S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 40UVOD U QueeRIz PREDGOVORA UREDNIKA POzNATOG ROMANA WILLIAMA BURROUGHSA QUEER, KOJI ĆEUSKORO, u PRIJEVODU BORIVOJA RADAKOVIĆA, OBJAVITI zAGREBAČKA NAKLADA LJEVAKOLIVER HARRISZapANJujući ZAključak Onog jutra kadje Jack Kerouac stigao na Calle Orizaba br. 210,prve subote u svibnju 1952., señoras su na ulicipekle tortilje, a na radiju je svirao Perez Prado. Zvuk bigbandaMambo Kinga s Kube, što ga je poslije odabiraoGlenn Miller iz Meksika, bio je ironično blaga glazba raspoloženjau odnosu na ono što je Kerouac zatekao u stanubr. 5. Njegov stari prijatelj William Burroughs izgledao muje tog svibanjskog jutra kao “poludjeli genij u zapuštenimsobama”. Pisao je: “Izgledao je divljački, ali oči su mu bilenevine, modre i lijepe.” 1 Kerouacova dvostruka snimka,njegova proturječna slika Burroughsa kao mahnita luđakausred kaosa, a opet osobe zapanjujuće čistote, savršenopristaje “simultanoj dvostrukoj ekspoziciji” Burroughsovaautoportreta u romanu što ga je upravo pisao, a Kerouacga netom prekinuo – “Lice mu je bilo upropašteno, opakoi staro”, saznajemo o WilliamuLeeju; “oči snene i nevine” – dok namire istodobnoparadoksalnu narav tog romana i okolnosti u kojima gaje napisao. Kako u opusu Williama Burroughsa nema“normalnih” knjiga – bilo koja od njih mogla se zvatiQueer – njegov drugi roman na perverzan način ispunjavaznačenje naslova kao imenice (upotrijebljene s porugomili s ponosom), pridjeva (čudan, lažan, sumnjiv) i glagola(smetati, nervirati, uznemiravati). Od 1952., kada je napisan,pa do konačnog objavljivanja 1985. godine, sve uvezi s Queerom zbunjuje, kao i njegova reputacija daljnjihdvadeset pet godina. Neizbježno je osoban, ali i virtuoznopolitičan, naizgled realističan u pripovijedanju kojese pretvara u najdivljiju maštu, a u sebi sadrži materijaltako neodređena tona da je teško reći je li u pitanju vrisaksa smijehom ili užas. Knjiga istodobno biva i knjigaotkrivenja i otajstven tekst, to je rana autobiografska zbunjenostkojoj je Burroughs pustio da ostane nedovršena,a tajnu je ostavio zakopanu tri desetljeća, no istodobnoje to i loše izveden posao i okus stvari koje će tek doći– izvorno čudnovata riba, pikantno predjelo odvratnomGolom ručku. Nastrano, dakako.Zašto se Queer tako dramatično razlikuje od Junkyja,debitantskog romana što ga je Burroughs napisao neposrednoprije (objavljen je 1953. kao Junkie) i zbog čegase nije pojavio u tisku više od trideset godina; gdje stojiu književnom razvoju i kako se uklapa u povijest homoseksualnogpisma; i zbog čega je istodobno jedinstvenu Burroughsovu djelu po svojoj dramatizaciji žudnje, aopet je najpoznatiji po smrti koju čak i ne opisuje – to susamo neke od zagonetki što ih postavlja. Još je zagonetnijepostavljanje povijesnog zapisa pravocrtno jer, u biti, nepostoji jedan Queer nego dva – rukopis što ga je Burroughsnapisao 1952. i knjiga koja je objavljena trideset godinaposlije. Ovo novo izdanje uzima u obzir oba teksta dareprezentira Queer na njegovu dvadeset petogodišnjicus nadom da će taj tanak, ali neuhvatljiv roman obuhvatitii otkriti u svježem svjetlu.Kerouacov živi opis Burroughsa početkom svibnja1952. hvata silovitu višestrukost njegova stanja. S jednestrane, samo mjesec ranije Ace Books je formalno pristaoi prihvatio Burroughsov prvi roman koji se tada još zvaoJunk, a on je, s trideset osam godina, po prvi put samouvjerenoanticipirao književnu budućnost. S neskrivenimveseljem Burroughsova pisma tog travnja odjednom počinjugovoriti “mi autori” i “nama piscima”, a on govoriAllenu Ginsbergu, koji je tada djelovao kao njegov književniagent, da sačuva njegova pisma za “kasniju knjigus njima kad budem imao reputaciju.” 2Primijetit ćete “kad” a ne “ako”... S druge strane,svako pismošto ga je Burroughs napisao te godine imalo jekrivo ime na omotnici zbog zavaravanja radoznalih očijumeksičkih službenika – jer Kerouac je onako banuo usredpisanja Queera svega osam mjeseci poslije one nesretnevečeri kad je Burroughsov Star.380 automatik pogodionisko i smjestio metak njegovoj ženi posred glave, a čašakoju je ciljao skotrljala se i ostala cijela na podu kraj stolauz 40četiri prazne boce džina Oso Negro. Taj pijani činludila bacit će dugačku tamnu sjenu na svaki uspjeh štoga je Burroughs mogao imati u Meksiku,Južnoj Americi, Tangieru, Parizu, Londonu,New Yorku ili u njegovu konačnomdomu u Lawrenceu u Kansasu.To što je ustrijelio Joan Vollmer iz očitihje razloga izuzetno utjecalo na legenduo Burroughsu i krugu bitnika, ali njezinasmrt počela se dovoditi u vezu s njegovimdrugim romanom tek 1985. godine, i tozahvaljujući recima koji su navođeni češćenego išta što je ikada napisao: “knjigu jemotivirao i uobličio jedan događaj kojinikada nije spomenut, u stvari pomno jeizbjegavan: slučajno smrtno ustreljivanjemoje žene, Joan, u rujnu 1951.”, te “prisiljensam na strašan zaključak da nikadne bih postao pisac da nije bilo Joaninesmrti.” Zbog toga što Burroughs godinamanije bio voljan otvoreno o tome govoriti,ti reci iz uvoda u Queer 1985. jošizrazitije postavljaju taj roman pod sjajreflektora.Kao traumatično izvješće o stvarnom,njegovo otkrivanje je imalo i nastran učinakstavljanja teksta u okvir, tako senzacionalnikontekst, da je u svemu zamračioi samu fikciju i bilo koju drugu zbilju izanje. Taj je pucanj bio prekretnica u Burroughsovuživotu, a Queer je bio jednako odlučujućipreokret u Burroughsovu pisanju,ali moguće je, zapravo nužno, odvojiti todvoje. Prvo, naprosto nije činjenica da jeJoanina smrt “pomno izbjegavana” u Queeru:u smislu fikcionalizacije autobiografskihdogađaja, pucanj ispada iz narativnekronologije koja svršava 1951. godine. BezBurroughsova uvoda malo bi kome palona pamet da ga dovede u vezu. Nadalje,Burroughs je dao posve jasno objašnjenjeo tome zbog čega se, premda su napisani jedan za drugim,njegov drugi roman tako korjenito razlikuje o prvoga –zašto samo u Queeru nalazimo zaštitni znak komičnogrotesknihobrata koji će zauzeti središnje mjesto u Golomručku. “Razlika je, dakako, jednostavna”, objašnjava on:“Junky je roman o ovisnosti, Queer o skidanju s droge ineodoljivoj potrebi za publikom, a to je upravo ono štoLee traži… Zbog toga smišlja mahnit oblik za stjecanjepozornosti koji naziva Rutinom.” Jednostavnost togobjašnjenja komplicirana je zbog Burroughsova čudnogodbijanja da napravi razliku između sebei svog lika ili između događaja iz 1951. i njihove fikcionalizacije1952., ali ta priča barem ima prednost u tomešto je precizna u odnosu prema subjektu njegova dvaromana i u skladu je s time kako ih je on vidio u vrijemedok je pisao.Poseban kAOS SNA Pošto se sa svojom obitelji – ženomJoan, njezinom kćeri Julie i njihovim sinom Billyjem– iz Južnog Teksasa preselio u Mexico City ujesen 1949.godine, Burroughs je počeo pisati Junk početkom 1950.i potkraj godine dovršio je prvu ruku rukopisa (na kojemje nastavio raditi tijekom naredne dvije godine). Kad jekrajem ožujka 1952. najavio početak još nenaslovljenanastavka, Burroughs je opisao Kerouacu glavnu razliku –prijelaz s pripovijedanja u prvom licu na pripovijedanje utrećem – ovim riječima: “Prvi dio je na džanku, Drugi dioje bez njega.” Ako gledamo Junkyja i Queer kao uzastopnenastavke Burroughsova života, gdje svaki dokumentiranjegove odmetničke identitete u polusvijetu, to bi moglobiti dovoljno da objasni zbog čega je u prvom romanuWilliam Lee cool i odalečen, a njegovo pripovijedanje odogađajima činjenično i suho ironično, dok je u drugomLee “dezintegriran”, kako kaže sam Burroughs u svompredgovoru iz 1985.: “očajnički treba kontakt, potpunonesiguran u sebe i svoj smisao.”No, jednako tako izgleda da brka napisano s okolnostimapisanja – Burroughs se zapravo vraćao džanku svevrijeme dok je radio na Queeru – a propušta objasnitiubrzanu dezintegraciju samog romana. Jer Queer, kaoi Junky, započinje realističnim dokumentiranjem društvenescene – “Ženska pratnja nikad nije zalazila u Brodna vidiku”, izravna je paralela s “Hipster-bebop džankijinikad se nisu pojavljivali u 103. ulici” – ali se lomi, ruši uepizodne fragmente i nepovezane fantazije, a onda, iznenada,prekida. Ustvari, sjeme dezintegracije nalazi se tuveć od prvog retka. Burroughs počinje bez upozorenja, inmedias res (“Lee je usmjerio pozornost na mladog Židovakoji se zvao Carl Steinberg”) i začas brka dječakov identitet(“rodio se u Munchenu, a odrastao u Baltimoreu”) i samomjesto radnje, jer uopće nije jasno da je prizorište MexicoCity: Park na Aveniji Amsterdam, kroz koji ide Lee, nesamo što imenuje grad u Holandiji nego vjerojatno i mnogesjevernoameričke čitatelje podsjeća na Upper West Sidena Manhattanu. Činjenica da Burroughs opisuje ParqueMexico, oko kojeg kao elipsa obilazi Calle Amsterdam,ni u čemu, pak, ne podupire pojavu čvrstog realizma jerLee smjesta sjeda na “betonsku klupu koja je bila takooblikovana da sliči na drvo” – nevjerojatno nadrealankomad pokućstva, unatoč činjenici da takve klupe doistai postoje u Parque Mexico. 3Te prve stranice jedva da postavljaju prizor i naznačujuzbunjujuću razliku između predstavljanja biografskirealnih ljudi i mjesta, i tu i u Junkyju. Da bi se iza WinstonaMoora identificirao Hal Chase ili Frank Jeffriesiza Toma Williamsa, ili da bi se reklo da je Lola zapravoTatoov bar u blizini Mexico City Collegea na San LuisPotosi br. 154. ili da je Brod na vidiku zapravo bio Bountybar i pečenjara na uglu Monterrey i Chihuahue, ispodstana u kojem se dogodilo ustreljivanje Joan – takav lovna izvore govori nam vrlo malo o Queeru. Što se tičeRathskellera gdje se Lee sreće s Moorom, nije stvar u