S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

vizualna kulturazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 19Harmonični odnos s neposrednomokolinom trga Tartini, Piran,obnovljenog 1989. (Boris Podrecca)proizvod i politički resurs, a priroda takvog znanja jeuvijek posredovana i određena specifičnim društvenim iintelektualnim okolnostima.Gledajući iz perspektive evolucije bilo kojeg povijesnoggrada, svaka nova, suvremena interpolacija je prikladna ipoželjna ako donosi novu kvalitetu i senzibilno se odnosiprema značenju postojećeg konteksta. Prava mjera prikladnostii uspješnog uklapanja, tj. prilagodbe u povijesnikontekst se određuje na temelju procjene da li su se i na kojinačin vrijednosti lokaliteta izmijenile uslijed određene intervencijeili prenamjene. Pri tome nije samo riječ o fizičkimvrijednostima niti se glavne vrijednosti uvijek svode na pitanjamorfologije. Analiza estetskih vrijednosti lokaliteta kaoi mogućih utjecaja na njih, ukazuje da nije važno je li riječ osuvremenom ili tradicionalnom oblikovanju, već o tome dali je to oblikovanje prikladno vizualnim kvalitetama povijesnesredine u koju se intervenira. Bilo koji odnos arhitektaprema prošlosti mora uključiti izvorne, odabrane dijeloveprošlosti pri definiranju novog arhitektonskog rješenja, aliisto tako arhitekt mora razumjeti i prenijeti niz vrijednostikoje lokacija danas posjeduje. Shodno tome, ako je postojećikontekst estetski unaprijeđen zbog adicije ili interpolacijenove građevine, onda je takva intervencija prikladna iakograđevina sama po sebi ne mora biti “remek-djelo“. Ako jepak postojeći kontekst novom adicijom ili interpolacijomobezvrijeđen ili vizualno narušen, onda je takvo rješenjeneprikladno usprkos činjenici da nova građevina doistamože biti od iznimne arhitektonske vrijednosti. U konačnici,vrijednosni sud ne bi smio počivati na izoliranoj građevini,već bi trebao uključivati i fizički kontekst i važno pitanje jeli cjelina bolja ili lošija zbog nove građevine.Okosnicu navedene problematike ne predstavlja samoodgovor na pitanje što smo uspjeli očuvati, već i odgovorna niz sljedećih pitanja poput: što se nije uspjelo očuvati?Wien Mitte, “buffer “ zona povijesnejezgre Beča, u izgradnji do 2012.dio kolektivne memorije? mjesto gdje su se ljudi susretali?Povijesne građevine naime nisu relikvije, već dinamičkiizvor suvremenih vrijednosti, a isključivi fokus na mjestokao sponu baštine i identiteta donosi rizik pretjerane “fetišizacije“mjesta i prostora, onemogućavajući razumijevanjei prihvaćanje sveukupne proizvodnje društvene memorije.Defetišizacija mjesta omogućuje što otvoreniji proces arhitektonskogoblikovanja kroz interpretaciju povijesnihgrađevina, čime je izglednije da će nova, suvremena intervencijaistaknuti njihovo značenje. Povijesna i suvremenaarhitektura se uostalom i postavljaju jedna uz drugu kakobi ih se zajedno tumačilo i valoriziralo njihov odnos. U tomsmislu, nova, suvremena arhitektura obnavlja povijesneizvore i kontekst, kao i značaj povijesne arhitekture, biloda direktno djeluje na njih, ili na indirektan način, putemasocijacije. Riječ je arhitekturi koja u svojoj osnovi “surađuje“i unutar koje se odnos novog i starog bolje razjašnjavana način da se ističu vrijednosti “drugoga“, a u idealnimse pak slučajevima stvaraju i nove vrijednosti. Danas jepak sve prisutnije uvjerenje da povijesna građevina možeosigurati snažan kontrapunkt apstraktnim oblicima, asimetričnomoblikovanju i otvorenom projektiranju suvremenearhitekture. Povijesna i suvremena građevina naime zajedničkitvore svojevrsnu “jedinstvenu kemiju“ koja nastajeuslijed spajanja arhitektonskih elemenata iz sasvim različitihrazdoblja stvarajući pri tome novo energizirano, vizualno,prostorno i kulturološko iskustvo.HarmONIJA kAO pOZIcIJA IZmeđu kAOSAi mONOtONIJe Različitost, inventivnost i promjenasu zasigurno aspekti oblikovanja koje treba poticati upovijesnim sredinama, ali na način da su isti dosljednii koherentni u odnosu na postojeću vizualnu tradiciju.Naime, postoji velika razlika između vizualno koherentnogkonteksta – u kojem su različite građevine sličnog iliistog vizualnog karaktera – i zajednice koja je vizualnosasvim predvidljiva. Također postoji profinjena ravnotežaizmeđu različitosti koja stvara životne i vizualnointeresantne kontraste, i različitosti koja donosi kaos.Monotonija i kaos su dvije strane iste medalje, koje sujednako nepoželjne u bilo kojem kvartu, cjelini ili gradu.Interpretacija povijesnog konteksta kroz “traženje reda“u onome što nije nužno nastalo ili izvorno bilo izgrađenokao “uredni“ urbani prostor, umanjuje jedinstvene kvaliteteindividualnih postignuća u cjelini i narušava suvremenopoznavanje mehanizama razvoja i promjene koji sutu cjelinu definirali onakvom kakva je danas. Postojećamorfološka različitost bilo koje povijesne sredine je stanjekoje se treba prihvatiti jer je ono samo po sebi stanjepovijesnih prilika.Tema suvremene arhitekture u povijesnim sredinamanužno podvlači dva presudna pitanja: da li oblikovanje upotpunom skladu s kontekstom nužno vodi monotoniji?I da li očuvanje vizualnog kontinuiteta ukida mogućnostpromjene? Uspostavljanje osjećaja vizualnog kontinuitetazasigurno ne podrazumijeva balzamiranje sredine, a o tomei svjedoče mnogi primjeri iz povijesti. Povijest arhitekturenam ukazuje i potvrđuje da različiti arhitektonski stilovimogu pridonijeti kompatibilnosti povijesne cjeline, a da pritome očuvaju i vlastiti, jedinstveni estetski karakter, što jeprvenstveno uvjetovano odabirom senzibilnih naručiteljate vještih i kreativnih arhitekata. Naime, svako kreativnorazdoblje unosi nove elemente u tradicionalni ambijentpridonoseći tako morfološkoj pluralnosti urbane kompozicije,pri čemu je važno da nove, suvremene građevineprvenstveno potiču vrijednosti koje zajednica pripisujeodređenom povijesnom ambijentu ili građevini. Kvalitetasuvremene interpolacije se tako u konačnici prepoznajekroz njezinu kompatibilnost s arhitektonskim karakterompovijesne sredine, no pod uvjetom da se pri tome doslovnone oponašaju postojeće povijesne građevine ili obilježja.Ipak nužno je istaknuti da “kvaliteta“ kao vrijednosnakategorija uključuje određenu subjektivnost prisutnu kodkomisije za zaštitu spomenika, jer kvaliteta često predstavljarazličite vrijednosti za različite ljude…ŽivljeNJe (OD) povIJesti Povjesničar i teoretičararhitekture Manfredo Tafuri pak smatra da problem radau povijesnim sredinama proizlazi zbog nesigurnosti arhitektureoko vlastitih temelja. Naime, bitno pitanje je kojidio povijesti želimo očuvati, no dosada se praksa zaštitespomenika najvećim dijelom fokusirala na očuvanje “daleke“povijesti, umjesto one koja nam je bliža i s kojomimamo jaču povezanost te koja je na posljetku od vitalnogznačaja za ljude. S tim u vezi, američki povjesničar urbanizmaKevin Lynch već 1972. ističe da bismo prvo trebali“izgraditi most prema bliskoj prošlosti“ kako bi mogli pristupiti“dalekoj“ prošlosti. Najveća opasnost koja danasproizlazi iz prakse zaštite spomenika jest upravo njezinamoć da “zamrzne“ određenu sliku iz prošlosti, koja se svremenom može pokazati kao mitska ili irelevantna. Svrhai smisao zaštite spomenika naime nije samo u očuvanjustarih građevina, već i u prenošenju povijesnih i kulturološkihvrijednosti koje su mnogo važnije od materijala ifizičkog objekta. Prirodu našeg odnosa prema prošlosti jeizvrsno definirao njemački sociolog Hans Freyer izjavivši:“Razmišljanje u povijesnim kategorijama ne znači stvaranjeslike prošlosti, već razumijevanje sadašnjosti i njezinihpovijesnih korijena“. Drugim riječima, razumijevanje prošlostii povijesnih kategorija nam u osnovi tumači i ukazujeda povijest povijesnih gradova nije završila “jučer“, negoda i dalje traje.Knjiga Sandre Uskoković Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu, Ignoriranje ili uvažavanje konteksta? opisujei tumači utjecaj suvremenih arhitektonskih kretanja na postojeće, povijesne i tradicionalne urbane oblike, kao i njihovučinak na zatečene estetske i arhitektonske vrijednosti u povijesnim, urbanim područjima. Istraživanje navedene problematike,tj. suodnosa stare i povijesne te nove i suvremene arhitekture, temelji se na analizi i usporedbi rada i djeladva suvremena arhitekta: Hugh Newell Jacobsena koji živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama, i Borisa Podreccekoji živi i stvara na području jugoistočne Europe i Mediterana. Riječ je o arhitektima čiji rad i djela predstavljaju polazištei ilustrativni primjer za komparativnu studiju o uspješnom i senzibilnom, suvremenom arhitektonskom oblikovanjuu povijesnim sredinama, i to na području Sjedinjenih Američkih Država i jugoistočne Europe.