Poezijazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 44Ivana Sansević, Nožići u tuđim kičmama***Osteoporoza mi nagrizla glavuBarem ovaj desni dioPratim svoje lijepe ruke dok plešemPod golemom zlatnom kuglomVrtim se u koncentričnim kockamaCentar za ravnotežu polagano mi klizipod nogamaZeleni nokti svjetle u mrakuSvaki komad tijela se silno trudis ciljem da te večeras opet pridobijeAjde dođi višeOdvedi me u žutu sobuČini sa mnom što te volja***Danas potiho i nekako sporo umiremRay bi tu smrt učinio svakodnevnom,blizu i čak nekako previše običnomE tako ja danas umiremUsne mi naotekle od solne kiseline jersam pojela previše čokoladeDok sam puzala između drvenih štandovapo placu u UtrinamaSakrivajući se od žutih glavatih skakavacakoji su trčali zamnomDa mi uzvrate ostatak nakon kupovineglavice usahlog keljaKapci mi vise, sa smežuranom kožicom narubovimaPritišću baš jako očne jabučice iiskrivljuju slikuRastu mi debele guste četinje iznad usniceBaš kao Lunine dlakeLice mi je u grimasi, čelo namreškano,mišići jurcaju u glinenom kabrioletuJa mirno gledam tu smjesu u ogledaluBaš ovako ja danas umiremU toj dosadi od smrtiPoželim prenijeti zarazuNekom tipu koji nikako nije poput RayaOn je bio sjajanIzuzetan i možda malo zajeban***Dok čeprkam po zelenim listovimaKupusa koji si jučer ostavio u donjojladiciGladim vodenu ovojnicuKoja raste na tankoj glaviNaše male crne LunčugeĐepnim crvenim nožićemPremazujem te svojim sasvimprizemnim zahtjevimaLijepim masne naslageSuperljepkomDa budem sigurnaSloj po slojDa te malo izmodeliramPo pravilima koja vrijede u mojoj glaviHej, nemoj da se zezašMirujKupus je upravo usahnuo***Naslonjena na tvoje koščato rameŽmirkam na pola lijevog okaMjerim koliko je centimetara prošlostinestaloDok smo se dugo i tiho ljubili sinoć prijespavanjaDesnom rukom navlačim metarMjerim koliko milja budućnosti upravostižeNatovareno na Airbusu A320Koji mi se zabija pravo u četinjaste kovrčesmeđe bojeDanas sam podatna, jeftina i mirisnaNamigujem ti potiho desnim okomPazim da ne trepnem kako nas šuškanjemne bi probudila***Imam rupu nasred čelaProvidnu, zelenu, ognojenuSa sukrvicom koja oblaže čeone mišićeRekla sam mami preko telefona da nebrineČeone rupe normalna su pojavaDok histerizira šaljem joj sočnu pusu isklapam strganu telefonsku slušalicuMilinaOduvijek sam željela naručiti:Molim jedne u celofan brižno zapakiranefine i pristojne roditelje***Otpao mi gornji komad oka dok samspremalaTvoje fotografije u ormarić na sedmomkatu prošlostiOmatala svežnjeve brižno ispisanihpisama nevidljivom gustomaluminijskom folijomU pretincu baš između dobrokonzerviranih želja i po ribi usmrđenekrivnjePa mi se zamutio vidI nisam više ništa znalaKoga bi si htjelaA koga nePokušala sam pronaći to okruglostvorenjePosezala tankim prstima po hrapavom tluOgulila usput svu nataloženu paučinuNišta od tog okaIzgubila sam fokusI sada se bacakam ko bezglavi pilićPo ovoj klaustrofobičnoj sobiSvojih granicaNe izlazim više vanI hranim se u čokoladne omote brižnospakiranim komadimaSebe iznutra***Kada otvorim očiVidimTebeKamene oblutke raznih veličinaBevandu i RadlerŠćedro i KorčuluI vodu koja teče od ponedjeljka dopetkaVikendom imamo slobodne aktivnosti***Na polju je zrakSuhi igličasti vjetar koji pravi problemeseljacima dok beruLjubičaste mandarine uz potok za kojisam zaboravila kako se zvaoPsi se tiho šeću po livadi grizući svojmekani repi naše stare mačke mijauču s njimaJedući im halapljivo vrškove ušijuVjetar još ciči kao što je cičala peć naNoninom starom šparetuIznad kojeg smo zimi sušili prljavekuhinjske krpe na kockiceI tek povremeno prljave gaće i čarapeA nas dvije smo bacale drva u pećnatjecajući se čije je pravilnijeg oblikaU vrijeme najgore žege kada bi asfaltpuštao onaj uzavreli srpanjski sok mismo jurcali poKamenoj stazici koja je vodila u poljazelene lavandeVjetar opet vičePsi više nemaju uši pa gluhi skaču popolju ljutito lajući na cirkularni sjeb odživota***Sve te sumanute relativnosti nas okružujuOko glave mu je svezan crvenožutipleteni šalS blijedožutim resicamaStarac u sivom ofucanom kaputu sasmeđim štraftama na leđimaPuzi po suhom betonuTraži zubKoji je izgubioDok je noćas plesao uz AtrocityExhibitonTo hoćuJako sam tajnovita Ian. C. Je ionako mrtav***Pojela sam cijeli ostatak kruhaSir, humus i maslineZa večerunisam ti ništa ostavila jersi jutros otpuzao na zrakbez pozdravaljutim sejer nemam pametnijeg poslaVrati se domaizuj cipeleispruži se na kaučzapali cigaruPopij čašu vinausreći samog sebe***jer ja sam ljutakod susjeda na katu iznad nasotkucava ponoćkasno je i moram BRZO da spavamDok slažem novu stranicuU našem odstranjenom tkivuPitam seJesi li me ti fakat volioIli si samo pravovremeno liznuoCrno-bijelu fotografijuŽene u tvom srcuDebelu zdravu usrećenuMazio je rukama požutjelim od crvenogMarlboraStiskao šakama kada je to biloneophodnoGušio ponekad do nesvjesticeSve dok ta slika nekakoNije požutjelaOstarjelaDok je nisi spalioBez upaljačaAma ničime***Misli su mi nekadStiješnjene poput roza krumpiraSkuhanog u ćušpajzu s porilukom(Inače volim poriluk)To su neki čudni znakoviKao neki nekontrolirani trzaj mišićaKoji te pred cijelim svijetom i tipomkojeg bariš tako glatko obrukaUčmalo jePričati naglas svoje probleme oneostvarenostiOpalit ću si šamarMožda tako prestanem sa ovim sranjima***Koliko metara samU stanju odvagatiKako bih opravdala tvoje postojanjeU mojem organizmuPojavu koja me dovukla do rubaPrišuljala se iza leđaPrišapnula dvije tri sjajne balkanske foreNe mogu posložiti svežnjeve relacijaJer nemam pojma koji princip jeupotrebljivMožda je rješenje prešutno se integriratiu masuOpružiti korak u pravcu bijelih stopaOn će već odlučitiNa kojoj staniciĆemo opet prasnuti u smijeh***Voda sipi sa krovova tustih zelenožutihpremazaŠto stoje visoko gore taman na rubu danai noćiSlatki miris borova opaja nosnu šupljinuA mir se tiho šeće po rubu ušne resiceLjetna žega baca znojne kapi poizduženim rukamaSamoća i solDok ispruženih stopala sjedi uMokrom dvorištu budućnosti
kolumnazarez, xii1 /320, 27. listopada 2011. 45noga filologaPozdrav viška vrijednostiOtkud našim šoping centrima zubi? Pa, barem u hrvatskom slučaju, iz takvog nascentra pozdravlja (bivši) višak vrijednosti. Oni novci koje nikad nisu dobili radniciĐakovštine, oni novci zbog kojih više nema besplatnog obrazovanja, oni novci zbogkojih Vlada diže kredite da bi plaćala kamate starih kredita – ti su se novci, nakonnekoliko krugova alkemijskih preobrazbi, utjelovili u dizajnerskom kromu, mramorui staklu, u vodopadima i galerijama “trgovačko-zabavnog centra”. To je bivši višaknaše vrijednosti. A taj je naš višak u šoping centru angažiran da bi stvarao tuđiprofit kroz naše trošenjeNeven JovanovićNedavno sam ustanovio da je prošlopreko sedamdeset godina od smrtiWaltera Benjamina. Ovaj si je njemačkifilozof, kritičar i prevodilac (r. 1892)oduzeo život 26. rujna 1940, u pograničnomfrancuskom gradiću kamo su ga vratili poštonije uspio prijeći u Španjolsku da bipobjegao od nacista.Kako sam postao svjestan te neveselegodišnjice? E pa, Benjaminova su djela prvogsiječnja ove godine prešla u javno vlasništvo;prema evropskim zakonima, to sedogađa pošto protekne sedamdeset godinaod autorove smrti. Dobri su ljudi godišnjicuproslavili pomalo nadobudno, stavljajući nainternet cjelokupna Benjaminova djela (nanjemačkom), u javni repozitorij archive.org,odakle ih svatko može slobodno skidati ičitati (ne znam što je tu bilo s autorskimpravima priređivača izdanja – valjda suse dogovorili). “Dobro došao kući, WalterBenjamin”, napisao je povodom toga netkona svom blogu.Mašina za trošenje Benjaminasam se, međutim, sjetio i zato što sam nekakoistovremeno morao ići u takozvaniArena Centar, jedan od desetak mega-hramovazagrebačkog konzumerizma. Kaoobitelj, izbjegavamo takve “provode” kadgod možemo; zahvaljujući tom izbjegavanju,posjet Arena Centru bio je prvi u momživotu, pa sam mogao načas “najmodernijitrgovačko-zabavni centar četvrte generacijeu regiji” vidjeti očima svog desetogodišnjegsina: očima prvog viđenja. Nažalost,kroz fascinaciju se sasvim dobro probijalai svijest što zapravo gledam. Ako je LeCorbusier gradio “mašine za stanovanje”,to u čemu smo se našli bila je “mašina zatrošenje”.Prostor. Veličina. Raskoš. To vas pogađaravno u glavu kad kročite u šopingcentar. Arhitektonska, industrijska maštadala si je oduška poput nadzvučnog mlažnjakau samoj stratosferi ekstravagancije.Tu vodopad, tamo stubište, galerija veličinenogometnog igrališta, pokretne stepenicei liftovi, milijun crvenih žaruljica, videozidovi,svjetlo i razglas, pogled leti uvis istrmoglavljuje se nadolje; svuda mramor,staklo, krom (“U budućnosti je sve kromirano”,konstatira Spužva Bob Skockani ujednoj epizodi), i izlozi, izlozi, šareni artikli.Oko mene mile ljudi, ali ne kao mravi – jermravi su zaposleni i užurbani; više kao nekidokoni preživači, čije gibanje kanaliziraju idiskretno potiču ograde i putovi. Osjećamose ugodno, lagano se krećemo, svi su i sveje ovdje zbog nas.Neki dan u pasažu Jedno od važnihdjela spomenutog Waltera Benjaminazove se Das Passagen-Werk. Nastajalotijekom trinaest godina, od 1927. do autorovesmrti, djelo je ostalo kolosalni fragment,ne dokraja uobličena građa od prekotisuću tristo stranica bilježaka, isječaka iskica. Povremeno se (tekst je prolazio krozbrojne faze) sve to zvalo Pariz: prijestolnicadevetnaestog stoljeća. Glavna je tema životu velegradu modernoga doba – točnije, ujednom specifičnom dijelu i u jednom specifičnomčasu tog velegrada. Vrludajućilabirintom motiva i lajtmotiva Benjaminuspostavlja poetsko-materijalističku sociologiju,estetiku, eshatologiju suvremenostiuhvaćene na njezinom ishodištu, u časukad se sve to što danas živimo po prvi putpojavilo. Analizirajući jedan tip mjesta,Benjamin analizira snoviđenja “velikogsna” kojim je kapitalizam anestezirao kolektivnusvijest: identificira niz fetiša, predmetaželja i obećanja – ukratko, sve ono štonas je bacilo u trajnu potrošačku groznicus jedne strane, i izbrisalo granicu izmeđujavnog i privatnog s druge. Specifično mjestoo kojem govorim jesu pasaži, ili arkade– pariški devetnaestostoljetni prethodnicidanašnjih šoping centara i šoping molova.Ti natkriveni devetnaestostoljetni “prolazi”uokvireni dućanima na nekoliko etaža, ti“javno-privatni” prostori koji su po prviput (zahvaljujući tehnološkom napretku,osobito obradi čelika i plinskoj rasvjeti, kaoi masovnoj proizvodnji robe široke potrošnje)omogućili ljudima da provode vrijeme“unutra, a vani”, šećući “ulicama” i “nasvjetlu” čak i kad je vani ružno i mračno – tisu pasaži (čija je minijaturna, oldtajmerskareplika zagrebački Oktogon) za Benjaminakalup iz kojeg je jednim udarcem iskovanlik “modernosti”.Šoping centar ima zube Doksam čitao (i nikad dočitao) Das Passagen-Werk, jednu stvar nisam zamijetio, ili jenisam osjetio. Na vrhu stepeništa ArenaCentra stvar se otkrila jasno do boli. “Nesamo mjesto dobre kupovine već i ugodnogboravka te društveno okupljalište” izreklamnog materijala zapravo je zastrašujućemjesto. Šoping centar nije samo mjestokolektivnog sanjanja i intoksikacije: on imazube. U Benjaminovu kabinetu kuriozitetatjeskobnost i nelagoda takvih prostora “kupovine-kao-dnevnog-boravka”nekako suostale historiografski prigušene, nekakosu mi promakle (mada u tom tekstu svojemjesto nalaze i prostitutke i proletarijat iMarx, mada se na njegovim stranicama kaosvojevrstan revers i podzemni odraz pasažauspostavlja velegradska kanalizacija).Dobro, otkud našim šoping centrimazubi? Pa, barem u hrvatskom slučaju, iztakvog nas centra pozdravlja višak vrijednosti.Oni novci koje nikad nisu dobili radniciĐakovštine, oni novci zbog kojih višenema besplatnog obrazovanja, oni novcizbog kojih Vlada diže kredite da bi plaćalakamate starih kredita – ti su se novci,nakon nekoliko krugova alkemijskih preobrazbi,utjelovili u dizajnerskom kromu,mramoru i staklu, vodopadima i galerijama“trgovačko-zabavnog centra”. To je višaknaše vrijednosti. I taj je naš višak tamo (ujavno-privatnom aranžmanu) angažiranda bi stvarao tuđi profit kroz naše trošenje.Jao Šoping centar je, dakle, neprijatelj.Ali to smo znali i prije; zbog toga i nisamhtio onamo ići. Ima, međutim, još. Podjednakoje zastrašujuća i mogućnost da šopingcentar nije tek najnovija (ili čak: klasična)dosjetka s područja izrabljivanja čovjekapo čovjeku. Možda se stvar ne iscpljuje čakniti ako šoping centar vidimo kao prijetećumaketu svijeta koji će, ostanemo li pasivni,progutati čitavu našu budućnost. Ne; jošviše straši mogućnost – zbog nje je, mislim,Walter Benjamin i radio Passagen-Werk –da smo šoping centar, na neki način, mi.Jer ako su pasaži / šoping centri esencijemodernosti, onda su oni esencije nas, naskoji smo djeca te modernosti. A ako je paknaša esencija svodiva na sud “kupovanje jezabavno” – jao. Sve da smo taj sud popušilizato što smo bili tučeni iz svih oružja, zatošto su nas obradili najjačom arhitektonskom,tehnološkom, socijalnom, umjetničkomretorikom koju je naše doba spremnofinancirati – opet jao. To, naime, ne samoda dodatno potvrđuje tezu o esencijalnosti(društvo će najviše sredstava ulagati u onošto smatra najbitnijim), nego i podsjećada će ta esencija regrutirati, kooptirati ilikolonizirati i najjače kreativne potencijalekojima trenutačno raspolažemo.Atomi i praznina Jednostavno mrzitišoping centar bilo bi lako i ugodno;manihejstvo je uvijek komotno. Ali što akoje šoping centar metonimija nečega što...eh, budući da ne bih htio reći “što moramovoljeti”, probajmo ovako: “nečega bez čegani mi ne bismo bili to što jesmo”?Pitamo se, naravno, što bi to nešto bilo.Moram priznati da ne znam. Vrtim i vrtimu glavi prizore, osjećaje, nelagodu svogakratkog posjeta, i svejedno ne uspijevamskužiti. Naravno, možda ne znam jer neželim znati. Možda želim vjerovati da smobolji nego što jesmo – da naša esencija, našapoanta nije u onoj otrovnoj dosadi koja čučiposve blizu ispod “čarobnog spoja kupovinei zabave”. Sigurno ste je i vi vidjeli – eno je uodrazu na mramoru, eno je u kromiranomliftu! To je dosada programirana da šapće“kupovanje nije kupovanje” (jer treba kupovatijoš), “zabava nije zabava” (jer setreba zabavljati još), “želje nisu želje” (jertreba željeti još).Tko je ono govorio “po mnijenju gorko,po mnijenju slatko, a zapravo atomi i praznina”?Je li naša esencija svodiva na to,na atome zabave i prazninu dosade – je lito poruka šoping centra?Desetogodišnjaci Moj je desetogodišnjisin, čovjek budućnosti, bio iskrenoimpresioniran Arena Centrom. Više negopogledom s vrha Velebita, Muzejem gradaZagreba ili šibenskom katedralom, višenego samom Arenom Zagreb pokraj centra-imenjaka(ona je prošla totalno nezapaženo).Razumljivo: Arena Centar ne samoda je napravljen da impresionira – on imai dodatni adut, on je mjesto ispunjavanjaželja. No impresioniranost je trajala kratko.Trajala je do časa kad je sin shvatio da sejedne želje neće ispuniti (okrutni roditelji),a da se druge nisu ispunile (svim plakatimausprkos, rođendanska proslava u IMAXkinu i nije bila toliko zabavna kad nije bilotorte).Možda je, znači, stvar u sljedećem. Šopingcentar, kao arhetipsko mjesto modernizma,računa na desetogodišnjake u nama;računa da ćemo htjeti ostati desetogodišnjaci,mada desetogodišnjaci s kreditnimkarticama i dozvoljenim minusima. (Mojdragi Walter Benjamin, i sam doživotnosvojevrstan desetogodišnjak, bio je dobroopremljen za razumijevanje takvih mjesta.)Zaključak s vrha stepeništa (dolje, napokretnoj traci, promiču nepomični ljudi):desetogodišnjaci u nama za zabavu se nemoraju brinuti. Uvijek će je uokolo bitikoliko hoćeš. Hajmo mi misliti na onedruge u nama; one koji nisu obuhvaćenijavno-privatnim partnerstvom.
- Page 1: DVOTJEDNIK ZA KULTURNAI DRUŠTVENA
- Page 4 and 5: Društvozarez, xii1 /320, 27. listo
- Page 6 and 7: Društvozarez, xii1 /320, 27. listo
- Page 8 and 9: Društvozarez, xii1 /320, 27. listo
- Page 11: Socijalna i kulturna antropologijaz
- Page 14 and 15: Filmzarez, xii1 /320, 27. listopada
- Page 16 and 17: filmzarez, xii1 /320, 27. listopada
- Page 18 and 19: vizualna kulturazarez, xii1 /320, 2
- Page 20 and 21: vizualna kulturazarez, xii1 /320, 2
- Page 22 and 23: zoo-TEMAT: književna životinja il
- Page 24 and 25: zoo-TEMAT: književna životinja il
- Page 26 and 27: zoo-TEMAT: književna životinja il
- Page 28 and 29: ZOO-TEMATzarez, xii1 /320, 27. list
- Page 30 and 31: KAZALIŠTEzarez, xii1 /320, 27. lis
- Page 32 and 33: KAZALIŠTEzarez, xii1 /320, 27. lis
- Page 34 and 35: Glazbazarez, xii1 /320, 27. listopa
- Page 36 and 37: azgovorzarez, xii1 /320, 27. listop
- Page 38 and 39: Knjigezarez, xii1 /320, 27. listopa
- Page 40 and 41: Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada
- Page 42 and 43: Esejzarez, xii1 /320, 27. listopada
- Page 46 and 47: natječajzarez, xii1 /320, 27. list
- Page 48: NIKO MIHALJEVIĆ, 100