ABRAHAM, Ella (Brod, 5 - Stribor U. Schwendemann

udruţenja ţena, sportske i omladinske sastanke i nastavu vjeronauka. Ta prostorija nije bila ni lijepa ni
posebno ureĊena, ali mi je ostala u uspomeni kao prisan i topao kutak u kome sam se dobro osjećala.
Kantor se zvao Isak Hendl, a imao je odliĉan baršunast bariton. Kad je 1926. otišao sluţbom u
Zagreb, naslijedio ga je Boris Sajfe koji je došao iz Poljske. On je imao lijep i školovan tenor i odmah se
ukljuĉio u društveni ţivot naše male zajednice. Tako je vodio pjevaĉku sekciju u Ţidovskom narodnom
društvu koje je osnovano 1932. godine. Komponirao je i dobio laskavu kritiku za kompozicije i pjevanje od
našeg poznatog kompozitora i dirigenta Eliše Samlaića.
U hramu je kao „šahter“ djelovao stari Mihael Kahan. Njega znam samo po tome što je dolazio kod
bake klati piliće i što je imao šestero djece.
Sasvim slabo pamtim starog rabina Saula Šterna; ostao mi je u sjećanju jedino kad je vršio Brit Mila
kod mog brata 1921. godine. Ubrzo nakon toga je otišao u mirovinu, pa je mini već u prvom razredu osnovne
škole predavao vjeronauk dr. Hiršberg. On je bio odliĉan predavaĉ tako da nam je Bibliju prenosio u obliku
najljepših priĉa. Voljeli smo njegove satove budući nam je s njim bilo uvijek veoma lijepo. MeĊutim, on se
nije dugo zadrţao u Brodu. Na njegovo mjesto je došao dr. Leib Vajsberg, rodom iz mjestašca Poluzna u
Poljskoj. O njegovom rodnom mjestu ne bih ništa znala da sluĉajno nisam naišla na njegovu diplomu. Nju je
našao jedan stolar za vrijeme rata i saĉuvao, pa se ona danas nalazi u Jevrejskom istorijskom muzeju u
Beogradu. U diplomi stoji da je Leib Vajsberg završio „Israelitisch-teologische Lehranstalt“ u Beĉu. Kad je
sa ţenom stigao u Brod, ni on ni ona nisu znali nijednu rijeĉ našeg jezika, ali su ubrzo nauĉili. On je bio
malen debeo ĉovjek i djelovao je dosta smušeno, kao da je ţivio van ovog svijeta. Kad god bi ga netko
oslovio, uvijek bi se nekako iznenadio jer je bio duhom odsutan. Ako bismo sluĉajno došli na vrata njegovog
stana, redovno bismo ga zatekli sa tefilim na glavi u dubokoj molitvi. Naprotiv, njegova ţena dr. Ada
Vajsberg, ili rabinerka, kako smo je mi zvali, bila je izuzetna ţena. Visoka, mršava i ne osobito lijepa. Nosila
je „šajtl“. Bila je mirna, staloţena, dostojanstvena u drţanju i ponašanju, paţljiva u ophoĊenju s ljudima i
odmjerena u rijeĉima. Iz nje je zraĉila neka produhovljenost, što je dolazilo do punog izraţaja tek u
razgovoru s njom. Imala je visoko školsko i judaistiĉko obrazovanje. Veoma ĉesto je zamjenjivala rabina na
satovima vjeronauka, što je nas uvijek radovalo jer je bila zaista dobar predavaĉ, ali i neusporedivo prisnija i
toplija kao ĉovjek, pa smo s njom imali istinski dobar kontakt. Oboje su bili veoma aktivni u ţidovskom
društvenom ţivotu, ukljuĉili se u sve djelatnosti koje je zajednica poduzimala, pa su i sami bili zaĉetnici
nekih novih aktivnosti. Tako je dr. Ada bila blagajnik u Ţidovskom gospojinskom društvu, a kasnije i
aktivista u WIZO.
Vjerski praznici i obiĉaji
Roš Hašana i Jom kipur su proslavljeni veoma sveĉano ne samo u hramu nego i u kućama. Mi, djeca
smo se uvijek radovali velikim praznicima jer smo dobivali novu odjeću i obuću. No, nisu bila zaboravljena
ni siromašna djeca. Ţensko dobrotvorno društvo je uvijek darivalo i nekoliko djece ĉiji su roditelji bili
siromašniji kako bi se i ona radovala prazniku. Kao gosti, na praznike su bili pozivani u kuće svi ţidovski
vojnici koji su u Brodu sluţili vojni rok (u gradu se nalazio veliki garnizon s kasarnom koja je zidana još za
vrijeme carice Marije Terezije). Ponekad smo, u odreĊene dane, imali na ruĉku goste. To su za mene bili
nepoznati ljudi, ali roditelji su rekli da su to siromašni Ţidovi i da im treba pomoći tako što će jednom
dnevno dobiti topao obrok, i to odreĊenog dana u tjednu, u odreĊenoj kući.
Praznici Hanuka i Purim proslavljani su u kavani „Tri gavrana“ ĉiji je vlasnik bio Ţidov. Djeĉja
purimska priredba bila je uvijek uspješna: djeca su bila maskirana, pjevalo se i igralo, a kavana je uvijek bila
dupkom puna. Moja je majka ulagala mnogo truda da bi naše maske bile lijepe. Ona ih je sama šila, pa je bila
uzbuĊena i radoznala hoće li njene maštarije biti zapaţene. Mi, djeca smo se radovali zato što smo u povorci
obilazili kavanu kako bi nas svi mogli vidjeti. Osim što smo bili maskirani – a to je već samo po sebi bilo
uzbudljivo – uvijek bismo pripremili i kakav igrokaz, pa nam je to davalo priliku da se iskaţemo. Sve u
88