S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 42AutOBIOGRAFIJAIz KNJIGE KOJU USKORO, u PRIJEVODU DAMJANA LALOVIĆA, OBJAVLJUJE zAGREBAČKI DISPUTJOHN STUART MILLUdvije godine koje su izravno prethodile prestankumoje javne službe supruga [Harriet Taylor] i ja zajednosmo radili na knjizi O slobodi. Prvotno samje zamislio i napisao 1854. kao kratak esej. Pomisao da gapretvorim u knjigu prvi mi je put pala na um u siječnju 1855.dok sam se penjao stubama Capitola. Nijedan moj spis nijebio ni tako pažljivo izrađen ni tako neumorno ispravljan.Nakon što je, kao i obično, napisan dvaput, držali smo gauza se i s vremena na vrijeme ga vadili i prolazili de novo,čitajući, odvagujući i kritizirajući svaku rečenicu. Završnuredakturu trebali smo napraviti tijekom zime 1858-1859,prve nakon moga umirovljenja, koju smo kanili provesti najugu Europe. Tu i svaku drugu nadu osujetila je najneočekivanijai najgorča katastrofa njezine smrti – u Avignonu,na putu u Montpellier, od iznenadne navale krvi u pluća.Odonda tražim onoliko olakšanje koliko to moje stanjedopušta u načinu života koji me najviše osposobljava daosjećam kako mi je ona još uvijek blizu. Kupio sam malukuću najbliže što je bilo moguće mjestu gdje je pokopana;te njezina kći (moja supatnica i sada moja najveća utjeha) ija bez prekida živimo ondje znatan dio godine. Moji ciljeviu životu isključivo su oni koji su bili njezini; moje navadei preokupacije one su u kojima je ona sudjelovala ili ih jepodržavala i koje su neraskidivo povezane s njom. Sjećanjena nju za mene je religija, a njezino odobravanje mjeriloprema kojemu, jer sažimlje svu dostojnost, nastojim ravnatisvoj život.[...]U jednome trenutku u svome intelektualnom razvojulako sam mogao popustiti sklonosti prema pretjeranoj vladavini,i društvenoj i političkoj; isto sam tako u jednometrenutku, uslijed reakcije na suprotno pretjerivanje, mogaopostati manje revan radikal i demokrat nego što to jesam.U obje mi je stvari, kao i u mnogim drugima, pomagalaodržavajući me na dobrome putu kada sam bio u pravu istotoliko koliko i vodeći me do novih istina i oslobađajući meod pogrešaka. Moja velika spremnost i gorljivost da učimod svih i da oslobađam prostor u svojim nazorima za svakunovu stečevinu međusobnim prilagođavanjem staroga inovoga mogle su me, da nije bilo njezina uravnotežujućegutjecaja, zavesti da previše mijenjam svoje rane nazore. Onaničime nije bila dragocjenija za moj mentalni razvoj negosvojim točnim odmjeravanjem relativne važnosti različitihrazmišljanja, koje me je često štitilo od toga da istinama štosam ih tek prije kratkog vremena naučio uviđati dodijelimvažnije mjesto u svojim mislima nego što im je s pravompripadalo.Sloboda će vjerojatno živjeti dulje od bilo čega drugogšto sam napisao (možda s iznimkom Logike) jer ju je spojnjezina duha s mojim učinio svojevrsnim filozofskim udžbenikomjedne jedine istine, koju promjene što se jedna zadrugom događaju u modernome društvu ističu sve jasnije:važnosti koju za čovjeka i društvo imaju velika raznolikosttipova karaktera i davanje pune slobode ljudskoj prirodi dase širi u bezbrojnim i međusobno sukobljenim smjerovima.Ništa ne može bolje pokazati koliko su duboki temeljite istine od dubokoga dojma što ga je izlaganje ostavilou vrijeme za koje se, površno gledano, nije činilo da muje jako potrebna takva lekcija. Bojazni koje smo izrazilida će neizbježni porast društvene jednakosti i vladavinejavnoga mnijenja čovječanstvu nametnuti nesnosan jaramjednoobraznosti nazora i prakse lako su se mogle učinitineosnovanima onima koji su više obraćali pozornost natrenutačne činjenice nego na tendencije; jer postupna revolucijakoja se odvija u društvu i u institucijama dosad jeizrazito pogodovala razvoju novih nazora i mnogima odnjih osigurala je znatno nepristraniju pozornost od one skakvom su se prije susretali. No to je obilježje koje pripadarazdobljima tranzicije, kada su stare predodžbe i osjećajiuzdrmani, a nikakve nove doktrine još nisu preuzele njihovuprevlast. U takvim vremenima ljudi i najmanje mentalneaktivnosti, koji su odustali od svojih starih uvjerenjai nisu posve sigurni da ona kojih se još drže mogu ostatinepromijenjena, željno slušaju nove nazore. Takvo stanjestvari međutim nužno je kratkotrajno: određeni korpusdoktrina s vremenom okuplja većinu oko sebe, organiziradruštvene institucije i načine djelovanja u skladu sa svojimmjerilima, a obrazovanje usađuje taj novi kredo novimnaraštajima bez mentalnih procesa koji su doveli do njegate on postupno stječe potpuno istu moć tlačenja koju sutako dugo primjenjivala kreda čije je mjesto zauzeo. Hoćeli se ta pogubna moć primjenjivati ovisi o tome hoće li čovječanstvodotad postati svjesno da njezina primjena nijemoguća bez kočenja razvoja i rasta ljudske prirode. Tadaće nauci Slobode imati najveću vrijednost. A ima osnoveza strah da će je imati dugo.Što se tiče originalnosti, ona, dakako, nema nikakvedruge osim one koju svaki duh sposoban misliti daje vlastitunačinu poimanja i izražavanja istina koje su opće vlasništvo.Vodeća je misao knjige ona koje, premda je u mnogim dobimabila ograničena na izdvojene mislioce, čovječanstvood početka civilizacije vjerojatno nikad nije bilo potpunolišeno. Uzme li se u obzir samo zadnjih nekoliko naraštaja,jasno je sadržana u važnoj misaonoj struji o obrazovanjui kulturi raširenoj europskim duhom na temelju Pestalozzievatruda i genijalnosti. Činjenica da je Wilhelm vonHumboldt bio njezin bezrezervni pobornik spominje se uknjizi; ali on nipošto nije bio jedini u svojoj zemlji. Početkomovoga stoljeća cijela je jedna škola njemačkih autorai previše promicala doktrinu o pravima individualnosti itraženje moralne prirode da razvija sebe na svoj način; aspisi Goethea, najslavnijega njemačkog autora, premda onne pripada ni toj ni bilo kojoj drugoj školi, potpuno su prožetigledištima o moralu i o životnom držanju koja, premamojemu sudu, često nisu branjiva, ali koja neprestano tražesvu obranu koju mogu dobiti u teoriji o pravu i dužnostisamorazvoja. U našoj je zemlji, prije nego što je napisanaknjiga O slobodi, doktrinu o individualnosti stilom poletnedeklamacije (koji katkad podsjeća na Fichtea) oduševljenozagovarao g. William Maccall u nizu spisa, od kojih je najrazrađenijinaslovljen Osnove individualizma. A izvanredniAmerikanac g. Warren oformio je sustav društva na temelju“suverenosti pojedinca”, stekao određeni broj sljedbenikai čak započeo s formiranjem seoske zajednice (ne znampostoji li danas) koja izvana, doduše, nalikuje na nekeprojekte socijalista, ali im je prema načelu dijametralnosuprotna jer u društvu ne priznaje baš nikakav autoritetnad pojedincem, osim u svrhu provedbe jednake sloboderazvoja za sve individualitete. Kako knjiga potpisana mojimimenom nije pretendirala na originalnost ni za kojuod svojih doktrina niti je bila namijenjena pisanju njihovepovijesti, jedini autor koji mi je prethodio u njihovu zagovaranjuo kojemu sam ocijenio primjerenim da išta kažembio je Humboldt, od kojega sam preuzeo moto za knjigu;u jednome sam odlomku, doduše, od vorenovaca posudioizraz “suverenost pojedinca”. Suvišno je da ovdje napomenemkako u pojedinostima postoji mnoštvo razlika izmeđupoimanja doktrine bilo kojega od spomenutih prethodnikai poimanja izloženog u knjizi.Nakon moga nenadoknadiva gubitka jedna mi je odprvih briga bila da tiskam i objavim raspravu koja je uvelikebila djelo supruge koju sam izgubio te da je posvetimsjećanju na nju. Nisam unio nikakvu promjenu i ništa nisampridodao, niti ću to ikad učiniti. Premda raspravi nedostajezavršni dodir njezine ruke, moja je nikad neće pokušatizamijeniti.[...]U ovome sažetku svoga izvanjskog života došao samdo razdoblja u kojemu sam miran i povučen život autoraknjiga zamijenio manje kongenijalnim angažmanom kaočlan Donjega doma. Prijedlog koji su mi početkom 1865.uputili neki birači iz Westminstera nije mi bio prvi poticajda uzmem u obzir tu ideju. Nije to bila ni prva ponudakoju sam dobio, jer su mi prije više od deset godina, kaoposljedicu moga stava o pitanju irske zemlje, g. Lucas i g.Duffy u ime irske narodne stranke predložili da me uveduu parlament kao predstavnika jednoga irskog okruga, štosu lako mogli postići: ali zbog nespojivosti članstva u parlamentusa službom koju sam tada obnašao u India Houseunisam mogao ni uzeti u obzir njihov prijedlog. Nakon štosam otišao iz India Housea, nekolicina mojih prijateljapriželjkivala je da postanem član parlamenta; ali činilo seda nema nikakve vjerojatnosti da će ta ideja ikad poprimitiikakav praktičan oblik. Bio sam uvjeren da nijedan brojanili utjecajan dio ijednoga biračkog tijela nema stvarnu željuda ga predstavlja osoba mojih nazora; i da netko tko nemanikakvih lokalnih veza ni popularnosti te tko nije voljanda bude puki organ neke stranke ima male šanse da gaigdje izaberu osim ako u to ne uloži novac. Moje je čvrstouvjerenje bilo i jest da se kandidat ne bi trebao izložiti ninajmanjemu trošku radi preuzimanja javne dužnosti. Onizakonski troškovi izbora koji se ne odnose posebno ni najednoga kandidata trebali bi se voditi kao javni izdatak bilodržave bilo dotične izborne jedinice. Ono što pristaše svakogakandidata moraju činiti kako bi njegovu kandidaturuvaljano predstavili glasačima trebali bi činiti neplaćenimangažmanom ili dobrovoljnim prilozima. Ako su članovibiračkoga tijela, ili drugi, voljni dati vlastiti novac kako bi,zakonskim sredstvima, uveli u parlament nekoga za kogamisle da će ondje biti koristan, nitko se nema prava protivititome: ali temeljno je pogrešno da se troškovima, ilima kolikim njihovim dijelom, optereti kandidat; jer to sezapravo svodi na kupovanje mjesta u parlamentu. Čak i uznajblagonakloniju pretpostavku u pogledu načina na kojije novac potrošen, postoji legitimna sumnja da svatko tkodaje novac kako bi se mogao prihvatiti neke javne dužnostinjome želi promicati neke druge, a ne javne ciljeve; a kada(što je aspekt od najveće važnosti) troškove izbora snosekandidati, naciji ne mogu služiti kao članovi parlamentasvi oni koji si ne mogu ili ne žele priuštiti izlaganje velikimizdacima. Ne kažem da, ako koji nezavisni kandidat nemagotovo nikakvu šansu da uđe u parlament bez pribjegavanjatoj lošoj praksi, uvijek mora biti moralno pogrešno da ontroši novac, pod uvjetom da se nijedan njegov dio ni izravnoni neizravno ne upotrijebi za korupciju. No da bi to opravdao,trebao bi biti vrlo siguran da može biti korisniji svojojzemlji kao član parlamenta nego na bilo koji drugi načinkoji mu je otvoren; a ja, što se mene tiče, nisam osjećao tusigurnost. Nipošto nisam smatrao neupitnim da mogu višepridonijeti ostvarivanju javnih ciljeva koji su vrijedni mogatruda iz klupa Donjega doma nego s jednostavne pozicijespisatelja. Stoga sam držao da ne bih trebao nastojati dabudem izabran u parlament, a pogotovo da ne bih trebaotrošiti ikakav novac kako bih to postigao.No stanje stvari u vezi s tim pitanjem znatno se promijenilokada mi se stanovito biračko tijelo obratilo i spontanomi ponudilo da me predloži kao svoga kandidata. Ako bi sepokazalo, nakon što objasnim svoje stajalište, da oni ustrajuu svojoj želji znajući moje nazore i prihvaćajući jedineuvjete pod kojima bih mogao savjesno služiti, postavilo