ABRAHAM, Ella (Brod, 5 - Stribor U. Schwendemann

što smo je sakrili u njemu. Kuda li je, Boţe dragi, onaj šećer i kava?» Aluzija se odnosi na robu koju su
Ţidovi sklonili kad je 14. travnja poĉelo razbijanje izloga i pljaĉka ţidovskih trgovina u Brodu.
Uz karikaturu predsjednika Ţidovske općine dr. Josipa Abramovića tiskana je pjesmica «Boba prodat
neću više, jer na nas sada svatko kiše. Templa našeg više nema, hajka na nas sad se sprema. Al' obrve guste
moje i dalje ponosno stoje. Za tvornicu radit neću, nemam ovaj puta sreću.» (Dr. Abramović je odvjetniĉki
zastupao Tvornicu vagona i mostova, ali su mu uspostavom NDH otkazali punomoć.) Ĉitav list je prošaran
zlobnim aluzijama na Jahiela Kappona, Eugena Spitzera, Dragutina Mahlera, Armina Bergera, Mošu
Dottermanna, Marko Grossmanna...
***
O Ţidovim na tlu Slavonskog Broda danas svjedoĉi zapušteno groblje, spomen ploĉa na mjestu
srušene sinagoge i Ţidovska općina koja više nema općinstva. Povremeno se komemorira hrvatskim ţrtvama
partizanskog terora, ţrtvama fašistiĉkog terora, ţrtvama srpskog terora... ţidovskim ţrtvama Holokausta
nikada. Ni na dan Holokausta.
I to je još jedna od brodskih kulturno civilizacijskih, društveno povijesnih i politiĉkih sramota. S
kojom on i tu tavori na hrvatskom dnu. Jer brodski su Ţidovi bili 1920.-1940. brodska poduzetniĉka klasa
koja je, za razliku od hrvatske poduzetniĉke klase 1990.-2010. godine, podigla Brod do europske razine
industrijalnog, privrednog, društvenog i kulturnog dosega. Posebice sportskog. Nekoć najpopularnije brodske
sportove, posebice nogomet, utemeljili su Ţidovi, ţeleći na taj naĉin dokazati privrţenost sredini.
Brodski Ţidovi su prihvaćali hrvatski jezik, ţeljeli dijeliti vrijednosti okruţenja i nastojali biti
Staatsvolk. Njihov zvaniĉni izbor bio je asimilacijski, ĉak i kad su intimno bili cionisti. Privlaĉio ih je
hrvatski nacionalizam do 1918. godine jer su ga se bojali, ali i zbog toga što mu je jedno vrijeme na ĉelu bio
Ţidov Josip Frank.
Usprkos svemu su temeljito istrebljeni «...u ţalosnom periodu Drugog svjetskog rata.»
Od 423 brodska Ţidova, statistiĉki dragovoljno evidentiranih 1941. godine, stradalo je 416. To
govore dosadašnji podatci. Ovo istraţivanje evidentiralo je 463 Ţidova iz Slavonskog Broda ţrtava
Holokausta. Prema raspoloţivim evidencijama 405 ih je likvidirano u koncentracijskim logorima, zaklano,
strijeljano ili na smrt prebijeno ih je 8, a u partizanima je poginulo 9. Ukupan broj mrtvih je, dakle, 422, a
preţivjelih 41. U Brod se, od preţivjelih, nakon rata vratilo desetak. Danas nema nijednog.
U romanu Le Noir au coer blanc nizozemski romanopisac Artur Japin navodi: «Kad se ulovi
salamander njegov rep otpadne i ţivotinja moţe pobjeći. Takav je sluĉaj s historiografijom: uhvatite za rep
ono što je povijesna ĉinjenica, ali priĉa vam izmakne. Imate ĉinjenice i ništa više.» Ova knjiga će ispuniti
svoju misiju ako potakne znatiţelju slušanja plaĉa iz grobova i traganja za emocijom koja se krije iza
ĉinjenica, jer povijesno zrcaljenje prikazuje se na nizu individualnih sudbina koje sinegdohiĉki (pars pro toto,
totum pro parte) igraju ulogu i predstavljaju smjer kretanja unutar vlastite epohe.
Luda nepravda, nerazumno zlo i misterija nezasluţene patnje dio su zagonetke svijeta. Job je biblijska
inkarnacija te misterije. Njeno brodsko oliĉenje su brodski Ţidovi stradali u Holokaustu, ali i onih 27 djece
koje je ubila srpska vojska u vrijeme šest mjeseĉnog razaranja Broda u tijeku Domovinskog rata.
Prošlost vrši aktivan utjecaj na sadašnje stanje kulture i društvenog identiteta. Posebno djelovi
prošlosti koji «nisu prestali boljeti». Razumijevanje katastrofa koje smo sami prouzroĉili kao neobjašnjivih
patoloških iznimki, u okviru civilizacijskog napretka, je teška pogreška. Uzrok je i u psihosocijalnom temelju
društvenih struktura i društvenoj povijesti kolektiva.
7