ABRAHAM, Ella (Brod, 5 - Stribor U. Schwendemann

dvojici poljskih Ţidova. Vlasnik jedne bio je Osias Gotesman, a druge Gerson Gliksman. U obje radnje su
radile i ţene, a takoĊer i djeca kad nisu bila u školi.
Sve ostale tekstilne radnje koje su pripadale Ţidovima bile su znatno manje i s slabijim izborom robe
i kvalitetom. MeĊutim, one su, bez obzira na to, sve dobro poslovale i predstavljale izvor prihoda za obitelj.
Sjećam se kao dijete, jedne doista zanimljive radnje koja je pripadala starom braĉnom paru Morvaj,
jer je u njoj bilo divnih igraĉaka; Kete Kruze lutaka, kolica za lutke, romobila, bicikala, divnih velikih
staklenih klikera u raznim bojama. Pravi raj za djecu. U radnju se moglo ući i bez kupovine, dugo razgledati,
pa ĉak i poigrati se jer su starci voljeli djecu i dozvoljavali nam da se lijepo zabavimo.
Od velikih trgovina treba spomenuti tri dobro sortirane koţarske radnje: jedna se nalazila na Korzu i
pripadala je Lavoslavu Majeru, druga u Starĉevićevoj ulici, a vlasnici su joj bili braća Goldštajn, treća u istoj
ulici je pripadala braĉnom paru Lorši.
Gotovu jeftinu konfekciju za radnike prodavao je Joka Mautner u Širokoj ulici, a Regina Finci na
Korzu. Regina je bila neobiĉno marljiva, poslovna i poduzetna ţena; ustajala je ranom zorom, pakirala robu,
obilazila vašare u okolini i tako uzdrţavala i školovala svoju brojnu obitelj.
U Širokoj ulici se nalazila velebna radnja s namještajem ĉiji je vlasnik Ignac Sidon nabavljao robu iz
Beĉa i Pešte. Nedaleko od njega u istoj ulici, preko puta sinagoge, Mano Hendl je imao radnju s cipelama.
U Zrinskoj ulici su bila tri ţitarska trgovca: Šandor Kraus, Adi Kraus i Markus Rajn; sva trojica su
dobro poslovala. U gradu su bila dva velika špediterska poduzeća ĉiji su vlasnici bili Hinko Ornštajn i Arnold
Adler, zvani Mata. Oba poduzeća su obavljala ne samo selidbene poslove nego i odvoz i otpremu robe na
ţeljeznicu. Sjećam se da su imali velika špediterska kola sa snaţnim štajerskim konjima. Dok su konji stajali
radi utovara i istovara, koĉijaši su im davali zob, pa je uvijek bilo lijepo gledati te snaţne, pitome i poslušne
ţivotinje. Sudbina špeditera Arnolda Adlera Mate bila je ne samo neobiĉna nego i veoma dramatiĉna. Adler
je poticao iz porodice s puno djece u kojoj se teško ţivjelo. Obitelj se uzdrţavala tako što je pravila kvasac i
pekmez od šljiva, koji je pakiran u sanduke i otpreman u Beĉ. Ţelio se školovati, ali je došao Prvi svjetski rat,
pa je umjesto u školu otišao na austrijsko-ruski front, gdje se ga Rusi zarobili već prvih dana. Kad se završio
rat, svi su se bili vratili, samo nije bilo Arnolda. Stigao je potpuno iznenada tek 1922. godine. Boravak u
zarobljeništvu ostavio je na njega snaţan utisak, tako da je zapravo cijelog ţivota ostao pod utjecajem
dogaĊaja iz oktobarske revolucije u kojoj je i sam aktivno sudjelovao. Ţivot se nastavio uobiĉajenim tokom,
doduše uvijek s nekom sjetom i sjećanjima na jednu sentimentalnu vezu koju je ostavio negdje daleko u
ruskoj ravnici. Zatim je došao Drugi svjetski rat, pa je i on odveden, sa sinom jedincem, u Jasenovac zajedno
s ostalim ţidovskim muškarcima iz Broda. U logoru je svojim oĉima gledao kako su mu sina i ostale
srodnike pobile ustaše na najzvjerskiji naĉin. Nedugo potom našao se u logorskoj bolnici. Obolio je od
pjegavca. Bio je na granici snage kad mu je logorski lijeĉnik dr. Gusti Lajmderfer rekao da što prije izaĊe iz
bolnice jer će sljedećeg jutra biti likvidirani svi koji leţe. S visokom temperaturom i potpuno iscrpljen
prijavio se na rad. Dogovorio se s nekolicinom BroĊana da se prijave za sjeĉu dva na Savi. U grupi se nalazio
i direktor Tvornice špiritusa Vilim Kornhauzer. I tako su otišli. Bilo je to sredinom 1943. godine. Već ranije
su se dogovorili da će u zgodnoj prilici napasti ustašku straţu. Što je dogovoreno, to je i uĉinjeno. Straţu se
pobili i uspjeli pobjeći u obliţnje selo, a zatim su ih seljaci preko veze prebacili u jedinice
Narodnooslobodilaĉke vojske. I tako je Mata, vojnik oktobarske revolucije i jasenovaĉki logoraš, postao
partizanski borac. On je jedini od svoje velike porodice uspio preţivjeti. Nakon rata je doţivio još neka teška
razoĉarenja i iskušenja i na kraju je završio svoj ţivot kao useljenik u Izrael.
Najrazliĉitijim zanatima bavili su se moji ţidovski sugraĊani i svi su bili cijenjeni zbog umješnosti,
dobrih usluga i umjerenih cijena. I prije no što bih podsjetila na pojedince, ţeljela bih istaknuti jednog za
kojeg smatram da zavrjeĊuje posebnu paţnju. Bio je to Maks Samlaić, auto-mehaniĉar. Savjestan, skroman i
pošten ĉovjek, odliĉan struĉnjak koji je zbog svih tih lijepih ljudskih osobina uţivao nepodijeljen ugled u
gradu. Stigla je 1941. godina pa se i Maks našao u Jasenovcu. Ustaše su odmah procijenile da im je Maks
koristan, pa je bio smješten u mehaniĉarsku radionicu Brzi sklop. To mu je uspjelo spasiti još nekoliko
sugraĊana pošto ih je zatraţio kao pomoć u radionici. U radionu je doveo i Ota Špicera. Kad su ustaše 1945.
pod naletom narodnooslobodilaĉkih jedinica morale bjeţati, one su povele i Maksa kao vozaĉa i mehaniĉara,
90