ABRAHAM, Ella (Brod, 5 - Stribor U. Schwendemann

Hommage
Brodsko stanje povijesnog znanja o sebi je mizerno. O rimskoj Marsoniji uglavnom se zna samo po
imenu i dva, tri artefakta. Brod ne zna kad je nastao. Ni kao ime, ni kao mjesto. Brod ne zna šta je radio u
srednjem vijeku. Brod ne zna gotovo ništa o svojih 155 godina pod Turcima. Brod nikad nije proĉitao
dokumentaciju o sebi (rukom pisana gotica) iz doba Vojne krajine. Brod o svojoj graĊanskoj epohi najmanje
zna iz pera kvalificiranih povjesniĉara. Brod ne zna ni istinu o sebi u Drugom svjetskom ratu, a istinu o sebi
u epohi komunizma nikada neće ni saznati jer o arhivskoj graĊi tog perioda vlada smišljena nebriga.
Zapuštenost brodske povjesnice je katastrofalna i to nije sluĉajno, kao što nije sluĉajno ni to što gospodarski
Brod tavori na hrvatskom repu. Brod je ostao bez ljudi. Kraj komunizma je doĉekao s trećerazrednim
kadrovima koji su ga doveli do ruba provalije, a onda je kadrovska revolucija devedesetih dovela do toga da
su novoodabrani i novopodobni ubrzo napravili i taj presudni korak naprijed. U provaliju. Tako danas
brodsku povijest uglavnom istraţuju rijetki povjesniĉari koji niti su rodeni u Brodu niti ţive u Brodu, a u
Brodu se njom najkvalitetnije bave autsajderi. Uţa struka šuti, jer je na takvoj razini da joj je i bolje da se ne
oglašava.
Kao produkt takvog stanja pojavljuje se i ova knjiga o brodskim Ţidovima. Umjesto da ju je davno
saĉinila brodska institucionalna povjesna struka, na koju se, gledano u vremenu, traće milijuni kuna, napravio
ju je o svom trošku ostarjeli, osiromašeni, bolesni i mrzovoljni politilog. Vješt peru (jer gotovo ĉitav
profesionalni vijek ţivi od pisanja za druge), ali nevješt, a i nesklon dosadnoj, ali neophodnoj znanstvenoj
strogoći, pedanteriji i disciplini, pogotovo kad je povijest u pitanju, dakle grana koja se toliko opire znanosti
koketirajući s politiĉkim i ideološkim da je dosegla, kao i pravo, do neukusne razine politiĉke sluškinje. I
upravo je to slugansko u povijesnoj struci drţalo znaĉajnu brodsku Ţidovsku zajednicu u zaboravu.
Komunisti su znali zašto ju preskaĉu, nacionalisti pogotovo. No vrijeme i šutnja su bili dobri lijekovi za zlo
nekada. Danas više ne.
Svjestan svih nedostataka ovoga rada objavljujem ga s dva dobra razloga. Prvo da konaĉno potaknem
daljnja istraţivanja. I drugo, da potvrdim dugi kontinuitet pozitivne obiteljske emocije prema Ţidovima.
Moj djed, Dragutin Schwendemann, obrtniĉko graĊanska paradigma Broda, kojem su hobiji bili
slikanje, šah i filatelija, kvalitetno je prijateljevao s rabinom Saulom Sternom. Obojica su bili pasionirani
šahisti i ĉlanovi takmiĉarske ekipe brodskog šah kluba (kojeg su bili i utemeljitelji). Ta šahovska prijateljstva
su uglavnom visoko kvalitetna jer su impregnirana mudrom filozofijom šaha u kojoj kruta pravila i savršen
red razmahuju imaginaciju i kreativnost, a navika na pobjede i poraze snaţi prilagoĊenost ţivotu. Saul je bio
dvadesetak godina stariji i kći Hermina mu je bila udana za kantora Aleksandra Divinskog koji je bio roĊen
iste, 1882. godine kao i Schwendemann i zajedno su sluţili vojsku u Subotici. I Saša Divinski i njegov
prijatelj Maks Sandel bili su šahisti. Uz Karĉi Spitzera Max je bio jedan od najboljih šahista u Brodu. To
društvo nije bilo nerazdvojno, ali su dobar dio slobodnog vremena provodili zajedno. Stern je pred smrt
poklonio Schwendemannu svoju knjigu Machsor – Fest gebetete der Israeliten, (tiskanu 1903. kod Josefa
Schlesingera u Beĉu) i masivni srebreni seder posluţavnik koji je u srednini imao ugraviran ustaljeni red
obreda, jela i simboliĉnih radnji prilikom obiteljskih veĉera za proljetnog blagdana Pesaha. Sternu su taj
posluţavnik poklonili uglednici brodske Ţidovske zajednice prilikom odlaska u mirovinu. No, on im nikada
nije oprostio što ga nisu ţeljeli za rabina kad je postavljen 1907. godine i tu je seder tacnu, demonstrativno i
iz inata, poklonio svom prijatelju brodskom zlataru Schwendemannu...
RoĊena Beĉanka, gospoĊa Ella Kohn Kolar, supruga Maxa Kohna Kolara, stanovala je na glavnom
gradskom trgu na kbr. 17, preko puta katnice obitelji Schwendemann. Susjedstvo je, vremenom, razvijeno u
kućno prijateljstvo. Njen otac, poduzetnik Berthold Schindler, pomagao je Schwendemannu u lakšem
snalaţenju u beĉkim ţidovskim zlatarskim krugovima za vrijeme njegovog naukovanja (1904.-1906.).
Schwendemann to nije zaboravio, pa je gospoĊa Ella kod njega kupovala nakit po nabavnoj cijeni beĉkih i
budimpeštanskih skladišta. U svom dnevniku koje je vodio od 1930.-1969. zapisao je kako je Schindlerici
2