S. HORVAT: KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM? T. PRUG ... - Zarez

Poezijazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 44Ivana Sansević, Nožići u tuđim kičmama***Osteoporoza mi nagrizla glavuBarem ovaj desni dioPratim svoje lijepe ruke dok plešemPod golemom zlatnom kuglomVrtim se u koncentričnim kockamaCentar za ravnotežu polagano mi klizipod nogamaZeleni nokti svjetle u mrakuSvaki komad tijela se silno trudis ciljem da te večeras opet pridobijeAjde dođi višeOdvedi me u žutu sobuČini sa mnom što te volja***Danas potiho i nekako sporo umiremRay bi tu smrt učinio svakodnevnom,blizu i čak nekako previše običnomE tako ja danas umiremUsne mi naotekle od solne kiseline jersam pojela previše čokoladeDok sam puzala između drvenih štandovapo placu u UtrinamaSakrivajući se od žutih glavatih skakavacakoji su trčali zamnomDa mi uzvrate ostatak nakon kupovineglavice usahlog keljaKapci mi vise, sa smežuranom kožicom narubovimaPritišću baš jako očne jabučice iiskrivljuju slikuRastu mi debele guste četinje iznad usniceBaš kao Lunine dlakeLice mi je u grimasi, čelo namreškano,mišići jurcaju u glinenom kabrioletuJa mirno gledam tu smjesu u ogledaluBaš ovako ja danas umiremU toj dosadi od smrtiPoželim prenijeti zarazuNekom tipu koji nikako nije poput RayaOn je bio sjajanIzuzetan i možda malo zajeban***Dok čeprkam po zelenim listovimaKupusa koji si jučer ostavio u donjojladiciGladim vodenu ovojnicuKoja raste na tankoj glaviNaše male crne LunčugeĐepnim crvenim nožićemPremazujem te svojim sasvimprizemnim zahtjevimaLijepim masne naslageSuperljepkomDa budem sigurnaSloj po slojDa te malo izmodeliramPo pravilima koja vrijede u mojoj glaviHej, nemoj da se zezašMirujKupus je upravo usahnuo***Naslonjena na tvoje koščato rameŽmirkam na pola lijevog okaMjerim koliko je centimetara prošlostinestaloDok smo se dugo i tiho ljubili sinoć prijespavanjaDesnom rukom navlačim metarMjerim koliko milja budućnosti upravostižeNatovareno na Airbusu A320Koji mi se zabija pravo u četinjaste kovrčesmeđe bojeDanas sam podatna, jeftina i mirisnaNamigujem ti potiho desnim okomPazim da ne trepnem kako nas šuškanjemne bi probudila***Imam rupu nasred čelaProvidnu, zelenu, ognojenuSa sukrvicom koja oblaže čeone mišićeRekla sam mami preko telefona da nebrineČeone rupe normalna su pojavaDok histerizira šaljem joj sočnu pusu isklapam strganu telefonsku slušalicuMilinaOduvijek sam željela naručiti:Molim jedne u celofan brižno zapakiranefine i pristojne roditelje***Otpao mi gornji komad oka dok samspremalaTvoje fotografije u ormarić na sedmomkatu prošlostiOmatala svežnjeve brižno ispisanihpisama nevidljivom gustomaluminijskom folijomU pretincu baš između dobrokonzerviranih želja i po ribi usmrđenekrivnjePa mi se zamutio vidI nisam više ništa znalaKoga bi si htjelaA koga nePokušala sam pronaći to okruglostvorenjePosezala tankim prstima po hrapavom tluOgulila usput svu nataloženu paučinuNišta od tog okaIzgubila sam fokusI sada se bacakam ko bezglavi pilićPo ovoj klaustrofobičnoj sobiSvojih granicaNe izlazim više vanI hranim se u čokoladne omote brižnospakiranim komadimaSebe iznutra***Kada otvorim očiVidimTebeKamene oblutke raznih veličinaBevandu i RadlerŠćedro i KorčuluI vodu koja teče od ponedjeljka dopetkaVikendom imamo slobodne aktivnosti***Na polju je zrakSuhi igličasti vjetar koji pravi problemeseljacima dok beruLjubičaste mandarine uz potok za kojisam zaboravila kako se zvaoPsi se tiho šeću po livadi grizući svojmekani repi naše stare mačke mijauču s njimaJedući im halapljivo vrškove ušijuVjetar još ciči kao što je cičala peć naNoninom starom šparetuIznad kojeg smo zimi sušili prljavekuhinjske krpe na kockiceI tek povremeno prljave gaće i čarapeA nas dvije smo bacale drva u pećnatjecajući se čije je pravilnijeg oblikaU vrijeme najgore žege kada bi asfaltpuštao onaj uzavreli srpanjski sok mismo jurcali poKamenoj stazici koja je vodila u poljazelene lavandeVjetar opet vičePsi više nemaju uši pa gluhi skaču popolju ljutito lajući na cirkularni sjeb odživota***Sve te sumanute relativnosti nas okružujuOko glave mu je svezan crvenožutipleteni šalS blijedožutim resicamaStarac u sivom ofucanom kaputu sasmeđim štraftama na leđimaPuzi po suhom betonuTraži zubKoji je izgubioDok je noćas plesao uz AtrocityExhibitonTo hoćuJako sam tajnovita Ian. C. Je ionako mrtav***Pojela sam cijeli ostatak kruhaSir, humus i maslineZa večerunisam ti ništa ostavila jersi jutros otpuzao na zrakbez pozdravaljutim sejer nemam pametnijeg poslaVrati se domaizuj cipeleispruži se na kaučzapali cigaruPopij čašu vinausreći samog sebe***jer ja sam ljutakod susjeda na katu iznad nasotkucava ponoćkasno je i moram BRZO da spavamDok slažem novu stranicuU našem odstranjenom tkivuPitam seJesi li me ti fakat volioIli si samo pravovremeno liznuoCrno-bijelu fotografijuŽene u tvom srcuDebelu zdravu usrećenuMazio je rukama požutjelim od crvenogMarlboraStiskao šakama kada je to biloneophodnoGušio ponekad do nesvjesticeSve dok ta slika nekakoNije požutjelaOstarjelaDok je nisi spalioBez upaljačaAma ničime***Misli su mi nekadStiješnjene poput roza krumpiraSkuhanog u ćušpajzu s porilukom(Inače volim poriluk)To su neki čudni znakoviKao neki nekontrolirani trzaj mišićaKoji te pred cijelim svijetom i tipomkojeg bariš tako glatko obrukaUčmalo jePričati naglas svoje probleme oneostvarenostiOpalit ću si šamarMožda tako prestanem sa ovim sranjima***Koliko metara samU stanju odvagatiKako bih opravdala tvoje postojanjeU mojem organizmuPojavu koja me dovukla do rubaPrišuljala se iza leđaPrišapnula dvije tri sjajne balkanske foreNe mogu posložiti svežnjeve relacijaJer nemam pojma koji princip jeupotrebljivMožda je rješenje prešutno se integriratiu masuOpružiti korak u pravcu bijelih stopaOn će već odlučitiNa kojoj staniciĆemo opet prasnuti u smijeh***Voda sipi sa krovova tustih zelenožutihpremazaŠto stoje visoko gore taman na rubu danai noćiSlatki miris borova opaja nosnu šupljinuA mir se tiho šeće po rubu ušne resiceLjetna žega baca znojne kapi poizduženim rukamaSamoća i solDok ispruženih stopala sjedi uMokrom dvorištu budućnosti