S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

vizualna kulturazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 18ProjektIRAti sudbINugRADAOBOGAĆIVANJE POVIJESNIH SREDINA KROz SUVREMENI ARHITEKTONSKI izRIČAJSANDRA USKOKOVIĆNajava izdanja knjige Sandre Uskoković Suvremenaarhitektura u povijesnom ambijentu / Ignoriranje ili uvažavanjekonteksta?, Izdanja Antibarbarus, 2011.Nekoliko je nepomirljivih prepreka za ostvarenjevizualnog kontinuiteta prilikom oblikovanja suvremenearhitekture u povijesnim sredinama, ameđu kojima je najznačajnija i najupadljivija ona koja seodnosi na arhitektov ego. Profesija uči arhitekte da oblikujui izvode građevine koje se ističu u ambijentu, jer se jedinotako identificira “arhitektovo djelo“ kao opće prihvaćenisuvremeni ideal kreativnosti. Navedeni pristup je nažalostvezan za svojevrsni egocentrizam, privlačenje pozornostina sebe, tj. vlastito djelo, jer polazi od pitanja: ako građevinanije dovoljno uočljiva, tko će znati da ju je arhitektnapravio? Riječ je o romantičnom idealu iz 19. stoljeća ipotrebi za osobnim izričajem – afirmaciji genija na djelu,no koji je često nauštrb postojećeg konteksta. Navedeniromantični ideal prepoznatljiv je i danas u arhitekturi, i to unepotrebno uskoj i ograničavajućoj definiciji arhitektonskekreativnosti zahvaljujući kojoj današnji arhitekti smatrajuda nisu ostvarili istinsku kreativnost ako se njihove građevineviše nego uspješno stapaju s ambijentom.Današnja definicija umjetničke originalnosti i idejeusklađivanja nove i starije arhitekture polazi od toga daje poštivanje dostojanstva određenog područja ili kvartapri oblikovanju nove građevine koja se uspješno uklapa ukontekst i koju nije lako identificirati kao novu, nekompatibilnos pristupom i stajalištem o originalnosti kao prvenstvenomkriteriju umjetničke sposobnosti i stvaralaštva.U konačnici se tako najčešće podrazumijeva da, ako jegrađevina iznimno uspješno uklopljena u kontekst, u tomslučaju arhitekt nije bio toliko originalan, tj. inventivan,već da je kod oblikovanja kopirao posuđene teme. U navedenompristupu zrcali se opasnost podržavanja ideje o“stilu našeg vremena“ koja se prije svega odnosi na osobnuviziju i ideju arhitekta, kao i naručitelja koji je osiguraoimplementaciju odabranih estetskih vrijednosti. Jasno jenaime da se vizualni problemi naših gradova odnose napitanja kontinuiteta i kohezivnosti, no bilo bi puno ispravnijenapustiti ideju “stila našeg vremena“ i ustupiti mjestorazličitim, prikladnim stilovima za različite kontekste jerje u konačnici “poštivanje duha mjesta“ – genius loci punovrjedniji i važniji arhitektonski koncept, nego poštivanjeduha vremena. Na originalnost, tj. autentičnost umjetničkogstvaralaštva ukazuje Jacques Derrida u tekstu Generacijejednog grada gdje fenomenološki objašnjava logiku razvojagrada i nove izgradnje te piše: “Svaka gradnja koja želi totalitarizirati,upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive,urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onufleksibilnu gramatiku koja je u stanju uvesti nove sintakse,nove harmonične razvoje, nove integracije koje se ne kose sprvobitnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnojpovredi koja razara dušu i tijelo grada, integritet imenagrada. Treba graditi tako da nove funkcionalne i estetskekombinacije mogu beskrajno obogaćivati konzervirajući,zasnivati štiteći, čuvati nasljeđe na životu ne svodeći gradna muzej ili spomeničko groblje“.BaštINA kAO ekONOmski pROIZvOD Danasje sasvim očito da promatranje povijesnih područja i građevinakroz isključivo arhitektonsku i morfološku perspektivupredstavlja opasnost za evoluciju i razvoj jer navedenapodručja s vremenom pretvara u “trupla povijesti“. Glavnedileme koje se javljaju u današnjoj konzervaciji svode sena sljedeća bitna pitanja: da li želimo očuvati “stvari“, tj.objekte, ili želimo očuvati bezvremenske, univerzalne vrijednosti?Koje su to vrijednosti i kome/čemu pripadaju?Kulturna baština je zapravo kolektivni fenomen koji jevišeznačan, i svaka povijesna građevina ili lokalitet utjelovljujeviše različitih tipova vrijednosti: društvenu, političku,estetsku, obrazovnu i, naravno, ekonomsku. Navedenevrijednosti su nastale kao odgovor na zahtjeve današnjicei kao takve su podložne promjeni, ali su isto tako uzrokomi posljedicom društvenog konflikta. Nažalost, u praksise ove različite vrste vrijednosti – a koje su sastavni diosvakog arhitektonskog djela – često interpretiraju i tumačekao nepomirljive ili proturječne. Prisutna je, naime,svojevrsna disonanca u poimanju baštine, gdje nedostajedosljednost kod tumačenja značenja što posebice dolazido izražaja na tržištu gdje se baština isključivo poima kaoekonomski proizvod.Zaštita i očuvanje povijesnih sredina prije svega podrazumijevatraženje načina da se osigura širok rasponkvaliteta koje određenom mjestu daju njegov posebankarakter kao što su njegova povijest, građevine, otvoreniprostori, tradicija, kultura i društveni život – te da se isteodrže u cilju kontinuiteta života u zajednicama, ali i kaonaslijeđe budućim generacijama. Svaki povijesni grad jecjelina koja mora uvijek biti otvorena prema vlastitojtransformaciji i širenju koje pri tome, koliko je moguće,što manje iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovonaslijeđe. Grad je, naime, tipografija memorijâ s brojnimpovijestima, ali i kontinuitetom ponovnog stvaranja novihmemorija mjesta. Urbana konzervacija se dosada uglavnombavila očuvanjem fizičkih i društvenih vrijednostiodređenog područja, no danas je sve očitije da je očuvanjesvakodnevne kulture od univerzalnog značaja te jednakovažno kao i fizički materijali. Urbana konzervacija u konačnicipodrazumijeva i kulturološku konzervaciju, kojase odnosi na očuvanje karakteristika i vrijednosti stanovništva,kao i njihove kulture. Čest je slučaj da se povijesnigradovi i područja uglavnom, ako ne i prvenstveno, poistovjećujus arhitektonskim vrijednostima i kvalitetama itrajnošću građevnih materijala koje zajedno predstavljajuopipljivo-fizičko svjedočanstvo prošlosti. Ipak, osim navedenihfizičkih vrijednosti, jednako je važno sagledati i samupromjenu kao dio kontinuiteta živućih zajednica te uvažiti ineopipljive dimenzije i vrijednosti mjesta kao bitan aspektbaštine. Prema tome, bez obzira da li je stanje spomenikaruševno ili je on obnovljen, njegovo stanje neminovnoposjeduje određeno značenje koje je posljedica njegoveinterakcije s društvenom okolinom. Jednako tako prisutnoje i simboličko značenje spomenika koje je pak definiranona temelju vrijednosti korisnika tih prostora ili bilo kojedruge grupe koja ima vezu s lokacijom.Tehnički sofisticirana kupola nastala metodom kontrastneinterpolacije na Reichstagu, Berlin, 1999. (Norman Foster)Tančici dům (Kuća koja pleše),Prag, 1999. (Frank Gehry)“FetišIZAcIJA“ mjesta i pROStORA CitirajućiKevina Lyncha: “Da bi se ostvarila učinkovitazaštita spomenika, mi moramo znati za koga želimo očuvatiprošlost i što želimo očuvati od prošlosti“ (NationalTrust for Historic Preservation, 1980.). Činjenica jest dašto je veći broj ljudi koji se slaže oko temeljnih i trajnihvrijednosti povijesne građevine, tj. spomenika, tim ćeveća biti javna vrijednost koju spomenik na taj način zadobiva.Na kraju, javna vrijednost arhitekture djelomičnopočiva na funkcionalnoj podršci koju građevine imaju uljudskim životima, no djelomično i na simboličkoj ulozigrađevina i njihovih pripadajućih javnih prostora, kaoi na “slici“ koju tijekom vremena javno prenose o namasamima, tj. našem identitetu. Danas se kulturna baštinateži prilagoditi liberalnom društvu koje nastoji prihvatitirazličitost, pluralizam i multikulturalizam pa je istumoguće istovremeno promatrati kao znanje, kulturni