S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

natječajzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 46PROZAK / NAVRH JEZIKA Godišnji natječaj AlgORItma i ZAReZA za neobjavljeneprozne i pjesničke rukopise autora do 35 godina starostiLuka Mataković, Propuh, u nama i oko nasDvije su žene stajale na izlazu prolazai šutjele. Pomislio sam namogućnost da im priđem i pokrenemrazgovor. Da prokomentiram kišu?Možda najnovije vijesti i skandale? Dugosam oklijevao. Ne znam zašto. Obično sambio prilično brz na riječima, brz, ali i skladan,pažljiv. Nisam siguran odakle sam naslijediotaj talent. Od koga, zapravo. Moj je otac bionijem, a majka s godinama polako zaražena.Većinom smo šutjeli. Za ručkovima, večeramai slično. Ljudi su uvijek govorili dasam šutljiv. Možda sam postao takav, brzna riječima, baš zato da im pokažem, da ihrazuvjerim i na neki način ponizim. Ne znam.Ne volim previše analizirati. Barem ne sebe.– On kasni – rekla je iznenada jednaod žena.– Svejedno je. Imamo vremena.– Ali ova kiša mi ide na živce. Vlaga.Osjećam kako mi se uvlači u kosti. Odvratno.– Ma nemoj se nervirati – pokušala jedruga, prilično nježno. – Imamo cijeli dan.Sve će biti u redu. Marko je rekao da će onto riješiti.– Nisam samo sigurna kako. Baš nisamsigurna.Ušutjele su. Ja sam izvadio kutiju cigaretai zapalio jednu. Razmišljao sam o pušenju,kao i većina pušača danas. U zapadnomesvijetu pušenje više nije tako česta pojava.Negdje sam pročitao da u Sjedinjenim AmeričkimDržavama ima milijun pušača i milijunbivših pušača. Nisam siguran u broj. Alioni su uporan narod. Pala mi je na pametmogućnost da duhanska industrija uništavanaše gospodarstvo i dovodi nas na rub samozato da nastavimo pušiti. Kada se čovjekuspijeva ostvariti na nekim normalnim, društvenorelativno obveznim područjima – kaošto je posao, obitelj, kakav-takav status, onmože početi razmišljati o zdravlju, čistoći,sporednim stvarima; recimo, kada čovjekostvari globalnu sliku svoga života, koja semjeri u godinama, on može početi razmišljatio danima, svakodnevnim potrebama– a kada to napravi, svakodnevno postajeglobalno. Duhanska industrija ne želi nampružiti takvu priliku. Mi živimo u lošim globalnimgodinama. Dimom ih popravljamo.Ili barem vjerujemo da ih popravljamo.– Kako mi je loše – rekla je ponovnoneraspoložena žena.– Što ti je?– Užasno me glava boli. Cijeli tjedan.Popila sam već pedeset tableta.I to, naravno. Nevjerojatna sposobnostza samosažaljenje. Tako nas uče od malihnogu. Ako ti nešto ne odgovara, reci da tinije dobro. Ako se želiš nekoga riješiti, akoželiš nešto dobiti, reci da ti nije dobro. S vremenom,ako ostaneš sam i nemaš se komežaliti, hvataj ljude na ulici, kao da će ti se takvi,relativni neznanci, istog trena smilovatii pomoći ti. Napasni smo, generalno. Uz to,drugi dio njene izjave: Tablete. Dakako. Kaoda smo ih tek prije nekoliko godina otkrili isada smo još uvijek uzbuđeni pri njihovomčarobnom utjecaju. Ako te boli glava, nemojprošetati. Drmni tabletu! Dvije, tri, pedeset!Svjež zrak? Molim vas, gospodine, nemojtepričati gluposti. Ja ću zamračiti sobu, popitipedeset tableta i ležati. Ležanje? Mogao bihnastaviti u beskonačnost. Kada bih krenuogovoriti o ležanju i lijenosti ispisao bih tisućestranica. Dohvatio bih se, dakako, i dubokoukorijenjenog krivljenja svih osim sebe. Tolikobih se toga uhvatio.– Što si ti zapravo rekla? – upitala jeblago ona relativno normalna žena.– Ne znam. Očito nešto pogrešno jersu mi zapisali i krivo ime i sve. Mogla bihse loše provesti. Jao. Samo da me prestaneboljeti glava.– Imam ja tabletu, ako hoćeš?Nasmiješio sam se i promeškoljio. Nasloniosam se na zid, ispružio noge i ispuhnuodim. Gledao sam ga kako leluja. To samvolio, gledati dim. Ne bih se želio upuštatiu jeftine, uglavnom klišeizirane opise dimašto leluja, onoga što bi mogao predstavljatii osjećaja koje budi u meni. Samo sam htioreći da sam uživao gledati ga.Žena je popila još jednu tabletu, pedeseti prvu. Spremila je plastičnu bocu izvorskevode natrag u torbu. – Ne vjerujem da će mipomoći. Ali dobro.Zaboga! Zaboga, ti nevjerojatna ženo!Zašto si popila tu prokletu tabletu ako nevjeruješ da će ti pomoći? Zašto? Pridaje liti taj potez nekakvo nastrano zadovoljstvo?Što nastojiš time postići? Ne mogu razumjeti.Jednostavno ne mogu. Gušiš se u svimtim negativnim mislima koje proizvodiš. Jato ne mogu gledati. Okrećem glavu i promatramdim. Više vas ne slušam. Pjevušim.Lupkam nogom po stazi od tamnog kamena.Ali ne mogu ih ne čuti.– Gdje je samo Marko?– Ne znam. Ali gubim živce. Glava meubija. I ova kiša.Zašto kiša? Što nedostaje kiši? Mora dakišu ne vole tek osobe koje nemaju sklonostipranju. (Proučavam svoje crne ruke i noktepa se osvrćem preko ramena. Sramim se.)Kako ih samo ne uzbudi osjećaj da će svata voda očistiti Zemlju? Ne samo od fizičke,opipljive prljavštine, nego i od svega onogašto nije u redu u nama i oko nas. Osobnovolim kišu. Da se te dvije žene nisu pojavile,već bih bio pošao u šetnju.– Mogao nam je javiti da će kasniti.– Da. Mogao je. Noge su mi potpunomokre. I hladno mi je. Danas nisam gotovoništa jela. Ali samo da me glava ne boli, svebi bilo u redu.Sve bi bilo u redu? Molim te, nemoj menasmijavati. Osobi kao što si ti nikada i unikakvoj situaciji ne bi sve bilo u redu. Jaznam. Ja sam siguran.– Uvjeren sam, štoviše, da imate sav novacsvijeta, da vama i dalje ništa ne bi bilou redu. Da biste i tada pronašli razlog zažaljenje, da biste pronašli nešto što trebapopraviti, ali je jednostavno nepopravljivoi muči vas i proždire i ne možete živjeti odtoga. Da živite u viletini od pet tisuća kvadrata,da je sav ljudski rod vaša posluga, vibiste i dalje pronalazili razlog za žaljenje.I to je jednostavno tako. A ja ću vam sadareći zašto. Zato jer vi uživate u tome! To jevaš novac! To je vaša hrana! Humus! Izvorživota! Proklete stepenice u raj! Ta bol uvašoj iritantnoj glavi, ta voda u vašim cipelamai hladnoća i vlaga što su se uvukli uvaše kosti. Razumijete li vi mene? Slušate lime, uopće? Nešto je ozbiljno otišlo u krivomsmjeru pri vašem stvaranju i ispali ste takvi,izokrenuti, uzbuđeni na patnju, na činjenicuda vam nije dobro. Zato se prestanite žalitii jednostavno uživajte u svojem prokletomzlu! Udahnite. I izdahnite. I plačite od srećei tuge u isto vrijeme!Dvije su žene zasigurno više od pola minutestajale i gledale me, potpuno zbunjene,do krajnosti preneražene. Mogao bih i danastvrditi da cijelo to vrijeme nisu ni trepnule.Zatim su napravile nešto neobično. Potrčalesu. Niz ulicu, po mokroj cesti, obuzete kišomkoja je bila toliko gusta da se jedva vidjelos jedne na drugu stranu ulice. Gledao samih sve dok nisu zamaknule za ugao. Nije mipreostalo drugo nego da se vratim na svojemjesto i sjednem. Mučio me propuh, ali otkakosu mi ukrali kutiju i zauzeli mjesto podmost se nisam vraćao. Zapalio sam novucigaretu, naslonio se i gledao dim kako leluja.A onda je vjetar puhnuo i povukao gaza sobom.Luka mAtaković rođen je u Koprivnici13.10.1992.Siniša Matasović, Mops mrtve tetkeprikladna pjesmadogodinekada se vratim uono staro ljeto snjemačkom markomza Za-gor Te-nayau Dabrovom zamkui Mirom Furlanu toples izdanjukino dvoranejetru ću naćulitido prigradskog getapa ju nagraditi šalicomzelenog čaja ne bihli se na taj načinoslobodio nečistih misli sdruštvenih mrežanasmijat ću se,oprati ruke,pojesti sardineu marihuaninom uljupa se popeti na Himalajuodakle ću skočiti punicina glavu da joj spustimrazinu šećera u krvii premostim jeseno svemu ću napisatiprikladnu pjesmui poslati u Zarezdoručakgledao sam cestekako odmiču podautomobilimasvakakvih bojai čudio se tvojojnavici da za doručakspajaš žitne pahuljices bagremovim medomkakav bi to bioživot da si u zdjelicudolijevala i decilitardo dva svježeg mlijekas obronaka Velebitaokupanog maglomi naramcima snijegapa taman da su oblacimarcipana i pepeoislandskih vulkana,zbog kojih te većmjesec dana dodirujempreko ekrana dok miispod stola protrčavanekakav pas mješanacdolunjao izvanau nedostatku inspiracije,nazvao sam ga Flokii pritvorio vrata dane jedem sammopsna semaforu je zeleno svjetloljubim ti pupak –razgolićeniza nas pulsiraju trube –razbludjeledjetlić kvrckari novoremek djelona klupici u parkususreću seRecesija i Obješenjaštvopa stupaju utreću fazuraspjevane ševena poleđini tratinčiceplavac piše kaznuništa mi nije jasnopred ulazom u zgradususrećem mopsatvoje mrtve tetkenormabelne mogu,dok sam pod stresom,zadovoljiti tvoje potrebeza boljim svijetomjer zadiru u sferuTomahawk raketašto pustinjskim nebomrastaču sreću s lukobranau getu porculanskih vazaimunih na voluharice iradijaciju s Marsazaboravimo ovo večesutra ću se natjerati da s Viagrompopijem i dva-tri Normabeladvostruko ću ti nadoknaditi štetu