S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

Socijalna i kulturna antropologijazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 11na koje sve načine ljudi u pojedinim epohama, dijelovimasvijeta i društvenim slojevima zavise o životinjama i percipirajui upotrebljavaju životinje u ekonomskom, vjerskom,umjetničkom, moralnom, osjećajnom, ratnom, znanstvenom,pravnom i drugom životu...” (ibid.:11).Ovako kako je definira Visković mogli bismo reći da jeantropologijski široka i sveobuhvatna, i stoga bi stvaranjejedne takve discipline podrazumijevalo mrežu suradnjemeđu znanstvenicima različitih društveno-humanističkih iprirodnih profila te različitih interesa unutar jednakih znanstvenihdisciplina. I sâm Visković na kraju uvodnog dijelao kulturnoj zoologiji poziva stručnjake iz raznih disciplina(zoologe, etologe, filozofe, psihologe, historičare, sociologe ikulturologe, teologe i pravnike itd.) da se “zainteresiraju zaovu zapostavljenu temu” (ibid.:19), a što je dobra ilustracijametodološke i istraživačke širine jedne takve spoznaje.Za potrebe obogaćivanja studija kulturne antropologijedovoljno bi bilo uvesti program srodniji samoj etnozoologijiili pak animalistici gdje bi se na temelju širokog dijapazonatema pokušalo ostati unutar samog područja antropologijeu pokušaju preispitivanja njezine metodologije, interesaistraživanja te konstrukcija koje se neizbježno pojavljujuprilikom teoretiziranja te konačne kritike usmjerene premanavedenom.Govoreći u “antropocentričnoj” maniri, na temelju uvođenjaove problematike pokušalo bi se iznova promisliti odefiniciji čovjeka unutar antropologije te reperkusijamakoje problematika kulturnog odnosa čovjeka s ostalimživotinjama predstavlja u antropološkim razmišljanjimate razmišljanjima o antropologiji.KULTURNA ANIMALISTIKA kultuRNOG be-STIJARIJA U uvodu Kulturnog bestijarija između inihinformacija bitnih za ovaj rad, možda je najzanimljivijikratki pregled radova koji potvrđuju postojeći interes zaistraživanja područja kulturne animalistike. Urednice ovogzbornika, uz neizostavni zbornik radova Kulturna animalistika,koji nastaje kao rezultat znanstvenog skupa održanog1997. godine u Splitu, navode i postojeća “mnogo ranijakulturno-animalistička kretanja u etnologiji, folkloristici ikulturnoj antropologiji” (Marjanić, Zaradija Kiš, 2007:15), akoja svoje rezultate nalaze u radovima objavljenima u Zbornikuza narodni život i običaje Južnih Slavena te, primjerice,u Rječniku narodnih zoologičkih naziva Miroslava Hirtza.Urednice zbornika nadalje navode kako su “prve sustavnečlanke o animalističkim predodžbama u hrvatskojetnografskoj građi, odnosno u hrvatskim narodnim vjerovanjimanapisale Jadranka Grbić i Vesna Čulinović-Konstantinović”(ibid.:16).Ako uzmemo u obzir datum izdavanja Viskovićeveknjige, starijeg zbornika – zbornika Kulturna animalistika,kao i datum održavanja spomenutog znanstvenog skupa izkojeg onda taj zbornik i proizlazi, postavlja se pitanje zaštoni nakon više od deset godina ova tematika nije našla mjestau studijskom programu (kulturne) antropologije te zašto jerecentniji zbornik radova Kulturni bestijarij jedini sistematiziransljedbenik radova prethodnika koji očito svjedočeo postojanju interesa za ovdje obrađivanu problematiku.ANIMALISTIKA U (kultuRNOJ) ANTROPO-LOGIJI Nakon dva kratka prikaza discipline kako je videNikola Visković i urednice Kulturnog bestijarija, donosimprikaz ideje animalistike u antropologiji za koju smatramda bi se jednostavnije uklopila u aktualni studijski programetnologije i kulturne antropologije.Ponovno se moram pozvati na zbornik radova Kulturnibestijarij i to posebice njegovu strukturu jer na nekinačin utjelovljuje zamisao: obuhvaća radove zajedničkognazivnika u tematske cjeline koje onda mogu obuhvaćatiknjiževnost, lingvistiku, etnologiju i etnografiju, povijesnaistraživanja i sl., no donose, na samom početku, i kritičkiosvrt na kulturnu antropologiju, predmet njezina dosadašnjeginteresa, način promatranja i tematiziranja s ciljem prilagođavanjai redefiniranja određenih metodoloških ili teoretskihnedostataka (antropocentrizam, antropomorfizam).Kroz studijski program (posebice antropologije) kolegijinaziva “informatika u antropologiji”, “arheologija uantropologiji”, “lingvistika u antropologiji” nisu neobični,a s ciljem uvođenja tematike u studijski program možda bise kolegij mogao upravo tako i nazvati. Tako bi se moglotematski izdvojiti ono “animalističko” unutar same antropologije,a da se ne inicira ni sugerira odvajanje od nje.Program sličan ovome nalazim na The Open Universitygdje se unutar modula A21 (Philosophy and the HumanSituation) nalazi tematsko polje odnosa čovjeka s ostalimživotinjama, a uklopljeno u širi program kolegija A211, alii kompletni studijski program filozofije. Kako to RosalindHursthouse u uvodu objašnjava, ciljevi ovog dijela kolegijanisu isključivo stjecanje znanja i razumijevanja nekihod najvažnijih filozofskih argumenata, a koji se tiču našegpostupanja s ostalim životinjama (dakle, striktno filozofskei etičke prirode), već i širi cilj stjecanja različitih tehnika imetoda rezoniranja, logičkog razmišljanja i argumentiranogkriticizma (više o tome u Hursthouse 1999., 2000.).Osim što su životinje “dobre za misliti” (kako to navodiClaude Lévi-Strauss) o samome društvu unutar kojeg ihpromatramo, zanimljivo je i stajalište koje predlaže još jednuizravnu korist u smislu legitimacije tematiziranog područja.Kako to iznosi Molly Mullin: “Životinje su, naime, dugovremena bile središte antropološkoga proučavanja. Bilo daistražujemo evoluciju ljudi kao vrste ili pokušavamo razumjetiodnos ljudi s drugim ljudima i njihovim okolišem, antropolozisu često posvećivali pažnju životinjama. Zapravo,starost same teme čini je prigodnom točkom prednosti skoje je moguće sažeti povijest discipline antropologije temnoge njezine bitne konceptualne mijene i konflikte (...)životinje antropologiji nude novi uvid u prošlost discipline,ali i u njezinu moguću budućnost...” (Mullin, 2002:388).Dakle, mijene u odnosu, shvaćanju i prihvaćanju našegnačina života s ostalim životinjama, ali i mijene u samojantropološkoj misli i teoriji upravo o tom području, legitimansu način za unapređenje discipline, (samo)kritiku tepotencijalni razvoj antropologije.Mogli bismo reći da se antropologija može i mora dovoljnoproširiti kako bi obuhvatila ne samo muškarca, ženu,pleme, zajednicu (ljudi), etniju ili narod, već i ostale ne-ljudskeživotinje. Potencijal antropologije upravo je mogućnostgrananja u “gotovo beskrajan niz specijalizacija” (Mullin,2002:387). Banalno je spomenuti da se nalaze svuda okonas (točnije bi možda bilo reći da se mi nalazimo usred svihostalih životinja) i samim time (njihovom interakcijom snama, češće našom eksploatacijom) sudjeluju u kodiranjuokoline kakvom je poimamo.U svjetlu provođenja obogaćivanja i diversifikacije studijskogprograma posebice zamjetnim radi i nakon uvođenjabolonjskog sustava visokog školovanja uistinu intrigiračinjenica da čak niti jedan uži, specijaliziran segment ovakoširoke discipline kao što je kulturna animalistika/zoologijanije našao svoje mjesto na uistinu zanimljivom i raznolikomprogramu, određenije – u programu etnologije i kulturneantropologije.IZ teORIJE U PRAKSU ILI KAKO SE PROMI-ŠLJAJU “ANIMALISTIčkA” ISTRAŽIVANJAPokušala bih na ovom mjestu dočarati koliko je širok dijapazon“životinjske tematike” u suvremenoj antropologiji.Životinje se sve češće uključuju “u raznolikim kontekstima– uključujući urbano, ruralno i cyberspace – i u relacijamas temama kao što su biotehnologija, gradovi, industrijskilanac prehrane, ekoturizam, novi društveni pokreti, globalnikapitalizam, povijest znanosti te konstrukcija nacionalnihidentiteta. Izlaganja o životinjama na godišnjem skupuAmeričke antropološke asocijacije 2000. i 2001. godineuključivala su tekstove o animatronici, ovci Dolly, Darwinovimgolubovima, urođeničkim identitetima i izumiranjupuzlatke (Petrovog uha) u Kaliforniji, uzgajivačimapasa, rodovnicima trkaćih konja, rodnog govora o konjima,političkoj ekonomiji industrije hrane za kućne ljubimce,izumiranju te zamišljenom povratku tasmanijskog tigra”(Mullin, 2002:389).Nije dakle teško zaključiti kako bi kolegij posvećen proučavanjuodnosa čovjeka i ostalih životinja mogao uključitiširok spektar fenomena – od etnografskog proučavanja,komparativnih analiza, povijesnih pregleda i teorijskihradova, preko kritike suvremenog društva, znanosti i političkihsistema do specifičnih konstrukcija nacionalnihidentiteta, svjetonazora etnija, mitologije i sl., da ne ponavljamveć citirano.Moguće je pronaći i poprilično detaljiziran opis metodologije,ali i predmeta kojima se unutar tog širokogmultidisciplinarnog područja osoba može baviti: “(...) ljudidjelujući u ‘stvarnom svijetu’, proizvode konstrukcije realnostikoje utječu na njihovo ponašanje prema životinjama.Metoda, u društvenim znanostima poznata kao etnografija,ili terenski rad, jednako je pogodna za proučavanje procesakojima ljudi stvaraju ta značenja. Mi, terenski istraživači,otkrivamo ta značenja uranjajući u nepoznate svjetove,ili, kako to antropolozi nazivaju, ‘egzotični grm’. Bilo dapromatramo borbe pijetlova u San Juanu ili šetnje pasa uNew Yorku (...). Za etnografe ljudsko-životinjskih odnosa,egzotična plemena su vlasnici kućnih ljubimaca, veterinari,treneri životinja, radnici u klaonicama, policija na konjima,i svaka druga skupina koja radi sa ili skrbi za životinje, anaše je ‘grmlje’ dućan kućnih ljubimaca, cirkus, konjičkaštala, i bezbrojan broj okruženja gdje životinje igraju važnuulogu... Za etnografa, značenje – uključujući ono kako suživotinje definirane – predmet je pregovaranja, mijenjanjai ovisno o kontekstu” (Arluke, Sanders, 1997:45).Ovdje se može postaviti i pitanje pristupa istraživanjudrugih životinja. Kako uspješno komunicirati odgovarajućimidiomom, koje metode koristiti? Različiti znanstvenicipronašli su različita rješenja: “(…) u svojoj studiji o podivljalimmačkama, Roger Tabor (1983.) smatra da je njegovopoznavanje ‘pidgin-mačjeg’ načina komuniciranja zaslužnoza prihvaćanje njegove uloge sudjelujućeg promatrača međupromatranom skupinom. Naučio je koristiti geste i proizvoditizvukove za koje je ustanovio da su bitni članovima teživotinjske zajednice. (...) Kenneth Shapiro (1990b), kojiovaj pristup naziva ‘kinestetičkom empatijom’, predlažemiješanu metodologiju, korištenje znanja o individualnojpovijesti životinje i njezine socijalne konstrukcije kako bise razumjele poze, pokreti i korištenje prostora određenejedinke. (...) Henry Blake (1975.) i Hearne (1987.), u postupkutreniranja konja i pasa, i Dian Fossey (1983.), JaneGoodall (1986.) i Shirley Strum (1987.), u svojim etološkimstudijama primata na slobodi, naglašavaju središnju metodološkui praktičnu važnost učenja pravilnog govorenjai ponašanja, obzirom na vrijednosti i očekivanja životinjes kojom uzajamno djeluju. (...) Sanders (...) postajevješt u komuniciranju sa psima otkrivanjem vlastitih želja,perspektiva i planova djelovanja kroz cviljenje, režanje,dodirivanja nosom/njuškom, njušenjem ušiju, položajimatijela, grickanjem, izrazima lica i drugim komunikacijskimsredstvima koje je uočio kako ih koriste psi. (...) Sandersje obično zauzimao takozvanu ‘najmanje-ljudsku ulogu’(...) kako bi smanjio razlike među vrstama (...)” (Arluke,Sanders, 1996:47-48).Dakle, istraživanja ove vrste mogle bi znanstvenike dovestido potrebe redefiniranja načina komuniciranja, jezikai samog odnosa u smislu postavljanja prema životinjskomdrugom.Želja da se ostvare valjani rezultati mogla bi sasobom povlačiti preispitivanje same kategorije čovjeka(ukoliko to već nije učinjeno), što je jasno vidljivo iz ovihprimjera.Iz navedenog nije teško shvatiti koliko velik izazovpredstavljaju slična istraživanja. U ovim slučajevima, nemožemo unajmiti informanta niti prevoditelja (što moždai nije loše obzirom na recentnu diskutabilnost vrednovanjaovako dobivenih informacija) koji nakon vlastite interpretacijenudi filtriranu verziju onoga što ne razumijemo. Ovisu znanstvenici, zauzimajući “least-human role” (“najmanje-ljudskuulogu”), pokušali primijeniti uočene obrasceponašanja modificirajući vlastite.Ulomak iz veće cjeline.Literatura:Arluke, Arnold i Sanders, Clinton R. 2003. Regarding Animals.Philadelphia: Temple University Press.Douglas, Mary. 2004. Čisto i opasno: analiza predodžbi onečistom i zabranjenom: [antropološka analiza pojmovanečistoće i tabua]. Zagreb: Algoritam.Durand, Gilbert. 1991. Antropološke strukture imaginarnog. Zagreb:Biblioteka August Cesarec.Fudge, Erica. 2002. Animal. London: Reaction Books.Hursthouse, Rosalind. 1999., 2000. (drugo izdanje). Humans andOther Animals. Oxford: The Open University. Alden Press Ltd.Kalof, Linda. 2007. Looking at Animals in Human History. London:Reaction Books.Kulturna animalistika. (ur. Nenad Cambi i Nikola Visković). Split:Književni krug, 1998.Kulturni bestijarij. (ur. Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš).Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveučilišnanaklada, 2007.Levy, Neil. 2003. “What (if anything) is wrong with bestiality?”.Journal of Social Philosophy. Vol. 34, No. 3:444-456.Mullin, Molly. 2002. “Animals and Anthropology”. Society andAnimals. Vol. 10, No. 4., http://www.animalsandsociety.org/assets/library/477_s1049.pdfNoske, Barbara. 1997. Beyond Boundaries: Humans and Animals.Montreal/New York/London: Black Rose Books.Noske, Barbara. 1993. “The Animal Question in Anthropology: ACommentary”. Society and Animals Journal. Vol. 1, No. 2, http://www.animalsandsociety.org/assets/library/269_s127.pdfPlas, Pieter. 2003. “Stočni diskurs i vukovi na svadbi u narodnojtradiciji dinarskog areala”. Narodna umjetnost 40/2:81-116.Visković, Nikola. 1996. Životinja i čovjek. Prilog kulturnoj zoologiji.Split: Kulturni krug.