S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 43bi se pitanje nije li to jedan od onih poziva što ih članuzajednice upućuju njegovi sudržavljani čije se odbijanjeteško može opravdati. Stoga sam iskušao njihovo raspoloženjejednim od najiskrenijih objašnjenja koje je, rekaobih, kandidat ikad ponudio biračkome tijelu. U odgovoruna ponudu napisao sam pismo namijenjeno objavljivanjuu kojemu sam rekao da nemam osobne želje da budemčlan parlamenta, da smatram kako kandidat ne bi trebaopridobivati glasače ni biti izložen ikakvim troškovima teda ne mogu pristati ni na jedno ni na drugo. Još sam rekaokako se ne mogu obavezati da ću, ako budem izabran, posvećivatiimalo svoga vremena i napora njihovim lokalniminteresima. Što se tiče općenite politike, rekao sam im bezzadrške što mislim o raznim važnim temama o kojima sutražili moje mišljenje; kako je jedna od njih bila pravoglasa, iznio sam im, između ostaloga, svoje uvjerenje (štoje i razumljivo jer sam, u slučaju da budem izabran, kaniopostupati u skladu s njime) da žene imaju pravo da budupredstavljene u parlamentu pod istim uvjetima kao i muškarci.To je nedvojbeno bilo prvi put da je takva doktrinaspomenuta engleskim biračima; a činjenica da sam izabrannakon što sam je izložio bila je polazište pokreta za pravoglasa žena, koji je u međuvremenu postao vrlo snažan. Uto vrijeme ništa se nije činilo manje vjerojatnim od togada kandidat (ako sam se kandidatom mogao nazvati) čijeoglasizjave i ponašanje tako potpuno odudaraju od svih uobičajenihpredodžbi povezanih s predizbornom kampanjomipak bude izabran. Jednu poznatu osobu iz literarnih krugovačulo se kako kaže da s takvim programom ni sam Svevišnjine bi imao nikakve šanse da ga izaberu. Ja sam ga sestrogo držao, nisam ni trošio novac ni pridobivao glasače,niti sam na bilo koji način osobno sudjelovao u izborimadok, otprilike tjedan prije dana imenovanja, nisam prisustvovaonekolikim javnim mitinzima kako bih iznio svojanačela i dao odgovore na pitanja koja bi mi birači, služećise svojim zakonskim pravom, mogli postaviti radi vlastitaravnanja; odgovore jednako jednostavne i bez zadrške kaomoj uvodni govor. Samo sam u pogledu jedne teme, svojihnazora o vjeri, otprve obznanio da neću odgovarati napitanja; a čini se da su oni koji su prisustvovali mitinzimapotpuno odobravali moju odluku. Moja iskrenost o svimdrugim temama o kojima su me pitali očito mi je mnogoviše pomogla nego što su mi moji odgovori, kakvi god dasu bili, odmogli. Među dokazima koje sam dobio da je bilotako jedan je previše neobičan da ne bi bio zabilježen. Upamfletu Razmišljanja o parlamentarnoj reformi rekao sam,prilično izravno, da su radničke klase, premda se razlikujuod onih u nekim drugim zemljama po tome što se sramelaganja, ipak u pravilu lažljive. Neki moj oponent otisnuo jetaj odlomak na plakat i pružio mi ga na jednome mitingu,kojemu su pretežito prisustvovali pripadnici radničkihklasa, te mi je postavljeno pitanje jesam li to napisao iobjavio. Smjesta sam odgovorio: “Jesam”. Tek što mi jeriječ prešla preko usana, cijelim mitingom razlegao se buranaplauz. Bilo je očito da su se radnici toliko navikli daočekuju dvosmislenost i izvrdavanje od onih koji se boreza njihove glasove da, susrevši se umjesto toga s otvorenimpriznanjem nečega za što je bilo vjerojatno da im se nećesvidjeti, nisu bili uvrijeđeni, nego su u trenu zaključili daje pred njima osoba u koju mogu imati povjerenja. Neznam ni za jedan dojmljiviji primjer onoga što je, vjerujem,iskustvo ljudi koji najbolje poznaju radničke klase, naimekako je najvažnija od svih odlika kojima se može zadobitinjihova naklonost potpuna iskrenost; u njihovim očimaprisutnost iskrenosti odnosi prevagu nad vrlo ozbiljnimprigovorima, a nikakva količina drugih odlika ne moženadoknaditi njezinu očitu odsutnost. Prvi radnik koji jeprogovorio nakon spomenute zgode (bio je to g. Odger)rekao je da radničke klase nemaju nikakvu želju da im sene govori o njihovim manama; žele prijatelje, a ne laskavce,i osjećaju da ih je zadužio svatko tko im kaže bilo što onjima za što iskreno vjeruje da se mora ispraviti. Mitingje na to reagirao s oduševljenjem.I da sam poražen na izborima, ipak ne bih imao nikakvograzloga da zažalim zbog doticaja u koji su me doveli s velikimskupinama svojih sunarodnjaka; to mi nije samo dalomnogo novog iskustva, nego mi je i omogućilo da obznanimsvoje političke nazore većem broju ljudi te je, jer sam postaopoznat u mnogim krugovima u kojima nikad prije nisučuli za mene, povećalo moje čitateljstvo i utjecaj koji, pretpostavljam,imaju moji spisi. Potonji su učinci, dakako, jošviše ostvareni kada sam, što me je iznenadilo barem tolikokoliko i bilo koga drugoga, izabran u parlament s nekolikostotina glasova više od svoga konzervativnog takmaca.Autobiografija Johna Stuarta Milla (1806-1873) njegovoje, nakon eseja O slobodi, danas najčitanije djelo. Čita seviše od njegove slavne Logike, Načela političke ekonomije,Utilitarizma, Razmatranja o predstavničkoj vladavini, pačak i od vrlo popularne Podređenosti žena. Kad netkopostane jedan od vodećih javnih intelektualaca modernogadoba, kad vodi svestran javni život i biva uspješanu svemu čega se intelektualno prihvati, a ima za svojedoba skandaloznu dugogodišnju vezu s udanom ženomkoja će mu nakon smrti muža postati suprugom – njegovaautobiografija može privući još širu pozornost. Kaduz to ta osoba nije imala (ni željela) nikakvo formalnoobrazovanje, jer je u obiteljskome domu zarana dobilanajsvestranije i najtemeljitije obrazovanje koje se uopćemoglo steći kroz jedan od najkontroverznijih obrazovniheksperimenata – autobiografski opis tog eksperimenta nemože proći nezapaženo. Millovoj Autobiografiji privućiće nas za naše doba nevjerojatan raspon interesa i doprinosakoji su izraženi u spomenutim i drugim radovima,kao i u velikoj intelektualno-političkoj aktivnosti. Njegovutjecaj nije ostao ograničen samo na njegovo doba. Millovaobrana slobode, njegovo sudjelovanje u pokretu zademokratsku reformu i u ženskom pokretu pogađa i našepreokupacije. Na njegovu su se misao oslanjali i suvremeniliberali i demokratski socijalisti, koji su ga smatrali svojimprethodnikom. [...] No Autobiografija nam danas može bitiprivlačna i po mješavini osobnoobiteljskih odnosa i intelektualnogpromišljanja. Prvo je tu složeni odnos s ocemJamesom, čovjekom relativno skromna podrijetla, sinomneuspješnoga škotskoga sitnog obrtnika (postolara), kojise fanatičnim radom uzdignuo do vrhunskog intelektualca,društvenog reformatora i upravljača Istočnoindijskekompanije. Potom ništa manje zanimljiva veza s HarrietTaylor, čiju su dramatičnost i skandaloznost pojačavali viktorijanskimoralni okviri, a koja bi sama po sebi mogla bitipredloškom raznih medijskih tretmana (filmskih, televizijskih).Tu je i Millova poznata otvorenost prema drukčijimpogledima (npr. odnos s Carlyleom), ali i kritičnost premapripadnicima vlastitoga radikalskog kruga. Napokon, Autobiografijamože pomoći da shvatimo unutarnje motive idomašaje promjene Millovih stajališta, koji je, odgajan dabude radikalni demokrat i reformator po modelu francuskihenciklopedista, napustio sektaški radikalizam svojemladosti i postao strasni zastupnik individualne slobodei slobodne individualnosti te nastojao naći demokratskelijekove za tiraniju većine i za druge bolesti demokracije.Iz predgovora Slavena Ravlića