S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

vizualna kulturazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 20NemoćNI pROIZvODIstvARAlačke SNAgePRIVATNOM zBIRKOM MODERNE UMJETNOSTI AMERIKANKE PEGGY GUGENHEIM OTVOREN JEBIJENALE 1948. KAKO POSLIJERATNI POLITIČKI STEJTMENT ITALIJEIVICA žUPANPovodom zatvaranja 54. venecijanskogbijenala – o povijesti FundacijePeggy GugenheimSvake druge godine u lipnju, kad seotvara venecijanski Biennale pa tako i naovogodišnjem vernissgeu, prisjetimo se činjeniceda je Mostra 1948. bila otvorenazbirkom umjetnina slavne kolekcionarkePeggy Guggenheim, koju je u tim prigodama,bez obzira na to koliko smo je putaveć razgledali, jednostavno bogohulnoiznova ne vidjeti. Zbirka i danas, nudećiradove Picassa, Braquea, Duchampa, Picabije,Legera, Caldera, Brancusija, Severinija,Balle, Delaunayja, Kupke, Mondriana, Kandinskog,Arpa, Mirda, Giacomettija, Ernsta,Magrittea, Pollocka, Rothka, Moora…,ali i američkih apstraktnih ekspresionista,znatno upotpunjuje venecijansku turističkuponudu. Od 1997. zbirka udomljuje i GianniMattioli Collection, koja uključuje dvadesetpet djela talijanskih futurista, a u vrtuje postavljena zanimljiva kiparska zbirkaThe Nasher Sculpture Garden, nekad s radovimaErnsta, Arpa, Giacomettija, Duchampa-Villona,Takisa, Gilardija, Richiera,Morrisa…, a danas i sa skulpturama YokoOno (u Peggynu čast u vrtu je usadila “živu“maslinu), Paladina, Smitha, Merza, Plessija,Holzer, Pevsnera, Caroa …Zbirka se postupno širila na sve zgradeu neposrednu susjedstvu, čime se dobio golemizložbeni prostor za povremene izložbe.Tako se, dok se u glavnoj zgradi može vidjetistalni postav zbirke, uvijek ponešto izmijenjen,u novim galerijskim prostorima svakogljeta mogu pogledati izuzetno zanimljivi postavi,ovaj put izložbu Ileana Sonnabend. Anitalian portrait, s dijelom zbirke karizmatskenewyorške galeristice.Kad se Peggy 1947., nakon razvoda sMaxom Ernstom, iz New Yorka vratila uEuropu, nastanila se u venecijanskoj palačiBarbaro na Kanalu Grande i već za kojimjesec postala kraljicom bučnih i razuzdanihzabava. Već prve godine boravka uVeneciji zaljubila se u palaču Venier deiLeoni, izgrađenu 1748., ali nikad dovršenu.Svojoj ljubavnici Luisi Casati svojedobno juje darovao Gabriele D’Annunzio. Peggy ju jeobnovila i 1951. otvorila za javnost.PicASSO prvi put u VenecIJIkAD i pOllock Još nije ni raspakiralasvoju zbirku, a talijanske su je vlasti zamolileda je pokaže na Biennalu. GiuseppeSantomasso, kojega je Peggy 1946. upoznalau Veneciji, preporučio je glavnom tajnikuBiennala, povjesničaru umjetnosti RodolfuPallucchiniju, koji je organizirao prvih petposlijeratnih biennala (1948.-1956). da na24. biennalu izloži i njezinu zbirku. Do te1948. Talijani gotovo da nisu poznavali djelanadrealista, ali ni avangardista poput Brancusija,Arpa, Pevsnera, Maljeviča, a ako su iimali svijest o njima, bilo je to zahvaljujućičlancima iz časopisa poput Minotaura iliCahiers d’ Art. Ni sam Palluchini, stručnjakza talijansku renesansu, niti njegov pomoćnikUmbro Apolonio nisu bili upoznati sostvarenjima tih i drugih umjetnika koje ćePeggy, na njihovu zamolbu, izložiti. Zbirkaje istodobno predstavila i afirmirala i mladunjujoršku avangardnu scenu koju su činiliJackson Pollock, Willem De Kooning, MarkRothko, Franz Kline, Arshile Gorky, RobertMotherwell, Clyfford Still, Barnett Newman,Adolph Gottlieb, Phillip Guston, Ad Reinhardt,Hans Hofmann, James Brooks, RichardPousette-Dart, William Baziotes, MarkTobey, Bradley Walker Tomlin, TheodorosStamos, Jack Tworkov… Njihova ostvarenjaPeggy je izložila zajedno s europskim remek-djelimakoja je kupovala u predvečerjerata pa je zapravo pokazala paradigmatskukolekciju moderne umjetnosti Zapada.Nakon šest godina pauze tijekom Drugogasvjetskog rata – posljednji je održan1942. u okrnjenu sastavu – Bijenale je 1948.nastavio s normalnom djelatnošću nastojećisvratiti pozornost publike na europskei svjetske avangardne umjetnike, ali i nakretanja u suvremenoj umjetnosti. Talijanizapravo iskorištavaju Peggynu zbirku da binjome – jer svoje nove umjetnosti još nisuimali – svijetu pokazali da su, nakon traumatičnaiskustva s fašizmom, spremni za ponovnuduhovnu integraciju s demokratskomEuropom. Mostru stoga otvara predsjednikRepublike Italije, a otvorenju je pribivaotalijanski politički i kulturni establišment.Sudjelovalo je tek petnaest država jerse mnogi narodi još nisu bili oporavili odratnih strahota pa su prazni paviljoni ustupljeniposebnim izložbama. Glavni događajite Mostre bili su Picassova retrospektiva sdevetnaest slika koje je kao kustos odabraoGuttuso, Peggyna zbirka, kojoj je ustupljengrčki paviljon – 136 djela 73 autora – kojuje predstavio Giulio Carlo Argan, a u njemačkompaviljonu Roberto Longhi priredioje veliku izložbu europskih impresionista.CaldeROv mobil je hrpa željeZATa je “mala bogataška neznalica”,kako su je zvali konzervativci, iza sebeimala petogodišnje galerijsko iskustvo, organizacijupedeset izložaba nove američkeumjetnosti i ravno pedeset godina. Bienalskopredstavljanje njezine zbirke očitovaloje nepogrešivost njezina instinkta za modernoi suvremeno, izbrušenost i istančanostnjezina ukusa, beskompromisnost i moć danepogrešivo pronalazi remek-djela moderneumjetnosti. “Nitko nije bolje od nje shvaćaoepohalno značenje nove umjetnosti, aistodobno tako malo znao o njoj“, tvrdio jeLeo Castelli.Prijam njezine zbirke, međutim, govori io konzervatizmu publike, djelomice i stručnejavnosti. Na svakoj strani Jadranskog mora,međutim, konzervatizam se različito očitovao,jer su i društvene i političke okolnostiu dvjema sredinama bile drukčije.Tek kad je tamo zasjala njezina zbirka,poznavatelji umjetnosti shvatili su koliko jeBiennale konzervativna smotra – primjerice,tek je tada Venecija prvi put vidjela Picassa,i to u istom trenutku kad i Pollocka. Daga tada nije upravo ona pokazala, tko znakad bi se Talijani upoznali sa suvremenimameričkim slikarstvom, čijim je lučonošombio upravo Pollock, kojega je otkrila 1942.,a 1943. izložila mu je radove u svojoj njujorškojgaleriji, afirmirala ga i pokazalaEuropi. Prva mu je europsku samostalnuizložbu upriličila 1950. u Sala Napolitanicau venecijanskom Museo Corer, na Markovutrgu, nakon koje postaje i svjetski poznatimumjetnikom.Njezina zbirka bila je nemilo iznenađenjetalijanskoj kulturnoj i nadasve stručnojjavnosti, a običnu publiku da i ne spominjemo.Dvije činjenice dostatno govore onepripremljenosti tamošnje kulturne javnostii publike na takvu vrstu likovnosti:uoči dolaska na izložbu nekih predstavnikaklera s postava je skinut jedan Mattin “seksualni“crtež, a demontirani Calderov mobilzamalo je bio bačen na smetište “kao hrpaželjeza“. Bez obzira na takav prijam, sličnezabune i zablude i “šokove“, taj je Biennaleu povijesti umjetnosti ostao upamćen kaotrenutak nezaustavljive ekspanzije međuratnihavangardnih i radikalnih modernističkihumjetničkih eksperimenata.Na drugoj strani Jadrana prijam Peggynezbirke još je zanimljiviji i znakovitiji. Kao jedanod rijetkih pojedinaca iz Jugoslavije kojije posjetio 24. biennale, Grgo Gamulin, tadajedan od najutjecajnijih likovnih kritičarai ideologa, piše opširan prikaz Sablasti nalagunama, Reportaža sa 24. Bijenala (Književnenovine broj 36, 2. studenoga 1948.)koji predstavlja “jedan od najboljih primjeradelovanja političke likovne kritike u vremesocijalističkog realizma i jedan od najindikativnijihu osporavanju pokušaja izlagačkeprakse moderne, ali i načelnog političkopartijskogodnosa kulturne politike premaumetnosti ‘kapitalističkog zapada’“ (LidijaMerenik). Gamulin, među ostalim, navodida je zbirka simbol “izopačene umjetnosti“:“(…) Prema tom tupom pesimizmu, što seisparuje iz savremene umjetnosti imperijalizma,predmeti izloženi u antirealističkompaviljonu zbirke Gugenhajm čine sekao igračke za djecu. Izgledaju već pomalosmiješni danas ti nemoćni proizvodi, kojibi trebali da budu odraz stvaralačke snagečovjeka: Arhipenko, Brankuzi, Lipšic, Kle,Kandinski i Maljevič, Maks Ernst, AndreMason i Salvador Dali, Huan Miro, IvTangi (…), svi okupljeni pod geslom “krizeobjekta”. Počima ta kriza sa posljednjomfazom kapitalizma, produbljuje se u dobavelikih imperijalističkih ratova, a sada sveskupa u agoniji, koja se zove astratizam ilibesadržajna umjetnost, sa sporadički ‘kontenuističkim’izletima u prabiološku nakaznost“,navodi zagrebački profesor.GamulIN o “IZOpačeNOJumjetNOSti“ Impresionističkaizložba, pak, simbol je, drži Gamulin, “klasnevladavine, nostalgije građana i malograđana“:“Iz raznih evropskih zbirki i galerijauzelo se ono što se moglo uzeti, bez sistema,i bez kapitalnih djela, i – da bi se dala iluzijanekadanje veličine – formirala se, za onekoji neće da prihvate Šagala i Mura, ovaretrospektiva iz bulevarsko-romantičkogperioda klasne vladavine“. Gamulin u osvrtusvoj prezir prema “bolesnoj“ i “izopačenoj“raboti diže za nekoliko “oktava“:“Nekolikosam sati proboravio usred tih paklenih vizija,koje su stvorene da izazovu u čovjeku gađenjenad životom“, dodajući još i ocjene: “Udvoranama venecijanskog Bijenala vonja namrtvace (…) Gledam ovu čudnu svitu štopleše mrtvački ples po zidovima (…) Osjetilesu svoju konačnu i neopozivu propastte fatalne aveti, pa prije no što nestanu uništavilu, zakazale su sastanak u mletačkimĐardinima: aveti već mrtve (…), kao i neketek rođene“.Gamulinov tekst pisan je, po svemu sudeći,u drugoj polovici 1948., nakon RezolucijeIB-a i Petog kongresa KPJ, održana usrpnju te godine. Mada je sam taj Kongresdao podršku CK KPJ u obrani neovisnostiJugoslavije, nedvojbeno je da je partijskivrh pokušavao ublažiti raskol sa SKP(B)i Staljinom i da se nadao da će se odnosisa SSSR-om tijekom vremena poboljšati.Isticanje partijskog suvereniteta i posebnostiteklo je kroz dokazivanje uspravnahoda sovjetskim putem pa u tom pogleduto isticanje nije imalo konfliktni karakter niambiciju prijeloma!Na Petom kongresu KPJ pročitan Izvještajo agitaciono-propagandnom radu MilovanaĐilasa definirao je prioritete domaćekulturne politike i odredio putanju kojom jekrenula onodobna likovna kritika, a svojimosvrtom s 24. biennala Gamulin ne samo dapodržava Đilasov Izvještaj, nego ga i razrađujena primjerima koje je vidio u Veneciji.U Veneciji Peggy živi do smrti. Unatočuspjehu i postupnu uvažavanju zbirke i odstrane konzervativnih osporavatelja, posljednjeje godine života provela osamljenički,izolirana u palači. Burni ljubavni život,zorno opisan u njezinim sjećanjima, bio jeneprihvatljiv dekadentnoj i licemjernoj mletačkojaristokraciji. Kći Pegeen se ubila, asin Sindbad se udaljio. Svako poslijepodnesa svojim je psićima ulazila u privatnu gondolu,po kanalima ju je gore-dolje vozikaoprivatni gondolijer, odjeven u opravu kojumu je kreirala la padrona, la dogeresa, laGuggenheim ili jednostavno la americana,kako su je zvali sugrađani. Taj svakidašnjiosamljenički ritual zvali su odlaskom u shoppingi on do kraja njezina života (umire1979. u 81. godini) ostaje jedini dodir vlasniceneprocjenjive zbirke s okolinom.