S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

zoo–TEMAT: književna životinja ili zašto čitati životinjuonda se govorilo, moj tata je često rekao da je vještica imalatakvu krastaču i tako.S: I što ste napravili s krastačama?I: Ništa ... naboli smo ih na vile. Ili na kolac.I: osušila se. Da.S: I kako je to utjecalo na vješticu?I: Da. Da je vještica imala ... svaka vještica je imala svojukrastaču.S:I onda, kad ste naboli krastaču na vile...I: Da, to je onda kao kad bi vještici probili stomak. (119)Bente Gullveig Alver je u svojim istraživanjima vjerovanjao duši u skandinavskoj tradiciji dokazala da postoji širokouvriježeno vjerovanje da duša (hug) nekih ljudi može bititako snažna da dobije oblik (ham), npr. osobe, životinje ilijoš apstraktnije — svjetlosti, pare i slično (Alver 1989:111).Takve nazore o duši u obliku životinje, svjetlosti ili lahorapronalazimo i kod Slavena (usp. Tolstaja 2000; Mencej1996, 2007, 2008; Marjanić 2006). Alver tvrdi da moramorazlikovati "metamorfozu" (kad se osoba pretvara u životinju,npr. kad postane vuk — vukodlak, medvjed) odpredodžbe koja se obično povezuje s vješticama, naime danjihova duša može napustiti tijelo u obliku životinje te seponovno vratiti u njega. U tom slučaju takvu osobu — zarazliku od osobe koja je doživjela metamorfozu — možemovidjeti istovremeno na dva mjesta: u njezinu vlastitomobliku i u obliku duše koja je dobila obličje (npr. osobe,životinje — posebice u obliku mačke, zeca, krastače, velikecrne ptice ili još apstraktnije: magle, svjetlosti, pare itd.)(Alver 1989:111-112, 120). Lecouteux, naprotiv, i slučajevevukodlaka razumije kao vjerovanja u "dvojnika"(double), fizički alter ego čovjeka koji putuje naokolodok on spava odnosno dok je u transu, a njegovo jetijelo naizgled mrtvo. Izraz "dvojnik" pritom se Lecouteuxučini prikladniji od izraza "duša". Čovjekprema Lecouteuxovu shvaćanju posjeduje dvojnika,i to najčešće dva: jednoga materijalnoga odnosnofizičkoga, koji ima moć pretvorbe u životinju ili dazadrži ljudski oblik, i drugoga — duhovnoga, odnosnopsihičkoga, koji je isto tako sposoban izvestimetamorfozu, a najčešće se pojavljuje u snovima(Lecouteux 1992). Veza između čovjeka i njegoveduše/dvojnika, čak i kad je ona izvan tijela i daljeje veoma snažna: ozljede koje duša zadobije kad jeizvan tijela nanose se čovjeku čija je duša ranjena(Alver 1989:111; Lecouteux 1992:95, 129).Kao što je vidljivo iz nekih spomenutih predaja— iz onih u kojima su naši kazivači tvrdili dase vještica pretvara u krastaču, odnosno da "vješticajest u krastači" te iz onih o uništavanju krastače kojuje navodno vještica poslala, rane na tijelu krastačeuvijek su vidljive i na tijelu vještice. (...)Vjerovanja o vezi između vještice i krastače nanašem području možemo, dakle, najlakše objasnitikao predodžbu o sposobnosti vještice da šalje svojudušu iz tijela u obliku životinje. Tu bi sposobnostmogli razumjeti kao šamanističku — jedna od glavnihkarakteristika šamana upravo je njegova sposobnost slanjaduše iz tijela (usp. Lecouteux 1992:17; Grambo 1975:40-41;Ginzburg 1992:136-239; Klaniczay 1990:146-247; Šmitek2004:199-201; Marjanić 2006:172-181 i drugi).Krastace nataknute na kolce ili vile Kad bikrastača došla u blizinu kuće ili staje ili čak ušla u nju,ljudi bi je obično naboli na vile, kolac ili rjeđe na kost; aponekad su je pribili na vrata i sl. Pričali su nam da suprije često viđali krastače nataknute na kolce ili vile ponjivama, poljima, pored kuća itd. (...)Drugi načini postupanja s krastačama na našem područjusu manje uobičajeni: nekada je krastaču trebalosamo baciti, upucati ili jednostavno je ostaviti na miru.Iz mnogih predaja o paljenju, odnosno probadanjukrastača uočljivo je da taj postupak nije bio namijenjensamo uništenju čarolije, odnosno moći vještice, nego istovremeno— ili prije svega — i identifikaciji vještice. Ako sukrastaču bacili u vatru, sljedeći su dan prepoznali vješticu uženi iz sela koja je imala opekline; ako su je proboli kolcem,vješticu su prepoznali u ženi koja je imala rupu na pregačiili ranu na tijelu. Ponekad su je prepoznali jednostavno potome jer je dotrčala do njih dok su spaljivali ili nabadalikrastaču, što je značilo da se zbog bolova koje je osjećalaželjela ispričati ili, kao što se reklo, "spasiti", moliti da jeostave na miru. (...)Pucanje na životinje, njihovo spaljivanje, probadanje isl., što ostavlja posljedice (bolove, rane, smrt...) na tijeluvještice te tako omogućava njezinu identifikaciju, stalnaje pojava u europskim predajama o vješticama. Jedan odvjerojatno najstarijih zapisa na tu temu potječe s početka13. stoljeća i govori o ženi kojoj je jedno za drugim umrlodvoje djece prije napunjene prve godine života. Pošto su seširile glasine o tome da su im vještice isisale krv, majka seodlučila da će u noći kad njezino treće dijete napuni prvugodinu života, sačekati vješticu. Kad je vještica na leđimavuka zaista došla na vrata, majka joj je na lice pritisnulaužareno željezo i sljedeći dan su po opeklinama na licu prepoznalivješticu u staroj susjedi (Lecouteux 1992:95-96). Istimotiv nalazimo i u suđenjima vješticama u vrijeme lova navještice. U Švedskoj su u 17. stoljeću neku ženu optužili da jevještica jer je njezin muž, ugledavši mačku na rubu bunaragurnuo je unutra, i odmah nakon toga se vratio kući našavšiženu sa slomljenom nogom i potpuno mokru (Nildin Wall,Wall 1993:73); isti motiv pojavljuje se i na suđenjima u Engleskoj(Macfarlane 1970:172). Takve predaje zabilježili su ifolkloristi, odnosno, etnolozi na području Francuske još u 19.stoljeću (Devlin 1987:110; Đorđević 1953:11), a susreću se iu novijim zapisima iz 20. stoljeća diljem Europe. U Ulsterusu npr. zabilježene predaje o ljudima koji su se pretvorili uživotinje da bi u njihovom obličju lakše krali mlijeko. Kadje jedna od krava davala premalo mlijeka, vlasnici su noćustražarili pored nje kako bi vidjeli hoće li je tko pomusti.Tada se pojavila zečica i počela sisati kravu. Kad je odlazila,netko je zapucao, ali je uspjela pobjeći. Sljedeći dansu u susjedstvu otkrili ženu s ranom od vatrenog oružja itako u njoj prepoznali zečicu koja je krala mlijeko (Glassie1982:536). U mađarskoj pokrajini Sárrétudvari zapisana jepredaja o djevojci koja se stalno smijala i nitko je nije mogaoizliječiti. Onda je netko savjetovao da je okupaju u kadi. KadBENTE GULLVEIG ALVER JEU SVOJIM ISTRAŽIVANJIMAVJEROVANJA O DUŠI USKANDINAVSKOJ TRADICIJIDOKAZALA DA POSTOJI ŠIROKOUVRIJEŽENO VJEROVANJE DADUŠA (HUG) NEKIH LJUDIMOŽE BITI TAKO SNAŽNA DADOBIJE OBLIK (HAM), NPR.OSOBE, ŽIVOTINJE ILI JOŠAPSTRAKTNIJE — SVJETLOSTI,PARE ILI SLIČNObi se pojavila crna mačka, trebalo ju je svezati u vreću i tućitako dugo da ipak ostane živa; dakle, nije ju se smjelo ubiti.Zatim je trebalo baciti mačku u gnoj. Kad su to napravili,babica koja je živjela u blizini se razboljela, sve kosti su jojbile slomljene, ali nije mogla umrijeti (Dömötör 1973:184-5).(Dömötör je u svom članku dokazala da su sve babice natom području smatrali vješticama). U Poljskoj je Schiffmanzabilježila predaju o događaju koji se zbio 1983. godine,koji govori o krastači koja je redovito ulazila u staju nekogseljaka čije krave nikada nisu davale dovoljno mlijeka. Nakraju je seljak zgazio krastaču unatoč molbama žene kojaje tada naišla i zatražila da je ostavi na miru. Sljedeći danta se ista žena razboljela, leđa su joj pocrnjela i za dva jemjeseca umrla. Sličan motiv nalazimo i u predaji o seljakukoji je crnu mačku koja je skočila na njega udario štapom pošapama. Žena-vještica sve do svoje smrti nije skidala povojs dlanova (Schiffmann 1987:159, 151). U španjolskoj Galicijikruže predaje u kojima se ozljede životinja, npr. ubod iliopekline na tijelu crne mačke, podudaraju sa smrću, odnosnoopeklinama vještice (Rey-Henningsen 1996:145-146, br. 81,82, vidi i 85) (usp. Kruse 1951:19-38; Schöck 1978:110-113;Bošković-Stulli 1991:152; navedeno prema Šešo 2007:259).Priče o vještici koja se pretvara u životinju, i u tomobličju ide u tuđe staje krasti mlijeko ili prouzrokuje nekudrugu štetu, često imaju tipičnu strukturu migracijske predajetipa The witch that was hurt (Christiansen ML 3055):životinja je ranjena, ali obično uspijeva pobjeći, a tamogdje se skrije ljudi nađu ranjenu ženu — tobožnju vješticu.U Irskoj je zabilježena inačica te predaje iz 19. i 20. stoljeća,iako Dhuibhne vjeruje da je poznata već od srednjeg vijeka.Vjerovanje na kojem se temelji ta predaja, tj. da su se nekežene pretvarale u zeca s namjerom da kradu mlijeko ilimaslac, zabilježeno je već u 12. stoljeću u CambrensisovojTopographia Hibernica i ponovno u 17. stoljeću u CamdenovojBrittanii (Dhuibhne 1993:78).Sličan motiv pronalazimo i u čestim predajama o krađimaslaca, na koje pak nismo naišli na području naših istraživanja.Jedna od metoda za krađu bila je ta da vješticaizvuče maslac iz tuđe posude za vrijeme bućkanja. Zato suljudi kad bućkanje, pravljenje maslaca ne bi bilo uspješno,uzeli užarenu kosu i zarezali kroz gusto vrhnje — time suprimorali vješticu da ispusti to što je imala u vlasti. Predajezavršavaju otkrivanjem žene koja u trenutku kad užarenomkosom zareže kroz vrhnje zadobije duboke posjekotine.Ljudi su vjerovali da se u vrhnju nalazila duša vještice ibili su čvrsto uvjereni da se ozljede duše očituju na tijeluvještice (Alver 1989:118-9).Borba med − u spolovima Dhuibhne je na primjerupredaje o vješticama u životinjskom obličju pokušala dokazatida na temelju analize simbola takve predaje možemorazumjeti kao izraz borbe među spolovima. Tako npr. tumačiirsku verziju migracijske predaje The witch that was hurtpod naslovom Starica kao zečica (The old woman as a hare).Predaja govori o ženi koja se pretvorila u zečicu te u tomobličju ulazila u tuđe staje i krala mlijeko. Neki muškaracje to primijetio i pratio je. U trenutku kad se provlačila krozrupu kako bi se vratila svojoj kući, muškarac je zapucao.Kad je potom ušao u kuću starice, muškarac je vidio kakoranjena leži na krevetu — rana je bila na istom mjestu gdjeje ranio zečicu. Dhuibhne vjeruje da kuća, rupa u zidu,slomljeni prozor, posuda za mlijeko, mlijeko, dakle,elementi koji se pojavljuju u predaji, imaju očigledanženski simbolizam, dok su metci, puške, psi i lopate,dakle, sve što se u predaji upotrebljava protiv žene,standardni falusni (muški) simboli. Prema njezinojinterpretaciji, ovu predaju, dakle, možemo razumjetikao pokušaj muškarca da siluje odnosno obeščastistariju ženu (Dhuibhne 1993:79-81).Prema interpretaciji Éilís Ní Dhuibhne vile, kolce,oštre štapove i slična pomagala na koja su nabadalikrastače-vještice na istraživanom području mogli smorazumjeti kao falusne simbole, ali je potrebno upozoritii na činjenicu da te obrambene metode nisukoristili samo muškarci nego i žene. No s obzirom nato da se, kao što je poznato, većina žena pokoravaulozi koju od nje očekuju muškarci i cjelokupna zajednicate ju je spremna braniti jednakim žarom kaobilo koji muškarac s ciljem preodgoja ostalih žena(usp. Larner 1984:62), ta činjenica i nije toliko bitna.Mržnju među spolovima odnosno prikrivenu mizoginijumoguće je pronaći i u nekim predajama kojeinače nisu dio kompleksa vjerovanja o čarobnjaštvuna ovom području, ali ih ljudi pričaju uglavnom dabi se zabavljali, no činjenica da ih svejedno pričajuipak znači da u toj zajednici obavljaju važnu funkciju.Tipičan je na primjer "poučni kraj" predaja iz kojihsaznajemo da je muž štapom istukao ženu jer je otkrio daje vještica (usp. Mencej 2006:256). Dovoljno vjerojatna sečini tvrdnja da je u nekim slučajevima temeljna funkcijatih priča upravo izražavanje neprijateljskih osjećaja premaženama ili možda "borba spolova", kao što tvrdi Dhuibhne.Ili je možda još točnije da je uporan pokušaj muškaracada pokore žene način da utvrde svoj autoritet nad njima.(...)Ulomak iz veće cjeline