S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

filmzarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 17Najava krajafilmskog gigantaTorinski konj dehistorizira svoju filmsku građu da bi u njoj pronašao svehistorijskudramuDragan JurakTorinski konj (A Torinói ló, 2011.), r:Bela Tarršibati životinju. Rasprežu konja, i vraćajuga u staju, kameno zdanje, čiji se jedan zidurušio, a crjepovima i daskama vitla vjetarkoji se već danima ne smiruje.Godine 1889. u Torinu se dogodioznameniti povijesni susret. S jednestrane je bio njemački filozof FriedrichNietzsche, a s druge strane talijanskikonj za vuču. Kočijaš je bičem udarao konja,Nietzschea je to uzrujalo, otrčao je do konja,i zaštitnički ga zagrlio. Nakon toga i konj iNietzsche odlaze svaki na svoju stranu.Priča o konju Nietzsche doživljavaslom. Otada je skroz lud sve do smrti, dosljednočitavih 11 godina, od 56. godineživota. Ukratko, kao što to piše GüntherNenning, prevezu ga kući, poslušno šeće smamom; najednom se otrgne, brzinom bljeskase skida i gol golcat brčka u jednoj barici(Naumburg, 1890.). “Da bi umirila mahnitasina, nježna mu majka tri puta tjedno priređujetoplu kupku. Starica i njezina stara služavkas mukom ga podižu u kadu – debeo je,prežderava se. Kada je na prvom katu kućeu Naumburgu, žene tegle dvadeset škafovavode, zagrijanih u prizemlju, znači šezdesettjedno, isto toliko škafova iskorištene vodepomno tegle dolje, i tako sedam godina,gotovo do majčine smrti 1897. godine: 43680 škafova... Filozof s brkovima postajedjetetom s brkovima, brčka se u kadi da sevoda niz stepenice slijeva, dobiva erekcijei čilo ih pokazuje, dere se, pjeva, gotovosvakodnevno vrlo lijepo svira klavir, čestovlastite skladbe. Ponekad piša u cipele, kojeu tu svrhu prethodno svuče. Rado se igra snovčićima, zanima se za doboše, lokomotivei godišnji sabor strijelaca. Uglavnom samotako sjedi... Svijet slikâ Apokalipse sada jeobogaćen brkatim filozofom u kadi.”U autobiografiji Ecce homo, koju Nietzscheneprestano ispravlja do kasno u godinukada se ludilo otvoreno javlja, stoje poglavlja:“Zašto sam tako mudar”, “Zašto samtako pametan”, “Zašto pišem tako dobreknjige”, “Zašto sam sudbina”... “Onanija”,zlobno navodi Richard Wagner uzrok filozofovebolesti (u pismu Nietzscheovomliječniku dr. Ottu Eiseru, 23. listopada 1877.godine)...Svakom filmašu ovakva bi se povijesnagrađa činila idealnom za žanr biografskogfilma, u kojem se znamenite povijesne ličnostiredovito tračaju s malograđanskimoduševljenjem te prikazuju kao nepoštene,lude, prijetvorne, nesretne, seksualno frustrirane,seksualno nastrane, odnosno zakinutei prikraćene na ovaj ili onaj način. Nou Torinskom konju Belu Tarra ne zanimašto se nakon povijesnog susreta u Torinudogodilo s Nietzscheom: njegov film neprati sudbinu Brkova, već sudbinu konja,sudbinu kočijaša i sudbinu njegove kćeri.Nakon zagrljaja s Brkovima konj ne djelujeneposlušno. Pokorno vuče kola uz strmuuzbrdicu. No sljedećeg dana seljak ga ponovone uspijeva pokrenuti. Šiba ga upregnutogu kola, ali konj ostaje na mjestu.Kćer koja sa seljakom živi u udaljenoj iizoliranoj pustari, govori ocu da prestaneFilm dehistorizacije Sljedećegdana konj, zapravo kobila, prestat će jesti,a potom i piti. Seljak i kćer više ga nećeuprezati. Kada na svom imanju ostanu bezvode, kada presuši bunar, spakirat će onomalo osobnih stvari – odjeću, alat, krumpir,palinku i uramljenu fotografiju majke ižene – zavezati kobilu za mala kola, i samiih vući prema gradu, prema spasenju. NiNietzsche nije dobro tih prvih nekolikodana nakon torinskog susreta. On i njegovkonj u transcendentalnoj su vezi. Nakonincidenta Nietzsche pada u krevet i dvadana ne ustaje iz njega niti progovara. Prvarečenica koju će kazati bit će: “Mutti, ichbin Dumm”... I tu Bela Tarr napušta Brkove.O Nietzscheu u Torinskom konju višenema ni spomena. Pozornicu zauzimajunovi likovi, a patnje i stradanja Brkovapočinju se gubiti u historijskim maglamai patnjama i stradanjima bezimenih, kakoljudi tako i životinja.Što Torinski konj prikazuje pratećisudbinu konja, seljaka-kočijaša i njegovekćeri? Povijesno ništa, ili povijesnu suštinuljudske egzistencije? Što se u tompovijesnom ne-događaju, privatnoj drami,maloj, gluhoj i bezimenoj, može vidjeti? Izadrame jednog filozofa stoji drama jedneživotinje, iza drame jedne životinje stojidrama čovjeka. Taj čovjek kod Bele Tarraviše nije samo historijska fusnota jednogvelikog čovjeka. On postaje glavni junakdrame, svijet je njegova pozornica, filmskiizrez je sada okvir njegove drame. Je li zbogtog malog čovjeka, postavljenog u središtepozornice svijeta, Bela Tarr snimio film o“Nietzscheovom” konju, a ne o BukefaluAleksandra Velikog ili Buraku prorokaMuhameda? Očito, Belu Tarra ne zanimajuni znameniti ljudi, ni povijesno znamenitikonji, vjerni Bukefal koji je sa svojim jahačemosvajao svijet i Burak s kojim jeprorok letio preko pustinje i uzdigao se nanebo. Torinski konj film je dehistorizacije– sa slavnog konja prelazi se na bezimenogkonja, i potom, bezimeno seljaštvo. Dehistoricizamnije vidljiv samo u kameri kojaumjesto za Nietzscheom odlazi za konjem.Tarra ne zanima ni povijesna rekonstrukcijai geografsko-kulturološka utemeljenostdrame. Krajolik u kojem živi seljaks kćeri više podsjeća na tipičnu tarrovskumađarsku pustu, negoli na mediteranskoi alpsko okruženje Torina. Dapače, seljacigovore mađarski, a ne talijanski, piju “palinku”i očito nemaju nikakve veze niti sasjevernom Italijom niti s kulturološkim igeografskim kontekstom svoje drame.Snažna i nedjeljiva autorskavizija Belu Tarra nije lako voljeti;zapravo, mnogo ga je lakše ne voljeti. USotonskom tangu gnjavio nas je sa sedmerosatnomdužinom filma, gotovo pa potpunoneprimjerenog za kino prikazivanje.U Werckmeisterovim harmonijama gnjavioGledamo ono štoje apovijesno, štoniti jedan film nebi uzeo kao dramu,kao središte svogizreza. UmjestoNietzschea kojipiša u vlastitecipele, ili maše serekcijom predstarom sluškinjomi slučajnimposjetiteljima,gledamo bolesnogkonja kako stoji uruiniranoj štalinas je tzv. “kafkijanskom” atmosferom. Iu Torinskom konju Tarr gnjavi gledatelja.Film je monoton, kadrovi predugi, scenese ponavljaju, unutar kadra se malo ili ništane događa, akteri gotovo uopće ne govore,a svaka standardna narativna ekonomikaodmah bi barem polovicu filma proglasilaza nepotrebni pripovjedni višak. Zapravo,uobičajenim narativnim modelima višak bipredstavljao čitav Torinski konj. Tu i ležisnaga filma. Tu je i odgovor što gledamou Torinskom konju. Gledamo ono što jeapovijesno, što niti jedan film ne bi uzeokao dramu, kao središte svog izreza. UmjestoNietzschea koji piša u vlastite cipele, ilimaše s erekcijom pred starom sluškinjom islučajnim posjetiteljima, gledamo bolesnogkonja kako stoji u ruiniranoj štali. Umjestohollywoodskog biografizma gledamo dvojeseljaka kako se iz dana u dan prehranjujukuhanim krumpirom, pohlepno ga žderućiprljavim rukama; gledamo ih kako sjedepred prozorom zureći u vjetar koji metesve pred sobom, i kako noću leže u krevetuslušajući crve u drvetu. Torinski konj dehistorizirasvoju filmsku građu da bi u njojpronašao svehistorijsku dramu.Posrijedi nije samo hiperrealizam i ponovnootkrivanje filmske slike – koju je BelaTarr svojim “slow-filmom” Sotonski tangoionako otkrio još gotovo prije dvadeset godina.Seljaci nisu pogođeni samo realnimživotnim teškoćama. U vjetru koji nemilicepuše nema ničeg uobičajenog pa ni realističkog,u bunaru koji je iznenada presušionema ničeg objašnjivog i kauzalističkog.Kada otac i kćer ostanu bez svjetla, kadane uspijevaju zapaliti niti jednu svjetiljku,i kada sama žeravica počne gubiti sjaj – jasnoje da njihovim malim sudbinama vitlajuneke misteriozne, onostrane sile destrukcije.Ovaj svijet, ova njegova patnja nije protumačivasamo realnim, povijesnim, ekonomskim,meteorološkim, kauzalističkim okolnostima.U svakodnevnim egzistencijama,u gluhim apovijesnim tavorenjima gluhih iapovijesnih ljudi, u njihovim svakodnevnim,bezvremenskim patnjama i stradavanjima,postoji nešto mistično. Nešto što je u vodi– koja je neobjašnjivo presušila; nešto štoje u vjetru – koji ne prestaje hukati; neštošto je u svjetlu – koje je iznenada utrnulo.U Scottovu Kraljevstvu nebeskom Baliande Ibelin, posljednji branitelj Jeruzalema,pitat će cara Saladina što za muslimanepredstavlja Jeruzalem. Saladin će zaustavitikonja, okrenuti se i kazati – “Ništa... I sve!”Isto bi se moglo reći i za Torinskog konja.Što prikazuje film s kojim je Bela Tarr najaviokraj svoje filmografije – “Ništa... i sve!”.Zbog ovog “Ništa” film nije lako gledati.Zbog ovog “Sve” gledatelj će (možda) bitinagrađen za svoju strpljivost, i svoje dobreživce. Bela Tarr nije autor lak za gledanje,on možda nije ni omiljen kao autor, no unjegovim filmovima očita je snažna i nedjeljivaautorska vizija kakvu najčešće posjedujusamo filmski giganti.