacIJe Funkcionalnost ranijeopisane sekvence možemo zahvaliti i izvrsnim glumcima –odmjerena, ali privlačna međuigra Madeleine Carroll (kojuće Hitchcock ponovno angažirati u svom sljedećem filmuTajni agent) i Roberta Donata (koji će nekoliko godinakasnije za naslovnu ulogu u Zbogom, gospodine Chipsbiti nagrađen Oscarom) zapravo je ono bez čega bi se, kaoi bez sigurne redateljeve ruke, film utopio u masi sličnihproizvoda tadašnjeg vremena. Donatovo benigno lice nijeizabrano slučajno – identifikacija gledatelja s protagonistomključna je za uspjeh takvih filmova, a gotovo se nikadu literaturi bitnija pažnja nije posvetila samom početkufilma, koji je kamen temeljac nadolazeće identifikacije.Film naime počinje tako što vidimo kako individualac čijelice ostaje skriveno plaća kartu i ulazi u kazalište te nakonšto pronađe svoje mjesto sjeda među nepoznatu publikuspreman da bude zabavljen – što smo i mi sami samo kojuminutu prije početka filma uradili, kupivši kartu za kino iušavši u nj očekujući da nas Hitchcockov film zabavi – s tomrazlikom da mi nazočimo dvodimenzionalnoj umjetnosti beziznenađenja, a Hannay trodimenzionalnoj, “živoj”, tijekomkoje je sve moguće. Ipak, analogija filma kojeg gledamo ipredstave kojoj Hannay nazoči dodatno je podcrtana samimprvim kadrom, gdje se slova “MUSIC HALL” pojavljuju iosvjetljuju jedno po jedno, vožnjom udesno, kao da su svjesnakamere koja daje znak svakom od njih, tj. zahvaljujućikojoj i predstava i film sam počinju. Nakon što Annabellabude ubijena, u filmu su sve češći subjektivni kadrovi, kojidodatno pripomažu identifikaciji budući da vidimo ono štoi Hannay vidi – moglo bi se tako zaključiti da je njegov (atime i naš) identitet stvoren tek njezinim ubojstvom, nakonkojeg on (a i mi s njim) preuzima ulogu bjegunca. Također,zanimljivo je opaziti da je gledatelj i znanjem u jednakompoložaju kao i sam Hannay, dok je inače uobičajeno dabarata kojom informacijom više od lika za kojeg strepi.Kamera se ni na tren ne odvaja od vlastitog protagonistapa tako čak i onih nekoliko kadrova tijekom kojih on spavaprikazuju epizode krucijalne za progres priče. Također, valjanapomenuti kako je sva identifikacija gledatelja i protagonistapostignuta isključivo radom kamere i redateljskimumijećem, jer o liku kao takvom ne saznajemo ništa u čemubismo se eventualno mogli prepoznati.

Filmzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 15Zanimljivo JE iHITCHCOCKOVO UVOđENJEDONATOVOG LIKA u PRIČU –PRVO VIDIMO SJENU, zATIMNOGE, PA LEđa i NA KRAJUTEK OVLAŠ LICE – ŠTO JETIPIČNO NOIROVSKO UVOđENJEPROTAGONISTA, KOJE DODUŠEAUTOR USKORO IRONIzIRASEKVENCOM u KAzALIŠTU, PRIČEMU RETROGRADNO MOžEMOIŠČITATI KAKO SE HITCHCOCKza SPECIFIČNO UVOđENJENIJE ODLUČIO KAKO BI NASDODATNO zAINTERESIRAO zaSVOG LIKA, NEGO POTPUNOSUPROTNO – DA NAM PORUČIKAKO UOPĆE NIJE BITNO KOGAGLEDAMO, VEĆ ŠTO ĆE SETOMU KOGA GLEDAMO DESITITko su likovi čIJu pRIču pRAtimo? Zanimljivoje i Hitchcockovo uvođenje Donatovog lika u priču– prvo vidimo sjenu, zatim noge, pa leđa i na kraju tek ovlašlice – što je tipično noirovsko uvođenje protagonista, kojedoduše autor uskoro ironizira sekvencom u kazalištu, prioglasčemu retrogradno možemo iščitati kako se Hitchcock zaspecifično uvođenje nije odlučio kako bi nas dodatno zainteresiraoza svog lika, nego potpuno suprotno – da namporuči kako uopće nije bitno koga gledamo, već što će setomu koga gledamo desiti. To može anticipirati i notorniredateljev koncept MacGuffina, koji se također po prvi putakao centralni motiv javlja upravo u 39 stepenica: tajna kojušpijuni prenose nosi cijelu radnju, ali – kako se na krajupokazuje – o čemu je ona zapravo potpuno je nebitno, kaoi sam Hannayjev lik. Osim hotelske, treba izdvojiti i objekazališne sekvence – onu s početka u kojoj se najbolje vidikako je Hitchcock oduvijek bio majstor nenadanog kaosau neočekivanom prostoru te onu s kraja u kojoj briljiraepizodni lik Gospodina Sjećanja, koji doslovno umire zbogpodatka za kojim Hannay traga. Teatar i inače ima vrlo bitnomjesto u Hitchcockovim filmovima – ovdje fabula počinje izavršava u kazalištu, i to pucnjevima, a bilo bi interesantnoi zavjesu pod kojom je ubijena protagonistica Psiha dovestiu vezu s kazališnim zastorom. Kako bilo, Hannay, kojije počeo na mjestu gdje i mi, neopterećeno sjedeći međunepoznatom publikom, završava napeto i u središtu pažnje,na samoj bini, preobrazivši se od pasivnog promatrača uaktivnog izvođača pa kad ga na kraju upozore da ne praviprobleme jer će pokvariti zabavu, svjesno to čini znajući daće samo upropaštavanjem predstave gledateljima u filmuzajamčiti veliko finale gledateljima filma samog, tj. nama,te zapravo zabavu kvari na intradijegetskoj razini kako bije stvorio na ekstradijegetskoj.39 stepenica, dakle, po mnogočemu označava stvorenuparadigmu nečeg što će kasnije biti prepoznato kao Hitchcockovstil – balansirani spoj suspensea, humora, akcijei erotike – koji se često banalizira u formuli “običan čovjeku neobičnoj situaciji”. Tu su karakteristični motivi lisica,vlakova, čak i hrane, tu je hladna (iako još ne fatalna) plavuša,tu je profinjeni zločinac, dovitljivi dijalozi te gotovonadrealne situacije koje ironiziraju ozbiljnu priču, MacGuffinkao dramaturški koncept u prvom pravom smislu togpojma, fabulativni klimaks na javnom mjestu itd. UbojstvoAnnabelle kao lika koji se dotad činio jednako važnim kaoi onaj Hannayja moglo bi pritom poslužiti i kao anticipacijaubojstva Marion Crane, pri čemu je zanimljivo primijetitii to da su obje ubijene kuhinjskim nožem. Autorefleksivnostje, uz žanrovska opredjeljenja i očigledni autorski pristup,ono zbog čega su Hitchcocka cijenili i revitalizirali francuskinovovalni kritičari, a interesantno je izdvojiti da se očitujeveć i u 39 stepenica, iako se često krivo navodi kako je onaobilježje njegove kasnije faze – tako Hannay u jednomtrenutku kaže Annabelli da ono što mu je ispripovijedala“zvuči kao špijunska priča”, dok će kasnije njega samogPamela zapitati vjeruje li i dalje u svoju “petparačko-romanskušpijunsku priču”. Također, evidentno je i redateljevoznano poigravanje publikom, koje je najočitije u dijalozimakoji najčešće besramno morbidno anticipiraju nadolazećedogađaje. Tako će Hannay Annabellin dolazak u stan odobritifrazom “It’s your funeral”, odnosno “Tvoj problem”,ali doslovno “Tvoj pogreb”, a samo nekoliko trenutaka prijesmrti Gospodina Sjećanja publika će postavljati pitanjaeksplicitno vezana uz smrt, poput “Kad je umrla FlorenceNightingale?” ili “Kojeg je datuma poginuo general Gordon?”,dok će Annabelline posljednje riječi “Brzo! Brzo!Brzo!” zapravo udariti ritam ostatka filma. Ne treba zaboravitini uobičajeno Hitchcockovo precjenjivanje fabule naračun svega ostalog – nijedan se od likova u filmu ne razvija,već je tu samo da iznese priču. Kao što nam je tijekompočetka filma izmicalo Hannayjevo lice, tako nam tijekomcijelog filma izmiče njegov lik odnosno karakterizacija.Iako opravdava svoju dramaturšku funkciju nositelja priče,Hannay kao zapravo potpuno nebitan ostaje u trećem planu.I on i Pamela ostaju nepromijenjeni kroz čitavu priču i onjima ne saznajemo ništa. Dok smo se pitali što su to 39stepenica i o kakvoj se tajni radi, prošao je cijeli film, a dana glavna pitanja nismo dobili odgovor – tko su likovi čijupriču pratimo? Ali upravo je u tome jedno od stalnih majstorstavaHitchcocka i jedna od mnogih vrlina ovog klasikačiji se utjecaj očituje u gotovo svim žanrovski sličnim filmovima.Umjetnost (re)akcijePovODOm 3. međuNARODNOg festivala Art AttackPripremajući uvodnu riječ za novi festivalski zbornik pitala sam se je li potrebno i ovog puta pojašnjavati pojam angažirane književnosti. Točnije,braniti ga. Društveno angažirana umjetnost istovremeno pripada svijetu umjetnosti i svijetu političkog aktivizma. Međutim, i jedan i druginevoljko je i sa zadrškom smatraju svojom punopravnom članicom onemogućavajući joj time da ispuni sav svoj potencijal.Angažirana književnost hibrid je koji spaja umjetnost i život te bi kao takva najbolje mogla slikovito progovoriti o stvarima koje nas okružuju. Ipremda je upravo ta slikovitost ono što je čini umjetnošću, doima se ipak kao da velik broj ljudi ne vidi stablo od šume i brzo zaboravlja činjenicekoje ona hrabro iznosi na vidjelo.Suvremena aktivistička umjetnost na području likovnosti i izvedbenih umjetnosti pronašla je svoj izričaj u korištenju javnog prostora, javnihličnosti, medija. Provocira publiku i tjera je na reakciju, ma kakva ona bila. Osim vrlo indirektno, ismijavajući pokoju ličnost ili društvenu strukturu,književnost još uvijek nije zasjala punim sjajem, još uvijek nije viknula iz svega glasa i prisilila javnost da je sasluša. Festival Art Attack tomese najviše približio u svom prošlogodišnjem izdanju kad je na Marmontovoj ulici u Splitu organizirana ‘Živa izložba’ pristiglih fotografija ulice ibeskućnika. Ta je akcija ostala zapamćena kao najuspjelija budući da su pjesnici napokon dobili priliku da istupe i glasno progovore o čemu seradi te ih je, što je još važnije, tom prigodom netko to uistinu i upitao.Kako potaknuti društvenu promjenu i je li uopće moguć progres putem umjetnosti? Izvjesno je da će se književnost morati okrenuti šokantnom,uzimati slike iz svijeta oko sebe i doslovce ih prenositi ako ne i nadograđivati njihovu primarnu ružnoću. U spomenutu slikovitost bit će potrebnoubaciti i malo grublje boje. Ponekad je dovoljno uvesti nekoliko malih promjena da bi napredak bio vidljiv. No, u slučajevima kada nije tako,kada je problem većih razmjera, promjene koje uvodimo jednostavno moraju biti radikalne.Postoji pregršt tema kojima bi se ovaj festival mogao baviti, a odabir je svake godine više ili manje nasumičan. Ove je godine na temu ‘djeca’zaprimljeno preko stotinu pjesama iz raznih zemalja, od Italije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Rumunjske, Grčke, Makedonije, Estonije pa sve doudaljenijih krajeva svijeta poput Pakistana ili Južnoafričke Republike. I dalje broj hrvatskih autora daleko premašuje ostale, no podatak da jegotovo polovica radova stigla iz inozemstva svakako je impresivan i potvrđuje da ovakvi poduhvati granice prelaze iznimno lako.Neki od tekstova su didaktički, drugi su konfrontacijski. Neki se prije svega služe metaforama dok se rijetki služe humorom. No, u većini pjesmasluti se nostalgija za minulim vremenima djetinjstva u kojima je redovito sve bilo bolje i ljepše. Uznemirujuće tužne pjesme poput Šćer AdnanaŽetice, Tri sekunde Josipe Marenić ili Trgovanje ljudima Ryana E. Lamba pjesme su o dubokim ranama koje zauvijek ostaju u podsvijesti ljudi idijele ih u zatvorene skupine, skupine o kojima priča i Anastassia Vekshina iz Rusije u epizodi s jednom obitelji na dan Svih svetih. Jednu odnajboljih pjesama pristiglih na natječaj poslao je Bojan Krivokapić iz Bosne i Hercegovine koji je, poput mnogih od nas, svjestan problema skojima se nose ne samo siromašna djeca već i prosjaci i beskućnici, ali okreće glavu od njih i samog sebe uvjerava kako on nema ništa s tim.Možda ćemo svega postati svjesni tek kad bude prekasno, kad se djetinjstvo poput nekog filma bude prikazivalo na nekoj lokalnoj televiziji kaou pjesmi makedonskog pjesnika Mitka Gogova.U kategoriji osnovnoškolaca za svoje poetske prvijence nagrađeni su Filipp Djatchuk iz Estonije i Petra Marin iz Bosne i Hercegovine kojimudrošću karakterističnom za djecu upozoravaju odrasle na krhkost lijepih stvari u svijetu kojeg moramo nastojati očuvati.Riječima jedne od nagrađenih pjesnikinja, Zeebe Hashmi iz Pakistana, ‘oko nas su užasna lica siromaštva, gladi, bolesti, nemilosrdnih prirodnihsila, fanatizma, strašnog nasilja i terorističkih napada, no ništa nije tragičnije od naše vlastite ravnodušnosti.’ Možda je ovo posljednje izdanjeArt Attacka u kojem će pjesnici sjediti za stolom i čitati svoje pjesme. Premda su izišli na ulice i javno progovorili, izgleda da to još uvijek nijedovoljno. Unatoč naporima koje iziskuje organizacija ovakvog festivala i nepostojećoj financijskoj podršci, Art Attack neće posustati. Do idućegizdanja trebalo bi iskoristiti vrijeme i promisliti kakva će vrsta intervencije biti potrebna da bi se pjesnike uistinu čulo.3. MEĐUNARODNI FESTIVALAKTIVISTIČKE POEZIJEART ATTACKZagreb, 3. – 5. studenog 2011.PROGRAMČetvrtak, 03.11.16:00 Knjižnica Bogdana Ogrizovića,Preradovićeva 5OTVORENJE FESTIVALAGostovanje pisaca iz Hrvatske,Bosne i Hercegovine, Makedonije,Srbije, Estonije, Grčke i Pakistana.Glazbena pratnja - Fabrizio Rocchi(Italija) na gitari i poseban gostiznenađenja.Petak, 04.11.15:00 – 17:00 RADIONICA ILUSTRACIJEDruštvo Naša djeca Zabok u okviruDječjeg foruma ‘Bonkasy’Voditelji: Georgios Ampatzidis (Grčka) i Mitko Gogov (Makedonija)18:00 Klub Šibenčana,Ulica Baruna Trenka 3OTVORENJE IZLOŽBEFOTOGRAFIJA ‘Fotografija godine’ (BiH)Subota, 05.11.14:00 - 16:00 RADIONICA ILUSTRACIJE,Zabok20:00 MM Centar, SC, Savska cesta 25FILMSKI PROGRAM, projekcijeuz gostovanja redateljaChild in the Merry-go-roundr. Adriana Balteanu (Rumunjska)Piccole Manir. Nicola Malisani (Italija)Them, Afghansr. Umar Masud (Pakistan)

filmzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 16Nogama u sandalamastupiti na draguljimaoptočena prijestoljaU novom filmu o Konanu Barbarinu keltskog imena, koji je u filmu iz 1984. zvan“Razarač”, a u otkazanom filmu iz 1987. “Osvajač”, osveta je ponovo iskorištena kaopokretački motiv za djelovanjeMarin RadišićConan The Barbarian, redateljMarcus Nispel, Nu Image Films,Millenium Films, ParadoxEntertainment, 2011.o prinče, da je izmeđugodina u kojima oceani potopišeAtlantis i bliješteće “Znaj,gradove i godina uspona sinova Aryasa,postojalo neslućeno vrijeme sjajnih kraljevstavarazasutih diljem svijeta poput plavihplašteva pod zvijezdama. Nemedija, Ophir,Brythunija, Hyperboreja, Zamora sa svojimcrnokosim ženama i kulama tajne ukletihpauka, Zingara sa svojim viteštvom, Kothgraničivši s pastoralnim poljima Shema,Stygija sa svojim grobnicama što ih čuvašesjene, Hyrkanija čiji jahači nosiše čelik, svilui zlato…Ipak, najponosnije kraljevstvo na svijetubijaše Aquilonija, neograničene vladavinena sanjanom zapadu. Tu dođe Conan Cimmerijac,crnokos, mrkog pogleda, s mačemu ruci, lopov, otimač, koljač, da uz ogromnumelankoliju i ogromno veselje svojimnogama u sandalama stupi na draguljimaoptočena zemaljska prijestolja.”Nemedijske kronike Gotovodvadeset i sedam godina čekalo se na trećifilm o mitskom barbaru davnog Hyborijskogdoba kojega je u prva dva savršeno utjelovionekadašnji višestruki prvak u bodybuildingu,glumac i donedavni guvernerKalifornije Arnold Schwarzenegger. Nakonoriginalnog Conan the Barbarian iz 1982.,čijem je uspjehu ponajprije doprinijela nadahnutarežija Johna Miliusa, nastavak Conanthe Destroyer izbačen dvije godine kasnijepoprilično je razočarao kritičare, iako,istini za volju, na blagajnama nije podbacio.Mnogi ljubitelji djela prerano preminulogteksaškog pisca Roberta Erwina Howarda(1906.–1936.), kao i brojni fanovi stripa nisubili nimalo zadovoljni vizijom starog hollywoodskoglisca Richarda Fleischera, zamjerivšimu prvenstveno na ”omekšavanju”barbarskog svijeta lišenog grubih i krvavihprizora kojima je prva adaptacija obilovala.Upravo iz tog razloga mnoge je, krajem 90-ih, i te kako razveselila glasina kako bi se uredateljskoj stolici trećeg filma o Conanu,pod radnim naslovom King Conan: Crownof Iron, trebao ponovo naći John Milius.Oko sedam godina je kompanija WarnerBros. pokušavala razviti projekt; u izbor zaredatelja ušli su i braća Wachowski, RobertRodriguez, Boaz Yakin i Brett Ratner, dabi naposljetku sve bilo prepušteno švedskojkompaniji Paradox Entertaiment kojadrži prava na ukupnu literarnu ostavštinu(samim time i na sve karaktere) RobertaE. Howarda, a čiji čelnici više nisu željeliodgađati početak produkcije, prodavši putemaukcije kućama Millenium Films i NuFilms prava za treću adaptaciju, uz uvjetda ovi odmah započnu s realizacijom. Zaredatelja je odabran Marcus Nispel, autorpreko 1000 reklamnih i muzičkih videospotova u čije se klijente ubrajaju najpoznatijesvjetske tvrtke (Coca-Cola, MercedesBenz, Levi’s, Marlboro, Nike, Panasonic,ABC, CBS, NBS...) i najpopularniji izvođači(Aretha Franklin, Bette Midler, Elton John,Mariah Carey, Cher, George Michael, PuffDaddy,...), poznat po remake ostvarenjimakultnih horrora Texas Chainsaw Masacre(2003.) i Friday the 13th (2009.) i promašenomPathfinder (2007.), također preradiistoimenog norveškog filma.”Gothic” mitsko vrijemePrema scenariju Thomasa Deana Donnellyja,Joshue Oppenheimera i Seana Hooda,treće cjelovečernje ostvarenje iz franšize otamnokosom Barbaru (starogrčki βάρβαροςje bio naziv za sve koji su slabo ili nikakogovorili grčki, dok su “barbari“ za Rimljanebili neobrazovani ljudi, paideia, adanas je to sinonim za metaforičku “sirovinu”)brončane puti snimljeno je uglavnomna lokacijama u Bugarskoj. Osveta jeponovo iskorištena kao pokretački motiv, aradnja se svodi na potragu i konačni obračuns krvnikom koji je glavnom liku kao dječakuspalio selo i ubio oca, što je predtekstsvake epizode-avanture ovog, u međuvremenustasalog junaka ogromne melankolijei ogromnog veselja. Jason Momoa u naslovnojulozi izgledom je doista nalik Conanusa stranica stripova izdavačke kuće MarvelComics 70-ih godina prošlog stoljeća. Standardnodobar, ali nedovoljno iskorištenRon Perlman kao Corin, Conanov otac teprvih petnaest minuta filma o djetinjstvu ubrdovitoj i hladnoj Cimmeriji, inspiriranihuvelike Miliusovom vizijom života barbarskihsjevernjačkih klanova, sasvim solidnofunkcioniraju i čak djeluju obećavajuće.Na žalost, uz nekoliko prekrasnih pejzaža ipanoramskih prizora (nastalih korištenjemCGI tehnologije) to su i jedini aduti filma,jer sve ostalo je daleko od kvalitete adaptacijeiz 1982. godine. Glavni negativac uizvedbi Stephana Langa blijed je i neuvjerljiv(inspiraciju je glumac očigledno potražiou liku zlog Kurgana iz hita Highlanderiz 1986., Australca Russella Mulcahyja),jednako kao i precijenjena Tarantinova iRodriguezova muza Rose McGowan u ulozinjegove opake vještičje kćeri čiji je izgledipak malo previše ”gothic” za Hyborijskovrijeme. Ostatak glumačke ekipe nije ponudioništa što bi bilo vrijedno pažnje, a samapriča i dijalozi kao da su manje važni odakcijskih scena i uglavnom nepotrebnih 3Defekata. Zanimljivo je da je i stil gotike, iakonastao u Francuskoj sredinom 12. stoljećaprimarno kao arhitektonski Opus Francigenum,naziv dobio prema sinonimu zasve što je sirovo i grubo, odnosno oprečnoklasičnom ili klasicističkom stilu.Čarobnjaštvo nam treba Zarazliku od Miliusove promišljene ode barbarizmus rekonstrukcijom nekadašnjih nemilosrdnihosvajačkih pohoda nomadskihnaroda poput Huna i Mongola, novi Conan– lik koji ima crtež feniksa na maču i kunese u izmaštanog boga Croma – ima elementekojima je Marcus Nispel oplemenioi dodao novu dimenziju Howardovom izvorniku,one nordijske mitologije, finskog nacionalnogepa Kalevala čijih 50 runa kojezapisuju oralnu tradiciju govore o mitskimjunacima koji snagom riječi mijenjaju svijetili personificiraju genij uzdignut do magije,a smrt se prikazuje kao odlazak čamcemprema horizontu, i Wagnerovog ciklusa PrstenNibelunga koji je trilogija s Vorabendomili preliminarnom večeri kao Gesamtkunstwerkili totalno umjetničko djelo. Ipak,Conan the Barbarian 3D, u najboljoj namjerida pričom bude još bliži originalnim pisanimavanturama iz ranih 30-ih, a slikom podsjetina silnom energijom pršteća ulja ilustratoraFranka Frazette za naslovnice reizdanja tiskanih60-ih i 70-ih godina, uspijeva se tekminimalno izdići iznad mora sličnih ”fantasy”ostvarenja tzv. ”sword and sorcery”podžanra.

filmzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 17Najava krajafilmskog gigantaTorinski konj dehistorizira svoju filmsku građu da bi u njoj pronašao svehistorijskudramuDragan JurakTorinski konj (A Torinói ló, 2011.), r:Bela Tarršibati životinju. Rasprežu konja, i vraćajuga u staju, kameno zdanje, čiji se jedan zidurušio, a crjepovima i daskama vitla vjetarkoji se već danima ne smiruje.Godine 1889. u Torinu se dogodioznameniti povijesni susret. S jednestrane je bio njemački filozof FriedrichNietzsche, a s druge strane talijanskikonj za vuču. Kočijaš je bičem udarao konja,Nietzschea je to uzrujalo, otrčao je do konja,i zaštitnički ga zagrlio. Nakon toga i konj iNietzsche odlaze svaki na svoju stranu.Priča o konju Nietzsche doživljavaslom. Otada je skroz lud sve do smrti, dosljednočitavih 11 godina, od 56. godineživota. Ukratko, kao što to piše GüntherNenning, prevezu ga kući, poslušno šeće smamom; najednom se otrgne, brzinom bljeskase skida i gol golcat brčka u jednoj barici(Naumburg, 1890.). “Da bi umirila mahnitasina, nježna mu majka tri puta tjedno priređujetoplu kupku. Starica i njezina stara služavkas mukom ga podižu u kadu – debeo je,prežderava se. Kada je na prvom katu kućeu Naumburgu, žene tegle dvadeset škafovavode, zagrijanih u prizemlju, znači šezdesettjedno, isto toliko škafova iskorištene vodepomno tegle dolje, i tako sedam godina,gotovo do majčine smrti 1897. godine: 43680 škafova... Filozof s brkovima postajedjetetom s brkovima, brčka se u kadi da sevoda niz stepenice slijeva, dobiva erekcijei čilo ih pokazuje, dere se, pjeva, gotovosvakodnevno vrlo lijepo svira klavir, čestovlastite skladbe. Ponekad piša u cipele, kojeu tu svrhu prethodno svuče. Rado se igra snovčićima, zanima se za doboše, lokomotivei godišnji sabor strijelaca. Uglavnom samotako sjedi... Svijet slikâ Apokalipse sada jeobogaćen brkatim filozofom u kadi.”U autobiografiji Ecce homo, koju Nietzscheneprestano ispravlja do kasno u godinukada se ludilo otvoreno javlja, stoje poglavlja:“Zašto sam tako mudar”, “Zašto samtako pametan”, “Zašto pišem tako dobreknjige”, “Zašto sam sudbina”... “Onanija”,zlobno navodi Richard Wagner uzrok filozofovebolesti (u pismu Nietzscheovomliječniku dr. Ottu Eiseru, 23. listopada 1877.godine)...Svakom filmašu ovakva bi se povijesnagrađa činila idealnom za žanr biografskogfilma, u kojem se znamenite povijesne ličnostiredovito tračaju s malograđanskimoduševljenjem te prikazuju kao nepoštene,lude, prijetvorne, nesretne, seksualno frustrirane,seksualno nastrane, odnosno zakinutei prikraćene na ovaj ili onaj način. Nou Torinskom konju Belu Tarra ne zanimašto se nakon povijesnog susreta u Torinudogodilo s Nietzscheom: njegov film neprati sudbinu Brkova, već sudbinu konja,sudbinu kočijaša i sudbinu njegove kćeri.Nakon zagrljaja s Brkovima konj ne djelujeneposlušno. Pokorno vuče kola uz strmuuzbrdicu. No sljedećeg dana seljak ga ponovone uspijeva pokrenuti. Šiba ga upregnutogu kola, ali konj ostaje na mjestu.Kćer koja sa seljakom živi u udaljenoj iizoliranoj pustari, govori ocu da prestaneFilm dehistorizacije Sljedećegdana konj, zapravo kobila, prestat će jesti,a potom i piti. Seljak i kćer više ga nećeuprezati. Kada na svom imanju ostanu bezvode, kada presuši bunar, spakirat će onomalo osobnih stvari – odjeću, alat, krumpir,palinku i uramljenu fotografiju majke ižene – zavezati kobilu za mala kola, i samiih vući prema gradu, prema spasenju. NiNietzsche nije dobro tih prvih nekolikodana nakon torinskog susreta. On i njegovkonj u transcendentalnoj su vezi. Nakonincidenta Nietzsche pada u krevet i dvadana ne ustaje iz njega niti progovara. Prvarečenica koju će kazati bit će: “Mutti, ichbin Dumm”... I tu Bela Tarr napušta Brkove.O Nietzscheu u Torinskom konju višenema ni spomena. Pozornicu zauzimajunovi likovi, a patnje i stradanja Brkovapočinju se gubiti u historijskim maglamai patnjama i stradanjima bezimenih, kakoljudi tako i životinja.Što Torinski konj prikazuje pratećisudbinu konja, seljaka-kočijaša i njegovekćeri? Povijesno ništa, ili povijesnu suštinuljudske egzistencije? Što se u tompovijesnom ne-događaju, privatnoj drami,maloj, gluhoj i bezimenoj, može vidjeti? Izadrame jednog filozofa stoji drama jedneživotinje, iza drame jedne životinje stojidrama čovjeka. Taj čovjek kod Bele Tarraviše nije samo historijska fusnota jednogvelikog čovjeka. On postaje glavni junakdrame, svijet je njegova pozornica, filmskiizrez je sada okvir njegove drame. Je li zbogtog malog čovjeka, postavljenog u središtepozornice svijeta, Bela Tarr snimio film o“Nietzscheovom” konju, a ne o BukefaluAleksandra Velikog ili Buraku prorokaMuhameda? Očito, Belu Tarra ne zanimajuni znameniti ljudi, ni povijesno znamenitikonji, vjerni Bukefal koji je sa svojim jahačemosvajao svijet i Burak s kojim jeprorok letio preko pustinje i uzdigao se nanebo. Torinski konj film je dehistorizacije– sa slavnog konja prelazi se na bezimenogkonja, i potom, bezimeno seljaštvo. Dehistoricizamnije vidljiv samo u kameri kojaumjesto za Nietzscheom odlazi za konjem.Tarra ne zanima ni povijesna rekonstrukcijai geografsko-kulturološka utemeljenostdrame. Krajolik u kojem živi seljaks kćeri više podsjeća na tipičnu tarrovskumađarsku pustu, negoli na mediteranskoi alpsko okruženje Torina. Dapače, seljacigovore mađarski, a ne talijanski, piju “palinku”i očito nemaju nikakve veze niti sasjevernom Italijom niti s kulturološkim igeografskim kontekstom svoje drame.Snažna i nedjeljiva autorskavizija Belu Tarra nije lako voljeti;zapravo, mnogo ga je lakše ne voljeti. USotonskom tangu gnjavio nas je sa sedmerosatnomdužinom filma, gotovo pa potpunoneprimjerenog za kino prikazivanje.U Werckmeisterovim harmonijama gnjavioGledamo ono štoje apovijesno, štoniti jedan film nebi uzeo kao dramu,kao središte svogizreza. UmjestoNietzschea kojipiša u vlastitecipele, ili maše serekcijom predstarom sluškinjomi slučajnimposjetiteljima,gledamo bolesnogkonja kako stoji uruiniranoj štalinas je tzv. “kafkijanskom” atmosferom. Iu Torinskom konju Tarr gnjavi gledatelja.Film je monoton, kadrovi predugi, scenese ponavljaju, unutar kadra se malo ili ništane događa, akteri gotovo uopće ne govore,a svaka standardna narativna ekonomikaodmah bi barem polovicu filma proglasilaza nepotrebni pripovjedni višak. Zapravo,uobičajenim narativnim modelima višak bipredstavljao čitav Torinski konj. Tu i ležisnaga filma. Tu je i odgovor što gledamou Torinskom konju. Gledamo ono što jeapovijesno, što niti jedan film ne bi uzeokao dramu, kao središte svog izreza. UmjestoNietzschea koji piša u vlastite cipele, ilimaše s erekcijom pred starom sluškinjom islučajnim posjetiteljima, gledamo bolesnogkonja kako stoji u ruiniranoj štali. Umjestohollywoodskog biografizma gledamo dvojeseljaka kako se iz dana u dan prehranjujukuhanim krumpirom, pohlepno ga žderućiprljavim rukama; gledamo ih kako sjedepred prozorom zureći u vjetar koji metesve pred sobom, i kako noću leže u krevetuslušajući crve u drvetu. Torinski konj dehistorizirasvoju filmsku građu da bi u njojpronašao svehistorijsku dramu.Posrijedi nije samo hiperrealizam i ponovnootkrivanje filmske slike – koju je BelaTarr svojim “slow-filmom” Sotonski tangoionako otkrio još gotovo prije dvadeset godina.Seljaci nisu pogođeni samo realnimživotnim teškoćama. U vjetru koji nemilicepuše nema ničeg uobičajenog pa ni realističkog,u bunaru koji je iznenada presušionema ničeg objašnjivog i kauzalističkog.Kada otac i kćer ostanu bez svjetla, kadane uspijevaju zapaliti niti jednu svjetiljku,i kada sama žeravica počne gubiti sjaj – jasnoje da njihovim malim sudbinama vitlajuneke misteriozne, onostrane sile destrukcije.Ovaj svijet, ova njegova patnja nije protumačivasamo realnim, povijesnim, ekonomskim,meteorološkim, kauzalističkim okolnostima.U svakodnevnim egzistencijama,u gluhim apovijesnim tavorenjima gluhih iapovijesnih ljudi, u njihovim svakodnevnim,bezvremenskim patnjama i stradavanjima,postoji nešto mistično. Nešto što je u vodi– koja je neobjašnjivo presušila; nešto štoje u vjetru – koji ne prestaje hukati; neštošto je u svjetlu – koje je iznenada utrnulo.U Scottovu Kraljevstvu nebeskom Baliande Ibelin, posljednji branitelj Jeruzalema,pitat će cara Saladina što za muslimanepredstavlja Jeruzalem. Saladin će zaustavitikonja, okrenuti se i kazati – “Ništa... I sve!”Isto bi se moglo reći i za Torinskog konja.Što prikazuje film s kojim je Bela Tarr najaviokraj svoje filmografije – “Ništa... i sve!”.Zbog ovog “Ništa” film nije lako gledati.Zbog ovog “Sve” gledatelj će (možda) bitinagrađen za svoju strpljivost, i svoje dobreživce. Bela Tarr nije autor lak za gledanje,on možda nije ni omiljen kao autor, no unjegovim filmovima očita je snažna i nedjeljivaautorska vizija kakvu najčešće posjedujusamo filmski giganti.

vizualna kulturazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 18ProjektIRAti sudbINugRADAOBOGAĆIVANJE POVIJESNIH SREDINA KROz SUVREMENI ARHITEKTONSKI izRIČAJSANDRA USKOKOVIĆNajava izdanja knjige Sandre Uskoković Suvremenaarhitektura u povijesnom ambijentu / Ignoriranje ili uvažavanjekonteksta?, Izdanja Antibarbarus, 2011.Nekoliko je nepomirljivih prepreka za ostvarenjevizualnog kontinuiteta prilikom oblikovanja suvremenearhitekture u povijesnim sredinama, ameđu kojima je najznačajnija i najupadljivija ona koja seodnosi na arhitektov ego. Profesija uči arhitekte da oblikujui izvode građevine koje se ističu u ambijentu, jer se jedinotako identificira “arhitektovo djelo“ kao opće prihvaćenisuvremeni ideal kreativnosti. Navedeni pristup je nažalostvezan za svojevrsni egocentrizam, privlačenje pozornostina sebe, tj. vlastito djelo, jer polazi od pitanja: ako građevinanije dovoljno uočljiva, tko će znati da ju je arhitektnapravio? Riječ je o romantičnom idealu iz 19. stoljeća ipotrebi za osobnim izričajem – afirmaciji genija na djelu,no koji je često nauštrb postojećeg konteksta. Navedeniromantični ideal prepoznatljiv je i danas u arhitekturi, i to unepotrebno uskoj i ograničavajućoj definiciji arhitektonskekreativnosti zahvaljujući kojoj današnji arhitekti smatrajuda nisu ostvarili istinsku kreativnost ako se njihove građevineviše nego uspješno stapaju s ambijentom.Današnja definicija umjetničke originalnosti i idejeusklađivanja nove i starije arhitekture polazi od toga daje poštivanje dostojanstva određenog područja ili kvartapri oblikovanju nove građevine koja se uspješno uklapa ukontekst i koju nije lako identificirati kao novu, nekompatibilnos pristupom i stajalištem o originalnosti kao prvenstvenomkriteriju umjetničke sposobnosti i stvaralaštva.U konačnici se tako najčešće podrazumijeva da, ako jegrađevina iznimno uspješno uklopljena u kontekst, u tomslučaju arhitekt nije bio toliko originalan, tj. inventivan,već da je kod oblikovanja kopirao posuđene teme. U navedenompristupu zrcali se opasnost podržavanja ideje o“stilu našeg vremena“ koja se prije svega odnosi na osobnuviziju i ideju arhitekta, kao i naručitelja koji je osiguraoimplementaciju odabranih estetskih vrijednosti. Jasno jenaime da se vizualni problemi naših gradova odnose napitanja kontinuiteta i kohezivnosti, no bilo bi puno ispravnijenapustiti ideju “stila našeg vremena“ i ustupiti mjestorazličitim, prikladnim stilovima za različite kontekste jerje u konačnici “poštivanje duha mjesta“ – genius loci punovrjedniji i važniji arhitektonski koncept, nego poštivanjeduha vremena. Na originalnost, tj. autentičnost umjetničkogstvaralaštva ukazuje Jacques Derrida u tekstu Generacijejednog grada gdje fenomenološki objašnjava logiku razvojagrada i nove izgradnje te piše: “Svaka gradnja koja želi totalitarizirati,upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive,urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onufleksibilnu gramatiku koja je u stanju uvesti nove sintakse,nove harmonične razvoje, nove integracije koje se ne kose sprvobitnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnojpovredi koja razara dušu i tijelo grada, integritet imenagrada. Treba graditi tako da nove funkcionalne i estetskekombinacije mogu beskrajno obogaćivati konzervirajući,zasnivati štiteći, čuvati nasljeđe na životu ne svodeći gradna muzej ili spomeničko groblje“.BaštINA kAO ekONOmski pROIZvOD Danasje sasvim očito da promatranje povijesnih područja i građevinakroz isključivo arhitektonsku i morfološku perspektivupredstavlja opasnost za evoluciju i razvoj jer navedenapodručja s vremenom pretvara u “trupla povijesti“. Glavnedileme koje se javljaju u današnjoj konzervaciji svode sena sljedeća bitna pitanja: da li želimo očuvati “stvari“, tj.objekte, ili želimo očuvati bezvremenske, univerzalne vrijednosti?Koje su to vrijednosti i kome/čemu pripadaju?Kulturna baština je zapravo kolektivni fenomen koji jevišeznačan, i svaka povijesna građevina ili lokalitet utjelovljujeviše različitih tipova vrijednosti: društvenu, političku,estetsku, obrazovnu i, naravno, ekonomsku. Navedenevrijednosti su nastale kao odgovor na zahtjeve današnjicei kao takve su podložne promjeni, ali su isto tako uzrokomi posljedicom društvenog konflikta. Nažalost, u praksise ove različite vrste vrijednosti – a koje su sastavni diosvakog arhitektonskog djela – često interpretiraju i tumačekao nepomirljive ili proturječne. Prisutna je, naime,svojevrsna disonanca u poimanju baštine, gdje nedostajedosljednost kod tumačenja značenja što posebice dolazido izražaja na tržištu gdje se baština isključivo poima kaoekonomski proizvod.Zaštita i očuvanje povijesnih sredina prije svega podrazumijevatraženje načina da se osigura širok rasponkvaliteta koje određenom mjestu daju njegov posebankarakter kao što su njegova povijest, građevine, otvoreniprostori, tradicija, kultura i društveni život – te da se isteodrže u cilju kontinuiteta života u zajednicama, ali i kaonaslijeđe budućim generacijama. Svaki povijesni grad jecjelina koja mora uvijek biti otvorena prema vlastitojtransformaciji i širenju koje pri tome, koliko je moguće,što manje iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovonaslijeđe. Grad je, naime, tipografija memorijâ s brojnimpovijestima, ali i kontinuitetom ponovnog stvaranja novihmemorija mjesta. Urbana konzervacija se dosada uglavnombavila očuvanjem fizičkih i društvenih vrijednostiodređenog područja, no danas je sve očitije da je očuvanjesvakodnevne kulture od univerzalnog značaja te jednakovažno kao i fizički materijali. Urbana konzervacija u konačnicipodrazumijeva i kulturološku konzervaciju, kojase odnosi na očuvanje karakteristika i vrijednosti stanovništva,kao i njihove kulture. Čest je slučaj da se povijesnigradovi i područja uglavnom, ako ne i prvenstveno, poistovjećujus arhitektonskim vrijednostima i kvalitetama itrajnošću građevnih materijala koje zajedno predstavljajuopipljivo-fizičko svjedočanstvo prošlosti. Ipak, osim navedenihfizičkih vrijednosti, jednako je važno sagledati i samupromjenu kao dio kontinuiteta živućih zajednica te uvažiti ineopipljive dimenzije i vrijednosti mjesta kao bitan aspektbaštine. Prema tome, bez obzira da li je stanje spomenikaruševno ili je on obnovljen, njegovo stanje neminovnoposjeduje određeno značenje koje je posljedica njegoveinterakcije s društvenom okolinom. Jednako tako prisutnoje i simboličko značenje spomenika koje je pak definiranona temelju vrijednosti korisnika tih prostora ili bilo kojedruge grupe koja ima vezu s lokacijom.Tehnički sofisticirana kupola nastala metodom kontrastneinterpolacije na Reichstagu, Berlin, 1999. (Norman Foster)Tančici dům (Kuća koja pleše),Prag, 1999. (Frank Gehry)“FetišIZAcIJA“ mjesta i pROStORA CitirajućiKevina Lyncha: “Da bi se ostvarila učinkovitazaštita spomenika, mi moramo znati za koga želimo očuvatiprošlost i što želimo očuvati od prošlosti“ (NationalTrust for Historic Preservation, 1980.). Činjenica jest dašto je veći broj ljudi koji se slaže oko temeljnih i trajnihvrijednosti povijesne građevine, tj. spomenika, tim ćeveća biti javna vrijednost koju spomenik na taj način zadobiva.Na kraju, javna vrijednost arhitekture djelomičnopočiva na funkcionalnoj podršci koju građevine imaju uljudskim životima, no djelomično i na simboličkoj ulozigrađevina i njihovih pripadajućih javnih prostora, kaoi na “slici“ koju tijekom vremena javno prenose o namasamima, tj. našem identitetu. Danas se kulturna baštinateži prilagoditi liberalnom društvu koje nastoji prihvatitirazličitost, pluralizam i multikulturalizam pa je istumoguće istovremeno promatrati kao znanje, kulturni

vizualna kulturazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 19Harmonični odnos s neposrednomokolinom trga Tartini, Piran,obnovljenog 1989. (Boris Podrecca)proizvod i politički resurs, a priroda takvog znanja jeuvijek posredovana i određena specifičnim društvenim iintelektualnim okolnostima.Gledajući iz perspektive evolucije bilo kojeg povijesnoggrada, svaka nova, suvremena interpolacija je prikladna ipoželjna ako donosi novu kvalitetu i senzibilno se odnosiprema značenju postojećeg konteksta. Prava mjera prikladnostii uspješnog uklapanja, tj. prilagodbe u povijesnikontekst se određuje na temelju procjene da li su se i na kojinačin vrijednosti lokaliteta izmijenile uslijed određene intervencijeili prenamjene. Pri tome nije samo riječ o fizičkimvrijednostima niti se glavne vrijednosti uvijek svode na pitanjamorfologije. Analiza estetskih vrijednosti lokaliteta kaoi mogućih utjecaja na njih, ukazuje da nije važno je li riječ osuvremenom ili tradicionalnom oblikovanju, već o tome dali je to oblikovanje prikladno vizualnim kvalitetama povijesnesredine u koju se intervenira. Bilo koji odnos arhitektaprema prošlosti mora uključiti izvorne, odabrane dijeloveprošlosti pri definiranju novog arhitektonskog rješenja, aliisto tako arhitekt mora razumjeti i prenijeti niz vrijednostikoje lokacija danas posjeduje. Shodno tome, ako je postojećikontekst estetski unaprijeđen zbog adicije ili interpolacijenove građevine, onda je takva intervencija prikladna iakograđevina sama po sebi ne mora biti “remek-djelo“. Ako jepak postojeći kontekst novom adicijom ili interpolacijomobezvrijeđen ili vizualno narušen, onda je takvo rješenjeneprikladno usprkos činjenici da nova građevina doistamože biti od iznimne arhitektonske vrijednosti. U konačnici,vrijednosni sud ne bi smio počivati na izoliranoj građevini,već bi trebao uključivati i fizički kontekst i važno pitanje jeli cjelina bolja ili lošija zbog nove građevine.Okosnicu navedene problematike ne predstavlja samoodgovor na pitanje što smo uspjeli očuvati, već i odgovorna niz sljedećih pitanja poput: što se nije uspjelo očuvati?Wien Mitte, “buffer “ zona povijesnejezgre Beča, u izgradnji do 2012.dio kolektivne memorije? mjesto gdje su se ljudi susretali?Povijesne građevine naime nisu relikvije, već dinamičkiizvor suvremenih vrijednosti, a isključivi fokus na mjestokao sponu baštine i identiteta donosi rizik pretjerane “fetišizacije“mjesta i prostora, onemogućavajući razumijevanjei prihvaćanje sveukupne proizvodnje društvene memorije.Defetišizacija mjesta omogućuje što otvoreniji proces arhitektonskogoblikovanja kroz interpretaciju povijesnihgrađevina, čime je izglednije da će nova, suvremena intervencijaistaknuti njihovo značenje. Povijesna i suvremenaarhitektura se uostalom i postavljaju jedna uz drugu kakobi ih se zajedno tumačilo i valoriziralo njihov odnos. U tomsmislu, nova, suvremena arhitektura obnavlja povijesneizvore i kontekst, kao i značaj povijesne arhitekture, biloda direktno djeluje na njih, ili na indirektan način, putemasocijacije. Riječ je arhitekturi koja u svojoj osnovi “surađuje“i unutar koje se odnos novog i starog bolje razjašnjavana način da se ističu vrijednosti “drugoga“, a u idealnimse pak slučajevima stvaraju i nove vrijednosti. Danas jepak sve prisutnije uvjerenje da povijesna građevina možeosigurati snažan kontrapunkt apstraktnim oblicima, asimetričnomoblikovanju i otvorenom projektiranju suvremenearhitekture. Povijesna i suvremena građevina naime zajedničkitvore svojevrsnu “jedinstvenu kemiju“ koja nastajeuslijed spajanja arhitektonskih elemenata iz sasvim različitihrazdoblja stvarajući pri tome novo energizirano, vizualno,prostorno i kulturološko iskustvo.HarmONIJA kAO pOZIcIJA IZmeđu kAOSAi mONOtONIJe Različitost, inventivnost i promjenasu zasigurno aspekti oblikovanja koje treba poticati upovijesnim sredinama, ali na način da su isti dosljednii koherentni u odnosu na postojeću vizualnu tradiciju.Naime, postoji velika razlika između vizualno koherentnogkonteksta – u kojem su različite građevine sličnog iliistog vizualnog karaktera – i zajednice koja je vizualnosasvim predvidljiva. Također postoji profinjena ravnotežaizmeđu različitosti koja stvara životne i vizualnointeresantne kontraste, i različitosti koja donosi kaos.Monotonija i kaos su dvije strane iste medalje, koje sujednako nepoželjne u bilo kojem kvartu, cjelini ili gradu.Interpretacija povijesnog konteksta kroz “traženje reda“u onome što nije nužno nastalo ili izvorno bilo izgrađenokao “uredni“ urbani prostor, umanjuje jedinstvene kvaliteteindividualnih postignuća u cjelini i narušava suvremenopoznavanje mehanizama razvoja i promjene koji sutu cjelinu definirali onakvom kakva je danas. Postojećamorfološka različitost bilo koje povijesne sredine je stanjekoje se treba prihvatiti jer je ono samo po sebi stanjepovijesnih prilika.Tema suvremene arhitekture u povijesnim sredinamanužno podvlači dva presudna pitanja: da li oblikovanje upotpunom skladu s kontekstom nužno vodi monotoniji?I da li očuvanje vizualnog kontinuiteta ukida mogućnostpromjene? Uspostavljanje osjećaja vizualnog kontinuitetazasigurno ne podrazumijeva balzamiranje sredine, a o tomei svjedoče mnogi primjeri iz povijesti. Povijest arhitekturenam ukazuje i potvrđuje da različiti arhitektonski stilovimogu pridonijeti kompatibilnosti povijesne cjeline, a da pritome očuvaju i vlastiti, jedinstveni estetski karakter, što jeprvenstveno uvjetovano odabirom senzibilnih naručiteljate vještih i kreativnih arhitekata. Naime, svako kreativnorazdoblje unosi nove elemente u tradicionalni ambijentpridonoseći tako morfološkoj pluralnosti urbane kompozicije,pri čemu je važno da nove, suvremene građevineprvenstveno potiču vrijednosti koje zajednica pripisujeodređenom povijesnom ambijentu ili građevini. Kvalitetasuvremene interpolacije se tako u konačnici prepoznajekroz njezinu kompatibilnost s arhitektonskim karakterompovijesne sredine, no pod uvjetom da se pri tome doslovnone oponašaju postojeće povijesne građevine ili obilježja.Ipak nužno je istaknuti da “kvaliteta“ kao vrijednosnakategorija uključuje određenu subjektivnost prisutnu kodkomisije za zaštitu spomenika, jer kvaliteta često predstavljarazličite vrijednosti za različite ljude…ŽivljeNJe (OD) povIJesti Povjesničar i teoretičararhitekture Manfredo Tafuri pak smatra da problem radau povijesnim sredinama proizlazi zbog nesigurnosti arhitektureoko vlastitih temelja. Naime, bitno pitanje je kojidio povijesti želimo očuvati, no dosada se praksa zaštitespomenika najvećim dijelom fokusirala na očuvanje “daleke“povijesti, umjesto one koja nam je bliža i s kojomimamo jaču povezanost te koja je na posljetku od vitalnogznačaja za ljude. S tim u vezi, američki povjesničar urbanizmaKevin Lynch već 1972. ističe da bismo prvo trebali“izgraditi most prema bliskoj prošlosti“ kako bi mogli pristupiti“dalekoj“ prošlosti. Najveća opasnost koja danasproizlazi iz prakse zaštite spomenika jest upravo njezinamoć da “zamrzne“ određenu sliku iz prošlosti, koja se svremenom može pokazati kao mitska ili irelevantna. Svrhai smisao zaštite spomenika naime nije samo u očuvanjustarih građevina, već i u prenošenju povijesnih i kulturološkihvrijednosti koje su mnogo važnije od materijala ifizičkog objekta. Prirodu našeg odnosa prema prošlosti jeizvrsno definirao njemački sociolog Hans Freyer izjavivši:“Razmišljanje u povijesnim kategorijama ne znači stvaranjeslike prošlosti, već razumijevanje sadašnjosti i njezinihpovijesnih korijena“. Drugim riječima, razumijevanje prošlostii povijesnih kategorija nam u osnovi tumači i ukazujeda povijest povijesnih gradova nije završila “jučer“, negoda i dalje traje.Knjiga Sandre Uskoković Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu, Ignoriranje ili uvažavanje konteksta? opisujei tumači utjecaj suvremenih arhitektonskih kretanja na postojeće, povijesne i tradicionalne urbane oblike, kao i njihovučinak na zatečene estetske i arhitektonske vrijednosti u povijesnim, urbanim područjima. Istraživanje navedene problematike,tj. suodnosa stare i povijesne te nove i suvremene arhitekture, temelji se na analizi i usporedbi rada i djeladva suvremena arhitekta: Hugh Newell Jacobsena koji živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama, i Borisa Podreccekoji živi i stvara na području jugoistočne Europe i Mediterana. Riječ je o arhitektima čiji rad i djela predstavljaju polazištei ilustrativni primjer za komparativnu studiju o uspješnom i senzibilnom, suvremenom arhitektonskom oblikovanjuu povijesnim sredinama, i to na području Sjedinjenih Američkih Država i jugoistočne Europe.

vizualna kulturazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 20NemoćNI pROIZvODIstvARAlačke SNAgePRIVATNOM zBIRKOM MODERNE UMJETNOSTI AMERIKANKE PEGGY GUGENHEIM OTVOREN JEBIJENALE 1948. KAKO POSLIJERATNI POLITIČKI STEJTMENT ITALIJEIVICA žUPANPovodom zatvaranja 54. venecijanskogbijenala – o povijesti FundacijePeggy GugenheimSvake druge godine u lipnju, kad seotvara venecijanski Biennale pa tako i naovogodišnjem vernissgeu, prisjetimo se činjeniceda je Mostra 1948. bila otvorenazbirkom umjetnina slavne kolekcionarkePeggy Guggenheim, koju je u tim prigodama,bez obzira na to koliko smo je putaveć razgledali, jednostavno bogohulnoiznova ne vidjeti. Zbirka i danas, nudećiradove Picassa, Braquea, Duchampa, Picabije,Legera, Caldera, Brancusija, Severinija,Balle, Delaunayja, Kupke, Mondriana, Kandinskog,Arpa, Mirda, Giacomettija, Ernsta,Magrittea, Pollocka, Rothka, Moora…,ali i američkih apstraktnih ekspresionista,znatno upotpunjuje venecijansku turističkuponudu. Od 1997. zbirka udomljuje i GianniMattioli Collection, koja uključuje dvadesetpet djela talijanskih futurista, a u vrtuje postavljena zanimljiva kiparska zbirkaThe Nasher Sculpture Garden, nekad s radovimaErnsta, Arpa, Giacomettija, Duchampa-Villona,Takisa, Gilardija, Richiera,Morrisa…, a danas i sa skulpturama YokoOno (u Peggynu čast u vrtu je usadila “živu“maslinu), Paladina, Smitha, Merza, Plessija,Holzer, Pevsnera, Caroa …Zbirka se postupno širila na sve zgradeu neposrednu susjedstvu, čime se dobio golemizložbeni prostor za povremene izložbe.Tako se, dok se u glavnoj zgradi može vidjetistalni postav zbirke, uvijek ponešto izmijenjen,u novim galerijskim prostorima svakogljeta mogu pogledati izuzetno zanimljivi postavi,ovaj put izložbu Ileana Sonnabend. Anitalian portrait, s dijelom zbirke karizmatskenewyorške galeristice.Kad se Peggy 1947., nakon razvoda sMaxom Ernstom, iz New Yorka vratila uEuropu, nastanila se u venecijanskoj palačiBarbaro na Kanalu Grande i već za kojimjesec postala kraljicom bučnih i razuzdanihzabava. Već prve godine boravka uVeneciji zaljubila se u palaču Venier deiLeoni, izgrađenu 1748., ali nikad dovršenu.Svojoj ljubavnici Luisi Casati svojedobno juje darovao Gabriele D’Annunzio. Peggy ju jeobnovila i 1951. otvorila za javnost.PicASSO prvi put u VenecIJIkAD i pOllock Još nije ni raspakiralasvoju zbirku, a talijanske su je vlasti zamolileda je pokaže na Biennalu. GiuseppeSantomasso, kojega je Peggy 1946. upoznalau Veneciji, preporučio je glavnom tajnikuBiennala, povjesničaru umjetnosti RodolfuPallucchiniju, koji je organizirao prvih petposlijeratnih biennala (1948.-1956). da na24. biennalu izloži i njezinu zbirku. Do te1948. Talijani gotovo da nisu poznavali djelanadrealista, ali ni avangardista poput Brancusija,Arpa, Pevsnera, Maljeviča, a ako su iimali svijest o njima, bilo je to zahvaljujućičlancima iz časopisa poput Minotaura iliCahiers d’ Art. Ni sam Palluchini, stručnjakza talijansku renesansu, niti njegov pomoćnikUmbro Apolonio nisu bili upoznati sostvarenjima tih i drugih umjetnika koje ćePeggy, na njihovu zamolbu, izložiti. Zbirkaje istodobno predstavila i afirmirala i mladunjujoršku avangardnu scenu koju su činiliJackson Pollock, Willem De Kooning, MarkRothko, Franz Kline, Arshile Gorky, RobertMotherwell, Clyfford Still, Barnett Newman,Adolph Gottlieb, Phillip Guston, Ad Reinhardt,Hans Hofmann, James Brooks, RichardPousette-Dart, William Baziotes, MarkTobey, Bradley Walker Tomlin, TheodorosStamos, Jack Tworkov… Njihova ostvarenjaPeggy je izložila zajedno s europskim remek-djelimakoja je kupovala u predvečerjerata pa je zapravo pokazala paradigmatskukolekciju moderne umjetnosti Zapada.Nakon šest godina pauze tijekom Drugogasvjetskog rata – posljednji je održan1942. u okrnjenu sastavu – Bijenale je 1948.nastavio s normalnom djelatnošću nastojećisvratiti pozornost publike na europskei svjetske avangardne umjetnike, ali i nakretanja u suvremenoj umjetnosti. Talijanizapravo iskorištavaju Peggynu zbirku da binjome – jer svoje nove umjetnosti još nisuimali – svijetu pokazali da su, nakon traumatičnaiskustva s fašizmom, spremni za ponovnuduhovnu integraciju s demokratskomEuropom. Mostru stoga otvara predsjednikRepublike Italije, a otvorenju je pribivaotalijanski politički i kulturni establišment.Sudjelovalo je tek petnaest država jerse mnogi narodi još nisu bili oporavili odratnih strahota pa su prazni paviljoni ustupljeniposebnim izložbama. Glavni događajite Mostre bili su Picassova retrospektiva sdevetnaest slika koje je kao kustos odabraoGuttuso, Peggyna zbirka, kojoj je ustupljengrčki paviljon – 136 djela 73 autora – kojuje predstavio Giulio Carlo Argan, a u njemačkompaviljonu Roberto Longhi priredioje veliku izložbu europskih impresionista.CaldeROv mobil je hrpa željeZATa je “mala bogataška neznalica”,kako su je zvali konzervativci, iza sebeimala petogodišnje galerijsko iskustvo, organizacijupedeset izložaba nove američkeumjetnosti i ravno pedeset godina. Bienalskopredstavljanje njezine zbirke očitovaloje nepogrešivost njezina instinkta za modernoi suvremeno, izbrušenost i istančanostnjezina ukusa, beskompromisnost i moć danepogrešivo pronalazi remek-djela moderneumjetnosti. “Nitko nije bolje od nje shvaćaoepohalno značenje nove umjetnosti, aistodobno tako malo znao o njoj“, tvrdio jeLeo Castelli.Prijam njezine zbirke, međutim, govori io konzervatizmu publike, djelomice i stručnejavnosti. Na svakoj strani Jadranskog mora,međutim, konzervatizam se različito očitovao,jer su i društvene i političke okolnostiu dvjema sredinama bile drukčije.Tek kad je tamo zasjala njezina zbirka,poznavatelji umjetnosti shvatili su koliko jeBiennale konzervativna smotra – primjerice,tek je tada Venecija prvi put vidjela Picassa,i to u istom trenutku kad i Pollocka. Daga tada nije upravo ona pokazala, tko znakad bi se Talijani upoznali sa suvremenimameričkim slikarstvom, čijim je lučonošombio upravo Pollock, kojega je otkrila 1942.,a 1943. izložila mu je radove u svojoj njujorškojgaleriji, afirmirala ga i pokazalaEuropi. Prva mu je europsku samostalnuizložbu upriličila 1950. u Sala Napolitanicau venecijanskom Museo Corer, na Markovutrgu, nakon koje postaje i svjetski poznatimumjetnikom.Njezina zbirka bila je nemilo iznenađenjetalijanskoj kulturnoj i nadasve stručnojjavnosti, a običnu publiku da i ne spominjemo.Dvije činjenice dostatno govore onepripremljenosti tamošnje kulturne javnostii publike na takvu vrstu likovnosti:uoči dolaska na izložbu nekih predstavnikaklera s postava je skinut jedan Mattin “seksualni“crtež, a demontirani Calderov mobilzamalo je bio bačen na smetište “kao hrpaželjeza“. Bez obzira na takav prijam, sličnezabune i zablude i “šokove“, taj je Biennaleu povijesti umjetnosti ostao upamćen kaotrenutak nezaustavljive ekspanzije međuratnihavangardnih i radikalnih modernističkihumjetničkih eksperimenata.Na drugoj strani Jadrana prijam Peggynezbirke još je zanimljiviji i znakovitiji. Kao jedanod rijetkih pojedinaca iz Jugoslavije kojije posjetio 24. biennale, Grgo Gamulin, tadajedan od najutjecajnijih likovnih kritičarai ideologa, piše opširan prikaz Sablasti nalagunama, Reportaža sa 24. Bijenala (Književnenovine broj 36, 2. studenoga 1948.)koji predstavlja “jedan od najboljih primjeradelovanja političke likovne kritike u vremesocijalističkog realizma i jedan od najindikativnijihu osporavanju pokušaja izlagačkeprakse moderne, ali i načelnog političkopartijskogodnosa kulturne politike premaumetnosti ‘kapitalističkog zapada’“ (LidijaMerenik). Gamulin, među ostalim, navodida je zbirka simbol “izopačene umjetnosti“:“(…) Prema tom tupom pesimizmu, što seisparuje iz savremene umjetnosti imperijalizma,predmeti izloženi u antirealističkompaviljonu zbirke Gugenhajm čine sekao igračke za djecu. Izgledaju već pomalosmiješni danas ti nemoćni proizvodi, kojibi trebali da budu odraz stvaralačke snagečovjeka: Arhipenko, Brankuzi, Lipšic, Kle,Kandinski i Maljevič, Maks Ernst, AndreMason i Salvador Dali, Huan Miro, IvTangi (…), svi okupljeni pod geslom “krizeobjekta”. Počima ta kriza sa posljednjomfazom kapitalizma, produbljuje se u dobavelikih imperijalističkih ratova, a sada sveskupa u agoniji, koja se zove astratizam ilibesadržajna umjetnost, sa sporadički ‘kontenuističkim’izletima u prabiološku nakaznost“,navodi zagrebački profesor.GamulIN o “IZOpačeNOJumjetNOSti“ Impresionističkaizložba, pak, simbol je, drži Gamulin, “klasnevladavine, nostalgije građana i malograđana“:“Iz raznih evropskih zbirki i galerijauzelo se ono što se moglo uzeti, bez sistema,i bez kapitalnih djela, i – da bi se dala iluzijanekadanje veličine – formirala se, za onekoji neće da prihvate Šagala i Mura, ovaretrospektiva iz bulevarsko-romantičkogperioda klasne vladavine“. Gamulin u osvrtusvoj prezir prema “bolesnoj“ i “izopačenoj“raboti diže za nekoliko “oktava“:“Nekolikosam sati proboravio usred tih paklenih vizija,koje su stvorene da izazovu u čovjeku gađenjenad životom“, dodajući još i ocjene: “Udvoranama venecijanskog Bijenala vonja namrtvace (…) Gledam ovu čudnu svitu štopleše mrtvački ples po zidovima (…) Osjetilesu svoju konačnu i neopozivu propastte fatalne aveti, pa prije no što nestanu uništavilu, zakazale su sastanak u mletačkimĐardinima: aveti već mrtve (…), kao i neketek rođene“.Gamulinov tekst pisan je, po svemu sudeći,u drugoj polovici 1948., nakon RezolucijeIB-a i Petog kongresa KPJ, održana usrpnju te godine. Mada je sam taj Kongresdao podršku CK KPJ u obrani neovisnostiJugoslavije, nedvojbeno je da je partijskivrh pokušavao ublažiti raskol sa SKP(B)i Staljinom i da se nadao da će se odnosisa SSSR-om tijekom vremena poboljšati.Isticanje partijskog suvereniteta i posebnostiteklo je kroz dokazivanje uspravnahoda sovjetskim putem pa u tom pogleduto isticanje nije imalo konfliktni karakter niambiciju prijeloma!Na Petom kongresu KPJ pročitan Izvještajo agitaciono-propagandnom radu MilovanaĐilasa definirao je prioritete domaćekulturne politike i odredio putanju kojom jekrenula onodobna likovna kritika, a svojimosvrtom s 24. biennala Gamulin ne samo dapodržava Đilasov Izvještaj, nego ga i razrađujena primjerima koje je vidio u Veneciji.U Veneciji Peggy živi do smrti. Unatočuspjehu i postupnu uvažavanju zbirke i odstrane konzervativnih osporavatelja, posljednjeje godine života provela osamljenički,izolirana u palači. Burni ljubavni život,zorno opisan u njezinim sjećanjima, bio jeneprihvatljiv dekadentnoj i licemjernoj mletačkojaristokraciji. Kći Pegeen se ubila, asin Sindbad se udaljio. Svako poslijepodnesa svojim je psićima ulazila u privatnu gondolu,po kanalima ju je gore-dolje vozikaoprivatni gondolijer, odjeven u opravu kojumu je kreirala la padrona, la dogeresa, laGuggenheim ili jednostavno la americana,kako su je zvali sugrađani. Taj svakidašnjiosamljenički ritual zvali su odlaskom u shoppingi on do kraja njezina života (umire1979. u 81. godini) ostaje jedini dodir vlasniceneprocjenjive zbirke s okolinom.

zoo–TEMAT:zarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 21Knjizevna zivotinjaili zasto citati zivotinjuJednorog u zrcaluAutorica istražuje predaju o ženi s jednorogom, a osobito njezinu primjenu umoralizatorskom djelu namijenjenom udanim ženama koje je pod naslovom Knjigao vrijednosti otajstva braka i duševnoj okrepi udanih gospa u 14. stoljeću napisaoPhilippe iz MézièresaAnna LobaKljucna zivotinja: jednorogJednorog, jedna od najmisterioznijih životinjasrednjovjekovnog bestijarija, bio je neobičnoomiljen u književnosti i umjetnosti srednjegavijeka. Mnoštvo predaja i bogata ikonografijakojima je bio predmetomsvjedoče o neodoljivoj fasciniranostitim neobičnim stvorenjem.Nije mi međutim namjera rezimiratiili komentirati genealogiju togačudesnoga bića koje "nastavlja zvjerinjakmašte", kako to lijepo kažeAlice Planche (Planche 1980:237).Ono što me zanima o predodžbi onjemu jest sve ono što se mimo njegovatjelesnog izgleda izravno povezujes njegovim duhovnim i moralnimznačenjem. Potekavši iz moralizatorskihbestijarija nadahnutima jednomaleksandrijskom kompilacijom iz 2.stoljeća pod naslovom Fiziolog, bajoslovniantički jednorog, fascinantno,ali i opasno stvorenje, zadobiva simboličnopa čak i teološko značenje tese uvršćuje u duhovni i vjerski diskurs.Postojanost i nepromjenjivostte tradicije potvrđuje se u Francuskojkroz cijelo 12. i 13. stoljeće. Prijevodii tumačenja Fiziologa ponavljaju istesimbolične komentare, a u BestijarijimaPhilippea od Thaona, Pierreaiz Bauvaise i Guillaumea le Clercapojavljuju se iste reference, pridajući mu isto značenje.U svome pristupu posvetit ću se duhovnom značenju teživotinje koje proistječe iz njezina susreta sa ženom. Premabestijarijima, jednorog je vrlo osjetljiv na miris nevinemlade djevojke. Da bi ga ulovili, lovci se služe ovakvimlukavstvom: na neko pogodno mjesto izlože jednu djevicui, kada joj životinja priđe primamljena njezinim mirisom ipoloži joj rog u krilo, izađu iz svoga skrovišta i ubiju je ilije uhvate živu. Priča o lovu na jednoroga može se tumačitina nekoliko načina. Njegov zanos u intimnom dodiru sdjevojčinim krilom neodoljivo podsjeća na dobro poznatiljubavni prizor iz udvorne poezije, pri čemu je jednorogslika i prilika ljubavnika ukroćena silinom žudnje. No, udugoj jednorogovoj povijesti duhovna egzegeza i udvornatradicija neprestano se ukrštaju i preklapaju. Počevši odFiziologa, taj je prizor nositelj anagogijskog smisla koji serazvija i obogaćuje kroz srednjovjekovne bestijarije, što ćereći da postaje simbol Božjega otjelovljenja i slika samogaKristova začeća. Na taj način jednorogov lik dobiva mjestou bračnoj mistici.Pozabavit ću se, dakle, pričom o ženi s jednorogom, aosobito o njezinoj primjeni u moralizatorskom djelu namijenjenomudanim ženama koje je pod naslovom Knjiga ovrijednosti otajstva braka i duševnoj okrepi udanih gospa(Le Livre de la vertu du sacrement du mariage et réconfortdes dames mariées) u 14. stoljeću napisao Philippeiz Mézièresa. Iz njegove perspektive očita senzualnost ierotičnost te priče zadobiva nov smisao, pri čemu jednorogovlik pojašnjava i naglašava duhovnu dimenziju braka.Tradicionalni simbolični prizor susreta jednoroga i ženepritom se usložnjava, mijenja i obogaćuje uvođenjem zrcala,predmeta koji zahtijeva dublje promišljanje. (...)Vid (detalj), iz ciklusa Dama s jednorogom, tapiserija, 15. stoljećeDobra i losa uporaba zrcala Ovakva razmatranjadoprinose razumijevanju uznemirujuće ambivalencije uporabezrcala, koje čas omogućuje stjecanje spoznaje o sebi, ačas opet izopačuje lice onoga tko se u njemu ogleda: "Kadse radi o dvostrukom čovjekovu odnosu prema zrcalu,bizarno je, ali i duboko znakovito to — piše MieczyslawWallis — što je u likovnim umjetnostima srednjega vijekataj predmet bio istovremeno atribut Razboritosti, jedneod četiriju kardinalnih vrlina, ali i Bludnosti, jednogaod sedam grijeha, ili pak Taštine, jedne od najraširenijihljudskih mana" (Wallis 1973:37). (Ambivalentno značenjezrcala jasno se vidi na slici Giovannija Bellinija AlegorijaRazboritosti [ili Taština], koja prikazuje nagu ljepoticu sazrcalom u kojemu se ogleda lice nečastivoga.)S moralnoga stajališta, zrcalo se doživljava kao dvosmislenpredmet, jer dok s jedne strane omogućuje upoznavanjesebe, s druge strane — hvata pogled u kobnu zamku ukojoj ostaje zarobljen onaj tko se u njemu ogleda. Zrcaloje "pogubno" (Guillaume de Lorris 1992:118, stih 1568)jer može zavarati osjetila. Ta se ideja javlja već u klasičnojknjiževnosti, gdje Ovidije govori o varljivom Narcisovuodrazu u vodi. Zrcalo djeluje kao mamac. Poznate pričeiz srednjovjekovnih bestijarija, jednorog uhvaćen pomoćuzrcala, tigrica koja svoj odraz smatra svojim mladuncima,simbolične su figure Narcisa. Zabluda leži u poistovjećenjuvlastita odraza s nekim drugim, osobito s predodžbom onekome drugome.U Romanu o ruži riječ je o dva zrcala, a ulog se sastojiu tome da se sazna hoće li se Ljubavnik dati uhvatiti uzamku koja je bila kobna za Narcisa ili će pak u zrcaluprepoznati sebe. Prema Fabienne Pomel: "Zrcalo se daklepokazuje kao tipično hermeneutički predmet, jer odraz unjemu zahtijeva tumačenje" (Pomel 2003:21). Kao što je uknjiževnom tekstu slova potrebno prevesti u smisao, takoi odraz u zrcalu nalaže "interpretativni napor".Nije slučajno što je u Knjizi o Gradu žena (1405.), kojuje u žensku obranu napisala Christine de Pizan, ženakoja drži zrcalo alegorična personifikacija razuma i štose zove Gospa Razboritost. To pomagalo,kojemu je opasnost uporabetako snažno istaknuo Geofroi de laTour Landry, za Christine je simbolintrospekcije. Evo kako Gospa Razboritostdefinira svoju zadaću: "Mojaje dužnost ispraviti muškarce i ženekada griješe i vratiti ih na pravi put.Ukoliko zablude i ukoliko me njihovrazum može čuti, neopazice im seuvlačim u duh i opominjem ih i korimukazujući im na to u čemu griješe išto je tome uzrok. Zatim ih učim štoim valja činiti kako bi izbjegli zlo. Akako mi je zadaća jasno predočiti savjestisvakoga i svake od njih njihovemane i pogreške, vidiš kako umjestožezla u desnoj ruci držim zrcalo. Stogadobro znaj da nema te osobe koja se unjemu ogleda, bez obzira na to kakvaje, koja se pritom jasno ne spoznaje"(Christine de Pizan 2007:52).Christine de Pizan potiče na promatranjesebe, na otkrivanje istine osebi i na traženje svoga identiteta, alipod uvjetom da se to čini s Razboritošću,Opreznošću i Mudrošću. Jesuli te vrline dovoljne da se vidi jedna drugačije Istina odone svojstvene ovozemaljskoj neizvjesnoj ljudskoj sudbini?Philippe iz Mézièresa, autor Knjige o vrijednosti otajstvabraka i duševnoj okrepi udanih gospa (1385.-1389.), namijenjeneprvenstveno nesretno udanim ženama koje pate ubraku, uspoređuje svoje djelo s četverostranim zrcalom.Stari Samac nas vodi u jednu drugu dimenziju spoznaje,to jest u duhovnu spoznaju. U "Prologu" svoje knjige onsmjera međutim na tradicionalnu simboliku zrcala kaoženskoga toaletnog predmeta kada piše: "zrcala pripadajugospama" (Philippe iz Mézièresa 1993:46). Toj se slici vraćai u nastavku, ističući ambivalentnu narav toga predmeta,ali ipak predviđajući njegovu ispravnu uporabu kada osvojoj uzornoj čitateljici govori ovako: "Kada ujutro ustane,uredi se, odjene i dotjera, a ne kada bude na samrti, nekase prisjeti svoje pramajke Eve, njezinih ljudskih slabosti injezinih skrivenih ili svima poznatih boljki. Umjesto zrcalakoje joj dosad služilo za uljepšavanje, sveti Bernardjoj pruža jedno drugo, pa ako se u njemu dobro pogleda,besramnost će biti izbrisana. To Bernardovo zrcalo zove serazmatranje, to jest jedna od sedam važnih stvari nužnihza izlječenje od ljudskih slabosti" (Isto:336).Philippe iz Mézièresa pritom aludira na raspravu Bernardaiz Clairvauxa O razmatranju (De consideratione),u kojoj taj svetac upozorava na to da ne valja brkati razmatranjei kontemplaciju. Kontemplacija pretpostavlja većpoznatu i nedvojbenu istinu, dok se razmatranje definirakao misaoni napor duhovnoga traženja istine. "Neka vašerazmatranje počne od vas samih — piše sveti Bernard — i

zoo–TEMAT: književna životinja ili zašto čitati životinjunemojte ga usmjerivati na nešto što je izvan vas, zanemarujućisebe (...). Kada biste poznavali sve moguće tajne,koliko je prostrana zemlja, koliko je visoko nebo i kolikoje duboko more, a ne biste poznavali sebe, bili biste sličničovjeku koji gradi bez temelja i nagomilavali biste kršod ruševina umjesto da podižete zgradu" (Bernard izClairvauxa 1866: knjiga II, poglavlje III). Za Philippea izMézièresa je, u skladu s naukom svetoga Bernarda, otkrivanjeistine o sebi ujedno i razotkrivanje slabosti čovjekovei bijede njegove smrtne naravi skrivene ispod iluzornematerijalne ljepote koja se odražava u zrcalu. Pozivajućise na dvostruku funkciju zrcala, on ukazuje na mogućnostspoznavanja istine o sebi u odnosu na duhovnu stvarnost.U Knjizi o vrijednosti otajstva braka i duševnoj okrepiudanih gospa jedno drugo oličenje te spoznaje predstavljenoje likom harpije, "goleme okrutne ptice ljudskogalica", o kojoj autor navodi sljedeću predaju: "Ta okrutnaptica ubija prvoga čovjeka na kojega naiđe i kada se nekovrijeme nakon toga slučajno nađe uz rub kakve vode, ogledase u njoj promatrajući svoje lice slično ljudskome. Tadashvati da je ubila čovjeka i toliko se ražalosti da ponekadzbog toga umre. Pa ako i ne umre, cijeli ostatak svoga životatuguje oplakujući čovjeka kojega je ubila" (Philippeiz Mézièresa 1993:210-211). Gledajući svoj odraz u vodi,harpija otkriva svoje pravo lice. Vrijednost spoznavanjaistine leži u osvješćenju o vlastitoj dvostrukoj naravi, onojmaterijalnoj i smrtnoj, i onoj duhovnoj i besmrtnoj.Za Philippea iz Mézièresa funkcija zrcala ne ograničujese samo na ulogu instrumenta moralne analize. Naime,zrcalo omogućuje uočavanje skrivene pa čak i nevidljivestvarnosti. Za onoga koji zna u njemu čitati, ono je ne samoinstrument spoznaje i moralnog usavršavanja nego iznadsvega sredstvo spasenja.Jednorog i zrcalo Iza prikaza harpije koja promatrajućisvoj odraz uviđa vlastitu prirodu slijedi prizor jednorogai zrcala, kojemu značenje nadilazi tradicionalnisimbolični i moralizatorski okvir:Stanovnici istočnih zemalja strahuju od jednoroga i nenalaze načina ni sredstva da ga ulove osim jednoga. Izaberunajljepšu i najumilniju djevu u svom kraju i, poštoje dobro pouče i upute u ono što joj je činiti, odvedu je naneko mjesto koje jednorog rado pohodi. Odjenuvši jednostavnučednu haljinu i raspustivši kosu, ta lijepa djeva tusjedne na tlo držeći u ruci zrcalo i čeka jednoroga. Kadata životinja velika poput konja spazi djevu izdaleka, zaletise prema njoj da je probode svojim rogom kako to običavačiniti ljudima i zvijerima. Ali kada se jednorog približidjevi, dobro je promotri i čim uoči njezino lice i odjeću,postane prema njoj umiljat kao janješce lišeno i najmanjeokrutnosti, a tada djeva mirno pruži prema njemu svojezrcalo. Kada jednorog vidi u njemu svoj odraz, pomisli daje i djeva jednorog ili barem da drži jednoga na grudima,te klekne pred nju, legne na tlo i položi joj svoju glavu sgolemim rogom u krilo tako da ga djeva može milovati idirati mu glavu i rog koliko joj se prohtije. U tom trenutkulovci, koji mrze jednoroga, nahrupe iz zasjede u blizini djevei kopljima ubiju jednoroga ne nanijevši djevi nikakvo zlo.(Philippe iz Mézièresa 1993:185)U teološkoj interpretaciji Philippea iz Mézièresa, jednorogje poistovjećen sa starozavjetnim Bogom Ocem, koji"svojim ponosnim rogom pravde probadaše velike grešnike,a osobito oholice, škrce i bludnike" (isto). U skladus autorima srednjovjekovnih bestijarija (Guillaumom odBeuavaisa i Guillaumom le Clercom) to bajoslovno bićepostaje i oličenje Isusa Krista, "istinskog jednoroga", koji…svojim rogom, to jest svojom krepošću i snagom svogabožanstva, čudesnim primjerima i svetim evanđeoskimnaukom, udaraše himbene Židove koji ne htjedoše povjerovatiu njega (...) A kada napokon vidješe da je jednorogpostao toliko ponizan da je legao u krilo jedne djevice iznjihova naroda, postaviše mu zasjedu da ga ubiju i na krajuga i ubiše na vlastito prokletstvo. (Philippe iz Mézièresa1993:185-186)Djeva koja čeka jednoroga poistovjećena je s DjevicomMarijom, prekrasnom trinaestogodišnjom djevojkom,"najljepšom i najumilnijom koja se ikada rodi" (Isto:186).Philippe iz Mézièresa prikazuje je skrivenu u svojoj sobi,raspuštene kose i odjevenu u jednostavnu i skromnu haljinu,bez ikakvih ukrasa ili nakita. U ruci joj je zrcalo kojesimbolizira njezinu smjernost i djevičanstvo. Evo kakopiše autor Knjige o vrijednosti otajstva braka i duševnojokrepi udanih gospa:I evo odjednom velikoga Jednoroga s Istoka, blaženogaSina Božjega, već umornoga od kažnjavanja svijeta svojimrogom, kako pristupi Djevici Mariji. No čim vidje njezinuodjeću iznutra i izvana, jer njemu ništa nije skriveno, čednuodjeću po kojoj se, pobožno govoreći, mogaše lijepo vidjetivelika i duboka čednost Djevice Marije zbog koje joj jednorogprvenstveno pristupi i postade pitom poput janjeta.A kada Djevica Marija, ništa ne govoreći i ne hvaleći se,pokaza svevidećemu sjajno zrcalo koje oličavaše njezinoneokaljano djevičanstvo, pripitomljeni se Jednorog, ogledajućise u lijepom zrcalu Marijina djevičanstva i odobravajućinjezinu krepost, preobrazi vlastitom voljom po DuhuSvetomu u lik čovjeka. Tada, uslijed snažna djelovanjazrcala utemeljena na smjernosti, moćni jednorog kleknuispunjen ljubavlju pred Djevicu Mariju i ne samo što jojpoloži svoj golemi božanski rog u krilo, nego mu čitavosavršeno maleno tijelo zajedno s presvetom dušom uđe krozzrcalo u djevičansku komoru presvete utrobe blažene DjeviceMarije, ne razbivši, ne oštetivši i ne okaljavši nijedandio blistavoga zrcala. (Philippe iz Mézièresa 1993:186-187)Poistovjećenje djevice s Bogorodicom i jednoroga s Kristom,"spiritualis Unicornis", nije nova ideja. Može se pronaći ujednoj verziji Fiziologa, kod Hildegarde iz Bingena i u ZrcaluCrkve (Speculum ecclesie) Honorija iz Autuna. BestijarijiPhilippea iz Thaona i Guillaumea le Clerca povezujujednoroga s Kristom i naglašavaju simboliku otjelovljenja:Nebeski jednorogkoji se dođe nastaniti u utrobu Djevice Marije(Guillaume le Clerc 1890:284);Siđe u Djevicu Marijui poprimi lik čovjeka,i da pokaže čistoćunjezina djevičanstva,ukaza se Djevicii Djevica ga zače(Philippe iz Thaona 1900:16).U srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti slike "mističnogalova na jednoroga" spadaju u ikonografiju Navještenjai Otjelovljenja. Bogorodica je nerijetko prikazana u simboličnomprostoru ograđena vrta u društvu s jednorogom te setaj prizor često tumači kao trenutak njezina djevičanskogazačeća (Hidrio 1997:97-98; Roeske 1997:80-82).Zrcalo kao... Originalnost Philippea iz Mézièresa, i inačeprijemčivoga za mistične predodžbe, ogleda se u mjestu kojeon u svojem pripovijedanju daje zrcalu. U ikonografiji jednorogazrcalo se pojavljuje razmjerno kasno, tijekom 14. stoljeća,u prizorima koji ilustriraju lov na tu bajoslovnu životinju. Višeumjetničkih djela s kraja srednjega vijeka prikazuje taj prizor.Može ga se vidjeti između ostaloga na jednom francuskomemajlu iz 14. stoljeća izloženom u Bavarskom nacionalnommuzeju u Münchenu i na škrinjicama od rezbarene bjelokostiiz istoga razdoblja koje se čuvaju u Galeriji Walters u Baltimoreu,u Muzeju Victoria & Albert u Londonu te u riznicikrakovske katedrale (Jossua 1994:101; Roeske 1997:82). Kaošto primjećuje Jean-Pierre Jossua, u tim je prizorima zrcalopodignuto visoko u ženskoj ruci poput monstrance, pri čemuga ni jednorog ni njegova druga ne gledaju (Jossua 1994:101).Je li dakle riječ o mamcu? Naime, zrcalo tu jako podsjećana okrugla ogledala koja se mogu vidjeti na nekim slikamas prizorima lova na tigrove, da spomenemo samo čuveneminijature iz Bestijarija pohranjenoga u Aberdeenskoj biblioteci.Da bi ulovili tigrića, lovci odvraćaju pozornost njegovemajke okrećući prema njoj zrcalo. Misleći da u njemu umjestovlastita odraza vidi svoje mladunče, tigrica se usredotočujena taj čudni predmet dok lovci uzimaju i odnose tigrića. Jeli riječ o svojevrsnom spoju dviju zasebnih priča kojima jezajednička točka lov? Ako jest, u prvi plan izbija ljubavnapriča na temu zavodničke moći žene.Međutim, mnogi elementi navode na zaključak da pričauvrštena u Knjigu o vrijednosti otajstva braka i duševnojokrepi udanih gospa ne podliježe takvoj interpretaciji. JoanB. Williamson ovako definira ulogu zrcala u prizoru koji opisujePhilippe iz Mézièresa: "Ogledalo postaje ne samo tijelo(njezino cijelo vanjsko i unutarnje biće), nego mistični himenza jednoroga, koji promatra sam sebe u ogledalu Marijinadjevičanstva koje se transformiralo u ogledalu u ljudskioblik" (Williamson 1990:222). Sliku zrcala bez napuklinekao simbola netaknuta djevičanstva Marijina valja povezatis metaforom — vrlo poznatom u srednjem vijeku (Dagens,1949.) — kristalne ploče ili lijepe vitraže kroz koju prodiresunčana zraka, čime se tumačio misterij Isusova začeća. IPhilippe iz Mézièresa je navodi u svojoj knjizi:Vidimo s kolikom snagom sunce ulazi kroz staklo i kakvadivna djela čini prodrijevši unutra (...). Sunce čini velikačuda, a staklo ipak ostaje cijelo jer, iako sunce prolazi krozanj svaki dan, nimalo ga ne kvari i ne oštećuje. Ako sunce, kaošto smo rekli, ima takvu snagu, ne treba se čuditi što tvoracsunca, za ljubav nas bijednih, ali sretnih, tako lako prodirekroz ostakljeni prozor sobe svoje blažene majke. (Philippeiz Mézièresa 1993:182)(Autor se nadahnuo riječima srednjovjekovne mističarkeiz 14. stoljeća Brigite Švedske, kojoj se Krist obratio ovako:"Otjelovih se bez grijeha i požude ušavši u utrobu DjeviceMarije poput sjajnoga sunca koje prolazi kroz čisto i prozirnostaklo. I kao što, prodirući kroza nj, sunce ne oštećujestaklo, tako ni djevičanstvo Marijino ne bješe povrijeđeno niokaljano kada od nje uzeh svoj ljudski lik"; Brigita Švedska1850: knj. I, 1. 1. glava 1).U priči o lovu na jednoroga koju iznosi Philippe izMézièresa zrcalo upućuje na prozirno okno, na prozor krozkoji se može vidjeti jedna druga, savršenija stvarnost. JoanB. Williamson smješta tu verziju u kristološki kontekst, štoje navodi na usporedbu s čuvenom tapiserijom Vid iz ciklusaDama s jednorogom koji se čuva u pariškom Muzeju srednjovjekovnihumjetnosti Cluny. (Prema tradiciji, tapiserijes likom jednoroga bile su rađene kao svadbeni dar; usp.Freeman 1983:30). Međutim, postoji jedna bitna razlika.Dok se u zrcalu na tapiseriji vidi lik jednoroga, u zrcalu izpriče Philippea iz Mézièresa se ogleda Isus Krist. Na tapiserijije zrcalo svojevrsna zamka u koju je jednorog uhvaćenvlastitim odrazom. U Knjizi o vrijednosti otajstva braka iduševnoj okrepi udanih gospa jednorog je preobražen, jeru njoj zrcalo otkriva jednu oku nevidljivu, nadnaravnu,božansku stvarnost (Williamson 1990:223).U Prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao stvara jednuod najpoznatijih metafora u vezi sa zrcalom: "Sada vidimou ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice" (1Kor13,12). Toj se misli vraća i u Drugoj poslanici Korinćanimapojašnjavajući je: "A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemokao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tuistu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, odDuha" (2Kor 3,18).Umjesto da bude tek neutralan instrument spoznaje,zrcalo sadržava obećanje preobrazbe čovjekove i izravnogapromatranja Boga. Sveti Pavao slici viđenoj u zrcalu oštrosuprotstavlja viđenje "licem u lice". Ta dihotomija ujednoima pesimistično obilježje, budući da je spoznaja "u zrcalu",na koju je čovjek ograničen na ovome svijetu, nesavršena,nepotpuna i neusporedivo manje vrijedna od one koja mu jeobećana u budućnosti, jer je ona tek viđenje "u zagonetki",to jest kroz simbolične predodžbe. Međutim, opreka između"sada" i "tada" nije sasvim lišena nade, jer uvodi eshatološkuperspektivu te u tom smislu slika koja se vidi u zrcalupostaje znak jednoga novog obećanja: sada možemo vidjetitek neizravno, i to pomoću simbola, dok ćemo kasnije vidjetilicem u lice. Sva nesavršenost zemaljskoga svijeta bit će poništenate će nas buduće viđenje, već — doduše tek nepotpunoi slabašno — naviješteno odrazom u zrcalu, pretvoriti u slikukoju promatramo (Einar Már Jónsson 1995:69-70).Promatrati zrcalo poput jednoroga znači vidjeti u njemuKrista i osloboditi se vlastite neprozirnosti. Razumljivo ješto u knjizi namijenjenoj ženama sa svrhom objašnjavanjavrijednosti sakramenta braka središnje mjesto zauzimaotjelovljenje Kristovo, predočeno kao mistično vjenčanjeBoga s Djevicom Marijom, odnosno Krista s ljudskom naravi.Philippe iz Mézièresa služi se metaforom zrcala — kojenaziva pladnjem suzâ — i da bi govorio o muci i smrti Isusovoj,toj nužnoj dopuni otjelovljenja. Čitateljice njegoveKnjige o vrijednosti otajstva braka i o duševnoj okrepi udanihgospa moraju si predočiti Kristove patnje kao da ihpromatraju u zrcalu i pritom gledati na njih kao na lijek zatijelo i dušu: "Bude li se nesretno udana i bolesna ženaogledala u tom dragocjenom primjeru (...), sigurno će ozdravitiod svih svojih bolesti i nježno, potpuno i sveto zavoljetisvoga muža poput njega [njezina besmrtnog Supruga]"(Philippe iz Mézièresa 1993:272). Kroz lik jednoroga Philippeiz Mézièresa preporučuje svojim čitateljicama da uKristu, savršenom Suprugu, gledaju odraz svojih ovozemaljskihnesavršenih muževa. Slika u zrcalu temelj je moralneobnove i spasenja. Čovjek stvoren na sliku i prilikuBožju tek je iskrivljen odraz te slike i prilike. Pokazujućiizobličenu ili pak, obratno, idealnu stvarnost, zrcalo potičena to da se promotrimo kritičkim okom i da doživimo moralnui duhovnu preobrazbu.Ulomak iz veće cjelineS francuskoga preveo Željko Klaić

zarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 23Zivotinja u predajamao vjesticamaKulturna antropologinja pokazuje kako je sposobnost vještica da se pojavljuju uobliku različitih životinja bez sumnje jedna od njihovih najtipičnijih i najraširenijihosobina koja im se pripisuje u predajama posvuda po EuropiMirjam MencejKljucne zivotinje: krastaca, zaba, gavran,konj ili zdrijebe, kukac, lisica, macka, mis, pas,pijetao, ptica, sova, svinja, zec...Istraživači europskog čarobnjaštva dugo su pokušavaliotkriti načine kako razlikovati narodni sloj vjerovanjau vještice od onih elemenata koje je tek poslije,u doba lova na vještice, unijela crkvena elita. CliveHolmes, koji je istraživao englesko čarobnjaštvo,smatra da u njemu možemo pronaćitri vrste vjerovanja koja je moguće razumjeti kaotipično "narodna"— jedno od njih je i sposobnost"vještice" da privuče moći životinjskoga svijeta(Holmes 1984:94). Iako Christina Larner upozoravana problematičnost takvih pokušaja definiranjadistinkcije tih dvaju slojeva, narodnoga ielitnoga te naglašava da uvijek postoji više razinanarodnoga vjerovanja, da se one mogu razlikovatiod područja do područja te da narodno vjerovanjenikada nije nešto statično (Holmes 1984:53-54; usp.Hastrup 1990:197), ipak je sposobnost vještica da sepojavljuju u obliku različitih životinja bez sumnjejedna od njihovih najtipičnijih i najraširenijih osobinakoja im se pripisuje u predajama posvuda poEuropi. Već je Izidor Seviljski pisao o vješticama(De transformatis, Etym. 11.4.2): "(...) Neki tvrdeda su vještice ljudska bića (hominibus) koja se pretvarajuu divlje životinje. Činjenica je da se mnogikriminalci u namjeri da prikriju svoja zlodjelapretvaraju u divlje životinje s pomoću magijskihobrazaca ili magijske moći određenih ljekovitihbiljaka" (prema Rey-Henningsen 1994:206). I Apuleju romanu Metamorfoze ili Zlatni magarac pišeo sposobnosti vještica da mijenjaju svoje obličje ipretvaraju se u bilo koju životinju (posebno navodipticu, psa, miša i muhu) kako ih nitko ne bi mogaoprepoznati, ali i da u životinje mogu pretvoriti idruge ljude (Metamorphoses 1910:30-3, 65).O vjesticama koje su (jos uvijek?) i te kako zive Prema europskim vjerovanjima vještica se može pretvoriti uraznorodne životinje: svinju, krastaču, žabu, psa, mačku, gavrana,zeca, pticu, sovu, kukca, konja ili ždrijebe, pijetla, miša,lisicu... (usp. Gerlach 1999:968-972; Mrkun 1934:26; Kruse1951:12; Tokarev 1957:28; Tongue 1963:321-325; Dömötör1973:180, 183; Rockwell 1978:87; Briggs 1980:76-87; Woźniak1984:48, 61; Marjanić 2006:175-180; Šešo 2007:258). U Irskoji Walesu zapisane su brojne predaje o vješticama koje sepretvaraju u zeca odnosno zečicu (Boyle 1973:315). Premanjemačkom vjerovanju, krajem sedamdesetih godina, kad jeInge Schöck vršila istraživanja, bila je uvriježena predodžbao vještici koja se pretvara u mačku i noću dolazi u tuđe staje(Schöck 1978:96-7). Schiffmann piše da je najčešći zločinvještica na području Poljske, gdje je istraživala čarobnjaštvo,bio da su se pretvarale u krastače i u tom obličju ulazile ususjedove staje gdje su krale mlijeko. Takvo je vjerovanjevrlo rašireno i u drugim dijelovima Poljske (Schiffmann1987:159). Sudeći prema slavenskim vjerovanjima, vješticase može pretvoriti u različite životinje: svinju, mačku, psa,kravu, lisicu, ovcu, zeca, vuka, svraku, sovu, kokoš, muhu,leptira, pauka, gusku itd. (Đorđević 1953:27; Radenković1999:220), no najčešće se susreću vjerovanja o pretvaranjuvještica u krastaču (Plotnikova 2004:221).U ruralnim područjima na istoku Slovenije uz granicus Hrvatskom, gdje smo zajedno sa studentima od 2000.do 2001. godine istraživali čarobnjaštvo, naišli smo navjerovanja o vješticama koja su (još uvijek?) i te kakoživa. Iako su naši sugovornici uglavnom govorili o iskustvimas vješticama koja su imali prije deset, dvadeset ilipedeset godina, većinom se radilo o njihovim vlastitimiskustvima i iskustvima njihovih rođaka, susjeda ili prijatelja,a mnogi od njih su čvrsto vjerovali u vještice. Ni naovom području veza između vještice i životinja nije bilanepoznata. Vještica se pojavljuje u vezi sa životinjamau tri kompleksa vjerovanja koja se očituju u ispričanimZelena krastačamemoratima, odnosno predajama: vještica se pretvara ukrastaču; vještica ima životinjske pomoćnike; vještica jeosoba koja može pretvoriti sebe ili drugoga u kobilu, odnosnokonja. U nastavku ću posebno predstaviti svaki od tihsklopova te ukazati na ispreplitanje i razlike među njima.(Zbog delikatne teme ne navodim imena i točne lokacijeniti imena naših sugovornika. U terenskom istraživanjučarobnjaštva sudjelovali su studenti Odjela za etnologiju ikulturnu antropologiju koji su 2000./2001. te 2001./2002.godine pod mojim vodstvom pohađali Vježbe iz folkloristikete sudionici ljetnih radionica — srpnja 2000. i 2001.godine. Transkripcije na kojima se temelji istraživanje upotpunosti su djelo studenata. Snimljeni audio-vizualnimaterijal — kasete i fotografije — te podaci o kazivačima,vremenu i mjestu snimanja itd. nalaze se u dokumentacijiOdjela za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskogfakulteta u Ljubljani. Oznake koje slijede citat su oznakekazivača/ispitivača: I je oznaka kazivača, a S oznaka ispitivača,etnologa.)Vjestica-krastaca Životinja koju su ljudi na područjunašeg istraživanja u pravilu najčešće povezivali s vješticamaje krastača. Iako je dio stanovnika prilikom susretas krastačom imao samo negativne asocijacije, ipak je nisuizravno povezivali s vješticama. Naši su sugovornici naprimjer spominjali kako krastača donosi "nesreću", kakoje loš znak i slično:I: Ako krastača prođe pored tebe, ako ti pređe preko puta,donijet će ti nesreću. (37)Drugi su tvrdili da se krastača pojavljuje zbog zloće, gnjeva,da je to zavist, da njezin dolazak znači da je netko ljut natebe i sl. Ni ovdje krastača nije neposredno povezana svješticama, no ako znamo da je zavist temeljna emocijakoju ljudi pripisuju onima koje sumnjiče za (susjedsko)čarobnjaštvo (Mencej 2006:93-107), možemo pretpostavitida se radi o dikciji koja ljudima "upoznatim" s lokalnimznanjem o čarobnjaštvu jasno priopćuje dagovore o vješticama, dok se u razgovoru s onimakoji nisu "upućeni" na taj način čuva distanca odvjerovanja za koje se pretpostavlja da će im sečiniti zaostalo, glupo i sl.I: Govorilo se prije, kad je bila ona korundača, onakrastača, krastača, da je ulazila u staju ako je unekoj kući žena bila ljuta na nekoga i kad bi onadošla, više nije bilo mlijeka, isisala je sve mlijeko ikod te krave ga više nije bilo. (105)Unatoč svemu, naši su kazivači ipak najčešće povezivalikrastaču izravno s vješticom: govorili suili o sposobnosti vještice da se pretvori u krastačuili o tome da svoje krastače šalje uokolo. Ili jednaili druga sposobnost obično je označavala uvjet zanastala štetna djela. Uglavnom se radilo o krađimlijeka iz staja drugih ljudi, i takvo se djelo pripisivalovješticama po cijeloj Europi (usp. Tokarev1957:29; Jenkins 1991:311; Nildin-Wall, Wall 1993;Gura 1997:391), a što očito ukazuje na veliko gospodarskoznačenje koje su mlijeko i mliječni proizvodiimali u ishrani ljudi (usp. Nildin-Wall, Wall 1993: 69).Rjeđe se pričalo da vještica-krastača može nanijetištetu stoci i na druge načine, na primjer takoda se stoka ne razvija (utiče na gubitak apetita,uginuće) ili tako da sprječava uspjeh gospodarskihaktivnosti, na primjer žetve.Vještica-krastača mogla je prouzrokovati isvađu među supružnicima:I: ... Kod kuće se potukla s mužem, gurnula ga s krevetai rekla: "Kad sam ... ga gurnula s kreveta na pod, ispodkreveta je iskočila vještica u obliku krastače." (…) Reklaje: "Ja: E nećeš! I onda sam je ubola," kaže, "i uništila,zgazila!" Rekla je: "J. K. je baš u to vrijeme izgubila nogu!"/smijeh/ (11)Naši sugovornici obično se nisu jasno izjašnjavali o tomekakav je zapravo odnos između vještice i krastače. Pretvarali se vještica sama u krastaču, šalje li svoje pomoćnike danapakoste drugima u obliku krastače, ili se možda radi onjezinoj duši koja u obliku krastače napušta tijelo? Izgledada to pitanje ljude nije pretjerano zanimalo jer sami to nikadnisu pokušavali objasniti, a na naše izričito pitanje obično nisuimali točan odgovor. Čak i kada je iz same priče bilo mogućezaključiti što ljudi misle o načinu na koji je vještica povezana skrastačom, njihova su se mišljenja često razilazila. Neki su naprimjer izričito govorili da se vještica pretvara u krastaču. (...)Mišljenje da vještica šalje krastače, svoje pomoćnike danapakoste drugima, odnosno da svaka vještica ima svojekrastače, bilo je rjeđe:I: Svaka je vještica imala svoje krastače. Mi kažemo krotaili krastača. I tako smo nekada prije, kad bi skakutale prekopraga, prema staji, zar ne?! Preko puta u staju, zar ne?! I

zoo–TEMAT: književna životinja ili zašto čitati životinjuonda se govorilo, moj tata je često rekao da je vještica imalatakvu krastaču i tako.S: I što ste napravili s krastačama?I: Ništa ... naboli smo ih na vile. Ili na kolac.I: osušila se. Da.S: I kako je to utjecalo na vješticu?I: Da. Da je vještica imala ... svaka vještica je imala svojukrastaču.S:I onda, kad ste naboli krastaču na vile...I: Da, to je onda kao kad bi vještici probili stomak. (119)Bente Gullveig Alver je u svojim istraživanjima vjerovanjao duši u skandinavskoj tradiciji dokazala da postoji širokouvriježeno vjerovanje da duša (hug) nekih ljudi može bititako snažna da dobije oblik (ham), npr. osobe, životinje ilijoš apstraktnije — svjetlosti, pare i slično (Alver 1989:111).Takve nazore o duši u obliku životinje, svjetlosti ili lahorapronalazimo i kod Slavena (usp. Tolstaja 2000; Mencej1996, 2007, 2008; Marjanić 2006). Alver tvrdi da moramorazlikovati "metamorfozu" (kad se osoba pretvara u životinju,npr. kad postane vuk — vukodlak, medvjed) odpredodžbe koja se obično povezuje s vješticama, naime danjihova duša može napustiti tijelo u obliku životinje te seponovno vratiti u njega. U tom slučaju takvu osobu — zarazliku od osobe koja je doživjela metamorfozu — možemovidjeti istovremeno na dva mjesta: u njezinu vlastitomobliku i u obliku duše koja je dobila obličje (npr. osobe,životinje — posebice u obliku mačke, zeca, krastače, velikecrne ptice ili još apstraktnije: magle, svjetlosti, pare itd.)(Alver 1989:111-112, 120). Lecouteux, naprotiv, i slučajevevukodlaka razumije kao vjerovanja u "dvojnika"(double), fizički alter ego čovjeka koji putuje naokolodok on spava odnosno dok je u transu, a njegovo jetijelo naizgled mrtvo. Izraz "dvojnik" pritom se Lecouteuxučini prikladniji od izraza "duša". Čovjekprema Lecouteuxovu shvaćanju posjeduje dvojnika,i to najčešće dva: jednoga materijalnoga odnosnofizičkoga, koji ima moć pretvorbe u životinju ili dazadrži ljudski oblik, i drugoga — duhovnoga, odnosnopsihičkoga, koji je isto tako sposoban izvestimetamorfozu, a najčešće se pojavljuje u snovima(Lecouteux 1992). Veza između čovjeka i njegoveduše/dvojnika, čak i kad je ona izvan tijela i daljeje veoma snažna: ozljede koje duša zadobije kad jeizvan tijela nanose se čovjeku čija je duša ranjena(Alver 1989:111; Lecouteux 1992:95, 129).Kao što je vidljivo iz nekih spomenutih predaja— iz onih u kojima su naši kazivači tvrdili dase vještica pretvara u krastaču, odnosno da "vješticajest u krastači" te iz onih o uništavanju krastače kojuje navodno vještica poslala, rane na tijelu krastačeuvijek su vidljive i na tijelu vještice. (...)Vjerovanja o vezi između vještice i krastače nanašem području možemo, dakle, najlakše objasnitikao predodžbu o sposobnosti vještice da šalje svojudušu iz tijela u obliku životinje. Tu bi sposobnostmogli razumjeti kao šamanističku — jedna od glavnihkarakteristika šamana upravo je njegova sposobnost slanjaduše iz tijela (usp. Lecouteux 1992:17; Grambo 1975:40-41;Ginzburg 1992:136-239; Klaniczay 1990:146-247; Šmitek2004:199-201; Marjanić 2006:172-181 i drugi).Krastace nataknute na kolce ili vile Kad bikrastača došla u blizinu kuće ili staje ili čak ušla u nju,ljudi bi je obično naboli na vile, kolac ili rjeđe na kost; aponekad su je pribili na vrata i sl. Pričali su nam da suprije često viđali krastače nataknute na kolce ili vile ponjivama, poljima, pored kuća itd. (...)Drugi načini postupanja s krastačama na našem područjusu manje uobičajeni: nekada je krastaču trebalosamo baciti, upucati ili jednostavno je ostaviti na miru.Iz mnogih predaja o paljenju, odnosno probadanjukrastača uočljivo je da taj postupak nije bio namijenjensamo uništenju čarolije, odnosno moći vještice, nego istovremeno— ili prije svega — i identifikaciji vještice. Ako sukrastaču bacili u vatru, sljedeći su dan prepoznali vješticu uženi iz sela koja je imala opekline; ako su je proboli kolcem,vješticu su prepoznali u ženi koja je imala rupu na pregačiili ranu na tijelu. Ponekad su je prepoznali jednostavno potome jer je dotrčala do njih dok su spaljivali ili nabadalikrastaču, što je značilo da se zbog bolova koje je osjećalaželjela ispričati ili, kao što se reklo, "spasiti", moliti da jeostave na miru. (...)Pucanje na životinje, njihovo spaljivanje, probadanje isl., što ostavlja posljedice (bolove, rane, smrt...) na tijeluvještice te tako omogućava njezinu identifikaciju, stalnaje pojava u europskim predajama o vješticama. Jedan odvjerojatno najstarijih zapisa na tu temu potječe s početka13. stoljeća i govori o ženi kojoj je jedno za drugim umrlodvoje djece prije napunjene prve godine života. Pošto su seširile glasine o tome da su im vještice isisale krv, majka seodlučila da će u noći kad njezino treće dijete napuni prvugodinu života, sačekati vješticu. Kad je vještica na leđimavuka zaista došla na vrata, majka joj je na lice pritisnulaužareno željezo i sljedeći dan su po opeklinama na licu prepoznalivješticu u staroj susjedi (Lecouteux 1992:95-96). Istimotiv nalazimo i u suđenjima vješticama u vrijeme lova navještice. U Švedskoj su u 17. stoljeću neku ženu optužili da jevještica jer je njezin muž, ugledavši mačku na rubu bunaragurnuo je unutra, i odmah nakon toga se vratio kući našavšiženu sa slomljenom nogom i potpuno mokru (Nildin Wall,Wall 1993:73); isti motiv pojavljuje se i na suđenjima u Engleskoj(Macfarlane 1970:172). Takve predaje zabilježili su ifolkloristi, odnosno, etnolozi na području Francuske još u 19.stoljeću (Devlin 1987:110; Đorđević 1953:11), a susreću se iu novijim zapisima iz 20. stoljeća diljem Europe. U Ulsterusu npr. zabilježene predaje o ljudima koji su se pretvorili uživotinje da bi u njihovom obličju lakše krali mlijeko. Kadje jedna od krava davala premalo mlijeka, vlasnici su noćustražarili pored nje kako bi vidjeli hoće li je tko pomusti.Tada se pojavila zečica i počela sisati kravu. Kad je odlazila,netko je zapucao, ali je uspjela pobjeći. Sljedeći dansu u susjedstvu otkrili ženu s ranom od vatrenog oružja itako u njoj prepoznali zečicu koja je krala mlijeko (Glassie1982:536). U mađarskoj pokrajini Sárrétudvari zapisana jepredaja o djevojci koja se stalno smijala i nitko je nije mogaoizliječiti. Onda je netko savjetovao da je okupaju u kadi. KadBENTE GULLVEIG ALVER JEU SVOJIM ISTRAŽIVANJIMAVJEROVANJA O DUŠI USKANDINAVSKOJ TRADICIJIDOKAZALA DA POSTOJI ŠIROKOUVRIJEŽENO VJEROVANJE DADUŠA (HUG) NEKIH LJUDIMOŽE BITI TAKO SNAŽNA DADOBIJE OBLIK (HAM), NPR.OSOBE, ŽIVOTINJE ILI JOŠAPSTRAKTNIJE — SVJETLOSTI,PARE ILI SLIČNObi se pojavila crna mačka, trebalo ju je svezati u vreću i tućitako dugo da ipak ostane živa; dakle, nije ju se smjelo ubiti.Zatim je trebalo baciti mačku u gnoj. Kad su to napravili,babica koja je živjela u blizini se razboljela, sve kosti su jojbile slomljene, ali nije mogla umrijeti (Dömötör 1973:184-5).(Dömötör je u svom članku dokazala da su sve babice natom području smatrali vješticama). U Poljskoj je Schiffmanzabilježila predaju o događaju koji se zbio 1983. godine,koji govori o krastači koja je redovito ulazila u staju nekogseljaka čije krave nikada nisu davale dovoljno mlijeka. Nakraju je seljak zgazio krastaču unatoč molbama žene kojaje tada naišla i zatražila da je ostavi na miru. Sljedeći danta se ista žena razboljela, leđa su joj pocrnjela i za dva jemjeseca umrla. Sličan motiv nalazimo i u predaji o seljakukoji je crnu mačku koja je skočila na njega udario štapom pošapama. Žena-vještica sve do svoje smrti nije skidala povojs dlanova (Schiffmann 1987:159, 151). U španjolskoj Galicijikruže predaje u kojima se ozljede životinja, npr. ubod iliopekline na tijelu crne mačke, podudaraju sa smrću, odnosnoopeklinama vještice (Rey-Henningsen 1996:145-146, br. 81,82, vidi i 85) (usp. Kruse 1951:19-38; Schöck 1978:110-113;Bošković-Stulli 1991:152; navedeno prema Šešo 2007:259).Priče o vještici koja se pretvara u životinju, i u tomobličju ide u tuđe staje krasti mlijeko ili prouzrokuje nekudrugu štetu, često imaju tipičnu strukturu migracijske predajetipa The witch that was hurt (Christiansen ML 3055):životinja je ranjena, ali obično uspijeva pobjeći, a tamogdje se skrije ljudi nađu ranjenu ženu — tobožnju vješticu.U Irskoj je zabilježena inačica te predaje iz 19. i 20. stoljeća,iako Dhuibhne vjeruje da je poznata već od srednjeg vijeka.Vjerovanje na kojem se temelji ta predaja, tj. da su se nekežene pretvarale u zeca s namjerom da kradu mlijeko ilimaslac, zabilježeno je već u 12. stoljeću u CambrensisovojTopographia Hibernica i ponovno u 17. stoljeću u CamdenovojBrittanii (Dhuibhne 1993:78).Sličan motiv pronalazimo i u čestim predajama o krađimaslaca, na koje pak nismo naišli na području naših istraživanja.Jedna od metoda za krađu bila je ta da vješticaizvuče maslac iz tuđe posude za vrijeme bućkanja. Zato suljudi kad bućkanje, pravljenje maslaca ne bi bilo uspješno,uzeli užarenu kosu i zarezali kroz gusto vrhnje — time suprimorali vješticu da ispusti to što je imala u vlasti. Predajezavršavaju otkrivanjem žene koja u trenutku kad užarenomkosom zareže kroz vrhnje zadobije duboke posjekotine.Ljudi su vjerovali da se u vrhnju nalazila duša vještice ibili su čvrsto uvjereni da se ozljede duše očituju na tijeluvještice (Alver 1989:118-9).Borba med − u spolovima Dhuibhne je na primjerupredaje o vješticama u životinjskom obličju pokušala dokazatida na temelju analize simbola takve predaje možemorazumjeti kao izraz borbe među spolovima. Tako npr. tumačiirsku verziju migracijske predaje The witch that was hurtpod naslovom Starica kao zečica (The old woman as a hare).Predaja govori o ženi koja se pretvorila u zečicu te u tomobličju ulazila u tuđe staje i krala mlijeko. Neki muškaracje to primijetio i pratio je. U trenutku kad se provlačila krozrupu kako bi se vratila svojoj kući, muškarac je zapucao.Kad je potom ušao u kuću starice, muškarac je vidio kakoranjena leži na krevetu — rana je bila na istom mjestu gdjeje ranio zečicu. Dhuibhne vjeruje da kuća, rupa u zidu,slomljeni prozor, posuda za mlijeko, mlijeko, dakle,elementi koji se pojavljuju u predaji, imaju očigledanženski simbolizam, dok su metci, puške, psi i lopate,dakle, sve što se u predaji upotrebljava protiv žene,standardni falusni (muški) simboli. Prema njezinojinterpretaciji, ovu predaju, dakle, možemo razumjetikao pokušaj muškarca da siluje odnosno obeščastistariju ženu (Dhuibhne 1993:79-81).Prema interpretaciji Éilís Ní Dhuibhne vile, kolce,oštre štapove i slična pomagala na koja su nabadalikrastače-vještice na istraživanom području mogli smorazumjeti kao falusne simbole, ali je potrebno upozoritii na činjenicu da te obrambene metode nisukoristili samo muškarci nego i žene. No s obzirom nato da se, kao što je poznato, većina žena pokoravaulozi koju od nje očekuju muškarci i cjelokupna zajednicate ju je spremna braniti jednakim žarom kaobilo koji muškarac s ciljem preodgoja ostalih žena(usp. Larner 1984:62), ta činjenica i nije toliko bitna.Mržnju među spolovima odnosno prikrivenu mizoginijumoguće je pronaći i u nekim predajama kojeinače nisu dio kompleksa vjerovanja o čarobnjaštvuna ovom području, ali ih ljudi pričaju uglavnom dabi se zabavljali, no činjenica da ih svejedno pričajuipak znači da u toj zajednici obavljaju važnu funkciju.Tipičan je na primjer "poučni kraj" predaja iz kojihsaznajemo da je muž štapom istukao ženu jer je otkrio daje vještica (usp. Mencej 2006:256). Dovoljno vjerojatna sečini tvrdnja da je u nekim slučajevima temeljna funkcijatih priča upravo izražavanje neprijateljskih osjećaja premaženama ili možda "borba spolova", kao što tvrdi Dhuibhne.Ili je možda još točnije da je uporan pokušaj muškaracada pokore žene način da utvrde svoj autoritet nad njima.(...)Ulomak iz veće cjeline

zarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 25Znacenje zivotinja u predajamasino-korejskoga svijetaAutorica pokazuje kako u različitim kontekstima životinje poprimaju različitaznačenja, njihova simbolika nije ni jedinstvena ni dosljedna. Dok je pijetaou budizmu simbol požude, u šamanističkom ritualu on je najmoćniji u istjerivanjudemona i zlih duhovaSnježana ZorićKljucne zivotinje: feniks, jednorog,kornjaca, zmajZivotinje su vrlo čest motiv sino-korejskih predaja,kako usmene tako i pisane tradicije, a prisustvoim se dade utvrditi i u religijskim formama budizma,taoizma i šamanizma, s jedne strane tesekularnim oblicima konfucijanističke etike iumijeća vladanja s druge. Životinje se pojavljuju kao analogijepredaka u šamanističkom ritualu(kut), kao metafore za domenu njihovadjelovanja ili pak kao utjelovljenje vrlinainskribiranih u njihovu biću. Životinjemogu korespondirati s čovjekovimspoznajnim moćima kao npr. ubudizmu, biti simbolima alkemijskihtaoističkih pretvorbi ili pak insigniječovjekova statusa unutar stroge socijalnekonfucijanske stratifikacije. Takoje broj pandži na odjeći znak statusa;careva odjeća ukrašena je zmajem spet pandži, prinčevska s četiri, a ostalihslužbenika s tri pandže. (...)Zivotinja u kontekstu U različitimkontekstima životinje poprimajurazličita značenja, njihova simbolikanije ni jedinstvena ni dosljedna. Dokje pijetao u budizmu simbol požude, ušamanističkom ritualu on je najmoćnijiu istjerivanju demona i zlih duhova. Teorijskiokvir prikladan za razmatranježivotinja u toj polivalentnosti značenjajest ritual. Svojim višestrukim performativnimmogućnostima koje sežu odoblika razuzdane šamanske igre (nolda)s božanstvima i duhovima do decentnoga štovanja predakau konfucijanskom celebriranju učitelja i njegovih 72 učenika,između kojih se nalaze taoističke alkemističke prakse za postizanjembesmrtnosti ili pak budističko meditativno kultiviranjeljudske prirode, ritual jest prikladno mjesto kako zapojavljivanje životinja tako i tumačenju njihove uloge u njemu.Spomenute vrste ritualnih izvedbi služe kao egzistencijalninaputak za dostizanje određenih ciljeva konstitutivnih za jedan,smislom ispunjen život, ali i za njegovu estetizaciju. Nesamo da izvanjska ritualna izvedba slijedi pravila vladajućeestetike u pogledu uređenja prostora, oltara, žrtvenih prinosai odjeće, nego se, kada je riječ o unutrašnjem ritualu, trudi okorealiziranja moralne ljepote u preobraženoj ljudskoj prirodi.U kontekstu šamanizma i konfucijanizma rituali se izvodejavno i od značaja su za zajednicu bilo kao ceremonije kojimase iskazuje strahopoštavanje spram Neba i cara kao njegovazemaljskoga zastupnika na Zmajevu tronu ili pak kao zazivanjeduhova predaka koji su u šamanističkom obredu mjerodavniza uspostavljanje narušena ravnovjesja u obiteljskom životuili zajednici zbog nepoštivanja zahtjeva duhova koji vladajuprostorom između neba i zemlje. Taoistički i budistički ritualikoncentriraju se više na unutrašnje metamorfoze koje ovise osasvim drugim faktorima nego li su socijalni; oni predstavljajuhvatanje u koštac s vlastitim bićem i njegovim ambivalentnimtranscendentalno-imanentnim prisustvom u svijetu.Zivotinja zastitnik/zastitnica Iako korejska povijestseže sve do 5. tisućljeća pr. Kr., barem što se tičemitskih izvješća o njezinim počecima (usp. mit o Tnagunui postanku korejske rase preobrazbom medvjedice u čovjeka),konkretnija se znanja bilježe tek iz prvih susreta sKinezima, čijom su pomoći bila ujedinjena tada raznolika imala, ali zaraćena korejska kraljevstva. Uvođenjem budizmau vremenu dinastije Silla počinju se po prvi puta zapisivatitekstovi dok se konfucijanski Klasici uče napamet i postajumjerilom obrazovanosti i uspješnosti unutar društvenehijerarhije. Dotadašnji kraljevi korejskih dinastija bili susljedbenici šamanizma, pismo nije postojalo pa se tako skineskom tradicijom preuzima i kinesko pismo. Ono međutimnije bilo prikladno zapisivanju korejskog jezika, takoKineski zmaj, proslava kineske Nove godineda je uvođenjem pisanosti u korejsku sliku svijeta ušlo ikinesko pojmovlje dotada odsutno i nepoznato Korejcima.O korejskom šamanističkom nasljeđu svjedoče iskopine ugrobnicama grada Kyongju. Ovo je vrijeme u kojem kineskacivilizacija i indijska religijska kultura preko korejskogapoluotoka odlaze u Japan kroz što je oblikovan jedan kulturničetverokut u kojemu su svi članovi jedan na drugogaplodno utjecali. Od ideje jednog bića, arhetipa nekog likakojeg poznaje svaka od ovih kultura iz međusobnih susretapripisuje mu svaka i dodatna značenja čime dolazi do stvaranjanovih likova i bića. Korejski su učenjaci rado odlaziliu Kinu, a i redovnici su se tamo nadali pronaći izvore istinei odgovore na svoja metafizička pitanja. Potom bi stečenaznanja slali u Japan, a ovi pak potaknuti korejskim impulsomodlazili bi i sami u Kinu. Kinezi bi pak odlazili svojaznanja produbiti u Indiju.U svojim najranijim počecima kinesko je društvo kaoi ostala stara orijentalna društva klasno organizirano, avjerovanja su mu bila usredištena na animistički doživljenokoliš i magijski odnos spram njega. Slika svijeta obilujepredodžbama nadnaravnih sila koje su prijetile čovjekovojegzistenciji u njezinom najelementarnijem materijalnomvidu. Iz osjećaja ovisnosti, nemoći i straha s jedne strane teneizvjesnosti i potrebe za zaštitom s druge strane oblikuju serituali sa svrhom interveniranja u te događaje posredstvomnajrazličitijih nadnaravnih i čudesnih bića. Ona su u stanjutom neumoljivom prirodnom svijetu upravo ritualnim djelovanjemnametnuti jednu duhovnu strukturu koja je zapravoprojicirana na svijet vanjskih događaja iz čovjekove dušeili svijesti. Komunikativnost koja se time uspostavlja s neprijateljskimvanjskim svijetom imala je jasnu pragmatičkusvrhu — grupa ljudi koja dijeli zajednički prostor identificirase obično s nekom od životinja koja postaje njezinim zaštitnikompa nam povijesna izvješća iz vremena Zhou spominjuplemena Psa, Konja, Zmaja ili Feniksa. Već u 3. tisućljećupr. Kr. pripisuje se kineskim carevima totemističko porijeklo,a oni se sami prikazuju kao poluživotinje. Prvi od petlegendarnih careva Fu-xi imao je lice čovjeka i tijelo zmije;Shen-Nong glavu vola; car Huang-di predstavljen je u likusove; Yu, navodni osnivač dinastije Xia-Dynastie, imao jetigrovu njušku (Moritz 1990:14).Obogotvorene prirodne pojave ibića imale su magijski utjecaj na čovjeka,a već se vrlo rano počelo karakterživotinje izvoditi iz kineskih homonimakojima taj jezik obiluje. Upravota činjenica postaje kasnije temeljemrelacionalnosti značenja određenihživotinjskih ili mitskih bića i njimakorespondirajućih kvaliteta i obilježjaživota. Navela bih samo neke od njih:riječ za ribu npr. zvuči jednako kao iriječ za obilje (yü) pa tako ona postajesimbolom bogatstva i omiljeni je darna žrtvenom oltaru; zlatna je ribicaprikladan svadbeni dar jer njezina riječchin yü zvuči isto kao i obilje zlata;šišmiš (p´ien-fu) je jedan od najčešćihsimbola sreće (fu), a kada ih seprikaže petoricu zajedno, donose petblagoslova — dug život, zdravlje, bogatstvo,ljubav prema vrlini i prirodnusmrt; bogatstvo može simbolizirati ijelen (lu) zato što je jednakozvučans pojmom dobre zarade, a šaran (li)upućuje na uspjeh u poslovnom životujer donosi prednosti pred drugima (li).U kineskom se jeziku npr. za obilježavanje magijskesnage upotrebljava riječ/znak "ling" ili "de". Sinolog EduardErkes u jednom neobjavljenom rukopisu objašnjavasliku znaka "de" kao "onoga što posredstvom oka zrači izsrca", čime se implicira emanacija jedne unutarnje, duševnesnage. Ova se predodžba magijskog djelovanja s vremenomodvojila od znaka "de" i postajala je sve apstraktnijom dokse napokon nije počela odnositi na pojam "kakvoće" i njegovumoralnu inačicu "sposobnost". U skladu s razvojemetičke socijalne svijesti u Kini razvio se ideogram "de" upojam krucijalan za cjelokupni kineski svjetonazor, a toje "vrlina". U vremenu Konfucija, negdje u 6. stoljeću pr.Kr. možemo u tekstovima naći duboke refleksije, sustavnai diskurzivna razmišljanja koja su se bavila fenomenomvrline. O njoj je ovisilo sve u svijetu, a svoj najviši oblikostvaruje vrlina u odanosti sinova spram svojih roditelja,posebice očeva, poznate kao dječji pijetet, hsiao. Iz opisanogapostaje za Erkesa očitim da je moral u Kini povezans jednim totemističko-animističkim iskonom, zbog čegapostaje nužnom i sasvim specifična suprožetost izmeđureligiozne svijesti i njezine moralne provedbe (Moritz1990:15). Ralf Moritz u svom meritornom djelu Filozofijastare Kine smatra da je upravo takva slikovno-pojmovnarelacionalnost kineskog mišljenja omogućila da moral čovjekapostane i moralom prirode, dakle, dolazi do jednekozmologizacije morala utemeljene u prirodi samoga jezika.Četiri se životinje u tom kontekstu razumiju kaometafore izuzetnih magijskih moći ali i vrlina — zmaj,jednorog, feniks i kornjača.

zoo–TEMAT: književna životinja ili zašto čitati životinjuJednorog, feniks i kornjaca Jednorog ili Ch´i-linživotinja je čije tijelo nalikuje jelenovu, ali se od njegoverazlikuje u detaljima — rep mu je od goveda, ljuskava kožaod ribe, a i prsti su mu razdvojeni. Rog mu je prekrivenkrznom. Jednorog je uglavnom bijele boje, a zajedno s tripreostale životinje, zmajem, feniksom i kornjačom čini magičnojedinstvo "četiriju čarobnih životinja" (szu-ling). Oddavnina ga se smatra manifestacijom vrline koja pomažepri rođenju sinova. Popularne su i slike koje prikazujujednoroga s dječakom na leđima kako jaše iznad oblaka.S lopočevim cvijetom u ruci dječak nagovještava želju zarođenjem brojnih sinova jednoga za drugim. Predaja naglašavakako Ch´i-lin svojom nogom nije stao ni na jednoživo biće, čak ni na travu što raste na zemlji. Utoliko sesmatra simbolom vrline Dobrote, a na zemlji se pojavljujekada na njoj vlada pravedan car ili se pak rodio neki svetičovjek. Usprkos tomu, njegovo pojavljivanje može nagovještavatii nešto tome suprotno. Sukladno priči iz KonfucijevihŠkolskih razgovora (Chia-yü), promatrajući jednogjelena kome je prednja lijeva noga bila slomljena, brizneon u plač. Upitavši ga za razlog njegova plača odvratio jemajstor da se očito spremaju nevolje jer se jednorog pojavljujesamo onda kada je vlada u državi pravedna, a carmudar i uviđavan.Feniks (feng-huang), spominje se već u tekstovima iz 2.tisućljeća pr. Kr., a u jednom komentaru Proljetnih i jesenjihanala potvrđuje se kako muški feniks i ženski jednorogzajedno s pet magičnih bića (zeleni zmaj, crvena ptica,bijeli tigar, kornjača i tamni ratnik) ukazuju na pravednogi dobrog vladara u državi. Iščitavanje takvog nebeskogznakovlja poznaje i Konfucije koji se žali da se već dugone pojavljuje feniks zato što je vladavina tako loša i poboljšanjau državi izgledaju beznadnima. Feniks je gospodarpernatih životinja, a u ikonografskim prikazima sa zmajemkoji predstavlja cara, simbolizira caricu. Postoje pretpostavkepo kojima je feniks prvobitno predstavljao božanstvovjetra, zato što se njegov ideogram feng huang izvodi izideograma feng koji znači vjetar. Feng kao muška snaga, ahuang kao ženska u jednoj riječi simboliziraju seksualnoujedinjenje. U dihotomiji snaga yang i yin, feng-huang jeyang životinja kojoj se pripisuje vladanje južnom stranomsvijeta. U njegovu je tijelu inkorporirano pet čovjekovihosobina — u glavi je sjedište vrline (de), u krilima su dužnosti,u leđima ritualno ispravno ponašanje, u prsima senalazi čovječnost, a u trbuhu pouzdanost.Kornjača (kui) predstavlja zagonetnu životinju bogatesimbolike. I danas se u Kini ona spominje kao životinjakoja krije tajne neba i zemlje. Njezin se oklop uspoređujes nebeskim svodom, a donji dio tijela s ravnom plohomzemlje. Zahvaljujući takvome obliku smatrali su je Kineziprikladnom za divinacije i tumačenje orakla koji su bili zapisanina njezinu oklopu. U predajama se spominje njezinoprisustvo u carskim pobjedama pa i to da joj je stoga carShang-ti kao nagradu podario 10 000 godina života. Već irealna dugovječnost kornjače bila bi dovoljan razlog da jese poveže sa simbolikom Dugoga života, jednim od idealakako konfucijanskih tako i taoističkih nastojanja. Uz to seuz lik kornjače vezuje još jedna vrlina, a to je postojanačvrstina. Često je nalazimo i na vrhu grobnih stupova ilikao mjesto za odlaganje natpisa starih careva. Značenjejoj međutim u njegovoj tajnovitosti i zagonetnosti postajeambivalentnim. Kornjača može biti dovedena u vezu snemoralnim ponašanjem na temelju predaje po kojoj unedostatku muških kornjača one počinju svoje parenjesa zmijama. Utoliko se zvijezde i planete sjevernog nebakojime ona vlada vide u njezinu i zmijskom obličju.Zmaj Najvažnija životinja među njima dakako je zmajshvaćen prvobitno kao onaj koji donosi kišu. Za sve poljoprivredneradove kiša je od presudnog značenja, a otome ovisi i žetva te potom prehrana čovjeka. Vladar kaoposrednik između neba i zemlje odgovoran je za stanje udržavi i tu se uspostavlja analogija po kojoj se car identificirasa zmajem. Ovo jednačenje započelo je u vremenudinastije Han (206. pr. Kr. — 220. poslije Krista), a carkao Sin Neba utjelovljenje je i muške stvaralačke snage(yang). Yang djelovanje očituje se u plodnosti zemlje,stvaranju i rastu zahvaljujući kojoj Zmaj kao jedna odživotinja četiriju strana svijeta zauzima mjesto na Istoku,mjesto izlaska sunca, proljetne kiše i začetka svekolikogaživota uopće. Zimi ga se ne može vidjeti jer obitava ispodzemlje, a napušta je tek u trenutku prve kiše koju najavljujesvojim gromoglasnim treskom. (Drugoga dana drugogamjeseca po kineskom kalendaru slavi se Zmajeva svečanost.Tom prilikom obilje vatrometa simbolizira zmaja, adijelovi koji se nakon eksplozije sakupljaju donose srećuu cijeloj nadolazećoj godini.) Njegov je ikonografski likplavozelene boje (ch´ing-lung), a na zapadu, mjestu zalaskasunca, suprotstavlja mu se Bijeli Tigar (po-hu) kaogospodar smrti.Prica o zmaju U pradavna vremena nije bilo na zemljini rijeka ni jezera, nego samo Istočno more u kojemu suživjela četiri zmaja: Dugački zmaj, Žuti zmaj, Crni zmaj,i Biserni zmaj.Jednoga dana odlete zmajevi s mora na nebo. Letjeli suu visinama, zaranjali u oblake i u njima se skrivali."Dolazite brzo ovamo!" poviče iznenada Biserni zmaj."Što se zbiva?" upitaše ostala trojica, gledajući u smjeruZemlje koju im je pokazivao Biserni zmaj. I vidješe onitamo mnoge ljude kako prinose darove u voću i kolačimate pale mirisne štapiće na oltaru. Oni su molili! Sjedokosažena s djetetom na leđima, klečeći na tlu, mrmljala je:"Bože Neba, molim te pošalji nam brzo kišu da našojdjeci možemo dati rižu za objed!"A kiše nije bilo već dugo vremena. Prinosi su usahli,trava požutjela, a zemlja se na poljima raspucala od sunca."Kako su ljudi siromašni!", reče Žuti zmaj. "Ako ubrzone padne kiša, oni će umrijeti."Dugački je zmaj kimnuo glavom. "Pođimo do caraŽada i zamolimo ga za kišu." To rekavši, poleti put oblaka.Ostali su ga slijedili na putu prema Nebeskoj palači. Sobzirom da je bio odgovoran za sve događaje na nebu,zemlji i u moru, car Žada bio je vrlo moćan. Nije mu sesvidjelo vidjevši zmajeve kako žure k njemu. "Zašto dolaziteovamo umjesto da boravite u moru i ponašate sekako vam dolikuje?" Dugački zmaj istupi i reče: "VašeVeličanstvo, žetveni prinosi na Zemlji suše se i nestaju.Molim Vas, pošaljite brzo kišu na Zemlju!""U redu! Vi se prvo vratite u more, a ja ću sutra poslatikišu." Car Žada je samo hinio da se slaže sa zmajevima;uistinu se zanosio vilinskim pjevom."Hvala Vam Veličanstvo!" Četiri zmaja odletješe sretni.Ali prođe deset dana, a na Zemlju nije pala ni kap kiše.Ljudi su strašno patili, neki su se hranili korom drveta, nekikorijenjem trave, a neki kad su i to iscrpili bijahu prisiljenihraniti se bijelom glinom.Sve to vidjevši, četiri se zmaja ražaloste znajući da secar Žada brine samo za svoje užitke i da ljudi nikada nisuimali mjesta u njegovu srcu. Shvatiše i to da ljude moguosloboditi njihova jada jedino ako se pouzdaju u vlastitesnage. Ali koje? I kako? Promatrajući široko more, dosjetise Dugački zmaj. Tri preostala upitaše ga: "Što je to što sismislio? Reci nam!""Pogledajte, zar nema u moru u kojemu živimo dovoljnovode? Mi ćemo je zagrabiti i prskati njome prema nebu,a ona će padati na zemlju. To će biti poput kiše koja ćespasiti ljude i njihovu žetvu.""Sjajna ideja", i ostali zmajevi zapljeskaše rukama."Ali", upozori ih Dugački zmaj nakon kraćega razmišljanja,"car Žada, kad ovo dozna, sigurno će nas osuditi."Žuti je zmaj međutim odlučno rekao: "Ja ću učiniti svekako bih ljude spasio.""Počnimo! Ovo djelo nećemo nikada požaliti!"Svi su poletjeli prema moru, grabili vodu ustima, letjeliprema nebu i prskali je nazad na Zemlju. Od njihova suleta oblaci postali mračnima, a morska se voda u oblikukiše slijevala na zemlju."Kiši! Kiši!""Žetva će biti spašena!"Ljudi su plakali i poskakivali od radosti. A po poljimasu se izdizale gotovo uvenule biljke.Bog mora vidje što se događa i dojavi caru Žadu."Kako se ova četiri zmaja usuđuju donositi kišu bezmoga dopuštenja!" Car Žada, izvan sebe od bijesa, naredinebeskim generalima i njihovoj vojsci da uhvate zmajeve.Oni se nisu mogli suprotstaviti nadmoćnijem neprijatelju itako su uskoro bili uhvaćeni i dovedeni u nebesku palaču.Brdskom je bogu tada car Žada naredio da donesečetiri planine koje će postaviti na tijela zmajeva tako daoni nikada više ne budu u stanju pobjeći. Brdski je bogzahvaljujući svojim mogućnostima učinio da na to mjestodolete četiri planine i one su zviždeći doletjele i spustilese na zmajeve. Tako zarobljeni, zmajevi ipak nikada nisupožalili svoje djelo. Njihova je zadaća bila činiti ljudimadobro zauvijek i tako se oni pretvoriše u četiri rijeke kojesu tekle kroz visoke planine i duboke doline, presijecajućizemlju od zapada prema istoku sve dok nisu stigli do mora.I tako su nastale četiri najveće rijeke Kine — Heilongjian(Crni zmaj) na dalekom sjeveru, Huanghe ili Žuta rijekau središnjoj Kini, Changjuang ili Yangtze kao Dugačkarijeka nešto južnije i Zhujiang ili Biserna rijeka na krajnjemjugu Kine. (Prevela Snježana Zorić prema http://www.crystalinks.com/chinadragons.html)Zmaj u Kini, Koreji i Japanu nije negativno konotiranpa se u predajama opisuju njegove različite vrste.Već zarana razlikuju Kinezi četiri, i to Nebeskog Zmaja(t´ien-lung), kao regenerativnu snagu Neba uopće, ZmajaDuhova (shen-lung) kao donositelja kiše, Zmaja Zemlje(ti-lung) kao vladara izvora i rijeka i Zmaja Čuvara blaga(fu-tsang-lung). Dalje ih se može dijeliti na četiri KraljaZmaja (lung-wang) koji vladaju četirima morima koja obrubljujuzemlju. Usmena ih tradicija rado spominje u opisimaprekrasnih palača pod morem ispunjenih nezamislivimdragocjenostima. Djeca rođena pod sretnom zvijezdomposjećuju te palače, a dječaci mogu dobiti i Zmajevu kćerza ženu. Postoje i vjerovanja po kojima zemaljska ženamože začeti jedno ili više zmajske djece.U značenjskoj simbolici Zmaja rado je prisutna i brojkadevet. Grad Kowloon (na mandarinskom Chiu-lung) značiGrad devet zmajeva. U umjetničkim prikazima zmaja uKini, Koreji i Japanu kombinira se njegova ikonografijas devet elemenata. Značenje broja devet preuzima se izIndije; taj broj je najviši i utoliko najmoćniji. Multipliciransâm sa sobom daje 81, a to je broj zmajevih hrptenihizbočina. Bez obzira prikazuje li ga kao plavog, žutog ilicrvenog, kanonska ga predaja opisuje kao biće koje imaglavu deve, rogove jelena, oči zeca, uši krave, vrat lije, trbuhžabe, krljušti šarana i tigrove pandže (Cowell 1986:58). Brojdevet simbolizira potenciranu mušku yang snagu (3x3) pase uz nju vezuje izreka poput: "Zmaj ima devet sinova, asvaki je od njih druge vrste" (i lung chiu tzu, ko tzu pieh),koja se upućuje mladom bračnom paru kao blagoslov zadobivanja sina. Svih devet utjelovljuju vrline poželjne zasina, a sve one smjeraju ispunjenju najviše od njih, vrlinedječjeg pijeteta (hsiao). Prvi sin može nositi teške stvari,drugi može ugasiti vatru, treći je glasan poput zvona, četvrtije moćan poput tigra, peti voli jesti, šesti je zaljubljenikvoda, sedmi je hrabar borac, osmi je snažan poput lava, adeveti sin dobro zamjećuje.Ikonografija poznaje nebrojene prikaze zmajskogaobličja. S obzirom da posjeduje nadnaravne moći, zmaj semože smanjiti sve do veličine dudova svilca, ali i povećatitako da ispuni sav prostor između neba i zemlje. U vrijemekada leti nebom, ili ga se ne može vidjeti jer se skriva međuoblacima, ili se u društvu još jednoga zmaja igra s dragocjenimbiserom, koji je gromovan i uskoro će izliti kišu nazemlju. Lik zmaja obično je takav da mu tijelo nalikujezmijskome, ali ima noge ili pandže, koža mu je ljuskava,rogovi su mu jelenji, a uši kao u goveda. (...)Ulomak iz veće cjelineLiteratura:Autore, Migi. 1991. Le dieci icone del bue. L´incanto poetico della viaverso il risveglio in un antico testo Ch´an Zen. Genova.Blofeld, John. 1986. Der Taoismus oder die Suche nach Unsterblichkeit.Köln.Covell Carter, Jon. 1986. Korea´s Cultural Roots. New Jersey.Der Ochs und sein Hirte, Eine altchinesische Zen-Geschichte erläutertvon Meister Daizohkutsu R. Ohtsu mit japanischen Bildern aus dem15. Jahrhundert übersetzt von Koichi Tsujimura und Hartmut Buchner.1988. Pfullingen.Humphrey, Caroline i Laidlaw, James. 1994. The Archetypal Actionsof Ritual. A Theory of Ritual Illustrated by the Jain Rite of Worship.Oxford.Moritz, Ralf. 1990. Die Philosophie im alten China. Berlin.Schumann, Hans Wolfgang. 1997. Budistische Bilderwelt. Einikonographisches Handbuch des Mahayana- und Tantrayana-Budismus. München.Walraven, Boudewijn. 1994. Songs of the Shaman. The Ritual Chants ofthe Korean Mudang. London i New York.Zong, In-sob. 1984. Folk Tales from Korea. New Jersey, Seoul.Internetski izvori:http://www.crystalinks.com/chinadragons.htmlhttp://www.clickasia.co.kr

zarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 27Zivotinje u romanu Hadrijanovimemoari Marguerite YourcenarAutorica pokazuje kako je odgovornost što ju je Marguerite Yourcenar osjećalaradikalna: "Kada udaramo dijete ili ga izgladnjujemo, kad ga odgajamo tako da muse misao izopačuje ili da gubi volju za životom, činimo zločin spram univerzuma kojise izražava kroz njega. To je isto tako istinito kad uzaludno ubijamo životinju ilikada, bez dobra razloga, siječemo stablo. Svaki put izdajemo svoje ljudsko poslanjekoje bi se sastojalo u tome da organiziramo nešto bolji svijet"(Otvorenih očiju, Zagreb 1997: 298).Jadranka BrnčićKljucne zivotinje/imaginarna zoomorfnabića: kentaur, konjOd djetinjstva u Flandriji, preko djevojaštvai mladosti u Parizu te mnogobrojnihputovanja i boravaka po cijelom svijetusve do osamljeničkog života na otokuMount Desert na istočnoj obali SjedinjenihAmeričkih Država, Marguerite Yourcenar(1903.-1987.) bila je okrenuta svijetu, njegovim slobodamai ograničenjima, suosjećajući s ljudima iživotinjama koji trpe. Bila je glavninu života vegetarijanka,ne želeći "jesti svoje prijatelje" ni "probavljatiagonije". Sudjelovala je — novčanim prilozima,pisanjem pisama i brzojava odgovornim ljudima tenaposljetku i samim književnim radom — u različitimhumanitarnim i ekološkim akcijama za zdrave prehrambeneproizvode, u bojkotu mliječnih proizvodanamijenjenih prehrani dojenčadi u Trećem svijetu,protiv pokolja tuljana u Kanadi i Norveškoj... Yourcenarinotraganje za "univerzalnim čovjekom",za "boljim svijetom" proizlazi iz njezina osjećanja"ljepote svijeta" kakvo se hrani povjerenjem u sakralnostuniverzuma te održava disciplinom ovladavanjasobom te otvorenošću punom razumijevanjaprema svemu živom. Odgovornost što ju je osjećalaradikalna je:Kada udaramo dijete ili ga izgladnjujemo, kad gaodgajamo tako da mu se misao izopačuje ili da gubivolju za životom, činimo zločin spram univerzumakoji se izražava kroz njega. To je isto tako istinitokad uzaludno ubijamo životinju ili kada, bez dobrarazloga, siječemo stablo. Svaki put izdajemosvoje ljudsko poslanje koje bi se sastojalo u tomeda organiziramo nešto bolji svijet (Otvorenih očiju,Zagreb 1997: 298).Ovladavanje svijetom i ovladavanje sobom Pišući povijesni roman Hadrijanovi memoari (Mémoiresd’Hadrien, 1951.) — u kojem precizno i predano ocrtava likrimskog cara Publija Elija Hadrijana iz 2. stoljeća — MargueriteYourcenar imala je hrabrosti ići usuprot zahtjevimasvojeg vremena: u vrijeme kada se tradicionalni književnioblici dekonstruiraju ili parodiraju, ona piše klasičnim stilom;u vrijeme kada se književnost odriče povijesti, ona pišepovijesni roman; u vrijeme kada je u modi fragmentarno,nekoherentno poimanje svijeta, ona piše polazeći od njegovecjelovitosti, premećući kamenčiće vremenski udaljene,no još uvijek prisutne kulture u mozaik naše kulturneosobnosti. Autorica — ispisujući Hadrijanovu biografiju uprvom licu, u obliku pisma budućem nasljedniku MarkuAureliju — kroz misaono, minuciozno te istodobno gotovomistično uživljavanje u povijesni lik, izravno kontaktira sprošlošću, uspostavljajući most između povijesne znanostii njezina predmeta, most između glasa jednog imperatorai njegova doba s glasom čovjeka uopće. Njezino književnoKentaur i Eros, 1.–2. st. n.e., rimska kopija grčke skulpture(Afrodizija u Anatoliji)djelo proizlazi iz istog izvora kao i njezino shvaćanje života,oboje usidreno u univerzalnom. U središtu čovjek i smrt,ljudsko naslijeđe uspjeha i neuspjeha u mnogostranostitrajno vođenog sukoba sa samim sobom.Pitanje moći važno je pitanje u Yourcenarinu romanu. Zaglavni lik nije odabrala nekoga anonimnog Rimljanina, negocara, svojevremeno gospodara civilizirana svijeta. Međutim,Hadrijanovi memoari nisu samo priča o jednom imperatoru,nego i jednoj velikoj, individualnoj sudbini. Iako je preziraosvoje suvremenike, u ovom izuzetnom čovjeku susrećemokozmopolitizam; iako se bavio vojničkim i državničkim poslovima,njegov je zavičaj kultura njegova doba; iako je sebimogao priuštiti carski despotizam, to je čovjek koji priznajeda uči ovladavati sobom i samom vlašću, čovjek koji pada iklone te ponovno ustaje, koji vlada i služi uporno idući dokraja, otvorenih očiju, do smrti. On jest car, ali prije svegaučen čovjek, umjetnik, putnik, mecena i ljubavnik, čovjekširokog iskustva i mudrosti. Kako je živio u jedinstvenomepovijesnom trenutku između Cicerona i Marka Aurelija "ustoljeću posljednjih slobodnih ljudi" — kada su, kako Flaubertpiše u jednom pismu, "bogovi već umrli, a Krista još nijebilo" — on nadilazi svoju povijesnu ulogu i posve sesam suočava s njezinim zahtjevima i ograničenjima.Čini to slobodom umjetnika, gradeći Carstvo poputumjetničkog djela te čitajući svijet poput knjige. Onživo sudjeluje ne samo u povijesti nego nadasve ukulturi svijeta, kao, uostalom, i sama autorica.Imperatorov najveći uspjeh, međutim, nije bio utome što je organizirao Rimsko Carstvo, tj. ondašnjisvijet, nego u tome što je stekao moć kakvu jepuno teže zadobiti — moć ovladavanja sobom. Hadrijanovopismo zapravo je meditacija o ljudskomživotu: o ograničenjima tijela, odnosu volje i žudnje,slobodi, miru i ratu, snovima, umjetnosti, ljepoti iodgovornosti, ljubavi i smrti te bilježenje tragovaovladavanja sobom i lišavanja od svega. Tek nakonniza kušnji, bolno prebrođenih, tek nakon samozaborava,on stječe nutarnji mir — usuprot smrti nalazinepomućen mir osjećanja cjelokupnosti. RomanHadrijanovi memoari stoga je, zapravo, svojevrsnainicijacija u mudrost. Ići Hadrijanovim tragovimaznačilo je ujedno ići i tragovima granica pisma. Pismomse komunikacija nastavlja u imaginativnomsvijetu i ispunja u obzorima mudrosti.Marguerite Yourcenar Hadrijanov je lik bilazamislila još 1928., kada joj je bilo 25 godina, ali ganije mogla odjednom svladati te mu se neprestanovraćala tijekom života. Lik je zrio i stjecao mudrost,zahvaljujući zrelosti i mudrosti svoje (s)pisateljice.Stavljajući nas kao čitatelje u poziciju Marka Aurelijakojemu se Hadrijan obraća, autorica i naspoziva da intelektualnim instrumentarijem vlastitekulture i sami, istodobno beskompromisno i sućutno,dekonstruiramo vlastiti odnos prema svom vremenu,samom životu i sebi samima. Yourcenarin romanposve je uronjen u ponovno pronađeno vrijemeukorijenjeno u tragičnoj arhitekturi jednoga unutarnjegsvijeta u kojem vrijeme, zapravo, i ne igraneku ulogu. Ona kaže: "Samo iz oholosti, grubog neznanjaili kukavičluka, ne želimo vidjeti u sadašnjosti obrise epohašto će doći" (Hadrijanovi memoari, prev. Zlatko Crnković,Rijeka 1997., str. 319). Ili, možemo dodati: iz prošlih učiti onošto nam može pomoći da malo bolje uredimo ovaj sadašnji.Disciplina augusta U rimskoj mitologiji Disciplinabijaše manja božica čiji je glavni atribut bila disciplina.Sama imenica "disciplina" na latinskome višeznačna je:znači odgoj i vježbu, samokontrolu i odlučnost, učeno znanjei red u svakodnevnom životu — ona je ono što se tražiod učenika (discipulos). Božica Disciplina zahtijevala je odsvojih poklonika vrline koje je sama posjedovala: frugalitas(umjerenost), severitas (strogost) i fidelis (vjernost). ŠtujućiDisciplinu, rimski vojnici su postajali umjerenima u trošenjui novca i energije, a vrline strogosti i stege očitovalesu se u usredotočenosti i odlučnosti — njihova disciplinanije bila sloboda kojom su činili što su htjeli, nego snagakojom su činili ono što, unatoč unutarnjim protivljenjima,mora biti učinjeno da bi se održao red. Božica Disciplinaje bila vjerna rimskoj vojsci i rimskom narodu, što je i od

ZOO–TEMATzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 28njih očekivala. Natpis na zidu utvrde Cilurnum duž Hadrijanovazida svjedoči da je utvrda bila posvećena toj božici.Nakon mladenačkih prepuštanja trenutačnim prohtjevimai žudnji da bude slavljen radi sebe samog, Hadrijanpočinje shvaćati što je to vlast služeći kao legat u Panoniji.Ovdje upoznaje potrebe Carstva. Težak sukob Rimljana iSarmata ne samo da ga suočava s pitanjem o smislu ratovanja,zbog čega je nerado ulazio u ratove, nego ga je naučiokako istodobno poduzeti mjere u svladavanju neprijatelja iizmiriti suprotstavljeno stanovništvo. Zahvaljujući njegovojsposobnosti da radije zapaža nego sudi, iz Hadrijanova seiskustva iskristalizirala mudrost kojom je rimskoj vojsciuspio nametnuti strogu stegu; sam tražeći vlast samo bislužio i bio koristan Carstvu: "Najuzvišeniji oblik vrline,jedini u koji još vjerujem: nepokolebljiva odlučnost da sebude od koristi" (Isto:76).Disciplina augusta nije bila tek vojna disciplina, nidisciplina u uređenju Carstva, nego ponajprije disciplinasamoga umijeća življenja, disciplina kakvu je Hadrijannaslijedio od antike, "jedine kulture koja se odvojila odnakaznosti, bezobličnosti, nepokretnosti, koja je iznašladefiniciju metode, teorije politike i ljepote" (Isto:82). "Svešto je u nama ljudsko, sređeno i jasno dolazi nam iz grčkediscipline" (Isto:233). Hadrijan ima jasnu viziju dobrouređena svijeta.Hadrijana nije zanimala filozofija slobodna čovjeka(dosadni su mu svi oni koji se time bave), nego tehnika:"Tražio sam onu sponu koja povezuje našu volju sa sudbinom,gdje stega pomaže prirodi umjesto da ju obuzdava"(Isto:48). Disciplina se, posredstvom ljudskih zakona kojipoštuju sporazum o tome što je pravedno, očituje u odnosumeđu ljudima, a posredstvom prirodnih zakona kojipoštuju ravnotežu u prirodi, odnosom prema biljkama iživotinjama. O Hadrijanu, a onda i o nama samima višeod riječi, onkraj njih, govori način na koji se ophodimoprema najjednostavnijim činjenicama naše svakodnevice.O kakvoći našeg bića više govori način na koji, na primjer,zatvaramo vrata, nego naše vlastite riječi o nama i našimželjama. Nema razlike u tome kako se ophodimo premarazličitim razinama bića: ne možemo se s pomnjom odnositiprema općim idejama o dobru čovječanstva, a potom bitigrubi prema drugom čovjeku, životinji, biljci ili stvari. Jednakotako: dok smo puni sućuti i poštovanja prema drugimbićima i stvarima, bili ili ne bili toga svjesni, to svjedoči osuptilnosti našega odnosa prema našemu najdubljem biću.Hadrijan je u svom odnosu prema životinjama čovjeksvoga doba: sudjelovao je u prinošenju životinjskih žrtvi,u lovu i rimskim gozbama te konje koristio kao prijevoznosredstvo. No, u svemu tome pristupao je s promišljenomumjerenošću i mudrošću čovjeka svjesna jedinstva svegaživoga. Ne valja zaboraviti da je to bilo doba kada su govedai konji slobodno pasli u polju, a kokoši kljucale po seoskimdvorištima, što je danas rijedak prizor. Iako znamo da subile žrtvovane čovjekovu apetitu, da ih je on iskorištavao,da su umirale strašnom smrću, udavljene ili zaklane, te suživotinje mjesecima ili čak godinama boravile na otvorenom,slobodne proživjeti svoj prirodan životni ciklus. Zarazliku od životinja u naše vrijeme koje su postale predmetimahiperprodukcije, stjerane, u gomilama, u skučene,zatvorene prostore, izložene umjetnom svjetlu, hranjeneumjetnom hranom s hormonima, bez mogućnosti prirodnereprodukcije, predodređene za smrt najokrutnijimmetodama. Gradska djeca jedva da su ikad vidjela nekuživotinju u njezinu prirodnom okolišu, pogladila ovcu ilitele, držala u rukama pile. Za njih su životinje ovčetina,govedina, piletina umotani/e u celofan.Dokrajčivanje divljači na jednom proplanku u Španjolskojbijaše Hadrijanov prvi "susret sa smrću, hrabrošću,sažaljenjem prema živim bićima i tragičnom uživanju unjihovim mukama" (Isto:11): ta poštena borba ljudske inteligencijes oštroumnošću zvijeri činila mu se neobičnočista za razliku od ljudskih zamki. Možda je baš zato tolikoštedio krv ljudi jer je bio prolio toliko krvi zvijeri čiju jesmrt gdjekad cijenio više od ljudske smrti te koje je "gdjekadviše volio od ljudi" (Isto:12).Iako je prejedanje bilo rimski porok, Hadrijan se povremenosuzdržavao od jedenja mesa, no to isposništvoiziskivalo je "znatno više truda nego i sama proždrljivost;ono nas odviše izdvaja od običnih ljudi na funkciji koja jegotovo uvijek javna i na kojoj glavnu riječ vode formalnost…"(Isto:16). Oduvijek je uživao u umjerenosti: "Jestivoće znači unositi u sebe jedno lijepo, strano živo biće kojeje othranila i uzgojila zemlja kao i nas: to znači prinošenježrtve kojom se prehranjujemo na tuđi račun. Nikad nisamzagrizao u komadinu vojničkog kruha, a da se nisam zadiviokako će se ta teška i gruba smjesa pretvoriti u krv, utoplinu, a možda i u hrabrost (Isto:14).Hadrijan je građanima Rima zabranjivao sve oblike bijedei brutalnosti kao povredu discipline, ravnoteže međuživim bićima, kao, kako sam kaže "povredu lijepog tijelačovječanstva" (Isto:142).Hadrijanova, a onda i avantura našega vlastitog ljudskoghodočašća sastoji se u tome da se neprestano izlažemodinamici preobrazbe i ne zastanemo u nekom stanju kojenam odgovara u njemu nalazeći oduška, već se odvajamo odograničavajućih zahtjeva našeg ega, prepuštajući se onomušto je pred nama, nikad onomu što je iza nas. Ovo uključujestalna umiranja, uz koja se ne valja vezivati žaljenjem iligorčinom, da bismo se uvijek iznova mogli rađati u novostibića. Mijenjajući se, nikad nismo isti, a opet, identični smosebi: naša iskustva na putu nižu se poput perli u ogrlici.Činjenica da smo, zapravo, Odisej "bez Itake osim Itakeu sebi" (Isto:131), traži od nas neprestano bdijenje nad"razoružanim bogom". Hadrijan se svim snagama borio dau čovjeku ohrabri osjećaj za božansko ne žrtvujući ništaljudsko (usp. Isto:173).Kentaur U historijskom djetinjstvu čovjek se, umjestoda "antropomorfizira" životinju, češće odlučivao na sakraliziranjesebe putem animalizacije. Primitivan čovjek nije"uzdizao" panteru na razinu čovjeka, nego je on sam postaopanterom. Dijete koje se igra psa, zamišlja da je pas. Čudo jeu tome — a to i dijete i "primitivni" čovjek osjećaju — da tajisti život, ista utroba, isti probavni ili reproduktivni procesi,dakako, uz stanovite razlike u psihološkim pojedinostima,funkcioniraju kroz tu gotovo beskrajnu različitost oblika,a katkada i s moćima koje mi ne posjedujemo. Isto je i sosjećajima koji proizlaze iz tih utroba. Grmuša plače za svojimmladima kao Andromaha; mačka se igra s mišem kaoMolièreova Célimène sa svojim ljubavnicima. I Hadrijanse pitao "po čemu se patnja trave koju kose razlikuje odpatnje janjeta koje kolju, i ne potječe li naše zgražanje nadzaklanom životinjom ponajviše od činjenice da naši osjećajipripadaju istoj kategoriji kao i njihovi" (Isto:17).Mitski doživljaj kao doživljaj jedinstva kulture i prirode,čovjeka i životinje Hadrijan je artikulirao u slici kentaura:konj mu je bio prijatelj, no da je mogao birati, izabrao bida bude kentaur (usp. Isto:12).Kentaur simbolizira jedinstvo životinjskog i ljudskog.Naše je nesvjesno, rekli bismo danas, poput konja čijim sepokretima prepuštamo, ali valjalo bi to činiti tek pošto smoga ukrotili najbolje kako smo znali i umjeli. "Sve je zapravoodluka uma, ali polagana, ali neosjetna, koja povlači za sobomi tijelo" — veli Yourcenarin Hadrijan (Isto:48). Svakičovjek vazda, u svom kratkom vijeku, mora "birati izmeđuvječite nade i mudrog pomanjkanja nade, između slasti kaosai slasti uravnoteženosti, između Titana i Olimpijaca — biratiizmeđu njih ili ih napokon jednom uskladiti" (Isto:144).Hijerofanija Slušanje, promatranje, učenje, disciplina,otvaranje nutarnjem miru ponad kušnji, pogrešaka, nevolja,povezanost s cjelokupnošću života — sve to proizlazi izmitskoga osjećanja svijeta kakvom je Hadrijan bio sklon.Mitovi uspostavljaju sveti prostor, sveto vrijeme, svetuprirodu i sveti život — utvrđujući ono što je konačno sveto,što uistinu jest, omogućuju sigurnu orijentaciju u prostoru,vremenu i životu pojedinca i zajednice. Očitovanje svetogau kozmosu i u psihi ista je stvar: kozmos i psiha dva su polaiste izražajnosti — ekspresivna funkcija oniričke slike, tj.psihe, uspostavlja njezinu povezanost s jezikom. Poetskaimaginacija nadopunjuje prva dva, kozmički i onirički mitskisvijet, omogućujući nam otkrivanje simbola, na određennačin, u stanju pojavljivanja u jeziku. Iako je moć simbolaukorijenjena u izražajnosti kozmosa, u volji da se reknu želje,u imaginativnoj raznolikosti predmeta, u riječi; i kozmos,želje, imaginativno pridolaze jeziku — uvijek je potrebnariječ da bi se preuzeo svijet i da bi postao hijerofanijom.Nakon tragičnih događaja u svom životu, Hadrijan ponovnouspostavlja ravnotežu sa samim sobom i sa svijetom upravoposredstvom mitskoga doživljavanja svijeta te umjetnostikakva takav doživljaj izražava i podržava. Tek spoznaja kvalitetesvetoga omogućuje prodor svetoga u svijet: kultura jejedino tako mogla nastati iz prirode. Umjetnost nije luksuz,nego potpora (usp. Isto:139):Pisana me riječ naučila slušati ljudski glas, baš kao što meuzvišeno držanje nepomičnih kipova naučilo da cijenimgeste. Poslije mi je, naprotiv, sam život protumačio knjige(Isto:27).U postmoderno doba, općenito govoreći, čovjek sebe uglavnomshvaća kao autora vlastita bića koje proizvodi značenja,smještena u svijet koji može propitivati i kontrolirati. Jezik jeučinio sredstvom te mu punina značenja riječi ili ontološkanjihova referencija izgleda kao nešto što treba nadići, a nekao bogatstvo koje treba primiti i istražiti. Jednostavanpovratak mitskom svijetu unutar čvrstih epistemološkihokvira, dakle, više nije održiv. Korijen problema leži u općemgubitku osjećaja za simbolički jezik u modernoj zapadnojcivilizaciji. Iako se čini da živimo u kulturi razbješnjelihslika, podivljalih simbola, naša suvremena kultura, zapravo,počiva na tehničkom jeziku ispražnjenu od simbola. Jezikje postao preciznijim, manipulativnijim pa prema tome ipodatnijim za integralno formaliziranje te pražnjenje odsadržaja, čime i neprozirnijim za dubinski simbolički radte za ponovno punjenje smislom. I u slučaju pražnjenja odsimbola i u slučaju manipulacije simbolima valja opetovanoupozoriti na temeljno iskustvo ili osjećaj za sveto, štoje ključna poluga za susret i s tekstovima naše kulture i spoviješću i nas samih sa samima sobom. Znanstvena iluzijai povlačenje sakralnoga zajedno pripadaju zaboravu našihkorijena te pridonose širenju "pustinje" u kojoj živimo bezprvotne orijentacije. Revalorizacija sakralnoga, utemeljenana prevrednovanju vrijednosti, da posudimo Nietzscheovizraz, u čije ime je osuda sakralnoga "izrečena", poziva nasda preispitamo ostatke sakralnoga u našoj kulturi.Naposljetku, kada bismo doslovce slijedili Yourcenarinput mudrosti, ne bismo li došli do toga da od čovjeka, daod sebe zahtijevamo svetost?Otvorenih ociju Hadrijanovo pismo bilježi "razmišljanjabolesnika koji je primio u audijenciju svoje uspomene"(Isto:26). On ih sagledava iz specifične situacije — suočens vlastitom smrću. Iz te je perspektive "s mješavinom suzdržanostii smionosti, brižno usklađene podložnosti i pobune,krajnjih zahtjeva i razumnih ustupaka", naposljetkuprihvatio sama sebe (Isto:50). Za života najviše se pozabavioslobodom pristajanja, najtežom od svih: "Htio samiskoristiti svaku situaciju u kojoj sam se našao najbolje štomogu" (Isto:49). On pripada onom malom broju ljudi kojisu, prema Yourcenar, prije svoje smrti uspjeli "dati svojupunu mjeru" (Isto:93).Vegetarijanstvo, pacifizam, ekologija — tri su načinaizražavanja poštovanja prema svemu živom koja su Hadrijanu,do određene — mentalitetom ljudi onoga doba ograničene— mjere omogućili držati oči otvorenima sve do u smrt.Da je živio u naše doba, vjerojatno bi njegov lucidan pogledbio dalekosežan koliko je i pogled Marguerite Yourcenarkada je riječ o osjećaju za život u svim njegovim oblicimapa i u obliku smrti. Mudrost u koju nas inicira mudrost jeprihvaćanja i života i smrti. Uči nas vlastitu smrt, taj najsavršenijioblika života, učiniti prirodnim sastojkom življenja.Živjeti otvorenih očiju, prihvatiti uranjanje u rijeku života,prihvatiti smrt — znači osloboditi se samih sebe da bise dosegnuo čovjek. Ili, kako je to izrekao Zenon, glavnilik iz Yourcenarina romana L'œuvre noir: "Neka Onaj kojimožda jest proširi ljudsko srce do mjere svega života", štoje rečenica autorici toliko važna da ju je odredila za natpisna vlastitom grobu. Da bismo na kraju naših dana otvorenihočiju mogli pogledati u svoju smrt, kao i u život, "nikad nijeprekasno pokušati činiti što treba, tako dugo dok na zemljipostoji barem jedno drvo, jedna životinja, jedan čovjek"(Isto:293). A tek tada ćemo, poput Yourcenarinih Hadrijanai Zenona, moći proširiti svoje srce do "mjere svega života".A nije li upravo to mudar način da budemo ljudi?Ulomak iz veće cjelineRadi se o ulomcima članaka koji će u cijelosti (uključujućii popis literature) biti objavljeni u zborniku Književna životinja:kulturni bestijarij 2 (ur. Suzana Marjanić i AntonijaZaradija Kiš), Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatskasveučilišna naklada, Zagreb 2012.Temat priredile Suzana Marjanići Antonija Zaradija Kis

oglaszarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 29

KAZALIŠTEzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 30Izvedbe političke kuhINJeESEJ o PERFORMANSIMA u RAzDOBLJU NAŠE TRANzICIJE u KOJIMA SE HRANA RABI KAOPOLITIČKA METAFORA, a u POVODU 7. DANA OTVORENIH ATELIJERA: žITNJAČKI RECEPTI/UMJETNOST i HRANA, ATELIJERI žITNJAK, zAGREB, 15. – 30. LISTOPADA 2011.SuzANA MARJANIĆIspisujući pregled uloge hrane u umjetnosti performansado 1981. godine, Linda Montano ponudila jesljedeću klasifikaciju: umjetnici mogu rabiti hranu kaopolitički stav (Martha Rosler, Waitresses, Nancy Buchanan,Suzanne Lacy), kao konceptualni simbol (Eleanor Antin,Howard Fried, Bonnie Sherk, Vito Acconci), kao životniprincip (Tom Marioni, Les Levine), kao skulpturni materijal(Paul McCarthy, Joseph Beuys, Kipper Kids, Terry Fox,Carolee Schneemann, Motion, Bob & Bob), kao ritualnuoznaku (Barbara Smith), kao ironijsku matricu (AllanKaprow), kao taktiku zastrašivanja (Hermann Nitsch),kao autobiografski element (Rachel Rosenthal), kao feminističkistav (Suzanne Lacy, Judy Chicago, Womanhouse),kao humoristički materijal (Susan Mogul), kao strategijupreživljavanja (Leslie Labowitz) (usp. Linda Montano:“Interviews”. High Performance 4/4, 1981/1982). Upravona tom tragu svakako bi se mogla napisati zasebna knjiga o“jestivoj umjetnosti”, što se tiče i naše scene, a kada bismoteme i motive hrane proširili izvan performansa, svakakobismo trebali spomenuti i Daniela Spoerrija čiji su radoviuglavnom koncentrirani na hranu i koje sâm naziva jestivaumjetnost (eat art).No, ukratko ću se u ovome eseju (što je kraća verzijadulje verzije članka što bi trebao biti objavljen krajemgodine u časopisu Studia ethnologica Croatica) zadržati nakatalogizaciji performansa u razdoblju hrvatske tranzicijeu kojima se hrana rabi kao politička metafora. Naravno,interpretativnim bilježenjem navedenih performansa kojiupućuju na opasnosti realizirane metafore o političkojkuhinji u ovoj nam vječnoj tranziciji, s obzirom na vrločeste i dramatične sezone “ljutih papričica” na domaćojpolitičkoj sceni, navedeni bi se performansi, s obzirom nasveopću recesiju i depresiju, mogli jednako tako upisatiu okvir globalne socijalne situacije pothranjenosti jednemilijarde čovječanstva (http://www.1billionhungry.org).STRugANJE vlASTITOGA KOStuRA Poticaj napisanje na ovu životom nametnutu temu otvorila su mi dvojicaumjetnika koji su se svojim performansima usmjerilina izvedbeni autokanibalizam – na pijenje, srkanje vlastitekrvi i mokraće te jedenje vlastitoga tkiva, mesa, odnosno,određeno slobodnom parafrazom značenja Eliadeove metafore– na struganje vlastitoga kostura. Naime, dok se ušamanskoj praksi radi o promatranju vlastitoga kostura(duhovna vježba u kojoj šaman ostvaruje mogućnost dasebe vidi kao kostur), dakle, o nadilaženju profane ljudskesudbine i oslobađanju od nje, kako to navodi Eliade u svojojključnoj knjizi o šamanizmu, metafora struganje vlastitogakostura u ovom kontekstu može uputiti i na performansMarine Abramović Balkanski barok (Venecijanski bijenale,1997), u kojemu je umjetnica strugala goveđe, kravlje kosti,kao i na svakodnevnu strategiju preživljavanja kojoj jeizloženo oko 450.000 nezaposlenih Hrvata. Poznato je daneki politički teoretičari u metafori kanibalizma iščitavajuizraz europskoga kapitalističkoga apetita; tako je Marx uKapitalu kapitaliste usporedio s vukodlacima, vampirimai parazitima koji žive na račun tuđega rada (usp. Fabio Parasecoli:Bite Me. Food in Popular Culture. Oxford, 2008).Naime, performans Samojed (DOPUST, Split, 2009.)Marka Markovića, u kojemu je taj umjetnik ispijao vlastitukrv kroz cjevčicu prikopčanu na venu, te performansPerpetuum mobile (2009.) Siniše Labrovića, u kojemu jetaj konceptualac pio vlastitu mokraću, čini se kao da suotvorili veliku temu “jestivih” performansa s tjelesnimizlučevinama, ali i jedenja vlastitoga tijela, tkiva, kao štoje to demonstrirao Marko Marković u drugom performansuiz ciklusa Samojed iste godine (Zagrebi! Festival,2009.). I nakon što je konobar postavio bijele tanjure nadugačak stol, prekriven bijelim stolnjakom, koji, dakako,asocira na koncept Posljednje večere – u kojoj nam preostajesamo strategija preživljavanja jedenjem vlastitogamesa – medicinska sestra s Markovićeve lijeve ruke skalpelomzasijeca i odsijeca komadićak mesa i postavlja naumjetnikov tanjur.No, zadržimo se na performansu Samojed (prvom iz togciklusa) Marka Markovića, koji je, s obzirom na izvedbenutjelesnu analizu, obilježio 2. dane otvorenoga performansaDOPUST (Split, 2009.). Na početku performansa okupljenimaje u Akvariju na Bačvicama performer podijelio šećernuvunu kao simbolički i realan učinak dobivanja slatkoćeu ustima, na jeziku. Odnosno, umjetnikovom interpretacijom:“Takve zablude nam se svakodnevno serviraju putemzavaravajućih taktika konzumerizma” (usp. Zarez, br. 257,str. 34–35.). Zatim je umjetnik oprao ruke i sjeo na stolac,pritom mu je asistentica – medicinska sestra ruku stegnularemenom, u bojama hrvatske trobojnice, kako bi jednostavnijepronašla venu. I nakon što je medicinskom iglom ubolažilu, spojila je cjevčicu na sistem pomoću kojega je umjetnikpio, sisao vlastitu krv, gledajući pojedine dobronamjernikeu publici direktno u oči, i tako prošetao pred okupljenimi radoznalim – uvijek kada je krv u pitanju – mnoštvom.U okviru manifestacije 7. Dani otvorenih atelijera, koji suse ove godine održali na temu Žitnjački recepti/ Umjetnosti hrana, Marko Marković izveo je performans Zadnja ružaHrvatska, direktno aplicirajući naslov pjesme Prljavog kazalištakao naslov performansa, kojim je tematizirao, kako jepojasnio, kastinski i kolonizatorski ustroj između vladajućihi onih kojima se vlada. No, predočimo izvedbu navedenogaumjetnika: Marko Marković s krunom na glavi jede velikecrvene ruže iz bijeloga bokala s hrvatskim grbom. Stilskaslika govori, kako nadalje umjetnik pojašnjava, kako se tzv.kruna društva (vladajućih) lažnoga sjaja, politički žderač,vampir nadvija nad ljepotom crvenih ruža (u simbolizacijiljudi, ili kako su to pripadnici pokreta “Zauzmimo WallStreet” označili – nas 99 posto), bijele vaze s grbom i plavogastola (što likovnim elementom simbolizira Hrvatsku).Na navedenu izvedbu proždiranja do istrebljenja nadovezujemdva stiha jorupske usmene pjesme pod naslovomGlad: “Nema boga ravna vlastitome želucu:/ Svaki dan mumoramo žrtve prinositi.”HRANA I KONTROLA AGRESIJE Krenimo sada naprvi tematski (kulinarski) meni – na hranu za preživljavanje– u okviru kojega ćemo promotriti svega tri performansa:Hrana za preživljavanje (1993.) Slavena Tolja i MarijeGarzio, Tražim ženu (1996.) Vlaste Delimar i Geometrijakrvožednosti (1993. – 2001/2007.) Svena Stilinovića.MARKO MARKOVIĆ uPERFORMANSU zADNJA RUžaHRVATSKA s KRUNOM NAGLAVI JEDE VELIKE CRVENERUže iz BIJELOGA BOKALAs HRVATSKIM GRBOM. Tzv.KRUNA DRUŠTVA (VLADAJUĆIH)LAžNOGA SJAJA, POLITIČKIžDERAČ, VAMPIR NADVIJASE NAD LJEPOTOM CRVENIHRUža, u SIMBOLIzACIJI LJUDI,ILI KAKO su TO PRIPADNICIPOKRETA “ZauzMIMO WALLSTREET” ozNAČILI – NAS 99POSTOU izvedbeni modus ratne hrane možemo upisati performansHrana za preživljavanje koji je, zajedno sa svojomtadašnjom suprugom Marijom Grazio, Slaven Tolj izveo nafestivalu performansa Kula babilonska u Helsinkiju 1993.godine. Naravno, kao što i naslov sugerira – ratni je performansiniciran limenkom hrane iz humanitarne pomoći nakojoj je pisalo samo “Hrana za preživljavanje”. Konzerve štosadrže smjesu prehrambenoga praha koju je potrebno pomiješatis vodom bile su slane u Dubrovnik u doba njegoveopsade – i ne samo u Grad. U navedenom duo-performansu,u kojemu su im naga poprsja, Slaven Tolj i Marija Grazio,tu bijelu kašastu, brašnastu smjesu međusobno su nanijelina tijela kako bi se potom nahranili jedan s drugoga (usp.Janka Vukmir: Perceptual Art/Slaven Tolj, 1997).U izvedbeni modus hrane za preživljavanje, što se tičesvakodnevice, možemo upisati performans Tražim ženu

KAZALIŠTEzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 31(1996.) Vlaste Delimar, što je izveden četiri puta, a u kojemuumjetnica, kao što je dobro poznato, izvodi egzekuciju kokoši,prenoseći osnovnu ulogu, njezinim riječima, “ženskogaposla” – kuhanja, u galerijski prostor. Odnosno, kao što ječesto isticala u interpretaciji egzistencijalne pozicije sebekao umjetnice: “U performansu samo sam skratila put do tekokoši. Nakon svakog performansa kokoš se skuhala i pojela.Taj dan imali smo ručak” (usp. Zarez, broj 32, str. 34–35).U izvedbeni modus klanja životinje, prinošenja životinjskežrtve U Ime Umjetnosti, kao što je to bilo i u slučajuperformansa Marička (2006.) Vlaste Delimar, svakako umemoriji ostaje distopijski performans Geometrija krvožednostiSvena Stilinovića. Tako je u petoj izvedbi performansau Dubrovniku (Lazareti) 2000. godine uključila i klanjejanjeta za pomrčine Sunca. Ili autorovim pojašnjenjem:“To sam napravio samo jednom u Dubrovniku (Lazareti,2000.) za pomrčine Sunca za spasenje svijeta. Nitko nemože poreći da ga nisam spasio. Ima i tu malo ironije. Štoosjećam? Nije lako, nije lako ubiti životinju” (usp. Zarez,br. 199, str. 36–37).SOCIJALNI HOmmAge HRANI Slijedi i izbor kataloga,menija što se tiče hrane u kontekstu izvedbene socijalneosjetljivosti gdje možemo spomenuti “Palachove”socijalne akcije (npr. Damir Čargonja i Sven Stilinović:Prvi hrvatski socijalni performans, 1999; Krešo Mustać:Solanum tuberosum 2004.), kao i nezaobilazne instalacijskeizvedbe kremšnita, kruha i krumpira Mladena Stilinovića, aovom prigodom spomenimo instalaciju Kruhkolači u okviruulične, kolektivne manifestacije Knjiga i društvo – 22%1998. godine koju je organizirao Igor Grubić protiv PDV-ana knjige. Dakle, instalaciju Kruhkolači Mladen Stilinovićje izložio na pločniku Cvjetnoga trga, kao instalaciju – metaforuo političkoj kuhinji koja je sjedinila kruh + kolače(kremšnite), subvertirajući ciničku izreku “Ako nemajukruha, neka jedu kolače” koja se obično pripisuje MarijiAntoinetti. Naime, kako je to jednom prigodom istaknulaSilva Kalčić, da Mladen Stilinović u svojim radovima najvišekoristi kremšnite kako bi naglasio njihovo svojstvo kratkotrajneprivlačnosti, kao što jednako tako brzo prolaze “velike”riječi, političke parole i programi. Upravo se sličnominstalacijskom metaforom pod nazivom Za M. Antoinettespomenuti umjetnik predstavio i na manifestaciji Žitnjačkirecepti/ Umjetnost i hrana, gdje su kremšnite zamijenili nekidrugi četvrtasti kolačići – dva roza sa središnjim kolačem odmaka, svaki položen u sredini svoga duguljastoga bijeloga,radničkoga kruha.Spomenimo u ovom kataloškom izboru i socijalni performansČetvrti obrok (2006.) multimedijalnoga umjetnikaAnte Kuštre u kojemu je krenuo, kako je to pojasniou jednom od razgovora, od malog ogledala što reflektiravelike crne rupe hrvatske tranzicije, tj. od grupice najvjernijihposjetitelja otvaranja svih izložbi u Splitu, kojusačinjava desetak siromašnih i marginalnih tranzicijskihžrtava. Naime, dok je zakuska nakon otvaranja za većinučetvrti obrok, za njih, te socijalno zaboravljene slučajeve,vjerojatno drugi ili možda jedini pristojni obrok toga danate im je tako u ljeto 2006. uvijek etički angažiran umjetnikorganizirao banket u prostoriji Mense u Dioklecijanovimpodrumima (usp. Zarez, br. 223, str. 32-33).Zabilježimo i performans socijalne geste Večera zanajmilije (DOPUST, Split, 2009.) Hrvoja Cokarića: dakle,umjetnik je sjedio za stolom i večerao s uzvanicima kojisu se izmjenjivali jedan po jedan. Autor je tijekom cijeleizvedbe usporenim pokretima jeo, njegovim riječima, nejestivu,bljutavu hranu dok su se gostima servirale vrhunskedelicije. Naime, u tom je performansu Hrvoje Cokarićhranu izložio kao likovni materijal, s tim da, za razliku odslike ili fotografije, hrana sadrži i fantastičnu komponentuokusa, odnosno, nadalje, njegovom fascinacijom realiziranemetafore hrane – “s okusom hrane ili s načinom na kojije poslužena, aranžirana ili konzumirana možete reći višenego s tisuću riječi ili art statementa” (usp. Zarez, br. 281,str. 32–33). Prema prisjećanju Marka Markovića, inicijatoraDana otvorenoga performansa DOPUST, zanimljivo jespomenuti draž koja se spontano dogodila u spomenutojizvedbi; naime, te se večeri priključio i jedan pas koji je sjeoza stolicu i uredno pojeo što mu se ponudilo.GASTRO peRFORMANSI Nadalje, u okviru performansau kojima se hrana rabi kao politički stav, kao zasebnatematska skupina mogu se izdvojiti i gastroperformansi,hepeninzi, živa umjetnička događanja (live art event), kojisu u završnici određeni delicijskim užitkom, kao i npr.prethodno spomenuti Prvi hrvatski socijalni performans(1999.), a koji smo uvrstili u kataloški dio – meni o etičkomhommageu hrani, što dokazuje koliko je ovdje ponuđenatematska razdioba performansa u kojima se hrana rabi kaopolitički stav protejska. Ukratko, performanse, hepeninge,live art evente, koji su u završnici određeni delicijskim užitkomi umjetnika i gledatelja/posjetitelja, možemo odreditiatributom gastronomskih izvedbi kao što smo to prošlegodine mogli okusiti na psihosocijalnom hepeningu GozbaLjiljane Mihaljević.Tako je Festival plesa i neverbalnog kazališta multimedijalnagrupa Šikuti Machine u Svetvinčentu 2002. godineprigodno zatvorila komadanjem pečenoga odojka uzglazbenu podlogu klasične glazbe. Performans Manjadura(mjesto u štali gdje jedu krave) objedinio je jedenje odojkas projekcijom videa na kojemu se vide detalji čišćenja životinjskihcrijeva te kravljih balega, a video se projiciraona zidu iza učesnika performansa. Na taj su način, kakopojašnjavaju članovi grupe, željeli kod gledateljâ izazvatigađenje i mučninu prizorima na videu, kao i osjećaj ugodezbog objedinjenoga gastronomskog i glazbenog doživljaja(usp. Zarez, br. 302, str. 34–35). Nadalje, u navedenu skupinugastro performansa možemo ubrojiti i gastro eventeŽarka Violića (s obzirom na njegov politički, profesorskistav kojim odbija predavati klasičnu skulpturu) poznatogapo netaktilnim skulpturama i gastro live art eventima.Nekoliko je jestivih performansa priredio i Darwin Butković,od kojih jedan možemo odrediti i gastronomskomodrednicom. Naime, u okviru performansa Roštilj SA (Danhrvatskoga performancea, Varaždin, 2003.), što ga je izveona varaždinskom Stančićevu trgu, na metalnoj je skulpturiispekao osamdesetak svinjskih kotleta i nadomjestio ihnjihovim odljevima. Sâm performans, točnije hepening,umjetnik je odredio kao hranjenje performera i namjernika,a atribuira ga kao performans vezan uz Stari zavjet tenjegovo osobno likovno djelovanje na temu “novo čitanjeproroka Izaije (idolopoklonstvo)” (usp. Zarez, br. 206, str.34-35). Godinu dana kasnije u varaždinskom “AtelieruButković” povodom 4. dana hrvatskoga performancea(2004.) Darwin Butković je izveo performans (dakle nehepening) Autoritratto con SA, u okviru kojega je, izmeđudvaju autobiografskih videozapisa, umjetnik jeo pečenusvinjsku glavu pokraj koje se nalazio autoportret u gipsu.Pored tih mesnatih izvedbi, Butković je 2007. godine istotako na Danima hrvatskoga performansa upriličio “R/ručakza dvoje”, i to za sebe i konja, koji je izveden točno usubotnje podne na livadi pored varaždinske utvrde. U tomje izvedbenom ručku umjetnik prema obrascu svojih performansau kojima koristi životinje kao scenske subjekteuveo konja, tako da se naslov performansa izvedbenomodificirao u sintagmu Ručak “SA” konjem, s naglaskomna Butkovićev likovni i lingvistički znak “SA”, u značenjuSAT. Naime, duo-performansom s konjem simbolički jedijagnosticirao otuđenje ljudi, a koje se očituje i u obiteljskimodnosima gdje su zajednički objedi svedeni na rijetkanedjeljna obiteljska okupljanja. Tako se točno u podne, saznakom podnevnih crkvenih zvona, umjetnik katoličkiprekrižio, blagoslovio jelo, a pritom je i konju, kao ravnopravnomsudioniku performansa, kojega je uostalom i naveou programu Danā hrvatskoga performansa kao izvođača,nekoliko puta nazdravio.U tome smislu kao gastro live art event svakako semogu promatrati i 7. Dani otvorenih atelijera, u organizacijiAtelijerā Žitnjak, održanih pod nazivom Žitnjački recepti/Umjetnost i hrana. Pritom su organizatori umjetnike pozvalida tom gastro događanju doprinesu na jedan od sljedećihnačina: sudjelovanjem u tematskoj izložbi Umjetnost ihrana, ili pak davanjem vlastitih recepata, uz mogućnost ikonkretizacije, ili su prema vlastitim željama mogli odabratiart-gastro okolnosti sudjelovanja. Tako je Marijan Molnarpripremio recept pod nazivom You need flour! (kolačići zaptice) sa sljedećim sastojcima: 1 kg brašna, 3 prstohvata soli,10 dkg sezama, 20 dkg prosa, vode po potrebi, sa sljedećimpostupkom hranjenja: “Ostaviti kolačiće izložene pticama ujavnom prostoru kao što je park, trg ili ulica na odgovarajućojpodlozi, tako da su nepristupačni za druge životinje.Izložiti ih i uz zviždanje ili dozivanje prizivati ptice.” Morampridodati: zaista duboko plemenito kada umjetnost misli i nahranjenje životinja, gdje gradske ptice na hladnim gradskimtrgovima uglavnom hrane samo osamljeni umirovljenici, avećina nas se prema tim sustvorenjima odnosi s dubokimgađenjem kao prema “letećim štakorima”. Pritom, na samomje otvorenju izložbe Umjetnost i hrana Boris Sekulićpriredio performativne slike Les Crepés – akciju slikanjapalačinkama, u okviru koje je s dvije smjese – smjesom zapalačinke i smjesom kakaa – direktno na tavi izvodio slikarskeradove, na oduševljenje okupljenih. I Zoran Paveliću svome je ateljeu izveo akciju Ampren juha produžena –15. 10. 2011., koja je zahtijevala jedenje u parovima. KataMijatović ponudila je recept koji nam zaista može pomoćiu strategijama preživljavanja krajem mjeseca. Jednostavanrecept glasi: “Ostatke kruha prepržiti u tosteru, natrljatičešnjakom. Umutiti dva jaja s malo vrhnja za kuhanje, dodatimalo sušenog vlasca. Umočiti kruh u smjesu i pržiti uvrelom ulju.” Hmmm, zaista odlično.Inače, 7. Dani otvorenih atelijera održani su 15. listopada(upravo iz navedenoga razloga nažalost nisam stigla naotvorenje te art-gastro manifestacije), dakle, one subotekada je prosvjed koji je dio globalne inicijative “15.o.”(15th October), inicirane iz pokreta “Okupirajmo WallStreet”, održan i u Zagrebu, ali s obzirom na stanje “etičkizrakopraznoga” (rekao bi tako nekako Krleža) stanja duhakod nas se iskazao kao nedovoljno socijalno angažiran sobzirom da je tjedan dana kasnije, ako je vjerovati glavnimmedijima, privukao svega stotinjak prosvjednika.JESTIve IDEOLOGIJE Kako nastavljamo s katalogizacijomperformansa u kojima se hrana rabi kao politički stav,i to u razdoblju hrvatske tranzicije, na temelju odabranihprimjera (nikako ne želim ostaviti dojam da su ovdje spomenutiperformansi jedini), zadržimo se sada na nadrealističkopolitičkim/subverzivniminstalacijama Željka Zorice, a kaouvod u njihov aranžman mogu poslužiti smradni, smrdeći,truli performansi riječkoga multimedijalnoga umjetnikaDavora Dundare koji su, pored toga što smrde, određenii njegovom zakrabuljenom, kostimografskom ikonografijom.Istina, smrad, karnevalska raspadnutost, kojom vještourušava barijere lažnoga reda i uvodi promatrače u svijetsmradnoga apsurda, ipak nije sredstvo kojim se Dundarakoristi u svim svojim performansima, već samo povremeno.Naime, ti smradni Dundarini aranžmani hipertrofiranimsmradom pokvarenih jestvina bliski su – što se tiče samohipertrofije izloženoga aranžmana – nadrealističkim gastronomskiminstalacijama, jestivim ideologijama (usp. EdibleIdeologies. Representing Food and Meaning, ur. KathelinLebesco i Peter Naccarato, 2008) s pretjeranom šećerastomi mesnatom teksturom Željka Zorice koji u konačnici završavajusimboličkim iščitavanjem smradne političke kuhinje.Tako je jednu od inačica nadrealističko-gastronomske instalacijepod nazivom KroaTisch-amerikanische FreundschaftZorica ponudio na prošlogodišnjim Perforacijama.EATING cultuRE Kao paradigmatski ironijski gastroperformansu kojemu se hrana rabi kao politički stav ikoji završava isto tako ironijskim delicijskim hepeningommožemo razmotriti performans Eating Culture Alemke Đivoje,kojim je problematizirala kategoriju srama, odnosnobesrama, s obzirom na to da dnevne novine kulturna događanjasvode na svega jednu novinsku stranicu, kulinarskipripremivši te kulturne stranice u pohance. Naime, poslijepohanja umjetnica je ispisala upozorenje “Konzumiranjekulture može biti opasno! Konzumirate je na vlastitu odgovornost!”,koje je i postavila na zidu kao kulisi performansapohanja kulture, nakon čega je i pojela nekoliko komadapohanih novinskih članaka, da bi završno ponudila i publikukoja je s velikim apetitom u tom hepeningu prihvatilapohanu “Kulturu” (usp. Zarez, br. 283, str. 32).Završno o performansima, hepeninzima, živim umjetničkimdogađanjima (live art event) u kojima se hrana rabikao politički stav i koji upućuju na opasnosti realiziranemetafore o političkoj kuhinji u ovoj našoj vječnoj tranzicijite sveopćoj recesiji i depresiji, upućujem na izniman članakAgnieszke Gratze Spiritual Nourishment: Food and Ritualin Performance Art (Duhovna hrana: hrana i obred u performansu),čime ćemo napraviti odmak od do sada razmatraneteme o performansima u kojima se hrana rabi kaopolitički stav. Riječ je o iščitavanju hrane u performansimaiz drugačijega modusa, s obzirom na to da spomenuta teoretičarkaiz formalističko-izvedbenoga aspekta savršenozamjećuje kako hrana s performansom dijeli kratak vijektrajanja. Naime, i hrana i performans – kako su organskogapodrijetla – imaju efemernu prirodu. U kulinarskom smislu,kao i u performansu, razdoblje pripreme hrane/izvedbetraje daleko dulje od stvarne potrošnje – hrane/izvedbe.Osim toga, i u hrani i u umjetnosti performansa, nastavljaAgnieszka Gratza, sasvim je očito da velik dio kulinarskoga,odnosno izvedbenoga truda, koji je uložen u njihovo oblikovanje,ostaje bez traga. Dovoljno je možda na samomkraju podsjetiti na triptih-izložbu Vlaste Žanić – Čestitanje,Rožata, Prelaženje, izloženu i izvedenu u Gliptoteci HAZUa2005. godine i na ono što je umjetnica izjavila povodomjestivoga performansa Rožata: “Za svoj rad nikad nisamdobila toliko iskrenih komplimenata kao za rožatu kojupovremeno radim prijateljima.”

KAZALIŠTEzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 32Izvedbeni zadataki njegova mijenaUz Platformu mladih koreografa, održanu od 9. do 16. listopada 2011., te posebnoprojekt TASK, u kojem je došlo do raspisivanja određenih koreografskih zadatakai izvedbenog odgovora na njihNataša GovedićPlatforma mladih koreografa Tamare Curić i LariseLipovac još je jednom okupila domaću plesnuscenu i potrudila se oko stvaranja zajedničkog interakcijskogkonteksta, što je rijedak, možda čak jedinstvenipolitički i estetički program na domaćoj izvedbenoj sceni.Već i samu ideju da koreografi osmisle svoj “predložak zaizradu projekta plesne predstave u sedam koraka” ocijenilabih briljantnom. Ne samo da smo na taj način dobilivrlo specifičnu ponudu koreografske metodologije i njezinpisani trag (dokumentiran u formi posebne programskeknjižice, tiskane uz izvedbu pojedinih TASKova/Zadataka),nego smo mogli usporediti kako se susreću idejazadataka u tekstu zadavačica zadatka ili koreografkinja,s tijelima njihovih izvođača i izvođačica, koji su pak uovom procesu prozvani reaktorima.Zadavanje Već prvi pogled na TASK koji su zadavaleMilana Broš, Irma Omerzo i Mila Čuljak otkrivaogromne stvaralačke razlike među njima. To se posebnoodnosi na stupanj i vrstu kontrole koje ove tri koreografkinjeočekuju imati nad svojim projektima. Irma Omerzoformulirala je očekivanja veoma precizno, pa čak i striktno,kao da pragmatično i gotovo bih rekla kolegijalno, sasvim znanjem o potencijalnim preprekama i frustracijmasažima vlastito iskustvo višegodišnjeg rada na predstavama,štiteći osobu kojoj prenosi znanje od eventualnihprevida i pogrešaka. Krećući od toga da je važno “pronaćitemu koja nas se osobno tiče”, Omerzo vrlo brzo prelazina vrlo čvrst metodološki okvir izvedbe: od naglašenepotrebe za dodatnim “odabirom interpreta i suradnika”(Omerzo u TASKu nije željela da njezin reaktor ujednobude i izvođač svog materijala, već prvenstveno “koreograf”koji radi s drugim plesačima), pri čemu je napisalada se od ljudi koje reaktor izabere očekuje “povjerenje,raspoloživost i strpljenje”. Zatim je naglasila da očekujekoreografsko “zamišljanje izabranih interpreta i njihovihkvaliteta” u plesnom kontekstu te odabir neke specifičnevrste tjelesne pripreme. Tek u četvrtom koraku stoji preciznoopisan ulazak u dvoranu, uz koji ide i etičko podsjećanjeda koreograf ne bi trebao istovremeno raditi naviše projekata, već se potpuno posvetiti jednome. Slijediuputa za predani i kontinuirani rad u dvorani, s posebnombrigom za svjetlo i glazbu (Omerzo traži da glazbau njezinim Zadatku bude bez ritma i melodije). Šesti korakje finalizacija projekta ili “prolazi” kroz definirani iprikupljeni materijal. Najzanimljiviji mi je sedmi korak,u kojem Omerzo traži da joj se njezin reaktor obaveznojavi poslije izvršenja zadatka i da obavezno prisustvujesvim izvedbama svoje predstave.Milana Broš ima sasvim drukčiji pristup. Vrlo maloobjašnjava. U mnogo većoj mjeri evocira i ostavlja prostorreakcije interpreteta otvoren intuiciji i autorskoj imaginacijireaktora. Primjerice, njezin prvi korak glasi: “Nijevažno kakav je zvuk u konvencionalnom smislu. Naime,nije bitno da je to muzički zvuk. Važno je da je zvuk koji jačujem organiziran i da djeluje na moje emotivno iskustvo.“ Drugi korak: slijediti atmosferu zvuka, treći korak: uskladu s idejom zvuka organizirati prostor i vrijeme. Učetvrtom koraku Milanu Broš zanima da izvođači uspostaveosobni odnos s dotad pronađenim materijalom. Petikorak je precizni rad na improvizacijama, kad “kolektivmora zaista disati kao jedan”. Šesti korak je potpunaosviještenost onoga što činimo. A sedmi je formuliranjednom riječju: “Zadovoljstvo!”.Daleko “najslobodnije” upute dala je Mila Čuljak,naizgled izbjegavajući bilo kakvu metodološku usustavljenost,ali zapravo vrlo otvoreno i neštedimice prenosećisvoje privatno autorsko nadahnuće i svoj žižak interesa nareaktora. Čuljak naprosto želi da izvođač uđe u prostori zatim bude inspiriran sjećanjima, glazbom, filmovima,pitanjima (“Kad si zadnji put vidjela starije ljude kakoAko zadavatelj zadatkane može kontroliratireceptivnost zadatka,zašto ga onda uopćezadaje? Postoji li u tom“zadatku” namjera daprenesemo na drugogčovjeka puno više odformalne procedurevlastitog rada? Što je to“više”?plešu? Zamisli sebe za 30 godina kako plešeš. Izvedito.”). Od uputa, zatražila je od izvođača jedino da spavau prostoru buduće izvedbe i da napiše pismo aktualnomMinistru kulture.Što je to “uputa”? Već i prije no što su reaktoriizabranih koreografa stupili na scenu bilo je jasno da nitkood njih ne može “ponoviti” ni “realizirati” ono što je, uvjetnorečeno, autorski rukopis zadavatelja zadatka. Autorskirukopis je autentičan samo onda kad se mijenja ili, kakoto mudro podvlači Mila Čuljak, kad nastaje isključivo zapotrebe ovog zadatka. Ako autorski proces shvatimo kaoneku vrstu dijaloga, zapravo moramo uzeti u ozbir da namreakcije sudionika nije moguće ni predvidjeti ni uspostavitiodnos koji je toliko kooperativan da netko ne bi smioodbiti određeni smjer istraživanja. Dakle ako zadavateljzadatka ne može kontrolirati receptivnost zadatka, zaštoga onda uopće zadaje? Postoji li u tom „zadatku“ namjerada prenesemo na drugog čovjeka puno više od formalneprocedure vlastitog rada? Što je to “više”? Možemo li tajvišak progasiti željom za suradnjom, za izlaskom iz vlastiteformulacije prema tuđoj preformulaciji, za tuđom slobodomreakcije, pa čak i željom za tuđim revoltom? I koje jestvarno vrijeme reakcije postavljenih zadataka: završavali vrijeme reakcije pokazivanjem izvođačkog odgovora ilise nastavalja odvijati u oba umjetnika i dugo nakon što je“zadatak” razmotren i odigran?Ako tako postavimo odnos davanja i primanja zadatka,kao otvorenu granicu samoizloženosti i samodefiniranja,zadivljujuće je vidjeti da nitko od realiziranih umjetnikasuvremenog plesa nije “odgovorio” na dobiveni zadatak nipovršno ni pokušajem “imitiranja” zadavateljice zadatka.Žak Valenta pojavio se na pozornici samo u donjem vešu,polako uspostavljajući svoje “tijelo” odijevanjem odjećekoja se spustila iz zraka na sablasnoj vješalici, a zatim uspostavljajućiprostor izvedbe točno prema uputi MilaneBroš: snimajući, ponavljajući ili amplificirajući zvuk uživoodigranih vlastitih koraka u dvorani. Valentovo završnonapuštanje odjeće i projekcija pulsirajućeg srca koja ostajekucati na “mrtvim” komadima tkanine također je vrlo jaki potresan umjetnički odgovor na Milanin konceptualniprostor.Selma Banich odgovorila je na upute Irme Omerzonajpozornije poslušavši prvi korak: kreni od onoga što jenajosobnije, s time da to “okretanje prema unutra” jednostavnonije dovelo do toga da reaktorica u nastavku doslovceslijedi ostatak uputa. Ali zato je Selma Banich odabrala vrlozanimljive scenske partnere: glazbu i crnu vreću za smeće.Sudeći po načinu na koji je nosila vreću ili je ustima pomicalapozornicom, vreća je bila ispunjena veoma važnimemocionalnim sadržajem. Trčeći u krug uz pratnju glazbe(s vrlo upečatljivim ženskim glasom i hipnotičkom melodijom)te privijajući uza sebe svoju vreću za smeće, trčećiuz španjolski tekst o potrebi i nužnosti slobode (čak i pocijenu smrti), Selma Banich je odigrala svojevrsni manifestženske borbenosti i izdržljivosti, zbilja energetski potpunosuprotan Irmi Omerzo i njezinim tehnikama “prihvaćanja

KAZALIŠTEzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 33tijela” takvog (čudesnog) kakvo jest. Jer dok Irma Omerzoistražuje fakticitet bivanja na sceni, često ne tražeći od svojihizvođača ništa više (ni manje) od dokumentiranja svijestio „unutarnjim strujanjima“, nalik na proznu struju svijesti,Selma Banich je i liričarka i tragetkinja velikog intenziteta.Razlike među ovim umjetnicama, međutim, čine mi se plodotvornimai izazovnima za njih obje.Pravdan Devlahović prepustio je svoju koreografiju,svoj odgovor na TASK Mile Čuljak, mladom plesačuMihaelu Britvecu, što je ostavilo dojam kao da na scenigledamo Pravdanovo tijelo, ali “bez Pravdanove glave”;posebno bez Pravdanova uvijek pomalo zafrkantskog,iz doslovnosti pomaknutog lica. Slijedi borba izvođačai naslonjača, igrana kroz značajno ignoriranje ili napadanjeogromne fotelje (“političke funkcije”) iscrtane crveno-bijelomšahovnicom, pri čemu se borba sastoji odizvedbenog poništavanja i nadilaženja čitavog tog našegstatičnog, teritorijalno zapišanog i politički intertnogjavnog polja, u ime autorske potrebe kretanja, skakanja,plesanja, lebdenja polegnutog tijela tik iznad tla. Humor ivirtoznost naglih prekida ili poigravavanja s očekivanjimapublike stvorili su napetost između humora i prisilne politizacije,pri čemu nikada ne bi pobijedilo Ministarstvokulture. Čitavu ovu izvedbu, štoviše, moguće je tumačitikao svojevrsno Pismo Vlasti i njezinoj neukusnoj šahovnici,jedino što tekst pisma nije naglas izgovoren, ali glasi:Maknite mi se s pozornice.ReakcIJe ZADAvatelJIca ZADAtaka Navedimoreakcije zadavateljica zadataka, pri čemu navodim ireakcije koreografkinja na mlade koreografske umjetnike,čiji rad ovdje nisam opisala, baveći se prvenstveno TASKomna koji su odgovorila zrelija autorska imena. Sve reakcijedobila sam pismenim upitom, nakon gledanja programapod nazivom TASK, odigranog u Zagrebačkom plesnomcentru i Muzeju suvremene umjetnice.IRMA OMERZO: “Gledajući seriju odgovora mladihautora na TASK zaključujem da se kroz njihov rad dostamogao osjetiti autor uputa, to jest da su doslovnije prihvatiliizazov praćenja pojednih zadanih koraka. Vjerujem daim je zbog neiskustva takav način rada svojevrsno olaksaoproces rada dajuci mu ‘jasniji’ okvir scenskog djela.Odgovori iskusnijih starijih kolega na TASK (koju smoimali prilike vidjeti u MSU istu večer) nisu se uspijeli odmaknutiod uobičajenih autorskih izričaja svakog od njih.(Što nikako nije negativna kritika nego samo konstatacijafenomena.) Pretpostavljam da su takvi odmaci gotovo panemogući ukoliko se radi o autorima koji su na temeljuiskustva i dugogodišnjeg rada izgradili svoj umjetničkiscenski izraz. Postavljam si pitanja koliko su takva ‘autorska’iskliznuća moguća, potrebna i koliko smo uopćevoljni stavljati se na taj način na nepoznat i sklizak teren,pogotovo kada se od nas očekuje gotov proizvod tj.javna izvedba.Ne mogu reći da kao autor uputa TASK-a nisam krozdrugačiju prizmu gledala ponuđene odgovore reaktora inalazila ih na različitim nivoima. Odgovori Nikoline Medakbili su u doslovnom praćenju koraka procesa stvaranjai osobno sam počašćena ozbiljnošću i posvečenošćuposlu kojeg se uhvatila pa stoga niti rezultat nije izostao.O mogućim odgovorima Selme Banich razmišljala sam ipuno prije same izvedbe jer mi se činilo, poznavajući njendosadašnji rad, da sam je nehotično uvalila tamo gdjenema naviku odlaziti te sam osjećala nelagodu i tremu predsamu izvedbu. Tražeći odgovore tokom Selmine izvedbe solakšanjem sam shvatila da je izbor uputa kojima se onabavila i onih koje je odbacila upravo onaj pravi i točan zanjen autorski senzibilitet i estetiku. Stoga sam počašćenatim njenim izborom, iskrenošću i dubinskim bavljenjem dokrajnjih granica pojedinih koraka napisanog TASKa. Činimi se da je ovakav pristup samo još podvukao i potenciraoSelmine dragocijene kvalitete.Neke od mnogih pozitivnih strana TASK projekta suu spoznaji koliko različiti mogu biti scenski odgovori natemelju istog predloška, koliko je autorstvo neukrotivo ikako je lijepo kada nam neki projekt otvori mnoga izvedbenai teoretska pitanja. Sve u svemu, i više nego inspirativnoiskustvo!”MILANA BROŠ: “TASK ili Zadatak bio je zanimljivi tako sam se potrudila sažeti svoj put stvaranja predstavakoje su rezultat moje (stvarne) komunikacija sa svijetom.Daljnji put toga Zadatka meni je bio nepoznat. Rezultatisu mi bili zanimljivi, jer su mi pokazali kako su drugi toisčitali. Iznenadili su me!Mlada koligica Ivana Preranić je stvorila vrlo ličnu kompozicijukoja je bila na prvi pogled potpuno drugačija odonoga što sam ja stvarala. Bilo mi je teško shvatiti je, jer jasam uvijek radila veće cjeline sa više ljudi u kojima su solabila organski dramaturški dijelovi cjeline, a ona je stvorilasolo koji mora sam djelovati na gledatelja. Prilikom razgovoranakon izvedbe i ona je spomenula da se iznenadilakada je nakon završetka rada na koreografiji ustvrdila daje napravila sve suprotno od onoga što ja navodim. No sigurnasam da to nije bitno, važno je da je ona našla na momTasku poticaj da nešto napravi i nešto svojim pokretimakaže gledaocima o sebi i svojim doživljajima. Koliko prelazirampu pokazati će vrijeme, važno je da ju je moj Zadatakpotaknuo da svojim osjećajima stvori svoju kompoziciju.Kolega Žak Valenta koristio se drugi putem. Poznavajućiviše moj rad, krenuo je sa zvukom Stockhausena i Cagea teozvučivanjem svojih koraka, koristeći moje stavove da jesvako kretanje, u određenom kontekstu, ples. Spuštanjemkostima, kojega kasnije koristi, u središte scene, uveo nasje u svoji svijiet u kojem je pokušao proći kroz moji plesnirazvoj koristeći ovlaš meke korake iz klasičnog baleta ifolklora te se oslanjajući na obične ljudske pokrete.Obje su mi izvedbe bile zanimljive, jer su nastale u drugomvremenu i drugim situacijama, no bilo mi je drago daje moj Zadatak potakao i ovu generaciju da nešto kaže osebi, a to mi se čini najvažnije. Veselilo bi me da takav radzaživi i bilo bi mi zanimljivo vidjeti još neka ostvarenja.”MILA ČULJAK: “Odgovori su fascinantni, dirljivi isveobuhvatni. Nešto što mi se pri pisanju činilo kako je tomožda samo meni bilješka prije ‘ulaska u dvoranu’ kako tonije trigger, kako sam u frci hoće li to inspirirati za stvaranje,rezultiralo je posvećenom radu, studioznim razbucivanjemi prisvajanjem. Taskovi koje sam pisala izašli su kao mjestasjećanja (lieux du memoire) koje povezujem s ljudima s kojimadjelim svoje radno i životno iskustvo; učenici u školi,prijatelji/kolege, obitelj. Referentna polazišta su trenucidruženja, učenja, stvaranja kroz opća mjesta susreta kaogledanje filmova, razgovori o aktualnim temama, korekcijeu radu... I tako je to moje zajedničko sjećanje postalousvojeno. I opet u zajedništvu. Inspirativno hvala svimakoji su djelili TASK broj 3.”Post festum U svim vrstama izvedbe postoji odgovorna određeni zadatak, svejedno je li TASK postavljen kaotekst, verbalna ili koreografirana uputa, komunalno očekivanje,glazba ili fotografija (i tako dalje: podsticaji mogubiti veoma raznovrsni). No upravo u onome što određenaumjetnica proglasi svojim neposrednim izborom “provokacije”možemo vidjeti i što predstavlja njezinu gorućustvaralačku potrebu. Mila Čuljak željela je dobiti odgovorna pitanje kako Pravdan Devlahović definira angažman.Koliko ga može intimno definirati i kako ga može podijeliti spublikom. Pravdan je odgovorio uz pomoć novog plesačkogtijela koje je uveo u igru te uz pomoć vrlo jakog scenskogrekvizita: zastrašujućeg naslonjača/šahovnice. Irma Omerzoželjela je pokloniti svojem reaktoru sedam ispravnih i pouzdanih“ključeva za predstavu”, unaprijed promišljajući radna predstavi od prve do posljednje faze i bdijući nad svakimpojedinim radnim, pa i imaginarnim zadatkom svoje povjerenice.Selma Banich progutala je ključeve i odgovorila Irmisvojom nevjerojatnom posvećenošću potrazi za slobodom.Milana Broš htjela je otvoriti prostor igre i izmaknuti realnomprostoru kroz medij zvuka, na što je Žak Valenta odgovoriopotpuno spremno, ali i krajnje ozbiljno, kao da prolazi nekomvrstom oproštaja s vlastitim tijelom. Osobno, rekla bih dame fasciniraju upravo svi ovi momenti u kojima su umjetniciimali hrabrosti pogledati u oči svojem TASK-u i uspostaviti snjime novu razinu dijaloga, ne bojeći se optužbe da su fulalitemu. Ne odgovara li uvijek čovjek čovjeku, osoba osobi, ane “niz pravila” drugom “nizu pravila”? Ako odgovaramoisključivo jedni drugima, onda nitko ne može toliko promašitinaša očekivanja da se u njoj ili njemu ne bismo prepoznalina nov način. I premda publika sigurno neće imati prilikesaznati zašto su neke upute preimenovane ili odbijene, istaje ta publika bila u prilici unaprijed pročitati svaki pojediniTASK i upravo s obzirom na tiskani materijal pratiti izvedbe:razmišljati o tome što je pak “treći” čimbenik uprizorene interakcijeili što je gledateljsko očekivanje od koreografkinjai njihovih reaktora. To znači da su i zadavatelji TASK-ova,baš kao i publika, svakako kao i reaktori ili izvođači, dijelilineobičnu zonu refleksije, koja se možda u budućnosti pokažeplodnijom od zajedničkih radionica ili uobičajenih plesnihprojekata. Jer svaki put kad je među ljudima razmijenjenmaterijal koji se ne može svesti na sedam kamenčića nekogputa, ali može ga se za barem započeti bacanjem rečenihkamenčića, čitav javni prostor prolazi kroz neku vrstu kreativnetransformacije.Uostalom, jesu li točnije interpretatorice Irme Omerzonjezine česte i vjerne suradnice, Sonja Pregrad ili ZrinkaŠimičić, ili je to “neposlušna”, ali veoma izravna, topla iotvoreno prevrednovateljska Selma Banich? Što je MilanaBroš dobila iz Valentova namjerno izabranog manjka vedrine,iz njegova anatomski izdvojenog crvenog srca koje seuz pomoć filmske projekcije ostalo grčiti i grčiti i grčiti naskinutoj odjeći? Da li se Mila Čuljak slatko i neobuzdanosmijala velikoj fotelji/šahovnici iz performansa PravdanaDevlahovića, pri čemu je taj smijeh sigurno neće spriječiti dau vlastitim projektima bude aktivistkinja na posve drugačijinačin? Što nam donosi mogućnost da umjetnik umjetnikuuruči tako osobit dar: vlastitu stvaralačku izvedbu?Iz gledateljske perspektive, riječ je o darovima kojimase plesna scena hrani, obnavlja i međusobno uvažava, štose (koliko je meni poznato) još nikada nije dogodilo nadramskoj sceni, niti mi je to lako zamisliti. Platforma mladihkoreografa pokrenula je tip interaktivne odgovornostikakav bismo trebali redovito realizirati i mimo festivalskogprograma, u različitim umjetničkim domenama, upravozato da budemo jedni drugima pažljivo usredotočeni reaktori,a ne samo predvidljivi interpretatori ili distanciranipromatrači.

Glazbazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 34Kako moja majkaplete vunuUpravo zbog različitih definicija i višeznačnosti pojmova, logično bi bilo, ako ne izadano, da uporaba pojma eksperiment u kontekstu pisanja o glazbi podrazumijevapoznavanje dosadašnjih eksperimenata u glazbi i eventualni stav o tome što bi danasbilo glazbeno eksperimentalnoDavorka BegovićUz program Festivalaeksperimentalne glazbe, održanogu Muzeju suvremene umjetnosti uZagrebu 5. i 6. listopada 2011.Zagrebačka je publika početkomovog mjeseca dobila još jedan glazbenifestival. I to besplatan! U dvoraniGorgona Muzeja suvremene umjetnostiu Zagrebu održano je 5. i 6. listopadaprvo izdanje Festivala eksperimentalneglazbe, skraćenog naslova EKS-PER-MUS.Muzej suvremene umjetnosti nije bio samodomaćin, nego i nositelj projekta, odnosnoorganizator i urednik festivala.Prva je festivalska večer započela izvedbomzajedničkog projekta Davorina Brozićai Roberta Nappholza pod nazivomSincerely Yours... Riječ je o audiovizualnomkolažu koji izvodi Davorin Brozić naklarinetu, uz pratnju elektronike i videa,a čiji je materijal zapravo aranžman postojećihdjela Marka Ruždjaka, TakashijaYoshimatsua i Harolda Arlena. Glazbenije aranžman napisao Davorin Brozić, aNappholz potpisuje video i elektroniku.Korištena odnosno aranžirana djela teškoje povezati s ma kojom definicijom i shvaćanjemeksperimenta i eksperimentalneglazbe, jednako kao što je to teško učinitiza novostvoreni kolaž u cjelini.Estetiku japanskog skladatelja Yoshimatsua– koji nerijetko koristi raznovrsneglazbene idiome, zagovara “novu liričnost”i izbjegava “nemuzikalne elemente”, posebiceatonalitet – radije bismo povezalis eklektičnim postupcima i postmodernističkomestetikom negoli s eksperimentalnomglazbom, bez obzira na višeznačnostpostmodernističkog i eksperimentalnog.Arlen je pak skladatelj popularne glazbekoji je u svojim djelima koristio elementejazza i bluesa, a osim pjesama skladao jei niz partitura za brodvejske mjuzikle, teholivudske filmove.Pitanje eksperimentalnosti ovog djelamoguće je postaviti i za vizualni segment,budući da je video režiran iz isključivodokumentarističkih kadrova glazbenogstudija, pri čemu ni montaža ni postprodukcijskipostupci nisu ni po čemu eksperimentalni.Očito je, dakako, da je izostanakma kakvog eksperimentalnog postupka biosvjesna redateljska odluka, no nije ni očitoni jasno zašto je onda upravo ovo audiovizualnodjelo predstavljeno na Festivalueksperimentalne glazbe. Davorin Brozić jei ovoga puta dokazao da je vrhunski klarinetist,no teško bismo ga mogli identificiratikao skladatelja/autora eksperimentalneglazbe.Nekoherentan kolaž Drugo, aujedno i posljednje djelo prve festivalskevečeri bio je “audiovizualni experimentalniperformance” Frane Đurovića Back and...za duo violončela i elektroniku, u izvedbiviolončelista Adama i Jasena Chelfija, teFrane Đurovića. Svojevrsna parafrazaKagelove skladbe Match iz 1964., iakonajavljena kao “izniman umjetnički doživljaj”koji je zagarantiran “dinamikom,inovativnošću i energijom performancea”,nažalost nije jedan od Đurovićevih inventivnihi inovativnih, nekonvencionalnihili uspjelijih projekata. Violončelisti u teniskimdresovima naizmjenično su igralibadminton i izvodili vrlo malo glazbenogmaterijala uz pratnju elektronike kojom jemanipulirao sam Đurović. Publika je pakimala priliku sudjelovati u trenutku kadaje skladatelj podijelio dodatne badmintonrekete, a izvođači su privremeno prestaliigrati “svoj meč” i preusmjerili lopticu/igrui prema publici.Video materijal, kao na kraju i cjelokupni“performance”, funkcionira kao nekohorentankolaž kojemu kao da je primarnizadatak bio ispuniti određeni vremenskiperiod (i odraditi zadatak), a što je autor,svojim autoironijskim tekstom u videu, naneki način i priznao publici. Međutim, valjareći da autoironijski postupak djelo nijeučinio eksperimentalnijim (ako je moždaurednička uputa bila eksperimentalnost),nego eventualno iskrenijim. Od skladateljasa zavidnim iskustvom u skladanjuza kazališne predstave i performanse, atime i poznavateljem navedenih umjetničkihformi, kojemu je pisanje elektroničkeglazbe svojevrsna specijanost, te koji je nebrojenoputa pokazao iznimnu kreativnost,ali i skladateljsku vještinu, ipak smo očekivalinešto više.Saksofonist Gordan Tudor bio je izvođačdruge festivalske večeri. Opet najavljenkao autor “audiovizualnog performancea”,Tudor je odsvirao dvadesetpetominutnisolo koncert, a na programu su bila djelaGabriela Erkoreka, Jacoba Ter Veldhuisa,Caleba Burnhansa, te Tudorova skladbaIt’s not OK computer, odabrana od hrvatskesekcije ISCM-a kao jedna od hrvatskihpredstavnica na Natječaju Svjetskihdana nove glazbe u Belgiji. Nastale tijekomprošlog desetljeća, skladbe su najavljenekao cjelina zaokružena u “performance”,no cjelovitost, ujednačenost i zaokruženostpostignuta je ujednačenom kvalitetomizvedbe iznimno talentiranog saksofonistaprije nego kakvom zajedničkom skladateljskomintencijom i poetikom. Vizualnielement na ovom je koncertu značio upotrebuvelikog broja reflektora i reagiranjedizajnera svjetla na glazbeni materijal štoga je Tudor izvodio. Svojim je koncertom,ujedno i završnim koncertom festivala, Tudorponovo pokazao da je ne samo jedanod najboljih hrvatskih saksofonista, negoi talentiran i nadasve kreativan skladatelj.Neodgovorena pitanja Pojameksperimentalna glazba svakako je međuonim nazivima i tehničkim pojmovima upisanju o glazbi 20. stoljeća čije značenjenije definirano, odnosno čijih je značenjaviše od jednog. U shvaćanjima pojmovaeksperiment i eksperimentalna glazba krozprošlo su stoljeće pisci o glazbi imali različitaobjašnjenja i različito ih rabili. Značenjeje u nekim situacijama strogo tehničko– preuzeto iz konteksta znanosti – dok jekod Cagea eksperiment podrazumijevaonepredvidivost rezultata (i prisutnost slučajau postupku). Busoni i Stockhauseneksperiment su držali alatom za istraživanjei postupkom koji će dovesti do novogumjetničkog rezultata, a u pojedinim jeuporabama eksperiment označavao sam činistraživanja, preispitivanja i korištenja novezvukovnosti. Upravo zbog različitih definicijai višeznačnosti pojmova, logično bi bilo,ako ne i zadano, da uporaba pojma eksperimentu kontekstu pisanja o glazbi podrazumijevapoznavanje dosadašnjih eksperimenatau glazbi i eventualni stav o tome štobi danas bilo glazbeno eksperimentalno.Pitanje eksperimentalnosti određenogglazbenog djela pri uređivanju i programiranjuFestivala eksperimentalne glazbečini mi se stoga krucijalnim. Zašto su naprogramu prvog Festivala eksperimentalneglazbe uvrštena upravo ova djela? Zaštosu u projektu kao glavni protagonisti sudjelovaliupravo Brozić, Đurović i Tudor?Jesu li oni predstavnici eventualne eksperimentalneglazbe u Hrvata? I možemo liizvedene projekte uopće svesti pod zajedničkinazivnik bilo tehničkog, bilo estetičkogpojma? Koji je to bio urednički kriterijeksperimentalnosti? Što je u ovom slučajueksperiment? Je li umjetnički rezultat kojegod izvedenih djela bio nepoznat? Umjestoodgovora, dobili smo nonšalantno nabacivanjei korištenje pojmova (množina!) kaorezultat potpunog ignoriranja značenja.Donekle banalnije, ali samo naizgledbenignije pitanje, jest što je uopće festival itreba li dva koncerta koja obuhvaćaju ukupno85 minuta glazbe i 40 minuta razgovoranazivati festivalom. No, to je nažalost postalasve ustaljenija praksa na široj hrvatskojkulturnoj sceni (ne samo glazbenoj),budući da su nositelji projekata uvidjelikako naziv festival djeluje “ozbiljnije” uprijavnici za sufinanciranje projekta što jepredaju na Ministarstvo kulture ili Gradskiured za kulturu, kao i činjenicu da nazivfestival automatski povećava vjerojatnostdobivanja financijske potpore od navedenihinstitucija.Ignoriranje relevantnih sugovornikaČinjenica da se stvari nenazivaju njihovim imenom u ovom slučajune samo da krivom najavom zavarava publiku,nego i pokazuje ignorantsko i nonšalantnonepoznavanje temeljnih značenjapojmova koji se rabe. Program festivalanajavljen je kao “Tri 3D” što je trebalooznačiti najavljen “Live 3D audio vizualniperformance: Đurović, Brozić, Tudor”. Izcitiranog (izvor: www.msu.hr), zaključilabih da su Đurović, Brozić i Tudor autorizajedničkog performansa, a ne autori i/iliizvođači svojih pojedinačnih koncerata ilikoncertnih djela. Pri tome nije ni najmanjejasno kako bi to izvođači mogli izvoditiOrganizatorisu očekivalitek da im netkopopuni prostorjer ulaznice netreba platiti, a nekritičku publikukoju najavljeniprogram zanima.Dodajmo da biumjetnički projektvaljda trebalopredstavljati zatošto je kvalitetan ivrijedan pozornosti,a ne zato što jebesplatanprogram ne-live, osim ako nije riječ o kakvojprojekciji snimljenog nastupa, niti jeuopće zamislivo kako bi glazbenik mogaonastupiti dvodimenzionalno. Zašto jetoliko naglašavana trodimenzionalnost ipo čemu su “performancei” bili “trodimenzionalniji”?Da li “objedinjavanjeumjetničkih i multimedijskih elemenata”,dakle glazbe i videa, kao dvodimenzionalnogmedija par excellence, “postiže dojamtrodimenzionalnosti”?Pitanja su retorička, a razlog zašto ihovdje ipak postavljam bio je posebno vidljivna završnom programu festivala kojije najavljen kao “Okrugli stol: Kamo ideeksperimentalna glazba?”, čiji su sudionicibili (abecednim redom) Davorin Brozić,Branko Kostelnik, Zrinka Lazarin i GordanTudor. Manji je problem što je sâmnaziv okruglog stola jako pretenciozan,no ne smijemo zanemariti činjenicu da suurednici projekta odabirom sudionika upotpunosti ignorirali muzikologe i pisceo glazbi, umjetnike, producente i organizatorekoji se na ovaj ili onaj način baveeksperimentalnom glazbom, a koji bi bilirelevantniji za diskusiju.Pokazalo se međutim da namjera icilj okruglog stola nisu niti bili razgovoro glazbi, nego čavrljanje s glazbenicimao njihovim planovima i aktivnostima, pabi bilo točnije da je najavljen Razgovor sglazbenicima, Q&A ili kakav drugi format.Javno priznanje i odgovor na komentar izpublike, u kojemu urednik projekta BrankoKostelnik kaže da “naprosto nije znao kakoda nazove okrugli stol” pa ga je nazvaoovako pretenciozno, a “mogao se zvati iKako moja majka plete vunu” još jednompokazuje i dokazuje šarlatanski uredničkipristup, kako prema produkciji glazbenih

Glazbazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 35PričeIZ ZAgrebačke šumeZagrebKOM NASTAVLJA FUNKCIONIRATI KAO izOLIRANI DOGAđAJ – GETOIzIRAN DJELOMIČNOi VLASTITOM KRIVNJOM, ALI IPAK PRVENSTVENO zBOG zAVISTI ONIH KOJIzDRAVU KONKURENCIJU SMATRAJU UGROzOM VLASTITIH PRIVATNIH(NE NUžNO UMJETNIČKIH) INTERESATRPIMIR MATASOVIĆUz program Šestog zagrebačkogmeđunarodnog festivala komorneglazbe, održanog u Hrvatskomglazbenom zavodu u Zagrebu od 14.do 16. listopada 2011.glazba u Hrvatskojje gotovo pala u zaborav”, a“Komornaorganizatori Zagrebačkogmeđunarodnog festivala komorne glazbe“zatvorili su rupu koja je odavno zjapilau zagrebačkome kulturnom životu”. Takobarem tvrdi bolja polovica organizatorskogtandema koji organizira taj festival,violinistica Susanna Yoko Henkel. Njenimuvodnim tekstom u programskoj knjižicišestog izdanja ZagrebKoma (kratice kojasigurno bolje zvuči od eventualnog ZM-FKG-a) mnogi su se osjetili i prozvanimai uvrijeđenima. A u pravu su, zapravo, oba“tabora“ – s jedne strane, koncerata komorneglazbe u Zagrebu zaista ima mnogo,čak i mimo čitavih ciklusa pojedinih ansambala;s druge strane, međutim, ti koncertiuglavnom nisu osobito dobro posjećeni,a i o njihovoj bi se kvaliteti itekako daloraspravljati. No, ovdje je ionako riječ o razgovorugluhih – priređivači ZagrebKoma spravom će se čuditi činjenici da zagrebačkikomorni glazbenici uglavnom ne posjećujunjihov festival, no isto vrijedi i u suprotnomsmjeru – ni Susannu Yoko Henkel ni njenogsupruga Dalija Despota ne viđa se baš nazagrebačkim komornim koncertima.FRONAtalNI sukob SA SIvomemINencIJOm Tihi rat, koji izmeđuZagrebKoma i ostatka komorne glazbenescene u Zagrebu tinja već neko vrijeme oveje godine prerastao u frontalni sukob – citiranitekst Susanne Yoko Henkel pritom nijenjegova prva epizoda, nego, naprotiv, jednaod (zasad) posljednjih. Pravi okidač bila ječinjenica da je, odlukom gradskih vlasti, dotacijafestivalu smanjena za šezdeset posto,što je pomalo bizarno, uzmemo li u obzirda je Grad Zagreb i ove godine uvrstioZagrebKom u program svog fantomskogmegafestivala YES ZGB. A iza svega stojesitni interesi druge strane u ovom sukobu,ponajprije Gorana Končara, voditelja Zagrebačkogkvarteta i sive eminencije svihodluka o financiranju glazbene kulturena razini gradskih dotacija. Njegovi argumenti,naravno, ne mogu biti stručni, jer,među ostalim, nikad nije bio ni na jednomkoncertu ZagrebKoma, pa su onda banalni,provincijalni, pa čak i otvoreno ksenofobični:prema njemu i njemu sličnima, ZagrebKom“ugrožava domaće glazbenike” inije dovoljno “zagrebački”, pa ni “hrvatski”.Zanimljivo, te i takve “argumente” nitkone poteže kad je riječ o “elitnom” dubrovačkomfestivalu Julian Rachlin & Friends(taj, pak, nema čak ni naziv na hrvatskom),a, ako ćemo priču tjerati do apsurda, bilo bizanimljivo pozabaviti se udjelom hrvatskihsolista, dirigenata i, poglavito, skladateljana programima, recimo, Zagrebačkefilharmonije.ZagrebKom tako nastavlja funkcioniratikao izolirani događaj – getoizirandjelomično i vlastitom krivnjom, ali ipakprvenstveno zbog zavisti onih koji zdravukonkurenciju smatraju ugrozom vlastitihprivatnih (ne nužno umjetničkih) interesa.SpomeNIci komORNe liteRAtureOvogodišnje je izdanje festivalana kraju, silom prilika, bilo dajdžestirano –izostali su i Contemporary Music Lounge, isuradnja s mladim komornim glazbenicimai neformalni programi u BP Clubu. Sve jetako skraćeno na samo tri koncertne večeriDOTACIJA FESTIVALUSMANJENA JE zaŠEzDESET POSTO,ŠTO JE POMALOBIzARNO, uzMEMO LIu OBzIR DA JE GRADzAGREB i OVE GODINEUVRSTIO zAGREBKOMu PROGRAM SVOGFANTOMSKOGMEGAFESTIVALAYES ZGBu Hrvatskom glazbenom zavodu, koje su,međutim, upravo zbog toga bile umjetničkimkreativnim nabojem bile još ispunjenijenego za prethodnih pet festivalskih izdanja.Ako je prošlih godina bilo moguće izdvajatiizvedbe koje su predstavljale vrhunceprograma, ovaj je put puno lakše izdvojititek jednu točku koja nije dosegla vrhunskukvalitetu prisutnu u svim drugim izvedbama.No, čak i tu Schumannovu Pjesnikovuljubav, u dosadnjikavoj interpretacijibaritona Sama McElroya (koji je došao upaket aranžamanu sa svojom suprugom,proslavljenom, ali i preslavljenom pijanisticomGabrielom Montero) treba smatrati tekstatističkom pogreškom koja ne ugrožavadojam cjeline.A ta je cjelina uistinu bila prepuna pravihglazbenih bisera, izvedenih pred prigodnomscenografijom, koja je nenametljivopotcrtavala naslove svih triju tematskikoncipiranih večeri (Priče iz Bečke šume,Bajke i pjesme te Slavenska noć). Stupoviinterpretacija bili su na ZagrebKomu većprovjereni glazbenici – violinistica SusannaYoko Henkel (na znanje i ravnanjeGoranu Končaru: Zagrepčanka i hrvatskadržavljanka), violist Guy Ben-Zionii možda najveći dragulj čitavog festivala,pijanistica Lauma Skride. Od ostalih glazbenika,kvalitetom je iskočio i klarinetistChen Halevi, a i ostali su sudionici (violinistBoris Brovcin, violončelistica Jing Zhao,kontrabasistica Alexandra Scott, fagotistRiccardo Terzo i kornist Szabolcs Zempléni)opravdali ukazano im povjerenje.S takvim predispozicijama, ne čudi dasu uistinu “svjetski” zazvučale ne samo (relativno)kraće skladbe, nego i neki opsežnispomenici komorne literature – osobitoSchubertov Oktet, Brahmsov Kvintet s klarinetomi Šostakovičev Drugi glasovirskitrio. Sve je te izvedbe vrijedilo čuti i trebaloih je čuti, i to upravo u Zagrebu. Šteta jesamo što ih nisu čuli upravo oni koji su ih,zbog svojih formalnih i neformalnih pozicijamoći, najviše trebali čuti.događanja, tako i prema glazbi samoj. Na“okruglom stolu” minutažu se radije punilohvalospjevima Muzeju suvremene umjetnostii tehničkim uvjetima u dvorani Gorgona,kokicama i pivi koji bi na ovakve koncerteeventualno privukli veći broj publike, negoliikakvom konstruktivnijom raspravom.Odnos je očit i u kratkoj najavi na facebookstranici MSU-a: “Budući da je ulazslobodan, očekujemo vas u velikom broju!”.Organizatori su očekivali tek da im netkopopuni prostor jer ulaznice ne treba platiti,a ne kritičku publiku koju najavljeni programzanima. Dodajmo da bi umjetničkiprojekt valjda trebalo predstavljati zato štoje kvalitetan i vrijedan pozornosti, a ne zatošto je besplatan.ImagINARNA valORIZAcIJA Ovakavje pristup ne samo vrlo neprofesionalan,ponižavajući prema publici (koja jemožda “previše” očekivala?!) i ignorantskiprema struci, nego bi mogao uzrokovati ivišestruku štetu cijeloj sceni. Naime, Muzejsuvremene umjetnosti za prvo je izdanjeFestivala eksperimentalne glazbe dobilofinancijsku potporu Ministarstva kultureRH u iznosu od 10.000 kuna. Jasno je dato nije velik iznos, no u recesijskim vremenima,za projekt koji se održava prvi puta,a čiji nositelj ima vlastiti prostor za realizaciju,tehničku opremu i pokrivene troškovehladnog pogona, iznos nije ni zanemariv.U nekoj uređenoj državi i uređenom sustavusufinanciranja kulturnih projekata,na samom bi događanju bila prisutna makarjedna osoba iz Vijeća koje je odobrilosufinanciranje. Dodatni je razlog tome štose projekt održao po prvi puta, te bi ga utom uređenom sustavu valjalo valorizirati,a ocjenu uzeti u obzir pri donošenjuodluka na sljedećem javnom natječaju. Utom bi imaginarnom sustavu Vijeće idućegodine odbilo ovaj projekt, smanjilo sredstvakojima će ga sufinancirati ili insistiralona određenim promjenama. Treba reći,učinili bi to s punim pravom. Također, tobi uređeno Vijeće s puno većom pažnjomi oprezom odobravalo odnosno odbijalo idruge nove projekte i inicijative koje se naovaj ili onaj način bave eksperimentalnomglazbom, a odbijanjem bi cjelokupnu scenuzakinulo za promišljene, potencijalno kvalitetnei potrebne kulturne programe.Nažalost, ili ovoga puta apsurdno nasreću, ne živimo u takvom uređenom društvui državi, te je za pretpostaviti da ćeFestival eksperimentalne glazbe Muzejasuvremene umjetnosti u Zagrebu i idućegodine biti uvršten u javne potrebe u kulturikoje sufinancira Ministarstvo kulture,bez i najmanje primisli o kakvoj valorizaciji.Mišljenja sam da bi općenito, a u recesijskimvremenima posebno, trebalomakar povremeno uzeti u obzir ocjenustruke i revalorizirati projekte prilikomraspodjele ionako nedovoljnog budžetakoji se u Republici Hrvatskoj izdvaja zajavne potrebe u kulturi. Kvalitetnihprojekata u tom slučaju zasigurno nećemanjkati, a samo kao primjer navest ću25FPS Internacionalni festival eksperimentalnogfilma i videa, čiji su inicijatori i organizatoriupravo svojom posvećenošću,poznavanjem materije, te stručnim pristupom,u proteklih sedam godina profiliralifestival u međunarodno relevantan, aktualani vrlo jasno usmjeren. Ne čudi da jeupravo 25FPS svojim popratnim programomExpanded Cinema predstavio punoviše “glazbene eksperimentalnosti” uokviru filmskog festivala, nego što je toučinio ovaj glazbeni.

azgovorzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 36PovRAtak ROcka u – ples!MOON DUO za zAREz GOVORE o NOVOM ALBUMU, REPETICIJI u GLAzBI i POVRATKU PLESUIVANA BIOČINARipley Johnson iz Wooden Shjipsai njegova partnerica Sanae Yamada,koji čine američki psihodeličnirock bend Moon Duo, nedavno suu Tvornici kulture promovirali svoj novialbum, drugi po redu, nazvan Mazes. Inicijalnoinspirirani legendarnim jazz duomJohna Coltranea i Rashieda Alia, i još nekimavangradnim rock bendovima, u formi dua,kao što su Silver Apples, Suicide i Cluster,novim albumom iskazuju, među ostalim,plesnu stranu drone rocka, koristeći se repeticijomkao glavnim oruđem.Povući ću jednu usporedbu, a da nije Sucide,Cluster ili Silver Apples, već nešto što nijetoliko očito, glazbeno gledajući; nedavnosu u Zagrebu nastupali Handsome Furs,koji čine supružnici Dan Boeckner i AlexeiPerry, Dan ima uspješan bend Wolf Paradei Handsome Furs, koji dolazi kao neki sideprojekt. Vi, Ripley, također imate matičnibend, Wooden Shjips, ali i Moon Duo, zajednos partnericom Sanae. Je li sviranjeu duetu, s partnericom, praktičnije, lakše?Kako je stvarati glazbu, biti na turneji, kadsve ovisi o samo dvoje ljudi?——Ripley: Znam za Handsome Furs, iakoih nikad nisam slušao. Svirati u duetu, pa,prednosti su, kao prvo, praktičnost, dok smona turneji možemo puno lakše putovati,možemo doći u mjesto poput Zagreba i nebrinuti oko novaca, jer nam ne treba velikikombi, puno hotelskih soba i takve stvari.To je svakako jedan od razloga zašto samse odlučio na osnivanje dua. Drugi razlog jeprihvatiti izazov, sve ogoliti na minimalno,na samo ono nužno potrebno, s minimalnimpristupom glazbi. Što to znači? Pa, recimo,posebice pri izvođenju glazbe uživo, moramobiti kreativni, što se tiče izvođenjaglazbe, kako stvoriti puni zvuk u okruženjugdje se izvodi glazba. Jednostavno imate manjestvari, odnosno ljudi, na koje se možeteosloniti. Kad imate cijeli bend uz sebe, tuje još troje ljudi, a ovdje, tu smo samo nasdvoje, nitko više. I oboje moramo držati iispuniti svoj dio pogodbe. Inače će se cijelastvar urušiti.Labirint kao idejapromjeneVaš je novi album nazvan Mazes (engl. labirint);kao što samo ime albuma, prvogsingla, nazvanog prema albumu, i naslovnailustracija nagovješćuju, je li centralna temaalbuma labirint, život kao labirint?——Sanae: Da, poprilično. Dok smo snimalialbum, mnogo se toga mijenjalo u našim životima,planirali smo se preseliti iz San Francisca,gdje smo oboje živjeli dugo vremena,u Kolorado, koji je sasvim drugo okruženje,zatim, odlučili smo se da ćemo se bavitiglazbom full-time, to je također bila velikapromjena. Dakle, tu je ta ideja promjene,pronalaska puta, ne nužno znajući što senalazi iza ugla.Kad pomislite na labirint, on često možeimati i neke negativne konotacije, izgubiti seu labirintu, nemogućnost pronalaska izlaza.——Ripley: Nikad nisam razmišljao o tomena taj način. Možda sam jednostavno samooptimist! Ali istina, ljudi pričaju o mogućnostida se izgubiš u labirintu. Istina.Mislim da se, za nas, više se radi o odlukamakoje donosiš u životu, posebno onimvelikim odlukama, njima odabireš put uživotu, i one mogu imati potpune i dalekosežneimplikacije na tvoju budućnost, otome ovisi gdje ćeš završiti u budućnosti.To ne osjećaš dok si u svojoj realnosti, svakodnevici,ali dok se seliš iz jednog grada udrugi ili kad daš otkaz na poslu, to osjećaš.Sanae je dala otkaz kako bismo mogli ićina turneju. Tako da smo imali te dubokeodluke koje smo donijeli i koje su imalevelike implikacije na naš život. To nam jebilo jasno, već tada. Ali mislim da je to ipuno suptilnije, stvari koje radiš u životu,odluke koje donosiš i kako živiš svoj život,također na kraju ultimativno utječu gdjećeš završiti u budućnosti, i uostalom, govorikakva si ti osoba, zapravo.——Sanae: Svi se uvijek vraćaju na to pitanjei osjećaj izgubljenosti. U redu je osjećati seizgubljeno, i iako se osjećaš izgubljeno, uvijekćeš naći svoj put, negdje, samo to moždau određenom trenutku nije jasno.RepeticIJA iREpetatIVNI OBRASciRepeticija je osnova vaše glazbe, graditeoko nje, ritmička i melodička repeticija,posebice. Kao da repeticijom izgrađujeteodređene slojeve i obrasce, zvučne uzorke.Razmišljate li o zvuku kao o uzorku kojimgradite pjesmu?——Sanae: Da, apsolutno. Mislim da slojevi,repeticija i uzorci čine veliki dio u stvaranjunaše glazbe. Dio koji ja sviram, klavijature,imaju izričito repetativan karakter. Repeticijai repetativni obrasci su glavna stvar,osobito u rock’n’rollu, i to je zapravo onošto i volim kod glazbe. Taj nagonski osjećajkoji je u bitku cijele stvari.Razmišljate li o filozofskom, duhovnom ilimatematičkom aspektu repeticije? Repeticijamože biti meditativna, mantrična, dio je simetrije,matematička je funkcija, forma kaofunkcija vremena.——Sanae: Svakako, postoji taj element,posebice dok izvodimo glazbu uživo. Aline razmišljam o filozofiji, repeticiji i matematici,jednostavno se izgubim u trenutku.Oboje prakticiramo meditaciju već dugi nizgodina i mislim da postoji poveznica, no, nerazmišljamo o tome dok stvaramo glazbu.Prakticiranje meditacije utječe na vaš život,odluke, stvaranje, jednostavno na to kakoživite svoj život.Na posljednjem albumu više je pozornostiusmjereno na vokal, glasniji je, gotovo se, zarazliku od prvog albuma, mogu razaznatiriječi. Je li vokal za vas još samo jedan slojzvuka, još jedan instrument?——Ripley: Da, o glasu razmišljam kao oinstrumentu, tako mu i pristupam. Više mezanima struktura i zvuk, nego doslovna poruka.Naravno, tu postoje riječi, ali to nijeprva stvar na koju pomislim dok pišem pjesmu,uvijek prvo u glavi imam neku melodijuili zvuk koji je formiran glasom, ali naravno,razmišljam i o riječima u pjesmama.No, nisam baš previše opterećen, zabrinutda moram prenijeti neku poruku.Dok glazbu izvodite uživo, imate li mjestaza improvizaciju, ili je sve u unaprijed predodređenastrogoj formi?——Sanae: Neke stvari su unaprijed određenei stalne, kao ritam, nemamo bubnjarapa mu ne možemo reći; hej ‘ajmo ovo večerasodsvirati sporije ili brže, a ostalo, repeticija,zvuk i improvizacija, zapravo, sveovisi o pjesmi.——Ripley: Imamo bubnjara robota. Ritamje uvijek isti i nepromjenjiv, a sve ostalo jesvake večeri drugačije. Ponekad samo suptilnodrugačije. Mi sviramo pjesme, nismoeksperimentalni izvođači, ali tu ima mjestada stvari budu izvedene drugačije.Jeste li oduvijek bili obožavatelji repeticijskeminimalističke glazbe? Kako ste se upoznalis njom, je li to bilo preko klasičnih minimalističkihskladatelja?——Ripley: Da, za mene, kroz to sam je našao.Zapravo, kroz The Velvet Underground,Johna Calea i Angusa MacLisea, njihovogprvog bubnjara, i kroz tu cijelu newyorškuscenu u šezdesetim godinama. Zatim je tui Terry Riley. Razmišljajući zašto je volim,koje su sličnosti između nje i rock’n’rollakoji volim, kako se to uklapa, The Velvet Underground,zapravo, predstavlja obje strane.Lou Reed je veliki fan rock’n’rolla pedesetihgodina, dok je John Cale umjetnički minimalističkitip, i kad to kombinirate, to zbiljailuminira sve ono što je tako moćno u ranomrock’n’rollu. Ritam je veoma jednostavan,kao otkucaji srca. Pjesme su mnogo kraće, aThe Velvet Underground ih je jednostavnoproduljio. Za mene, tu je sve krenulo i počelo.Realizacija toga, ljubav prema tome, ijednostavna želja da se time bavim i da toistražujem, u rock’n’roll žanru.——Sanae: U mojoj kući se, dok sam odrastala,slušalo dosta ranog rock’n’rolla, kaošto je Bo Diddley, Chuck Berry, RuthBrown, i oduvijek sam to voljela, taj jednostavan,kompulzivni ritam, mislim da metakve stvari jednostavno privlače. Kasnijeje u priču ušao The Velvet Underground.To je neko moje najranije sjećanje slušanjarock’n’rolla i povezano je s tim iskonskimrepetativnim ritmom.Mi želimo biti plesnibend!Repeticija se često povezuje s počecima elektronskeglazbe. Jeste li ikad razmišljali o istraživanjuu tom smjeru? Na novom albumu senalazi podosta plesnih brojeva, bude li plesana vašim koncertima?——Ripley: Na našim koncertima običnobude nekoliko plesača i mnogo kimanjaglavom.——Sanae: Ali ponekad je dovoljno samonekoliko ljudi koji plešu i onda se svi poveduza njima. Na nekim koncertima to seuhvati kao požar, nekoliko ljudi zapleše ionda u jednom trenu cijela dvorana pleše. Toje uvijek zabavno. Ali elektronsku glazbu,kao takvu, nisam baš istraživala, sviđa mise recimo Fever Ray i The Knife, ali nisampreviše istraživala u tom smjeru.——Ripley: Ja volim krautrock, Cluster, Kraftwerk,ali ne baš pravu plesnu glazbu. Činimi se da u plesnoj glazbi uvijek mora bitineki cheesy vokal ili nešto slično što mifoto: Goran jovanovićnikako ne paše. Ali, postoje elementi kojimi se sviđaju, kao repeticija, i smiješno je,jer s nama, kao s rock bendom, ljudi uvijekžele pričati i raspravljati o repeticiji, ali kodizvođača koji izvode elektronsku glazbu tose podrazumijeva, elektronska glazba jerepetitivna, i to je to, dok se u rocku uvijekpostavlja to pitanje; zašto repeticija, pa vistalno ponavljate jednu te istu stvar!? Pada! A oni to postavljaju kao problem. Tonas vraća na ono o čemu smo ranije pričali,o The Velvet Underground, i kako jerock’n’roll prije bio plesna glazba i onda jeušao u period kad je to prestao biti, i postaoje više glazba na koju se samo kima glavom.I takvim je ostao dugo vremena. A mi sepokušavamo vratiti tamo, u ples. I mi želimobiti plesni bend, samo, teško je rock publikunavesti na ples. Jer ljudi će plesati na DJa,ali ako vide bend, neće, samo će stajati.Izdali ste božićne albume i s Moon Duo i sWooden Shjips, a sada pripremate EP za Noćvještica koji je inspiriran temama iz knjigečarolija koju ste našli u trgovini antikvitetau New Hampshireu, gdje su se održala neslavnasalemska suđenja vješticama.——Sanae: Našli smo tu staru knjigu u jednojknjižari, staru u kontekstu Amerike, štoznači da je stara oko sto godina. Imali surasprodaju i Ripley ju je našao, unutra subile razne čarolije, napitci.——Ripley: Ionako smo planirali napravitiEP za Noć vještica, usput smo pronašli tuknjigu, koja je imala sve te sjajne stvari unutra,jedna se pjesma, primjerice, zove Kakostvoriti dugu, i tamo se nalazi cijela čarolijakako napraviti dugu. Stvari poput toga.Sada ste pri kraju turneje. Koji su planoviza budućnost?——Sanae: Imamo još nekoliko nastupa izatim se vraćamo kući, preko zime ćemoraditi na novom albumu.I za kraj, ne mogu ne pitati, koja je priča izanaziva Moon Duo?——Ripley: Nemamo baš neku dobru priču,nažalost. Mjesec je univerzalna stvar, gdjegod da jesi, vidiš Mjesec, ima jako punozanimljive simbolike, mitova i priča vezanihuz Mjesec. I jednostavno se učinio kao dobaruniverzalni simbol za uklapanje u imebenda.

oglaszarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 37

Knjigezarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 38Napisani gradoviZbirka eseja o urbanim motivima u hrvatskoj književnosti dijakronijski predstavljarazdoblje od devetnaestog stoljeća do suvremenih romana, a tematski se vezujeuglavnom uz ZagrebSonja KirchhofferPojmovi poput grada, urbanog života,dio su naše svakodnevice jer živimou civilizaciji koja je gradska, i koja umaniri baštinika rimske tradicije u praksiviše vrednuje grad negoli selo 1 pa ipak većinanas će ostati zatečena pred sadržajempojma grad i neće ga znati definirati. Ukolikose odlučimo naći neki suvisliji odgovorna pitanje što je to grad i posegnemo za dodatnomliteraturom, uočit ćemo da se gradnajčešće definira uporabom kvantitativnihpodataka koji se dotiču broja i zanimanjanjegovih stanovnika što nije pogrešno, aline pridonosi boljem razumijevanju ovogsloženog pojma. Zaokupljenost naše civilizacijegradom navela me da u ruke uzmemknjigu Krešimira Nemeca Čitanje grada.Urbano iskustvo u hrvatskoj književnostii potražim autorovo viđenje grada.Pisac Zagreba Knjiga je zbirka esejau kojoj se, kao što naslov kaže, daje kratkiprikaz viđenja grada kroz povijest hrvatskeknjiževnosti. U prvom poglavlju podnaslovom Grad u hrvatskoj književnostispoznajemo da ćemo temu grada pratititek od druge polovice 19. st., odnosno odtrenutka kada on postane učestalija temau djelima hrvatskih književnika. Ovakavkasni ‘’ulazak’’ hrvatskih književnika uurbane teme u odnosu na zapadnoeuropskeknjiževnosti Nemec objašnjava povijesnompozadinom, odnosno sporom i slabom urbanizacijomHrvatske. Tako u drugoj polovici19. st. Zagreb kao najveći grad u Hrvatskojima samo tridesetak tisuća stanovnika te jeu odnosu na druge gradove Austro-ugarskemonarhije zapravo mali grad. 2 Obilježjeautorova pristupa je smještanje književnogizričaja u društveni kontekst koji predstavljabez uljepšavanja i nedorečenosti. Uostatku poglavlja dan je pregled shvaćanjagrada u hrvatskoj književnosti od razdobljarealizma do suvremenih književnih pojava.Sažeto rečeno, početna simplificirana crnobijelaslika grada razvijat će se i mijenjatikroz vrijeme, a svoju će najveću kompleksnostpostići nakon Drugog svjetskog ratakada grad postaje redovita tema u hrvatskojknjiževnosti, koja se promatra na ambivalentannačin.Nemec svoju priču započinje s 19. stoljećemkada je stvoren hrvatski književnikanon pa iako je isti utemeljen, izmeđuostalog na dubrovačkoj književnosti, kojojautor priznaje dugu urbanu tradiciju, ipakse njome neće pozabaviti jer se rukovodiprvenstveno kriterijima kontinuiteta i intenzitetau bavljenju urbanim temama isamim procesom urbanizacije. 3Knjiga je podijeljena na tri cjeline ili tripristupa urbanoj tematici. Prvi pod nazivomUrbani začinjavci obuhvaća književnikeA. Šenou, A. Kovačića, E. Kumičićai V. Novaka, koji su započeli s obradomgradskih tema u hrvatskoj književnosti.U poglavlju pod nazivom Zagrebačkipaprenjaci Nemec predstavlja Augusta Šenoukao prvog pravog urbanog pisca ovihprostora. Ipak, ne treba smetnuti s uma daje A. Šenoa, kao što sam naslov naznačuje,pisac isključivo Zagreba čiji se opisi svojimkarakteristikama mogu usporediti saslatko-ljutim okusom paprenjaka. Nemecsmatra da je razlog njegove urbane opredijeljenostiposljedica odrastanja i životau gradskoj sredini, po čemu se on velikimdijelom razlikovao od ostalih onovremenihhrvatskih književnika koji su uglavnompotjecali iz ruralnih sredina te su u skladus tim imali drugačije preokupacije, kao irazličit doživljaj grada uvjetovan različitimživotnim iskustvom. U Zagrebuljamakoje izlaze u drugoj polovici 19. st. Šenoaje pribilježio “veliku i malu povijest” kakograda tako i njegovih stanovnika. Nagli razvojZagreba Nemec jasno povezuje s akumulacijomkapitala što ima za posljedicustvaranje ozračja socijalnog darvinizma,moralnog relativizma i drugih negativnihmanifestacija života vezanih uz političkogospodarskeprioritete određenog društva,a što se očituje u Zagrebuljama koje namomente odaju dojam suvremene tranzicijskestvarnosti.U drugoj polovici19. st. Zagreb kaonajveći grad uHrvatskoj ima samotridesetak tisućastanovnika te je uodnosu na drugegradove Austrougarskemonarhijezapravo mali gradProcjep između grada i selaNemec u poglavlju Sodoma i Gomora uočavada hrvatska književnost u urbane temeulazi s realistima, koji su, kako zamjećuje,najvećim dijelom potjecali sa sela ili iz provincijete su u skladu s okolnostima naglograzvoja gradova, bili ‘’silom prilika’’ uvučeniu gradski život i svijet. Nemec uočavada ovakve nagle društvene promjene u načinuživota nalaze odraza u njihovom stvaralaštvupa realisti u svojim djelima ostajuu procjepu između sela i grada, stereotipnopromatrajući odnos urbanog i ruralnog narelaciji ustaljene opozicije dobra i zla. Ukontekstu pojednostavljenog promišljanjasela i grada Nemec izdvaja Kovačićevroman U registraturi kao najbolji primjerromana u kojem je selo izvor zdravlja i moralnečistoće dok grad dobiva biblijske razmjerezla pa se poistovjećuje sa Sodomomi Gomorom, odnosno nesrećom.U poglavlju pod nazivom Urbana chroniquescandaleuse Nemec daje još jednoviđenje grada iz perspektive gradskog salonakoji je mjesto intenzivnog društvenog životauglavnom viših slojeva, ali i onih koji žele postatidijelom tog sloja. Zajedničko obilježjesvih likova koji se kreću salonskim prostorimaje želja za profitom, a time i društvenomafirmacijom. Prema Nemecu, Kumičić jeprvi pisac koji je analizirao poguban utjecajnovca na različite aspekte ljudskog života(brak, obitelj i dr.) pokazavši da se apsolutnosvi međuljudski odnosi mogu promatrati ukupoprodajnim relacijama.U idućem poglavlju koje nosi nazivAkvarij umjesto mora, Nemec predstavljanaturalističku teoriju iz druge polovice 19.st. o biološkom determinizmu na osnovikoje se nastoji pokazati negativan utjecajumjetnog gradskog ambijenta na čovjekanenaviklog na urbanu sredinu. U ovom sepoglavlju teži ‘’znanstvenoj potvrdi’’ oblikovanogstereotipa jer predočena teorijapodrazumijeva da svako otuđivanje od prirodnepredodređenosti ima za posljedicupotpuni fizički i psihički slom pojedinca.Nemec smatra da je stereotipnost u Novakadosljedno provedena te da je kroz sudbinuTita Dorčića rezimirano na neki način sveranije rečeno o poimanju grada i sela urealista, zbog čega je vjerojatno Novakovodjelo uvršteno na kraj prvog dijela knjige.Krešimir Nemec, Čitanje grada.Urbano iskustvo u hrvatskojknjiževnosti; Naklada Ljevak,Zagreb, 2010.Urbani marginalci Drugi dioknjige nosi naziv Grad od fascinacije donelagode i u njemu Nemec predstavlja A.Matoša, M. Cihlara Nehajeva, M. Krležui V. Majera kroz čija djela dolaze do izražajarazličita viđenja grada koja se kreću uekstremnim opozicijama, otkrivajući raznalica urbane sredine.Ovaj dio knjige započinje poglavljemFlâneur, a u njemu Nemec dosta detaljnoobrazlaže značenje samog navedenogpojma. Glavni lik Nemecovog poglavljaje Matoš koji šećući Parizom upija mirise,boje i sadržaje grada prerađujući ih u novoosjetilno književno iskustvo. Pariz Matošafascinira svojom estetskom čistoćom i finoćom,no s obzirom na svoju nesigurnu egzistencijuMatoš s vremenom uočava i ružnuPrema Nemecu,Kumičić je prvi pisackoji je analiziraopoguban utjecajnovca na različiteaspekte ljudskogživota (brak, obitelji dr.) pokazavši dase apsolutno svimeđuljudski odnosimogu promatratiu kupoprodajnimrelacijamastranu lijepog grada, tako da njegovi zapisio istom gradu nisu lišeni ambivalentnostini kontradikcije. Nemec analizira odnosMatoša prema Parizu pri čemu ukazuje nato da je on zbog viška emocija često lišenkritike. Ovdje je Nemec na Matoševomprimjeru potvrdio tezu da flanerija nijesamo promatranje, već i stvaranje, i to plodonosno,barem kada je Matoš u pitanju.U poglavlju Urbana nelagoda autorse bavi sudbinom nesretnog hrvatskogstudenta Frana Mirkovića u Beču, kojipod utjecajem dehumanizirane gradskesredine gubi individualnost i postaje diobezlične gomile. Prema Nemecu, Nehajje u svom djelu Veliki grad pokazao poprvi puta veći interes za čovjeka i njegovuosobnu psiho-fizičku transformaciju u kojojgrad ima ključno značenje, što urbanomprostoru daje novu ulogu u književnomstvaralaštvu.Dvokatni grad naslov je poglavlja ukojem Nemec predstavlja Krležin doživljajgrada Zagreba kroz metaforu ‘’dvokatnogi dvosobnog’’ grada, što sugerira njegovuskučenost i ograničenost kako u pojavnomtako i unutrašnjem smislu, a koji bi seKrležinim uobičajenim rječnikom mogaoopisati kao provincijalan, dosadan i glup.Takav sumoran doživljaj grada Nemec jepovezao s Krležinim isprepletenim urbanimi životnim iskustvom koje ga je činilonezadovoljnim. Iako nije bio sklon Zagrebu,Krleža je najveći dio života odživio uZagrebu i o njemu ostavio pravu ‘’riznicu’’tekstova koje obrađuju različite aspektezagrebačkog onovremenog života.Poglavlje Urbani nomadizam obrađujepojavu likova marginalaca u hrvatskoj urbanojknjiževnosti. Autor prvo pojašnjavapojmove poput intelektualnog i tzv. urbanognomadizma praveći jasnu distinkcijuizmeđu njih, ukazujući da je u oba slučajanomadizam odraz socijalnog identiteta,samo što je u jednom u pitanju voljni, au drugom prisilni nomadizam, što ima zaposljedicu velike razlike u stilu života i razmišljanjapojedinca. Nemec konstatira daje Majerovo vrijeme, vrijeme intenzivnogširenja Zagreba i industrijalizacije u kojoj

Knjigezarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 39dolazi do sudara urbanog i ruralnog jergradski su prostori još ograničeni i omeđeniseoskim što se lijepo vidi u ‘’putešestvijama’’Majerovog glavnog junaka,Pepića. On nam otkriva ne samo vizuruZagreba, već i ondašnju gospodarsku situacijuobilježenu ekonomskom krizom, akoja je tada bila u punom jeku te je odredilai samu sudbinu nesretnog junaka, ukazujućina taj način na ozbiljniju moralnukrizu. Nemec je ovdje valorizirao Majerovodjelo davši mu uvažen status u hrvatskojknjiževnosti. Najveća je vrijednost Majerovadjela što se bavi ljudima na marginidruštva. Život Majerova Pepića je skučeni jednoličan, a u njemu, kaže Nemec, nemadrama, kao ni velikih očekivanja, u skladus tim ni razočaranja. Međutim, nadodalabih da je, iako se životi marginalaca mogučiniti dosadnima, upravo prisilni marginalizamodraz najvećih životnih tragedijakoje obično ljude dovode na društvenemargine ili ih bacaju u ponore društveneizopačenosti. 4 Drugim riječima, sam jePepićev prezentirani život proizvod teškedrame.Početak i kRAJ U trećem odjeljkuknjige koji nosi naziv O novoj urbanoj osjećajnostiNemec piše o R. Marinkoviću,D. Cvitanu, N. Batušiću, M. Kovaču, A.Boviću i I. Vidiću.Grad kao zvjerinjak poglavlje je u kojemNemec predstavlja MarinkovićevaKiklopa kao prvi pravi hrvatski urbaniroman, ponajprije jer grad u spomenutomdjelu nije samo poprište radnje, već i narativnilik uspoređen sa zvjerinjakom. Iako seime Zagreba u Marinkovićevom Kiklopune spominje, najveći dio romana se odvijaupravo u njemu. Naime, glavni je lik flanerkoji luta zagrebačkim ulicama i kavanama,i to ne radi estetike, kao svojevremenoMatoš, već iz straha i osjećaja egzistencijalneugroženosti. Grad je predstavljen kaosvojevrsna pozornica pogubna za čovjeka,samo nije potpuno jasno da li zbog gradasamog ili onoga tko je taj grad podigao.Slijedi poglavlje Poludjeti u Zagrebuu kojem je grad prikazan kao metaforaružnoće i ludila. Često se postavlja pitanjezašto je između velikog broja pisaca kojisu obilježili književno stvaralaštvo nakonDrugog svjetskog rata do 90-ih god. XX. st.Nemec baš odabrao Cvitana. Možda je tajrazlog povezan s karakterom CvitanovihPARIz MATOŠAFASCINIRA SVOJOMESTETSKOM ČISTOĆOMi FINOĆOM, NOs OBzIROM NASVOJU NESIGURNUEGzISTENCIJU, MATOŠs VREMENOM UOČAVAi RUžNU STRANULIJEPOG GRADA,TAKO DA NJEGOVIzAPISI NISU LIŠENIAMBIVALENTNOSTI NIKONTRADIKCIJEdjela koja nikada nisu pisana za mase nitisu imala tendenciju dopadljivosti, već su sebavila ozbiljnim ekološko-egzistencijalnimi na taj način etičkim pitanjima. Naime,Cvitan uspostavlja neraskidivu vezu izmeđuružnoće i nečistoće grada na jednojstrani i mentalne i tjelesne zapuštenostičovjeka na drugoj, dajući pregršt psihopatološkogmaterijala za razmišljanje o gradui čovjeku samom.Upisivanje sjećanja u prostor naslov jepoglavlja u kojem grad postaje mjesto ukojem se koncentriraju i oblikuju sjećanja,odnosno mjesto interakcije grada i samogsubjekta, pri čemu se istovremeno u sjećanjuoblikuju subjekt i grad. Kao primjerjednog takvog teksta Nemec navodi autobiografskezapise Nikole Batušića objavljenepod nazivom Na rubu potkove. Uspomene.Batušićeva životna priča ispričana je u koordinatamastrogog zagrebačkog centra(krakova Zelene potkove) pri čemu je autorovopamćenje ona karika koja određujei povezuje jedan grad i jedan život.U poglavlju Heterotipijski grad predstavljenje Dubrovnik koji za autora M.Kovača predstavlja najvažnije mjesto, iakoje njegov život isprepleten i s drugim sredinama.Ovaj grad ima heterotipijska obilježjate ga pisac doživljava kao obećani,mitski grad, odnosno nešto sasvim drugood onoga što je on u stvari. Grad je simboltraganja za smislom i srećom, a Kovač gadoživljava kao živo biće koje velikim dijelomodređuje njegov identitet.Zadnje poglavlje nosi naziv Grad utranziciji i s njim na neki način Nemecsimbolično završava svoju knjigu. Stječese dojam kao da smo, iako na kraju, opetna početku jer grad poprima negativnukarakterizaciju koja je snažno prisutna urealista s početka knjige. Međutim, okusgradskog zla je sada puno jači i gorči negoliu Kovačića. U središtu je zbivanja poratnii tranzicijski Zagreb s kraja 20. stoljeća,oslobođen perspektivnosti i kao takav izvorfrustracija i “magnet” za zlo koje se poputmetastaza nezaustavljivo širi. Vidićev romanGangabanga otvara novu tematikuvezanu uz konzumerističko društvo koješetače zamjenjuje potrošačima, a što ukonačnici mora imati za posljedicu promjeneu gradskom tkivu, ali i u ljudskimodnosima.Nemec završava svoje Čitanje grada depresivnomslikom i očitom zabrinutošću zasudbinu istog, proglašavajući Mumfordovuviziju grada utopijskom jer podrazumijevarazvoj znanosti, umjetnosti, kulture i, jednomriječju, čovjeka.PrivilegIRANI Zagreb Napomenulabih da je osobita vrijednost Nemecoveknjige u interdisciplinarnom pristupuproblematici grada pri čemu će zainteresiraniza različita područja unutar urbanetematike ovdje pronaći relevantnu literaturu,osobito onu s područja urbane antropologijei sociologije grada. Autor jeovdje pokazao svoju dobru potkovanost iu drugim izvanknjiževnim područjima, asve što je napisao izrekao je jednostavnimi razumljivim stilom, što je postignuće kojeje samo naizgled lako.Knjiga koju imamo pred sobom iznimanje doprinos istraživanju grada i njegovarazvoja koja ukazuje i na sadašnji depresivangradski trenutak. Nemec je majstorskiodradio svoj posao, no nešto se stranicamoglo posvetiti i gradovima izvan Zagrebajer je na ovaj način grad Zagreb dobio svojumonografiju, dočim su drugi gradovi ostaliprikraćeni praktički svog spomena. Izuzetakje spominjanje Dubrovnika kao heterotipijskoggrada, no osim o Dubrovniku,moglo se tu reći nešto i primjerice o Osijekuili Vukovaru i drugim gradovima kojisu također ostali zabilježeni u povijestihrvatske književnosti. Vjerujem da će ovaknjiga utjecati na književna i antropološkaproučavanja grada i doprinijeti prepoznavanjupočinjenih suvremenih pogrešaka unjegovu razvoju kako bi se izbjegli problemiu budućnosti.Bilješke:1 Iako su se antički pisci zaklinjali da je život naselu neusporedivo ljepši i bolji, gotovo su svi željeliživjeti u gradu. Tako da postoji stanovita oprekaizmeđu pisanih i materijalnih izvora rimskogasvijeta jer je rimska civilizacija neusporedivo višenalaza ostavila u gradu negoli selu, što je posrednipokazatelj karaktera onodobnog načina života.2 Ines Kotorac, Razgovor − književnipovjesničar Krešimir Nemec u povodu knjige‘’Čitanje grada’’, Vjesnik, Zagreb, 2011.3 U starijoj hrvatskoj književnosti zastupljenisu i drugi gradovi poput Zadra, o njemu pišuprimjerice Petar Zoranić i Juraj Baraković, pričemu se Barakovićev opis tretira kao prvi opširniopis grada na hrvatskom jeziku (F. Švelec, GradZadar u Vili Slovinki Jurja Barakovića, ftp://creativecommons.hu/Language/Croatian/Crawl/Larbin2004/content/d00437/f01614).4 Ovaj je zaključak plod konstruktivnihrazgovora o temi marginalizacije s prof. dr. sc.Anamarijom Kurilić.oglas

Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 40UVOD U QueeRIz PREDGOVORA UREDNIKA POzNATOG ROMANA WILLIAMA BURROUGHSA QUEER, KOJI ĆEUSKORO, u PRIJEVODU BORIVOJA RADAKOVIĆA, OBJAVITI zAGREBAČKA NAKLADA LJEVAKOLIVER HARRISZapANJujući ZAključak Onog jutra kadje Jack Kerouac stigao na Calle Orizaba br. 210,prve subote u svibnju 1952., señoras su na ulicipekle tortilje, a na radiju je svirao Perez Prado. Zvuk bigbandaMambo Kinga s Kube, što ga je poslije odabiraoGlenn Miller iz Meksika, bio je ironično blaga glazba raspoloženjau odnosu na ono što je Kerouac zatekao u stanubr. 5. Njegov stari prijatelj William Burroughs izgledao muje tog svibanjskog jutra kao “poludjeli genij u zapuštenimsobama”. Pisao je: “Izgledao je divljački, ali oči su mu bilenevine, modre i lijepe.” 1 Kerouacova dvostruka snimka,njegova proturječna slika Burroughsa kao mahnita luđakausred kaosa, a opet osobe zapanjujuće čistote, savršenopristaje “simultanoj dvostrukoj ekspoziciji” Burroughsovaautoportreta u romanu što ga je upravo pisao, a Kerouacga netom prekinuo – “Lice mu je bilo upropašteno, opakoi staro”, saznajemo o WilliamuLeeju; “oči snene i nevine” – dok namire istodobnoparadoksalnu narav tog romana i okolnosti u kojima gaje napisao. Kako u opusu Williama Burroughsa nema“normalnih” knjiga – bilo koja od njih mogla se zvatiQueer – njegov drugi roman na perverzan način ispunjavaznačenje naslova kao imenice (upotrijebljene s porugomili s ponosom), pridjeva (čudan, lažan, sumnjiv) i glagola(smetati, nervirati, uznemiravati). Od 1952., kada je napisan,pa do konačnog objavljivanja 1985. godine, sve uvezi s Queerom zbunjuje, kao i njegova reputacija daljnjihdvadeset pet godina. Neizbježno je osoban, ali i virtuoznopolitičan, naizgled realističan u pripovijedanju kojese pretvara u najdivljiju maštu, a u sebi sadrži materijaltako neodređena tona da je teško reći je li u pitanju vrisaksa smijehom ili užas. Knjiga istodobno biva i knjigaotkrivenja i otajstven tekst, to je rana autobiografska zbunjenostkojoj je Burroughs pustio da ostane nedovršena,a tajnu je ostavio zakopanu tri desetljeća, no istodobnoje to i loše izveden posao i okus stvari koje će tek doći– izvorno čudnovata riba, pikantno predjelo odvratnomGolom ručku. Nastrano, dakako.Zašto se Queer tako dramatično razlikuje od Junkyja,debitantskog romana što ga je Burroughs napisao neposrednoprije (objavljen je 1953. kao Junkie) i zbog čegase nije pojavio u tisku više od trideset godina; gdje stojiu književnom razvoju i kako se uklapa u povijest homoseksualnogpisma; i zbog čega je istodobno jedinstvenu Burroughsovu djelu po svojoj dramatizaciji žudnje, aopet je najpoznatiji po smrti koju čak i ne opisuje – to susamo neke od zagonetki što ih postavlja. Još je zagonetnijepostavljanje povijesnog zapisa pravocrtno jer, u biti, nepostoji jedan Queer nego dva – rukopis što ga je Burroughsnapisao 1952. i knjiga koja je objavljena trideset godinaposlije. Ovo novo izdanje uzima u obzir oba teksta dareprezentira Queer na njegovu dvadeset petogodišnjicus nadom da će taj tanak, ali neuhvatljiv roman obuhvatitii otkriti u svježem svjetlu.Kerouacov živi opis Burroughsa početkom svibnja1952. hvata silovitu višestrukost njegova stanja. S jednestrane, samo mjesec ranije Ace Books je formalno pristaoi prihvatio Burroughsov prvi roman koji se tada još zvaoJunk, a on je, s trideset osam godina, po prvi put samouvjerenoanticipirao književnu budućnost. S neskrivenimveseljem Burroughsova pisma tog travnja odjednom počinjugovoriti “mi autori” i “nama piscima”, a on govoriAllenu Ginsbergu, koji je tada djelovao kao njegov književniagent, da sačuva njegova pisma za “kasniju knjigus njima kad budem imao reputaciju.” 2Primijetit ćete “kad” a ne “ako”... S druge strane,svako pismošto ga je Burroughs napisao te godine imalo jekrivo ime na omotnici zbog zavaravanja radoznalih očijumeksičkih službenika – jer Kerouac je onako banuo usredpisanja Queera svega osam mjeseci poslije one nesretnevečeri kad je Burroughsov Star.380 automatik pogodionisko i smjestio metak njegovoj ženi posred glave, a čašakoju je ciljao skotrljala se i ostala cijela na podu kraj stolauz 40četiri prazne boce džina Oso Negro. Taj pijani činludila bacit će dugačku tamnu sjenu na svaki uspjeh štoga je Burroughs mogao imati u Meksiku,Južnoj Americi, Tangieru, Parizu, Londonu,New Yorku ili u njegovu konačnomdomu u Lawrenceu u Kansasu.To što je ustrijelio Joan Vollmer iz očitihje razloga izuzetno utjecalo na legenduo Burroughsu i krugu bitnika, ali njezinasmrt počela se dovoditi u vezu s njegovimdrugim romanom tek 1985. godine, i tozahvaljujući recima koji su navođeni češćenego išta što je ikada napisao: “knjigu jemotivirao i uobličio jedan događaj kojinikada nije spomenut, u stvari pomno jeizbjegavan: slučajno smrtno ustreljivanjemoje žene, Joan, u rujnu 1951.”, te “prisiljensam na strašan zaključak da nikadne bih postao pisac da nije bilo Joaninesmrti.” Zbog toga što Burroughs godinamanije bio voljan otvoreno o tome govoriti,ti reci iz uvoda u Queer 1985. jošizrazitije postavljaju taj roman pod sjajreflektora.Kao traumatično izvješće o stvarnom,njegovo otkrivanje je imalo i nastran učinakstavljanja teksta u okvir, tako senzacionalnikontekst, da je u svemu zamračioi samu fikciju i bilo koju drugu zbilju izanje. Taj je pucanj bio prekretnica u Burroughsovuživotu, a Queer je bio jednako odlučujućipreokret u Burroughsovu pisanju,ali moguće je, zapravo nužno, odvojiti todvoje. Prvo, naprosto nije činjenica da jeJoanina smrt “pomno izbjegavana” u Queeru:u smislu fikcionalizacije autobiografskihdogađaja, pucanj ispada iz narativnekronologije koja svršava 1951. godine. BezBurroughsova uvoda malo bi kome palona pamet da ga dovede u vezu. Nadalje,Burroughs je dao posve jasno objašnjenjeo tome zbog čega se, premda su napisani jedan za drugim,njegov drugi roman tako korjenito razlikuje o prvoga –zašto samo u Queeru nalazimo zaštitni znak komičnogrotesknihobrata koji će zauzeti središnje mjesto u Golomručku. “Razlika je, dakako, jednostavna”, objašnjava on:“Junky je roman o ovisnosti, Queer o skidanju s droge ineodoljivoj potrebi za publikom, a to je upravo ono štoLee traži… Zbog toga smišlja mahnit oblik za stjecanjepozornosti koji naziva Rutinom.” Jednostavnost togobjašnjenja komplicirana je zbog Burroughsova čudnogodbijanja da napravi razliku između sebei svog lika ili između događaja iz 1951. i njihove fikcionalizacije1952., ali ta priča barem ima prednost u tomešto je precizna u odnosu prema subjektu njegova dvaromana i u skladu je s time kako ih je on vidio u vrijemedok je pisao.Poseban kAOS SNA Pošto se sa svojom obitelji – ženomJoan, njezinom kćeri Julie i njihovim sinom Billyjem– iz Južnog Teksasa preselio u Mexico City ujesen 1949.godine, Burroughs je počeo pisati Junk početkom 1950.i potkraj godine dovršio je prvu ruku rukopisa (na kojemje nastavio raditi tijekom naredne dvije godine). Kad jekrajem ožujka 1952. najavio početak još nenaslovljenanastavka, Burroughs je opisao Kerouacu glavnu razliku –prijelaz s pripovijedanja u prvom licu na pripovijedanje utrećem – ovim riječima: “Prvi dio je na džanku, Drugi dioje bez njega.” Ako gledamo Junkyja i Queer kao uzastopnenastavke Burroughsova života, gdje svaki dokumentiranjegove odmetničke identitete u polusvijetu, to bi moglobiti dovoljno da objasni zbog čega je u prvom romanuWilliam Lee cool i odalečen, a njegovo pripovijedanje odogađajima činjenično i suho ironično, dok je u drugomLee “dezintegriran”, kako kaže sam Burroughs u svompredgovoru iz 1985.: “očajnički treba kontakt, potpunonesiguran u sebe i svoj smisao.”No, jednako tako izgleda da brka napisano s okolnostimapisanja – Burroughs se zapravo vraćao džanku svevrijeme dok je radio na Queeru – a propušta objasnitiubrzanu dezintegraciju samog romana. Jer Queer, kaoi Junky, započinje realističnim dokumentiranjem društvenescene – “Ženska pratnja nikad nije zalazila u Brodna vidiku”, izravna je paralela s “Hipster-bebop džankijinikad se nisu pojavljivali u 103. ulici” – ali se lomi, ruši uepizodne fragmente i nepovezane fantazije, a onda, iznenada,prekida. Ustvari, sjeme dezintegracije nalazi se tuveć od prvog retka. Burroughs počinje bez upozorenja, inmedias res (“Lee je usmjerio pozornost na mladog Židovakoji se zvao Carl Steinberg”) i začas brka dječakov identitet(“rodio se u Munchenu, a odrastao u Baltimoreu”) i samomjesto radnje, jer uopće nije jasno da je prizorište MexicoCity: Park na Aveniji Amsterdam, kroz koji ide Lee, nesamo što imenuje grad u Holandiji nego vjerojatno i mnogesjevernoameričke čitatelje podsjeća na Upper West Sidena Manhattanu. Činjenica da Burroughs opisuje ParqueMexico, oko kojeg kao elipsa obilazi Calle Amsterdam,ni u čemu, pak, ne podupire pojavu čvrstog realizma jerLee smjesta sjeda na “betonsku klupu koja je bila takooblikovana da sliči na drvo” – nevjerojatno nadrealankomad pokućstva, unatoč činjenici da takve klupe doistai postoje u Parque Mexico. 3Te prve stranice jedva da postavljaju prizor i naznačujuzbunjujuću razliku između predstavljanja biografskirealnih ljudi i mjesta, i tu i u Junkyju. Da bi se iza WinstonaMoora identificirao Hal Chase ili Frank Jeffriesiza Toma Williamsa, ili da bi se reklo da je Lola zapravoTatoov bar u blizini Mexico City Collegea na San LuisPotosi br. 154. ili da je Brod na vidiku zapravo bio Bountybar i pečenjara na uglu Monterrey i Chihuahue, ispodstana u kojem se dogodilo ustreljivanje Joan – takav lovna izvore govori nam vrlo malo o Queeru. Što se tičeRathskellera gdje se Lee sreće s Moorom, nije stvar u

Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 41Loomis Dean: William Burroughson bed in beat hotel.1959.tome da njegovi satovi-kukavice potvrđuju da je premarestoranu Ku Ku na Calle Coahuila i Avenida de los insurgentes(Burroughs je zapravo u svom rukopisupisao“KuKu satovi”), već u tome što oni i ”jelenje glave kojesu izjeli moljci” odaju “izmješten, tirolski izgled”, i daje to čudnovato izmještanje pravi primjer predstavljanjamjesta i ljudi u Queeru.Za neveliku knjigu koja je prvotno smještena u malidio samo jednog grada, ona ima izuzetno veliko i kaotičnomnoštvo likova i mjesta, odasvud s referencama naOklahoma City, Urugvaj, Salt Lake City, Zihuatanejo,Frankfurt, granicu Tex-Mex, Dallas, Peru, Rusiju, Škotsku,Kubu, Amazonu, Rim, Aljasku, Veracruz, Bagdad,Prag, Gornji Ubangi, Tanhajaro, Zambezi, Timbuktu,Dakar, Marakeš, Moreliju, Bogotu, Barcelonu, Poljsku,Budimpeštu, Tibet, Kanadu i tako dalje. Lee nikad nejede meksičku hranu, te objeduje u američkom K. C.Steakhouseu, u ruskom restoranu, pa i u kineskom, akad ide u kino, onda ide gledati francuski film koji sezasniva na grčkom mitu (Cocteauov Orfej). Stoga, JorgeGarcia-Robles apsolutno ima pravo kad kaže da “akopostoji ‘meksički roman’ u Burroughsovu opusu, onda jeto Queer” 4 , ali time istodobno promašuje cilj baš onolikokoliko bi promašio kad bi rekao koliko se malo Burroughsbavio Meksikom i njegovom kulturom. Jedina književnareferenca, prema irskom autoru Franku Harrisu, samopojačava tu činjenicu.“Meksiko je opak, mračan i kaotičan s posebnim kaosomsna”, rekao je Burroughs Kerouacu u svibnju 1951.godine, a Mexico City iz Queera nimalo nije realističangrad. Kuba, bar čija je “unutrašnjost sličila na prizorište zanadrealistički balet” u kojem nastupaju androgine sirenei “uznemirujuće” ribe, sabire osjećaj da ispod izvanjskogrealizma Queera doista postoji nešto uznemirujuće nadrealnoi sumnjivo. Kad Lee i njegov neodlučni ljubavnikAllerton stižu u Ekvador, dimenzija sna postaje glavna“potmula mora” koja se smjesta ispunjava u Leejevoj pričio uzimanju pejote tako što otkriva “potmulost života kojaje njemu sakrivena”. Tu rijeke kriju “neznana čudovišta”koja su sa svoje strane odjek “neviđenih opscenosti” štodekoriraju drevnu Chimu keramiku, čisto ponavljanjefraza koje namiru da to strašno mjesto, “Zemlja gdje svemože” (“Muškarci se pretvaraju u goleme stonoge”) jestteren na kojem se ispoljavaju unutarnji užasi. Monstruozankrajolik Južne Amerike izrasta iz ranijih metafizičkihnemira kao kad se Lee pojavljuje “čudnovato sablastan,kao da mu se lice prozire”, ili kad od Winstona Moorastruji “slabašno, zelenkasto isparenje truleži”, ili kadAllerton govori “jezovitim, netjelesnim glasom malogdjeteta”, a Lee prema njemu pruža ruku s“ektoplazmičnim prstima” i “fantomskimpalčevima”.Ako se čini da se realistično pripovijedanjeraspada i metaforički se nalazi na svestrane, tako se raspada i William Lee kojipoput kakve prenavijene igračke govori iponavlja iste šale, bilo doslovno (“Ne dižitu guzičetinu ili što ti je već ostalo od njeposlije četiri godine u mornarici”) ili s malimvarijacijama. Ravno, golo pripovijedanjenadvladano je Leejevim još ekstremnijimpričama, ali nadvladan je i sam Lee dokcrta između izgovaranja glasova i opsjednutostinjimapuca. Umjesto da zabavlja i zavodi Allertonasvojim pričama, Lee je prepušten doslovcetome da govori jezike, što je bilo njegovanajdulja rutina “koji su mu dolazili kaodiktat” i nastavlja i bez ikakve publike. Leedoživljava slom jer se od žudnje za Allertonomdoslovce raspada. Queer je zbog togaprezasićen Leejevim maštarijama o tjelesnomspajanju i povratnim slikama bola iamputacije. Premda je paralela s mitom oOrfeju primamljiva – u Ovidijevoj verziji(ali ne i Cocteauovoj) pjesnik je raskidanna komade zbog toga što nakon smrti svoježene Euridike zamjenjuje ljubav prema ženamaljubavlju prema dječacima – paralelaizmeđu Leejeve sudbine i Burroughsovapripovjedača demonstrira sve razorniju silužudnje na razini samog pisanja.Čini se da je sam Burroughs bio slijepza proturječnost plana da, kao što je rekaoKerouacu krajem ožujka 1952. godine, napiše“queer roman tako što ću se služiti prvocrtnompripovjednom metodom koju samrabio u Junku”. Moglo bi se reći da je u tom neuspjehuda održi “pravocrtnu pripovjednu metodu” Queer postaoto što jest, i tako je opisan, a počinjemo uviđati i kako sunjegovi promašaji pretkazali Burroughsov veliki uspjeh.Odnosno, s jednog stanovišta „Queer“ nije dovoljno romaneskan,ali iz perspektive onoga kamo je Burroughssmjerao – kaotičan mozaik Golog ručka (1959.) – samaforma pripovijedanja 1952. zadržavala je pisanje. Na nekinačin Queer je mučniji i tjeskobniji tamo gdje je satiričkanamjera jasna, a čitatelj se gubi unutar Burroughsovihnajmračnijih zamišljaja, ali se ne pretvara u prestravljenasvjedoka mučna psihičkog sloma njegova alter ega. GenezaGolog ručka u rasapu Queera pojavljuje se doslovceu trenutku kad Lee prvi put pokušava udvarati Allertonuprijateljskim pozdravom i “pojavio se pogled gole požude,zapreten u bolu i mržnji njegova suspregnutog tijela i, uistodobnoj dvostrukoj ekspoziciji, sladak djetinji smiješakljubavi i povjerenja, zapanjujuće izvan vremena iprostora, nakazan i beznadan”. Po slučaju koji uopće inije bio slučaj, pogrešno čitanje Leejeve “gole požude” urukopisu Queera 1953. godine Burroughsu bi dalo naslovGoli ručak 5 . Ali ako slomQueera nagovještava prodor u Burroughsovo remekdjelo,onda recipročno i usprkos tome što je na glasu kaoknjiga o drogi i mi lakše prepoznajemo queerstvo Gologručka koji je napisan – kao i Queer – jednako iz žudnjekoliko i na drogama. Ali time trčimo pred rudo, a moramose sjetiti da je na proljeće 1952. Burroughs dijelio stan sJackom Kerouacom jer randezvous te dvojice pisaca otkrivapodosta toga o silama koje su i poticale i prekidaleBurroughsov roman.U pismu Ginsbergu od 10. svibnja Kerouac izvješćujeda su, pošto je našao nov pisaći stroj, on i Burroughs “nastavilirad svatko na svojoj knjizi” – što je značilo Queer(naslov što ga je Kerouac predložio Burroughsu i prijenego što je došao u Meksiko) i Doktor Sax 6 . Da je Kerouacnapisao Saxa za vrijeme tog dvomjesečnog boravka kodBurroughsa dobro je poznato, ali zanemaruje se dubinskii precizan međusoban utjecaj dvojice pisaca tijekom togkrucijalnog razdoblja u njihovim karijerama. Kerouacovroman otkriva višestruke tragove – temom, aluzijama ispecifičnom frazeologijom – njegova čitanja Burroughsovarukopisa. 7 Burroughs je, pak, polovicom svibnja obavijestioGinsberga da se Kerouac “nevjerojatno razvio” i dokje nejasno je li Burroughs čitao Doktora Saxa, ipak znamoda je čitao i bio “veoma impresioniran” netom dovršenimrukopisom što ga je Kerouac donio sa sobom u Meksiko:Visions of Cody.Dakako, Burroughs je još u travnju vidio ulomke iusporedio ih s Joyceovim Finnegans Wake. Bila je to prikladnausporedba jer je Kerouac u to vrijeme na samomvrhuncu svoje snage i samouvjerenosti kao eksperimentalnipisac. Tijekom svibnja 1952. godine prvi je put definiraosvoju tehniku “skiciranja” (kasnije formaliziranukao “spontana proza”), a početkom lipnja – nadahnutpošto je s Burroughsom slušao jazz ploče Stana Getza,Charlieja Parkera i Milesa Davisa – smislio je termin“divlja forma” za opis vlastite jazz metode improviziranekompozicije i izvedbenog pripovijedanja. Moguće je daje Kerouacova strast prema eksperimentiranju formom uCodyju i Saxu imala utjecaja na Queer, makar da je i samonavela Burroughsa da se manje brine oko labave sirovostinjegova novog rukopisa. A opet, upravo nam razlike izmeđute dvojice pisaca najviše govore o Queeru. Sredinomsvibnja Kerouac je opisao svoju metodu spontanog pisanjakao savršen medij kad je rekao Ginsbergu da skiciranje“nikad ne promašuje, ono je stvar sama” 8 . Kad je tjedankasnije Burroughs pisao Ginsbergu, svoj rad u tijeku opisaoje temeljno drukčijim pojmovima: “Pisanje uvijekmora ostati pokušaj. Stvar sama, proces na subverbalnojrazini uvijek izmiče piscu. Medij koji je meni prikladanjoš ne postoji, osim ako ga ne izmislim.” Izvorno je slijedioautobiografsko pripovijedanje i “faktualistički” obrazacJunkyja. Ali razlika između potrebe, koja se može utažitiili “ufiksati” u džankijevskom smislu, i žudnje koja jeuvijek pokušaj osuđen na propast (Lee “je osjetio razoranbol beskonačne žudnje”) odredila je zbog čega “izravna”metoda, faktualistička luđačka košulja, ne vrijedi za Queer.Obrćući njegov iskaz o pomaku iz Junkyja u Queer,istinitije bi bilo reći da je Burroughs napisao I. dio “bez”žudnje i II. dio sa žudnjom.(…)Bilješke:1 Jack Kerouac, Selected letters, 1940-1956, uredila Ann Charters(NewYork: Viking, 1995.), 352.2 Osim ako nije drukčije naznačeno, svi navodi iz Burroughsovihpisamadolaze iz The Letters of William S. Burroughs, 1945.-1959., uredioOliver Harris (New York: Viking, 1993.)3 Službeno je park nazvan prema Joséu de San Martinu,argentinskom generalu čiji povijesni susret sa Simonom Bólivarom1822. komemorira spomenik La Rotonda što ga Lee opisuje uGuayaquilu.4 Jorge García-Robles, La bala perdida: William S. Burroughsen México (1949.-1952.) (Mexico: Ediciones del Milenio, 1995.), 91(prema Harrisovu prijevodu; prim. prev.)5 O genezi tog naslova na ovim stranicama vidi bilješke u ovomizdanju (str. 140) i u mom eseju „The Beginnings of Naked Lunch,an Endless Novel“ u Naked Lunch@50: Anniversary Essays(Carbondale:Southern Illinois University Press, 2009.)14-25.6 Početkom travnja Burroughs je pisao Kerouacu: “Mislimda je naslov Queer za drugi dio naprosto strahovit. Taj menaslov zapanjio.” Dvadeset drugog tog mjeseca Burroughs jepojasnio svoje shvaćanje tog pojma kad je s porugom reagirao naprovokativnu misao Carla Solomona koji je tada radio za svog ujkaA. A. Wyna u Ace Books da bi se roman trebao zvati Peško. VidiBurroughs: Letters, 119-21.7 Primjeri prisutnosti Queera u Doktoru Saxu (1959.) uključujureference na Isadoru Duncan, konjak Napoleon i stonoge chimu;fraze “kurva od pretkazivača” i “riječi kreštavo krče”, te sličnostiizmeđu Kerouacova “zlog gideovca” i rutina s Trgovcem roblja iizmeđu Burroughs/Lee i Saxa koji je “izgledao pomalo kao BullHubbard (visok, mršav, običan, čudan).”8 Kerouac, Letters, 356

Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 42AutOBIOGRAFIJAIz KNJIGE KOJU USKORO, u PRIJEVODU DAMJANA LALOVIĆA, OBJAVLJUJE zAGREBAČKI DISPUTJOHN STUART MILLUdvije godine koje su izravno prethodile prestankumoje javne službe supruga [Harriet Taylor] i ja zajednosmo radili na knjizi O slobodi. Prvotno samje zamislio i napisao 1854. kao kratak esej. Pomisao da gapretvorim u knjigu prvi mi je put pala na um u siječnju 1855.dok sam se penjao stubama Capitola. Nijedan moj spis nijebio ni tako pažljivo izrađen ni tako neumorno ispravljan.Nakon što je, kao i obično, napisan dvaput, držali smo gauza se i s vremena na vrijeme ga vadili i prolazili de novo,čitajući, odvagujući i kritizirajući svaku rečenicu. Završnuredakturu trebali smo napraviti tijekom zime 1858-1859,prve nakon moga umirovljenja, koju smo kanili provesti najugu Europe. Tu i svaku drugu nadu osujetila je najneočekivanijai najgorča katastrofa njezine smrti – u Avignonu,na putu u Montpellier, od iznenadne navale krvi u pluća.Odonda tražim onoliko olakšanje koliko to moje stanjedopušta u načinu života koji me najviše osposobljava daosjećam kako mi je ona još uvijek blizu. Kupio sam malukuću najbliže što je bilo moguće mjestu gdje je pokopana;te njezina kći (moja supatnica i sada moja najveća utjeha) ija bez prekida živimo ondje znatan dio godine. Moji ciljeviu životu isključivo su oni koji su bili njezini; moje navadei preokupacije one su u kojima je ona sudjelovala ili ih jepodržavala i koje su neraskidivo povezane s njom. Sjećanjena nju za mene je religija, a njezino odobravanje mjeriloprema kojemu, jer sažimlje svu dostojnost, nastojim ravnatisvoj život.[...]U jednome trenutku u svome intelektualnom razvojulako sam mogao popustiti sklonosti prema pretjeranoj vladavini,i društvenoj i političkoj; isto sam tako u jednometrenutku, uslijed reakcije na suprotno pretjerivanje, mogaopostati manje revan radikal i demokrat nego što to jesam.U obje mi je stvari, kao i u mnogim drugima, pomagalaodržavajući me na dobrome putu kada sam bio u pravu istotoliko koliko i vodeći me do novih istina i oslobađajući meod pogrešaka. Moja velika spremnost i gorljivost da učimod svih i da oslobađam prostor u svojim nazorima za svakunovu stečevinu međusobnim prilagođavanjem staroga inovoga mogle su me, da nije bilo njezina uravnotežujućegutjecaja, zavesti da previše mijenjam svoje rane nazore. Onaničime nije bila dragocjenija za moj mentalni razvoj negosvojim točnim odmjeravanjem relativne važnosti različitihrazmišljanja, koje me je često štitilo od toga da istinama štosam ih tek prije kratkog vremena naučio uviđati dodijelimvažnije mjesto u svojim mislima nego što im je s pravompripadalo.Sloboda će vjerojatno živjeti dulje od bilo čega drugogšto sam napisao (možda s iznimkom Logike) jer ju je spojnjezina duha s mojim učinio svojevrsnim filozofskim udžbenikomjedne jedine istine, koju promjene što se jedna zadrugom događaju u modernome društvu ističu sve jasnije:važnosti koju za čovjeka i društvo imaju velika raznolikosttipova karaktera i davanje pune slobode ljudskoj prirodi dase širi u bezbrojnim i međusobno sukobljenim smjerovima.Ništa ne može bolje pokazati koliko su duboki temeljite istine od dubokoga dojma što ga je izlaganje ostavilou vrijeme za koje se, površno gledano, nije činilo da muje jako potrebna takva lekcija. Bojazni koje smo izrazilida će neizbježni porast društvene jednakosti i vladavinejavnoga mnijenja čovječanstvu nametnuti nesnosan jaramjednoobraznosti nazora i prakse lako su se mogle učinitineosnovanima onima koji su više obraćali pozornost natrenutačne činjenice nego na tendencije; jer postupna revolucijakoja se odvija u društvu i u institucijama dosad jeizrazito pogodovala razvoju novih nazora i mnogima odnjih osigurala je znatno nepristraniju pozornost od one skakvom su se prije susretali. No to je obilježje koje pripadarazdobljima tranzicije, kada su stare predodžbe i osjećajiuzdrmani, a nikakve nove doktrine još nisu preuzele njihovuprevlast. U takvim vremenima ljudi i najmanje mentalneaktivnosti, koji su odustali od svojih starih uvjerenjai nisu posve sigurni da ona kojih se još drže mogu ostatinepromijenjena, željno slušaju nove nazore. Takvo stanjestvari međutim nužno je kratkotrajno: određeni korpusdoktrina s vremenom okuplja većinu oko sebe, organiziradruštvene institucije i načine djelovanja u skladu sa svojimmjerilima, a obrazovanje usađuje taj novi kredo novimnaraštajima bez mentalnih procesa koji su doveli do njegate on postupno stječe potpuno istu moć tlačenja koju sutako dugo primjenjivala kreda čije je mjesto zauzeo. Hoćeli se ta pogubna moć primjenjivati ovisi o tome hoće li čovječanstvodotad postati svjesno da njezina primjena nijemoguća bez kočenja razvoja i rasta ljudske prirode. Tadaće nauci Slobode imati najveću vrijednost. A ima osnoveza strah da će je imati dugo.Što se tiče originalnosti, ona, dakako, nema nikakvedruge osim one koju svaki duh sposoban misliti daje vlastitunačinu poimanja i izražavanja istina koje su opće vlasništvo.Vodeća je misao knjige ona koje, premda je u mnogim dobimabila ograničena na izdvojene mislioce, čovječanstvood početka civilizacije vjerojatno nikad nije bilo potpunolišeno. Uzme li se u obzir samo zadnjih nekoliko naraštaja,jasno je sadržana u važnoj misaonoj struji o obrazovanjui kulturi raširenoj europskim duhom na temelju Pestalozzievatruda i genijalnosti. Činjenica da je Wilhelm vonHumboldt bio njezin bezrezervni pobornik spominje se uknjizi; ali on nipošto nije bio jedini u svojoj zemlji. Početkomovoga stoljeća cijela je jedna škola njemačkih autorai previše promicala doktrinu o pravima individualnosti itraženje moralne prirode da razvija sebe na svoj način; aspisi Goethea, najslavnijega njemačkog autora, premda onne pripada ni toj ni bilo kojoj drugoj školi, potpuno su prožetigledištima o moralu i o životnom držanju koja, premamojemu sudu, često nisu branjiva, ali koja neprestano tražesvu obranu koju mogu dobiti u teoriji o pravu i dužnostisamorazvoja. U našoj je zemlji, prije nego što je napisanaknjiga O slobodi, doktrinu o individualnosti stilom poletnedeklamacije (koji katkad podsjeća na Fichtea) oduševljenozagovarao g. William Maccall u nizu spisa, od kojih je najrazrađenijinaslovljen Osnove individualizma. A izvanredniAmerikanac g. Warren oformio je sustav društva na temelju“suverenosti pojedinca”, stekao određeni broj sljedbenikai čak započeo s formiranjem seoske zajednice (ne znampostoji li danas) koja izvana, doduše, nalikuje na nekeprojekte socijalista, ali im je prema načelu dijametralnosuprotna jer u društvu ne priznaje baš nikakav autoritetnad pojedincem, osim u svrhu provedbe jednake sloboderazvoja za sve individualitete. Kako knjiga potpisana mojimimenom nije pretendirala na originalnost ni za kojuod svojih doktrina niti je bila namijenjena pisanju njihovepovijesti, jedini autor koji mi je prethodio u njihovu zagovaranjuo kojemu sam ocijenio primjerenim da išta kažembio je Humboldt, od kojega sam preuzeo moto za knjigu;u jednome sam odlomku, doduše, od vorenovaca posudioizraz “suverenost pojedinca”. Suvišno je da ovdje napomenemkako u pojedinostima postoji mnoštvo razlika izmeđupoimanja doktrine bilo kojega od spomenutih prethodnikai poimanja izloženog u knjizi.Nakon moga nenadoknadiva gubitka jedna mi je odprvih briga bila da tiskam i objavim raspravu koja je uvelikebila djelo supruge koju sam izgubio te da je posvetimsjećanju na nju. Nisam unio nikakvu promjenu i ništa nisampridodao, niti ću to ikad učiniti. Premda raspravi nedostajezavršni dodir njezine ruke, moja je nikad neće pokušatizamijeniti.[...]U ovome sažetku svoga izvanjskog života došao samdo razdoblja u kojemu sam miran i povučen život autoraknjiga zamijenio manje kongenijalnim angažmanom kaočlan Donjega doma. Prijedlog koji su mi početkom 1865.uputili neki birači iz Westminstera nije mi bio prvi poticajda uzmem u obzir tu ideju. Nije to bila ni prva ponudakoju sam dobio, jer su mi prije više od deset godina, kaoposljedicu moga stava o pitanju irske zemlje, g. Lucas i g.Duffy u ime irske narodne stranke predložili da me uveduu parlament kao predstavnika jednoga irskog okruga, štosu lako mogli postići: ali zbog nespojivosti članstva u parlamentusa službom koju sam tada obnašao u India Houseunisam mogao ni uzeti u obzir njihov prijedlog. Nakon štosam otišao iz India Housea, nekolicina mojih prijateljapriželjkivala je da postanem član parlamenta; ali činilo seda nema nikakve vjerojatnosti da će ta ideja ikad poprimitiikakav praktičan oblik. Bio sam uvjeren da nijedan brojanili utjecajan dio ijednoga biračkog tijela nema stvarnu željuda ga predstavlja osoba mojih nazora; i da netko tko nemanikakvih lokalnih veza ni popularnosti te tko nije voljanda bude puki organ neke stranke ima male šanse da gaigdje izaberu osim ako u to ne uloži novac. Moje je čvrstouvjerenje bilo i jest da se kandidat ne bi trebao izložiti ninajmanjemu trošku radi preuzimanja javne dužnosti. Onizakonski troškovi izbora koji se ne odnose posebno ni najednoga kandidata trebali bi se voditi kao javni izdatak bilodržave bilo dotične izborne jedinice. Ono što pristaše svakogakandidata moraju činiti kako bi njegovu kandidaturuvaljano predstavili glasačima trebali bi činiti neplaćenimangažmanom ili dobrovoljnim prilozima. Ako su članovibiračkoga tijela, ili drugi, voljni dati vlastiti novac kako bi,zakonskim sredstvima, uveli u parlament nekoga za kogamisle da će ondje biti koristan, nitko se nema prava protivititome: ali temeljno je pogrešno da se troškovima, ilima kolikim njihovim dijelom, optereti kandidat; jer to sezapravo svodi na kupovanje mjesta u parlamentu. Čak i uznajblagonakloniju pretpostavku u pogledu načina na kojije novac potrošen, postoji legitimna sumnja da svatko tkodaje novac kako bi se mogao prihvatiti neke javne dužnostinjome želi promicati neke druge, a ne javne ciljeve; a kada(što je aspekt od najveće važnosti) troškove izbora snosekandidati, naciji ne mogu služiti kao članovi parlamentasvi oni koji si ne mogu ili ne žele priuštiti izlaganje velikimizdacima. Ne kažem da, ako koji nezavisni kandidat nemagotovo nikakvu šansu da uđe u parlament bez pribjegavanjatoj lošoj praksi, uvijek mora biti moralno pogrešno da ontroši novac, pod uvjetom da se nijedan njegov dio ni izravnoni neizravno ne upotrijebi za korupciju. No da bi to opravdao,trebao bi biti vrlo siguran da može biti korisniji svojojzemlji kao član parlamenta nego na bilo koji drugi načinkoji mu je otvoren; a ja, što se mene tiče, nisam osjećao tusigurnost. Nipošto nisam smatrao neupitnim da mogu višepridonijeti ostvarivanju javnih ciljeva koji su vrijedni mogatruda iz klupa Donjega doma nego s jednostavne pozicijespisatelja. Stoga sam držao da ne bih trebao nastojati dabudem izabran u parlament, a pogotovo da ne bih trebaotrošiti ikakav novac kako bih to postigao.No stanje stvari u vezi s tim pitanjem znatno se promijenilokada mi se stanovito biračko tijelo obratilo i spontanomi ponudilo da me predloži kao svoga kandidata. Ako bi sepokazalo, nakon što objasnim svoje stajalište, da oni ustrajuu svojoj želji znajući moje nazore i prihvaćajući jedineuvjete pod kojima bih mogao savjesno služiti, postavilo

Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 43bi se pitanje nije li to jedan od onih poziva što ih članuzajednice upućuju njegovi sudržavljani čije se odbijanjeteško može opravdati. Stoga sam iskušao njihovo raspoloženjejednim od najiskrenijih objašnjenja koje je, rekaobih, kandidat ikad ponudio biračkome tijelu. U odgovoruna ponudu napisao sam pismo namijenjeno objavljivanjuu kojemu sam rekao da nemam osobne želje da budemčlan parlamenta, da smatram kako kandidat ne bi trebaopridobivati glasače ni biti izložen ikakvim troškovima teda ne mogu pristati ni na jedno ni na drugo. Još sam rekaokako se ne mogu obavezati da ću, ako budem izabran, posvećivatiimalo svoga vremena i napora njihovim lokalniminteresima. Što se tiče općenite politike, rekao sam im bezzadrške što mislim o raznim važnim temama o kojima sutražili moje mišljenje; kako je jedna od njih bila pravoglasa, iznio sam im, između ostaloga, svoje uvjerenje (štoje i razumljivo jer sam, u slučaju da budem izabran, kaniopostupati u skladu s njime) da žene imaju pravo da budupredstavljene u parlamentu pod istim uvjetima kao i muškarci.To je nedvojbeno bilo prvi put da je takva doktrinaspomenuta engleskim biračima; a činjenica da sam izabrannakon što sam je izložio bila je polazište pokreta za pravoglasa žena, koji je u međuvremenu postao vrlo snažan. Uto vrijeme ništa se nije činilo manje vjerojatnim od togada kandidat (ako sam se kandidatom mogao nazvati) čijeoglasizjave i ponašanje tako potpuno odudaraju od svih uobičajenihpredodžbi povezanih s predizbornom kampanjomipak bude izabran. Jednu poznatu osobu iz literarnih krugovačulo se kako kaže da s takvim programom ni sam Svevišnjine bi imao nikakve šanse da ga izaberu. Ja sam ga sestrogo držao, nisam ni trošio novac ni pridobivao glasače,niti sam na bilo koji način osobno sudjelovao u izborimadok, otprilike tjedan prije dana imenovanja, nisam prisustvovaonekolikim javnim mitinzima kako bih iznio svojanačela i dao odgovore na pitanja koja bi mi birači, služećise svojim zakonskim pravom, mogli postaviti radi vlastitaravnanja; odgovore jednako jednostavne i bez zadrške kaomoj uvodni govor. Samo sam u pogledu jedne teme, svojihnazora o vjeri, otprve obznanio da neću odgovarati napitanja; a čini se da su oni koji su prisustvovali mitinzimapotpuno odobravali moju odluku. Moja iskrenost o svimdrugim temama o kojima su me pitali očito mi je mnogoviše pomogla nego što su mi moji odgovori, kakvi god dasu bili, odmogli. Među dokazima koje sam dobio da je bilotako jedan je previše neobičan da ne bi bio zabilježen. Upamfletu Razmišljanja o parlamentarnoj reformi rekao sam,prilično izravno, da su radničke klase, premda se razlikujuod onih u nekim drugim zemljama po tome što se sramelaganja, ipak u pravilu lažljive. Neki moj oponent otisnuo jetaj odlomak na plakat i pružio mi ga na jednome mitingu,kojemu su pretežito prisustvovali pripadnici radničkihklasa, te mi je postavljeno pitanje jesam li to napisao iobjavio. Smjesta sam odgovorio: “Jesam”. Tek što mi jeriječ prešla preko usana, cijelim mitingom razlegao se buranaplauz. Bilo je očito da su se radnici toliko navikli daočekuju dvosmislenost i izvrdavanje od onih koji se boreza njihove glasove da, susrevši se umjesto toga s otvorenimpriznanjem nečega za što je bilo vjerojatno da im se nećesvidjeti, nisu bili uvrijeđeni, nego su u trenu zaključili daje pred njima osoba u koju mogu imati povjerenja. Neznam ni za jedan dojmljiviji primjer onoga što je, vjerujem,iskustvo ljudi koji najbolje poznaju radničke klase, naimekako je najvažnija od svih odlika kojima se može zadobitinjihova naklonost potpuna iskrenost; u njihovim očimaprisutnost iskrenosti odnosi prevagu nad vrlo ozbiljnimprigovorima, a nikakva količina drugih odlika ne moženadoknaditi njezinu očitu odsutnost. Prvi radnik koji jeprogovorio nakon spomenute zgode (bio je to g. Odger)rekao je da radničke klase nemaju nikakvu želju da im sene govori o njihovim manama; žele prijatelje, a ne laskavce,i osjećaju da ih je zadužio svatko tko im kaže bilo što onjima za što iskreno vjeruje da se mora ispraviti. Mitingje na to reagirao s oduševljenjem.I da sam poražen na izborima, ipak ne bih imao nikakvograzloga da zažalim zbog doticaja u koji su me doveli s velikimskupinama svojih sunarodnjaka; to mi nije samo dalomnogo novog iskustva, nego mi je i omogućilo da obznanimsvoje političke nazore većem broju ljudi te je, jer sam postaopoznat u mnogim krugovima u kojima nikad prije nisučuli za mene, povećalo moje čitateljstvo i utjecaj koji, pretpostavljam,imaju moji spisi. Potonji su učinci, dakako, jošviše ostvareni kada sam, što me je iznenadilo barem tolikokoliko i bilo koga drugoga, izabran u parlament s nekolikostotina glasova više od svoga konzervativnog takmaca.Autobiografija Johna Stuarta Milla (1806-1873) njegovoje, nakon eseja O slobodi, danas najčitanije djelo. Čita seviše od njegove slavne Logike, Načela političke ekonomije,Utilitarizma, Razmatranja o predstavničkoj vladavini, pačak i od vrlo popularne Podređenosti žena. Kad netkopostane jedan od vodećih javnih intelektualaca modernogadoba, kad vodi svestran javni život i biva uspješanu svemu čega se intelektualno prihvati, a ima za svojedoba skandaloznu dugogodišnju vezu s udanom ženomkoja će mu nakon smrti muža postati suprugom – njegovaautobiografija može privući još širu pozornost. Kaduz to ta osoba nije imala (ni željela) nikakvo formalnoobrazovanje, jer je u obiteljskome domu zarana dobilanajsvestranije i najtemeljitije obrazovanje koje se uopćemoglo steći kroz jedan od najkontroverznijih obrazovniheksperimenata – autobiografski opis tog eksperimenta nemože proći nezapaženo. Millovoj Autobiografiji privućiće nas za naše doba nevjerojatan raspon interesa i doprinosakoji su izraženi u spomenutim i drugim radovima,kao i u velikoj intelektualno-političkoj aktivnosti. Njegovutjecaj nije ostao ograničen samo na njegovo doba. Millovaobrana slobode, njegovo sudjelovanje u pokretu zademokratsku reformu i u ženskom pokretu pogađa i našepreokupacije. Na njegovu su se misao oslanjali i suvremeniliberali i demokratski socijalisti, koji su ga smatrali svojimprethodnikom. [...] No Autobiografija nam danas može bitiprivlačna i po mješavini osobnoobiteljskih odnosa i intelektualnogpromišljanja. Prvo je tu složeni odnos s ocemJamesom, čovjekom relativno skromna podrijetla, sinomneuspješnoga škotskoga sitnog obrtnika (postolara), kojise fanatičnim radom uzdignuo do vrhunskog intelektualca,društvenog reformatora i upravljača Istočnoindijskekompanije. Potom ništa manje zanimljiva veza s HarrietTaylor, čiju su dramatičnost i skandaloznost pojačavali viktorijanskimoralni okviri, a koja bi sama po sebi mogla bitipredloškom raznih medijskih tretmana (filmskih, televizijskih).Tu je i Millova poznata otvorenost prema drukčijimpogledima (npr. odnos s Carlyleom), ali i kritičnost premapripadnicima vlastitoga radikalskog kruga. Napokon, Autobiografijamože pomoći da shvatimo unutarnje motive idomašaje promjene Millovih stajališta, koji je, odgajan dabude radikalni demokrat i reformator po modelu francuskihenciklopedista, napustio sektaški radikalizam svojemladosti i postao strasni zastupnik individualne slobodei slobodne individualnosti te nastojao naći demokratskelijekove za tiraniju većine i za druge bolesti demokracije.Iz predgovora Slavena Ravlića

Poezijazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 44Ivana Sansević, Nožići u tuđim kičmama***Osteoporoza mi nagrizla glavuBarem ovaj desni dioPratim svoje lijepe ruke dok plešemPod golemom zlatnom kuglomVrtim se u koncentričnim kockamaCentar za ravnotežu polagano mi klizipod nogamaZeleni nokti svjetle u mrakuSvaki komad tijela se silno trudis ciljem da te večeras opet pridobijeAjde dođi višeOdvedi me u žutu sobuČini sa mnom što te volja***Danas potiho i nekako sporo umiremRay bi tu smrt učinio svakodnevnom,blizu i čak nekako previše običnomE tako ja danas umiremUsne mi naotekle od solne kiseline jersam pojela previše čokoladeDok sam puzala između drvenih štandovapo placu u UtrinamaSakrivajući se od žutih glavatih skakavacakoji su trčali zamnomDa mi uzvrate ostatak nakon kupovineglavice usahlog keljaKapci mi vise, sa smežuranom kožicom narubovimaPritišću baš jako očne jabučice iiskrivljuju slikuRastu mi debele guste četinje iznad usniceBaš kao Lunine dlakeLice mi je u grimasi, čelo namreškano,mišići jurcaju u glinenom kabrioletuJa mirno gledam tu smjesu u ogledaluBaš ovako ja danas umiremU toj dosadi od smrtiPoželim prenijeti zarazuNekom tipu koji nikako nije poput RayaOn je bio sjajanIzuzetan i možda malo zajeban***Dok čeprkam po zelenim listovimaKupusa koji si jučer ostavio u donjojladiciGladim vodenu ovojnicuKoja raste na tankoj glaviNaše male crne LunčugeĐepnim crvenim nožićemPremazujem te svojim sasvimprizemnim zahtjevimaLijepim masne naslageSuperljepkomDa budem sigurnaSloj po slojDa te malo izmodeliramPo pravilima koja vrijede u mojoj glaviHej, nemoj da se zezašMirujKupus je upravo usahnuo***Naslonjena na tvoje koščato rameŽmirkam na pola lijevog okaMjerim koliko je centimetara prošlostinestaloDok smo se dugo i tiho ljubili sinoć prijespavanjaDesnom rukom navlačim metarMjerim koliko milja budućnosti upravostižeNatovareno na Airbusu A320Koji mi se zabija pravo u četinjaste kovrčesmeđe bojeDanas sam podatna, jeftina i mirisnaNamigujem ti potiho desnim okomPazim da ne trepnem kako nas šuškanjemne bi probudila***Imam rupu nasred čelaProvidnu, zelenu, ognojenuSa sukrvicom koja oblaže čeone mišićeRekla sam mami preko telefona da nebrineČeone rupe normalna su pojavaDok histerizira šaljem joj sočnu pusu isklapam strganu telefonsku slušalicuMilinaOduvijek sam željela naručiti:Molim jedne u celofan brižno zapakiranefine i pristojne roditelje***Otpao mi gornji komad oka dok samspremalaTvoje fotografije u ormarić na sedmomkatu prošlostiOmatala svežnjeve brižno ispisanihpisama nevidljivom gustomaluminijskom folijomU pretincu baš između dobrokonzerviranih želja i po ribi usmrđenekrivnjePa mi se zamutio vidI nisam više ništa znalaKoga bi si htjelaA koga nePokušala sam pronaći to okruglostvorenjePosezala tankim prstima po hrapavom tluOgulila usput svu nataloženu paučinuNišta od tog okaIzgubila sam fokusI sada se bacakam ko bezglavi pilićPo ovoj klaustrofobičnoj sobiSvojih granicaNe izlazim više vanI hranim se u čokoladne omote brižnospakiranim komadimaSebe iznutra***Kada otvorim očiVidimTebeKamene oblutke raznih veličinaBevandu i RadlerŠćedro i KorčuluI vodu koja teče od ponedjeljka dopetkaVikendom imamo slobodne aktivnosti***Na polju je zrakSuhi igličasti vjetar koji pravi problemeseljacima dok beruLjubičaste mandarine uz potok za kojisam zaboravila kako se zvaoPsi se tiho šeću po livadi grizući svojmekani repi naše stare mačke mijauču s njimaJedući im halapljivo vrškove ušijuVjetar još ciči kao što je cičala peć naNoninom starom šparetuIznad kojeg smo zimi sušili prljavekuhinjske krpe na kockiceI tek povremeno prljave gaće i čarapeA nas dvije smo bacale drva u pećnatjecajući se čije je pravilnijeg oblikaU vrijeme najgore žege kada bi asfaltpuštao onaj uzavreli srpanjski sok mismo jurcali poKamenoj stazici koja je vodila u poljazelene lavandeVjetar opet vičePsi više nemaju uši pa gluhi skaču popolju ljutito lajući na cirkularni sjeb odživota***Sve te sumanute relativnosti nas okružujuOko glave mu je svezan crvenožutipleteni šalS blijedožutim resicamaStarac u sivom ofucanom kaputu sasmeđim štraftama na leđimaPuzi po suhom betonuTraži zubKoji je izgubioDok je noćas plesao uz AtrocityExhibitonTo hoćuJako sam tajnovita Ian. C. Je ionako mrtav***Pojela sam cijeli ostatak kruhaSir, humus i maslineZa večerunisam ti ništa ostavila jersi jutros otpuzao na zrakbez pozdravaljutim sejer nemam pametnijeg poslaVrati se domaizuj cipeleispruži se na kaučzapali cigaruPopij čašu vinausreći samog sebe***jer ja sam ljutakod susjeda na katu iznad nasotkucava ponoćkasno je i moram BRZO da spavamDok slažem novu stranicuU našem odstranjenom tkivuPitam seJesi li me ti fakat volioIli si samo pravovremeno liznuoCrno-bijelu fotografijuŽene u tvom srcuDebelu zdravu usrećenuMazio je rukama požutjelim od crvenogMarlboraStiskao šakama kada je to biloneophodnoGušio ponekad do nesvjesticeSve dok ta slika nekakoNije požutjelaOstarjelaDok je nisi spalioBez upaljačaAma ničime***Misli su mi nekadStiješnjene poput roza krumpiraSkuhanog u ćušpajzu s porilukom(Inače volim poriluk)To su neki čudni znakoviKao neki nekontrolirani trzaj mišićaKoji te pred cijelim svijetom i tipomkojeg bariš tako glatko obrukaUčmalo jePričati naglas svoje probleme oneostvarenostiOpalit ću si šamarMožda tako prestanem sa ovim sranjima***Koliko metara samU stanju odvagatiKako bih opravdala tvoje postojanjeU mojem organizmuPojavu koja me dovukla do rubaPrišuljala se iza leđaPrišapnula dvije tri sjajne balkanske foreNe mogu posložiti svežnjeve relacijaJer nemam pojma koji princip jeupotrebljivMožda je rješenje prešutno se integriratiu masuOpružiti korak u pravcu bijelih stopaOn će već odlučitiNa kojoj staniciĆemo opet prasnuti u smijeh***Voda sipi sa krovova tustih zelenožutihpremazaŠto stoje visoko gore taman na rubu danai noćiSlatki miris borova opaja nosnu šupljinuA mir se tiho šeće po rubu ušne resiceLjetna žega baca znojne kapi poizduženim rukamaSamoća i solDok ispruženih stopala sjedi uMokrom dvorištu budućnosti

kolumnazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 45noga filologaPozdrav viška vrijednostiOtkud našim šoping centrima zubi? Pa, barem u hrvatskom slučaju, iz takvog nascentra pozdravlja (bivši) višak vrijednosti. Oni novci koje nikad nisu dobili radniciĐakovštine, oni novci zbog kojih više nema besplatnog obrazovanja, oni novci zbogkojih Vlada diže kredite da bi plaćala kamate starih kredita – ti su se novci, nakonnekoliko krugova alkemijskih preobrazbi, utjelovili u dizajnerskom kromu, mramorui staklu, u vodopadima i galerijama “trgovačko-zabavnog centra”. To je bivši višaknaše vrijednosti. A taj je naš višak u šoping centru angažiran da bi stvarao tuđiprofit kroz naše trošenjeNeven JovanovićNedavno sam ustanovio da je prošlopreko sedamdeset godina od smrtiWaltera Benjamina. Ovaj si je njemačkifilozof, kritičar i prevodilac (r. 1892)oduzeo život 26. rujna 1940, u pograničnomfrancuskom gradiću kamo su ga vratili poštonije uspio prijeći u Španjolsku da bipobjegao od nacista.Kako sam postao svjestan te neveselegodišnjice? E pa, Benjaminova su djela prvogsiječnja ove godine prešla u javno vlasništvo;prema evropskim zakonima, to sedogađa pošto protekne sedamdeset godinaod autorove smrti. Dobri su ljudi godišnjicuproslavili pomalo nadobudno, stavljajući nainternet cjelokupna Benjaminova djela (nanjemačkom), u javni repozitorij archive.org,odakle ih svatko može slobodno skidati ičitati (ne znam što je tu bilo s autorskimpravima priređivača izdanja – valjda suse dogovorili). “Dobro došao kući, WalterBenjamin”, napisao je povodom toga netkona svom blogu.Mašina za trošenje Benjaminasam se, međutim, sjetio i zato što sam nekakoistovremeno morao ići u takozvaniArena Centar, jedan od desetak mega-hramovazagrebačkog konzumerizma. Kaoobitelj, izbjegavamo takve “provode” kadgod možemo; zahvaljujući tom izbjegavanju,posjet Arena Centru bio je prvi u momživotu, pa sam mogao načas “najmodernijitrgovačko-zabavni centar četvrte generacijeu regiji” vidjeti očima svog desetogodišnjegsina: očima prvog viđenja. Nažalost,kroz fascinaciju se sasvim dobro probijalai svijest što zapravo gledam. Ako je LeCorbusier gradio “mašine za stanovanje”,to u čemu smo se našli bila je “mašina zatrošenje”.Prostor. Veličina. Raskoš. To vas pogađaravno u glavu kad kročite u šopingcentar. Arhitektonska, industrijska maštadala si je oduška poput nadzvučnog mlažnjakau samoj stratosferi ekstravagancije.Tu vodopad, tamo stubište, galerija veličinenogometnog igrališta, pokretne stepenicei liftovi, milijun crvenih žaruljica, videozidovi,svjetlo i razglas, pogled leti uvis istrmoglavljuje se nadolje; svuda mramor,staklo, krom (“U budućnosti je sve kromirano”,konstatira Spužva Bob Skockani ujednoj epizodi), i izlozi, izlozi, šareni artikli.Oko mene mile ljudi, ali ne kao mravi – jermravi su zaposleni i užurbani; više kao nekidokoni preživači, čije gibanje kanaliziraju idiskretno potiču ograde i putovi. Osjećamose ugodno, lagano se krećemo, svi su i sveje ovdje zbog nas.Neki dan u pasažu Jedno od važnihdjela spomenutog Waltera Benjaminazove se Das Passagen-Werk. Nastajalotijekom trinaest godina, od 1927. do autorovesmrti, djelo je ostalo kolosalni fragment,ne dokraja uobličena građa od prekotisuću tristo stranica bilježaka, isječaka iskica. Povremeno se (tekst je prolazio krozbrojne faze) sve to zvalo Pariz: prijestolnicadevetnaestog stoljeća. Glavna je tema životu velegradu modernoga doba – točnije, ujednom specifičnom dijelu i u jednom specifičnomčasu tog velegrada. Vrludajućilabirintom motiva i lajtmotiva Benjaminuspostavlja poetsko-materijalističku sociologiju,estetiku, eshatologiju suvremenostiuhvaćene na njezinom ishodištu, u časukad se sve to što danas živimo po prvi putpojavilo. Analizirajući jedan tip mjesta,Benjamin analizira snoviđenja “velikogsna” kojim je kapitalizam anestezirao kolektivnusvijest: identificira niz fetiša, predmetaželja i obećanja – ukratko, sve ono štonas je bacilo u trajnu potrošačku groznicus jedne strane, i izbrisalo granicu izmeđujavnog i privatnog s druge. Specifično mjestoo kojem govorim jesu pasaži, ili arkade– pariški devetnaestostoljetni prethodnicidanašnjih šoping centara i šoping molova.Ti natkriveni devetnaestostoljetni “prolazi”uokvireni dućanima na nekoliko etaža, ti“javno-privatni” prostori koji su po prviput (zahvaljujući tehnološkom napretku,osobito obradi čelika i plinskoj rasvjeti, kaoi masovnoj proizvodnji robe široke potrošnje)omogućili ljudima da provode vrijeme“unutra, a vani”, šećući “ulicama” i “nasvjetlu” čak i kad je vani ružno i mračno – tisu pasaži (čija je minijaturna, oldtajmerskareplika zagrebački Oktogon) za Benjaminakalup iz kojeg je jednim udarcem iskovanlik “modernosti”.Šoping centar ima zube Doksam čitao (i nikad dočitao) Das Passagen-Werk, jednu stvar nisam zamijetio, ili jenisam osjetio. Na vrhu stepeništa ArenaCentra stvar se otkrila jasno do boli. “Nesamo mjesto dobre kupovine već i ugodnogboravka te društveno okupljalište” izreklamnog materijala zapravo je zastrašujućemjesto. Šoping centar nije samo mjestokolektivnog sanjanja i intoksikacije: on imazube. U Benjaminovu kabinetu kuriozitetatjeskobnost i nelagoda takvih prostora “kupovine-kao-dnevnog-boravka”nekako suostale historiografski prigušene, nekakosu mi promakle (mada u tom tekstu svojemjesto nalaze i prostitutke i proletarijat iMarx, mada se na njegovim stranicama kaosvojevrstan revers i podzemni odraz pasažauspostavlja velegradska kanalizacija).Dobro, otkud našim šoping centrimazubi? Pa, barem u hrvatskom slučaju, iztakvog nas centra pozdravlja višak vrijednosti.Oni novci koje nikad nisu dobili radniciĐakovštine, oni novci zbog kojih višenema besplatnog obrazovanja, oni novcizbog kojih Vlada diže kredite da bi plaćalakamate starih kredita – ti su se novci,nakon nekoliko krugova alkemijskih preobrazbi,utjelovili u dizajnerskom kromu,mramoru i staklu, vodopadima i galerijama“trgovačko-zabavnog centra”. To je višaknaše vrijednosti. I taj je naš višak tamo (ujavno-privatnom aranžmanu) angažiranda bi stvarao tuđi profit kroz naše trošenje.Jao Šoping centar je, dakle, neprijatelj.Ali to smo znali i prije; zbog toga i nisamhtio onamo ići. Ima, međutim, još. Podjednakoje zastrašujuća i mogućnost da šopingcentar nije tek najnovija (ili čak: klasična)dosjetka s područja izrabljivanja čovjekapo čovjeku. Možda se stvar ne iscpljuje čakniti ako šoping centar vidimo kao prijetećumaketu svijeta koji će, ostanemo li pasivni,progutati čitavu našu budućnost. Ne; jošviše straši mogućnost – zbog nje je, mislim,Walter Benjamin i radio Passagen-Werk –da smo šoping centar, na neki način, mi.Jer ako su pasaži / šoping centri esencijemodernosti, onda su oni esencije nas, naskoji smo djeca te modernosti. A ako je paknaša esencija svodiva na sud “kupovanje jezabavno” – jao. Sve da smo taj sud popušilizato što smo bili tučeni iz svih oružja, zatošto su nas obradili najjačom arhitektonskom,tehnološkom, socijalnom, umjetničkomretorikom koju je naše doba spremnofinancirati – opet jao. To, naime, ne samoda dodatno potvrđuje tezu o esencijalnosti(društvo će najviše sredstava ulagati u onošto smatra najbitnijim), nego i podsjećada će ta esencija regrutirati, kooptirati ilikolonizirati i najjače kreativne potencijalekojima trenutačno raspolažemo.Atomi i praznina Jednostavno mrzitišoping centar bilo bi lako i ugodno;manihejstvo je uvijek komotno. Ali što akoje šoping centar metonimija nečega što...eh, budući da ne bih htio reći “što moramovoljeti”, probajmo ovako: “nečega bez čegani mi ne bismo bili to što jesmo”?Pitamo se, naravno, što bi to nešto bilo.Moram priznati da ne znam. Vrtim i vrtimu glavi prizore, osjećaje, nelagodu svogakratkog posjeta, i svejedno ne uspijevamskužiti. Naravno, možda ne znam jer neželim znati. Možda želim vjerovati da smobolji nego što jesmo – da naša esencija, našapoanta nije u onoj otrovnoj dosadi koja čučiposve blizu ispod “čarobnog spoja kupovinei zabave”. Sigurno ste je i vi vidjeli – eno je uodrazu na mramoru, eno je u kromiranomliftu! To je dosada programirana da šapće“kupovanje nije kupovanje” (jer treba kupovatijoš), “zabava nije zabava” (jer setreba zabavljati još), “želje nisu želje” (jertreba željeti još).Tko je ono govorio “po mnijenju gorko,po mnijenju slatko, a zapravo atomi i praznina”?Je li naša esencija svodiva na to,na atome zabave i prazninu dosade – je lito poruka šoping centra?Desetogodišnjaci Moj je desetogodišnjisin, čovjek budućnosti, bio iskrenoimpresioniran Arena Centrom. Više negopogledom s vrha Velebita, Muzejem gradaZagreba ili šibenskom katedralom, višenego samom Arenom Zagreb pokraj centra-imenjaka(ona je prošla totalno nezapaženo).Razumljivo: Arena Centar ne samoda je napravljen da impresionira – on imai dodatni adut, on je mjesto ispunjavanjaželja. No impresioniranost je trajala kratko.Trajala je do časa kad je sin shvatio da sejedne želje neće ispuniti (okrutni roditelji),a da se druge nisu ispunile (svim plakatimausprkos, rođendanska proslava u IMAXkinu i nije bila toliko zabavna kad nije bilotorte).Možda je, znači, stvar u sljedećem. Šopingcentar, kao arhetipsko mjesto modernizma,računa na desetogodišnjake u nama;računa da ćemo htjeti ostati desetogodišnjaci,mada desetogodišnjaci s kreditnimkarticama i dozvoljenim minusima. (Mojdragi Walter Benjamin, i sam doživotnosvojevrstan desetogodišnjak, bio je dobroopremljen za razumijevanje takvih mjesta.)Zaključak s vrha stepeništa (dolje, napokretnoj traci, promiču nepomični ljudi):desetogodišnjaci u nama za zabavu se nemoraju brinuti. Uvijek će je uokolo bitikoliko hoćeš. Hajmo mi misliti na onedruge u nama; one koji nisu obuhvaćenijavno-privatnim partnerstvom.

natječajzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 46PROZAK / NAVRH JEZIKA Godišnji natječaj AlgORItma i ZAReZA za neobjavljeneprozne i pjesničke rukopise autora do 35 godina starostiLuka Mataković, Propuh, u nama i oko nasDvije su žene stajale na izlazu prolazai šutjele. Pomislio sam namogućnost da im priđem i pokrenemrazgovor. Da prokomentiram kišu?Možda najnovije vijesti i skandale? Dugosam oklijevao. Ne znam zašto. Obično sambio prilično brz na riječima, brz, ali i skladan,pažljiv. Nisam siguran odakle sam naslijediotaj talent. Od koga, zapravo. Moj je otac bionijem, a majka s godinama polako zaražena.Većinom smo šutjeli. Za ručkovima, večeramai slično. Ljudi su uvijek govorili dasam šutljiv. Možda sam postao takav, brzna riječima, baš zato da im pokažem, da ihrazuvjerim i na neki način ponizim. Ne znam.Ne volim previše analizirati. Barem ne sebe.– On kasni – rekla je iznenada jednaod žena.– Svejedno je. Imamo vremena.– Ali ova kiša mi ide na živce. Vlaga.Osjećam kako mi se uvlači u kosti. Odvratno.– Ma nemoj se nervirati – pokušala jedruga, prilično nježno. – Imamo cijeli dan.Sve će biti u redu. Marko je rekao da će onto riješiti.– Nisam samo sigurna kako. Baš nisamsigurna.Ušutjele su. Ja sam izvadio kutiju cigaretai zapalio jednu. Razmišljao sam o pušenju,kao i većina pušača danas. U zapadnomesvijetu pušenje više nije tako česta pojava.Negdje sam pročitao da u Sjedinjenim AmeričkimDržavama ima milijun pušača i milijunbivših pušača. Nisam siguran u broj. Alioni su uporan narod. Pala mi je na pametmogućnost da duhanska industrija uništavanaše gospodarstvo i dovodi nas na rub samozato da nastavimo pušiti. Kada se čovjekuspijeva ostvariti na nekim normalnim, društvenorelativno obveznim područjima – kaošto je posao, obitelj, kakav-takav status, onmože početi razmišljati o zdravlju, čistoći,sporednim stvarima; recimo, kada čovjekostvari globalnu sliku svoga života, koja semjeri u godinama, on može početi razmišljatio danima, svakodnevnim potrebama– a kada to napravi, svakodnevno postajeglobalno. Duhanska industrija ne želi nampružiti takvu priliku. Mi živimo u lošim globalnimgodinama. Dimom ih popravljamo.Ili barem vjerujemo da ih popravljamo.– Kako mi je loše – rekla je ponovnoneraspoložena žena.– Što ti je?– Užasno me glava boli. Cijeli tjedan.Popila sam već pedeset tableta.I to, naravno. Nevjerojatna sposobnostza samosažaljenje. Tako nas uče od malihnogu. Ako ti nešto ne odgovara, reci da tinije dobro. Ako se želiš nekoga riješiti, akoželiš nešto dobiti, reci da ti nije dobro. S vremenom,ako ostaneš sam i nemaš se komežaliti, hvataj ljude na ulici, kao da će ti se takvi,relativni neznanci, istog trena smilovatii pomoći ti. Napasni smo, generalno. Uz to,drugi dio njene izjave: Tablete. Dakako. Kaoda smo ih tek prije nekoliko godina otkrili isada smo još uvijek uzbuđeni pri njihovomčarobnom utjecaju. Ako te boli glava, nemojprošetati. Drmni tabletu! Dvije, tri, pedeset!Svjež zrak? Molim vas, gospodine, nemojtepričati gluposti. Ja ću zamračiti sobu, popitipedeset tableta i ležati. Ležanje? Mogao bihnastaviti u beskonačnost. Kada bih krenuogovoriti o ležanju i lijenosti ispisao bih tisućestranica. Dohvatio bih se, dakako, i dubokoukorijenjenog krivljenja svih osim sebe. Tolikobih se toga uhvatio.– Što si ti zapravo rekla? – upitala jeblago ona relativno normalna žena.– Ne znam. Očito nešto pogrešno jersu mi zapisali i krivo ime i sve. Mogla bihse loše provesti. Jao. Samo da me prestaneboljeti glava.– Imam ja tabletu, ako hoćeš?Nasmiješio sam se i promeškoljio. Nasloniosam se na zid, ispružio noge i ispuhnuodim. Gledao sam ga kako leluja. To samvolio, gledati dim. Ne bih se želio upuštatiu jeftine, uglavnom klišeizirane opise dimašto leluja, onoga što bi mogao predstavljatii osjećaja koje budi u meni. Samo sam htioreći da sam uživao gledati ga.Žena je popila još jednu tabletu, pedeseti prvu. Spremila je plastičnu bocu izvorskevode natrag u torbu. – Ne vjerujem da će mipomoći. Ali dobro.Zaboga! Zaboga, ti nevjerojatna ženo!Zašto si popila tu prokletu tabletu ako nevjeruješ da će ti pomoći? Zašto? Pridaje liti taj potez nekakvo nastrano zadovoljstvo?Što nastojiš time postići? Ne mogu razumjeti.Jednostavno ne mogu. Gušiš se u svimtim negativnim mislima koje proizvodiš. Jato ne mogu gledati. Okrećem glavu i promatramdim. Više vas ne slušam. Pjevušim.Lupkam nogom po stazi od tamnog kamena.Ali ne mogu ih ne čuti.– Gdje je samo Marko?– Ne znam. Ali gubim živce. Glava meubija. I ova kiša.Zašto kiša? Što nedostaje kiši? Mora dakišu ne vole tek osobe koje nemaju sklonostipranju. (Proučavam svoje crne ruke i noktepa se osvrćem preko ramena. Sramim se.)Kako ih samo ne uzbudi osjećaj da će svata voda očistiti Zemlju? Ne samo od fizičke,opipljive prljavštine, nego i od svega onogašto nije u redu u nama i oko nas. Osobnovolim kišu. Da se te dvije žene nisu pojavile,već bih bio pošao u šetnju.– Mogao nam je javiti da će kasniti.– Da. Mogao je. Noge su mi potpunomokre. I hladno mi je. Danas nisam gotovoništa jela. Ali samo da me glava ne boli, svebi bilo u redu.Sve bi bilo u redu? Molim te, nemoj menasmijavati. Osobi kao što si ti nikada i unikakvoj situaciji ne bi sve bilo u redu. Jaznam. Ja sam siguran.– Uvjeren sam, štoviše, da imate sav novacsvijeta, da vama i dalje ništa ne bi bilou redu. Da biste i tada pronašli razlog zažaljenje, da biste pronašli nešto što trebapopraviti, ali je jednostavno nepopravljivoi muči vas i proždire i ne možete živjeti odtoga. Da živite u viletini od pet tisuća kvadrata,da je sav ljudski rod vaša posluga, vibiste i dalje pronalazili razlog za žaljenje.I to je jednostavno tako. A ja ću vam sadareći zašto. Zato jer vi uživate u tome! To jevaš novac! To je vaša hrana! Humus! Izvorživota! Proklete stepenice u raj! Ta bol uvašoj iritantnoj glavi, ta voda u vašim cipelamai hladnoća i vlaga što su se uvukli uvaše kosti. Razumijete li vi mene? Slušate lime, uopće? Nešto je ozbiljno otišlo u krivomsmjeru pri vašem stvaranju i ispali ste takvi,izokrenuti, uzbuđeni na patnju, na činjenicuda vam nije dobro. Zato se prestanite žalitii jednostavno uživajte u svojem prokletomzlu! Udahnite. I izdahnite. I plačite od srećei tuge u isto vrijeme!Dvije su žene zasigurno više od pola minutestajale i gledale me, potpuno zbunjene,do krajnosti preneražene. Mogao bih i danastvrditi da cijelo to vrijeme nisu ni trepnule.Zatim su napravile nešto neobično. Potrčalesu. Niz ulicu, po mokroj cesti, obuzete kišomkoja je bila toliko gusta da se jedva vidjelos jedne na drugu stranu ulice. Gledao samih sve dok nisu zamaknule za ugao. Nije mipreostalo drugo nego da se vratim na svojemjesto i sjednem. Mučio me propuh, ali otkakosu mi ukrali kutiju i zauzeli mjesto podmost se nisam vraćao. Zapalio sam novucigaretu, naslonio se i gledao dim kako leluja.A onda je vjetar puhnuo i povukao gaza sobom.Luka mAtaković rođen je u Koprivnici13.10.1992.Siniša Matasović, Mops mrtve tetkeprikladna pjesmadogodinekada se vratim uono staro ljeto snjemačkom markomza Za-gor Te-nayau Dabrovom zamkui Mirom Furlanu toples izdanjukino dvoranejetru ću naćulitido prigradskog getapa ju nagraditi šalicomzelenog čaja ne bihli se na taj načinoslobodio nečistih misli sdruštvenih mrežanasmijat ću se,oprati ruke,pojesti sardineu marihuaninom uljupa se popeti na Himalajuodakle ću skočiti punicina glavu da joj spustimrazinu šećera u krvii premostim jeseno svemu ću napisatiprikladnu pjesmui poslati u Zarezdoručakgledao sam cestekako odmiču podautomobilimasvakakvih bojai čudio se tvojojnavici da za doručakspajaš žitne pahuljices bagremovim medomkakav bi to bioživot da si u zdjelicudolijevala i decilitardo dva svježeg mlijekas obronaka Velebitaokupanog maglomi naramcima snijegapa taman da su oblacimarcipana i pepeoislandskih vulkana,zbog kojih te većmjesec dana dodirujempreko ekrana dok miispod stola protrčavanekakav pas mješanacdolunjao izvanau nedostatku inspiracije,nazvao sam ga Flokii pritvorio vrata dane jedem sammopsna semaforu je zeleno svjetloljubim ti pupak –razgolićeniza nas pulsiraju trube –razbludjeledjetlić kvrckari novoremek djelona klupici u parkususreću seRecesija i Obješenjaštvopa stupaju utreću fazuraspjevane ševena poleđini tratinčiceplavac piše kaznuništa mi nije jasnopred ulazom u zgradususrećem mopsatvoje mrtve tetkenormabelne mogu,dok sam pod stresom,zadovoljiti tvoje potrebeza boljim svijetomjer zadiru u sferuTomahawk raketašto pustinjskim nebomrastaču sreću s lukobranau getu porculanskih vazaimunih na voluharice iradijaciju s Marsazaboravimo ovo večesutra ću se natjerati da s Viagrompopijem i dva-tri Normabeladvostruko ću ti nadoknaditi štetu

infozarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 47– nastavak sa str. 2.glazbenik, ali širokog glazbenoginteresa pa njegove izvedbe čestouključuju i druge stilove (pop, soul,gospel, R&B, rock, country i dr.).Posljednju večer festivala, 13. studenog,na pozornici kina SC-a nastupitće tenor saksofonist PharoahSanders i njegov kvartet. Poznat jepo prodornom zvuku i emotivnomglazbenom pristupu, a osim freejazza i postbopa, stil mu je obojanbluesom, a nerijetko i elementimaafričke i indijske glazbe. Svjetskuje slavu stekao svirajući ekspresionistički,gotovo anarhični jazz uColtraneovim sastavima iz sredine1960-ih te snimivši s Coltraneomneke od značajnijh albuma freejazza.5. Vox FeminaefestivalOvogodišnje izdanje Vox Feminaefestivala održat će se od3. do 8. studenog u zagrebačkomkinu Grič, Dokukinu Croatiai Studiju Smijeha. Festival promičežensko stvaralaštvo i problematizirapitanja roda krozmeđunarodni natjecateljski filmskiprogram, radionice i nastupeumjetnica i različitih kolektiva tepotiče dijalog između umjetničke,aktivističke i teorijske sfere. Cilj jeove manifestacije koju organiziraudruga Prostor rodne i medijskekulture K-zona pojačavanje vidljivostiženskog stvaralaštva i djelovanjau društvu i njegovo izmještanjeiz postojećih šablona i načinaprezentiranja kako bi se stvoriokontekst javnog prostora poticajanza promišljanje pitanja roda i izmaknutiz sustava binarnih opozicija.Jubilarno, peto izdanje festivalaposvećeno je filmu pa će u sklopunatjecateljskog programa biti prikazanooko 30 dugometražnih ikratkometražnih filmova koji različitimpristupima dekonstruiraju pitanjaroda. Među njima se posebnoističu nagrađivani dokumentarnidugometražni filmovi koji se baveeksplicitnim seksualnim i rodnimpitanjima poput aseksualnosti, interseksualnosti,rodnog terorizma iorgazma kao što su A(S)eksual redateljiceAngele Tucker, OrgasamInc. Liz Canner te Orchids – Mojainterseksualna avantura autorice iglavne protagonistice Phoebe Hart.Uz filmove posvećene seksualnostina programu će se naći i radovi kojitematiziraju rod kroz različite intimneodnose i kontekste kao što supunk pokret i industrije zabave zadjecu i odrasle poput pornografije,Disneylanda i nogometa.Tema teorijskogdijela ovogodišnjeg festivalasu ženski likovi u hrvatskomfilmu, a bit će obrađena kroz videoprezentacije, diskusiju i analitičketekstove filmskih teoretičara kojiće biti dostupni i putem portalaVoxFeminae.netZavršna večer festivala održatće se u comedy clubu StudioSmijeha. Tamo će se, uz stand-upnastupe najpoznatijih hrvatskihkomičarki, odigrati i nagradnipub-kviz čiji cilj je potaknuti sudionike/cefestivala da se informirajuo ženama koje su ostavile traga ujavnim angažmanima, pop kulturi,umjetnosti i društvu općenito tetako sudjeluju u jačanju vidljivostidjelovanja žena.5. Vox Feminae festival održavase pod pokroviteljstvom Hrvatskogaudiovizualnog centra, Ureda zaravnopravnost spolova, te Uredaza kulturu Grada Zagreb, a dioprograma realiziran je i uz podrškuZagrebačkog centra za nezavisnukulturu i mlade POGON. Više informacijao festivalu možete naćina www.voxfeminae.netNa naslovnojstranici:Niko Mihaljević,100–Niko Mihaljević(Split, 1985.) nema impresivnubiografiju. Trenutno studiranešto što je ponekad grafičkidizajn na Werkplaats Typografieu Arnhemu. Radi pretežito nasamoiniciranim projektima i spajakraj s krajem.oglaszarez, dvotjednik za kulturnai društvena zbivanjaadresa uredništvaVodnikova 17, HR-10000 Zagreb,tel: +385 1 4855 449, 4855 451fax: +385 1 4813 572e-mail: zarez@zg.htnet.hrweb: www.zarez.hruredništvo primapon–pet 10–14hnakladnikDruga strana d.o.o.za nakladnikaAndrea Zlatarglavni urednikBoris Postnikovzamjenici glavnog urednikaNataša Govedić, SrećkoHorvat i Marko Pogačarizvršni urednikNenad Perkovićposlovna tajnicaDijana CepićuredništvoDario Grgić, Silva Kalčić,Katarina Luketić,Suzana Marjanić, TrpimirMatasović, Jelena Ostojić,Nataša Petrinjak, SrećkoPulig, Zoran Roško iGioia–Ana UlrichdizajnIra Payer, Tina IvezićlekturaDarko Milošićprijelom i priprema za tisakDavor MilašinčićtisakTiskara Zagreb d.o.o.Tiskanje ovog broja omogućili su:Ministarstvo kultureRepublike HrvatskeUred za kulturu GradaZagreba

NIKO MIHALJEVIĆ, 100