Program-Zivi-zid

znanja i vještina, tj. na pukom izvršavanju obveza, neizvršavanje kojih se financijski
kažnjava, umjesto na dubokom razumijevanju određenoga sadržaja. Time se stvaraju
instant stručnjaci koji su reducirani na postizanje ekonomskih (tržišnih) ciljeva, a ne
misleći pojedinci (intelektualci) koji su u stanju zauzeti kritičan stav prema društvenim,
ekonomskim, ekološkim i političkim problemima. Obrazovni sustav trebao bi stoga biti
usmjeren prema intelektualnoj emancipaciji i političkoj samosvijesti, umjesto da u što
kraćem roku stvara pojedince za tržište rada. Smatramo da je temeljna vrijednost našeg
društva demokracija, a ne poduzetnički kapitalizam (koji je proizveo katastrofalne
ekonomske, socijalne i moralne posljedice u vidu korupcije, političke indiferentnosti
velikog broja građana, nezaposlenosti, socijalne nesigurnosti, uništavanja okoliša itd.),
pa bi obrazovni sustav trebao biti usmjeren na ostvarivanje demokratskih
(općedruštvenih), a ne tržišnih (kapitalističkih) ciljeva.
Postojeći sustav temelji se na tezi da je državi u interesu financirati samo one studente
koji će redovito završiti studij. Pritom se pretpostavlja da je naš visokoobrazovni sustav
toliko kvalitetan da ne snosi nikakvu odgovornost za neredovitost studiranja, već se ona
prebacuje isključivo na studente. Međutim, na temelju rezultata empirijskih istraživanja
koja su provedena na fakultetima u Hrvatskoj, čini se da nije tako. Studenti se žale na
nedostupnost kvalitetne literature, loš raspored nastave, velike studijske skupine,
neobjektivno ocjenjivanje i sl.
Postojeći sustav visokog obrazovanja temelji se na pretpostavci da studenti koji ne
ispunjavaju redovito svoje obveze trebaju participirati u izravnim troškovima studija.
Time se potiče etički krajnje dvojbeno načelo: „Tko može platiti, ima pravo na pogrešku,
a tko ne može, taj nema.“. To studente lošeg socijalno-ekonomskog statusa stavlja u
nejednak položaj u odnosu na druge. Stoga bi se ukidanjem svih oblika plaćanja studija
dokinula ova etički neprihvatljiva mogućnost. Osim toga, time bi se otklonila i vrlo
nezahvalna situacija u kojoj se nalaze nastavnici kada na ispitu odlučuju o tome hoće li
student i koliko morati plaćati studij. To je neprihvatljivo jer se nastavnike tako dovodi i
u sukob interesa. Naime, što više studenata ne položi njihov ispit, to su prihodi fakulteta
veći, a time i standard nastavnika. Tim više što nerijetko dodatci na plaće nastavnika
ovise o razini prihoda koje fakulteti sami ostvaruju. Stoga je neprihvatljivo da postoji
negativna korelacija između prihoda fakulteta i uspjeha studenata (prihodi fakulteta
rastu što je uspjeh studenata lošiji).
Besplatno (javno financirano) visoko obrazovanje za sve studente zahtijevalo bi
dodatno izdvajanje novčanih sredstava iz državnoga proračuna (oko 400 do 500
milijuna kuna). Povećanje izdvajanja sredstava za visoko obrazovanje sa sadašnjih 0.7
% (oko 2,3 milijarde kuna) na 1 % BDP-a (oko 3,3 milijarde kuna, što je još uvijek ispod
prosjeka EU od oko 1,1 % BDP-a) za potpuno javno financiranje visokoga obrazovanja
bilo bi više nego dovoljno. Dio tih sredstava koristio bi se za potpuno javno i socijalno
osjetljivo visoko obrazovanje u kojemu bi se sustavom stipendiranja pokrivali i
neizravni troškovi studiranja za studente lošijeg socijalno-ekonomskog statusa i ostale
rizične društvene skupina. Time bi se ostvario društveno pravedan cilj – dostupnost
50