ABRAHAM, Ella (Brod, 5 - Stribor U. Schwendemann

Beograd, 1984.
U vrijeme kad sam ţivjela u mom rodnom mjestu (1916.-1934.), to je bio gradić od oko 13 000
stanovnika, sa veoma dobro razvijenom poljoprivredom, trgovinom i industrijom (Tvornica vagona, Tvornice
za obradu drveta „Slavonija“ i „Slavex“, Tvornica za preradu riţe, Tvornica špiritusa i druge). Grad je
imao izvanredan poloţaj na raskrsnici širokotraĉne i uskotraĉne pruge, pa je sva roba iz Bosne i za Bosnu
pretovarivana u njemu. Ĉak je i ekskluzivni voz „Orijent-expres“ koji je povezivao Pariz s Istambulom stajao
u Brodu. Bio je on i vaţna rijeĉna luka jer su mnogi brodovi sa „šlepovima“ pristajali radi utovara i
istovara.
Zbog svoje bogate i plodne okoline, u gradu su dva puta tjedno (srijedom i subotom) odrţavane velike
„pijace“, a koliko se sjećam, tri puta godišnje i veliki vašari na koje su dolazili mnogi trgovci iz bliţe i dalje
okoline. Prema tim pijacama i vašarima gravitirala su i mnoga sela iz bosanske Posavine, sve do Doboja i
Banja Luke, jer je Brod imao veoma dobro razvijenu trgovaĉku mreţu.
Trgovci su se snabdijevali ne samo domaćom robom, nego su kvalitetnije artikle preteţno nabavljali
iz inozemstva.
Mnogi graĊani su imali svoje vinograde u brodskom Vinogorju koje je nadaleko poznato po odliĉnom
kvalitetu stolnih vina. Gledajući iz velike vremenske udaljenosti na ţivot koji se u to vrijeme odvijao u Brodu,
ĉini mi se kako se nije ţivjelo loše.
Tvornice su dobro radile, mnogi ljudi su bili zaposleni u njima i na ţeljeznici. Predio je bio bogat, pa
se sve to osjećalo na standardu graĊana.
U takvim uvjetima dobro razvijene trgovine i industrije, svoje mjesto su našli i Ţidovi koji su se ovdje
naselili još za vladavine Austrougarske Monarhije. Većina Ţidova je bila maĊarskog ili austrijskog porijekla,
pa se u obiteljima govorilo njemaĉki ili maĊarski. Samo smo mi djeca govorili pravilnim jezikom jer smo se
školovali u jugoslavenskim drţavnim školama.
Sinagoga
U gradu, u tzv. Širokoj ulici (stari naziv koji je ostao iz davnih dana, inaĉe tada Trumbićeva ulica),
nalazila se velika i lijepa sinagoga. Kamen-temeljac za njenu gradnju postavljen je 1895. za vrijeme
privremenog predsjednika Izraelitiĉke bogoštovne općine Jakova Bauera i rabina Saula Šterna. Za vrijeme
Drugog svjetskog rata, pod ustaško-njemaĉkom strahovladom, ona je bila oskrnavljena i sluţila kao magazin
i u druge svrhe, a 1944. je razrušena bombardiranjem. Sinagoga je u proĉelju imala dvije kupole, a izmeĊu
njih veliki medaljon u obliku Magen Davida. Bila je obloţena ţutom fasadnom opekom. U prizemlju su se
nalazile klupe za muškarce, a na katu za ţene. Osim toga, na katu su bile i orgulje, pa je bogosluţenje na
velike praznike ili povodom nekih sveĉanosti i spomen-dana bilo praćeno muzikom orgulja i horskim
pjevanjem. U horu su dobrovoljno pjevali svi koji su imali dobar glas tako da je muziciranje stvaralo veoma
sveĉano raspoloţenje. Još mi je i sad u sjećanju prijatan zvuk divnog glasa gospoĊice Sor koja je s kantorom
Hendlom pjevala u duetu „Ovinu Malkenu“.
O velikim praznicima svi su dolazili u sveĉanim odijelima, a mi djeca u novim haljinama i cipelama,
tako da je u hramu sve blještalo. Na Jom Kipur se širio i prijatan miris dunje u koju su bili zabodeni
karanfilići da bi se lakše postilo.
Oko hrama je bilo zasaĊeno cvijeće i drveće. Veliki kestenovi su davali gustu hladovinu, a lijepo
izraĊena ograda od kovanog ţeljeza i ţute opeke odvajala je cijeli kompleks hrama od ulice i okolnih zgrada.
Iza hrama i odijeljena od njega, drvenom ogradom, nalazila se zgrada u kojoj su bili stanovi za rabina i
kantora. IzmeĊu oba stana nalazila se jedna prostorija za sjednice općinske uprave, Hevra Kadiše, za sastanke
87