nis - Magazin Start

Mi umjetnici možemo pokušati da promijenimo društvo. Nekad to uspije, a nekad ne. Češće ne,
ali kada uspije, to je veliki trijumf. Ako uspijemo promijeniti mišljenje jednog jedinog čovjeka,
to je velika pobjeda. Mislim da se može, ali do sada su svi pokušaji bili nekako individualni
PIŠE: Berina Pekmezović berina@startbih.info
FOTO: Haris Čalkić
GLUMA: Zašto sam upisao glumu?
Kada su me prvi put to pitali odgovorio
sam da želim biti slavan i nemati
puno para. Ne znam koliko se
ijedan od tih mojih principa ostvario.
Mislim da nije ni jedan ni drugi.
Sad zasad nisam još donio neku
definiciju kao konačnu. Gluma je
izbor kada imaš potrebu da nešto
kažeš, da mijenjaš društvo. Negdje
sam pročitao da građanin nije onaj
koji živi u društvu, nego onaj koji
ima potrebu da ga mijenja. Pokušavam
aktivno i angažovano, preko
svojih predstava, uloga, filmova, da
upoznajem ljude, što više ljudi. U
većini slučajeva biti glumac je neka
vrsta hobija. Ne znam mnogo roditelja
koji su sretni kada im se djeca
odluče na tu profesiju. Uvijek postavljaju
pitanje: uredu, ali od čega
ćeš živjeti?
AKADEMIJA U PRIŠTINI: Godišnje
se na Akademiju u Prištini prijavljuje
oko 150 ljudi. Moja generacija je
bila prva poslije rata. Dvoumio sam
se između likovne i akademije scenskih
umjetnosti. Izašao na taj prijemni
i nekako bio primljen. Sedam
dana sam išao na predavanja i sve mi
je zvučala jako zanimljivo. Izgledalo
je kao sjajan način da bolje upoznam
sebe. Zato sam i ostao. Bilo
je teško. Talenat je čudo i nekako se
odmah primijeti, mada nekad se čovjek
može i prevariti i doći do druge
- treće godine i tek onda shvatiti
da to ipak nije za njega.
PRIJEMNI U SARAJEVU: U Sarajevo
sam prvi put došao 2001. godine.
Nakon dvije godine, nakon
ogromnog entuzijazama i velikih
očekivanja koje smo imali u Prištini,
shvatili smo da od svega toga
nema ništa. Razočarenje je bilo razarajuće,
čak sam razmišljao da potpuno
odustanem. A nisam zahvaljujući
SFF-u, na kojem sam bio gost
sa nekoliko prijatelja iz Prištine. Na
jednom work shopu prvi put sam
gledao film Ničija zemlja, i pomislio
da mi je ostati ovdje, da pokušam.
Bio sam tanak sa jezikom, slabo
sam govorio B/H/S, ali sam razumio
većinu stvari. Bilo mi je veoma teško
pričati, pa sada ne znam kako su
me uopšte primili. Kada su mi rekli
da sam primljen, tek tada me pravi
strah okupirao. Zvao sam roditelje
kući i rekao im da namjeravam ostati.
Oni su tražili da se vratim kući,
jer su me pustili u Sarajevo misleći
da je to samo još jedna moja avantura.
Prva dva-tri mjeseca mi je bilo
teško, nova sredina, jezička barijera,
nigdje nikoga poznatog. Vjerovatno
me je i inat držao. I dan danas pratim
prijemne ispite na Akademiji.
Svake godine tu su novi mladi ambiciozni
ljudi, genijalci, čuda od talenata.
Ali jednostavno, ne mogu svi
dobiti priliku...
ŽIVOT OD DASAKA: Ako kažem
da se od glume može živjeti, onda
nisam realan. Možda ja mogu, ali,
realano, dosta glumaca
ne može. Ne
znam je li to moja
sreća. Osim rada u
pozorištu, bude tu
i neki film, pa se nekako izvučem.
Ne mogu reći da loše živim, ne bi
bilo fer. Često čujem svoje kolege
kako se žale, a mislim da ni to nije
fer. Stalno mi je na umu kako drugi
ljudi žive, znam dosta ljudi koji
završavaju fakultete i po deset godina
sjede, ne mogu pronaći posao.
Nije idealno, ali mi se neka-
Uvijek kad dolazi
kriza, prvi stradaju
umjetnici
u Kanu sa Jeremie Renierom, Jean-Pierre Dardenneom, Arta
Dobroshi, Luc Dardenneom i Fabriziom Rongione
ko čini da će biti sve manje radnih
mjesta po pozorištima. A u Sarajevu
godišnje diplomira osam do deset
glumaca, a tu je i Mostar, Tuzla
i Banja Luka, itd.
AMBICIJE: Pokušavam da razmišljam
što donosi sljedeći dan. Dosad
su se stvari dešavale vezano jedna
za drugom pa se nadam novom
ciklusu.
PLANOVI: Trenutno radim na novom
filmu Menelaosa Karamagolisa,
grčkog reditelja. Imali smo malu
pauzu, zbog nemira u Grčkoj.
Nastavljamo snimanje u julu. Film
se zove J.A.C.E. a koprodukcija je
Grčke i Južne Afrike, Portugala, Holandije,
Turske i Makedonije. Snimamo
na četiri lokacije: Skopje, Roterdam,
Atina i Johanesburg. Velik
zalogaj i dosta težak film. Pogotova
sada, u vrijeme ekonomske kri-
ze, gdje je većina producenata ne-
sigurno u šta će ulagati.
UMJETNOST I
BARIJERE: Već
sam rekao, mi
umjetnici možemo
pokušati da promijenimo drušdruštvo. Nekad to uspije, a nekad ne.
Češće ne, ali kada uspije, to je veliki
trijumf. Ako uspijemo promijeniti
mišljenje jednog jedinog čovjeka,
to je velika pobjeda. Mislim da
se može, ali do sada su svi pokušaji
bili nekako individualni. Koliko se
sjećam, poslije 1998. godine samo
UMJETNOST
je jedna predstava iz Prištine prikazana
u Sarajevu, Kralj Lir, u kojoj
je igrao moj pokojni profesor Faruk
Begoli, i samo je jedan kosovski
film učestvovao na na SFF-u. Svi
pokušaji nailaze na velike teškoće,
posebno kada su u pitanju putovanja.
Ja sam isto pokušavao u Prištinu
dovesti neke bh. predstave. Vidite
da ljudi imaju veliku želju da prate
šta se to dešava na kulturnoj sceni
u Sarajevu, ali su mogućnosti vrlo
male. Treba puno vremena, energije
i živaca ako želite nekoga dovesti
dole. Iako se ne radi o biznisu, kada
stupimo u kontakt s nadležnim
institucijama, tamo se ponašaju kao
da se radi o trgovini oružjem, a ne
kulturnoj manifestaciji.
NOSTALGIJA: Kako vrijeme prolazi,
dole sve rjeđe idem. Nekako sam
se ovdje navikao. Osjećam nostalgiju,
tamo je ipak moj asfalt, tamo sam
proveo djetinjstvo, koje mi je prošlo
u jako čudnom vremenu, vremenu
beznađa. Gro moje generacije je
otišao u inostranstvo, ostalo je malo
prijatelja, struktura stanovništva
se značajno promijenila. Priština je
prije rata imala 250.000 stanovnika,
sada oko 600 hiljada. Ne znam
te nove ljude. Ponekad imam potrebu
da posjetim porodicu, vidim
prijatelje, popričam sa roditeljima.
A dom je vjerovatno tamo gdje radiš,
a ja radim ovdje i osjećam se
kao u svojoj kući.
SARAJEVO: Vezan sam za ovaj
grad, emotivno. U Skopju sam bio
šest mjeseci, radio sam na Cetinju
sa Dinom Mustafićem, u Zagre-
bu...ali nekako mi se čini da je Sarajevo
najkomforniji grad kada je u
pitanju način življenja.
NACIONALIZAM, BEOGRAD, TI-
RANA: Ne kažem da nema nacio-
nalizma. Imam mnogo prijatelja, i
to je ustvari ono što me najviše zadržava
u Sarajevu. Odnos prema
meni je veoma dobar, posebno od
strane prijatelja. Ne znam kakav je
prema ostalim Albancima. Iskre- Iskre-
a moji roditelji nikada nisu mogli doći, i nikada me nisu gledali u Sarajevu
59