S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

Glazbazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 34Kako moja majkaplete vunuUpravo zbog različitih definicija i višeznačnosti pojmova, logično bi bilo, ako ne izadano, da uporaba pojma eksperiment u kontekstu pisanja o glazbi podrazumijevapoznavanje dosadašnjih eksperimenata u glazbi i eventualni stav o tome što bi danasbilo glazbeno eksperimentalnoDavorka BegovićUz program Festivalaeksperimentalne glazbe, održanogu Muzeju suvremene umjetnosti uZagrebu 5. i 6. listopada 2011.Zagrebačka je publika početkomovog mjeseca dobila još jedan glazbenifestival. I to besplatan! U dvoraniGorgona Muzeja suvremene umjetnostiu Zagrebu održano je 5. i 6. listopadaprvo izdanje Festivala eksperimentalneglazbe, skraćenog naslova EKS-PER-MUS.Muzej suvremene umjetnosti nije bio samodomaćin, nego i nositelj projekta, odnosnoorganizator i urednik festivala.Prva je festivalska večer započela izvedbomzajedničkog projekta Davorina Brozićai Roberta Nappholza pod nazivomSincerely Yours... Riječ je o audiovizualnomkolažu koji izvodi Davorin Brozić naklarinetu, uz pratnju elektronike i videa,a čiji je materijal zapravo aranžman postojećihdjela Marka Ruždjaka, TakashijaYoshimatsua i Harolda Arlena. Glazbenije aranžman napisao Davorin Brozić, aNappholz potpisuje video i elektroniku.Korištena odnosno aranžirana djela teškoje povezati s ma kojom definicijom i shvaćanjemeksperimenta i eksperimentalneglazbe, jednako kao što je to teško učinitiza novostvoreni kolaž u cjelini.Estetiku japanskog skladatelja Yoshimatsua– koji nerijetko koristi raznovrsneglazbene idiome, zagovara “novu liričnost”i izbjegava “nemuzikalne elemente”, posebiceatonalitet – radije bismo povezalis eklektičnim postupcima i postmodernističkomestetikom negoli s eksperimentalnomglazbom, bez obzira na višeznačnostpostmodernističkog i eksperimentalnog.Arlen je pak skladatelj popularne glazbekoji je u svojim djelima koristio elementejazza i bluesa, a osim pjesama skladao jei niz partitura za brodvejske mjuzikle, teholivudske filmove.Pitanje eksperimentalnosti ovog djelamoguće je postaviti i za vizualni segment,budući da je video režiran iz isključivodokumentarističkih kadrova glazbenogstudija, pri čemu ni montaža ni postprodukcijskipostupci nisu ni po čemu eksperimentalni.Očito je, dakako, da je izostanakma kakvog eksperimentalnog postupka biosvjesna redateljska odluka, no nije ni očitoni jasno zašto je onda upravo ovo audiovizualnodjelo predstavljeno na Festivalueksperimentalne glazbe. Davorin Brozić jei ovoga puta dokazao da je vrhunski klarinetist,no teško bismo ga mogli identificiratikao skladatelja/autora eksperimentalneglazbe.Nekoherentan kolaž Drugo, aujedno i posljednje djelo prve festivalskevečeri bio je “audiovizualni experimentalniperformance” Frane Đurovića Back and...za duo violončela i elektroniku, u izvedbiviolončelista Adama i Jasena Chelfija, teFrane Đurovića. Svojevrsna parafrazaKagelove skladbe Match iz 1964., iakonajavljena kao “izniman umjetnički doživljaj”koji je zagarantiran “dinamikom,inovativnošću i energijom performancea”,nažalost nije jedan od Đurovićevih inventivnihi inovativnih, nekonvencionalnihili uspjelijih projekata. Violončelisti u teniskimdresovima naizmjenično su igralibadminton i izvodili vrlo malo glazbenogmaterijala uz pratnju elektronike kojom jemanipulirao sam Đurović. Publika je pakimala priliku sudjelovati u trenutku kadaje skladatelj podijelio dodatne badmintonrekete, a izvođači su privremeno prestaliigrati “svoj meč” i preusmjerili lopticu/igrui prema publici.Video materijal, kao na kraju i cjelokupni“performance”, funkcionira kao nekohorentankolaž kojemu kao da je primarnizadatak bio ispuniti određeni vremenskiperiod (i odraditi zadatak), a što je autor,svojim autoironijskim tekstom u videu, naneki način i priznao publici. Međutim, valjareći da autoironijski postupak djelo nijeučinio eksperimentalnijim (ako je moždaurednička uputa bila eksperimentalnost),nego eventualno iskrenijim. Od skladateljasa zavidnim iskustvom u skladanjuza kazališne predstave i performanse, atime i poznavateljem navedenih umjetničkihformi, kojemu je pisanje elektroničkeglazbe svojevrsna specijanost, te koji je nebrojenoputa pokazao iznimnu kreativnost,ali i skladateljsku vještinu, ipak smo očekivalinešto više.Saksofonist Gordan Tudor bio je izvođačdruge festivalske večeri. Opet najavljenkao autor “audiovizualnog performancea”,Tudor je odsvirao dvadesetpetominutnisolo koncert, a na programu su bila djelaGabriela Erkoreka, Jacoba Ter Veldhuisa,Caleba Burnhansa, te Tudorova skladbaIt’s not OK computer, odabrana od hrvatskesekcije ISCM-a kao jedna od hrvatskihpredstavnica na Natječaju Svjetskihdana nove glazbe u Belgiji. Nastale tijekomprošlog desetljeća, skladbe su najavljenekao cjelina zaokružena u “performance”,no cjelovitost, ujednačenost i zaokruženostpostignuta je ujednačenom kvalitetomizvedbe iznimno talentiranog saksofonistaprije nego kakvom zajedničkom skladateljskomintencijom i poetikom. Vizualnielement na ovom je koncertu značio upotrebuvelikog broja reflektora i reagiranjedizajnera svjetla na glazbeni materijal štoga je Tudor izvodio. Svojim je koncertom,ujedno i završnim koncertom festivala, Tudorponovo pokazao da je ne samo jedanod najboljih hrvatskih saksofonista, negoi talentiran i nadasve kreativan skladatelj.Neodgovorena pitanja Pojameksperimentalna glazba svakako je međuonim nazivima i tehničkim pojmovima upisanju o glazbi 20. stoljeća čije značenjenije definirano, odnosno čijih je značenjaviše od jednog. U shvaćanjima pojmovaeksperiment i eksperimentalna glazba krozprošlo su stoljeće pisci o glazbi imali različitaobjašnjenja i različito ih rabili. Značenjeje u nekim situacijama strogo tehničko– preuzeto iz konteksta znanosti – dok jekod Cagea eksperiment podrazumijevaonepredvidivost rezultata (i prisutnost slučajau postupku). Busoni i Stockhauseneksperiment su držali alatom za istraživanjei postupkom koji će dovesti do novogumjetničkog rezultata, a u pojedinim jeuporabama eksperiment označavao sam činistraživanja, preispitivanja i korištenja novezvukovnosti. Upravo zbog različitih definicijai višeznačnosti pojmova, logično bi bilo,ako ne i zadano, da uporaba pojma eksperimentu kontekstu pisanja o glazbi podrazumijevapoznavanje dosadašnjih eksperimenatau glazbi i eventualni stav o tome štobi danas bilo glazbeno eksperimentalno.Pitanje eksperimentalnosti određenogglazbenog djela pri uređivanju i programiranjuFestivala eksperimentalne glazbečini mi se stoga krucijalnim. Zašto su naprogramu prvog Festivala eksperimentalneglazbe uvrštena upravo ova djela? Zaštosu u projektu kao glavni protagonisti sudjelovaliupravo Brozić, Đurović i Tudor?Jesu li oni predstavnici eventualne eksperimentalneglazbe u Hrvata? I možemo liizvedene projekte uopće svesti pod zajedničkinazivnik bilo tehničkog, bilo estetičkogpojma? Koji je to bio urednički kriterijeksperimentalnosti? Što je u ovom slučajueksperiment? Je li umjetnički rezultat kojegod izvedenih djela bio nepoznat? Umjestoodgovora, dobili smo nonšalantno nabacivanjei korištenje pojmova (množina!) kaorezultat potpunog ignoriranja značenja.Donekle banalnije, ali samo naizgledbenignije pitanje, jest što je uopće festival itreba li dva koncerta koja obuhvaćaju ukupno85 minuta glazbe i 40 minuta razgovoranazivati festivalom. No, to je nažalost postalasve ustaljenija praksa na široj hrvatskojkulturnoj sceni (ne samo glazbenoj),budući da su nositelji projekata uvidjelikako naziv festival djeluje “ozbiljnije” uprijavnici za sufinanciranje projekta što jepredaju na Ministarstvo kulture ili Gradskiured za kulturu, kao i činjenicu da nazivfestival automatski povećava vjerojatnostdobivanja financijske potpore od navedenihinstitucija.Ignoriranje relevantnih sugovornikaČinjenica da se stvari nenazivaju njihovim imenom u ovom slučajune samo da krivom najavom zavarava publiku,nego i pokazuje ignorantsko i nonšalantnonepoznavanje temeljnih značenjapojmova koji se rabe. Program festivalanajavljen je kao “Tri 3D” što je trebalooznačiti najavljen “Live 3D audio vizualniperformance: Đurović, Brozić, Tudor”. Izcitiranog (izvor: www.msu.hr), zaključilabih da su Đurović, Brozić i Tudor autorizajedničkog performansa, a ne autori i/iliizvođači svojih pojedinačnih koncerata ilikoncertnih djela. Pri tome nije ni najmanjejasno kako bi to izvođači mogli izvoditiOrganizatorisu očekivalitek da im netkopopuni prostorjer ulaznice netreba platiti, a nekritičku publikukoju najavljeniprogram zanima.Dodajmo da biumjetnički projektvaljda trebalopredstavljati zatošto je kvalitetan ivrijedan pozornosti,a ne zato što jebesplatanprogram ne-live, osim ako nije riječ o kakvojprojekciji snimljenog nastupa, niti jeuopće zamislivo kako bi glazbenik mogaonastupiti dvodimenzionalno. Zašto jetoliko naglašavana trodimenzionalnost ipo čemu su “performancei” bili “trodimenzionalniji”?Da li “objedinjavanjeumjetničkih i multimedijskih elemenata”,dakle glazbe i videa, kao dvodimenzionalnogmedija par excellence, “postiže dojamtrodimenzionalnosti”?Pitanja su retorička, a razlog zašto ihovdje ipak postavljam bio je posebno vidljivna završnom programu festivala kojije najavljen kao “Okrugli stol: Kamo ideeksperimentalna glazba?”, čiji su sudionicibili (abecednim redom) Davorin Brozić,Branko Kostelnik, Zrinka Lazarin i GordanTudor. Manji je problem što je sâmnaziv okruglog stola jako pretenciozan,no ne smijemo zanemariti činjenicu da suurednici projekta odabirom sudionika upotpunosti ignorirali muzikologe i pisceo glazbi, umjetnike, producente i organizatorekoji se na ovaj ili onaj način baveeksperimentalnom glazbom, a koji bi bilirelevantniji za diskusiju.Pokazalo se međutim da namjera icilj okruglog stola nisu niti bili razgovoro glazbi, nego čavrljanje s glazbenicimao njihovim planovima i aktivnostima, pabi bilo točnije da je najavljen Razgovor sglazbenicima, Q&A ili kakav drugi format.Javno priznanje i odgovor na komentar izpublike, u kojemu urednik projekta BrankoKostelnik kaže da “naprosto nije znao kakoda nazove okrugli stol” pa ga je nazvaoovako pretenciozno, a “mogao se zvati iKako moja majka plete vunu” još jednompokazuje i dokazuje šarlatanski uredničkipristup, kako prema produkciji glazbenih