S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

kolumnazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 45noga filologaPozdrav viška vrijednostiOtkud našim šoping centrima zubi? Pa, barem u hrvatskom slučaju, iz takvog nascentra pozdravlja (bivši) višak vrijednosti. Oni novci koje nikad nisu dobili radniciĐakovštine, oni novci zbog kojih više nema besplatnog obrazovanja, oni novci zbogkojih Vlada diže kredite da bi plaćala kamate starih kredita – ti su se novci, nakonnekoliko krugova alkemijskih preobrazbi, utjelovili u dizajnerskom kromu, mramorui staklu, u vodopadima i galerijama “trgovačko-zabavnog centra”. To je bivši višaknaše vrijednosti. A taj je naš višak u šoping centru angažiran da bi stvarao tuđiprofit kroz naše trošenjeNeven JovanovićNedavno sam ustanovio da je prošlopreko sedamdeset godina od smrtiWaltera Benjamina. Ovaj si je njemačkifilozof, kritičar i prevodilac (r. 1892)oduzeo život 26. rujna 1940, u pograničnomfrancuskom gradiću kamo su ga vratili poštonije uspio prijeći u Španjolsku da bipobjegao od nacista.Kako sam postao svjestan te neveselegodišnjice? E pa, Benjaminova su djela prvogsiječnja ove godine prešla u javno vlasništvo;prema evropskim zakonima, to sedogađa pošto protekne sedamdeset godinaod autorove smrti. Dobri su ljudi godišnjicuproslavili pomalo nadobudno, stavljajući nainternet cjelokupna Benjaminova djela (nanjemačkom), u javni repozitorij archive.org,odakle ih svatko može slobodno skidati ičitati (ne znam što je tu bilo s autorskimpravima priređivača izdanja – valjda suse dogovorili). “Dobro došao kući, WalterBenjamin”, napisao je povodom toga netkona svom blogu.Mašina za trošenje Benjaminasam se, međutim, sjetio i zato što sam nekakoistovremeno morao ići u takozvaniArena Centar, jedan od desetak mega-hramovazagrebačkog konzumerizma. Kaoobitelj, izbjegavamo takve “provode” kadgod možemo; zahvaljujući tom izbjegavanju,posjet Arena Centru bio je prvi u momživotu, pa sam mogao načas “najmodernijitrgovačko-zabavni centar četvrte generacijeu regiji” vidjeti očima svog desetogodišnjegsina: očima prvog viđenja. Nažalost,kroz fascinaciju se sasvim dobro probijalai svijest što zapravo gledam. Ako je LeCorbusier gradio “mašine za stanovanje”,to u čemu smo se našli bila je “mašina zatrošenje”.Prostor. Veličina. Raskoš. To vas pogađaravno u glavu kad kročite u šopingcentar. Arhitektonska, industrijska maštadala si je oduška poput nadzvučnog mlažnjakau samoj stratosferi ekstravagancije.Tu vodopad, tamo stubište, galerija veličinenogometnog igrališta, pokretne stepenicei liftovi, milijun crvenih žaruljica, videozidovi,svjetlo i razglas, pogled leti uvis istrmoglavljuje se nadolje; svuda mramor,staklo, krom (“U budućnosti je sve kromirano”,konstatira Spužva Bob Skockani ujednoj epizodi), i izlozi, izlozi, šareni artikli.Oko mene mile ljudi, ali ne kao mravi – jermravi su zaposleni i užurbani; više kao nekidokoni preživači, čije gibanje kanaliziraju idiskretno potiču ograde i putovi. Osjećamose ugodno, lagano se krećemo, svi su i sveje ovdje zbog nas.Neki dan u pasažu Jedno od važnihdjela spomenutog Waltera Benjaminazove se Das Passagen-Werk. Nastajalotijekom trinaest godina, od 1927. do autorovesmrti, djelo je ostalo kolosalni fragment,ne dokraja uobličena građa od prekotisuću tristo stranica bilježaka, isječaka iskica. Povremeno se (tekst je prolazio krozbrojne faze) sve to zvalo Pariz: prijestolnicadevetnaestog stoljeća. Glavna je tema životu velegradu modernoga doba – točnije, ujednom specifičnom dijelu i u jednom specifičnomčasu tog velegrada. Vrludajućilabirintom motiva i lajtmotiva Benjaminuspostavlja poetsko-materijalističku sociologiju,estetiku, eshatologiju suvremenostiuhvaćene na njezinom ishodištu, u časukad se sve to što danas živimo po prvi putpojavilo. Analizirajući jedan tip mjesta,Benjamin analizira snoviđenja “velikogsna” kojim je kapitalizam anestezirao kolektivnusvijest: identificira niz fetiša, predmetaželja i obećanja – ukratko, sve ono štonas je bacilo u trajnu potrošačku groznicus jedne strane, i izbrisalo granicu izmeđujavnog i privatnog s druge. Specifično mjestoo kojem govorim jesu pasaži, ili arkade– pariški devetnaestostoljetni prethodnicidanašnjih šoping centara i šoping molova.Ti natkriveni devetnaestostoljetni “prolazi”uokvireni dućanima na nekoliko etaža, ti“javno-privatni” prostori koji su po prviput (zahvaljujući tehnološkom napretku,osobito obradi čelika i plinskoj rasvjeti, kaoi masovnoj proizvodnji robe široke potrošnje)omogućili ljudima da provode vrijeme“unutra, a vani”, šećući “ulicama” i “nasvjetlu” čak i kad je vani ružno i mračno – tisu pasaži (čija je minijaturna, oldtajmerskareplika zagrebački Oktogon) za Benjaminakalup iz kojeg je jednim udarcem iskovanlik “modernosti”.Šoping centar ima zube Doksam čitao (i nikad dočitao) Das Passagen-Werk, jednu stvar nisam zamijetio, ili jenisam osjetio. Na vrhu stepeništa ArenaCentra stvar se otkrila jasno do boli. “Nesamo mjesto dobre kupovine već i ugodnogboravka te društveno okupljalište” izreklamnog materijala zapravo je zastrašujućemjesto. Šoping centar nije samo mjestokolektivnog sanjanja i intoksikacije: on imazube. U Benjaminovu kabinetu kuriozitetatjeskobnost i nelagoda takvih prostora “kupovine-kao-dnevnog-boravka”nekako suostale historiografski prigušene, nekakosu mi promakle (mada u tom tekstu svojemjesto nalaze i prostitutke i proletarijat iMarx, mada se na njegovim stranicama kaosvojevrstan revers i podzemni odraz pasažauspostavlja velegradska kanalizacija).Dobro, otkud našim šoping centrimazubi? Pa, barem u hrvatskom slučaju, iztakvog nas centra pozdravlja višak vrijednosti.Oni novci koje nikad nisu dobili radniciĐakovštine, oni novci zbog kojih višenema besplatnog obrazovanja, oni novcizbog kojih Vlada diže kredite da bi plaćalakamate starih kredita – ti su se novci,nakon nekoliko krugova alkemijskih preobrazbi,utjelovili u dizajnerskom kromu,mramoru i staklu, vodopadima i galerijama“trgovačko-zabavnog centra”. To je višaknaše vrijednosti. I taj je naš višak tamo (ujavno-privatnom aranžmanu) angažiranda bi stvarao tuđi profit kroz naše trošenje.Jao Šoping centar je, dakle, neprijatelj.Ali to smo znali i prije; zbog toga i nisamhtio onamo ići. Ima, međutim, još. Podjednakoje zastrašujuća i mogućnost da šopingcentar nije tek najnovija (ili čak: klasična)dosjetka s područja izrabljivanja čovjekapo čovjeku. Možda se stvar ne iscpljuje čakniti ako šoping centar vidimo kao prijetećumaketu svijeta koji će, ostanemo li pasivni,progutati čitavu našu budućnost. Ne; jošviše straši mogućnost – zbog nje je, mislim,Walter Benjamin i radio Passagen-Werk –da smo šoping centar, na neki način, mi.Jer ako su pasaži / šoping centri esencijemodernosti, onda su oni esencije nas, naskoji smo djeca te modernosti. A ako je paknaša esencija svodiva na sud “kupovanje jezabavno” – jao. Sve da smo taj sud popušilizato što smo bili tučeni iz svih oružja, zatošto su nas obradili najjačom arhitektonskom,tehnološkom, socijalnom, umjetničkomretorikom koju je naše doba spremnofinancirati – opet jao. To, naime, ne samoda dodatno potvrđuje tezu o esencijalnosti(društvo će najviše sredstava ulagati u onošto smatra najbitnijim), nego i podsjećada će ta esencija regrutirati, kooptirati ilikolonizirati i najjače kreativne potencijalekojima trenutačno raspolažemo.Atomi i praznina Jednostavno mrzitišoping centar bilo bi lako i ugodno;manihejstvo je uvijek komotno. Ali što akoje šoping centar metonimija nečega što...eh, budući da ne bih htio reći “što moramovoljeti”, probajmo ovako: “nečega bez čegani mi ne bismo bili to što jesmo”?Pitamo se, naravno, što bi to nešto bilo.Moram priznati da ne znam. Vrtim i vrtimu glavi prizore, osjećaje, nelagodu svogakratkog posjeta, i svejedno ne uspijevamskužiti. Naravno, možda ne znam jer neželim znati. Možda želim vjerovati da smobolji nego što jesmo – da naša esencija, našapoanta nije u onoj otrovnoj dosadi koja čučiposve blizu ispod “čarobnog spoja kupovinei zabave”. Sigurno ste je i vi vidjeli – eno je uodrazu na mramoru, eno je u kromiranomliftu! To je dosada programirana da šapće“kupovanje nije kupovanje” (jer treba kupovatijoš), “zabava nije zabava” (jer setreba zabavljati još), “želje nisu želje” (jertreba željeti još).Tko je ono govorio “po mnijenju gorko,po mnijenju slatko, a zapravo atomi i praznina”?Je li naša esencija svodiva na to,na atome zabave i prazninu dosade – je lito poruka šoping centra?Desetogodišnjaci Moj je desetogodišnjisin, čovjek budućnosti, bio iskrenoimpresioniran Arena Centrom. Više negopogledom s vrha Velebita, Muzejem gradaZagreba ili šibenskom katedralom, višenego samom Arenom Zagreb pokraj centra-imenjaka(ona je prošla totalno nezapaženo).Razumljivo: Arena Centar ne samoda je napravljen da impresionira – on imai dodatni adut, on je mjesto ispunjavanjaželja. No impresioniranost je trajala kratko.Trajala je do časa kad je sin shvatio da sejedne želje neće ispuniti (okrutni roditelji),a da se druge nisu ispunile (svim plakatimausprkos, rođendanska proslava u IMAXkinu i nije bila toliko zabavna kad nije bilotorte).Možda je, znači, stvar u sljedećem. Šopingcentar, kao arhetipsko mjesto modernizma,računa na desetogodišnjake u nama;računa da ćemo htjeti ostati desetogodišnjaci,mada desetogodišnjaci s kreditnimkarticama i dozvoljenim minusima. (Mojdragi Walter Benjamin, i sam doživotnosvojevrstan desetogodišnjak, bio je dobroopremljen za razumijevanje takvih mjesta.)Zaključak s vrha stepeništa (dolje, napokretnoj traci, promiču nepomični ljudi):desetogodišnjaci u nama za zabavu se nemoraju brinuti. Uvijek će je uokolo bitikoliko hoćeš. Hajmo mi misliti na onedruge u nama; one koji nisu obuhvaćenijavno-privatnim partnerstvom.